Dođite na Split Pride!

LGBT udruga Rišpet, lezbijska grupa Kontra Kontra Iskorak – Centar za prava seksualnih i rodnih manjina pozivaju sve hrabre, moćne i odlučne na Split Pride 2013 koji će se održati 8. lipnja 2013. s početkom u 14 sati.

Povorka kreće iz Đardina, ulicom Kralja Tomislava, Marmontovom ulicom, zatim Rivom do zgrade Banke (središnji dio Rive predviđen za održavanje sličnih manifestacija) gdje će se održati Pride program u trajanju od 2 sata nakon čega se vraćamo u Đardin na odmor i okrijepu u hladovini.

Ovogodišnji Split Pride održat će se pod sloganom Potpuna ravnopravnost, s ciljem promicanja ravnopravnosti i jednake zaštite obitelji LGBT osoba kakvu uživaju i heteroseksualni parovi odnosno hetereoseksualne obitelji.

U Split se kreće ujutro, a vraćamo se u Zagreb nakon završetka Pride programa i osvježenja. Za sudionike/ice iz Zagreba osigurali smo vodu i vegetarijanske sendviče. Volonteri i volonterke Split Pridea bit će zaduženi za animiranje i informiranje sudionika/ica iz Zagreba.

Podržite svoje prijateljice, prijatelje, sinove, kćeri, braću i sestre, susjede – lezbijke, gejeve, biseksualne i transrodne osobe! Podržite sami sebe – izađite iz ormara, jer u ormarima se ne snivaju, ni ne rađaju revolucije! Pokažite da je borba za prava LGBT osoba borba za ljudska prava – borba za vaša i naša prava.

Podržite Split Pride svojim dolaskom. Za sve detalje javite nam se na mail kontakt@split-pride.net. Prilikom prijavljivanja navedite svoje ime. Molimo sve zainteresirane da se jave na navedeni mail zbog organizacijskih potreba.

‘Kada budemo imali/e jednaka prava, neće biti potrebe za Pink Newsom’

Na prvoj međunarodnoj konferenciji o LGBT temama i medijima koja se održala 17. i 18. svibnja u Zagrebu, sudjelovao je i glavni urednik portala Pink News, Benjaminom Cohenom. Inače, Cohen je poznat britanskoj publici u parnici protiv Apple Computersa oko iTunes domene, ali i ako najmlađi dopisnik Channel 4 News televizije. U tehnološkim krugovima poznat je i kao pripadnik generacije koja je prva otkrila način kako se obogatiti na internetu kupovanjem domena i razvijanjem društvenih mreža. Osim što je urednik Pink Newsa, u The Timesu piše svoju kolumnu naslovljenu dot.com millionaire. Godine 2006.  saznao je da boluje od multiple skleroze i postaje zagovornik prava hendikepiranih osoba. Aktivan je i u Handicap International, udruzi koja pomaže izbjegličkim kampovima u Kambodži i Tajlandu, a pokrenuo je i Out4Marriage kampanju na YouTubeu u kojoj poznate osobe, političari i ljudi iz vjerskih zajednica u Velikoj Britaniji objašnjavaju zašto podržavaju istospolne brakove.

Kako ste kroz Pink News uspjeli spojiti mainstream vijesti i izvještavanje o LGBT temama?
Mislim da se to dogodilo zbog moje prethodne novinarske karijere kao novinar u The Timesu. Kada sam osnovao Pink News mogao sam nazvati ljude i reći da zovem iz The Timesa i na taj način dobiti intervju. Bilo je lako prodrijeti u mainstream na takav način, a opet izvještavati o LGBT tematici. Jednom sam radio intervju s predsjednikom Konzervativne stranke koji je glasao za neki izrazito antigay zakon, zbog kojega je stvorena jako nepovoljna atmosfera u Velikoj Britaniji za LGBT populacije. Puno se prašine diglo oko tog zakona. Njegov brat je bio gay i umro od AIDS-a, nedugo nakon izglasavanja tog zakona i u intervjuu je priznao kako je pogriješio što ja glasao za taj zakon. To priznanje je obišlo naslovnice po cijeloj Velikoj Britaniji, bilo je na BBC-ju, danima se pričalo o tome. Straight osobama pokazali smo da postojimo i javnost je počela percipirati Pink News, stvorili smo si kredibilitet. Sve nakon toga bilo je vrlo lako. Do tog događaja gay mediji i vijesti bili su negdje u kutu i nitko ih nije doživljavao kao vijesti koje bi mogle puniti naslovnice.

