Šalje li superjunakinja odjevena u burku krivu poruku?

Burka Osvetnica je prva pakistanska maskirana osvetnica – nova superjunakinja koja promiče snagu žena u svojoj zemlji. Međutim, nova animirana junakinja odjevena je u burku što je uzrokovalo nemali broj kontroverza u Pakistanu i šire.

Animirana akcijska komedija uključuje Jiyu, učiteljicu s tajnim borilačkim vještinama koja, poput nindže, koristi crnu burku kako bi sakrila svoj identitet dok se bori s lokalnim negativcima koji žele zatvoriti žensku školu u kojoj ona radi. Naoružana samo knjigama i olovkama, junakinja šalje djeci moralnu poruku o važnosti obrazovanja i prihvaćanja onih koji su drugačiji.

Istina, takve su poruke prijeko potrebne u zemlji koja prolazi strašne društvene i sektaške nemire te u kojoj je 88 posto djevojaka nepismeno.

S obzirom na nedavne događaje, serija je nesumnjivo dobro tempirana. Još 9. listopada 16-godišnja Malala Yousafzai nastrijeljena je u glavu i vrat tijekom neuspjelog pokušaja njenog ubojstva od strane talibanskih plaćenika. Yousafzai, poznata po svojim otvoreno iznesenim stavovima o obrazovanju i ženskim pravima, trenutno je izuzetno važna osoba u Pakistanu, budući da se djevojke i žene bore kako bi nadišle represiju u toj zemlji.

Kada su ga upitali o izboru odjeće za Jiyu, Aaron Haroon Rashid, autor serije (i pakistanska pop-zvijezda), odgovorio je: “(Burka) nije znak represije. Burku koristi kako bi sakrila svoj identitet, kao i ostali superjunaci. Budući da je žena, mogli smo je odjenuti poput Žene-mačke ili Super-žene, ali to vjerojatno ne bi funkcioniralo u Pakistanu.”

Međutim, ne slažu se svi s izborom odjeće. Unatoč činjenici da Jiya prkosi mnogim stereotipima, neki kritičari negoduju da veo od glave do pete utvrđuje postojeće religijske i konzervativne vrijednosti. Burka je, uvjeravaju, simbol ženske represije.

Marvi Sirmed, aktivistkinja za ljudska prava, objasnila je svoje viđenje BBC-ju:

“Kako kao izvor moći može služiti simbol koji ponižava i omalovažava žensku moć? Hodanje uokolo u burki je poput hodajućeg zatvora – ističući simbol koji je tako usko povezan s podčinjenosti žena. I sada se burka – simbol represije – nanovo formira kao simbol otpora. Ne slažem se s tim.”

Važno je naglasiti kako ne vide sve žene – feministkinje ili ne – burku ili hijab na ovakav način.

 

Prevela i prilagodila Sara Sharifi 

Meksikanke u problemima zbog teksaškog zakona o pobačaju

Kako se stišava buka oko teksaškog zakona o pobačaju, lokalne bolnice napominju kako će Meksikanke – koje su često odlazile u Ameriku kako bi prekinule trudnoću – ostati bez mogućnosti s obje strane granice.

Teksaški guverner, Rick Perry, 18. srpnja potpisao je zakon koji zabranjuje pobačaj nakon 20. tjedna trudnoće i dodaje nove regulacije koje bi mogle zatvoriti većinu klinika koje obavljaju pobačaj u zemlji. I unatoč gotovo sigurnom izlasku zakona pred sud, teksaška je vlada predstavila drugi zakon koji bi zabranio pobačaj nakon pet tjedana trudnoće.

Mediji su nagađali kako će novi zakon uskoro poslati žene iz Teksasa preko granice u Meksiko u potrazi za crnim tržištem na kojemu su dostupni pobačaji i lijekovi. “Barem će jedan sektor profitirati od Amerikanaca pod novim uvjetima”, kaže ThinkProgress, “farmaceuti/inje i liječnici/ce u Meksiku koji/e izvode prekid trudnoće i daju jeftine lijekove koji potiču abortus.”

Ali ono što je još vjerojatnije, kažu lokalni stručnjaci, jest to da će Meksikanke koje su prije prelazile granicu u potrazi za sigurnim pobačajem sada ostati bespomoćne u zemlji koja je još uvijek duboko konzervativna i katolička.

Daniel Grossman, stručnjak za pobačaje iz Ibis Reproductive Healtha, kaže: “Do legalnog je pobačaja vrlo teško doći izvan Mexico Cityja. Liječnici/e i bolnice teško će reći da je legalan pobačaj prihvatljiv za žene, često zato što su kriteriji prihvatljivosti nejasni.” Liječnici/e su također rijetko podučeni o modernom, sigurnom pobačaju.”

Prema Ms.Magazinu, u posljednjih je pet godina 127 žena u Meksiku prošlo suđenje zbog pobačaja, iako je pobačaj tamo legalan od 2007. godine. Puebla, srednjomeksička država, želi kriminalizirati žene koje su navodno imale ilegalan pobačaj. Jedna je žena tamo došla na hitnu zbog krvarenja, nakon čega je bila uhićena jer je osoblje bolnice mislilo da je koristila lijek za induciranje pobačaja, Misoprostol. Kazna za pobačaj se u različitim meksičkim državama kreće od nekoliko mjeseci  zatvora do društveno korisnog rada. Grupe za ženska prava u Meksiku tvrde da, unatoč tome što je pobačaj u slučaju silovanja legalan diljem zemlje i u svim državama (s iznimkom država Guanajuato, Guerrero i Querétaro) kada trudnoća ugrožava život majke, žene često nemaju pristup takvoj usluzi.{slika}

Eugenia Lopez Uribe, meksička aktivistica i izvršna direktorica Balancea, koja se bori za pravo na pobačaj, ali isto tako financijski pomaže ženama pokrivajući čak i putne troškove do Mexico Cityja, kaže da borba za pravo na pobačaj i dekriminalizaciju istog traje već jako dugo.

“Ženski pokret u Meksiku bori se za pravo na izbor još od 70-ih godina. Imali smo manje uspjehe tijekom tih godina, ali zakon u Mexico Cityju je definitivno najveći”, kaže.

