‘Silovanje nema veze sa seksom, već s nasiljem’

Dudzile Zozo, lezbijka iz Južne Afrike, silovana je 30. lipnja i ubijena ni metar od svog doma. Pronađena je gotovo potpuno gola. Vagina joj je bila unakažena četkom za WC koja je još uvijek bila u njoj u trenutku kada je majka pronašla njeno krvavo, zlostavljano tijelo. Zozo je još jedna od žrtava nasilnog trenda koji se primjenjuje nad lezbijkama – ‘korektivno silovanje’.

O Zozoinom ubojstvu pisala sam za The Advocate, kao i o korektivnom silovanju za Curve, SheWired i druga izdanja. Riječ je o odvratnom zločinu koji podrazumijeva ekstremno nasilje, a od čijih će vam se detalja želudac okretati. Cilj korektivnog silovanja jest naučiti lezbijke kako da budu ‘prave’ žene.

Južna Afrika čini se daleko, doslovno na drugom kraju svijeta, a Amerikanci još uvijek imaju iskrivljen, zaostao pogled na silovanje koji jedva uključuju heteroseksualne žene, a kamoli lezbijke.

Takav stav, njegovan od strane nekih članova Kongresa i Pentagona, kao i mnogih prosječnih Amerikanaca, silovanje prikazuje kao nešto rijetko, ne baš uvjerljivo i vjerojatno kao krivnju žene. Ideja da su žene same odgovorne za silovanje doima se posebno istinitom kada je žrtva mlađa. Termin ‘silovanje na spoju’ implicira da silovanje od strane poznanika nije ‘pravo silovanje’, kako je slavna Whoopi Goldberg rekla o Romanu Polanskom koji je analno, oralno i vaginalno silovao svoju, tada trinaestogodišnju, žrtvu.

Kada je žrtva starija, u srednjim godinama ili više, postoji omalovažavajuća implikacija da joj se nekako ‘posrećilo’. Silovanje i seks još uvijek su istovjetni pojmovi, što je bilo vidljivo tijekom saslušanja vezanog za seksualno zlostavljanje prošlog mjeseca, kada je senator Saxby Chambliss silovanje opisao kao prirodni rezultat muških hormona.

Silovanje nema veze sa seksom, već s nasiljem.

Statistika Ministarstva pravosuđa SAD-a tvrdi kako je u toj državi gotovo četvrtina milijuna žena silovano svake godine.

Ja sam bila jedna od njih.

Kao i procijenjenih 39 posto silovanih žena, i ja sam bila silovana više puta – jednom kao studentica i opet nedavno. Prvo silovanje, koje su počinila dva muškarca s noževima, nisam prijavila nikome osim obiteljskom liječniku. On mi je sanirao ranu od uboda na bedru. Ožiljak je i danas vidljiv.

Nije to rekao nikome. Očito je bolje od mene znao kakvu bih stigmu kao brucošica zadobila. Također mi je dao i pilulu ‘za dan poslije’ kako ne bih ostala trudna.

Nitko ne očekuje da će biti silovan više puta. Za razliku od prvog silovanja, koje se dogodilo po noći na igralištu u blizinu mog fakulteta, drugo silovanje dogodilo se izvan mog doma, u vruće, sunčano subotnje poslijepodne. Moj mi je silovatelj ponudio pomoć oko odnošenja kanti za smeće iz ulice. Samo pet minuta nakon, daveći me odvukao na susjedovo dvorište i nastavio šamarati, udarati, gristi, daviti, oralno sodomizirati i silovati.

Neprestano mi je govorio da će me ubiti. Nije mi rekao da će me ubiti ne budem li tiha, kao mnogi silovatelji svojim žrtvama, nego mi je govorio da će me ubiti, ugušiti stavljajući mi svoj penis u grlo te da će mi razbiti tu ‘plavu’ glavu. Sigurna sam da sam ostala živa samo zato što ga je prestrašila iznenadna buka koja je dolazila iz ulice, a on nije htio biti uhvaćen.

Tijekom napada govorio mi je ‘kujo’, ‘kurvo’, ‘pičko’, ‘lezbačo’.

Znam da nisam jedina lezbijka u Americi koja je bila silovana, ali stigma i napastovanje koje žrtve silovanja trpe pojačane su za lezbijke. Biti silovanom tjera lezbijke na outanje jer se većina pitanja postavljena od strane liječnika, policije i detektiva odnosi na seks – heteroseksualni seks, dečke, kontracepciju – a odgovor na njih glasi: “Ne, ja sam lezbijka”.

