Protiv apatije i neznanja

“Mi smo idealan prostor za angažiranu umjetnost, ne samo što imamo toliko tema kojima se možemo baviti, nego i zato što politička sredstva ne postoje da se nekim temama bavi, i umjetnost je zapravo jedina koja može suočiti s nekim stvarima”, kaže Šejla, dodajući kako misli da se ne radi samo o slobodi umjetnika/ice da se bavi određenom temom, ‘nego i o tome da je percepcija umjetničkog rada mnogo snažnija nego neko nasilno pomirenje ili nasilni pokušaj bavljenja nekom stvari kroz neke socijalne teme koji nekada uopće ne upale’.

Performans Jelene Topić u Prijedoru danima je privlačio pažnju javnosti u Bosni i Hercegovini, ali i regiji. Ona je skoro mjesec dana, svaki dan u određeno vrijeme, dolazila na glavni trg u Prijedoru i stajala, ne izgovarajući ni riječ. Ipak, skoro svaki dan je nosila pisane poruke, uključujući i onu sa pitanjem ‘Kako da odem iz ove zemlje?’. Jelena je svojom šutnjom uspjevala ‘izreći’  ono što mnoge građane/ke tišti, ali i ukazati na problem nedostatka slobode govora.

Skoro dvije godine prije Jelene, na gotovo istom mjestu, s bijelom trakom na ruci, sličan performans je napravio Emir Hodžić. On je želio skrenuti pažnju na činjenicu da se u ovom gradu šuti o zločinima počinjenim početkom devedesetih.

{slika}

Angažirana umjetnost nije nova forma ni u svijetu, a ni u Bosni i Hercegovini, ali je primjetno da sve češće ovdašnji/e umjetnici/ice biraju ovu formu kako bi se uključili, ili otvorili debatu o nekim bitnim pitanjima u društvu. Danas se može reći da su njihove poruke došle do velikog broja građana/ki jer je sve više, naročito mladih ljudi, koji govore i učestvuju u javnim debatama, bilo kao umjetnici/ice, bilo kao aktivisti/kinje u nevladinom sektoru. No, ove poruke, često kritične prema onima na vlasti, teško dolaze do onih koji imaju moć, ali i odgovornost, da utiču na promjene.

Idealan prostor za angažiranu umjetnost

Šejla Kamerić je odavno postigla međunarodni uspjeh svojim radovima. Pažnju široke javnosti privukla je radom Bosnian Girl koji govori o Srebrenici i odnosu UN-a prema tamošnjim civilima. No, tu nije prestala njena angažiranost.

“Mi smo idealan prostor za angažiranu umjetnost, ne samo što imamo toliko tema kojima se možemo baviti, nego i zato što politička sredstva ne postoje da se nekim temama bavi, i umjetnost je zapravo jedina koja se može suočiti s nekim stvarima”, kaže Šejla, dodajući kako misli da se ne radi samo o slobodi umjetnika/ice da se bavi određenom temom, ‘nego i o tome da je percepcija umjetničkog rada mnogo snažnija nego neko nasilno pomirenje ili nasilni pokušaj bavljenja nekom stvari kroz neke socijalne teme koji nekada uopće ne upale’.

Damir Nikšić je radom If I wasn’t Muslim na sakrastičan način progovorio o islamofobiji. Nikšić je prije nekoliko godina, na odluku o zatvaranju Umjetničke galerije BiH u Sarajevu odlučio da okupira taj prostor, pokušavajući skreniti pažnju na problem. U zadnje vrijeme pažnju privlači serijalom video radova pod naslovom To niđe na svijetu nema kojim ironizira svakodnevnicu.

{slika}

Svaki od video uradaka u ovom serijalu ima na desetine tisuća pregleda na youtube. Nikšić kaže da time što radi ne mijenja svijest kod ljudi, nego da je riječ o obrnutom procesu.

“Mnogo ljudi mi kaže ‘ti si rekao ono što ja mislim’. Dakle, oni misle ali niko ih ne pita da iskažu to o čemu misle. Pogrešna je premise da nekoga treba natjerati da misli. Možda, jeste ako ljude treba natjerati da misle drugačije nego što oni zaista misle, da im se nametne mišljenje. Ali istinska demokracija je da političari rade ono što ljudi žele i o čemu misle. Dakle, ljudi misle, ali treba natjerati sebe, tj mene u ovom slučaju, da prestanem mudrovati o visokoj umjetnosti i počenem govoriti ono što mislim”, kaže Nikšić.

Profesor sociologije kulture i teorije umjetnosti, te pjesnik i esejist, Senadin Musabegović, kaže da svaki /ka umjetnik/ica kada stvara nada se da će ‘stvoriti neku iskru, da će pokrenuti val koji će onda pokrenuti veći val’.

“Ali mislim da su umjetnici/ice nemoćni da promjene stvari, ali to ne znači da ne treba otvarati mogućnosti”, dodao je.