Prije prihvaćanja zakona, ženske su grupe, poput GIRE i Uribeine organizacije MARIA iz Mexico Cityja, rekle da podržavaju senatoricu iz Teksasa, misleći na teksašku senatoricu Wendy Davis. Niti su državni niti su savezni predstavnici izbornih jedinica uz granicu bili dostupni kako bi dali komentar.

Uribe kaže da nije sigurna kamo su ili kome žene koje su išle u Teksas zbog pobačaja išle u prošlosti, ali da će zasigurno pronaći put prema naprijed, s legalizacijom ili bez nje. “Neke od njih sada dolaze u Mexico City, ali većina još uvijek odlazi u SAD”, kaže.

“Pobačaj je nešto o čemu se jednostavno ne govori”, kaže Lester Minto, liječnik u Reprouctive Services, klinici za pobačaje u Harlingenu, u Teksasu, otprilike 16 kilometara od teksaško-meksičke granice. Minto kaže kako često prima molbe od meksičkih ginekologa/inja, koji/e šalju svoje pacijentice, očajnički tražeći pomoć. (I ne radi se samo o malim gradovima uz granicu – 30 posto pacijentica klinike u El Pasu jest iz Meksika.)

Minto kaže da ga je strah onoga što slijedi – na obje strane granice – kada nove regulacije zažive. Očaj koji te savlada je nemoguće razumjeti dok se žena ne nađe u takvoj situaciji. Otkad je Perry pretvorio prijedlog zakona u zakon, deseci žena dolazili su Mintu zahvaliti što im je omogućio pobačaj u prošlosti. Te su žene sada odvjetnice i učiteljice koje su mogle živjeti svoj život onako kako su htjele. “To mi je pomoglo da shvatim da sam im pomogao”, kaže.

S novim regulacijama, Minto i drugi brinu o ilegalnim alternativama kojima bi se Meksikanke mogle služiti. Stručnjakinja za pobačaje i fakultetska profesorica Leslie Reagan sudjelovala je u studiji o pobačajima koja je pratila žene koje su putovale iz Meksika u Kaliforniju kako bi prekinule trudnoću. Meksikanke bi putovale u Ameriku jer su smatrale da je pobačaj tamo sigurniji zbog naprednije medicine i regulacija u medicinskoj skrbi – i za mnoge žene u sjevernom Meksiku, putovanje do Teksasa ili Kalifornije je puno jeftinije i kraće od putovanja u Mexico City.

Leslie je zabrinuta u vezi toga da bi se granica mogla ponovno pretvoriti u ono što je bila prije sudskog procesa Roe protiv Wade, što bi posvuda stvorilo opasnu okolinu. Iako kaže da postoji šansa da pilule za pobačaj proizvedene u Meksiku postanu manje opasne kako se tržište širi, Meksikanke i Amerikanke bi se svejedno mogle početi vraćati taktikama iz 60-godina. U to vrijeme, kaže, žene bi tražile od dečka da ih pretuče – što je samo jedan od načina da induciraju pobačaj – i tako se pojavile u bolnici, krvareći, dok su i dalje trudne. “To se događalo u Americi kada je pobačaj bio zabranjen zakonom”, kaže.

Grossman kaže: “Postoje izvješća koja kažu da su žene zatvarane zbog induciranja pobačaja. Ne znam koliko ih je, ali sama činjenica da ih ima pokazuje strašno kršenje ljudskih prava.”

Kada smo pitali zašto putovanje Meksikanki do SAD-a nije bilo dio razgovora, Uribe je rekla: “Malo je informacija o ženama koje migriraju, veći dio razgovora bavi se muškarcima, dilerima, ženomrstvima na granici. Veći dio procesa migracija nije vidljiv za javnost.”

Prevela i prilagodila Tea Stipan

Povijest žena iscjeliteljica, vještica, primalja i medicinskih sestara

Uvod

Žene su oduvijek bile iscjeliteljice. Obavljale su pobačaje, bile su medicinske sestre i savjetnice; bile su farmaceutkinje, kultivirale su ljekovito bilje te razmjenjivale tajne njihove uporabe. Bile su i primalje, putujući od kuće do kuće, od sela do sela. Stoljećima su žene bile liječnice bez diploma, učeći jedna od druge  te prenoseći vlastita iskustva i znanja sa susjede na susjedu, s majke na kći. Ljudi su ih nazivali ‘mudrim ženama’, a vlasti vješticama i šarlatankama.

Danas je, pak, zdravstvo vlasništvo muških profesionalaca. Devedeset i tri posto liječnika u SAD-u su muškarci, kao i gotovo svi glavni direktori i upravitelji zdravstvenih institucija. Žene su, ipak, i dalje u većini – 70 posto  zdravstvenih radnica su žene – ali smo uključene kao radnice u poslu u kojemu su šefovi muškarci. Više nismo neovisne liječnice, poznate po vlastitim imenima i vlastitom radu. Uglavnom smo institucionalne radnice, koje obavljaju bezlične poslove poput službenica, zdravstvenih pomoćnica, tehničarka, spremačica.

Kada nam je omogućeno sudjelovanje u liječenju, omogućeno je uglavnom u ulozi medicinskih sestara. Medicinske sestre svih razina, od asistentica na više, su samo ‘pomoćne radnice’ u usporedbi s liječnicima. Naša podložnost je osnažena našom ignorancijom, a naša ignorancija i neznanje se sustavno provode. Medicinske sestre su naučene ne propitivati, ne izazivati. “Doktor zna najbolje.” On je šaman, u dodiru sa zabranjenim, mistično kompleksnim svijetom. Zdravstvene radnice su otuđene od znanstvenoga dijela njihova posla, ograničene na ‘ženski’ posao njegovanja i održavanja – pasivna i tiha većina. Ipak, povijest nam pokazuje kako su žene bile neovisne liječnice, često i jedine liječnice za žene i siromašne.

U ovom kratkom pregledu povijesti zdravstvenih radnika/ica, pažnja je usmjerena na dva bitna događaja u muškom preuzimanju zdravstvene njege: supresiju vještica u srednjovjekovnoj Europi i uspon medicinske profesije u 19. stoljeću u Americi.

