sdadmin

Presuda: teksaški zakon o pobačaju protuustavni je teret na štetu žena

Posted on by sdadmin

Nakon trodnevnog suđenja, teksaški je sudac  presudio da je ključni dio kontroverznog zakona koji ograničava pravo na pobačaj protuustavan. Zakon, o kojemu su progovorile tisuće građana i građanki Teksasa prošloga ljeta, trebao je stupiti na snagu danas u ponoć.

Pitanje za raspravu u ovom slučaju su dva dijela House Billa 2, niza ograničenja za pravo na pobačaj koji su prošli u zadnjem trenutku u srpnju i koji bi mogli zatvoriti većinu državnih klinika za pobačaje. Zakonska zabrana pobačaja nakon 20. tjedna trudnoće će stupiti na snagu sutra, no skupine za reproduktivna prava poput Planned Parenthood i ACLU uložile su žalbu na druga dva dijela zakona.

Sudac Lee Yeakel zaključio je kako je jedan od tih dijelova protuustavan: odredba prema kojoj bi teksaške klinike za pobačaje trebale priznavati privilegije bolnicama. Drugi dio zakona, za koji je sudac rekao da je problematičan no legalan, zahtijeva da klinike slijede FDA protokol u davanju lijekova za induciranje pobačaja, što zahtijeva dodatan posjet klinici i daje manje vremena za izvršavanje medicinskog pobačaja nego što je to inače prihvaćeno u medicinskoj zajednici.

U raspravljanju o navedenim temama, zagovornici/ce s obje strane su se složili oko jedne stvari: svi/e, kako se čini, samo žele podržati žensko zdravlje. Zanimljivo je kako su suprotne strane u debati zauzele isto retoričko polazište.

“Razočarani/e smo odlukama o ograničenju medicinskog pobačaja, koje ignoriraju prihvaćene medicinske prakse i koje će prisiliti liječnike/ce da se koriste manje sigurnim metodama”, rekla je Louise Melling, direktorica American Civil Liberties Uniona.

“Ali nastavit ćemo se boriti i tražiti sve moguće opcije da zaštitimo žensko zdravlje”, ističe.

U međuvremenu, guverner Rick Perry je rekao kako je za žensko zdravlje najbolje da se sve klinike zatvore.

“Današnja odluka neće zaustaviti naša daljnja nastojanja da zaštitimo život i osiguramo da žene u Teksasu više ne budu izložene stravičnim pričama o pobačajima koje su punile naslovnice novina”, rekao je Perry.

Obje strane tvrde da podržavaju žensko zdravlje, no stvarna se slika stvara kada usporedimo podatke i retoriku. Nedavno je istraživanje pokazala kako teksaške klinike zapravo imaju vrlo čiste i sigurne podatke o pobačajima i da je državni prosjek po pitanju problema u klinikama niži od nacionalnog. Naslovi “tvornice pobačaja” proizlaze iz vjerskih anti-choice skupina.

U svojoj presudi, sudac Lee Yeakel je bio nedvosmislen o tome kako oba zakona utječu na žensko zdravlje.

“Oba su zahtjeva teret za žene. Zahtjev da klinike za pobačaje moraju priznavati privilegije bolnicama ženama znatno otežava pristup pobačaju i zbog toga su nepotreban teret za žene”,  dodaje.

Tijekom stotina sati debate o tim odredbama u srpnju, ostala sam zatečena svjedočenjem dr. Bradley Pricea, koji je pokušao objasniti kako bi ograničavanje pristupa klinikama za pobačaj ženama jako ugrozio zdravlje. Prisjetio se vremena kada je započeo s radom kao liječnik prije 40 godina, kada su mu žene  često dolazile s infekcijama od nesigurnih pobačaja.

“Nema razloga da se vraćamo u takve dane. Ovaj zakon ne dolazi od liječnika/ca, on dolazi od političara”, rekao je dr. Price, koji je prije izvodio pobačaje.

Neću da to uđe u Ustav!

Posted on by sdadmin

I dok javnost bruji o tome kada će se točno održati homofobni referendum “U ime obitelji” i hoće li ga uopće biti, hoće li se Ustavni sud dobiti priliku očitovati i odbaciti homofobno pitanje, tko stoji iza referendumske inicijative – Opus Dei ili farmaceutski lobi, LGBTIQ inicijativa FFZG-a AUT, BRID (Baza za radničku inicijativu i demokratizaciju) i Centar za mirovne studije pozivaju te na tribinu “Neću da to uđe u Ustav!”