Što mislite koja na koji će se način izvještavati o LGBT zajednicama za nekoliko godina?

Mislim da se trebamo zapitati koliko će tada LGBT teme biti relevantne. Sada su jako bitne! LGBT brakovi su u top 3 vijesti na nacionalnom nivou u Velikoj Britaniji. Kada ozakonimo istospolne brakove, neće više biti interesa za takvim temama, jer ćemo imati jednaka prava. Kada gledam u budućnost vidim vrijeme u kojem Pink News neće biti potreban.

I to govorite u najboljoj mogućoj situaciji kada će svi poštovati sva ljudska prava?

Da! Mislim da će se i dalje događati nasilje i homofobija, ali izvještavanje o LGBT temama, neće biti najvažnija vijest. Možda se gay mediji vrate u razdoblje od prije dvadesetak godina kada će izvještavati o tome gdje izlaziti, gdje su najbolje zabave, jer će se pokazati da to ljude zanima. To je najbolja moguća situaciju u kojoj će ljudska prava biti poštovana. Naravno, komercijalno to nije dobro, jer svoje novinare plaćam od reklama, ali zakonski i ljudski to će biti idealna situacija kakvoj težimo. Također, mislim da će u toj najboljoj mogućoj situaciji, glavno pitanje postati prihvaćanje. Znate, u Južnoj Africi istospolni brakovi su ozakonjeni još od pada apartheida, a s druge strane Južna Afrika je izrazito homofobična zemlja. Pretpostavljam da je tako i u Istočnoj Europi ili čak u Europskoj Uniji, makar su sve zemlje potpisale Europsku konvenciju o pravima čovjeka.

Što mislite o stanju u novinarstvu danas, uključujući i rapidan razvoj novih medija?

Mislim da novinarstvo umire. Prosječne plaće novinara i novinarki iste su kao i prije dvadeset godina. Prosječne plaće novinara i novinarki u Pink Newsu iste su kao i konobara i konobarica u obližnjem kafiću. Sve više ljudi želi ući u medije, postati novinari/ke, no nemamo toliko razvijenu medijsku industriju da bi ih sve pošteno platili, jer ljudi nisu spremni platiti ponuđeni sadržaj. Izazov koji sada stoji pred nama je kako naći optimalni omjer sadržaja, kvalitete i infrastrukture na internetu. Pink News se u cijelosti financira od reklama i to je dovoljno da platim novinare i novinarke, no ja nažalost ništa ne zarađujem od toga. U mojim očima, novinarstvo je industrija koja umire i jako me strah kad razmišljam o budućnosti.

Tko je pitao što žele seksualne radnice?

Ako upitate prostitutke što one zapravo žele, odgovor nije ni prohibicija ni tzv. nordijski model, već sigurniji uvjeti rada i poštovanje. Njihove zahtjeve i želje više nije tako lako ignorirati kao prije.

Na ovogodišnji Međunarodni dan žena, 8. ožujka, norveške feministkinje su marširale s transparentima Prostitucija je nasilje i Promijenite zakon o kupovini seksualnih usluga. One vjeruju da je kupovina seksualnih usluga oblik kupnje i prodaje samog ženskog tijela, ostatak patrijarhalnog nasljeđa koji treba odbaciti.

Ispod samih tih transparenata nije bilo prostitutki. Kada netko sluša zahtjeve onih koji su za prohibiciju seksualnih usluga, može steći dojam da prostitutke sanjaju samo o tome da budu spašene od pakla u koji im se život pretvorio, te da će ukidanje tržišta seksualnih usluga osloboditi te žene od svodnika i mušterija koje ih maltretiraju.

Umjesto toga, mnoge prostitutke osjećaju se izdanima od mainstream feministkinja. Smatraju da je dovoljno teško naučiti kako se nositi s potencijalno opasnim klijentima/icama, spolno prenosivim bolestima, socijalnom stigmom i kriminalnim podzemljem. Sada, kao šlag na kraju, moraju se nositi s vojskom aktivistkinja koje imaju malo znanja no puno moći, nudeći ‘pomoć’ koja čini njihove radne uvjete još opasnijima.