On također naglašava kako je koncept umjetnosti radi umjetnosti odavno preskočen.

“Prije ste imali tu ideju da se građanska umjetnost bavi sama sobom, stvara svoj vlastiti svijet, zakone, i nastoji da nekako ode sa ovog svijeta kako bi se savršenstvo umjetnosti istaklo. S druge strane, angažirana umjetnost treba da uđe u svijet, da ga promjeni, da ukaže na neke nedostatke i da mobilizira svijest građana/ki. Mislim da umjetnost može potaknuti promjene, ali da imamo veliku moć to ne vjerujem. Umjetnost samu sebe može postaviti u problem i to je već nešto”, zaključio je.

Neznanje kao najveća cenzura

Šejla Kamerić kaže da inspiraciju za svoja djela dobija iz svega što je okružuje.

“Volim govoriti da svaki umjetnik/ica mora gledati vijesti, mora pratiti ono što se dešava oko njega jer potpuna izolacija dovodi do nekog pre-samofokusa koji često nije zdrav za umjentika/icu”, kaže Kamerić i dodaje kako ne samo umjetnik/ica, nego svaka osoba, mora biti aktivna u društvu u kojem živi.

“Obaveza umjetnika/ice je time veća jer radi javnu stvar. Tako da čak i ako se koriste neke metode i neke forme koje su vrlo klasične i za koje bi se reklo da ne mogu biti apriori angažirane, odabir teme i način plasiranja je opet angažiran.”

Umjetnici/ice u BiH su vrlo rijetko nailazili na cenzuru. Ipak, bilo je i takvih pokušaja. Jedan od primjera je rad iz 1999. godine “Zastave” Nebojše Šerića Šobe. On je duž obale rijeke Miljacke u Sarajevu, na bandere, postavio prozirne zastave od najlona želeći ukazati na prazninu u svim apsektima života. Zastave su vlasti skinule dan kasnije. To je bila prva postratna otvorena cenzura umjetnosti u Sarajevu.

Cenzure i dalje ima, ali ne tako otvorene, a koja se prije svega očituje u skoro pa ignoriranju rada angažiranih umjetnika/ica u javnim medijima.

Damir Nikšić se pak manje plaši vlasti koja može svojim odlukama nametniti cenzuru, od neznanja.

“Najveća cenzura ovdje je neznanje. Ti sebe ni ne moraš cenzurirati, jer nitko nema pojma o čemu ti pričaš. I ti onda ni ne pričaš jer niko ne zna šta ti to hoćeš da kažeš, i time je cenzura te osobe uspjela na tebi”, kaže Nikšić koji se svaki dan, kao i brojni drugi umjetnici/ice bore protiv sveprisutnog neznanja i apatije.

Napad na reproduktivna prava u Makedoniji

Ženska reproduktivna prava u posljednje vrijeme primaju udarce sa svih strana, a konzervativne struje čine pružanje otpora sve težim. U jeku galopirajućeg konzervatizma u Europi, što se najbolje pokazalo na nedavno održanoj plenarnoj sjednici Europskog parlamenta u Strasbourgu, izuzetak nisu niti države s područja Balkana.

Među njima najteži slučaj predstavlja Makedonija, u kojoj se nacionalnom kampanjom kroz izmišljene podatke o broju pobačaja i epove o propadanju nacije nastoje stigmatizirati žene koje žele prekinuti trudnoću. Riječ je o još jednom pokušaju političkog obračuna s liberalnim dijelom građanstva kojim se žele prikriti stvarni problemi u makedonskom društvu kojih ima napretek. Dok se makedonsko društvo bori s golemom nezaposlenošću i iseljavanjem mladih, netransparentnim javnim financijama i dugovima, Vlada ulaže u projekte poput Skopje 2014, u kojemu su stvarni makedonski velikani zamijenjeni antičkim herojima, a sve s ciljem ‘jačanja makedonskog identiteta’. To je samo jedan od načina da se putem sporednih tema odvuče pozornost s gorućih problema, među kojima je i porast konzervativnih snaga koje su se obrušile na pitanje pobačaja.