Cilj je ove tribine u jeku javne rasprave konačno u fokus staviti stavove LGBTIQ populacije čija su ljudska prava direktno napadnuta sve izvjesnijim referendumom. Želja nam je osvijestiti posljedice ovakvih homofobnih kampanja za jednu manjinu u našem društvu i način na koji će se odluka na potencijalnom referendumu direktno odraziti na kvalitetu demokracije i sekularnost Hrvatske te mobilizirati građan(k)e za izgradnju solidarnosti s manjinama i prepoznavanju i osuđivanju isključivosti i nasilja.

Jedan svijet – jedna borba!

Na tribini govore:
Ivan Novosel, Zagreb Pride
Zoran Dominiković, Iskorak
Mario Kikaš, Slobodni Filozofski
Dragan Zelić, GONG
Moderator: Gordan Bosanac, Centar za mirovne studije

Tribina se održava 13. studenog u 20:15 na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, u dvorani 7. 

Zašto bismo trebali/e gledati seriju ‘Masters of Sex’

Posted on by sdadmin

Masters of Sex ponajbolja je povijesna serija koju sam gledala u posljednje vrijeme, a vjerujte mi, gledam puno povijesnih drama. Priznajem da ponekad dolazi do ukočenosti dijaloga i interakcija likova – gledatelji/ce razumiju da su društvene norme bile drugačije u prošlosti, ali to nužno ne znači da se svi ponašaju poput robota cijelo vrijeme. Imam osjećaj da pisci imaju praksu koristiti vremensku autentičnost kao izgovor za nedostatak emocionalne dubine ili kreativnosti. Iako su prikazane do sada samo četiri epizode, Masters of Sex hrabro trga gumbe stereotipa o licemjerju i konzervativizmu svijeta nakon Drugog svjetskog rata. U daljnjem tekstu navodim samo nekoliko razloga zašto biste mogli dati šansu seriji, ako već niste.

1. SERIJA SE TEMELJI NA STVARNIM LJUDIMA.

William Masters i Virginia Johnson bili su ginekolog i seksologinja koji su provodili prva istraživanja o ljudskim seksualnim reakcijama. Serija se temelji na njihovoj međusobnoj suradnji i kontroverzi predmeta istraživanja, što je zapravo adaptacija Mastersove biografije. Masters i Johnson kasnije su bili u braku dvadeset godina i onda se rastali. Ovo možda kvari zabavu za njihove TV likove (glume Michael Sheen i Lizzy Caplan), sudeći prema porastu ratoborne seksualne tenzije između njih. Ne moram ni spominjati da su odgovorni za veliki dio pučkog znanja o seksualnosti danas.

{slika}

2. ŽENSKA SEKSUALNOST DOSLOVNO ZAUZIMA SREDIŠNJE MJESTO.

Masters u početku postaje znatiželjan o ženama u svojem istraživanju jer ne može shvatiti kako ili zašto bi žena glumila orgazam. Zamolio je za pomoć prostitutku Betty (Annaleigh Ashford) koja nagovara druge žene u svom bordelu da budu dio istraživanja. Njegov primarni cilj bio je razgraničiti stupnjeve orgazma, tako da su on i Johnson mnogo vremena proveli gledajući žene kako masturbiraju. Priznajem, vjerojatno trebate gledati ovu seriju iz razloga što nesvjesnom promatraču/ici serija liči na “meku” pornografiju. Također, tamo se nalazi ogroman vibrator koji nalikuje svemirskoj sondi s kamerom kako bi mogla promatrati fiziološke promjene. Stvarno invazivno.

Šalu na stranu, ovdje se radi o sofisticiranijoj dinamici. Njihovo zajedničko vrijeme provedeno u bordelu daje relativno dobrostojećem Mastersu i Johnson izravan pogleda na život radničke klase i borbe za opstanak. Mit o idealnoj ženi 1950-ih kao nevinoj, gotovo viktorijanskoj posudi čistoće počinje se urušavati kada sve više žena različitih pozadina počinje sudjelovati u istraživanju i znaju točno što trebaju uraditi uz poticaj, iako ne i bez srama.