Moje iskustvo s policijom i Odjelom za posebne žrtve nije bilo nalik onima kakva se mogu vidjeti u seriji Zakon i red. Nije bilo ni policajke, ni detektivke.

Jedan od policajaca koji je došao u moju kuću želio je da ga odvedem do mjesta silovanja i opišem čin. Obris mog tijela još uvijek je bio jasno vidljiv u bršljanu susjedova dvorišta. Komadić moje majice koju je silovatelj strgnuo s mene još uvijek je visio na grani grma.

Znam da mi policajac nije htio priuštiti panični napad blokirajući moj put iz ulice. ali jest. Ja sam visoka, ali on je viši. Zamolila sam ga da ode i iznenadila ga je moja molba.

U Odjelu za posebne žrtve prvo što sam od detektiva dobila bilo je upozorenje: “Ako lažeš, tužit ćemo te.” (Kasnije, zgražajući se nad težinom mojih ozljeda, objasnio je da je svim žrtvama isto to rečeno. “Moramo biti sigurni da se ne osvećujete svom dečku.” )

Nakon što sam nebrojeno puta ispričala svoju priču, odvedena sam u malu prostoriju gdje sam zamoljena da se razodjenem kako bi me fotografirali. Pogled na ono što mi je učinjeno izazvao je težak uzdah detektiva i komentar kako i sam ima dvije kćeri.

Lokalna krizna linija za silovanja – jedna od najstarijih u zemlji – nije bila od pomoći. Rečeno mi je da će sa mnom sve biti u redu budući da sam lezbijka i da ionako više neću imati posla s muškarcima i seksom.

O svom sam silovanju pisala nekoliko tjedana kasnije u svojoj tjednoj kolumni u novinama: mislila sam da će moje pisanje o tome ohrabriti i ostale žrtve da se oglase. Moj je silovatelj prije mene napao još četiri žene u susjedstvu. Postavila sam službene fotokopije crteža koji je policijski crtač napravio. Morala sam učiniti nešto. Željela sam da bude uhvaćen. (Još uvijek nije bio.)

Silovanje me ostavilo teško povrijeđenom. Trebali su mjeseci da modrice i rane zacijele i izblijede, da skupim snage pogledati svoje vlastito tijelo, a da mi se ne reprizira pred očima svaki šamar, udarac, ugriz. Mjeseci testiranja na HIV i hepatitis.

Tražila sam grupu podrške za silovane lezbijke, ali nisam pronašla niti jednu.

Bila sam prepuštena sebi.

Nedavno sam upoznala dvije aktivistkinje za silovanja na kampusu, Andreu Pino i Annie E. Clark (obje blogerice za HuffPost). Njihova otvorenost o vlastitim iskustvima iznimno je hrabra. Podigle su tužbu protiv vlastitog fakulteta, Sveučilišta Sjeverna Karolina u Chapel Hillu, za koji tvrde da im je okrenuo leđa, kao i ostalim žrtvama.

Razgovarajući s Andreom o našem zajedničkom iskustvu silovanja shvatila sam koliko mi je bila potrebna mreža podrške u onim tjednima i mjesecima nakon što sam zamalo bila ubijena, koliko mi je trebao razgovor s ostalim žrtvama dok su modrice veličine tanjura s unutarnje strane mojih bedara, ugrizi na mojim bradavicama, hematomi na mojim rukama i rane unutar mojih usana počele zacijeljivati.

Andrein i Annin aktivizam uzor je ostalim grupama, poput grupe silovanih lezbijka.

FBI i Ministarstvo pravosuđa procjenjuju da je samo trećina silovanja prijavljena. Broj neprijavljenih silovanja lezbijki nesumnjivo je veći. Otkriti što znači biti lezbijka zlostavljana od strane muškarca gotovo je nepodnošljivo Meni je svakako bilo.

Efekt ‘krugova koji se šire’ u silovanju čini se beskrajan. Povratiti svoju seksualnost duga je i teška borba jer je seks sada promatran kroz grotesknu prizmu silovanja. Način na koji ćeš dodirivati drugu ženu nikada neće biti isti. Način na koji dopuštaš biti dirana također.

U Americi ne postoji korektivno silovanje, ali lezbijke ga doživljavaju. Nisam ja jedina. Moramo se zauzeti za sebe, prekinuti strašnu tišinu. Ovo je još jedan proces outanja, ali i prvi korak u obnavljanju naših vlastitih života.