Što je netko ‘bliži’ tom tržištu, manja je vjerojatno da će podržavati prohibiciju. U Norveškoj, Pro-Sentret, servis podrške za prostitutke grada Osla, i PION, interesna grupa norveških seksualnih radnika/ica, upozoravaju već godinama da će rat protiv prostitucije nauditi ljudima kojima se želi pomoći.

To pravilo vrijedi internacionalno. Zahtjev za rigoroznim zakonima protiv prostitucije najčešće dolazi od strane grupacija koje, ili iz ideoloških ili religijskih razloga, sanjaju o svijetu potpuno slobodnom od prostitucije. Same prostitutke imaju skromnije snove – žele sigurnost rada i poštovanje. Ne zamaraju se pretjerano ideološkim i vjerskim utopijama. Njihova sigurnost i dostojanstvo zauzimaju prvo mjesto.

Neki novi glasovi

Prostitutke su to naglašavale već godinama, sve od kada je prvi ‘dobronamjerni’ društveni aktivist pokušao zatvoriti prvi bordel. Često su to ignorirale, no to postaje sve teže. Rastući broj sadašnjih i bivših prostitutki počinje ‘izlaziti u javnost’ i zahtijevati da javnost posluša što one imaju za reći i što žele. One su pametne, jako dobro argumentiraju, i nisu nimalo impresionirane debatama koje ostatak građana/ki vodi o njihovoj profesiji.

Brooke Magnanti prvotno je bila poznata pod aliasom Belle de Jour 2003., kada je počela pisati blog o svom životu kao call-girl u Londonu. Pisala je o svakakvim klijentima/icama – dobrima, ‘teškima’ i šarmantnima. Njezin blog nije pornografski, već priča o običnoj ženi koja ima čudan, frustrirajući, no sve u svemu zadovoljavajući, posao. Više-manje kao i svi ostali. Blog ju je proslavio, te je svoja pisanja pretočila u dvije bestseller knjige i TV seriju Secret Diary of a Call Girl. S vremenom je Magnanti otkrila svoje pravo ime. Ispostavilo se da je novcem koji je zaradila kao call-girl platila svoje fakultetsko obrazovanje i karijeru kao znanstvena istraživačica. Prošle godine svoju znanstvenu stručnost iskoristila je  kako bi se uključila u debatu o prostituciji, izdavši knjigu The Sex Myth, u kojoj raskrinkava mitove koji dominiraju našom predodžbom seksa, pornografije i prostitucije.

“Prema jednom od mitova, desetine tisuća prostitutki u Britaniji su žrtve traffickinga, no ne postoje nikakvi faktografski podaci koji bi podržali tu tvrdnju”, piše Magnanti. Policija ne posjeduje takve podatke. Postoje stvarne žrtve traffickinga u Britaniji, u prostituciji i izvan nje, no nema ih toliko mnogo koliko se vjeruje. Takvo preuveličavanje nastaje kada jedna osoba pročita spekulativan broj u novinama, te zatim podupla taj broj čisto da bude ‘siguran/na’, te zatim raširi taj podatak, te se taj proces dalje nastavlja. Nikome se ne da provjeriti otkud te brojke.

Protivnici prostitucije često navode kako je život prostitutki težak i nepodnošljiv. Naime, u javnosti je rašireno mišljenje kako su prostitutke često žrtve seksualnog zlostavljanja i raznih ovisnosti, te one mrze prostituciju kao posao jer im je uništila živote. No takva generaliziranja često zamagljuju razlike koje postoje među samim prostitutkama, jer nije ista pozicija onih koji rade u bordelu i na ulici ili kao escort. Također, često takve tvrdnje nemaju nikakve znanstvene podatke i istraživanja.

Prohibicionisti/kinje često zanemaruju ili šute o posljedicama svog djelovanja i potencijalne zabrane. Magnanti piše o crvenoj četvrti u Sheffieldu, ulici gdje su kvalitetno osvjetljenje i visoka razina aktivnosti stvorili relativno sigurno radno okruženje za prostitutke. No onda ih je gradska vlast otjerala od tamo, jer nije htjela da budu tako ‘vidljive’. Par godina kasnije, Magnanti je studentica u Sheffieldu, te sudjeluje u obdukciji jedne mlade žene. Ta mlada žena je bila prostitutka koju je netko izbo na smrt u jednoj od mračnih i napuštenih sporednih uličica gdje su prostitutke sada bile prisiljene raditi.

