sdadmin

Mišljenje pravobraniteljice za ravnopravnost spolova o prijedlogu Obiteljskog zakona

Posted on by sdadmin

Obzirom da se ovih dana puno bure podiglo oko prijedloga novog Obiteljskog zakona, te da niz istaknutih odvjetnica i ženskih organizacija smatra da će ovo biti korak unazad, u cijelosti vam predstavljamo mišljenje pravobraniteljice za ravnopravnost spolova Višnje Ljubičić.

Povodom održane i zaključene javne rasprave o Nacrtu prijedloga Obiteljskog zakona pravobraniteljica za ravnopravnost spolova Višnja Ljubičić podsjeća da je prva uočila i reagirala na diskriminatornu osnovu temeljem bračnog statusa, sukladno svojoj nadležnosti praćenja diskriminacije temeljem spola, bračnog i obiteljskog statusa, spolne orijentacije i trudnoće i materinstva, čemu su se kasnije pridružile i ženske organizacije civilnog društva. Još 4. lipnja 2013. dala je mišljenje na objavljene teze novog Obiteljskog zakona kako je nužno  u potpunosti izjednačiti status bračne i izvanbračne zajednice, jer postojeće pravno rješenje kao i predloženo, nastavlja generirati diskriminaciju osoba koje žive u izvanbračnoj zajednici u mnogim područjima društvenog života. Pri tome pravobraniteljica naglašava kako je Zakon o ravnopravnosti spolova koji zabranjuje diskriminaciju temeljem bračnog statusa organski zakon s kojim moraju biti usklađeni svi ostali zakoni, pa tako i Obiteljski.

U tom smislu, a u okviru svoje zakonske nadležnosti, Pravobraniteljica je na Nacrt prijedloga Obiteljskog zakona uputila slijedeće primjedbe Ministarstvu socijalne politike i mladih:

Ne ulazeći u druge institute koji nisu u njenoj nadležnosti,  pravobraniteljica za ravnopravnost spolova pridružuje se javnoj raspravi organiziranoj povodom donošenja novog Obiteljskog zakona (u daljnjem tekstu OZ) u odnosu na izostanak zakonskog normiranja statusa izvanbračne zajednice i osoba koje se u njoj nalaze, te primjene čl. 332. Prijedloga OZ-a.

1)    Pravobraniteljica smatra  da je pitanje uređenja izvanbračne zajednice zakonsko pitanje, jer tako stoji u čl. 62.st.2. Ustava RH. Ujedno to znači i da je izvanbračna zajednica ustavnopravna kategorija, jednako kao i bračna zajednica, te obitelj.
Izvanbračnu zajednicu i prijedlog novog OZ definira kao “životnu zajednicu neudane žene i neoženjenog muškarca” (čl.11.st.1.). Kako bi ista proizvela pravne učinke, potrebno je da traje najmanje tri godine ili da je u njoj rođeno dijete koje je mlljt. (čl. 11.st.1.).

Prijedlog OZ-a u čl. 11.st.2. bračnu i izvanbračnu zajednicu izjednačuje samo po imovinskopravnim učincima.

S obzirom na samu zakonsku definiciju izvanbračne zajednice kao “životne zajednice žene i muškarca” nema sumnje da se radi o  zajednici koja je po svom bitnom sadržaju izjednačena s bračnom.

Upravo takav status izvanbračna zajednica već niz godina ima u sudskoj praksi u kaznenom postupku. U određenim slučajevima valjanost samog kaznenog procesa dolazi u pitanje ukoliko sud ne utvrdi točno radi li se ili ne o izvanbračnoj zajednici, budući  o tome ovisi je li svjedok/inja oslobođen/a dužnosti svjedočenja ili nije. Upravo zbog delikatnosti situacije, sutkinja Vrhovnog suda  Ana Garačić  (Neki neobjašnjeni pojmovi kao zakonsko obilježje kaznenog djela) iznosi stajalište da “oko tumačenja zakonskog izraza izvanbračni drug  u kaznenom pravu bit  će  sigurno još dilema u sudskoj praksi, a uz postojeće nedoumice sigurno će se pojaviti i nove, pa bi ovome problemu trebalo prići oprezno, jer utvrđivanjem postojanja ili nepostojanja takve zajednice ima dalekosežne učinke. Ne zalažemo se da se za objašnjenje pojma izvanbračne zajednice  u kaznenom pravu poslužimo definicijom takve zajednice iz obiteljskog zakona, no priznavanje tog statusa kratkotrajnim zajednicama, bez ikakvih provjera, također nije dobrodošlo.”  Vrhovni sud RH svojom odlukom I Kž-522/99 od 15. srpnja 1999.. navodi kako  je izvanbračna zajednica ona “koja je istovremeno i gospodarska zajednica, te zajednica u kojoj se rađaju djeca”. Iz odluke Vs RH I Kž-579/97 od 26.ožujka 1998.g. slijedi da je za utvrđenje postojanja izvanbračne zajednice dovoljan  zajednički život u trajanju od nekoliko mjeseci. Sve ovo se navodi  u prilog tvrdnji da dio važeće pravne prakse RH (i to vrlo bitne-kaznenopravne)  status izvanbračnih partnera tretira u potpunosti jednak onome bračnih.

Nadalje, niz važećih propisa kojima su regulirana prava građanki i građana u RH jednako tretira osobe koje žive u bračnoj i izvanbračnoj zajednici. To su, na primjer:

1.    Zakon o nasljeđivanju (NN 48/03, 163/03)
2.    Zakon o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihove obitelji (NN 19/13, 33/13, pročišćeni tekst)
3.    Zakon o mirovinskom osiguranju (NN 130/10, pročišćeni tekst)
4.    Zakon o rodiljnim i roditeljskim potporama (NN 85/08, 110/08, 34/11, 54/13)
5.    Zakon o medicinski pomognutoj  oplodnji (NN 86/12)
6.    Zakon o zaštiti od nasilja u obitelji (NN 137/09,14/10, 60/10)
7.    Pravilnik o pravima, uvjetima i načinu ostvarivanja prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja (NN 67/09), podzakonski akt donijet temeljem Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju

Nesumnjivo je  dakle, da bitni dio našeg pravosudnog i upravnog  sustava priznaje istovjetni sadržaj i učinke bračne i izvanbračne zajednici, te da sudska praksa čak i skraćuje vrijeme koje je potrebno da bi izvanbračna zajednica proizvela pravne rezultate kao i bračna (radi korištenja blagodati nesvjedočenja, primjerice).