 

Vještičarstvo i medicina u srednjem vijeku

Vještice su živjele i bile spaljivane mnogo prije razvoja moderne medicinske tehnologije. Većina vještica su bile iscjeliteljice, liječeći seosko stanovništvo. Njihova supresija označava početne borbe u povijesti zabrane djelovanja iscjeliteljica. Druga strana spomenute supresije vještica kao iscjeliteljica jest nastanak nove muške medicinske profesije, pod zaštitom i pokroviteljstvom vladajuće klase. Ta nova europska medicinska profesija odigrala je bitnu ulogu u progonima vještica, podržavajući progonitelje ‘medicinskim’ opravdavanjem.

Progoni vještica ostavili su trajnu posljedicu: aspekt femininosti je od toga razdoblja poistovjećivan s vještičjim.

 

Vještičje ludilo

Razdoblje progona vještica trajalo je više od četiri stoljeća (od 14. – 17. stoljeća), protežući se od Njemačke do Engleske. Započelo je u feudalizmu, a trajalo je sve do prosvjetiteljstva (‘age of reason’). Vještice su predstavljale političku, religijsku i seksualnu prijetnju protestantskoj i katoličkoj Crkvi, kao i državi.

Krajem 15. i početkom 16. stoljeća provedene su na tisuće smaknuća – obično spaljivanje žive osobe na lomači – u Njemačkoj, Italiji i drugim zemljama. U Toulouseu je, primjerice, spaljivano 400 vještica u jednome danu. Nastavljajući sa zazornim statistikama – u episkopiji u Trieru, 1585. godine, u dva sela na životu su ostale samo dvije stanovnice! Mnogi istraživači su procijenili da se sveukupan broj pogubljenih kreće oko milijun ljudi. Žene su činile 85 posto ubijenih.

Najokrutniji vještičji progoni povezani su s periodima velikih društvenih promjena koje su potresle same korijene feudalizma – masovni seoski ustanci i pobune, počeci kapitalizma, te uspon protestantizma. Također, postoje i fragmentarni dokazi o vještičarstvu kao postojanju pobune seoskoga stanovništva predvođenoga ženama, na nekim područjima.{slika}

Dvije temeljne teorije o vještičjim progonima su medicinske interpretacije koje vještičje ludilo poistovjećuju s neobjašnjivim izljevima masovne histerije. Jedna verzija govori kako je seljaštvo izgubilo razum. Prema toj verziji, vještičje ludilo bila je epidemija masovne mržnje i panike koja je pokretala mase. Druga psihijatrijska interpretacija vjerovala je da su vještice te koje su poludjele.

No, vještičje ludilo nije bilo niti linčovanje, niti masovna samoubojstva histeričnih žena. Bilo je ono rezultat dobro organizirane, legalne procedure. Vještičji progoni su bile, dakle, dobro organizirane kampanje, inicirane, financirane i provođene od strane Crkve i države. Katoličkim i protestantskim progoniteljima glavni autoritet predstavljao je Malleus Maleficarum, ili Vještičji Malj (Hammer of Witches), djelo koje su napisali svećenici Kramer i Sprenger (‘ljubljeni sinovi’ pape Inocenta VIII.), 1484.g. Tri stoljeća je ova sadistička knjiga bila zakonom svake presude, svakog vještičjeg progona.

Kramer i Spranger dali su detaljne instrukcije o korištenju raznih tehnika mučenja kako bi se iznudilo priznanje. Optuženi/e bi bili/e razodjeveni/e do gola, odstranile bi im se sve tjelesne dlake te bili/e stavljen/e na vijke i raznolike zupčanike, šiljke, sprave za lomljenje kostiju, bili/e bi izgladnjivani/e i pretučeni/e.

Zločini vještica

Tko su, dakle, bile vještice te kakvi su njihovi ‘zločini’ koji su ponukali tako okrutnu supresiju vladajuće klase? Nesumnjivo, tijekom stoljeća vještičjih progona, tri centralne optužbe, u povijesti vještičarstva, opetovano su se ponavljale diljem sjeverne Europe. Prva, vještice su optuživane za svaki zamisliv seksualni zločin protiv čovjeka. Jednostavnije, optuživane su zbog svoje ženske seksualnosti. Druga, optuživane su jer su bile organizirane. Treća, optuživane su radi posjedovanja magičnih moći koje su utjecale na zdravlje – čineći zlo, ali i dobro – odnosno liječeći.

Prva optužba za seksualne zločine. Srednjovjekovna Katolička crkva uzdigla je seksizam do nemjerljivih granica. U Vještičjem malju stoji: “Kada žena misli samostalno, misli zlo.” Mizoginija Crkve je, između ostaloga, u tome periodu demonstrirana i fantazijom pojedinih srednjovjekovnih religijskih mislilaca prema kojoj su svi ljudi uskrsnućem nanovo rođeni kao muškarci!

Crkva je žene poistovjećivala sa seksom, a sav užitak tijekom seksa je bio osuđen jer je mogao poteći jedino od vraga. Smatralo se da vještice opće s vragom, te seksualnim činom inficiraju čovjeka. Požuda, bilo kod muškarca ili žene, je prema tome bila krivnjom žene. S druge strane, vještice su optuživane za impotenciju muškaraca, te jer su uzrokovale nestanak penisa. Što se tiče ženske seksualnosti, optuživane su za davanje kontracepcije i izvođenje pobačaja.

U očima Crkve, sve vještičje moći proizašle su iz njezine seksualnosti. Njezina karijera započinje općenjem s vragom. Svaka vještica takvom postaje sudjelovanjem na velikim okupljanjima, ili Sabbatima, na kojima predsjeda vrag, najčešće u liku jarca koji spolno opći s neofitima (početnicima). Vještica svoje moći dobiva obećanjem o vjernom služenju vragu. Kako to Vještičji malj ističe, zlo uvijek djeluje kroz ženu, kao što je i u Rajskom vrtu.

Već je spomenuto postojanje fragmentarnih dokaza o organiziranju vještica u skupine, koje su dosezale brojku od tisuću sudionica za festivalskih dana. Pojedini istraživači smatraju da su ta okupljanja bila u svrhu poganskog religijskog štovanja božanstava. Okupljanja su ujedno bile i prilike za razmjenu znanja o biljkama, te prenošenje bitnih vijesti. Također, može se pretpostaviti i društveni i politički značaj tih okupljanja, koja su u velikoj mogućnosti mogla biti povezana s pobunama seoskog stanovništva.