Uistinu, Masters salijeće žene djelomično iz uvjerenja da nijedan muškarac ne bi bio zainteresiran za monolog da sudjeluje u istraživanju. Međutim, žene postaju zlatni rudnik znanstvenih otkrića i seksualnog razumijevanja.

3. HOMOSEKSUALNI LIKOVI SU HUMANIZIRANI I SMATRA IH SE JEDNAKO VRIJEDNIM POŠTOVANJA.

Zaista, ako se još jedan periodni uradak skriva iza izgovora o povijesnom razdoblju i kulturnom kontekstu  kako bi se izvukao s još jednom radnjom o umornim “mazohističkim homoseksualcem uključujući i violine”, počet ću vrištati.

Na sreću, ovdje su homoseksualci prilično dobro potkoženi, samouvjereni ljudi.

Betty je lezbijka, iskrena, otvorena, stvar koju Bill ne može shvatiti  kada ga upita za obične Playboy magazine kako bi masturbirala. (Johnson je brzo njegovo gunđanje privela kraju izjavom , “Zar nije orgazam, orgazam?”). Betty čak ima i ljubavnicu, ali ne vidimo je na ekranu. Razvija prijateljstvo s Johnson, a posebice s Mastersom, gdje oboje nastoje izraziti svoje negodovanje time što ona nije iskrena prema sebi ni prema svojoj partnerici kada započinje razmišljati da se uda za muškarca samo zbog financijske stabilnosti.

Masters reagira s predviđenom nelagodom kada Betty regrutira homoseksualce-prostitutke kako bi sudjelovali u njegovom istraživanju bez njegova znanja. Usprkos tome, ne odbija kada mu dva muškarca ponude “spektakl” za njegovo istraživanje. Reagira izljevom bijesa na to što ima podatke devijanata nakon što je još jednom odbijeno financiranje njegovoa istraživanja, ali na kraju staje u obranu svakodnevnog čovjeka koji posjećuje svodnike, dokazujući kako muška homoseksualnost nije toliko  uznemirujuća koliko bi nas muškost 1950-ih htjela uvjeriti.

4. LIKOVI SU REALISTIČNO PUNI MANA BEZ STVARANJA CRNO-BIJELE MORALNOSTI.

Ahilejeva peta Billa Mastersa je to što je oženjen za svoj posao, a njegov posao se vrti oko seksa, što naravno srozava njegov privatni život i strast prema vlastitoj ženi Libby (Caitlin FitzGerald). Libby odiše jedrinom mlađahne Betty Draper prije nego što su gorčina i alkoholizam učinili svoje. Najveći pritisak na njihov brak jest njihova borba s neplodnošću. Zaista nastoje jedno drugoga usrećiti, iako je Libby definitivno stereotipni cvijetić trofejne žene koji vene zbog nedostatka komunikacije i emocionalne nedostupnosti vlastitog muža. Možda se čini kao žena za ukras, ali ona je osjećajna i perceptivna. Baš ne navijate da joj Bill bude nevjeran.

Johnson je samohrana majka s dvoje djece koja nastoji zadržati uspravnu glavu usprkos dva propala braka. Nije joj stran usputni seks i ne tolerira cviljenje o glupostima poput “samo smo prijatelji”.  Ona promišlja o Mastersovom prijedlogu da spavaju zajedno “radi istraživanja”. S jedne strane želite da spavaju zajedno zbog međusobne kemije, ali se sdruge nadate da će Virginia biti dovoljno racionalna i moralna te da više zna cijeniti propupalo prijateljstvo s Libby od upuštanja u eksperimentalni seks za jednu noć koji će dovesti do klišeiziranog kolapsa veza između dviju žena.

Naracija vas konstantno zbunjuje jer se nađete u prilici da potičete moguće loše odluke u ime likova zbog toga razumijete njihovu perspektivu. Simpatija i empatija s greškama na umu – kamen temeljac dobre karakterizacije likova!

5. MASTERS OF SEX NISU MOMCI S MADISONA…. I TO JE DOBRA STVAR.

Zbog sličnosti vremenskog perioda u koji je serija smještena, neki su se našli povlačiti usporedbe između Masters of Sex i Momaka s Madisona. Istina, stil je ti “curi slina” i mentalitet kluba dobrih starih dečkiju je u punom jeku, ali usporedbe bi trebale tu stati.