Iz tog razloga pravobraniteljica smatra kako je status izvanbračne zajednice te njene pravne učinke potrebno urediti upravo obiteljskim zakonom, i to tako da se u svemu  izjednači pravni  položaj osoba koje žive u izvanbračnoj zajednici s pravnim položajem osoba koje žive u bračnoj zajednici, jer između ta dva oblika životne zajednice ne postoji nikakva sadržajna razlika, već samo formalna. Navedeno proizlazi i iz samih odredbi prijedloga OZ-a – ukoliko je u izvanbračnoj zajednici rođeno dijete (ili više njih)  koje je mlljt. izvanbračni drugovi moraju proći isti zakonom propisani postupak  radi donošenja odluke s kim će dijete (ili djeca) živjeti, ukoliko sporazuma o tome nema, jednako kao i bračni drugovi.

Postojeće stanje predstavlja diskriminaciju prema bračnom statusu, jer osobe koje žive u izvanbračnoj zajednici nemaju mogućnosti ostvariti određena prava koje imaju osobe u bračnoj zajednici, ili im se korištenje tih prava neosnovano uskraćuje.

Na primjer, iz razloga neizjednačavanja bračne i izvanbračne zajednice, izvanbračni drugovi nemaju zakonske mogućnosti posvojiti dijete (ili djecu), premda je samim prijedlogom OZ-a (čl. 133.) posvojenje omogućeno  jednom bračnom drugu ako je onaj drugi roditelj djeteta koje se posvaja, a u  određenim situacijama, ako je to od osobitog interesa za dijete, posvojenje se može omogućiti i osobi koja nije u braku. Ukoliko  u obzir uzmemo stajalište  da je posvojenje pravni institut ustanovljen  u korist djeteta, nejasno je zašto je predlagatelj OZ-a dozvolio posvojenje osobi koja nije u braku, a nije osobama koje žive u stabilnoj i trajnoj izvanbračnoj zajednici? Pri tome se, naravno, ne dovodi u pitanje procjena sposobnosti izvanbračnih partnera za posvojenje, kojoj podliježu i bračni partneri. Upravo ovakve pritužbe pravobraniteljica je primala tijekom zadnjih godina.

Stoga je pravobraniteljica mišljenja da pojam i status izvanbračne zajednice ne treba biti predmetom novog ili nekog drugog zakona već predlaže da se novim OZ-om u potpunosti izjednači pravni status izvanbračne i bračne zajednice, te se na taj način Obiteljski zakon uskladi sa Zakonom o ravnopravnosti spolova kao organskim zakonom.

Ovakvo zakonsko rješenje dovelo bi do promjene nekoliko zakona iz oblasti poreznih davanja, čije odredbe diskriminiraju osobe koje žive u izvanbračnim zajednicama. Vezano upravo za tu problematiku, zaprimila sam veliki broj pritužbi i dala i sama zakonodavne inicijative koje nisu uvažene.

Radi se prvenstveno o zakonima koji reguliraju porezne obveze građanki i građana.

Naime, prema Zakonu o porezu na promet nekretnina (NN 69/97, 153/02,22/11) izvanbračni drugovi nisu oslobođeni obveze plaćanja poreza na prvu nekretninu. U praktičnoj primjeni Zakona o porezu na dohodak (NN 177/04, 73/08, 80/10, 114/11, 22/12, 144/12) nezaposleni izvanbračni drug ne ubraja se u uzdržavane članove obitelji te se temeljem toga ne može dobiti porezna olakšica, dok izvanbračni drugovi u praksi nisu oslobođeni dužnosti plaćanja poreza  na nasljeđivanje ukoliko se radi o automobilu, plovilu i sl. sukladno Zakonu o posebnim  porezima na osobne automobile, ostala motorna vozila, plovila i zrakoplove (NN 136/02 i dr.). Sve ovo bez obzira na vrijeme provedeno u izvanbračnoj zajednici i bez obzira na djecu eventualno rođenu u istoj.

Iz navedenih primjera nedvojbeno proizlazi da propust zakonodavca da izjednači izvanbračnu zajednicu s bračnom proizvodi diskriminirajući učinak na izvanbračne drugove barem u jednom segmentu društvenog života, što je protivno čl.6. st.2. Zakona o ravnopravnosti spolova.

2)    Pravobraniteljica smatra nejasnom formulaciju čl. 332. Prijedloga OZ-a-Neprovođenje obiteljske medijacije. Isti članak određuje da se medijacija  ne provodi u slučajevima obiteljskog nasilja.

Ovakva formulacija predstavlja potencijalnu opasnost za žrtve nasilja (koje su uglavnom žene, jer se radi o rodno uvjetovanom nasilju) koje žele napustiti zajednicu u kojoj su izložene nasilju odnosno razvesti se od nasilnika.  Ukoliko  se kao dokaz potreban za neprovođenje medijacije bude tražila pravomoćna sudska presuda o počinjenom nasilju, žrtva može biti stavljena u poziciju da mora čekati i više mjeseci, pa i koju godinu, prije nego brak iz kojeg želi izaći zbog nasilja bude razveden.

Zbog toga pravobraniteljica smatra kako je potrebno istom zakonskom odredbom precizno utvrditi što će predstavljati dokaz o nasilju u obitelji zbog kojega se neće provoditi medijacija.

Zašto sam započela štrajk glađu?

Posted on by sdadmin

U ponedjeljak 23. rujna započela sam štrajk glađu. To je ekstremni korak, ali sam uvjerena da mi je jedini izlaz iz trenutne situacije.

Uprava kaznene kolonije odbija da me čuje. Zauzvrat, ja odbijam  popustiti u svojim zahtjevima. Neću ostati nijema i rezignirana dok gledam kako druge zatvorenice kolabiraju pod teretom robovskih uvjeta. Zahtijevam da uprava kolonije poštuje ljudska prava; zahtijevam da zatvorenički kamp u Mordoviji radi u skladu sa zakonom. Zahtijevam da nas tretiraju kao ljudska bića, a ne robove.

