Širenje područja suradnje među organizacijama civilnog društva

Tribina o suradnji sindikata i udruga održat će se u Kući ljudskih prava (Selska 112c, Zagreb) u srijedu, 3. srpnja, s početkom u 14 sati.

Poticaj za organizaciju ove tribine proizašao je iz potrebe za čvršćom suradnjom sindikata i organizacija civilnog društva oko tema koje svojom važnošću traže zajednički angažman na stvaranju šire društvene mobilizacije. Cilj tribine je odgovoriti na pitanje koja su to područja na kojima je organizirano i koordinirano djelovanje sindikata i udruga danas prijeko potrebno, koje su moguće prepreke zajedničkom djelovanju i na koje je sve načine takvu suradnju moguće konkretizirati.

Kratka uvodna izlaganja održat će
– Teodor Celakoski (Pravo na grad),
– Mladen Novosel (SSSH),
– Krešimir Sever (NHS) i
– Iva Zenzerović (Centar za mirovne studije),
a nakon toga će uslijediti rasprava.

Tribinu će moderirati Vedrana Bibić (BRID).

Tribinu organiziraju: Baza za radničku inicijativu i demokratizaciju, Centar za mirovne studije, Nezavisni hrvatski sindikati, Savez samostalnih sindikata Hrvatske i Pravo na grad

Klaudijina priča: slučaj gdje su zakazali mnogi, ali se upornost isplatila

Klaudiji Klanjčić od prometne nesreće okrenuli su leđa i država i liječnici. Ona je danas 36-godišnja studentica novinarstva na Fakultetu političkih znanosti. Život je nije mazio, a k tome nije dobila ni potrebnu pomoć. Ovo je slučaj gdje su mnogi zakazali – od države, nadlaženih institucija do liječnika. Usprkos nedobivenoj pomoći Klaudija je i dalje ostala uporna i nije odustajala. Pitate se kako je proživjela proteklih 15 godina? Pročitajte njezino pismo.

“Doživjela sam prometnu nesreću u 21. godini života, taman kad sam upisala prvu godinu Studija novinarstva na Fakultetu političkih znanosti – i to u studenom 1998. godine, kao suvozač u automobilu na koji je naletio automobil brzinom iznad 150 km/h (po riječima policije na licu mjesta), te je došlo do sudara našeg automobila i s prednjim automobilom. Bolnički sam bila detaljno obrađena tek nakon mjesec dana zbog pogoršanja jer na početku se ustvrdilo da mi nije ništa pa nisam dobila ni ortozu, s obzirom da sam izvana imala samo natučenja. Također, izgubila sam i pamćenje (u velikom dijelu). Kod bolničke obrade od strane neurokirurga određeno je da operacija nije potrebna zbog mogućnosti trajnog invaliditeta i doživotnog ostajanja u invalidskim kolicima, te sam dobila medicinsku rehabilitaciju, a nakon toga su mi bile obustavljene sve rehabilitacije do 2008. godine.

Kako nije bilo jasno, odnosno barem meni se nikada nije objasnilo, što izaziva moju tešku dijagnozu (konkretno paraparezu spasticu), zašto se javlja periodično, zašto su povremeno paralizirane i ruke, glava i cijelo tijelo, zašto imam stalno mučnine i slabosti, što dovodi do stanja totalne nepokretnosti i teže pokretnosti, gubitka govora, čak i sljepila na tri dana u jednom periodu života, obavljala sam u bolnicama periodične neurološke preglede, ali lijekovi mi nisu davani, kao ni rehabilitacije. Imala sam i različite druge simptome, kao što su dugomjesečni gubitak pamćenja, višemjesečni gastritisi, ali to nikada nije stavljeno na papir od strane liječnika pa nisam nikada obavila preglede vezane uz isto.

U neku ruku, prolazila sam kroz “iživljavanja” pojedinih, usudim se reći nakon toliko godina: većine liječnika. Činjenice zataškavanja nekih dijagnoza te negativna iskustva zbog nekih liječnika, njihova nezainteresiranost i neznanje, doprinjeli su da su takva stanja trajala godinama te je posljedica da nisam završila fakultet unatoč svom mojem trudu, a nisam mogla niti raditi. Napokon, bez konkretne liječničke pomoći zatraživane mnogo puta, 2002. godine uspjela sam se zaposliti na razini srednje stručne spreme.  Od tada neumorno radim kao “totalno zdrava” osoba, jer što se tiče institucija, uspjela sam dobiti tjelesno oštećenje nakon svih godina tek na početku 2009. godine.

Naporan rad, i to na više poslova za jednu plaću, donio je svoje: 2009. doživjela sam drugu ozljedu u životu, i to na radu, ali isto mi preko svih nadležnih institucija u ovoj državi nije priznato – unatoč svoj medicinskoj dokumentaciji, te nisam ostvarila nikakvo pravo na naknadu. Ozlijedila sam kralježnicu i povezano s time cijeli živac od kičme do zgloba na nozi koji je dan-danas kronično oštećen, teško sam se kretala, trpjela sam neizdržive bolove, naposljetku ostala sam totalno nepokretna, a Hitna služba u Zagrebu uskratila mi je nekoliko puta dolaske u stan u centru Zagreba (što se cijelo vrijeme zataškava), liječnica opće prakse udaljena 5-10 min od mojeg stana uskratila mi je kućne posjete – da bi dobila injekcije morala sam u savinutom stanju uz pomoć rođaka u strašnim bolovima silaziti niz stepenice pa u auto da bi dolazili do njezine ordinacije.