Kampanja protiv pobačaja u Makedoniji nije nova pojava. Još 2007. godine centar Skopja preplavili su plakati sa slikama krvavih fetusa i porukom Reci NE pobačaju, za što je makedonska vlada tvrdila da ne zna tko je odgovoran. Četiri godine kasnije, Vlada je samostalno pokrenula medijsku kampanju pod geslom Izaberi život, imaš pravo na izbor, čime je jasno pokazala tendencije prema ograničavanju prava na izbor i dala podršku raznim anti-choice organizacijama. Ta kampanja nije obuhvatila sve aspekte pobačaja, već su podaci predstavljeni jednostrano, čime se u javnosti stvara pogrešna slika i time se pacijentice navode na odluke koje nisu u skladu s njihovim željama i mogućnostima. U prvoj se reklami nabrajaju sve negativne posljedice pobačaja, čime se izvlače iz konteksta jer je navođenje kako pozitivnih, tako i negativnih posljedica dio uobičajene dosadašnje prakse liječnika/ca koji/e obavljaju pobačaj. Druga reklama je još gora jer, osim što negira pravo na izbor, potiče ionako duboko ukorijenjene patrijarhalne i rodne stereotipe. Vladina politika svodi se na pitanje imati ili ne imati dijete, zanemarujući sve ostalo, od uvjeta u kojima su ta djeca rođena do toga jesu li roditelji uopće psihički i emocionalno spremni za odgajanje djece. Brojne su predstavnice raznih ženskih udruga upozorile kako se kampanjom nastoje ograničiti ženska prava te da zabrana pobačaja kojoj se njome teži ne bi dovela do smanjenja broja pobačaja već do porasta nesigurnih i ilegalnih pobačaja na crnom tržištu, no bez prevelikog odjeka. Također, u kampanji se ne spominje kontracepcija kao način sprječavanja neželjene trudnoće, čime se potiče neodgovorno spolno ponašanje mladih koje je upravo i uzrok najvećeg broja neželjenih trudnoća.

Nakon privremenog zatišja pred buru, makedonska je vlada, uz pratnju nove medijske kampanje, ranije ove godine donijela prijedlog novog zakona kojim se ograničava mogućnost prekida trudnoće, čemu su se makedonski aktivisti i aktivistkinje za ljudska prava i opozicija oštro suprotstavili. Unatoč tome što su od ministra zdravstva Nikole Todorova tražili da povuče navedeni prijedlog, Vlada je od Parlamenta zatražila izglasavanje po hitnom postupku. Novi zakon ograničava slobodan izbor prekida trudnoće zbog odredbi da se najprije dostavlja pismeni zahtjev, nakon čega je obavezno savjetovanje o prednostima nastavka trudnoće, a tada se još tri dana čeka do izvršenja pobačaja. Predviđeno je i da resorni ministar osnuje drugostupanjsku komisiju koja bi odlučivala o zahtjevima trudnica.

Unatoč protivljenju nevladinih organizacija, koje su jasno izražavale nezadovoljstvo jer smatraju da takvo zakonsko rješenje vrijeđa osnovna ljudska prava i slobode, makedonski parlament usvojio je Zakon o prekidu trudnoće. Prema novom zakonu, pobačaj je u Makedoniji dopušten samo jednom godišnje, a pristup drugom pobačaju ženi će biti omogućen samo ako se utvrdi da je trudnoća opasna za život žene, u slučaju silovanja ili incesta ili ukoliko liječnici/ce utvrde da bi se dijete rodilo s teškim tjelesnim nedostacima. Usto, ako žena želi prekinuti trudnoću nakon 10. tjedna, morat će za to dobiti odobrenje od prvostupanjske komisije za prekid trudnoće, koju će formirati ministar zdravstva u svakoj medicinskoj ustanovi u kojoj se vrši pobačaj.

Nevladin sektor je najavio da će nastaviti raditi na stopiranju zakona pred institucijama predsjednika države i Ustavnog suda i zalagati se za donošenje novog zakona kojim bi se izbjegle štetne posljedice za žene. Njihovo mišljenje ne dijeli ministar zdravstva Nikola Todorov koji smatra da se novim zakonom pobačaj uopće ne zabranjuje niti se na bilo koji način ograničava pravo žene na izbor, već da se samo mijenjaju neke ideološke odredbe. Dapače, Todorov kaže kako je zakon jedan od najliberalnijih u Europi. Dok god se donošenje ovakvih zakona smatra liberalnim potezom, ženska reproduktivna prava neće biti sigurna.

‘Zaustavite homofobni referendum!’

LGBTIQ organizacije uputile su danas zahtjev zastupnicima/ama Hrvatskog sabora za pokretanjem postupka ocjene ustavnosti referendumskog pitanja inicijative U ime obitelji i pozvali građane i građanke da ih podrže slanjem pisama zastupnicima/ama.

“Mi, predstavnice i predstavnici LGBTIQ organizacija, smatramo je ustavna odredba koju državnim referendumom želi ostvariti inicijativa U ime obitelji u izravnom sukobu s najvišim vrednotama Ustava RH. Zastupnice i zastupnici koji/e su izabrani/e u Hrvatski sabor da vrše našu volju iskazanu na posljednjim parlamentarnim izborima iz nama nepoznatih razloga pokušavaju zaobići čuvara Ustava RH, Ustavni sud RH, i samostalno odlučiti o našoj sudbini kao punopravnih i jednakopravnih građana Republike Hrvatske”, napisali/e su u svom priopćenju.

“Budući da jedino Ustavni sud može ocijeniti ustavnost referendumskog pitanja, a to do danas nije učinio, predlažemo da našim konkretnim djelovanjem, našim glasom, zatražimo od Hrvatskoga sabora da u skladu sa svojim pravima i obvezama osigura funkcioniranje ustavno-pravnog poretka RH”, navode.