Postoji nekoliko formulaičnih podjela: introvertirani radoholičar zapeo u lošem braku sprijateljuje se s tajnicom kako bi, zajedničkom suradnjom, otkrio dublju filozofiju o ljudskom iskustvu. No, Masters of Sex ne libi se pokazati kaos koji navire ispod površine ukočenog i pravilnog što predstavlja društvo. Umjesto da morate hiperanalizirati gotovo svaki pogled ili bezizražajni redak dijaloga radi skrivenog značenja, likovi nose svoje namjere na rukavima. Izgubljeni su, odlučni i nesigurni, arogantni, sve u isto vrijeme. To je veličanstveno.

Masters of Sex unio je dašak svježine u ovaj žanr. Svaka epizoda je poput uživanja u sporom uvlačenju dima iz cigarete.

 Prevela i prilagodila Marija Sabolić

 

Nadežda Tolokonnikova nestala u bespućima gulaga

Posted on by sdadmin

Prije gotovo tri tjedna, točnije 21. listopada Nadežda Tolokonnikova odvedena je iz svoje zatvorske kolonije Mordovia. Od tada joj se gubi svaki trag. Njena obitelj čak nema ni dokaza da je živa.

Njen suprug, Petya Verzilov, rekao je za Guardian, kako je dobio stopostotno pouzdanu informaciju da je Nadežda odvedena u zatvor u regiji Krasnojarsk, četiri vremenske zone i 2.000 km udaljeno od Moskve, te je dodao kako je to kazna Nadeždi za javne izjave, a odluka je donesena kako bi ju se maknulo iz medijske pozornosti što je više moguće.

Podsjetimo, Nadežda je štrajkala glađu zbog loših zatvorskih uvjeta, o čemu je i obavijestila javnost, te je zbog toga bila preseljena u bolnicu. Ali, i ponovo vraćena u zatvor.

Ruski pravobranitelj za ljudska prava, Vladimir Lukin, izjavio je kako mu je rečeno od strane ruskih zatvorskih službenika kako je Tolokonnikova u ‘zadovoljavajućem stanju’ te da je prebačena u novi zatvor.

U skladu sa zakonom, rodbina i odvjetnik/ica osuđenog/e imaju pravo u roku od deset dana nakon prebacivanja zatvorenika/ice u drugi zatvor saznati novu lokaciju. No, u Nadeždinom slučaju, ni rodbina, ni odvjetnik nisu dobili nikakve informacije o tijeku zatvorskog transfera.

U najboljem slučaju, Nadežda je odsječena od vanjskog svijeta.

Ako je Nadežda još živa, naši glasovi svakako joj mogu pomoći da je zaštitimo, te prisilimo Vladimira Putina da Nadežda ne postane još jedna od žrtava.

Stoga, ovdje je peticija pod nazivom “Tražimo istinu u Nadeždi Tolokonnikovoj” koju možete potpisati. U peticiji upućenoj Vladimiru Putinu stoji: “Recite nam istinu o tome što se dogodilo Nadeždi Tolokonnikovoj i neka njezina obitelj zna gdje se ona sada nalazi.”

 

Ja glasam protiv!

Posted on by sdadmin

Protivljenje spornom referendumu nakon kojeg se za manje od mjesec dana očekuje odluka o (ne)poštivanju prava jedne manjinske skupine, sa svakim novim danom poprima nove oblike ujedinjene borbe.

Tijekom današnjeg ste dana mogli vidjeti pojavu kampanje “Ja glasam protiv” u obliku prosvjeda profilnim fotografijama na Twitteru i Facebooku dodavši svojim slikama crvenu etiketu “PROTIV” pomoću aplikacije Twibbon. Otkad je kampanja pokrenuta, više od 16.000 korisnika/ica već je pritisnulo like, a preko 1.600 preuzelo crvenu etiketu na svojoj profilnoj fotografiji. 