Nijedna bolnica preko telefonskih poziva nije dopustila dolazak u bolnicu, a ja sama bez nosila nisam mogla samo tako doći. Tek preko jake veze uspjela sam doći na pregled, nakon više od mjesec i pol dana od otvaranja bolovanja, kada je nakon uvida u magnetsku rezonancu hitno zakazana operacija. Pred operaciju mi je rečeno od strane neurokirurga da nisam tada došla, još par sati i sigurno bih preminula jer tijelo mi se totalno isparaliziralo uz strahovite muke, te da sam pretrpjela najveći stupanj boli koji čovjek može pretrpjeti. Nakon operacije shvatila sam da sam ostala bez pamćenja, u velikom dijelu. Nakon toga krenula sam tako-reći od početka.

{slika}

Mjesecima nisam mogla hodati, ono malo što jesam (da predočim: dva puta tjedno izdržala sam samo po pola sata na nogama) nije bilo dovoljno da ojačam mišiće nogu koji su atrofirali, a pravo na kućnu njegu i fizijatra preko liječnice opće prakse nisam uspjela dobiti. Sve je ovisilo o meni, mojoj upornosti i neodustajanju. Nekoliko odvjetnika me je odbilo zastupati, zbog institucije u kojoj radim, a i zbog “kompliciranosti” slučaja. Trenutno je moja tužba u vezi priznavanja ozljede na radu na Europskom sudu za ljudska prava u Strassbourgu.

Što se tiče Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, koje mi je nakon operacije kralježnice, gotovo godinu dana nepokretnosti i teške pokretnosti uz paraparezu spasticu, kronično oštećenog živca u nozi, astme, dalo dodatno samo 10% tjelesnog oštećenja, vodi se spor na Visokom upravnom sudu, jer ne žele unatoč svim dokazima priznati oštećenje s osnova ozljede na radu. Također, drugi postupak mi je povodom žalbe na drugostupanjskom tijelu.

Na poslu sam također prošla kroz nepravedne i teške situacije: od vraćanja na sva tri posla za jednu plaću, smanjivanja koeficijenta, smanjivanja plaće, uskraćivanja prava, zataškavanja rezultata rada, zataškavanja opisa radnog mjesta, neodgovaranja na moje zahtjeve kroz dugi niz godina.

Nakon svih godina pitam se je li to moguće da čovjek to sve prolazi u ovoj državi? Uglavnom, šikaniranje, diskriminacija, mobing, mito i korupcija na svakom koraku ove države. Pitam se gdje su inspekcije i institucije za suzbijanje istog. Zar uistinu nitko ne može stati tome na kraj? Otkad sam stradala prije gotovo 15 godina, moram priznati da je u nekim stvarima još i gore nego prije. Nažalost, imala sam previše loših ljudi na svom životnom putu.

“Nakon svih godina pitam se je li to moguće da čovjek to sve prolazi u ovoj državi?”

Što se tiče studiranja, sa stajališta osobe s invaliditetom, prošla sam prije deset godina ismijavanje na fakultetu zbog moje paralize i načina hodanja. To mi nije izbrisano iz mozga, unatoč gubitku pamćenja. Neke slike su zauvijek ostale u meni – one najteže i najgore, ali i one najljepše, makar ih je premalo. Ovaj put sam se vratila nakon 10 godina pauze, jer mi je bilo zabranjeno studiranje, obzirom na moje dijagnoze i simptome. I to na nogama – gotovo bez povremene paralize!

Moram se ovim putem zahvaliti prof. Đurđici Anišić što me pozdravila na cesti 19. prosinca 2013., rekavši da me se sjeća od prije nekoliko godina i što se ponudila da mi pomogne u snalaženju na fakultetu. Zahvaljujući njoj i prof. Maši Brala javile su se dobrovoljno jedna studentica s prve godine – Ana Šefček, te četiri studentice s druge godine – Ana Maria Kezerić, Jelena Pervan, Matina Tenžera i Stela Lechpammer. Zahvaljujući njima lakše mi je studirati jer su me uvele u bolonjski sistem, a i kad god mi treba savjet, uvijek smo dostupni jedni drugima. Također, zahvaljujući i nekim profesorima koji su mi uistinu izašli u susret, kao ljudi, počela sam davati ispite na fakultetu od ove godine, jer unazad tri godine mozak mi još nije bio spreman za isto zbog još uvijek prisutne amnezije (budući da se radi o velikom i stručnom gradivu).

 

Što se tiče Vršnjačke potpore kao studentici s invaliditetom, unatoč objašnjenju medicinske situacije, uskraćeno mi je odobrenje za isto od strane nadležne profesorice iz razloga što sam izgubila pamćenje te što imam samo 50% tjelesnog oštećenja. To me zaboljelo jer sam naišla na još jedan slučaj gdje se Vršnjačka potpora promovira na sve načine, a ipak postoje diskriminacije. Znači, tih 50% tjelesnog oštećenja nakon četiri operacije od prometne nesreće i od ozljede na radu, i to moram napomenuti da su tri od njih bile uistinu teške i opasne, a 4. sam cijelu osjetila jer anestezija nije uspjela, te nakon kroničnih alergija i bronhalne astme, gotovo pet godina nepokretnosti i teške pokretnosti, u biti ništa u ovoj državi ne znači jer mogu samo dobiti na osnovu toga besplatno uključenje u knjižnice. I to je sve! Ništa drugo!