 

Vještice kao iscjeliteljice

Jedna od najfascinantnijih optužbi bila je svakako ona za, ne samo ubojstva i trovanja, seksualne zločine i zavjere, već i za pomaganje i liječenje. Vještice iscjeliteljice bile su jedine medicinske praktičarke koje su pomagale siromašnima bez doktora i bolnica, a bile su usko povezane uz primalje. “Nitko ne čini više štete Katoličkoj crkvi nego li primalje”, zapisali su Kramer i Sprenger.

Suočena s mizerijom siromašnih, Crkva im je često okretala leđa. No, osim toga, gajila je dvostruke standarde kada je u pitanju liječenje koje je višoj klasi bilo omogućeno i dopušteno – liječenje od strane muškoga stručnjaka i pod pokroviteljstvom Crkve bilo je dozvoljeno.Žensko liječenje kao dio seoske supkulture nije. Razlog tomu je taj što je Crkva napad na liječenje seoskoga stanovništva vidjela kao napad na magiju, ne na medicinu.

Metode liječenja vještica iscjeliteljica, kao i njihovi rezultati, za Crkvu su predstavljale prijetnju, jer je vještica polazila od empirijskih metoda: oslanjala se na vlastita osjetila, ne na doktrinu ili vjeru, vjerovala je u proces i pogrešku, uzrok i posljedicu. Crkva je, s druge strane, bila anti-empirijski usmjerena, zanemarivala je prirodne zakone koji su upravljali fizičkim fenomenima, s obzirom na njezino stajalište o Bogu kao stvoritelju svega svijeta.

Vještica je, u svakom slučaju, predstavljala trostruku prijetnju Crkvi. Bila je žena i nije se toga sramila. Bila je dio organizirane grupe seoskih žena, te je bila iscjeliteljica čija se praksa temeljila na empirijskim proučavanjima – zbog navedenoga predstavljala je nadu za promjenu u svijetu.

 {slika}

Uspon europske medicinske profesije

Dok su vještice prakticirale među narodom, vladajuća klasa je osposobljavala vlastite sekularne iscjelitelje: sveučilišno obrazovane liječnike. Još u 13. st. europska medicina čvrsto je oformljena kao sekularna znanost i profesija koja se aktivno zauzimala za eliminaciju žena iscjeliteljica – kao što je njihovo isključenje iz obrazovnih krugova. Crkva je nametnula stroge kontrole novoj profesiji, te je dopustila njezin razvoj jedino pod uvjetima katoličke doktrine. Fakultetski obrazovanim liječnicima nije bilo dozvoljeno liječenje bez savjeta svećenika, a liječiti se nije smio onaj tko bi odbio ispovijed.

U kasnosrednjovjekovnoj medicinskoj obuci nije bilo ništa što bi se kršilo s crkvenom doktrinom, a malo toga se moglo prepoznati kao ‘znanost’. Studenti medicine bili su ograničeni na učenja antičkog rimskog liječnika, Galena, koji je iznio teoriju ličnosti čovjeka (kolerik, sangvinik, melankolik itd.). Studenti, kao i doktori rijetko su bili u kontaktu s pacijentima, a eksperimentiranje nije bilo provođeno; operacije su bile nepoznat pojam. S obzirom na to, ispuštanje krvi je bila uobičajena praksa, kao i liječenje pijavicama. Medicinske teorije temeljene su češće na logici nego li na promatranju.

 

Supresija žena iscjeliteljica

Osim ponekih iznimki, sveučilišta su bila zatvorena za žene, a licencirani zakoni ustanovljeni su kako bi zabranili djelovanje svih liječnika, osim onih fakultetski obrazovanih. Prva meta nisu bili seoski iscjelitelji/ice, već učene žene koje su liječile istu urbanu klijentelu kao i obrazovani liječnici.

Do 14. st. profesionalna medicinska kampanja usmjerena protiv urbanih, obrazovanih žena proširila se čitavom Europom. Liječnici su smatrani medicinskim ekspertima, te su prosuđivali je li određena žena vještica. Crkva je legitimizirala liječnički profesionalizam, opovrgavajući neprofesionalno liječenje, te izjednačavajući ga s herezom: “Ako se žena usudi liječiti bez prethodnog obrazovanja, vještica je i treba umrijeti.” (Iako, nije bilo načina na koji bi se žena mogla obrazovati). Naposljetku, euforija oko vještica postala je pogodna izlika za liječničke neuspjehe: sve što nije uspio izliječiti bio je rezultati čarobnjaštva.

 

Žene i uspon američke medicinske profesije

Danas vjerojatno ne postoji industrijalizirana država s nižim postotkom (sedam posto) žena liječnica nego li je SAD. Ono što je ženama u SAD-u preostalo jest posao medicinskih sestara, što ni u kojem slučaju nije zamjena za autonomne uloge koje su žene uživale kao primalje i iscjeliteljice.

Odgovor na pitanje kako su žene izdvojene iz medicinarske/liječničke struke, te postale medicinske sestre nalazi se u dugoj povijesti klasnih i rodnih borbi za moć u svim dijelovima života. Naime, kada su žene posjedovale mjesto u medicini, bila je to narodna medicina. Kada je narodna medicina uništena, nije preostalo niti mjesta za žene – osim u podređenim ulogama medicinskih sestara. Uskoro je medicinska struka postala usko povezana s raznim američkim poslovnim organizacijama – uz dužno poštovanje Pasteuru, Kochu i drugim sjajnim europskim medicinskim istraživačima 19. stoljeća. Carnegiesi i Rockefelleri su ti koji su osigurali finalnu pobjedu američke medicinske profesije.

1800-tih godina u Americi obrazovali su se regularni liječnici koji su liječili srednju i visoku klasu, a čije je obrazovanje bilo veoma siromašno – medicinski programi trajali su od nekoliko mjeseci do dvije godine; mnoge medicinske škole nisu imale klinička postrojenja; nije postojala praksa na samome ljudskom tijelu. Ovi liječnici su učeni liječenju pomoću obilnog ispuštanja krvi, velikih doza laksativa, te kasnije opijuma i sličnih narkotika, što je često bilo štetnije i smrtonosnije od same ‘liječene’ bolesti. Nelicencirani liječnici, iscjelitelji bili su uvelike sigurniji i efektivniji, koristeći blage biljne preparate, promjene u prehrani i suzdržavanje od spomenutih nasilnih metoda.