Stoga, pozivaju građane i građanke da pismom potaknu na to svoje zastupnike i zastupnice u Saboru.

“Pozivamo vas da učinite isto – pišite im mejlove, šaljite im dopise i fakseve. Koristite naš primjer pisma ili ga doradite. Neka se i nas glas čuje! Radi se o našoj se budućnosti”, istaknuli/e su.

Priopćenje prenosimo u cijelosti:

Poštovane zastupnice i poštovani zastupnici,

U ovom ste trenutku suočeni s izborom: zaštititi ljudska prava i živote vaših LGBT sugrađanki i sugrađana, ili ponovno žrtvovati naše dostojanstvo, naše obitelji, ljudskost i sreću zbog pojedinačnih stranačkih interesa.

Sukladno ustavnim ovlastima Hrvatskog sabora i članaka 1., 3., 5., 14. i 22. Ustava Republike Hrvatske kojima se jamči jednakopravnost i ravnopravnost svih građanki i građana Republike Hrvatske, tražimo da Ustavnom sudu uputite zahtjev za ocjenu ustavnosti referendumskog pitanja – “Jeste li za to da se u Ustav RH unese odredba po kojoj je brak životna zajednica žene i muškarca?” – za koje je inicijativa “U ime obitelji” prikupila dovoljni broj potpisa.

Vaša je dužnost, bez obzira podržavate li referendumsko pitanje ili ne, poslati zahtjev za ocjenu ustavnosti i omogućiti da temeljno načelo demokracije na kojoj je utemeljen Ustav Republike Hrvatske.

S druge strane, veliki dio vaših kolega i kolegica kao i veliki dio hrvatske javnosti smatra da je referendumsko pitanje utemeljeno na dubokim predrasudama i netrpeljivosti prema nama, LGBT osobama, i našim obiteljima. Zahtijevamo stoga da u ime onih koji su vas u Hrvatski sabor izabrali, zatražite ocjenu ustavnosti referendumskog pitanja.

Za nas, LGBT građane i građanke, ovdje se ne radi o referendumu za brak, nego referendumu protiv lezbijki, gejeva, biseksualnih i transrodnih osoba. Sama ta činjenica, da se u Ustav ove Republike želi unijeti odredba po kojoj bi jednoj skupini ljudi unaprijed bilo zabranjeno nešto što je dopušteno drugoj skupini ljudi, očigledan je dokaz da ona zadire u samu srž ljudskih prava i demokracije u Hrvatskoj. Većina ne smije i ne može odlučivati o pravima manjine. To je nepravedno, ali i opasno. Ako danas dopustimo da se glasa protiv jedne skupine ljudi – lezbijki, gejeva, biseksualnih i transrodnih osoba – tko nam jamči da sutra na red neće doći neka treća skupina?

Vaša je dužnost štititi prava ljudi, građanki i građana ove Republike. To je zadatak na koji ste se obvezali polažući zastupničku prisegu. “Poštivanje prava čovjeka” jedna je od temeljnih vrednota Ustava Republike Hrvatske. Članak 3. Ustava obvezuje Hrvatski sabor i sve ostale državne institucije da u svome djelovanju čuvaju ljudska prava manjina. Članak 14. kaže da su u državi Hrvatskoj svi građanke i građani jednaki.

Stoga apeliramo na vas, čuvare naših sloboda i zaštitnike naših prava – dajte nam svima priliku – priliku za bolje sutra i uputite prijedlog referendumskog pitanja Ustavnome sudu radi ocjene ustavnosti.

Srdačan pozdrav,

CroL – Udruga za medijski aktivizam
Zagreb Pride
LORI – Lezbijska organizacija Rijeka
Trans Aid Hrvatska – udruga za promicanje i zaštitu prava transrodnih i transseksualnih osoba
Iskorak – Centar za prava seksualnih i rodnih manjina
Udruga Domino (Queer Zagreb)
K-zona – Prostor rodne i medijske kulture
Rišpet- LGBT udruga Split

Moj seksualni identitet i ja – dobra priča

Prva u nizu tribina Direktno održat će se u ponedjeljak, 4. studenog, u 19 sati u Savjetovalištu Luka Ritz, Fabkovićeva 1/3 (kod Suvaga, Zagreb).

Tribine za mlade Direktno su prilika za otvaranje važnih društvenih tema, kritičko promišljanje i aktivno sudjelovanje mladih u izgradnji zdravijeg društva. Na njima ćemo se baviti temama unutar četiri šira područja: nasilje među mladima, ovisnosti, građanski aktivizam, te spol, rod i seksualnost. Gosti svake tribine bit će poznati stručnjaci koji će svojim predavanjem ponuditi okvir za razmišljanje i zajednički razgovor. Kao uvod u svaku temu poslužit će projekcija dokumentarnog filma iz serijala Direkt produkcije FadeIN. Susreti će se održavati u razdoblju od studenog 2013. do srpnja 2014., ponedjeljkom od 19 do 21 sat. Pregled nadolazećih tribina iz ciklusa tribina Direktno 2013-2014 možete preuzeti ovdje

Na prvoj tribini baviti ćemo se temom: 
ROD, SPOL I SEKSUALNOST: Moj seksualni identitet i ja – dobra priča. 