U kaznenu koloniju broj 14, u mordovijskom selu Parts, došla sam prije godinu dana. Robijaška poslovica kaže: “Tko nije bio u Mordoviji, ne zna što je zatvor”. O mordovijskim kažnjeničkim kolonijama čula sam još dok sam uoči suđenja bila u pritvorskom centru broj 6 u Moskvi. Najviši stupanj sigurnosti, najduži radni dan i najteža kršenja ljudskih prava. Kad te pošalju u Mordoviju, kao da krećeš na vješala. Moji su se nadali sve do posljednjeg trenutka: “Možda te ipak neće poslati u Mordoviju? Možda ćeš proći lakše?” Ništa nije prošlo i u jesen 2012. stigla sam u kamp na obali rijeke Partse.

Mordovija me je dočekala riječima zamjenika šefa kažnjeničke kolonije, poručnika Kiprijanova, koji je de facto glavni upravitelj. “Kad je o politici riječ, trebaš znati da sam ja staljinist”. Pukovnik Kulagin, drugi glavni upravitelj – kolonijom rukovodi tandem – pozvao me je na razgovor prvog dana, s namjerom da me prisili da priznam krivnju. “Upala si u nevolju, je l’ tako? Osuđena si na dvije godine u koloniji. Ljudi se obično predomisle kad im se dogodi nešto loše. Ako hoćeš pomilovanje što prije, moraš priznati krivnju. Ako ne priznaš, nećeš dobiti oprost”. Odmah sam mu rekla da ću raditi samo osam sati dnevno, u skladu sa zakonom o prisilnom radu. “Zakon je jedno; ovdje je bitno da ispuniš svoju kvotu. Ako ne ispuniš, radit ćeš prekovremeno. Znaj da smo slomili i jače od tebe”, uzvratio je Kulagin.

Moja brigada u krojačkoj radionici radi 16 do 17 sati dnevno. Od 7.30 ujutru do pola sata iza ponoći. U najboljem slučaju uspijemo sastaviti četiri sata spavanja. Svakih mjesec i pol imamo jedan slobodan dan. Radimo gotovo svake nedjelje. Zatvorenice podnose zahtjeve da rade vikendom ‘po svojoj želji’. U stvarnosti, naravno, nema nikakve želje. Ti zahtjevi se pišu po zapovijedi uprave i pod pritiskom zatvorenica koje pomažu da se zapovijedi provode.

Nitko se ne usuđuje ne poslušati zapovijed i ne podnosi zahtjev za dozvolu ulaska u radnu zonu nedjeljom, što podrazumijeva rad do 01.00  ujutru. Jednom je jedna 50-godišnja žena zatražila da se vrati u stambenu zonu u 20.00 umjesto poslije ponoći, kako bi mogla leći do 22.00  i bar jednom u tjednu sastaviti osam sati spavanja. Osjećala se loše; imala je visok pritisak. Umjesto odgovora, jedinica je održala sastanak na kojem su ženu ponižavali i vrijeđali kao parazita. “Što je, misliš da si jedina kojoj treba da se naspava? Trebaš raditi više, kravo!” Maltretiraju i one koji na rad ne dođu po preporuci liječnika. “Ja sam radila pod temperaturom od +400C, pa mi nije bilo ništa. Što misliš – tko će raditi umjesto tebe?”

Moja stambena jedinica u kampu dočekala me je savjetom zatvorenice pri kraju svoje devetogodišnje kazne. “Svinje se plaše da te diraju. Robijašice će to raditi za njih”. U koloniji, zatvorenice zadužene za brigade kao i starije članice imaju zadatak da lišavaju prava ostale zatvorenice, terorišući ih, pretvarajući ih u bespogovorne robove – a sve po zapovijedi uprave.

Za održavanje discipline i poslušnosti, široko se primjenjuje sustav usmenih kazni. Zatvorenice bivaju prisiljene  ‘stajati u lokalki (ograđen prilaz između dva kruga u kampu) do gašenja svjetla’ (to znači da je zatvorenici zabranjeno ući u barake – i po najvećoj hladnoći. U drugoj brigadi, koju čine nemoćne i stare, bila je žena koja je tako gadno promrzla u lokalki da su joj morali amputirati prste na rukama i jedno stopalo); tu su i ‘gubljenje privilegija higijene'(zatvorenicama je zabranjeno da se peru i koriste kupaonu), ‘gubljenje privilegija kantine ‘ (zatvorenici je zabranjeno da koristi svoju hranu i piće). I smiješno je i strašno čuti četrdesetogodišnju ženu kad kaže: “Izgleda da smo danas kažnjene! Pitam se da li će nas kazniti i sutra”. Ne može  izaći iz radionice do toaleta ni uzeti čokoladicu iz svoje torbe. Zabranjeno je.

Kad misli samo kako da odspava ili popije gutljaj čaja, izmrcvarena, prljava zatvorenica se pretvara u poslušnu lutku u rukama uprave koja nas tretira isključivo kao besplatnu radnu snagu. Ove godine moja lipanjska plaća iznosila je 29 rubalja (oko pola eura). Naša brigada sašije 150 policijskih uniformi dnevno. Gdje ide novac koji se za njih dobije?

Kaznena kolonija je više puta dobivala sredstva za kupnju potpuno nove opreme za rad. Međutim, uprava se ograničila na farbanje šivaćih mašina – rukama svojih radnica. Mašine na kojima radimo ispod su i tehničkih i etičkih standarda. Prema zakonu o prisilnom radu, kada oprema ne odgovara suvremenim industrijskim standardima kvote moraju biti niže od uobičajenih. Ali kvote samo rastu, i to iznenada. “Ako vide da možeš isporučiti 100 uniformi, dići će minimum na 120!”, govorile su veteranke za mašinama. A ne smiješ ni da ne ispuniš kvotu, jer će tvoja jedinica biti kažnjena, čak i čitava brigada. Recimo, sve ćete biti prisiljene da stojite satima u zatvorskom krugu. Bez dozvole za toalet. Bez dozvole za gutljaj vode.

