Projekcijom animiranog filma iz Velikog natjecanja Ernest i Celestine u utorak u 20 sati u kinu Europa otvoren je Svjetski festival animiranog filma- Animafest Zagreb. Svi okupljeni/e mogli/e su prisustvovati prigodnom govoru koji su održali umjetnički ravnatelj Animafesta Daniel Šuljić, producentice Vjera Matković i Olinka Vištica. Osvrnuli se su na zanimljiv program te još jednom pozvali sve ljubitelje i ljubiteljice filma i animacije da kroz razne filmove, izložbe, predavanje i radionice uživaju u Animafestu sljedećih šest dana, te zahvalili svima koji/e su podržali/e festival u promoviranju audiovizualne umjetnosti kao grani industrije koja može doprinijeti ekonomiji u Hrvatskoj.
Osim brojnih ljubitelja i ljubiteljica animacije, autora i autorica, članova i članica žirija koji su ispunili dvoranu do posljednjeg mjesta, svojim dolaskom je podržao i otvorio festival ponovno izabrani gradonačelnik Milan Bandić.
{slika}
Prije samog održavanja prve projekcije, Benjamin Renner, jedan od triju autora filma Ernest i Celestine, ukratko je predstavio svoj film rekavši kako je ovo njegov prvi dugometražni film i da je rad na njemu bio izuzetno težak, ali vrlo kreativan i zabavan. U svom radu pokušao je oponašati minimalan, umjetnički i profinjen stil Gabriella Vicenta, po čijim su dječjim knjigama snimili film.
Ernest i Celestine je predivna priča o prijateljstvu dva suprotna svijeta koji se pred nepopustljivom okolinom pokušavaju izboriti za svoje prijateljstvo i dokazati kako ono pobjeđuje sve. Projekcija se prikazuje i u srijedu i četvrtak u Cineplexxu Centar Kaptol, tako da svi koji su propustili veliko otvorenje, imaju prilike pogledati ovaj šarmantni film europske animacije.
Ovogodišnji festival nudi zaista mnoge zanimljivosti i sadržaje zato sljedećih nekoliko dana vrijedi izabrati nešto iz bogatog Animafest programa i uživati u ovom zaista jedinstvenom festivalu. Zabava može početi!
Studenti i studentice Filozofskog fakulteta podržali su u ponedjeljak radnice DTR-a koje se već tjednima prosvjednim šetnjama bore za isplatu zaostalih plaća
Nekoliko desetaka radnika i radnica Domaće tvornice rublja ponovo je jučer prosvjedovalo pred upravom tvrtke u Preradovićevoj ulici u Zagrebu. Prosvjednim šetnjama središtem Zagreba već gotovo mjesec dana radnice i radnici i dalje traže isplatu zaostalih plaća i naknada za prijevoz.
Ova tvornica osnovana prije 99 godina, 1986. godine je zapošljavala 1.100 radnika. Nad DTR-om je 22. ožujka otvoren postupak predstečajne nagodbe zbog nelikvidnosti.
Na Fakultetu političkih znanosti u ponedjeljak je održana tribina Trafficking – ropstvo 21. stoljeća u organizaciji nevladine, feminističke organizacije CESI i neprofitne udruge Dijalozi. Povod za javnu tribinu bila je kampanja protiv trgovanja ženama i djevojkama nazvana Dvije djevojčice.Provodi je 13 europskih zemalja kojima je cilj osvijestiti mlade i djecu o problemu trgovanja ljudima te ih upozoriti na potencijalno opasne situacije i kako ih prepoznati.
U Republici Hrvatskoj kampanju provodi CESI u suradnji s Ambasadom Ujedinjenog Kraljevstva Velike Britanije i Sjeverne Irske, Ministarstvom unutarnjih polova – Ravnateljstvo policije, Pravobraniteljicom za ravnopravnost spolova i Uredom RH za ljudska prava i prava nacionalnih manjina.
Gosti predavači, odnosno gošće predavačice bili/e su Aleksandar Štulhofer s Filozofskog fakulteta, Sandra Veber iz MUP–a te Đurđica Kolarec iz Centra za žene žrtve rata ROSA.