 

Prevela i prilagodila Sara Sharifi 

Lekcija iz jamajčanskog uličnog plesa

Generalno, ono što je zapadnoj kulturi  hiperseksualizirano, na Jamajci je običan ples.  Ako odete na uličnu zabavu i vidite kako to izgleda, istina je da će vam djelovati vrlo seksualno, jer se uglavnom radi o trljanju različitih dijelova tijela jedno o drugo. Moram priznati da to vrlo privlačno izgleda. Na primjer, žene znaju visjeti naglavačke s uličnih rasvjetnih tijela, pomičući svaki dio stražnjice  zasebno u ritmu. Sljedeći hrabri potez može biti doskok na tlo i špaga. Takav način plesa nije prikaz ženske ranjivosti –  to je znanje i mogućnost kontrole. Morate uzeti u obzir da su korijeni takve vrste plesa obredi afričkih plemena, čija je glavna funkcija bila slavljenje plodnosti i hrama ljudskog tijela, te kao takav komunikaciju među sudionicima ne smatra prljavom. – objasnila je Larisa Mann tijekom govora održanog na Republici. Govorila je o jednom od svojih istraživačkih projekata koji je zapravo disertacija naziva Dekoloniziranje autorskog prava: Lekcija iz jamajčanskog uličnog plesa. Mann je tom disertacijom doktorirala sudsku praksu i socijalnu politiku na sveučilištu Berkley.

Kakav je utjecaj globalizacije na tradicionalne i/ili marginalizirane zajednice?

Globalno umrežena tehnologija može naštetiti marginaliziranim zajednicama. O tehnologiji se često govori kao o oslobađajućoj sili, alatu kojem svi trebaju imati pristup. Međutim, ona također može odrediti kako ljudi uspostavljaju međusobne odnose, ali i odnos prema tradiciji, povijesti i kulturnim praksama. Tehnološki sustavi u sebi imaju ugrađene primarne kulture i mogu biti više ili manje neprijateljski nastrojeni prema ljudima ili zajednicama iz drugih kulturnih tradicija. – pojasnila je, navodeći kako  i queer, gay, dragqueen zajednica, kao i imigranti u svojim društvima, ostvaruju slobodu kroz glazbu, jer su im često drugi načini nedostupni. Na isti način funkcionira i društvo na Jamajci.

Zašto su ulične zabave i ples na Jamajci važni za društvo u cjelini?

Ulične zabave su važne jer se tamo stvara glazba, koja je siromašnim stanovnicima Jamajke jedini ‘intimni prostor’ koji omogućava ‘bijeg’ i u kojem mogu i trebaju biti autentični.

To je prostor u kojem nema socijalnih razlika i problema koje sa sobom donosi siromaštvo. Svojom reakcijom direktno utječu na sudbinu izvođača, jer ako se njima ne svidi, on ne može izgraditi karijeru.

Na koji način digitalizacija utječe na Jamajkansku glazbu?

Prvi soundsistem na Jamajci je bio složen još 1930. godine. Ploče su se presnimavale oduvijek. Kultura jamajkanske glazbe je kultura re-mixa i reciklaže, a sada digitalna tehnologija unosi promjene. Oči sve šire publike su uz pomoć tehnologije ‘gledaju’ u njihov privatni prostor, što dovodi do promjene identiteta i svrhe samog postojanja tog elementa jamajkanske kulture. Drugačiji stavovi o seksualnom generiraju kulturološku intimnost unutar te zajednice. Dolazi i do snimanja dijelova plesa i distribucije široj javnosti, te takvi pokreti van konteksta budu označeni pretjerano seksualnima, što kulturološkom ritualu dodaje jedno novo značenje, kakvo u svom primarnom obliku ne bi imalo.  Na Jamajci nema koncertnih dvorana, a glazba je ono što drži društvo. Digitalizacija u tom smislu ‘ranjava kulturu’, tako da briše dio identiteta, jer za uživanje u glazbi više nije potrebno zauzeti javni prostor. Glazbena scena (i društvo u širem kontekstu) na Jamajci zorno prikazuje kako se novi trendovi nadovezuju na ono što oni grade stoljećima.

Kako scena reagira na promjene u načinu djelovanja?

Naravno, dio glazbenika se želi probiti na strano tržite. Radi želje da budu privlačniji, kako se tamnija koža često smatra ‘animalnijom’, tj. takvom je dominantni mediji nastoje prikazati, mnogi je glazbenici izbjeljuju, što je rastući problem jer se gubi autentičnost.

Kako funkcionira rodno pitanje na sceni i u kulturi općenito – koja je točka diskriminacije?