 

Moderni zdravstveni pokret

Ovaj pokret javio se 1830/40-ih godina, a pokrenuli su ga feministički i pokreti radničke klase. Ženska liječnička udruženja (Ladies Physiological Societes) proširila su se svugdje, omogućavajući jednostavne instrukcije u anatomiji i osobnoj higijeni. Naglasak je bio na preventivnoj njezi kao kontradikciji ubitačnim ‘lijekovima’ koje su prakticirali obrazovani liječnici s početka stoljeća. Pojedini elementi pokreta zagovarali su upotrebu kontracepcije.

Pokret je bio radikalan napad na medicinski elitizam, te afirmacija tradicionalne narodne medicine. “Svaki je čovjek svoj vlastiti liječnik”, bio je slogan jednoga krila pokreta. Obrazovani elitni liječnici uskoro su postali brojčano nadmašeni.

Moderni zdravstveni pokret poklopio se s počecima organiziranoga feminističkog pokreta s kojim je bio neraskidivo povezan. Borbe za žensko zdravlje bile su povezane s borbom za ženska prava uopće. Nove medicinske sekte i škole širom su otvorile vrata ženama.

Bitno je spomenuti i seksističke opozicije prema ženama u američkoj medicini. Rijetke žene koje su uspjele upisati regularnu školu medicine, bile su izložene raznim seksističkim preprekama i uvredama. Posebice je bilo izraženo stalno uznemiravanje od strane muških kolega, pojedini profesori nisu htjeli predavati anatomiju ako su bile prisutne žene, postojali su udžbenici, poput poznatoga obstetričkoga teksta iz 1848. u kojemu stoji: “Ona (Žena) ima glavu skoro pa premalu za intelekt, ali dovoljno veliku za ljubav.” Postojale su i ginekološke teorije o štetnim posljedicama intelektualnih aktivnosti na ženske reproduktivne organe.

 

Zabrana primaljstva

Novi, okrutni zakoni o licencama zapečatili su liječnički monopol nad medicinskom praksom. Jedino su preostale primalje. Godine 1910. oko 50 posto sve novorođene djece, porođeno je uz pomoć primalja – većina su bile crnkinje i imigrantkinje iz radničke klase. To je bilo neprihvatljivo za novorastuću porodiljnu (opstetričku) praksu – svaka siromašna žena koja bi otišla k primalji, bila je jedan izgubljeni izvor za akademsko poučavanje i istraživanje. Opstetričari su, dakle, krenuli u napad na primalje u ime znanosti i reforme.

Primalje su bile ismijavane kao prljave, neuke i nekompetentne, te su bile optuživane za razne maternične infekcije. Jedini izlaz bio je obučavanje primalja kako bi njihovo zanimanje postalo afirmirano i nezavisno. No, problem je bio što su američki opstetričari bili manje kompetentni nego primalje. Stoga je, uskoro, primaljska praksa diljem SAD-a zabranjena, a porodiljska praksa ograničena je samo na liječnike, što je za siromašne žene  i žene radničke klase bilo lošije – odnosno neimanje opstetričke njege uopće.{slika}

 

Žena sa svjetiljkom

Jedino preostalo zanimanje za žene u medicini bilo je u službi medicinske sestre i njegovanja. To zanimanje nije oduvijek bilo plaćeno. U ranom 19. stoljeću bolnice su zapošljavale medicinske sestre, no bolnice su tada prvenstveno služile kao utočišta za bolesne i umiruće siromahe, bez pružanja konkretne medicinske njege. Medicinske sestre bile su na lošemu glasu – podložne pijanstvu, prostituciji i krađi. Uvjeti u bolnicama često su bili skandalozni, bez osnovnih higijenskih uvjeta, čak bez sapuna.

Kako bi se reformiralo bolničku njegu i uvjete, trebalo je reformirati sestrinstvo, te ga učiniti pristupačnim liječnicima i ženama ‘dobroga karaktera’. Florence Nightingale je svoju šansu dobila u bolnicama na ratnim frontama za vrijeme Krimskog rata, za koju je osposobila mnoštvo discipliniranih, savjesnih, sredovječnih žena. Bila je to nova generacija medicinskih sestara – ‘žena sa svjetiljkom’

Uskoro je došlo do povećane potrebe za bolnicama u kojima će  novi liječnici, kao i nove medicinske sestre stjecati praksu. U Americi su otvorene i škole za obrazovanje medicinskih sestara, u kojima su se uglavnom školovale pripadnice visoke klase. Florence Nightingale i Louisa Schuyler bile su aristokratskoga podrijetla, no odbjegle su od sustavno provođene ženske dokolice viktorijanske klase. Florence Nightingale i Dorothea Dix (nasljednica znatnoga bogatstva) nisu krenule oblikovati svoje karijere dok nisu zašle u tridesete, kada su postale svjesne beskorisnosti dokoličarstva.

No, Nightingale i njezine učenice pokrenule su sestrinstvo s neizbrisivim tragom vlastitih klasnih predrasuda. Trenirao se karakter, a ne vještine. Krajnji produkt bila je idealna Dama, premještena iz kuće u bolnicu, te oslobođena reproduktivnih sposobnosti. Dok su medicinske sestre bile pripadnice radničke klase, koje su obavljale slabo plaćen i težak posao, edukatorice su bile žene srednje i visoke klase, koje su zahtijevale razvijanje ‘damskoga’ karaktera te socijalizaciju medicinskih sestara.

Sestrinstvo je uskoro postalo ženska domena, dok je liječništvo postalo intrinzično maskulino. Njezina nježnost i duhovnost nisu bile primjerene u okrutnom, linearnom svijetu znanosti. Njegova odlučnost i znatiželja učinile su ga nepodobnim za posvećivanje dugog perioda za njegovanje pacijenta. Ukorijenjenost ovih seksističkih stereotipa pokazala se gotovo neslomljivom.