Sigurni radni uvjeti

Još jedna žena koje je prošla dug put od prostitucije do pisanja je američka novinarka Melissa Gira Grant, koja je napisala nekolicinu oštrih članaka o tome kako je rat protiv prostitucije povećao opasnost bavljenja tim poslom. Trafficking je općenito problem, no protivnici/ce prostitucije se ovim problemom bave tako da čine više štete nego koristi. Neki/e od njih žele zatvoriti servise podrške za prostitutke, kao što su feministkinje u Oslu zazivale zatvaranje Pro-Sentreta. Glavna ideja je spašavanje prostitutki na način da se njihovi životi učine nepodnošljivima, a to je u redu jer su njihovi životi već toliko strašni da se razlika gotovo neće ni primijetiti. Kada se sama prostitucija vidi kao jedan od oblika nasilja, još malo nasilja neće napraviti preveliku štetu.

Razne kršćanske i feminističke aktivistkinje i aktivisti koje/i misle da su sve prostitutke robovi argumentiraju to na način da bi većina njih radije radila nešto drugo u životu, no velika većina nas bi također radila nešto drugo kada bi mogla. Mnogi/e bi voljeli/e opciju boljeg zaposlenja, druge bi htjele ne raditi uopće i posvetiti se obitelji, dok treće žude za bilo kakvim radnim mjestom. No, moramo izabirati između alternativa koje imamo. Za neke to znači pružanje seksualnih usluga. Taj posao često nije glamurozan, a za neke je i tragičan, no samo kada netko namjerno oduzme mogućnost da svoj posao obavljaju u sigurnom okruženju, posao postaje nesnošljiv.

Zbog svega toga poruka prostitutki je često vrlo jednostavna: sigurno radno kruženje i poštovanje! Većina njih svoje mišljenje izražava online, pod pseudonimima, no nije ih teško naći. Pišu blogove i grupne blogove, a i tweetaju.

U Norveškoj,  Frøken X se nedavno udružila s think tankom Progressiv kako bi napravili prijedlog da se prostitucija legalizira. U intervjuima je objasnila da ona samu sebe vidi kao poduzetnicu, te da želi pokrenuti sindikat prostitutki. Njezina je inspiracija Brooke Magnanti. Na ovogodišnjem maršu povodom Dana žena, ona je marširala s neslužbenim transparentom My body, my business (moje tijelo, moj biznis).

Zašto je bitno poštovanje?

Aktivisti i aktivistkinje za legalizaciju prostitucije preferiraju naziv ‘seksualne radnice”, a ne prostitutka, naglašavajući time kako je pružanje seksualnih usluga posao, a ne stanje viktimizacije. U percepciji javnosti, ‘prostitutka’ je umorna nadrogirana žena koja baulja po uglovima ulica, i čeka da ju neki dobri situirani muškarac spasi. ‘Seksualna radnica’ je odrasla osoba s teškim i napornim poslom, osoba koju trebate tretirati s poštovanjem.

Ključ ove debate je upravo poštovanje. Ako nemate poštovanja za seksualne radnice kao ljudska bića, onda se nećete zgroziti nedavnom izjavom predstavnice Vojske spasa u SAD- u, koja ih je nazvala ‘posudicama za spermu’ (izv. cum receptacles) u istoj rečenici  u kojoj brani ljudsko dostojanstvo. Većina preferira pričati o seksualnim radnicama, a ne i s njima.

Imati poštovanja za seksualne radnice kao ljudska bića znači slušati što one imaju za reći. Ako ponudite ideju o tome kako im pomoći, a njihov je odgovor na to smijanje, rukujte se s njima i recite im da očito ne shvaćate problem na pravi način te da ćete propitati svoje stavove. Jer možda se zaista radi o tome da ste nešto bitno propustile shvatiti?

Zabrana trgovine seksualnim uslugama

Ispada kao da je veoma bezobrazno od seksualnih radnica to njihovo inzistiranje na tome da poslušamo njihove stavove o njihovoj vlastitoj profesiji, kada se tako dobro snalazimo i bez njihovog mišljenja.