DJ-ica ima svega nekoliko, inženjerki zvuka gotovo da niti nema. Žensko mjesto je u publici, iako niti tamo nisu u većini. U tome vidim snagu publike, koja je po zastupljenosti oba spola reprezentativni uzorak koji utječe na glazbu. Zanimljivo je da u širem kontekstu, na Jamajci u siromašnom okruženju, žene zapravo imaju puno veće šanse za pronalazak posla u formalnom sektoru i zaposlenje nego što je to slučaj s muškarcima, koji se u poslovnom svijetu smatraju više ‘divljacima’. Iako nisu pretjerano zastupljene na glazbenoj sceni, očito je da imaju druge niše u kojima mogu djelovati, a koje diskriminiraju muškarce. Takvu dinamiku sam primijetila na više mjesta. Stoga je rodna politika vrlo drugačija nego u SAD-u. U SAD-u žene mogu ostvariti manje prava, kako pri zapošljavanju, tako i u drugim aspektima života. Na Jamajci žene ne zarađuju mnogo, ali jednostavno imaju više mogućnosti i postoji balans. Nije samo glazba, cijela kultura Jamajke je puno drugačija nego ona u SAD-u.

Radite kao DJ-ica, govornica i novinarka, te pravna antropologinja u New Yorku. Imate li problema u poslu radi toga što ste žena?

Rekla bih da sve poteškoće s kojima se nosim i koje sve više primjećujem proizlaze iz toga da se zaboravlja da su žene oduvijek stvarale glazbenu povijest, ali to nije bilo zabilježeno. Primijetila sam da se žene moraju puno više dokazivati kako bi uopće ušla na scenu. Imam dojam da postoji pretpostavka da žene čak niti nisu glazbenici. Kada sam u backstage-u, tko god dođe – prvo pomisli da sam samo obožavateljica. Onda moram objašnjavati. To umara. Nije veliki problem ali je naporno. Kako bih to izbjegla, sve suradnje nastojim dogovarati tako da sam ja glavna i preferiram suradnike na način da su iz različitih sredina, različitog spola, kultura, seksualnoj orijentaciji itd. Zanimljivije je i bude manje stresno. Treba raditi s ljudima koji spadaju u najosjetljivije skupine, pronaći način rada koji im najbolje odgovara i sve će krenuti od toga.

Mislim da ako počneš tako raditi, će sve dobro funkcionirati. Jedan od problem je i to što promotori, čak i više nego drugi DJ-i, smatraju da rad koji je potreban da se stvori jedna zanimljiva grupa ljudi koja će raditi dobru glazbu – nije rad. Oni su spremni mnogo više vremena utrošiti na pronalazak nekakve opskurne ploče glazbenika iz neke strane zemlje u nekoj čudnoj trgovini rabljenim pločama. Nakon što nađu takvu ploču, govorit će svima kako su se naradili. No, ne žele potražiti DJ-ice. Istina, malo ih je ali vrijedi potražiti. Ako su dobre, jednako su dobre kao i muškarci, stoga zašto ne učiniti stvari zanimljivijima? Ukoliko nešto ne učiniš, stalno ćeš replicirati sistem. Da, puno se vremena utroši na to, ali zašto ne izmijeniti stvar. 

{slika}

Zločin iz mržnje uskoro u Kaznenom zakonu FBiH

Zastupnički dom Parlamenta Federacije BiH je 23.07.2013. usvojio je tekst Zakona o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona Federacije BiH koji je upućen na daljnju proceduru u Dom naroda ovog parlamenta. Bitno je naglasiti da je ovim Zakonom prvi put predloženo uvođenje zločina iz mržnje u Kazneni zakon FBiH.

Naime, Klub zastupnika SDP-a Parlamenta FBiH koji je i predlagač samog Zakon, prilikom finalnog usvajanja teksta uzeo je u obzir prijedlog dopune definicije zločina iz mržnje koji je svim klubovima zastupnika uputila Koalicija za borbu protiv govora mržnje i zločina iz mržnje u cilju postizanja detaljnije i adekvatnije zakonske definicije zločina iz mržnje. Klub zastupnika SDP-a, čiji zastupnici su kontaktirali s predstavnicima/ama Koalicije, prepoznali su potrebu za što adekvatnijom regulacijom zločina iz mržnje, i u svoj Prijedlog Zakona o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona FBiH uvrstili sugestije Koalicije da se predložena definicija proširi tako da se obuhvati što veći broj potencijalnih zločina iz mržnje. Ovo je odličan primjer suradnje predstavnika vlasti s predstavnicima civilnog društva.