Prije dva tjedna, proizvodne kvote za sve brigade u koloniji arbitrarno su podignute za pedeset komada. Ako je ranije minimum bio 100 uniformi, sada je 150. Prema zakonu o prisilnom radu, radnici moraju biti obaviješteni o promjeni u proizvodnoj kvoti najmanje dva mjeseca prije stupanja na snagu. U Koloniji 14, jednog jutra smo saznale da od sada imamo novu kvotu, jer su se tako dosjetili upravitelji našeg ‘sweatshopa’ (kako zatvorenice zovu koloniju). Broj osoba u brigadi opada (oslobođene su ili prebačene na drugo mjesto), ali kvota raste. One koje ostanu rade sve više. Mehaničari kažu da više nemaju rezervnih dijelova za popravke mašina i da ih neće dobivati. “Nema dijelova! Kada će stići? – Šališ se? Ovo je Rusija. Što uopće pitaš takve stvari?” Za prvih nekoliko mjeseci u radnoj zoni, praktično sam postala mehaničar. Naučila sam iz nužde. Bacala sam se na mašinu sa šrafcigerom u rukama, očajnički pokušavajući da je popravim. Ruke su ti izbodene iglom, izgrebane, krv ti kaplje po radnom stolu, ali i dalje šiješ. Dio si pokretne trake i moraš završiti svoj dio kao da si iskusna švalja. A prokleta mašina se kvari. Kad si nova, a inače fali svega, stave te za najgoru opremu – najslabiji motor u nizu. Sad se opet pokvarila, i opet uzalud tražiš mehaničara dok viču na tebe, psuju te što usporavaš proizvodnju. U koloniji nema lekcija o šivanju, novim zatvorenicama se samo pokaže mašina i dodjeli zadatak.

“Da nisi Tolokonikova, ubili bi boga u tebi odavno”, kažu zatvorenice blisko povezane s upravom. Istina je: ostale prebijaju. Zato što nisu u stanju držati korak. Udaraju ih u bubrege, u lice. Zatvorenice same provode ove kaznene mjere, a to nikada ne rade bez odobrenja i punog znanja administracije. Prošle godine, prije nego što sam došla, jedna Romkinja iz treće jedinice prebijena je na smrt (treća je jedinica za pritisak, gdje šalju zatvorenice kojima slijedi svakodnevno prebijanje). Preminula je u zdravstvenoj stanici Kolonije 14. Uprava je zataškala slučaj: za javnost, umrla je zbog srčanog udara. U drugoj jedinici, nove krojačice koje nisu uspjele  držati korak skinute su i prisiljene šivati gole. Nitko se ne usuđuje žaliti upravi, jer će se oni samo nasmijati i poslati zatvorenicu nazad, da bi “cinkaroš” dobio batine – po zapovijedi uprave. Za administraciju kolonije, kontrolirano mrcvarenje prava je metoda za prisilu zatvorenica na potpuno pokoravanje sustavnom kršenju ljudskih prava.

Prijeteća, mučna atmosfera vlada radnom zonom. Neprestano neispavane, savladane beskrajnom trkom da ispune nehumano visoke kvote, zatvorenice su stalno na rubu sloma; vrište jedna na drugu, tuku se oko svake sitnice. Nedavno je mlada žena izbodena po glavi škarama jer nije predala hlače na vrijeme. Druga je pokušala da se prepili pilom po trbuhu. Spriječili su je.

Tko se u Koloniji 14 zatekao 2010., u godini dima i vatre, kaže da su radnice ispunjavale svoje kvote dok su požari bjesnili oko zidova zatvorskog kampa. Od dima se nije vidjelo ni do dva metra, ali su, pokrivajući lica namočenim maramicama, sve išle na posao. Zbog izvanrednog stanja zatvorenice nisu vođene u kantinu na ručak. Nekoliko žena mi je pričalo da su bile tako strašno izgladnjele da su vodile dnevnike kako bi dokumentirale užas kojem su podvrgnute. Kada su požari konačno ugašeni, osiguranje se pobrinulo da ove bilješke ne stignu do vanjskog svijeta.

Higijenski i stambeni uvjeti u kampu namješteni su tako da se zatvorenica osjeća kao prljava životinja bez ikakvih prava. Iako u spavaonicama postoje posebne “higijenske prostorije”, za kazneno-popravne svrhe tu je “opća higijenska prostorija”. U ovu prostoriju može stati pet osoba, ali se tamo na pranje šalje svih 800 zatvorenica iz kolonije. Što bismo se prale u svojim barakama – to bi bilo suviše lako. U “općoj kupaonici”, kao pod presom, žene s kadicama pokušavaju  oprati svoje ‘dadilje’ (kako ih zovu u Mordoviji) što je brže moguće, natrpane jedna preko druge. Pranje kose nam je dozvoljeno jednom tjedno. Međutim, čak se i taj dan za kupanje otkazuje. Neka pumpa će se pokvariti ili će se kanalizacija začepiti. S vremena na vrijeme, u mojoj jedinici nema kupanja i po dva-tri tjedna.

Kada se kanalizacija začepi, iz kupaonica se izlijevaju urin i fekalije. Naučile smo same odčepiti cijevi, ali naši uspjesi su kratkotrajni – uskoro se opet začepe. Kolonija nema opremu za odštopavanje cijevi. Jednom tjedno peremo rublje. Praonica je mala prostorija s tri slavine iz kojih curi hladna voda.

Sljedovanja užeglog kruha, razvodnjenog mlijeka, ustajalog prosa i trulih krumpira vjerojatno je još jedna odgojna mjera. Ovog ljeta su donijeli vreće ljigavog, crnog krumpira. Onda su nam ga poslužili.