Mislile smo da znamo tko su one. Neke  su mislile da su one ropkinje želja svojih mušterija. Druge su vjerovale da su one bespomoćne žrtve koje čekaju da ih netko oslobodi od ropstva. No, sada su se one oglasile same u svoje ime, tvrdeći da su samo obični ljudi, koji imaju posao koji je težak i ponekad opasan, no raznolik kao i bilo koja druga profesija. Tvrde kako niti teorija o seksualnim ropkinjama nije točna, već da su uslužna djelatnost sa svojim boljim i lošijim stranama, te da sami/e znaju kako se najbolje suočiti s ovim potonjim.

Kada je Norveška 2009. godine predstavila prijedlog zabrane kupovine seksualnih usluga, to je bilo s najboljim namjerama. Zakon bi ‘poštedio’ pružateljice usluga tako što bi kažnjavao klijente/ice, legalizirajući prodaju, no ne i kupnju. Na taj način seksualni zaposlenici/ce ne bi bili/e viktimizirani/ne. Inspiracija za taj zakon je bio švedski Zakon o zabrani kupovine seksualnih usluga iz 1999. Tamošnja je vlada zauzela poziciju da je svaka prostitucija oblik nasilja, bez obzira na sve. Svrha švedskog zakona nije urediti industriju, već ju ukinuti.

Glavni cilj norveškog zakona je bio borba protiv traffickinga tako da se smanji potražnja za seksualnim uslugama, što je u teoriji dobar cilj. Takvi trgovci ljudima se služe lažima i zastrašivanjem kako bi eksploatirali ljude. No, ostaje nejasno koliko traffickinga uistinu ima na norveškom tržištu, jer prijedlog zakona iz 2009. ne spominje nikakve okvirne brojke kojima bi se dalo naslutiti veličinu problema koji treba riješiti.

Jedan od problema koje zasigurno nismo riješili je nasilje nad prostitutkama. U izvješću Pro-Sentreta iz 2012. godine, seksualne radnice objašnjavaju da su iskusile mnogo nasilja u svom poslu, pogotovo prilikom rada na ulici, dok manje prilikom rada u unutarnjim prostorima. Zakon je dodatno pogoršao situaciju, jer su se radnice osjećale još ranjivije i izoliranije. Zakon je ‘uspio’ – potražnja se smanjila, no rezultat je taj da se usluga pruža na klijentovom ‘terenu’, gdje oni određuju ‘pravila igre’. Također, zbog zakona su iščeznuli ‘dobri klijenti’, što je posao učinilo dodatno opasnijim.

Uostalom, sigurnije radno okruženje za prostitutke nikada i nije bio cilj Zakona, pa čemu frka?

Molim Vas, kako doći do Karl Johan ulice?

Seksualne radnice su stručnjakinje svog vlastitog života te im treba omogućiti da se same bore za sebe, umjesto da drugi/e vode njihove bitke. U izvješću FAFO- a iz 2006., nigerijske prostitutke u Norveškoj pričaju o svom putovanju iz Nigerije u ulicu Karl Johana u Oslu. Taj je put dugačak, siromašan i pun nade. Mnoge su se razočarale životom prostitutke u Norveškoj, ponajviše s radom na ulici kao najtežim i najopasnijim oblikom prostitucije, no povratak u Nigeriju nije opcija.

Seksualne radnice iz Istočne Europe pričaju sličnu priču. Mnogim mladim curama iz Istočne Europe glava je napunjena pričama o svijetloj budućnosti na Zapadu, no danas uglavnom svi znaju o čemu se tu radi. Primjer je djevojka Lina, koja je unajmila agenciju u rodnoj državi kako bi pobjegla na Zapad, no poslali su ju na jug Europe, gdje su ju svodnici iskorištavali. Uspjela je pobjeći i vratiti se kući, no onda je opet iskoristila usluge te iste agencije, koja ju je ovaj put poslala u Norvešku. Odlučila je riskirati ponovno iskorištavanje umjesto prihvaćanja nisko plaćenog posla tajnice u rodnoj državi. Drugim riječima, protiv mitova o prostituciji kao ‘najgoroj noćnoj mori’ ne protestiraju samo privilegirane poput Brooke Magnanti. Mnogi/e žive teškim životom, te to sami/e priznaju. Žele i trebaju pomoć da riješe probleme koje imaju, a ne probleme koje različite ideologije nameću. Ne žele se žrtvovati za feminističku utopiju. One žele što svi mi želimo – biti saslušane i tretirane kao odrasla ljudska bića.

Gdje su feministkinje? Kakav je njihov stav?