Štulhofer je okupljenima ispričao o začecima istraživanja o traffickingu u kojima je i sam sudjelovao. Intervjuirano je 37 osoba te je na osnovu toga doneseno niz preporuka za prevenciju trgovine ljudima. Te su preporuke, prema Veber, bile od velike koristi MUP–u koji je 2002. godine napokon uveo termin trgovine ljudima u hrvatsko zakonodavstvo i praksu MUP–a. Naime, do tada je taj termin korišten zajedno s terminom krijumčarenje. Republika Hrvatska do danas je uspostavila pravni okvir koji definira trgovinu ljudima te ga kažnjava. Organizirala je nacionalni odbor i operativni tim za sprječavanje trgovine ljudima i otvoreno je nekoliko skloništa i regionalnih centara za žrtve trgovine. Također, identificirano je 118 žrtva trgovine ljudima. Kolarec je upoznala okupljene s SOS linijom za pomoć žrtvama i Mrežom nevladinih organizacija za prevenciju i eliminaciju trgovanja ženamakoju je 2002. godine pokrenulo 12 organizacija iz Ženske mreže Hrvatske. Na iznimno važnom problemu trgovanja ljudima, a posebice ženama te organizacije surađuju s nadležnim institucijama i trude se žrtvama pružiti što je bolje moguću reintegraciju u društvo, ako se radi o našim državljankama, ili repatrijaciju, ukoliko se radi o stranim državljankama.
Raspravljalo se i o mogućnosti da se prostitucija, koja je jedan od glavnih razloga trgovine ženama, dekriminalizira. Argument profesora Štulhofera za dekriminalizaciju bio je da upravo zbog prostitucije koja nije legalna, mnoge žene koje su žrtve trgovine ljudima se ne obraćaju nadležnim institucijama za pomoć. Često se u državi nalaze ilegalno, a osim toga i čine kriminalno djelo. Kolarec se ne slaže se da je to prikladno rješenje jer bi onda u toj situaciji država postala svodnik. No, zagovara dekriminalizaciju žena koje su pod prisilom uključene u lanac prostitucije. Na taj način, smatra, one bi se češće obraćale za pomoć i psihičke i fizičke posljedice bi po njih bile manje.
Iz MUP–a su ustanovili da je zbog pristupanja Europskoj uniji ove godine broj ilegalnih prelazaka granice tri puta veći u odnosu na prethodnu godinu. Također, u zadnjih pet godina žrtve trgovine ženama uglavnom su državljanke Hrvatske ili okolnih susjednih država.
Iako su uspostavljeni mehanizmi koji omogućuju kakvu – takvu borbu protiv branše trgovine ženama koja zarađuje 12 milijardi dolara godišnje, ova je tribina pokazala da se ženama čija se ljudska prva krše na najteži mogući još uvijek nedovoljno pomaže.
Prije četiri dana skupina ljudi (od kojih većina ne pripada posebnim organizacijama, strankama ili ideologijama) se okupila u istanbulskom Gezi parku. Među njima su bili mnogi moji prijatelji i prijateljice, studenti i studentice. Njihov cilj je bio jednostavan: spriječiti i prosvjedovati protiv nadolazećeg (najavljenog) rušenja parka kako bi se izgradio na tom mjestu još jedan trgovački centar u samom središtu grada.
Postoje brojni shopping centri u Istanbulu, najmanje jedan u svakom susjedstvu! Rušenje stabala je trebalo početi u četvrtak ujutro. Ljudi su došli u park sa svojim pokrivačima, knjigama i djecom. Postavili su šatore pod stabla i proveli noć pod njima. Rano ujutro, kad su bageri započeli čupanje stotinu godina starih stabala iz zemlje, ljudi su ustali – kako bi zaustavili njihov rad.
Nije bilo ni jednog novinara, ni jedne novinarke, ni iz tiskovina, niti iz TV kuća, nije bilo nikog tko bi izvještavao o događanjima, o prosvjedima. Bio je to potpuni sumrak medija, medijski black out. Tada je policija stigla s vodenim topovima, sa suzavcima. Protjerali su ljude iz parka.
Do večeri se broj prosvjednika/ica umnožio. Nažalost, množio se i broj pripadnika policijskih snaga diljem parka. U međuvremenu je lokalna vlast Istanbula zatvorila sve putove do trga Taksim, gdje se Gezi park nalazi. Metro je zatvoren, trajekti su otkazani, ceste su bile blokirane.
Unatoč svemu, sve je više i više ljudi dolazilo šetnjom do središta grada. Ljudi iz svih krajeva Istanbula. Ljudi iz različitih sredina, različitog podrijetla, različitih ideologija, različitih religija. Svi su se okupili kako bi spriječili rušenje nečeg većeg od parka.