Gošće tribine su:
Mima Simić, filmska kritičarka, književnica i aktivistica i Marta Šušak, aktivistica LGBTIQ inicijative Filozofskog fakulteta AUT, 

projekcija dokumentarnog filma:
DIREKT: Queer (produkcija FadeIN). 

Zbog ograničenog broja mjesta potvrdite svoj dolazak na e-mail: lana.savjetovaliste@gmail.com

Nestala Nadežda Tolokonikova

Lokacija Nadežde Tolokonikove nepoznata je od 21.listopada, a njenim je roditeljima rečeno da će njenu novu lokaciju doznati u roku od deset dana. Budući da je taj rok istekao, za BuzzFeed oglasio se Andrej Tolokonikov, otac ove Pussy Riot članice i to riječima: ‘Nitko ništa ne zna. Nema dokaza da je živa, ne znamo u kakvom je zdravstvenom stanju. Pitamo se je li bolesna, je li bila pretučena?’

Čini se kako je dvadesettrogodišnja Nadežda trebala biti premještena vlakom iz ruskog zatvora u Mordoviji 21. listopada. Međutim, razlozi premještaja nisu navedeni  i iako svjedoci tvrde da su ju vidjeli u blizini Čeljabinska  njezina finalna destinacija i dalje ostaje nepoznata javnosti.

Nadeždin otac pretpostavlja kako su je ruske vlasti odlučile skriti kako bi obeshrabrili ostale zatvorenice koje prosvjeduju u zatvoru. Libela je i prije izvještavala kako Tolokonikova štrajka glađu zbog loših uvjeta u zatvoru te zbog prijetnji smrću koje je primila jer je javno progovorila o zatvorskom sustavu.

Podsjetimo, članice Pussy riota su u kolovozu 2012. Proglašene krivima i osuđene na po dvije godine zatvora za ‘huliganstvo potaknuto vjerskom mržnjom’ zbog izvedbe ‘punk molitve’ u katedrali Krista Spasitelja u Moskvi. Nadežda Tolokonikova i Maria Aljohina trebale bi biti puštene iz zatvora u ožujku ove godine.

 

Zašto ću 1. prosinca glasovati protiv?

Jučer sam na lokalnom radiju govorila o LGBT pravima, djeci i diskriminaciji. Prvo što me novinar zamolio je da ne spominjem imena, odnosno Željku Markić jer se boji da bi ‘obiteljaši’ tražili demanti, a mogao bi ga netko i tužiti. Činjenica da je Željka Markić javna osoba i da sam je namjeravala spomenuti isključivo kao predvodnicu inicijative U ime obitelji te da nisam pričala o ničemu ‘ilegalnom’ nego o diskriminaciji, koja je regulirana Zakonom o njezinu suzbijanju i o pravima istospolnih parova i obitelji.

Dakle, lijepo piše: “Ovim se Zakonom osigurava zaštita i promicanje jednakosti kao najviše vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske, stvaraju se pretpostavke za ostvarivanje jednakih mogućnosti i uređuje zaštita od diskriminacije na osnovi rase ili etničke pripadnosti ili boje kože, spola, jezika, vjere, političkog ili drugog uvjerenja, nacionalnog ili socijalnog podrijetla, imovnog stanja, članstva u sindikatu, obrazovanja, društvenog položaja, bračnog ili obiteljskog statusa, dobi, zdravstvenog stanja, invaliditeta, genetskog naslijeđa, rodnog identiteta, izražavanja ili SPOLNE ORIJENTACIJE“.

Prema tome, nisu LGBT osobe kazneno gonjene, nije zabranjeno govoriti o njima, doduše ČAK su i zaštićene Zakonom, barem na papiru. Otkud onda silna potreba novinara da se ‘zaštiti’ od mojih ‘opasnih’ riječi? Strah. Strah kojeg U ime obitelji širi. Strah da će netko pomisliti da si na ‘krivoj strani’. Strah da će radi toga možda netko pomisliti da je, nedajbože, pripadnik/ca LGBT populacije, ukoliko stane na ‘drugu’ stranu. Pogotovo kad živiš u malom gradu kao što je Poreč, u kojem svi/e teže ukalupiti se, prilagoditi, ne iskakati, živjeti svoj život – pod debelim navodnicima. Istra slovi kao naprednija, kao otvorenija, kao tolerantnija regija Hrvatske. Nije. Samo su svi/e tihi/e, samo pričaju iza leđa i samo se boje biti ‘drukčiji’. Čast iznimkama.