U ovom sam članku argumentirala tako da sam pretpostavila da većina feministkinje žele stati na kraj prostituciji. Ako si i ti koja čitaš ovo i sama feministkinja i ne misliš tako, nadam se da te sve ovo malo iritira, to mi je i bio cilj. Naravno da znam kako postoje oni/e koji podržavaju prava seksualnih radnika/ica baš u ime feminizma. No, ipak glasna je ona struja feminizma koja se zalaže za dokidanje prostitucije.

Ovdje se ne radi o tome sviđa li se vama prostitucija i smatrate li da je ok prodavati ili ne prodavati seksualne usluge. Mjesta gdje se novac i seks susreću su ona gdje viđamo muškarce i žene u svojim najgorim izdanjima. No, ako je to ok i toj ženi koja prodaje seksualne usluge i muškarcu koji ih kupuje, tko smo mi da im to uskratimo? Čak se ne radi ni o tome da neke feministkinje žele ‘osvijestiti’ prostitutke koje nisu svjesne da su zapravo ugnjetavane i podčinjene. Poanta je da se informiramo što seksualne radnice žele. Moramo razgovarati s njim, pitati ih što one trebaju i kako žive. Moramo zagovarati istraživanja i tražiti učinkovitije strategije za poboljšanje položaja i sigurnosti seksualnih radnica.

Prevela i prilagodila Iris Duka

U tijeku je drugi krug lokalnih izbora

Jutros u 7 sati otvorena su birališta u Gradu Zagrebu, 11 županija, 85 gradova i 164 općine, u kojima se u drugom krugu lokalnih izbora biraju čelnici i črlnice za sljedeće četiri godine.

Drugi izborni krug raspisan je za jedinice u kojima nitko od kandidata i kandidatkinja u prvom krugu, 19. svibnja, nije osvojio natpolovičnu većinu glasova birača.

Građani/ke, njih nešto više od 3,3 milijuna, glasovat će na oko 5.500 biračkih mjesta, što je oko tisuću mjesta manje nego u prvom krugu.

Marina Lovrić Merzel (SDP) jedina je kandidatkinja za županicu koja u današnji drugi krug ulazi s prednošću od 17% (ukupno je osvojila 47,99%) pred svojim protukandidatom. Renata Sabljar Dračevac (SDP) na ušicu igle je ušla u drugi krug sa 24,66% nasuprot 49,93% koje je osvojio Stipe Zrilić (HDZ). Anita Bara (SDP) je također danas u drugom krugu, gdje je čeka Goran Pauk koji je 19. svibnja osvojio 46,59%. 

U gradovima središtima županija tek su dvije žene prošle u drugi krug. Tako  u Sisku Kristina Ikić Baniček (SDP) danas lovi zaostatak od 4% za Dinkom Pintarićem (HDZ), dok je Vesna Želježnjak (SDP) u velikoj prednosti u Koprivnici sa osvojenih 47,86% u prvom krugu.

Prema dojavama promatrača/ica GONG-a i građana/ki izborno jutro do 11:00 sati prošlo je uglavnom uz manji broj kršenja izbornog procesa od strane različitih stranaka i kandidata. Nepravilnosti je do sad, čini se, manje u odnosu na prvi krug izbora

Suzavcima i vodenim topovima na prosvjednike i prosvjednice

Već drugi dan traju žestoki sukobi policije i prosvjednika/ica u Istanbulu. Naime, u petak je nekoliko tisuća prosvjednika/ica izašlo a ulice koje okružuju središnji trg Taksim kako bi prosvjedovali protiv Vlade i politika koje provodi.

Turska policija u petak je suzavcem i vodenim topovima pokušala suzbiti prosvjede u središtu Istanbula, ozlijedivši desetak ljudi i izazvavši niz sličnih prosvjeda u drugim gradovima, u najžešćem valu protuvladinih demonstracija posljednjih nekoliko godina. U subotu su se nastavili sukobi, a snage reda su bacale suzavce po samom centru Istanbula kako bi rastjerali prosvjednike.

Do ovog kaosa u Turskoj doveo je mirni prosvjed u parku Gezi, kao ‘posljednoj’ zelenoj oazi u centru Istanbula, kojeg su vlasti namjeravale srušiti kako bi se gradili luksuzni stanovi i shopping centar. Stoga, stotine prosvjednika/ica su tri dana spavali u parku pokušavajući zaštititi stabla od sječe. Međutim, kada su policajci upotrijebili suzavce, bitka za park je prerasla u nešto mnogo više – u borbu za pravo na prosvjed, slobodu i svrhavanje korumpiranih političkih elita.