Okupili su se i hodali. Policija ih je tjerala suzavcem, prelazila tenkovima preko ljudi koji su im nudili hranu. Dvoje mladih ljudi su tenkovi pregazili i ubili. Još jedna mlada žena, moja prijateljica, pogođena je u glavu kapsilom suzavca. Policija je pucala direktno u gomilu. Moja je prijateljica nakon trosatne operacije u jedinici intenzivnog liječenja, u vrlo kritičnom stanju. Dok ovo pišem, ne znam još uvijek hoće li preživjeti. Ovaj blog je posvećen njoj.
{slika} Ovi ljudi su moji prijatelji i prijateljice. Oni su moji učenici i učenice, moji rođaci i rođakinje. Oni nemaju ‘skrivene namjere’, kako političari vole reći. Njihove namjere su jasne. Sve je vrlo jasno. Cijelu ovu zemlju vlada prodaje korporacijama, za izgradnju trgovačkih centara, luksuznih apartmana, autocesta, brana i nuklearnih elektrana. Vlada je u potrazi za (i u stvaranju istih) bilo kakvim opravdanjem za napad na Siriju, protiv volje svog naroda.
Kao šlag na kraju, Vlada je uvela i kontrolu nad osobnim životima građana i građanki, to je postalo nepodnošljivo u posljednje vrijeme. Država je, preko svojih konzervativaca, donijela mnoge zakone i propise u vezi pobačaja, rađanja carskim rezom, prodaje i konzumiranja alkohola, pa čak i boje ruža za usne koju bi trebale nositi zrakoplovne stjuardese.
Ljudi koji su prosvjedovali u središtu Istanbula traže svoje pravo na slobodan život i zahtijevaju pravdu, poštovanje i zaštitu od države. Oni zahtijevaju da budu uključeni u procese donošenja odluka o gradu u kojem žive.
Ono što su dobili umjesto toga je uporaba prekomjerne sile i ogromne količine suzavca – koje su im prskane ravno u lica. Tri osobe su izgubile vid.
Ipak, oni i dalje marširaju. Stotine tisuća su im se pridružile. Još par tisuća prošlo je Bosporskim mostom pješice podržati narod u parku Taksim.
No, i dalje nema novina niti TV kanala koji prenosi drugima što se točno zbiva. Bili su zauzeti emitiranjem vijesti o Miss Turske i ‘najčudnijoj mački na svijetu’.
Policija je nastavila progoniti prosvjednike/ice, prskati ih suzavcem, do te mjere da su i psi lutalice i mačke otrovani i uginuli zbog toga.
Škole, bolnice, pa čak i hoteli s 5 zvjezdica oko trga Taksim – otvorili su svoja vrata ozlijeđenima. Liječnici pružaju prvu pomoć u učionicama i hotelskim sobama. Neki policajci su odbili ispuniti zapovijed i napadati ljude suzavcem, dobili su otkaz. Oko trga su postavljeni blokatori kako bi se ometala internetska veza i 3G mreže su blokirane. Stanovnici i tvrtke u tom području osiguvaju besplatnu bežičnu mrežu za ljude na ulicama. Restorani nude hranu i vodu – besplatno.
No, državni mediji i dalje narodu prikazuju Miss Turske i ‘najčudniju mačku na svijetu’.
Pišem vam ovo pismo, tako da znate što se događa u Istanbulu. Državni mediji neće reći ništa od ovoga. Ne u mojoj zemlji. Molimo Vas objavite što više članaka o ovome, kako bi postali vidljivi na internetu i kako bi širili riječ.
Dok sam na svojem FB profilu objavljivala članke o ovim događanjima, sinoć me netko pitao:
– Što se nadate dobiti ‘olajavanjem’ svoje države strancima?
Ovaj blog je moj odgovor na to.
‘Olajavajući’ moju zemlju nadam se da ću:
– steći slobodu izražavanja i govora
– postići poštivanje ljudskih prava
– imati kontrolu nad odlukama koje se tiču mene i mojega tijela
– imati pravo okupiti se u bilo kojem dijelu grada, bez da nas se smatra teroristima.
No, najviše od svega, šireći riječ za vas, moji prijatelji i prijateljice koji žive u drugim dijelovima svijeta, ja se iskreno nadam kako ću aktivirati i probuditi vašu savijest i steći vašu podršku i pomoć!
Molim vas, širite ovu riječ i podijelite ovaj blog.
Organizacije iz Hrvatske ovim putem izražavaju ogorčenost represijom koja je u Turskoj već dugo na snazi a posljednjih je dana, uz medijsku blokadu, dosegla alarmantne razmjere. Isto tako, kao aktivisti za ljudska i radnička prava, demokratizaciju i zaštitu okoliša te javnih dobara, izražavamo solidarnost s turskim aktivistima i aktivistkinjama te ih ohrabrujemo u njihovoj borbi za demokratsku Tursku.