 

 Zaključak

Seksizam zdravstvenog sustava nije slučajan, nije samo refleksija društvenoga seksizma u cjelini ili seksizma pojedinačnih liječnika. Taj seksizam je povijesno stariji nego li je medicinska znanost; to je duboko ukorijenjen, institucionalni seksizam. Također, ne postoji povijesno konzistentno opravdanje za isključivanje žena iz područja iscjeliteljstva. Vještice su napadane zbog pragmatičnosti, empiričnosti i moralnosti, dok su s druge strane, žene u 19. st. postale neznanstvene, delikatne i sentimentalne. Stereotipizacija se mijenjala kako bi odgovarala muškoj komfornosti.

{slika}

Naša opresija kao medicinskih radnica danas je neodvojivo vezana uz opresiju nas kao žena. Njegovanje, naša predominantna uloga u zdravstvenome sustavu, jest produžetak naših uloga kao majki i žena. Medicinska sestra je odgajana da vjeruje kako pobuna ugrožava, ne samo njezin ‘profesionalizam’, već i njezinu femininost. To znači da medicinska elita ima značajne interese u održavanju seksizma u čitavome društvu: liječnici su šefovi u industriji u kojoj su radnice prvenstveno žene. Seksizam u društvu kao cjelini osigurava da ženska radnička većina u zdravstvu bude ‘dobro’ radništvo – poslušno i pasivno. Stoga, uklonite seksizam i uklonili ste jedan od glavnih oslonaca zdravstvene hijerarhije.

Prevela i prilagodila Marina Tkalčić

Shamsia Hassani – prva afganistanska ulična umjetnica

Shamsia Hassani, prva afganistanska ulična umjetnica, ističe se kao glasnogovornica ženskih prava u Kabulu. Njezina je želja dokazati kako je umjetnost jača od rata.

Rođena u Iranu, u obitelji porijeklom iz Afganistana , Shamisa se  bavi uličnom i digitalnom umjetnosti u glavnom gradu zemlje prepune konflikata i složenosti. U Kabul se vratila 2005. godine kako bi završila studij na Akademiji likovnih umjetnosti.  Prvakinja na urbanoj sceni suvremene umjetnosti, kroz grafiti radionice koje održava diljem zemlje nastoji  promijeniti način na koji društvo vidi žene koje odbijaju sakriti svoje mišljenje iza vela šutnje. Njen rad uključuje i seriju ‘Sanjajući  grafite’ (‘Dreaming Graffiti’) koja istražuje probleme osobne ali i nacionalne sigurnosti.  Uz oslikavanje pročelja zgrada, umjetnica koristi digitalnu fotografiju koju naknadno obrađuje i oslikava u kompjuterskom programu.

Kako ste se počeli baviti uličnom umjetnosti u Afganistanu?

Počela sam se baviti uličnom umjetnosti kroz grafiti radionicu koja je održana u prosincu 2010. godine u Kabulu. Radionicu pod vodstvom britanskog grafiti umjetnika poznatog pod pseudonimom  Chu organizirali su Combat Communications.

Obzirom da ste prva ulična umjetnica u svojoj zemlji, tko ili što vas je inspiriralo?

Nakon radionice smatrala sam da mogu približiti ljudima umjetnost, jer je ulična umjetnost po svojoj prirodi uvijek na otvorenom. Kada se postavi izložba, umjetnička djela nisu dostupna svima. No ako je umjetničko djelo izloženo u vanjskom prostoru, svi mogu u njoj uživati.

Želim prebojiti sva ratna sjećanja na zidovima zgrada. Dok prebojavam loša sjećanja, brišem rat iz ljudske svijesti.  Želim da Afganistan bude poznat po umjetnosti, ne ratu.

Kako je ulična umjetnost drugačija od formalnih oblika suvremene umjetnosti? Da li je više ili manje važna i zašto?

U Afganistanu grafiti su nešto drugo. U Europi i ostalim zemljama, grafiti se smatraju nečim ilegalnim. U Afganistanu, koristim ih na drugačiji način kako bi izrazila drugačiju poruku i različite ideje. Svaki vid umjetnosti je dobar za razvitak umjetnosti Afganistana. Ipak, moja ideja je da su grafiti bolji jer su svima i uvijek dostupni.

Što vaša obitelj misli o vašoj umjetnosti?

Mojoj obitelji se sviđa umjetnost koju stvaram. Uvijek me podupiru. Ne pokušavaju me zaustaviti ili kritizirati.

Gdje je sada vaša obitelj? Ovdje u Afganistanu?

Da, moja obitelj je u Afganistanu. Ja sam rođena u Iranu. Iran je drugačiji od nekih drugih zemalja. Čak i ako tamo živiš 100 godina, ne možeš postati punopravni građanin. U Iranu sam željela studirati pri Umjetničkom odjelu, no zbog svoje nacionalnosti nisam mogla. Vratili smo se u Afganistan prije osam godina. Inače smo podrijetlom iz provincije Kandahar.

Što otežava uličnu umjetnost u Kabulu i predstavlja izazov?

U Kabulu je drugačije nego u Europi gdje se treba čuvati policije. Ovdje, nemam problema s policijom. Imam problema sa zadrtim ljudima i problema oko vlastite sigurnosti. Bojim se da se nešto ne dogodi kada sam na ulici i imam osjećaj da se trebam maknuti .

Što vas iznenađuje kod ulične umjetnosti u Kabulu?

Kada sam započela raditi grafite, nisam odmah radila u javnosti. Za mene je bilo ugodnije raditi u zatvorenom prostoru, u nekom kutu. Sada, oslikavam grafite i vani, na ulici.

Nisam imala poima s kojim problemima ću se suočiti. S obzirom na to da su grafiti novost, naravno da će ljudi imati raznolike ideje i reakcije. Bila sam spremna na ružne riječi od ljudi koji nisu odobravali moju umjetnost. Kada radim grafite, ljudi mi prilaze i izražavaju svoja mišljenja. Neki se svađaju sa mnom. Neki me žele i spriječiti, a nekima se sviđa to što radim.

Postoje različite grupe koje vide moj rad na drugačiji način. Neki su zainteresirani i žele saznati o čemu se radi. Volim kada me se ispituje o mojim radovima. Nekima se sviđa no ne znaju da se radi o grafitima ili kako se to zove. Drugi smatraju da ne bi trebala prikazivati likove na svojim grafitima i nije im jasno zašto prljam zidove. Smatraju da sam preslobodna i nemam posao pa zato prljam zidove. Postoje različita viđenja mog rada.