Tako je Domu naroda Parlamenta FBiH upućen Zakon o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona FBiH u kojem se zločin iz mržnje definira kao svako kazneno djelo kod koga je pretežna ili isključiva  pobuda za izvršenje bila mržnja, odnosno netrpeljivost ili predrasuda prema oštećenom licu  koja je zasnovana na njegovom stvarnom ili pretpostavljenom ličnom svojstvu, odnosno ličnom svojstvu lica sa kojim se oštećeni dovodi u vezu, kao što  je nacionalna, vjerska ili etnička pripadnost, boja kože, spol, seksualna orijentacija, invaliditet, zdravstveno stanje, rodni identitet, ili neko drugo lično svojstvo. Zakonom je također predloženo i da se propiše da će ako je kazneno djelo učinjeno iz mržnje sud tu okolnost uzimati kao otežavajuću okolnost, ukoliko motiviranost mržnjom nije već ovim Zakonom propisana kao obilježje kvalificiranog oblika kaznenog djela.

Koalicija za borbu protiv govora mržnje i zločina iz mržnje smatra da je usvajanje teksta ovog Zakona, te njegovo upućivanje Domu naroda, prvi i odlučujući korak ka adekvatnom procesuiranju i sankcioniranju zločina iz mržnje, te borbi protiv ovog oblika nasilja u Federaciji BiH, te pozdravlja trud i nastojanje zastupnika/ca Zastupničkog doma Parlamenta FBiH, kao i njihovu spremnost na saradnju sa civilnim društvom u cilju bolje i obuhvatnije regulacije kaznenih djela motiviranih predrasudom. Koalicija i njene članice svakako će nastaviti svoj rad na zagovaranju za adekvatno reguliranje i procesuiranje slučajeva zločina iz mržnje, kao i rad na podizanju svijesti javnosti o štetnosti govora mržnje i neophodnosti njegove krivične regulacije.

 

 Koalicija za brobu protiv govora mržnje i zločina iz mržnje, osnovana je u siječnju 2013. godine, uz podršku OSCE-a i Civil Right Defendersa, a čine je Asocijacija za demokrtske inicijative, Inicijativa mladih za ljudska prava, Mediacentar Sarajevo, Sarajevski otvoreni centar, BH novinari, Vijeće za štampu u Bosni i Hercegovini i Fondacija CURE. Glavni cilj formiranja Koalicije jest zagovaranje za adekvatnu regulaciju govora mržnje i zločina iz mržnje u krivičnom zakonodavstvu oba entiteta i Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, te harmonizaciju kaznenog zakonodavstva.


 U ime članica Koalicije za borbu protiv govora mržnje i zločina iz mržnje

 Vladana Vasić

Koordinatorica programa / Sarajevski otvoreni centar

 

Papa: ‘Homoseksualce ne smijemo osuđivati, a žene nikada neće moći biti svećenice’

Dok se vraćao iz Brazila u Vatikan, papa Franjo je u zrakoplovu razgovarao s novinarima i novinarkama o LGBT pravima, ali i ulozi žene u Katoličkoj crkvi.

Istaknuo je kako se gayeve i lezbijke ne smije osuđivati ili marginalizirati i da ih se mora integrirati u društvo.

“Prema katekizmu Katoličke crkve homoseksualna orijentacija nije grijeh, ali homoseksualni odnosi jesu”, kazao je papa, vjerojatno pomislivši kako je zbog tih riječi najmilosrdniji čelnik Crkve jer je dao minimalno priznanje marginaliziranoj skupini u društvu.

Iako žene čine polovicu svjetske populacije, u Crkvi i dalje nisu dobrodošle. Štoviše, Papa smatra kako žene ne bi trebale uživati ista prava kao i muškarci.

Naime, u istom razgovoru je naglasio kako žene nikada neće moći obnašati svećeničke dužnosti u Crkvi.

“Ta zabrana je definitivna. Crkva je o tome rekla svoje i rekla je ‘ne’. Ta su vrata zatvorena”, naglasio je i dodao kako bi želio da žene imaju veću i važniju ulogu u administrativnim i pastoralnim aktivnostima.

U potrazi za seksualnim užitkom

Seksualno zadovoljstvo nije jednosmjerna ulica.

Ako ste žena koja je imala jednog, dva ili više partnera onda sigurno znate da seks uvijek mora biti zadovoljstvo za oba partnera.

Ako ste žena koja još nije stupila u seksualne odnose onda se sigurno nadate da će vaš prvi put, kao i svaki sljedeći seksualni odnos, biti jednako ugodan za vas kao i za partnera.