‘Ovaj referendum se tiče svih nas’

Strah je vrag. A strah se javlja radi nečeg nepoznatog. LGBT osobe nisu vidljive u Hrvatskoj. Nisu. Ne mislim na šačicu aktivista i aktivistkinja koji/e istupaju u javnost, mislim na sve LGBT parove koji žive zajedno, na sve LGBT obitelji, na LGBT parove koji ne šetaju zagrljeni po ulicama. Dakle, nisu vidljivi. Možda je i logično da ih društvo, većina, percipira kao nešto čega se treba bojati, nepoznato im je. Koji je onda ‘lijek’? Postati vidljiv/a! Šetaj slobodno. Riskiraj, jer je to nažalost još uvijek rizik.

Problem je u tome što, kad se govori o LGBT osobama, homofobi/kinje najčešće spomenu dva muškarca koji se, da lijepo kažem, ‘hrvaju po krevetu’. Nitko ne govori kako su ta dva muškarca zaljubljena, kako se poštuju i vole, žive zajedno, kuhaju zajedno, bude se i odlaze na spavanje zajedno, obavljaju kućanske poslove, idu u kino, na večeru i sve te stereotipne radnje koje dvije osobe u vezi obavljaju. Kad neke stvari postavite tako, preostaje da shvate kako neke velike razlike i nema. Sve se svodi na ljubav, poštovanje i jednakost.

Svatko od nas, građanki i građana RH, u nekom je poimanju manjina. Zato bi bilo jako dobro da svi koji smatraju da ih se referendum 1. prosinca ne tiče, razmisle kako bi se osjećali/e kada bi se njima neko pravo pokušalo uskratiti samo i isključivo radi činjenice da ne pripadaju većini? Zato trebaju izaći na referendum i podržati manjinu, u ovom slučaju LGBT osobe, i zaokružiti PROTIV te tako pokazati u kakvom društvu želimo živjeti – u otvorenom, tolerantnom, raznolikom i naprednom, ili se pak želimo vratiti nekoliko koraka unatrag i ponovo razgovarati o tome da li bi ženama trebalo dati pravo glasa i trebaju li crnci i crnkinje imati ista prava kao bijelci i bjelkinje. Kad pogledamo, o tim pitanjima se nije tako davno raspravljalo.

Ja sam uvijek optimistkinja i vjerujem da u RH postoji ‘tiha većina’ koja će shvatiti da se LGBT pitanja itekako tiču i njih, jer se radi o njihovim sestrama, braći, susjedima i susjedama, prijateljima i prijateljicama, kolegama i kolegicama, djeci, kćerima i sinovima. Kada bi živjeli u otvorenijem društvu, koje ne diskriminira u tolikoj količini, LGBT osobe u vašoj okolini ne bi morale patiti i skrivati se cijeli život i to radi ljubavi, koja nije nimalo drugačija od vaše, samo je usmjerena ka osobi istoga spola.

Slika koja se društvu servira od strane Crkve, U ime obitelji i sličnih je ta da muškarac i žena služe samo i isključivo za reprodukciju i samo radi toga brak i postoji. Zašto su onda u braku ljudi koji ne mogu ili nedajbože ne žele imati djecu? Treba li njima dopustiti da ulaze u brak? Ono što oni ne shvaćaju ili odbijaju shvatiti jest činjenica da diskriminiraju LGBT osobe. To je čista diskriminacija.

Na jednoj stvari ‘obiteljašima’ ipak treba zahvaliti. Sigurna sam da iza cijele inicijative stoji jedan ili jedna LGBT pripadnik ili pripadnica, koji/a inicijativi slaže PR. Dakle došla je teta Crkva Katolčić, zaključila kako joj se raspisuje referendum i odlučila naći osobu koja će se baviti odnosima s javnošću, odnosno svim onim zakulisnim radnjama. Čula je za jednu ili jednog PR stručnjaka ili stručnjakinju i pitala je/ga da preuzme posao. Taj ili ta LGBT stručnjak/inja je zaključio/la da će se to raspisivati kako god ga okreneš te odlučio/la posao prihvatiti i izvući najbolje što može iz toga. Dakle, obavljati sve što treba, ali na način da se pritom društvu ukaže na apsurdnost inicijative. Pa je za lice inicijative odabrana Željka Markić. Onak’, really? Svako njeno pojavljivanje u javnosti, bilo na TV-u, radiju, tisku, kao i ostalih članova/ica i podržavatelja/ica inicijative je bolno za promatranje i/ili slušanje. Naime, iz njihovih izjava i istupa u javnost zračila je mržnja i izravna diskriminacija. Njihova ljubav prema obitelji se može ostvariti samo ako se nekome drugome zabrani da sanjaju iste stvari kao i oni/e. Upravo zato je ovogodišnja Povorka ponosa u Zagrebu bila najveća dosada. Građane i građanke koje inače previše ne zanimaju LGBT teme, ovaj put su se pridružili Povorci ponosa jer su shvatili kako inicijativa U ime obitelji širi strah, paniku i svojim zloćudnim namjerama vodi društvo u dublje podjele, netoleranciju i nepravdu. Upravo radi ‘obiteljaša’, posljednjih se mjeseci u javnosti toliko govori o LGBT temama. I hvala im na tome, otvorili su jednu važnu temu, kojoj se prije u medijima nije davalo ni približno ovoliko prostora.