Neizmjerna su kršenja životnih i radnih uvjeta u Koloniji broj 14. Međutim, moj glavni i najvažniji problem nije među njima. Uprava kolonije, naime, najstrožim mogućim sredstvima sprječava da bilo koja žalba ili zahtjev vezani za uvjete u Koloniji broj 14 dospije izvan zidova. Uprava prisiljava zatvorenice da šute, ne libeći se ni najnižih i najsurovijih sredstava. Svi opisani problemi izviru iz toga – i povišene kvote, i 16-satni radni dan, i sve ostalo. Uprava zna da je nedodirljiva i bezbrižno maltretira zatvorenice. Nisam mogla razumjeti zašto svi šute sve dok nisam na svojoj koži osjetila što slijedi onom tko odluči progovoriti. Žalbe naprosto ne napuštaju zatvor. Jedina šansa je žaliti se preko odvjetnika ili rođaka. Uprava, pakosna i osvetnička, u međuvremenu će iskoristiti sve svoje mehanizme za pritisak na zatvorenicu kako bi shvatila da žalbe ne pomažu nikome, već samo pogoršavaju stvari. Koriste kolektivnu kaznu: žališ se da nema tople vode, a oni ukinu vodu skroz.{slika}

U svibnju ove godine moj odvjetnik Dmitri Dinze tužilaštvu je uložio žalbu na uvjete u Koloniji broj 14. Zamjenik upravitelja kolonije poručnik Kiprijanov smjesta je uvjete učinio nepodnošljivim. Pretres za pretresom, poplava prijava protiv svih mojih poznanica, oduzimanje tople odjeće, prijetnje oduzimanjem tople obuće. Na poslu su se svetili kompliciranjem radnih zadataka, rastom kvota i podmetanjem kvarova. Vođe jedinice pored moje, pomagačice poručnika Kiprijanova, neskriveno su tražile da druge zatvorenice kvare moju proizvodnju kako bi me poslali u kaznenu ćeliju zbog ‘uništavanja državne imovine’. Također su zapovijedali zatvorenicama da izazivaju svađu sa mnom.

Moguće je trpjeti sve ovo dok se tiče samo mene. Ali metoda kolektivnog kažnjavanja prelazi granice. To znači da moja jedinica, ili čak čitava kolonija, mora trpjeti kaznu zajedno sa mnom. Najgore od svega mi je što su kažnjene i žene koje su mi u međuvremenu postale drage. Jednoj od mojih prijateljica odbijena je molba za prijevremeno puštanje na slobodu, na što je čekala sedam godina i teško radila da bi premašila radnu kvotu. Prebacili su joj je što pije čaj sa mnom. Tog dana ju je poručnik Kiprijanov rasporedio u drugu jedinicu. Još jedna bliska poznanica, obrazovana žena, bačena je u ‘jedinicu za pritisak’ na dnevno batinanje, jer je sa mnom čitala i razgovarala o dokumentu Ministarstva pravde pod nazivom “Pravila postupanja u popravnim ustanovama”. Podnosili su prijave protiv svakoga koga zateknu u razgovoru sa mnom. Boli me što trpe meni drage osobe. Poručnik Kiprijanov mi je tada rekao: “Sigurno više nemaš prijatelja!” Objasnio mi je da se sve to događa zbog žalbe mog odvjetnika.

Sad shvaćam da sam trebala stupiti u štrajk glađu već u svibnju, kad je sve ovo počelo. Međutim, ogroman pritisak kojem je uprava podvrgla ostale zatvorenice zbog mojih postupaka, spriječio me je da se dalje žalim na uvjete u koloniji.

Prije tri tjedna, 30. kolovoza, zatražila sam od poručnika Kiprijanova da zatvorenicama u mojoj brigadi omogući osam sati sna. Raspravljali smo o skraćenju radnog dana sa 16 na 12 sati. “U redu, od ponedjeljka će brigada raditi samo po osam sati”, odgovorio je. Znala sam da je u pitanju zamka jer je fizički nemoguće ispuniti povišenu kvotu za to vrijeme. Tako brigada ne bi stigla ispuniti zadatak pa bi bila kažnjena. “Ako itko sazna da si ti kriva za to, nikad se više nećeš žaliti”, dodao je poručnik. “Uostalom, nećeš ni imati žalbe na onom svijetu”. Kiprijanov je zastao. “I, na kraju, nikad ne traži ništa za druge. Traži samo za sebe. Radio sam u kampovima mnogo godina i oni koji dolaze  tražiti nešto za druge, iz moje kancelarije idu pravo u kaznene ćelije. Ti si prva kojoj se to neće desiti.”

Narednih tjedana, život u mojoj jedinici i radnoj brigadi postao je nemoguć. Zatvorenice povezane s upravom počele su maltretirati ostale. “Zabranjeno ti je da uzimaš čaj i hranu, da izlaziš na pauzu za toalet i pušenje na tjedan dana. Stalno ćeš biti pod kaznom ako ne promijeniš odnos prema novima i naročito prema Tolokonikovoj. Ponašaj se prema njima onako kako su se veteranke ponašale prema tebi kad si došla. Jesu li te tukle? Naravno da jesu. Jesu li te šamarale? Jesu. Sjebi ih. Pa nećeš biti kažnjena”.

Stalno me izazivaju da se potučem s nekom od njih, ali u čemu je svrha tuči se s osobama koje ne vladaju sobom, koje su samo u službi uprave?

Mordovijske zatvorenice se plaše vlastitih sjenki. Potpuno su prestravljene. Još jučer su bile dobronamjerne i molile, “učini nešto s tih 16 sati radnog dana!”, a otkako se uprava namjerila na mene boje se čak i obratiti mi se.

Obratila sam se upravi s prijedlogom da riješi konflikt. Tražila sam da zaustave pritisak koji provode zatvorenice pod njihovom kontrolom; tražila sam da ukinu ropski rad u koloniji skraćenjem radnog dana i snižavanjem kvota, u skladu sa zakonom. Međutim, pritisak se samo pogoršao. Zbog toga, od 23. rujna, stupam u štrajk glađu i odbijam sudjelovati u ropskom radu u koloniji. Istrajat ću u tome sve dok uprava ne počne poštivati zakon i prestane tretirati zatvorene žene kao stoku izuzetu iz poretka pravde zbog poticanja krojačke proizvodnje; sve dok nas ne počnu tretirati kao ljudska bića.

Voda je ljudsko pravo!

Posted on by sdadmin

EU peticija za pravo na vodu sakupila je više od 1,85 milijuna potpisa što je gotovo dvostruko više od potrebnih, a Hrvatska je jedna od 15 zemalja čiji je broj potpisnika peticije ostao ispod praga, javlja dubrovniknet.hr.

Građansku inicijativu trebao je poduprijeti najmanje jedan milijun građana EU-a iz najmanje sedam od 28 država članica, a konačan broj prikupljenih potpisa je više od milijun i 850 tisuća ili gotovo dvostruko veći.