Hrvatskoj su javnosti poznati slučajevi turskih državljanki Başak Şahin Duman i Vicdan Sahin Özerdem koje su zbog svog aktivističkog i novinarskog djelovanja bile osuđene na dugogodišnje zatvorske kazne te koje je Republika Hrvatska nakon višemjesečnog zadržavanja u zemlji na koncu odbila izručiti Turskoj.
Nažalost, takvi slučajevi zaista nisu rijetkost: turska vlada na čelu s premijerom Recep Tayyip Erdoğanom i njegovom Strankom pravde i razvoja (AKP) već cijeli niz godina vrlo brutalnim metodama zatire sve oblike kritike koji dolaze od medija, akademske zajednice, političke opozicije i aktivista. Temeljna politička prava, poput slobode izražavanja, javnog okupljanja i političkog te sindikalnog organiziranja čije je poštivanje minimalni i nužni uvjet za demokraciju u Turskoj su godinama vrlo otvoreno ograničavana, a oni koji aktivno kritiziraju vladu nerijetko bivaju lišeni slobode i bez odgovarajućih dokaza osuđivani na dugotrajne kazne zatvora.
Ovih su dana, međutim, turske vlasti otišle korak dalje u represiji i nasilju nad svojim građanima kako bi zaustavili ono što je počelo kao pobuna protiv otimačine javnog prostora i njegove privatizacije koja prijeti parku Gezi u samom centru Istanbula, a preraslo u široki pokret protiv represivne vlasti koji je zahvatio i druge turske gradove poput Ankare, Izmira, Adane i ostalih. Policija je prema prosvjednicima poduzela cijeli niz izrazito nasilnih metoda, poput korištenja dimnih bombi, suzavaca, vodenih topova a u nekoliko je slučajeva na prosvjednike čak i pucala. Broj ozlijeđenih građana je dosegao četveroznamenkaste brojke, a ima i poginulih. Svejedno, građani diljem Turske u sve većem pružaju otpor represivnoj Erdoğnovoj vladavini – čini se da bi upravo ovaj trenutak mogao biti prekretnica koja će u Turskoj osigurati velike promjene.
Smatramo kako je svojim postupcima Erdoğanova vlada objavila otvoreni rat svojim građanima i da je još jednom dovela u pitanje legalnost i legitimnost svoje vladavine. Stoga, poručujemo građanima Turske da ih, kao i aktivisti i aktivistkinje diljem svijeta, podupiremo u njihovoj borbi za demokraciju te mogućnost da se glasno zalažu za javni interes. Od Vlade Republike Hrvatske očekujemo da će se jasno pozicionirati prema nedemokratskoj Erdoğanovoj vladi i doprinijeti okončanju nasilja i represije kao i međunarodnoj potpori borbi turskog naroda.
Solidarno,
1. Akademska solidarnost
2. Baza za radničku inicijativu i demokratizaciju
3. B.a.B.e.
4. Brodsko ekološko društvo – BED
5. Centar za edukaciju, savjetovanje i istraživanje (CESI)
6. Centar za mir, nenasilje i ljudska prava Osijek
Studenti i studentice zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti zajedno su sa svojim kolegama i kolegicama u ponedjeljak pred svojim Klubom organizirali simboličku akciju podrške građanima i građankama Turske.
Građani/ke Turske se već danima nose sa prekomjernim nasiljem i terorom turske policije, a sukobi su započeli u istanbulskom Gezi parku, koji su aktivisti/kinje čuvali od uništenja kako bi se na njemu izgradio shopping centar nauštrb javnog interesa i javnog dobra. Međutim, kada su policajci upotrijebili suzavce, bitka za park je prerasla u nešto mnogo više – u borbu za pravo na prosvjed, građanske slobode te svrhavanje korumpiranih političkih elita.
Sukobi su se kasnije proširili cijelom Turskom s ciljem svrgavanja sve autoritarnije turske vlasti na čelu sa premijerom Erdoğanom.
Ovom akcijom studenti/ice FPZG-a, te njihove prijatelji/ice, uputili su podrška svim građanima/kama Turske u njihovoj borbi i osuđena prekomjerna i nedozvoljena upotreba sile policijskih snaga.
Zanimljivo je i to da je nekolicina studenata/ica Fakulteta političkih znanosti sudjelovala u obrani Varšavske ulice u Zagrebu, koja neodoljivo podsjeća na istanbulski Gezi park.