Fakultet zbog istog moram plaćati jer nemam 60% koji je uvjet za neplaćanje. Tako da zahvaljujući institucijama ove države, odnosno moram reći ljudima koji su naišli na moj put, nisam ostvarila nikakva prava – unatoč svim dokazima. Još mi je jedina nada u Europskom sudu za ljudska prava. Vidjet ćemo što će se tamo dogoditi. Uglavnom, ne stajem! I ne odustajem! Idem naprijed! Nisam se dala zastrašiti od nikoga, pa ni od liječnika koji su mi rekli da ću ostati cijeli život ležati u krevetu, da neću nikada moći više normalno hodati, da je moguće da uslijed teških simptoma dođe i do smrti (što sam već nekoliko puta zamalo iskusila).

Kako su bili tih uvjerenja, uskratili su mi medicinske rehabilitacije na deset godina od prometne nesreće – jer zašto ulagati u mene kad od mene nikada ništa neće biti, bolje da se dade ljudima koji nisu toliko oštećeni. Ni danas nije ništa drugačije: nakon operacije kralježnice 2009. godine i obavljene rehabilitacije, komisije su mi uporno odbijale zahtjev za stacionarnu rehabilitaciju, tako da sam je uspjela dobiti tek ove godine. I to u zadnji čas! Jer zdravlje mi se počelo drastično pogoršavati, kroz cijelu jesen i zimu “padale” su mi noge, nisam mogla stajati na njima kada sam dolazila s posla pa sve do jutra. Prošle godine obavila sam nakon 14 godina magnetsku rezonancu cijele kralježnice i posumnjala sam da nešto nije u redu kada nisam uspjela dobiti mišljenja u vezi istog od strane dvojice neurokirurga iz bolnice, a kojima sam došla na uputnicu. Jer na pisanom nalazu MR-a nije ništa pisalo, a ja sam sumnjala u nešto! I tek nakon što je snimku pregledao daljnji neurokirurg iz jedne zagrebačke bolnice, priznao mi je – zamislite – da mi je tijekom operacije (znači 2009.) ostavljen ili zavoj ili neko strano tijelo u mojoj kralježnici te je potrebno napraviti novu operaciju. Ali o istome nisam dobila pisani nalaz…

Čekam što će biti s istim već više od četiri mjeseca… A do tada učim, jer se uistinu bojim da po treći put ne izgubim pamćenje. Jer nije lako, pogotovo kad studirate, kad morate po ne znam koji puta učiti sve ispočetka jer se ne sjećate ničega. Stvarno ne mogu vjerovati kroz što sve prolazim!

Nakon svega, u mom slučaju, shvaćam da u biti ne smijem biti bolesna. Jer to se itekako zna zlouporabiti. Pogotovo to možete doživjeti na poslu! Ali vodi me nada da će jednog dana doći svemu kraj, samo treba izdržati. U biti, kako se kaže: što vas ne ubije, to vas ojača! Ne znam baš je li tako, jer ponekad se osjećam strahovito izmučeno od života, ali ono što jedino znam je da dokle dišem da ću se boriti za istinu, pravdu i sve one ideale koji bi trebali biti u društvu, a nisu u velikoj mjeri, a pogotovo za one koji su nemoćni, obespravljeni, na rubu društva i života. Zbog njih sam se odlučila na ovaj težak korak – studiranje – koje nije nimalo lako i zahtijeva velika odricanja. Vjerujem da mogu još puno od sebe dati, ali apeliram usput na sve ljude da ne staju drugima na put iz pakosti, već ako ne mogu pomoći – da se odmaknu, i da pruže ljudima, pogotovo s invaliditetom, šansu da ostvare svoje snove. Ja sam na ovaj svoj dugogodišnji san dugo čekala. 

Sada mi preostaje puno truda da dođem konačno do svog cilja! Jer i mi, ljudi s invaliditetom, imamo svoje želje, snove!

Moram još reći da što se tiče sustava obrazovanja na fakultetima, vezano za osobe s invaliditetom, da mi je drago da postoje koordinatori za studente s invaliditetom koji imaju osjećaja za takve osobe. Ono što me nadalje brine, jest u vezi plaćanja studiranja. Unatoč tome što radim, moram reći da zbog silnih troškova života u Zagrebu (kredit, režije, hrana, lijekovi) isto mi predstavlja problem.

Zanima me može li se nešto u mom slučaju poduzeti, da se barem uzme u razmatranje, s obzirom da mislim da je specifičan slučaj i da nisam kriva zbog odugovlačenja sudova i institucija u vezi tjelesnog oštećenja. Nedostatak 60% tjelesnog oštećenja radi velike probleme u mojem životu u tom smislu. Nakon toliko godina čekanja na studiranje, zbog zdravstvenih i financijskih problema, opet sam u fazi kad mogu reći da sam na početku, kao i nakon prve prometne nesreće. Radim, a opet nemam za ono najosnovnije. Ali takav je život! Apeliram na sve one, koji su na pozicijama i koji mogu pomoći studentima s invaliditetom, da taj posao rade sa srcem – jer inače ga neće moći odraditi kako treba. Na našem putu trebaju nam dobri ljudi, a ne oni koji gledaju vlastite interese, koji eventualno preko tuđih leđa žele do svojih ciljeva. Radije da se maknu s pozicija, nego da na njih računamo, a od svega ništa.Kao svijetli primjer osobe na poziciji, koja se zdušno brine za ljude s invaliditetom, navodim pravobraniteljicu za osobe s invaliditetom Anku Slonjšak, koja je također imala tešku sudbinu, ali nije odustala od života. Ona shvaća takve osobe i uistinu se trudi da sve napravi što je u njezinoj moći da pomogne drugima. Može poslužiti uistinu kao dobar uzor svima drugima.