Premda je građanima Hrvatske pravo sudjelovanja omogućeno 1. srpnja, kada je Hrvatska postala članica EU-a, potpisi su se počeli prikupljati 4. rujna, netom prije isteka roka, nakon što su na nju pozivale udruge Pravo na grad i Zelena akcija.

Iz Hrvatske je stiglo svega 875 potpisa, a minimum je bio 9.000 kako ga za Hrvatsku propisuje EU. U susjednoj Sloveniji prikupljeno je 21.339 glasova, tri i pol puta više od od minimalnog broja koji zahtjeva EU, koji za Sloveniju iznosi 6.000 glasova.

Daleko najviše prikupili su Nijemci, 1,3 milijuna potpisa, čak 18 i pol puta više od minimalnog broja koji zahtjeva EU (74 tisuće) ili tri četvrtine svih prikupljenih potpisa.

Europska građanska inicijativa je pravni instrument EU koji je stupio na snagu u svibnju 2012. godine, a kojim se želi omogućiti građanima EU da više sudjeluju u zakonodavnom procesu na razini Unije.

Kada žene trguju ženama

Posted on by sdadmin

Lupanje smotanim novinama po nosu, čišćenje i uhićenje više od 150 počinitelja i spašavanje stotinjak djece iz trgovanja ljudima probudilo je SAD. Kao nacija, ne možemo više zanijekati suvremeno ropstvo u našoj državi, saveznim državama, okruzima, gradovima i, uistinu, dvorištima.

S procijenjenih 27 milijuna ljudi zarobljenih u ropstvu u svijetu i rastućom industrijom od 34 milijarde američkih dolara, možemo biti sigurni da SAD, svojim bogatstvom, požudom za mladim mesom i željom za jeftinom radnom snagom čini veliki dio robovskog kolača. Aktom o zaštiti žrtava trgovine robljem (Trafficking Victims Protection Act– TVPA) iz 2000., sada prihvaćenim u svih 50 država, mislili biste da postoji obilje podataka kako bismo poduprli naš Rang 1 Status država koje se pridržavaju minimalnih standarda akta TVPA.

Prevarili biste se.

HumanTrafficking.org izvještava o rasponu “od 14.500 do 17.500 ljudi u trgovini prvenstveno ženama i djecom u SAD-u.” Ovaj broj ne uključuje žene i djecu rođene u SAD-u kojima se trguje. Bilten FBI-ja je 2011. procijenio da je više od 290.000 mladih u opasnosti od trgovanja ljudima u seksualne svrhe. Projekt Polaris procijenio je da se trguje s više od 100.000 ljudi u SAD-u radi seksualnih usluga.

Organizacija nije pravila razliku između roblja rođenog u SAD-u ili u drugoj državi. Izvještaj Ministarstva vanjskih poslova (State Departmenta) iz 2013. o trgovanju ljudima šutio je o rasprostranjenosti prodanih pojedinaca u SAD-u.

Stope uhićenja i osuda za trgovanje ljudima nisu puno bolje. Nacionalni institut pravde (National Institute of Justice-NIJ) konstatira, “zbog odvijanja trgovine ljudima u podzemlju, broj žrtava je nepoznat.” U izvještaju iz 2012. koje su istraživači  Sveučilišta Norteastern i Urban Instituta dostavili NIJ-u , Identificiranje problema radi poboljšanja istrage i optužbi državnih i lokalnih slučajeva trgovanja ljudima, preispitani su podaci 12 okruga o slučajevima trgovanja ljudima zatvorenih do 2010. i za seksualno trgovanje i trgovanje radom. Muških trgovaca robljem bilo je 70 posto. Ostalih 30 posto bile su žene.

Tko su te žene?

Prema istraživačima, one su prosječno 10 godina starije od svojih žrtava i bile su bivše žrtve seksualne trgovine, koje su, umjesto da pobjegnu, odlučile same započeti posao. Imale su znanje iz prve ruke što znači takav život. Ovim ženama se prijetilo, zlostavljalo, ponižavalo, izoliralo, zatvaralo, demoraliziralo, uskraćena im je adekvatna liječnička skrb, drogiralo ih se, dominiralo, kontroliralo da bi preživjele i kako bi postale nova generacija trgovaca ljudima.

Zašto bi žene to učinile drugoj ženi ili djetetu? Odgovor vam se neće svidjeti.

To je način života.

Je li to novi trend? Je li se broj ženskih trgovaca robljem nedavno povećao? Ne znamo. Prisjetimo se problema s postocima! Izvještaj NIJ-u prelazio je odjele, on je fotografija u vremenu, promatrao je zatvorene slučajeve do 2010.godine. Zbog nedostatka uspoređujućih podataka u vremenu, zahtjevno je pronaći dostupne procjene u objavljenim izvorima kako bi se sagledalo je li to trend u porastu.

Ponekad treba biti kreativan.

Koristeći nove objave ICE.gov (Imigracijski i carinski ured SAD-a ) iz razdoblja od srpnja 2013. do 2008., provela sam istraživanje ključnih pojmova optužbi trgovanja ljudima. Nedostaci tih podataka su da su oni objavljeni na web-stranici kao najnovije vijesti, a ne kao podaci za istraživanje; slučajevi visokog profila mogli su biti izabrani radi uključenja. Kao istraživačica, koristila bih te podatke s oprezom i preporučila ovu analizu koja služi kao zanimljiv početni položaj za rigorozno istraživanje i prikupljanje podataka, ne kao završnu točku.