Na kraju svega, naše su intimne veze mjesto gdje nalazimo zadovoljstvo.

Budimo iskreni, tko nema aplikaciju Kama Sutra na svojem iPhoneu? Tko nije u Cosmopolitanu pročitao 10 načina kako zadovoljiti muškarca kockicom leda?

Možda su neki više od drugih zainteresirani za takve stvari, ali činjenica je da je sasvim normalno i zdravo tražiti seksualni užitak. To vrijedi i za tebe.

U zdravoj seksualnoj vezi partneri bi trebali razgovarati o tome što ih uzbuđuje i koje su granice spremni pomicati. Partneri se moraju osloniti jedan na drugog pa će se s vremenom možda uskladiti.

Najvažnije je da partneri shvaćaju da je uživanje u trenutku ono što seksualni odnos čini posebnim, bez obzira jesu li doživjeli orgazam.

Naravno, svi volimo orgazme, ali mediji i kultura su nas naveli da vjerujemo kako heteroseksualni muškarci više zaslužuju orgazam.

U članku koji sam nedavno pročitala, autor je besramno napisao:

“Nije tajna da i muškarci i žene imaju seksualni nagon. Međutim, muškarci češće osjećaju potrebu za seksom od većine žena.

Kako da ne!

Ali tendencija vjerovanju da muškarci više čeznu za seksualnim užitkom sigurno postoji.

Ne mogu se sjetiti nijednog blockbustera  u kojem scena seksa između muškarca i žene ne završava orgazmom muškarca. Možete li se vi?

Nemojte da počnem o tome kako se filmovi koji prikazuju ženu koja je seksualno zadovoljena smatraju neprimjerenima i prije će dobiti oznaku preporuke za starije od 18 godina.

To se dogodilo 2010. godine nezavisnom filmu Blue Valentine kojem je MPAA (Motion Picture Association of America) dala oznaku koja je namijenjena pornografskim filmovima. Razlog tomu bila je kratka scena (bez golotinje, ako smijem napomenuti) u kojoj glumac Ryan Gosling oralno zadovoljava svoju djevojku koju u filmu glumi Michelle Williams. Također film Monster’s ball dugo je vodio bitku s MPAA koja je ocijenila da u filmu ima pornografskog sadržaja. I u ovom slučaju, razlog je bila scena u kojoj Billy Bob Thornton oralno zadovoljava Halle Berry.

Oklijevanje MPAA da neprikladnima označi filmove s puno više primjera realističnijeg seksa puno govori o tome kako naše društvo gleda na seksualno zadovoljstvo žena.

Čak se i Ryan Gosling oglasio u slučaju filma Blue Valentine.MPAA smatra prikladnim scene u kojima se pokazuje nasilje i seksualno mučenje žena u svrhu zabave, ali nas želi natjerati da odvratimo pogled s ekrana kada se u filmu nalazi scena u kojoj se žena prikazuje u kompleksnoj seksualnoj situaciji u kojoj dobrovoljno sudjeluje“.

Čak su i naše omiljene romantične komedije zaglibile u stereotipe o seksu.

Volim film Forgetting Sarah Marshall. Mogu ga gledati deset puta dnevno i svaki put umirati od smijeha, ali kada ga gledam iz feminističke perspektive uočavam mnogo scena koje perpetuiraju stereotipe o heteroseksualnom seksu. U jednom sceni lik kojeg glumi Jason Segel, Peter, pokušava imati seksualni odnos sa svojom bivšom djevojkom Sarahom. Ključna riječ je pokušava zato što ne uspijeva postići erekciju. Tom se scenom u filmu želi pokazati kako je Peter potpuno prebolio svoju bivšu djevojku – njegov ju penis uopće ne želi.

Mediji nam snažno sugeriraju da zadovoljstvo muškarca definira seks pa nije čudno što mnoge od nas i dalje misle da je ženska seksualnost podčinjena i da je dobar seks onaj u kojem je muškarac zadovoljan i zadovoljen – bez obzira na potrebe žene.

Heteroseksualni odnos smatra se završenim kad muškarac postigne orgazam. To je kraj. Ako dođe do ženskog orgazma to je samo dodatni bonus (tada ga se uglavnom doživljava kao velik trijumf muškarca).

Pogledajte bilo koji film sa scenom heteroseksualnog seksa i uočit ćete taj trend. Žena zavodi, muškarac ne može kontrolirati svoje želje, oboje vode strastven seks i imaju eksplozivne orgazme.

Nekim je ljudima zadovoljstvo gledati takav seks. Ali, je li on realističan? To sigurno nije.