Naposljetku, zahvaljujem se svim dobrim ljudima koji su obilježili moj život, a pogotovo otkada sam stupila na stazu života nakon prometne nesreće, otkad je moj život dobio drugačije dimenzije! Moram priznati da ih je malo, ali ih izuzetno cijenim za cijeli život! Uistinu je istina da kada ti bude najteže u životu onda ostanu uz tebe samo oni najiskreniji. I to jako, jako mali broj! Na mene je za cijeli život ostavila traga jedna osoba koja je jedina u to vrijeme vjerovala da ću jednog dana uspjeti, da ću polako i uspješno prevladati sve zapreke života.

I jesam: nakon gotovo pet godina nepokretnosti i teške pokretnosti, paraliza, uspjela sam koliko-toliko pobijediti tu opaku bolest. Zahvaljujući toj osobi, koja nije više među živima, usuđujem se kretati po stazi života bez straha, jer znam da me iskreno voljela, a ja sam joj od sveg srca zahvalna što nije odustala od mene. Ne mogu pravim riječima izraziti što je to za mene značilo: da netko vjeruje u mene, nakon što su me gotovo svi ostavili. Ovim putem moram reći da je kroz 15 godina uz mene ostala jedino moja rođakinja, koja je svjedokom niza teških situacija s liječnicima i koja se zdušno brinula za mene u trenucima nepokretnosti.

Ona je primjer osobe koja nije odustala od druge osobe, koja je uz svoj studij, kasnije i posao, uspjela naći načina da pomaže kroz cijelo vrijeme i meni u fazama teških bolesti, koja je smogla snage da ide naprijed unatoč strahovito teškoj sudbini života. To ne zaboravljam i uistinu sam joj zahvalna za cijeli život. Naučile smo, i to bez liječnika, kako se boriti s mojim teškim fazama bolesti. Stekle smo jedno životno iskustvo u vezi s time, tako da mislim da sam kroz sve ove godine prošla uistinu sve faze, i to one najstrašnije, koje izaziva ova podmukla i teška bolest, toliko neshvatljiva ne samo liječnicima, nego i ljudima iz moje okoline.

Na kraju ostaje pitanje kako uspijevam raditi, a sada još i učiti uz sve teške simptome. Što me vodi? Prisila jer nemam nikakva ostvarena prava, a prije svega obećanje osobi, koja je imala najvećeg utjecaja na moj život i koja nije odustala od mene, da nikada neću odustati i da ću stalno ići naprijed, koliko god bude teško. A vjerujte mi, dosegla sam već po nekoliko puta samo dno dna. Najvažnije da sam se opet digla i krenula dalje. I tako uvijek iznova. Nema odustanka jer uvijek si kažem da na svijetu ima puno gorjih situacija od moje. Ja sam sretna da sam preživjela, a kako bude dalje – nekako bude. Ali ne smijem nikada izgubiti čovječnost i osmijeh s lica!

Ovim putem posebno se zahvaljujem i dekanu FPZ-a u Zagrebu – gospodinu Nenadu Zakošeku, prodekanici za nastavu – prof. Lidiji Kos Stanišić, koordinatorici za studente s invaliditetom – prof. Gordani Vilović, svim profesorima s kojima sam došla u susret – a postupili su čovječno sa mnom, djelatnicama na porti fakulteta koje su uvijek dobrodušne i ljubazne sa studentima, te svim studentima koji su ljubazni sa mnom, uglavnom svima onima koji su mi pružili razumijevanje i potporu da krenem na ovaj put studiranja. Nadam se da ću ovaj put uspjeti doći do kraja studiranja, tj. diplome.

HRW upozorava Hrvatsku

“Jasno je da Hrvatska mora obaviti još mnogo posla da bi zaštitu ljudskih prava dovela na razinu EU-ovih standarda”, poručuje Hugh Williamson iz HRW-a.

Pristupanje Hrvatske Europskoj uniji 1. srpnja pruža priliku vladi da pokaže svoju opredijeljenost za zaštitu ljudskih prava i na odgovarajući način pristupi rješavanju preostalih slučajeva njihova kršenja u zemlji, navodi se otvorenom pismu organizacije Human Rights Watch (HRW) hrvatskom premijeru Zoranu Milanoviću, objavljenom u petak, 28. lipnja.

Tijekom lipanjskog posjeta Hrvatskoj predstavnici HRW-a dokumentirali su niz problema koji zahtijevaju hitnu pozornost vlade, uključujući institucionalizaciju ljudi s mentalnim ili intelektualnim invaliditetom, prenapučenost prihvatnih centar za tražitelje azila i izbjeglice, nedostatak posebne zaštite za djecu-migrante bez pratnje te diskriminaciju Srba i Roma, navodi se u pismu, prenosi Hina.

“Jasno je da Hrvatska mora obaviti još mnogo posla da bi zaštitu ljudskih prava dovela na razinu EU-ovih standarda”, poručuje Hugh Williamson, direktor Human Rights Watcha za Europu i srednju Aziju.

“Zagreb bi na pristup Uniji trebao gledati kao na poticaj za daljnje poboljšanje zaštite prava, a ne kao na znak za usporavanje”.