S tim na umu, ovo je što sam otkrila:

Od 470 novinskih objava, 160 je specifično vezano uz trgovanje ljudima za seks ili rad. Počinitelji su identificirani kao muškarci, žene, obitelji ili parovi. Pogledamo li tablicu ispod, trgovina ljudima je 2008. bila obiteljski biznis, s podjednakim brojem žena i obitelji, dok 2009., kada nije vođena od strane muškaraca, trgovina ljudima je bila rastući obiteljski biznis s uhićenjem parova, uključujući svećenika i njegovu ženu. No, 2010. povećan je broj žena, a smanjio se broj parova, ali obiteljsko poslovanje se vratilo 2011. godine.  U 2012. uhićenje žena je zaostajalo za uhićenjima muškaraca, ali popravilo se 2013. kada je jedna žena optužena za opasnu namjeru provedbe trgovine seksualnih usluga. Zanimljivo je da su ti podaci slični izvještaju za NIJ iz 2010.godine, sa sličnim omjerom muških i ženskih osumnjičenika. Međutim, taj izvještaj nije uključivao obitelji i parove. Podaci upućuju na rod i osobne veze između osumnjičenika za trgovinu ljudima.{slika}

Tamo gdje postoji mogućnost za veliku zaradu, spojena s malim rizikom za posljedice, uvijek će postojati neprincipijelni ljudi koji će gledati kako zaraditi za život. Zbog poznavanja životnog stila, mreža i metoda regrutiranja, žene mogu nagovoriti druge da rade za njih i njihove partnere s obećanjima o dobrom životu. Žene u izvještaju NIJ-a bile su u srednjim četrdesetima  godinama u kojima su majke većine tinejdžera. Naše društvo ne očekuje od žena da vrebaju žrtve. Lakše je tim ženama izbjeći da budu primijećene, možda i također se pretvarati da su žrtve, ako dođe do uhićenja. Djeca su socijalizirana tako da prije vjeruju ženama nego muškarcima. Ljude koje se doživljava da im se može vjerovati imaju još bolju prednost. Odbjegla djevojka vjerovat će starijoj sestri ili majki svoje prijateljice da se dobro brine o njoj; neće očekivati da ju proda svodniku. Žena iz druge države koja traži bolji posao vjerovat će svećeniku i njegovoj ženi.

Trgovina ljudima je zločin koji se rijetko prijavljuje prvenstveno usmjeren na žene i djecu. Prema saznanjima, barem trećina tih žrtava stvorit će karijeru žrtvujući druge žene i djecu. Predviđam da će žene igrati veću ulogu u poslovima trgovine ljudima u budućnosti naše zemlje.

Mislim da je vrijeme da se doista potrudimo razmotriti tog podmuklog poslodavca jednakih mogućnosti preko poslova, disciplina i agencija. Dugujemo budućim generacijama da iskorijenimo suvremeno ropstvo – u bilo kojem obliku, pod bilo kojim gospodarom roblja.

Prevela i prilagodila Marija Sabolić

(Ne) mrze svi muškarci žene

Posted on by sdadmin

Ljutnja je sasvim primjeren odgovor kada znate da vas impliciraju sa sistemom koji podređuje žene – ali rješenje nije usmjeriti tu ljutnju na žene.

Ovo će boljeti. U posljednjih nekoliko mjeseci bilo je nemoguće otvoriti novine ili upaliti televizor bez da čujete još jednu priču o silovanoj maloljetnoj djevojčici, maltretiranoj političarki, ubijenoj trans ženi. No, kako sve veći broj žena, djevojaka i muških podržavatelja progovara protiv seksizma i nepravde, događa se zanimljiva stvar: neki se ljudi žale kako je pričanje o predrasudama samo po sebi oblik predrasude.

Ovih dana, prije nego što počnemo o mizoginiji, od žena se neprestano traži da paze što će reći kako ne bi povrijedile osjećaje muškaraca. Nemoj reći ‘muškarci podređuju žene”‘– to je seksistički, jednako loše kao i svaki seksizam s kojim se žena ikad morala suočiti, ako ne i gore. Umjesto toga, reci ‘neki muškarci podređuju žene’. Što god da radiš, nemoj generalizirati. To je nešto što rade muškarci. Ne svi muškarci – neki od njih.

Ovakvo semantičko izvrtanje je vrlo efektivan način da žene zašute. Na kraju krajeva, većina nas je odrasla učeći da biti dobra djevojka znači stavljati tuđe osjećaje ispred svojih vlastitih. Ne bi trebale reći što mislimo ako postoji mogućnost da ćemo time uzrujati nekog drugog ili, još gore, razljutiti ih. Zbog toga ublažavamo svoj govor s isprikama i upozorenjima. Uvjeravamo svoje prijatelje i bližnje da ‘oni nisu jedni od tih koji mrze žene’.

Ono što ne govorimo jest: naravno da svi muškarci ne mrze žene. Ali kultura mrzi žene, zbog čega muškarci odrasli u seksističkoj kulturi često rade i govore seksističke stvari, bez da ih često i misle. Ne osuđujemo te zbog onoga što jesi, ali to ne znači da ne tražimo da promijeniš svoje ponašanje. Ono što osjećaš prema ženama u sebi je od manje važnosti naspram toga kako ih svakodnevno tretiraš.

Možeš biti najnježniji, najslađi muškarac na svijetu i svejedno profitirati od seksizma. To je način na koji opresija funkcionira. Tisuće inače drugačijih ljudi je uvjereno da surađuju s nepravednim sistemom samo zato što je tako jednostavnije. Primjeren odgovor kada netko traži promjenu tog nepravednog sistema je slušati, prije nego okrenuti leđa ili vikati, poput djeteta, da to nije tvoja krivnja. I to zaista nije tvoja krivnja. Sigurna sam da si divan. No to ne znači da nemaš odgovornost napraviti nešto po tom pitanju.

Bez poticanja dosadnih rodnih stereotipa o multitaskingu, svi bismo se trebali složiti da je u ljudskom mozgu relativno lako imati više od jedne ideje istovremeno. Mozak je velik, kompleksan organ, veličine i težine cvjetače, i ima dovoljno mjesta za brojne citate iz glupih TV serija i telefonske brojeve bivših ljubavnika/ca kojeg/u stvarno ne bi trebao/la nazvati nakon šeste votke. Da ne može izdržati velike ideje istovremeno s malim, osobnim stvarima, nikada se ne bismo maknuli s drveća i izgradili stvari poput gradova i kinodvorana.

Zbog toga ne bi trebalo biti ovako teško objasniti prosječnom muškarcu da dok ti, individualan muškarac, radiš svoje svakodnevne poslove, jedeš čips i igraš BioShock 2, možda ne mrziš i ne štetiš ženama, ali muškarci kao skupina, muškarci kao struktura, svakako to rade. Ne vjerujem da je većina muškaraca preglupa da shvati ovu distinkciju, a ako jesu, onda se hitno moramo potruditi da ih zaustavimo u vladanju gotovo svakom globalnom vladom.