{slika}

Društvo nikada neće biti spremno, pa spremimo ga mi!

Često se govori kako LGBT osobe ne bi trebale imati ili posvajati djecu, jer bi ta djeca mogla radi toga biti diskriminirana u društvu, s obzirom da društvo za to još nije spremno. Djeca danas mogu biti diskriminirana po jako puno osnova, od pripadanja određenoj etničkoj ili nacionalnoj skupini, preko fizičkog izgleda i odjeće do pripadnosti određenoj vjeri. Dakle, bilo kakvo odstupanje normi može lako dovesti do toga da je dijete u školi ili općenito u društvu diskriminirano. To što su roditelji tog djeteta dvije majke ili dva oca je samo još jedan od mogućih razloga. Ali opet, nije problem u tom djetetu i njegovoj obitelji. PROBLEM JE U DRUŠTVU, u pojedincima i pojedinkama koji/e to dijete diskriminiraju.

Što se tiče argumentacije da društvo na to još nije spremno – društvo nikada neće biti spremno. Društvo se teško mijenja, duboko su nam usađene tradicionalne, patrijarhalne vrijednosti i one se teško iskorjenjuju. Zato su tu zakoni i zato je tu vlast koja te zakone provodi i to je, uz sustavnu edukaciju, jedini način na koji se društvo može početi mijenjati nabolje.

Za one koji se stalno pozivaju na važnost očuvanja tradicionalnih vrijednosti, ponovila bih što je Stavros Lambrinidis, predstavnik Europske unije za ljudska prava, izjavio, a to je da su “ljudska prava univerzalni jezik nemoćnih protiv relativizma moćnih”. Muž koji tuče ženu, nasilnik koji napada na ulici, vlade koje ne čine ništa da spriječe nasilje – to su oni koji će se pozivati na autohtone tradicionalne vrijednosti kada ih se optuži za kršenje ljudskih prava.

Glasovat ću ‘protiv’ zbog moje kćeri

Što se tiče teze da djetetu u odgoju trebaju otac i majka, što je s onom djecom koja žive u jednoroditeljskim obiteljima? Kako ta djeca dobiju pod ‘dozu’ muškog i ženskog u svom odgoju? Je li  moja kćer radi toga  zakinuta? Važno je da je obitelj u kojoj dijete odrasta puna ljubavi; ljubav je početna točka svakog takvog odnosa. Sada ću zvučati kao članovi i članice U ime obitelji, koja se uporno poziva na nekakva istraživanja, ali ova na koja se ja oslanjam – nisu lažna. Ta istraživanja pokazuju kako su djeca koja odrastaju u obiteljima s dvije majke ili dva oca često otvorenijeg uma i širih shvaćanja, spremnija prihvatiti druge ljude bez osuđivanja, tolerantnija su (Harris and Turner, 1985/86), psihički se i fizički ne razlikuju od svojih vršnjaka/inja u niti jednom pogledu. LGBT roditelji nemaju nikakvog utjecaja na seksualnu orijentaciju svoje djece (Patterson, Charlotte J. 1992.), te djeca s LGBT roditeljima veoma lako nađu uzore ponašanja oba spola u svom okruženju (rodbina, prijatelji roditelja, susjedi, škola) (Rofes, E.E., 1983, Herdt, 1989.). Također, nemaju ništa više problema vezanih za vlastiti rod i spol nego ostala djeca (National Longitudinal Study of Adolescent Health, 2004.).

Ukoliko istospolni parovi budu imali pravo sklapati brak, heteroseksualnim parovima apsolutno se ništa neće dogoditi. Ne radi se o samoj ceremoniji vjenčanja kao takvoj. Radi se isključivo o pravima, od onih zdravstvenih, do onih imovinskih i na kraju krajeva roditeljskih. Djeca u istospolnim zajednicama u Hrvatskoj već postoje. Toj djeci uskraćena su njihova prava, pošto samo biološki roditelj djeteta ima pravo suodlučivanja o svim pitanjima vezanim uz skrb, odgoj, obrazovanje, zdravlje i uzdržavanje djeteta, bez obzira što drugi, nebiološki roditelj, jednako skrbi o tom djetetu. To se sad pokušava riješiti novim prijedlogom Zakona, ali trenutačno drugi roditelj s kojim dijete živi ne može, recimo, otvoriti bolovanje zbog djetetove bolesti, otići na informacije ili potpisati da dijete smije na izlet, a to su realni problemi. Ako bi pak biološki roditelj djeteta umro, drugi roditelj se ne može nastaviti brinuti o djetetu, jer mu u papirima nije ništa. To su sve stvari koje se moraju pravno urediti radi sigurnosti djece.