U izvješću HRW-a iz 2010. dokumentirano je teško stanje više od 9000 osoba s intelektualnim ili mentalnim invaliditetom koje i dalje žive u ustanovama u Hrvatskoj te nedostatak programa za stanovanje i podršku u zajednici. Unatoč nedavnoj akciji usmjerenoj na deinstitucionalizaciju dvaju centara čije usluge koristi otprilike 400 ljudi, nisu poduzete nikakve sveobuhvatne mjere radi rješavanja nesigurne situacije tisuća drugih osoba koje se još nalaze u ustanovama, kaže se u pismu.

Prenapučenost prihvatnih centara za tražitelje azila i dalje je problem, a uz predviđen porast broja tražitelja azila u trenutku kad Hrvatska postane vanjska granica EU-a vlada bi trebala u odgovarajućoj mjeri povećati i broj centara. Stotinama djece-migranata bez pratnje nedostaje specijalizirana zaštita koju zahtijeva međunarodno pravo te se time izlažu opasnosti da postanu žrtve zločina poput trgovanja ljudima i prisilnog rada, dodaje se.

Osim toga, potrebno je uložiti značajne napore u zaštitu Srba i Roma. Osobe kojima je tijekom rata oduzeto stanarsko pravo, a većinom je riječ o Srbima, zbog visokih troškova podnošenja prijave i komplicirane administrativne procedure i dalje nailaze na poteškoće u korištenju pogodnosti programa koji omogućava kupnju nekretnina po cijenama nižima od tržišnih.

Zbog činjenice da nemaju osobne dokumente, stotinama Roma teško je, ako ne i nemoguće, ostvariti pristup osnovnim državnim službama kao što su zdravstvo, socijalna pomoć i obrazovanje, tvrdi HRW.

Ta organizacija napomin je da hrvatska vlada treba hitno pristupiti rješavanju tih problema. To uključuje stvaranje rješenja za život u zajednici za ljude s mentalnim ili intelektualnim invaliditetom, povećanje broja prihvatnih centara za tražitelje azila i izbjeglice te uspostavu specijaliziranog sustava za djecu-migrante bez pratnje.

Vlada bi isto tako trebala olakšati mogućnost kupnje nekretnina Srbima koji su nekad bili nositelji stanarskog prava, olakšati stjecanje državljanstva Romima koji ga nemaju te osigurati pristup državnim službama svima u Hrvatskoj, bez obzira na status, zaključuje se u pismu HRW-a hrvatskom premijeru.

 

 

Anarhizam i gej osobe

Anarhistički seksualni radikali i radikalke zainteresirali su se za etičko, socijalno i kulturno mjesto homoseksualnosti unutar društva, zato što se to pitanje tiče odnosa individualne slobode i državne moći.

Možda će se čak i gej aktivisti/kinje koji/e su su upoznati/e s dotičnom poviješću iznenaditi da je, više od pola stoljeća prije 1950. kada je osnovano društvo Mattachine kao prvo, dugovječno moderno udruženje homoseksualnih osloboditelja/osloboditeljica, postojao snažan i rezonantan diskurs u Americi koji je neprestano branio pravo na istopolnu ljubav.

Njega nisu stvorili homoseksualni/e intelektualci/ke, već američki anarhisti i anarhistkinje.

U upravo objavljenoj knjizi Free Comrades: Anarchism and Homosexuality in the United States, 1895-1917, Terence Kissack, bivši izvršni direktor Gej, lezbijskog, biseksualnog, transrodnog povijesnog društva San Francisca, podario nam je prvu studiju formata knjige ovog malo poznatog fenomena. Njegov rad je od vitalne važnosti i predstavlja važan doprinos gej historiografiji.

Zahvaljujući američkim anarhističkim autorima/autoricama i propagandistima/kinjama obrana homoseksualnosti je prešla Atlantik i došla do europskih obala gdje su je razvijali ljudi poput Karla Ulrichsa i Magnusa Hairschfelda u Njemačkoj i Edwarda Carpentera i Johna Addington Symondsa u Engleskoj – u doba kada se nijedan drugi politički pokret ili istaknutija javna ličnost u SAD-u nije bavila pitanjem istospolne erotike  i ljubavi.

“Anarhistički seksualni radikali i radikalke”, piše Kissack, “zainteresirali su se za etičko, socijalno i kulturno mjesto homoseksualnosti unutar društva, zato što se to pitanje tiče odnosa individualne slobode i državne moći.”

Najistaknutija ličnost američkog anarhizma, Emma Goldman, bila je izuzetno karizmatična javna govornica koja je držala predavanja širokoj publici širom Sjedinjenih Država, koji je, po njenoj procjeni, dosezao između 50.000 do 75.000 ljudi godišnje. I često je govorila o homoseksualnosti, u više navrata posvećujući čitavo predavanje toj temi.

U jednom suvremenom prikazu jednog od takvih predavanja Emme Goldman o homoseksualnosti se kaže:

“Svaka osoba koja je došla na predavanje s prijezirom i gađenjem prema homoseksualcima i koja se držala stava vlasti da treba dići hajku i progoniti one sa ovim specifičnim oblikom seksualnog izražavanja, odlazili su sa općim i suosjećajnim shvaćanjem tog pitanja i sa uvjerenjem da bi u pitanjima osobnog života, trebala vladati sloboda.”