Znam što mislite; pa to je samo film. Ali dobro me poslušajte: Mediji i društvo utječu na naše shvaćanje normalnog!

Odrasle su osobe slobodne da budu seksualno znatiželjne i da traže informacije. Možemo eksperimentirati i naučiti kako razumjeti vlastitu seksualnost.

Mlađim ljudima, a pogotovo mladim ženama kojima nije dopušteno “smucati se” kao dečkima, mediji postaju učitelji.  

Ako nas društvo i mediji uče da muškarci više žude za seksom iz toga proizlazi da je njihovo seksualno zadovoljstvo važnije jer “mi ionako ne marimo toliko za seks”.

Za ovakav kulturološki okvir postoji razlog.

Počinje s činjenicom da se djevojkama rijetko govori da budu asertivne sa svojim seksualnim željama i potrebama. Mnogim je djevojkama potrebno dosta seksualnog iskustva kako bi se oslobodile i osjećale ugodno reći partneru na koji način da ih seksualno zadovolji. Nekim se ženama to nikada ne dogodi.

Odgojena sam konzervativno. Kada sam imala 15 godina, gledala sam film Prvi grijeh s Angelinom Jolie i Antoniom Banderasom.  Uopće se ne sjećam zapleta jer sam bila opčinjena živopisnim i zavodljivim seksualnim scenama.

Željela sam točno takav seks.

Što sam tada znala o seksu? Ništa, ali već sam pogledala mnogo filmova i u glavi sam stvorila mentalnu slikovnicu sa seksualnim scenama koje sam željela izvesti sa svojim dečkom. (koji tada, naravno, nije postojao).

I nakon deset godina još uvijek gledam filmove poput Prvog grijeha i još uvijek pomislim: Treba mi ovakav seks.

Nažalost, nemam paperjast ogroman bračni krevet, ne mogu se saviti u obliku savršenog polumjeseca, kosa mi nikad ne padne graciozno preko lica, i na kraju ono neizbježno, svaki moj pokušaj izvođenja nečeg novog u krevetu završi udarcem lakta u noćni ormarić.

Možda sam ja nespretnjakovićka, ali ipak krivim Angelinu Jolie. Kako njoj to uspijeva?

Bez obzira odakle crpite inspiraciju za seks, ili jeste li uspješni u tome ili niste,  ja sam ovdje da vas podsjetim da imate pravo uživati u seksu.

Ako mislite da seks izgleda kao u filmovima, otkrit ću vam nešto što će vam povratiti samopouzdanje i potaknuti vas da se seksate na koji god način vi to želite:

1. Seks u filmovima nije autentičan{slika}

Seksu u filmovima nedostaje originalnosti i, u stvarnosti, nismo svi isti.

Obratite pozornost kakvi dodiri i koje riječi vas seksualno uzbuđuju i prenesite to partneru.

Nakon što se budete osjećali dovoljno ugodno da partneru otkrijete takve stvari, tražite i one stvari koje još niste isprobali. Oralni seks, analni seks, vezivanje” svejedno!

Pitajte partnera želi li isprobati nove stvari. Ako nije spreman, budite strpljivi i poštujte njegove granice.

2. Nije sve u orgazmu

U filmovima svaki seksualni odnos završava orgazmom. Ako muškarac ne postigne klimaks, u tom je slučaju prikazan kao neuspješan. Krajnji je cilj uvijek vrišteći orgazam – podjednako za muškarce i žene.

Iskreno, mediji previše naglašavaju važnost orgazma.

Suprotno onome što vidimo u filmovima, seks bez orgazma se događa i sasvim je dobar. Dug, ugodan seks može biti potpuno zadovoljavajuć.

Prava intimnost je upravo ono što čini seks ugodnim.

Kada vjerujemo partneru, naše je tijelo opušteno i prijemčivije za više podražaja.  Dugo vođenje ljubavi, bez pritiska za postizanjem orgazma, može stvoriti bliskost i privrženost između partnera.

Pokušajte voditi ljubav samo zbog vođenja ljubavi.

3. Vodite računa o vlastitom seksualnom nagonu

Mnogi se od nas bore sa seksualnim nesigurnostima.

Te naše nesigurnosti posljedica su naše želje da budemo ‘normalni. Prema medijima, ‘normalan’ je muškarac s hiperaktivnim seksualnim nagonom.

Ponekad se može dogoditi da vaš partner ima slabiji seksualni nagon od vas. U tom slučaju, ne krivite sebe i ne pretpostavljajte da vas ne smatra privlačnom. Umjesto toga, razmotrite kolika bi vas učestalost seksualnih odnosa oboje zadovoljila.