{slika}

Recite nam nešto o ciklusu ‘Sanjajući grafite’ i što vas je inspiriralo da se poslužite tom tehnikom.

Nemam uvijek priliku raditi grafite na otvoreno. Možda se svaka dva ili tri mjeseca ukaže mogućnost za izradu takvih grafita. Ponekad su tu sigurnosni problemi ili ne mogu pristupiti određenom prostoru zbog ljudi.

Zato sam odlučila koristiti velike digitalne fotografije, na kojima onda mogu raditi grafite unutar svog studija. To su kao moji odsanjani grafiti. Grafiti ali jedino u mojim mislima. Nisu stvarni.

Prenosite li znanje mladim afganistanskim uličnim umjetnicima/a?

Da. Želim im pokazati kako mogu koristiti grafite. To nije u formalnom programu studija koji predajem na Fakultetu, nego dvotjedna radionica na kojoj predajem o grafitima, kako baratati sprejem i napraviti grafit, a studenti imaju priliku svoje ideje pretočiti u grafite. Studentima se jako sviđa jer se radi o novom vidu umjetnosti, drugačijem od crtanja po papiru i o puno većim formatima nego u klasičnom slikarstvu.

Najmlađa sam profesorica na fakultetu i većina mojih studenata koji pohađaju grafiti radionice, mojih su godina. Prosječna starost je između 20 i 26 godina.

Postoji li veliko zanimanje za vizualnu umjetnost ili njezinu povijest u Afganistanu?

U Afganistanu postoji slikarska tradicija izrade minijatura još od umjetnika Kamaluldina Behzada porijeklom iz Herata koji je djelovao u isto doba kao i Leonardo da Vinici u Europi.

Koja je vaša  uloga u Umjetničkoj udruzi Berang?

Berang znači bezbojan. Priča o Berangu počinje 2009. u Kabulu kada sam izabrana kao jedna od deset najboljih umjetnika/ica. Nakon toga, nas deset umjetnika/ica željelo je stvoriti novu udrugu koja bi se bavila i poticala razvoj suvremene umjetnosti. Zajedno smo stvorili umjetničku zbirku. U početku smo se nazivali Rosht, a sada se zovemo Berang. Održavamo seminare i radionice. Nažalost još uvijek nemamo dovoljno sredstava za daljnji razvoj.

Cilj nam je omogućiti školovanje drugim umjetnicima. I dalje postoje umjetnici koji žele raditi ali nemaju gdje. Željeli bi svim umjetnicima omogućiti pristup knjižnici. Imamo mnogo ideja, radimo na razvoju suvremene umjetnosti u Afganistanu i razvijat ćemo je dalje.

Služe li se umjetnici svojim radom kako bi izrazili svoje političke stavove?

Da i to ne samo da adresiraju političke nego i druge probleme, kao obrazovanje. Svi žele pridonijeti političkoj promjeni svojim idejama. Također žele razvijati svoju umjetnost kako bi promijenili način na koji je društvo gleda i kako bi s njom utjecali na to društvo.

{slika}

Kako uličnom umjetnosti ističete ženska prava u Afganistanu?

O ovoj temi stvarno želim govoriti. Svjedočila sam različitim problemima s kojima se ljudi nose u ratu i problemima s talibanima. Ženama su nametnuta mnoga ograničenja. U prošlosti žene su uklonjene iz društva; željeli su da žene ostaju kod kuće i da se na njih zaboravi. Danas, želim koristiti svoju umjetnost kako bi podsjetila društvo na žene.

Mijenjam svoje slike kako bi pokazala snagu žene, i radost žena. U mom umjetničkom radu puno je pokreta. Želim pokazati da su se žene vratile u afganistansko društvo u novoj i jačoj formi. To nisu žene koje samo ostaju doma. To je nova žena. Žena puna energije, koja želi novi početak. U mom radu možete vidjeti kako mijenjam oblik žena. Oslikavam ih većima od života. Želim iskazati da ih sad ljudi gledaju na drugačiji način.

Zapadni mediji često opisuju nošenje burke svojevrsnim zatvorom. Što za vas predstavlja burka?

Mnogo ljudi u svijetu smatra da je burka problem. Smatraju ako žene odbace burku, više neće imati problema. No to nije istina. Smatram da se u Afganistanu žene suočavaju s mnogo problema. Na primjer kada nemaju pristup obrazovanju, to je veći problem od nošenja burke. Ako maknu burku i dalje im ostaje isti problem. Burka nije glavni problem. Treba se koncentrirati na rješavanje pravih problema.  Možeš razvijati svoje talente i dalje zadržati burku. Možeš raditi i pridonositi društvu i dalje zadržati burku.

Primjećujem da u svom radu puno koristite plavu boju. Zašto?

Plava mi je omiljena boja. Stvarno je volim. Možda i previše! S tom bojom se osjećam ugodno, a u isto vrijeme čula sam da je plava boja, boja slobode. Za mene sloboda nije odbacivanje burke. Za mene je sloboda imati mir.

Koliko je u Afganistanu suvremena umjetnost važna i zašto?

Važna je. Ljudi su izmoreni riječima. Ako im pokažeš  sliku, to je isto kao riječi samo s mnogo jačim efektom. Jedna riječ je samo riječ, ali slika je mnoštvo riječi. Jedna slika omogućuje nam da komuniciramo s drugima na prijateljski način. Možemo raspravljati o osjetljivim temama kroz umjetnost i s umjetnosti možemo promijeniti stare ideje. S umjetnosti možemo napraviti pozitivne promjene, otvoriti ljudske umove.

Afganistan je kao novorođenče. Kao dijete koje tek uči hodati samostalno. Druge zemlje nam pomažu da stanemo na svoje noge.

{slika}

Planirate li razmjene s umjetnicima iz drugih zemalja?

Trenutačno ne, jer ne postoje financijska sredstva. Sad razvijamo prijedloge kako bi skupili sredstva.

Koliko je važno za afganistanske umjetnika/ce da ih se prepozna na međunarodnoj sceni? Kako ih se može bolje podržati?

Da. Postoji želja da se afganistanski umjetnici/e uključe u međunarodne programe i da se razvije suradnja s drugim zemljama. Kao umjetnica, želim dijeliti svoje ideje s drugima. Neki afganistanski umjetnici imaju tu priliku, ali ne svi.