Razlog zbog kojeg su Goldman i druge istaknute anarhistične ličnosti počele krajem 19. stoljeća uključivati obranu istospolne ljubavi u svoj diskurs bio je taj što je “homoseksualnost postala fokus nadziranja i regulacije od strane policije i drugih vlasti… značajno je porastao broj osuda za kazneno djelo sodomije i medicinski časopisi su počeli objavljivati članke na tu temu…”

{slika}

Nakon što je homoseksualnost dovedena u vezu s Charlesom Guiteauom, nezadovoljnim političkim aspirantom koji je 1881. ubio predsjednika Jamesa Garfielda, “spoj zločina, ludila i homoseksualnosti [posebno u medicinskom diskursu] odražavao je uobičajeno mišljenje da je seksualna privlačnost – daleko više nego aktivnost – među članovima istog spola, predstavljala opasnost za moralni i društveni poredak.”

Suđenje i osuda Oscara Wildea 1985. u Velikoj Britaniji, navodi Kissack, “bila je poziv na buđenje anarhistima [koji] ih je poticao na angažiranje u istraživanju socijalnog, moralnog i zakonskog mjesta istospolne želje… Rad Emme Goldman i drugih anarhista/kinja u Wildeovu korist prva je artikulacija politike homoseksualnosti u Sjedinjenim Državama.”

Wilde je imao veze s anarhizmom i prije svog suđenja. Nakon smrtne presude osmorici anarhističkih agitatora za osmosatno radno vrijeme, koji su osuđeni na temelju lažnih optužbi za bombaški napad 1886. na High Marketu u Chicagu, Wilde je potpisao peticiju upućenu guverneru Illinoisa kojom je traženo njihovo pomilovanje (zahvaljujući tome, dvojici su na kraju promijenjene kazne).

Na upitnik koji je 1893. francuski časopis L’Ermitage poslao piscima i umjetnicima pitajući ih za njihove političke stavove, Wilde je odgovorio: “Ja sam umjetnik i anarhist”. Godinu dana kasnije, Wilde je ponovio svoju tvrdnju. “Danas smo svi manje ili više socijalisti”, rekao je, dodavši: “Mislim da sam ustvari više… ja sam neka vrsta anarhista.”

U svom prvom komadu, Vera; ili NihilistiWilde citira pamflet Katekizam revolucionara koji su napisali anarhisti Mihail Bakunjin i Sergej Nečajev, za koje se pričalo da su imali homoseksualni odnos.

Naravno, Wildeove kritike Marxa – koji je koristio homoseksualnost da bi izbacio Bakunjina iz Prve internacionale – veoma su slične Bakunjinovim. Protiveći se državnom vlasništvu nad sredstvima za proizvodnju, Wilde je pisao da “ako je socijalizam autoritaran; ako su vlade naoružane ekonomskom moći kao što su sada političkom moći; ako se, rječju, moramo suočiti s Industrijskim Tiranijama, onda će posljednji stadij čovjeka biti gori od prvog”, riječi su koje danas, nakon pada komunizma, izgledaju prilično dalekovido.

Goldman, koja je inzistirala na tome da su Wildeovo suđenje i osuda bili “ogromna nepravda”, smatrala je Wildeovu knjigu The Soul of Man Under Socialism “čistom Anarhijom”, i rekla je da je njegov komad Lady Windermere’s Fan izražavao “revolucionarni duh u suvremenoj drami.”

Kissack detaljno prikazuje kako je, nakon suđenja, Wilde postao “totemska figura” za anarhiste/kinje, i u vrijeme kada su američke produkcije Wildeovih komada bivale zatvarane i zabranjivane, a njegove knjige povlačene s polica knjižnica, anarhistički časopisi su ponovno printali njegove tekstove i pjesme.

Goldman je ponovo objavila Wildeov De Profundis u jednom od prvih brojeva svog magazina Mother Earth, i u pismu Hirschfeldu, njemačkom aktivistu za homoseksualna prava s kojim se sprijateljila, napisala je: “Čitav progon i osuda Wildea su me pogodili kao čin okrutne nepravde i odvratnog licemjerstva društva koje je osudilo tog čovjeka”, dodavši da “kao anarhistkinji moje mjesto je uvijek bilo na strani progonjenih.”

Ova izjava, navodi Kissack, odražavala je nekoliko pristupa u američkoj anarhističkoj misli o homoseksualnosti. Benjamin R. Tucker, dobro poznati individualistički anarhist koji je uređivao i izdavao anarhistički magazin Liberty, “formulirao je svoju politiku homoseksualnosti kao apstraktnu diskusiju o pravima individue, umjesto da brani osobe koje su homoseksualci/ke. On se uopće nije bavio identitetom, bilo individualnim ili onim koji počiva na zajednici.” Goldman, s druge strane, koja je provodila vrijeme s mnogim homoseksualcima, “govorila je [o njima] kao o progonjenoj manjini poput ostalih [progonjenih manjina], koja zaslužuje bolji tretman.”

Kissack posvećuje poglavlje Alexanderu Berkmanu i njegovim Zatvorskim sjećanjima jednog anarhista (Prison Memoirs of an Anarchist), koji su objavljeni 1912. Berkmanova knjiga je prikaz 14 godina provedenih u zatvoru zato što je, u svojoj 21. godini, izvršio neuspješni atentat na Henryja Clay Fricka, menadžera čelične imperije Andrewa Carnegiea.

Kissack navodi da je “homoseksualna želja, u svim svojim manifestacijama, ključna tema Zatvorskih sjećanja jednog anarhista, jedne od najprodavanijih anarhističkih knjiga koja je recenzirana po mainstream tisku. “Ona ne dokumentira samo prinudnu seksualnu kulturu zatvora – silovanje i prostituciju – već i konsenzualne ljubavi koje također postoje iza rešetaka.”