I ono najvažnije, poštujte partnerove želje. Ako je umoran, zadovoljite se sami!

4. Naučite kako mediji funkcioniraju

Od 250 filmovima koji su bili najuspješniji po zaradi u 2012. godini, samo njih 9 posto su režirale, a  za svega 15 posto scenarij su napisale žene.

Kada filmove stvaraju muškarci tada u središte dolaze njihove priče – uključujući i njihove seksualne fantazije.

Dugoročno je rješenje ohrabriti djevojčice da svoje karijere grade u filmskoj industriji. U međuvremenu moramo razumjeti da ženski glasovi nisu ravnopravno predstavljeni u filmovima i da su ženski likovi karikature žena kakvima nas vide muški redatelji i scenaristi.

Naše seksualne fantazije i želje zaslužuju da ih predstavljamo mi.

Djevojčice se odgajaju konzervativnije i društvo od njih traži da ograniče svoju seksualnu aktivnost.

Ako je filmska industrija produžetak naše stvarnosti, onda možemo očekivati da će biti seksistička i patrijarhalna. Ali ne moramo to prihvatiti.

Kada pišemo vlastite priče i zahtijevamo da budu prikazane, redefiniramo značenje riječi normalnost.

Imala sam potrebu ovo napisati kako bih se oslobodila vlastitih seksualnih nesigurnosti..

Nisam Angelina Jolie, ovo nije Prvi grijeh, a moj je seksualni život odličan.

Redefinirati normalno je lakše nego što mislite.

 {slika}

                                                                                              Prevela i prilagodila Ela Tončić

Obranimo skate skulpturu!

Obrana skate skulpture kod Studentskog centra nastavlja se i danas. Već se oko 7 sati 50-ak osoba okupilo braniti skate skulpturu, koja je prepoznata kao jedinstveni spomenik skate kulture u svijetu. Građani i građanke se i dalje okupljaju te pozivaju sve zainteresirane da im se pridruže u obrani mjesta kulture i prostora za mlade, koji su danas gotovo iščeznuli.

Kako doznajemo, građani i građanke za danas su najavili poduzimanje pravnih akcija.

Podsjetimo, iako još uvijek nije bio istekao rok za žalbu na rješenje o rušenju skate parka, bageri su u četvrtak ujutro stigli u dvorište SC-a i krenuli rušiti skulpturu. Potpuno uništenje skulpture spriječili su skateri i skaterice koji su se okupili u živi zid.

Skateri i skaterice ističu kako ostaju braniti skulpturu sve dok ne dobiju službenu potvrdu kako je neće srušiti ili pak ne dobiju novu lokaciju. Zagrebački gradonačelnik Milan Bandić, koji je sada u javnosti stao uz skatere i skaterice, obećao je prije šest godina skate park na Bundeku. Međutim, taj projekt nikada nije realiziran.

{slika}
Dok i Grad i SC odbijaju odgovornost te prebacuju krivnju jedni s drugih praveći se kako ni jedni nisu pozvali građevinsku inspekciju, brojne svjetski poznati časopisi i muzeji apelirali su na nadležne istitucije u Hrvatskoj da zaustave rušenje skate skulpture. Među naistaknutijima su Jocko Weyland, suradnik The New York Timesa i kustos Muzeja suvremene umjetnosti u Tusconu, Jürgen Blümlein i Daniel Schmid osnivači i kustosi Skateboard Museuma te njemački urednik Kingpin Skateboarding Europa magazinea Jan Kliewer.

Iako nadležne institucije ističu kako je riječ o ilegalnom objektu, zanimljiva je i činjenica kako se baš ‘ilegalni’ prostor za mlade našao prvi na udaru uz silne bespravno sagrađene građevine diljem obale, ali i u hrvatskoj metropoli.

“Smatram da se u gradu koji je potkapacitiran sadržajem i infrastrukturom za mlade i nezavisnu kulturu mora pronaći adekvatna alternativna lokacija skate poolu, koji će očito biti porušen, stoga ovim putem pozivam i upravu SC-a da zajedno sa Gradom Zagrebom stane uz mlade i njihov interes i pomogne im u tome. Situacija sa SC skate poolom samo je jedan od slikovitih primjera odnosa prema mladima i njihovim pravima, stoga još jednom snažno apeliram na zajedničko i prije svega brzo pronalaženje adekvatne alternative”, kazao je za Libelu Marko Boko, predsjednik MMH.