Na ILGA-inoj konferenciji sudjelovale su i kršćanske LGBT udruge s divnom argumentacijom. Hrvatska nije članica Europskog foruma LGBT kršćanskih grupa, a to je krovna organizacija koja okuplja 46 organizacija članica iz 22 zemlje Europe. Oni/e govore kako se neki argumenti iz Biblije krivo tumače te objašnjavaju razne stvari na koje se i U ime obitelji ekipa poziva. Dakle, to su LGBT kršćani i kršćanke; oni o tradicionalnom braku koji se neprestano mijenja i napreduje kažu: “Povijesno se na brak gledalo u socijalno-političkom i u ekonomskom kontekstu. U biblijsko doba kćeri su automatski pripadale svojim očevima i one su bile davane u brak mužu koji bi tada postao njihov posjednik. Glavna briga tada je bila kontrola posjeda i poslušnost autoritetu. Prije tisuću godina brak se nije slavio u crkvi. Početkom 20. stoljeća mnoge zemlje u Americi zabranile su međurasne brakove. Danas gotovo polovica brakova završava razvodom, a serijska monogamija postala je nešto normalno, tako da u praksi brak više ne označava životnu zajednicu dvoje ljudi kako bi isključila sve ostale. Koncept braka mijenjao se kroz povijest. Jednostavno nije tako da postoji tradicionalan koncept braka kojem bi istospolni brak prijetio da će ga uništiti. Upravo suprotno, odanost i predanost istospolnih brakova može samo ojačati instituciju braka”.

Također, ta LGBT kršćanska grupa govori kako civilno partnerstvo za njih nije isto što i brak, pošto je za njih kao vjernike i vjernice važno da svoje zavjete mogu izreći pred Bogom. Također, ističu da se civilnim partnerstvom implicira kako su oni građani i građanke drugog reda. Zbog toga naglašavaju kako je to oblik segregacije i diskriminacije te kako su svi/e oni/e, LGBT vjernici i vjernice, Božja djeca te bi morali biti tretirani jednako, bez obzira na svoju seksualnu orijentaciju. Eto, možda da Željku Markić pošaljemo na studijsko putovanje među te kršćane i kršćanke, koji/e propagiraju svoju vjeru koja se zaista temelji na jednakosti, poštivanju, toleranciji i ljubavi.

Obiteljska radionica s nonom

A tu je i priča o mojoj noni. Dakle, to je žena koja mrava ne bi zgazila. Divna je i krasna i to sve stoji. Ali je za mnoge stvari, koje izlaze iz njezina kruga interesa (dakle, ona je umirovljenica, prati emisije poput Dr. Oza, Dnevnika i poljoprivrednih emisija, obavlja kućanske poslove, itd.), poprilično inertna. Dakle nije joj se dalo izaći glasovati kada se govorilo u ulasku Hrvatske u EU, nije joj se dalo izaći ni na lokalne izbore, a to su realno stvari koje mogu imati utjecaja na njezin život. Ali jučer je izjavila kako će na referendum 1. prosinca itekako izaći i da jako dobro zna što će zaokružiti. Jer ona zna ‘ča je, a ča ni normalno, a to ni normalno’. Da sumiram, nije je briga tko joj sjedi u gradskom vijeću, ali to da se pederi žene, to je stvarno dira i jako utječe na njezin život. I ne mogu je kriviti. Ne mogu. Odrastala je u patrijarhalnom i tradicionalnom društvu, u kršćanskoj obitelji, obavljala sve ‘po špagi’. Žena jednostavno ne zna. Misli da je informirana i educirana dovoljno da može zaključiti kako to ‘ni normalno’. Ali nije ni informirana ni educiranna. Zato sam joj najavila kako od danas, 1. studenog pa do tog kobnog 1. prosinca svaki dan mora izdvojiti pet minuta tokom kojih će me morati slušati i tokom kojih ću joj pokušati objasniti o čemu se radi. Obiteljska radionica style. Ako 1. prosinca i dalje bude htjela zaokružiti bilo što što nije PROTIV, barem će to učiniti svjesna da time oduzima prava manjini, da time diskriminira, da možda oduzima prava, ako ne svojoj unuci, onda svojoj praunuci koja će možda jednog dana htjeti zaprositi svoju djevojku.

Solidarnost u obrani ljudskih prava

I kako Lepa Mlađenović kaže: “Mi žene moramo se držati zajedno, sve smo mi i crnkinje i Romkinje i Srpkinje i feministkinje i lezbijke i žene s invaliditetom.

Eto i ja danas, od svih svojih identiteta, biram biti isključivo LEZBIJKA. A sve ‘none’ na internetu pozivam da slobodno pitaju sve čega se boje, sve što ih zanima, neka dođu i u Centar za građanske inicijative Poreč, pa da razgovaramo, pričamo, učimo, educiramo se i informiramo i da im nikad više ne padne napamet oduzimati prava niti jednoj manjini.