Ta knjiga “sadrži čitavo poglavlje posvećeno moralnom, etičkom i socijalnom mjestu istopolne želje… [Berkman] predstavlja ljubav među zatvorenicima kao oblik otpora zatvorskoj sredini koja lomi duh… To je jedan od najvažnijih političkih tekstova koji se bave homoseksualnošću, a napisani su od strane nekog/e Amerikanca/ke prije 1950-ih.”

Budući da sam pročitao Berkmanovu knjigu, s tim se iskreno mogu složiti.

U svojoj knjizi, Berkman – koji je na korice stavio odlomak iz Wildeove Ballad of Reading Gaol – opisao je svojevrsnu averziju prema homoseksualnosti koju je imao po ulasku u zatvor, i svoja odbijanja nabacivanja zatvorenika koji su htjeli da im on bude njihov “klinac”. Ali Berkmanov stav se s vremenom promijenio zahvaljujući romantičnim osjećajima koje je tijekom svog boravka u zatvoru razvio prema nekolicini mlađih muškarca i do kraja se nosio sa pitanjem etike homoseksualnosti.

Nakon izlaska iz zatvora, Berkman je krenuo na predavačku turneju s govorom o “Homoseksualnosti i seksualnom životu u zatvoru” koji je bio, Kissack piše, “apel za toleranciju i bolje razumijevanje različitih izraza erotične želje”. Berkmanova homoseksualna politika je odražavala njegov pragmatični pogled na etiku seksualne želje. U svojim predavanjima tvrdio je da “ne možete ugušiti neugušivo”, a napraviti zločin od erotske želje bilo je – a on je to znao na osnovu svog osobnog iskustva u zatvoru – okrutno i osuđeno na neuspjeh. Ne možete regulirati fundamentalne ljudske potrebe za emocionalnom i fizičkom privlačnošću. Ovo stajalište je odražavalo temeljnu anarhističku doktrinu, kao i Berkmanovo iskustvo iza rešetaka.

Emma Goldman je danas ikona feminističkog pokreta, a Berkmanovo ime opstaje u američkoj povijesti zbog njegovog neuspješnog atentata. Ali u Free ComradesKissack također spašava od mraka takve zaboravljene američke anarhističke seksualne radikale poput Johna Williama Lloyda,  Leonarda Abbotta i druge, i pažljivo i promišljeno istražuje njihove šarolike kritike uvriježenih stavova po pitanju istopolnih odnosa.

Američki anarhistički pokret se nikada nije oporavio od progona kojeg je pretrpio nakon Prvog svjetskog rata, kome se protivio, kao i uhićenjima i zatvaranjima ili deportacijama mnogih svojih istaknutih ličnosti, uključujući Goldman i Berkmana, tokom takozvanih Palmerovih racija koje su provodile federalne vlasti protiv tisuća onih za koje se sumnjalo da su radikalni ljevičari/ke. Kissack posvećuje posljednje poglavlje traganju za ostacima anarhističkog pokreta nakon ovog debakla i utjecaju njegove radikalne seksualne politike tokom posljednjih godina, sve do danas.

Free Comrades, koja je impresivna u svojoj instruktivnosti spram anarhističke literature tog vremena i političkog konteksta u kojem su se događali događaji o kojima govori, opremljena je detaljno navedenim izvorima i fusnotama, i sadrži neprocjenjivu bibliografiju za one koji žele dalje istraživati ovaj zaboravljeni, ali važni dio historije homoseksualnosti.

Prilagodila:Tea Stipan

Preveo:Sabo Tabi

 

Bauk potvrdio: “Istospolne zajednice neće biti izjednačene s obitelji”

U današnjem intervjuu za Večernji list, ministar uprave Arsen Bauk je, među ostalim, govorio i o Zakonu o životnom partnerstvu koji bi trebao regulirati prava istospolnih zajednica u Hrvatskoj.

Tako je kazao kako će to biti zakon o životnom, a ne registriranom partnerstvu, jer smatra da potonji naziv vrijeđa ljude koji će  takva partnerstva sklapati.

Radna skupina je završila dio koji se tiče načina sklapanja i raskida partnerstva i trenutačno je u fazi izrade dijela zakona koji se tiču posebnih prava koje će partneri imati. “Način ozakonjenja partnerstva i braka se ne bi trebao bitno razlikovati. Već smo rekli koje će biti razlike – da se zajednica neće zvati brak i da u zakonu neće biti pravo na posvajanje djece”, kazao je Bauk.

“Ministarstvo uprave se ne bavi obiteljskim pravom. Kad sam rekao da činjenica da Ministarstvo izrađuje ovaj zakon pokazuje da istospolna zajednica neće potpuno biti izjednačena s obitelji, dobio sam kritike udruga. Ali to je jedini logičan zaključak jer u sustavu državne uprave imamo tijelo koje se bavi pitanjem obitelji”, dodao je.

Otkrio je i kako će budući zakon regulirati podjelu imovine, nasljeđivanje, poreznu olakšicu, zdravstveno osiguranje, pravo posjećivanja u bolnici “i tako dalje”.

Zakon će, kaže, zaživjeti, kad prođe svu potrebnu proceduru.