Osobno volim putovati. Afganistanski umjetnici imaju različite razloge za putovanja. Moj osnovni razlog je što želim promijeniti mišljenje o Afganistanu koje vlada u svijetu. Afganistan je poznat po ratu. No ako se ljudima pokaže umjetnost i da u Afganistanu djeluje mnogo umjetnika/ica, možda se može polako promijeniti tema i cijela percepcija Afganistana. Nadam se. Postoji rat, da, ali iza toga postoji i umjetnost. Želimo da intenzitet umjetnosti bude jači od intenziteta rata.

Planirate li uskoro neke međunarodne izložbe ili projekte?

Upravo sam se vratila iz Švicarske. U rujnu 2013., imam priliku posjetiti Dansku u sklopu programa za mlade ‘World Images in Motion’. Također zbog grafiti radionice u listopadu idem u Ameriku. Trenutačno postoji mnogo poziva iz vana, no sve treba uskladiti s profesorskim radom na Akademiji. Moram se potruditi da sve uskladim.

Imate li planove za suradnju s uličnim umjetnicima iz drugih zemalja?

Voljela bih se povezati s Banksyjem. Već sam koristila neke njegove radove kroz ciklus radova ‘Sanjajući grafite’.  Nadam se da ću imati priliku jednom surađivati s njim.

{slika}

  

Prevela i prilagodila Ana Fundurlić 

Pet priča o obrazovanju djevojčica u Pakistanu

Vjerojatno svi već znate nevjerojatnu priču o Malali Yousafzai, pakistanskoj djevojčici na meti talibana zbog njezinih napora u promicanju obrazovanja djevojčica. Njezin šesnaesti rođendan, 12. srpnja, proslavljen je u svijetu kao “Malala Day”.

 Još uvijek u fazi ozdravljenja Malala je održala govor u Ujedinjenim narodima . “Jedno dijete, jedan učitelj, jedna knjiga, i jedna olovka mogu promijeniti svijet”, rekla je. “Obrazovanje je jedino rješenje.”

Dok je Malalina priča postala inspiracija za aktiviste i aktivistkinje diljem svijeta , ona samo ilustrira izazove s kojima se suočavaju djevojke u svojoj domovini. Prema UNESCO-u , samo 65 posto djevojaka u Pakistanu pohađa osnovnu školu; u srednjim školama taj broj pada na 29 posto. Postoji mnogo razloga zašto: skučenost prostora, zastarjele nastavne metode te loše kvalitete, pa čak i opasne, školske zgrade. Roditelji nerado šalju svoje kćeri u škole bez sanitarnih prostorija, te mnogi vide brak kao viši prioritet za svoje kćeri nego obrazovanje. Katastrofalne poplave 2010  uništile su mnoge seoske škole, ostavljajući siromašne obitelji s manje mogućnosti da educiraju svoju djecu.

Georgette Thomas, novinarka i aktivistkinja Oxfama nedavno je posjetila učenice i učiteljice u jednoj obnovljenoj školi u pokrajini Sindh. U nastavku su njihove priče, ispričane njihovim riječima.

 Shazia Bhatti, učenica, 11 godina

{slika}

“Stara škola je bila mala, nije imala vode, bilo je jako vruće, nije bila čista i nije bilo lijepo otići tamo. Ali sada imamo novu školu u kojoj ima više mjesta za nastavu. Želim naučiti i povećati svoje znanje; moj otac kaže da ako završim školu imat ću bolji život. Postoje mnoge prednosti obrazovanja, ali puno dječaka i djevojčica još uvijek ne zna čitati ni pisati. Djevojčice i dječaci trebaju dobiti jednako obrazovanje. “

 

Naseeban Chandio, učenica, 9 godina

{slika}

“Želim studirati i biti učiteljica, jer ne postoji učitelj/ica u mom selu. Mnogi od mojih prijatelja iz mog sela ne dolaze jer je predaleko. (Njezina obitelj živi oko 15 minuta hoda od škole.) … Ako nisam u školi onda moram raditi kod kuće. Traže me da šivam, kuham ili radim u polju. Moja majka kaže da moram znati oba posla, i onaj u kući i onaj u školi”.

 

Hammeda Bano Bhatti, učiteljica

{slika}

“Mi imamo odgovornost da motiviramo i mobiliziramo djecu da dolaze u školu. Tako će steći  poštovanje i osigurati bolju budućnost”, rekla je Bhatti, koja predaje Sindi, engleski, društvene znanosti i matematiku.

 

 Safia Bhatti, asistentica

{slika}

“Plaća koju dobivam podučavajući pomaže meni i mojoj obitelji. Od nje mogu kupiti odjeću sebi i svom djetetu. Imam malu bebu od sedam mjeseci. Nadam se da će moja kći dobiti bolje obrazovanje od mene”.

 

Amna Khato Brohi, učenica, 9 godina

{slika}

“Naša škola je uništen kada su bile poplave. Umjesto škole dobili smo na korištenje neku malu zgradu, ali moj otac se bojao slati me tamo, jer je bilo nesigurno. “Bila sam razočarana kad nisam mogla u školu, ali sad sam opet sretna, jer je izgrađena nova škola i ja smijem ići … Učenje mi je važno. Želim biti učiteljica i učiti druge mlade djevojke, tako da imaju bolji život”. 

Fotograf Steph Grant dijeli fotografije s prekrasnog indijskog lezbijskog vjenčanja

Fotograf Steph Grant nedavno je imao čast snimati spektakularno lezbijsko vjenčanje, prvo za ovog iskusnog fotografa.

“Ja sam i prije fotografirao gay i lezbijska vjenčanja, ali nikada prije nisam imao priliku snimiti ovako spektakularno indijsko lezbijsko vjenčanje”, napisao je na svom blogu.

 {slika}

Vjenčanje mladenki Shannon i Seema održano je u Smog Shoppeu u Los Angelesu.

 {slika}

“Fotografije govore same za sebe, jer pokazuju ljubav između ove dvije mladenke”, kaže Grant.

 Mi vam predstavljamo tek nekoliko fotografija, a da biste vidjeli ostatak, posjetite Grantovu službenu web stranicu.

{slika}