Ipak, i dalje je prilično teško razgovarati s muškarcem o seksizmu bez da se suočiš s obrambenim stavom koji se pretvara u neprijateljstvo, pa čak i nasilje. Ljutnja je sasvim primjeren odgovor kada znate da vas impliciraju sa sistemom koji podređuje žene – ali rješenje nije usmjeriti tu ljutnju na žene. Rješenje nije završiti debatu tako da nas optužite za ‘obrnuti seksizam’, kao da će to na neki način uravnotežiti problem i vaš osjećaj nelagode.

Seksizam bi trebao biti nelagodan. Bolno je i razbješnjujuće biti na drugom kraju mizoginih napada, isto kao i gledati ih kako se događaju i znati da te poistovjećuju s tim, iako ti osobno to nikada nisi izabrao. Očekuje se da ćeš reagirati kada znaš da grupa čiji si član neprestano maltretira druga ljudska bića, isto kao što se očekuje da ćeš reagirati kada ti liječnik/ca udari koljeno da ti testira živce. Ako se ne miče, nešto opasno nije u redu.

Reći da su ‘svi muškarci implicirani u kulturi seksizma’ – ne svi muškarci, samo neki od njih – može zvučati kao optužba. U stvarnosti, zapravo je izazov. Ti, individualni muškarac, sa svojim individualnim snovima i željama, nisi tražio da budeš rođen u svijetu u kojem ti činjenica da si dječak daje socijalne i seksualne prednosti nad djevojčicama. Ne želiš živjeti u svijetu u kojem se djevojčice siluju i onda im se govori da su same to provocirale; u kojem su žene potplaćene ili neplaćene; u kojem nas nazivaju droljama i kurvama zato što zahtijevamo jednostavnu seksualnu jednakost. Nisi izabrao ništa od navedenoga. Ono što možeš sada izabrati jest što će se događati dalje.

Možeš izabrati da, kao muškarac, pomogneš stvoriti pošteniji svijet za žene – i za muškarce. Možeš se boriti protiv mizoginije i seksualnog nasilja kad god ih uočiš. Možeš riskirati i utrošiti energiju da podržavaš žene, potičeš ih i tretiraš žene u svom životu kao stvarno jednake. Možeš ustati i reći ne, a svaki dan sve više muškaraca i dječaka bira taj izbor. Pitanje je hoćeš li i ti biti jedan od njih?

Prevela i prilagodila Tea Stipan

Potpora talijanskoj ministrici za integracije – Cecile Kyenge Kashetu

Posted on by sdadmin

Ravnateljica Ureda za ravnopravnost spolova Vlade RH mr. sc. Helena Štimac Radin sudjelovala je na  sastanku potpore talijanskoj ministrici za integracije,  Cecile Kyenge Kashetu, održanom 23. rujna 2013. godine u Rimu, u palači Chigi, sjedištu talijanske Vlade.  Sastanak je organiziran na inicijativu potpredsjednice Vlade i ministrice unutarnjih poslova  i jednakih mogućnosti Kraljevine Belgije, Joëlle Milquet. 

Sastanku potpore ministrici Kyenge, koja je bila  žrtva rasističkih i seksističkih napada, odazvalo se 17 predstavnika država članica EU, ministara i ostalih visokih predstavnika iz Belgije, Litve, Bugarske, Grčke, Malte, Poljske, Portugala, Rumunjske, Švedske, Velike Britanije, Austrije, Cipra, Francuske, Irske, Latvije i Hrvatske.

Na okruglom stolu okupljenim ministrima i visokim predstavnicima uvodno su se obratile ministrica Kyenge, potpredsjednica Vlade i ministrica unutarnjih poslova  i jednakih mogućnosti Kraljevine Belgije, Joëlle Milquet, te Algimanta Pabedinskiene, ministrica socijalne sigurnosti i rada Republike Litve, kao predsjedavajuće članice EU. Nakon kratkih obraćanja drugih prisutnih ministara i visokih predstavnika koji su svi redom osudili rasizam, ksenofobiju i ostale oblike diskriminacije, usvojena je zajednička Rimska deklaracija.

U svojem izlaganju na okruglom stolu, ravnateljica Radin istaknula je kako je nedopustivo da je ministrica Kyenge bila žrtvom uzastopnih rasističkih i seksističkih napada. Njezin slučaj ukazuje na činjenicu da se Europa još uvijek suočava s raširenom diskriminacijom temeljenom na rasi, etničkoj pripadnosti i spolu. Različiti oblici nasilja nad ženama i dalje predstavljaju ozbiljan problem ne samo u obitelji, već i u javnom i političkom životu. Žene ne samo da su brojčano zapostavljene u politici, već su i češće od muškaraca suočene s brojnim predrasudama u njihovom političkom angažmanu. Demokratska i tolerantna društva moraju stvoriti stabilno okruženje za sve osobe neovisno o njihovoj rasnoj ili etničkoj pripadnosti. Žene su često žrtve višestruke diskriminacije, te je stoga u borbi protiv diskriminacije istovremeno potrebno promicati jednakost spolova, istaknula je Radin. U borbi protiv diskriminacije važno je da države članice imaju i jak zakonodavni okvir. Republika Hrvatska 2008. godine usvojila je Zakon o suzbijanju diskriminacije koji kažnjava svaki oblik diskriminacije uključujući i višestruku diskriminaciju. Osim zakonodavnog okvira, Republika Hrvatska uvjerena je kako su obrazovanje, edukacija i podizanje svijesti građana kroz medije iznimno važni u borbi protiv rasizma i ksenofobije, zaključila je  Radin.

Prisutni ministri i drugi visoki predstavnici članica EU u Rimskoj deklaraciji pozivaju sve zemlje članice EU i Europsku komisiju da pripreme prijedlog za ‘Pakt za Europu različitosti i borbe protiv rasizma 2014-2020’. Bio bi to pakt između država članica, institucija EU, državnih tijela, između institucija i građana kao i samih građana, aludirajući na građansku svijest svih građana Europske Unije.

Na prijedlog ravnateljice Ureda za ravnopravnost spolova Vlade RH mr. sc. Helene Štimac Radin prihvaćeni su svi amandmani koji pozivaju na suzbijanje rodno zasnovane diskriminacije. 

Politika privatnosti

Copyright 2024. Libela.org