U opisu grupe stoji:

“Referendum o zaštiti obitelji i braka je sve samo nije to. Ne radi se o nikakvoj zaštiti postojećih obitelji i brakova već upravo zabrani uživanja istih prava nekoj tamo maloj skupini “manje normalnih ljudi”. Pitam se samo koliko je onih koji su za ovaj referendum svjesno da su time upravo za zabrane koje će se nametnuti njihovoj vlastitoj djeci, unucima, braći, sestrama, susjedima/ama,… 
Pošaljite svoju fotografiju i svojim licem zauzmite jasan stav PROTIV” 

Na Facebooku se pojavila i grupa “Zahtjev za Hrvatski sabor – referendumsko pitanje” koju su pokrenuli građani i građanke i koji u svom pripćenju ističu:

Imajući u vidu da će se na referendumu odlučivati hoće li se tražena prava jedne manjine suspendirati putem Ustava RH i da mogući epilog vodi u smjeru tiranije većine, umjesto u smjeru jačanja demokracije i ljudskih prava, tražimo od Sabora da hitno uputi USUD-u tri pitanja: 

1. Je li pravo na brak temeljno ljudsko pravo? 
2. Ako jest, može li se provesti ovaj referendum? 
3. Ako nije, iz čega proizlazi pravo pretpostavljene većine da instituciju braka između muškarca i žene, koja je zakonski definirana, dodatno zaštite Ustavom? 

Sve ove grupe ujedinjava jedan cilj – pokazati da smo protiv referenduma kojim se stvaraju podjele unutar hrvatskog društva na poželjne i nepoželjne i one manje vrijedne.  

Moj sin nosi haljine, i što sad?

Posted on by sdadmin

Više od 15 godina sam policajac. Po struci detektiv, trenutno sam zaposlen kao viši policajac koji poučava nove policajce za ulicu. Prije toga radio sam kao vatrogasac. Još prije toga igrao sam nogomet na fakultetu, bejzbol i nogomet u srednjoj školi i u drugom razredu bio pohvaljen zbog sportskih uspjeha. Volim pivo, najobičnije kamione, punk muziku, volim voziti svoj motor i utakmicu s dečkima. Pretpostavljam da sam stereotipni primjerak “tipičnog muškog” i muškosti za puno ljudi, zbog čega se možda iznenade kada saznaju da moj sin nosi haljine. I visoke pete, i šminku. Još su više iznenađeni kada saznaju da je meni to u redu. Sada, ne bih uopće volio da se mijenja. Kada bi moj sin volio dječačke stvari i oblačio se poput dječaka, ne bi bio moj sin, bio bi stranac.

Odrastao sam u sportskoj obitelji. Moj otac je trenirao nogomet i bejzbol u srednjoj školi, a majka bila  profesionalna surferica. Imao sam jednog brata. Ne sjećam se razgovora o homoseksualnosti ili rodu u kući za vrijeme odrastanja. Ni negativnih razgovora ni pozitivnih razgovora. Nikakvih razgovora. Brat i ja smo heteroseksualci. Zapravo je cijela proširena obitelj heteroseksualna, kao i roditelji mojih prijatelja. Mislio sam da to tako ide. Onda sam s 18 godina upoznao svoju buduću ženu i ona me upoznala sa svojim bratom. On je bio prva otvoreno homoseksualna osoba koju sam ikada upoznao. Bio je zanimljiv, a to koga je odlučio voljeti ili s kime biti fizički blizak, nije bila moja briga. Nije mi to bilo bitno. Bila mi je važna jedino njegova privlačna sestra. Bio sam koncentriran jedino na to.

Kao sportaš, vatrogasac i policajac, proveo sam puno vremena po garderobama i s dečkima koji izbacuju homofobne izjave poput automata. Peder. Gej. Homić. Puši***. Još sam više počeo  primjećivati te uvrede nakon što sam upoznao svojeg budućeg šogora. Onda sam dobio sina koji će za sebe reći da voli stvari za djevojčice i želi da ga se tretira poput djevojčice. Te su mi se uvrede tada zavukle pod kožu na drugi način.

Ponekad bih prozvao ljude naglas kada bi ih koristili. “Stari, samo sam se šalio. Znaš da sam se šalio. Koji je tvoj problem?” To su bili odgovori koje sam dobio.

Evo u čemu je stvar. Kada koristite te riječi da bi nekoga ponizili ili bili iznad nekoga, onda implicirate da biti homoseksualan ili feminiziran znači biti ‘manje nego’. Kada čujem te riječi, osjećam se kao da njega i ljude poput njega nazivate ‘manjima od’. Ne želim to podupirati. Uzmite rječnik. Naučite neke nove riječi.