“Mislim da bi bilo dobro da bude usvojen sa što više glasova i da opozicija, osobito HDZ, glasa za Zakon jer je to i najavila. Rekli su da žele da se istospolnim parovima priznaju materijalna prava.”

Spare Rib je krenuo od žena, nije brand!

Nisam znala za naum Charlotte Raven da ponovno pokrene časopis Spare Rib do objave u Guardianu u travnju ove godine. To je časopis čija sam ja suosnivačica. Bila sam zaprepaštena.

Charlotte me nije kontaktirala, niti mi se javila e-mailom. Mogla me kontaktirati i telefonom ili poštom.

U subotu, 27. travnja, bila sam u Sydneyu, na kraju jednog hitnog dvotjednog putovanja. Kad sam se probudila, dočekala me hrpa e-mailova o ovoj vijesti. Stari čitatelji_ice Spare Rib-a su mi pisali da su zapanjeni, šokirani, da se osjećaju izdano. Ali, neki su pokazali interes i nadu u oživljavanju časopisa. Jako su odani časopisu, njegovoj ostavštini i imenu. Pitali su zašto niti oni, a niti ja nismo bili obaviješteni o ponovnom pokretanju. Što je s dopuštenjem? Jedan od starijih suradnika Spare Rib-a je pitao: “Misli li Charlotte da smo mrtvi?”

Kad smo osnovali Spare Rib 1972. godine, ženski oslobodilački pokret još je bio vrlo malen – u najboljem slučaju tek nekoliko stotina žena. Pokrenuli smo ga kao “alternativni izvor vijesti za žene”. Pokretanje smo popratili izjavom o tadašnjem položaju žena i naveli naše ciljeve. Pokret za prava žena je brzo odjeknuo među mnogim ženama diljem zemlje. A Spare Rib je rastao s njim. Postao je lice pokreta za prava žena, a bio je samo časopis. Nije bio sinonim za pokret.

Danas, internet nudi različite mogućnosti za žene i za feminizam. To je odlična prilika. No, to ne mijenja činjenicu da pokret, po definiciji, nije nešto za što ćete platiti da biste se pridružili. Zato smo htjeli pojasniti što je to točno što Charlotte Raven naziva “Spare Rib pokretom”.

Autonomija je bitno pitanje ranog pokreta za prava žena te je i dalje temeljna postavka feminizma: žene same odlučuju o svom životu. Nitko ne može i ne smije organizirati ili odlučivati u ime žena, pa i onih uključenih u neku takvu organizaciju. Zato me zanima još jedna stvar o Charlotteinoj predloženoj platformi za članstvo u Spare Rib-u. Njezinu internetsku stranicu organizira privatna tvrtka. Charlotte je opunomoćila tu tvrtku da kontaktira članove u njezino ime kako bi prikupili informacije za nju te postavili sustav članstva.

U Spare Rib-u smo se uvijek brinuli o komunikaciji s čitateljima. Ako se takva komunikacija filtrira kroz posebnu, komercijalnu tvrtku, što to znači za autonomiju predloženog Spare Rib pokreta? Kako bi ova tvrtka mogla razumjeti i interpretirati ili filtrirati nedoumice i pitanja članova_ica? Kako to može djelovati kao bitna dvosmjerna komunikacija između članova_ica ovog pokreta?

Postoje mnoge žene koje bi se možda željele uključiti na Charlotteinu internetsku stranicu i tako povezati s feminizmom danas, ali mnoge od njih rade na pola radnog vremena, ili su nezaposlene ili studentice, ili čak još uvijek pohađaju školu. Ovo nas vraća na pitanje može li se sustav članstva na njezinoj internetskoj stranici smatrati pokretom.

Charlotte je u šali predložila da žene preskoče nešto poput depilacije kako bi mogle platiti članstvo. No, mene brine to što postoji mnogo žena koje si ne mogu priuštiti depilacije, a kamoli iznos koji traže kao najniži iznos mjesečne članarine. Ili je to rabota, ili donacija, ili pretplata? I dalje sam zbunjena.

Naziv Spare Rib ima i emocionalnu i komercijalnu vrijednost, ali za nas to nikada nije bio brand. Časopis je dobio kultni status zbog energije, predanosti i vremena koje su mnoge žene uložile u njega, koje su neumorno radile na njemu, koje su organizirale koncerte za prikupljanje sredstava kad nam je bio potreban novac, koji su ga koristile kao medij za komunikaciju izražavanje svojih želja i snova, koje su zamišljale kakav nam se životi mogu promijeniti i kako bi to moglo biti stvarnost. Ako ga želimo oživjeti kao takvog, Rosie Boycott i ja želimo osigurati da, kao internetski časopis ili u tiskanom obliku, ne propadne brzo.

Rekla sam Charlotte da je feminizam pokret koji kreće od ljudi. Pokret za žensko oslobođenje.Spare Rib je postao dio tog pokreta zbog načina na koji smo komunicirali s čitateljima_icama. Bili smo u stalnom dijalogu s čitateljima_icama, s aktivistima_kinjam, s umjetnicima_cama i sa ženama na poslu ili kod kuće, koje su se svakodnevno suočavali sa seksizmom i diskriminacijom.

Nikad ne možemo znati otkuda će doći sljedeća ideja. Mijenjali smo način na koji smo koristili jezik, način na koji smo mislili, način na koji smo razgovarali, odijevali se i živjeli. To nije i ne može biti zamotano u lijepi, uredni paketić. To iskustvo živi i dalje, u današnjem feminizmu.

 Prevela i prilagodila: Mateja Šartaj