“Stotinima prosvjednika koji su bili u parku ugroženo je zdravlje velikim količinama suzavca koji je policija koristila. Jutros su šatori u kojima su ljudi spavali spaljeni, a suzavac je stvorio oblak magle”, javlja turski Greenpeace.

“Više se ne radi samo o stablima, nego o pritisku koji ova vlada vrši nad svojim narodom. Dosta nam je, ne slažemo se sa smjerom kojim ide ova zemlja”, rekao je 18-godišnji student Mert Burge.

“Ostat ćemo ovdje i spavati na ulici ako zatreba”, dodao je Burge koji se prosvjedima priključio nakon što je na Twitteru pročitao da je policija uporabila suzavac.

Pozivajući vladu na ostavku, tisuće prosvjednika/ica okupilo se u parku u središtu Ankare, gdje je policija ranije u petak suzavcem rastjerala nekoliko desetaka oporbenih pristaša koji su pokušali doći do sjedišta Erdoganove stranke.

Demonstranti su se također okupili na dva mjesta u Izmiru, pokazuju fotografije objavljene na društvenim mrežama. 

Američki State Department izrazio je zabrinutost zbog velikog broja ozlijeđenih prosvjednika, a Amnesty International i Europski parlament su također izrazili zabrinutost zbog pretjerane upotrebe sile. Ministar unutarnjih poslova Muamer Guler je najavio istragu o navodno nerazmjernoj upotrebi sile.

‘Očekujemo da gradonačelnik bude na čelu Split Pridea’

Ovogodišnji Split Pride održat će se 6. lipnja kretanjem povorke LGBT osoba i građana/ki koji ih podupiru od Đardina kroz ulice Kralja Tomislava i Marmontovu do Rive gdje će biti prigodni program, izvijestili su danas organizatori/ice, ali i upozorili kako od gradskih vlasti još nisu dobili pisanu potvrdu za korištenje javnih prostora.

“Još uvijek nismo od gradskih vlasti dobili pisanu potvrdu korištenja javnih prostora za ovogodišnji Split Pride te od nove gradske vlasti očekujemo da se to promijeni”, izjavio je na konferenciji za novinare Ljubomir Mateljan, koordinator udruge Rišpet koja s udrugama Kontra i Iskorak organizira Split Pride.

Istaknuo je kako organizatori od novih splitskih vlasti očekuju potpunu suradnju te očekuju njihovu potporu konkretnim akcijama na promicanju i zaštiti prava LGBT osoba.

“I ono što očekujemo od budućeg gradonačelnika, a neki su to već obećali, je da bude onaj koji će na čelu kolone predvoditi Pride, jer je to građanska dužnost. To bi bio dobar ukus gradonačelnika”, poručio je Mateljan.

Koordinatorica udruge Rišpet Ljubica Lipanović od novih gradskih vlasti očekuje da ukloni grafite koji pozivaju na mržnju i nasilje te podupre otvaranje društvenog i kulturnog LGBT centra.

Na novinarski upit izlažu li se riziku da danas, na dan izborne šutnje, spominjanjem ‘nove gradske vlasti’ u Splitu krše šutnju, koordinatorica lezbijske udruge Kontra Sanja Juras odgovorila je niječno.

“Mi imamo jednake zahtjeve prema gradskoj vlasti bez obzira iz koje stranke ona bila. Imamo očekivanja od lokalnih institucija i to nema apsolutno nikakve veze tko će biti na vlasti”, poručila je.

Naglasila je da će se ovogodišnji Split Pride održati pod sloganom Potpuna ravnopravnost, s ciljem promicanja ravnopravnosti i jednake zaštite obitelji LGBT osoba kakvu uživaju i heteroseksualni parovi odnosno hetereoseksualne obitelji.

Juras je izvijestila kako organizatori još uvijek nisu dobili odgovor na njihov upit za sastanak s ministrom unutarnjih poslova Rankom Ostojićem, kao niti od ministrice vanjskih poslova Vesne Pusić na dopis za sudjelovanje na Ilga Europe konferenciji koja bi se trebala održati u listopadu u Zagrebu.

Riječ je o europskom ogranku međunarodne mreže organizacija za zaštitu ljudskih prava LGBT osoba.