Većini ljudi s kojima radim na poslu ne pričam o svojem sinu. To nije njihova briga, a i ne želim im povjeriti tu informaciju. Nemam povjerenja u to što bi mogli misliti ili reći meni iza leđa, a zapravo bi mi to trebali reći u lice. Ne mogu im povjeriti toliko posebno dijete poput moga.

Moji bliski prijatelji znaju. A znam da su mi bliski prijatelj jer ih uopće nije briga. Nije ih briga koje igračke moj sin voli ni kako se voli oblačiti. Jedino što ih zanima jest da je sretan i zdrav i jesam li ja dobar otac.

Ponekad bi mi se dogodilo da mi je izletjelo i rekao bih o njemu nekim drugim dečkima. “Čovječe” kako se nosiš s tim? Ja to ne bih mogao. Ne u mojoj kući”, rekli bi.

Što to sve znači? Ne bi mogao biti roditelj djetetu kao što je moje? Bio bi njegov prvi zlostavljač i ‘napravio od njega muškarca’? Za mene je to čin manjeg čovjeka. Puno puta se zna dogoditi da kada se suočim s takvim ljudima, oni se odmah povlače i pokušavaju krenuti na neku drugu temu. Ja se ne bojim te rasprave dok se puno ljudi odlučuje ne ulaziti u rasprave ili braniti svoj stav.

Smatram kako je moja uloga oca i ljudskog bića pružiti ljubav djetetu koje je drugačije, koje je meta i možda vidljivo kao ranjivo. Jednako je poseban i voljen kao moj stariji sin, kojemu je njegov džepni nožić nešto najvrednije što posjeduje, koji igra nogomet, voli viceve o prdenju i koji počinje primjećivati djevojke. Ja ga želim voljeti, a ne mijenjati.

Kad sam postao otac, dobio sam taj posao bez ikakvih posebnih uvjeta, bez upozorenja. Mogu nabrojiti sve Disneyeve princeze i filmove iz kojih dolaze. Lakirao sam sinu nokte i jurio ga skinuti kada se bojao da će ga zezati jer to nosi. Nisam ga želio skinuti, želio sam ga slijediti okolo i buljiti u svakoga tko bi samo i pomislio na to da ga zafrkava. Skinuo sam ga jer je počeo dobivati napadaje panike. Bila je to njegova odluka i ako se on odluči preurediti kako bi se osjećao sigurnije, učinit ću to. Svaki put, bez ikakvih pitanja.

Moja supruga počela je pisati blog o podizanju našeg sina koji je u srcu djevojčica. U početku sam mislio da to nitko neće čitati. Čitaju, a ona je počela dobivati mailove roditelja koji imaju sina kao što je naš. Moja žena zove ga ‘rodno-kreativnim’. Većina ljudi odabire neku negativnu konotaciju poput rodno-neprilagođenima ili rodno nezadovoljnim.

Neki mailovi koje dobiva šalju i očevi koji se bore. Suosjećam sa svakim od njih. I ja sam to prošao. Borio sam se, puno. Ali sam i sazrio, puno.

Dobila je i puno mailova od majki koje sada same podižu djecu jer se otac s time nije mogao nositi. To me ljuti, ali znam da je to stvarnost. Puno brakova nije preživjelo zbog odgajanja rodno-kreativnog sina koji će, statistički rečeno, kad odraste biti ili homoseksualac ili transrodna osoba. Volio bih pričati s tim očevima. Volio bih biti uz njihovu djecu.

Moja supruga također dobiva puno mailova od ljudi koji je pitaju gdje je otac, kao da je nemoguće da sam prisutan i da to dopuštam. Svim tim ljudima poručujem kako sam ovdje, otac sam svojem sinu. Želim ga voljeti, a ne mijenjati. To što moj sin skakuće i pleše u haljini nije znak da mu u životu nedostaje snažni muški lik, meni je to znak da sam ja u potpunosti predan njegovom životu i odan tome da ga štiti i dopušta mu da izraste u osobu kakvu je stvoren da bude.

Možda sam ja stereotipno ‘tipično muško’, ali to ne znači da i moj sin to mora biti.

 Prevela i prilagodila Ljiljana Žegrec

 

 

Politika privatnosti

Copyright 2024. Libela.org