Sredstva za reprodukciju

Kao feministička aktivistkinja, spisateljica i profesorica, Silvia Federici potiče i inspirira studentice i studente svih uzrasta da se bore za oslobođenja žena i svih ostalih. Federici je 1972. bila jedna od osnivačica Međunarodnog feminističkog kolektiva, koji je pokrenuo kampanju “Nadnice za kućne poslove”. U vrijeme dok je tijekom ’80-ih predavala i bavila se istraživanjima u Nigeriji, promatrala je specifične utjecaje globalizacije na žene – i njihove sličnosti s društvenim poremećajima izazvanim ograđivanjem pristupa zajedničkim dobrima u najranijim danima kapitalizma. Postala je aktivna u anti-globalizacijskom pokretu i pokretu za ukidanje smrtne kazne u SAD i jedna od osnivača Komiteta za akademsku slobodu u Africi. Od 1987. do 2005. godine predavala je međunarodne studije, ženske studije i političku filozofiju na Hofstra Sveučilištu, u Hempsteadu, New York. Njene knjige i eseji obuhvaćaju filozofiju, feminističku teoriju, žensku povijest, obrazovanje i kulturu, a u skorije vrijeme i globalnu borbu protiv kapitalističke globalizacije i za feminističku rekonstrukciju zajedničkih dobara. Kaliban i vještica: Žene, tijelo i prvobitna akumulacija, vjerojatno je njeno najpoznatije djelo, u kom tvrdi da kapitalizam ovisi od konstantnog izvora neplaćenog rada žena. Federici je ovaj intervju dala dok je bila na promo turneji za svoju novu knjigu Revolucija od nule: Kućni poslovi, reprodukcija i feministička borba (uobičajena shvaćanja), zbornik eseja koje je napisala tijekom protekle četiri godine. Razgovarajući s nama, Federici u jednom dahu prolazi kroz povijest, teoriju i sadašnje borbe, gotovo pulsirajući brigom i ogorčenjem.

Što je reprodukcija i zbog čega zauzima centralno mjesto tvoje analize?

-Važno da se politički suprotstavimo pitanju reprodukcije, jer se suočavamo s njenom dosad nezapamćenom krizom. Kada govorim o reprodukciji, ne mislim samo na rađanje, mada je i to njen dio, već na sve aktivnosti potrebne za reprodukciju ljudskog života – od kućnih poslova, preko održive poljoprivrede, do stvaranja kulture i očuvanju okoliša.

Zapravo su mjere donesene u sklopu neoliberalne agende te koje su milijunima ljudi diljem svijeta reprodukciju postavile kao problem. Svjedočimo strahovitom napadu na naša sredstva za reprodukciju – na svaki vid uzdržavanja, od plaćenog rada, preko usluga, do pristupa prirodi i općem dobru: zemlji, vodama i šumama.

Borba zaposlenih po kućanstvima, majki u Fukushimi, farmera u sektoru održive poljoprivrede diljem svijeta; borba za javno školstvo koje ostaje bez sredstava i privatizira se; sve ove borbe zajedno [su] ono što podrazumijevam pod borbom za reprodukciju.

Vrlo sam razočarana time što je guverner Kalifornije, [Jerry] Brown, odlučio ne usvojiti zakon za koji su se radnice u kućanstvima toliko dugo borile. Taj zakon je vrlo bitan trenutak u borbi za redefiniranje reprodukcije i unekoliko vrednuje taj rad i daje moć ljudima (uključenim u) reproduktivni rad.

Danas je za milijune ljudi odgovor na pitanje hoće li biti u stanju da se reproduciraju negativan. Jedva da postoji i jedna bazična javna usluga koja im nije ukinuta, što pogađa djecu, stare, zdravstvo. Sve najosnovnije potrebe su ‘desetkovane’. Zato je jasno da nam je potrebna nova široka mobilizacija oko pitanja reprodukcije, koja povezuje sve različite borbe.

Žene kao plaćena radna snaga

Feminističke borbe za jednakost unutar kapitalizma su, u periodu od ’60-ih do ’80-ih, ono što je nekada bio neplaćen ženski rad zaista pomaknule u područje plaćene privrede, iako je mahom tu riječ o plaćenom radu u kućanstvu, poput kućne njege . Da li je to poboljšalo položaj žena i radničke klase uopće?

-Ako pogledamo cijeli svijet, a ne samo situaciju u SAD-u, Europi ili Japanu, vidimo da je ono što mi nazivamo globalizacijom i masovnim ulaskom žena u plaćen radni odnos zapravo mnogo manje zastupljeno nego što se uglavnom pretpostavlja. U isto vrijeme dok su milijuni žena zasnivale radni odnos u SAD, u Europi su mnoge izgubile posao – npr. u bivšim socijalističkim zemljama – što je, u stvari, i pokrenulo ogromne migracije iz Rusije, Moldavije i Ukrajine.

Isto vrijedi i za veliki dio Afrike, dijelove Azije i Latinske Amerike, gdje su programi strukturnog prilagođavanja srezali zaista veliki broj ženskih radnih mjesta. To je razlog zbog kojeg je mnogo žena moralo migrirati u potrazi za zaradom, radeći po kućanstvima, kao seksualne radnice, ili medicinske sestre diljem svijeta.

Drugo, žene u SAD-u ušle su u plaćeni radni odnos u isto vrijeme – tijekom 1980-ih – kada su se radna snaga i radna mjesta našle pod strahovitim napadom; kada je reganizam lansirao ovaj teški napad na radništvo i radnička prava. Tako da, iako su žene zaista postigle veću neovisnost od muškaraca, nisu postigle i veću neovisnost od kapitala. Njihov život postao je život permanentne krize. Žene danas moraju žonglirati između plaćenog posla i rada u kućanstvu, a u mnogim slučajevima i brinuti o obitelji ili njenim bolesnim članovima.

Neka skorija istraživanja pokazuju da očekivana duljina života žena iz radničke klase počinje se smanjivati. Žene u SAD-u mogu očekivati ​​da će živjeti tri do četiri godine kraće od svojih majki, što sasvim jasno ukazuje na krizu reprodukcije. Također, budući da je reproduktivni rad u kapitalističkom društvu povijesno obezvrijeđen, nadnice i uvjeti rada na kojima su imigrantice zaposlene po domaćinstvima  u ogromnoj većini slučajeva su katastrofalno loši.

Borba radnica u kućanstvima vodi se uglavnom na svim ovim frontama: reproduktivni rad i činjenica da društvo tek treba prepoznati njegovu važnost; borba oko pitanja imigracije, borba protiv rasnih predrasuda, budući da je veliki broj tih žena druge boje kože, azijskog ili afričkog porijekla.

Možeš li nam opisati evoluciju svog razmišljanja, od kampanja ‘Nadnice za kućne poslove’ iz ’70-ih, do danas?

-Kampanja ‘Nadnice za kućne poslove’ bila je izuzetno važna. Ona je služila kao neka poluga za poništavanje i destabilizaciju određene spolne podjele rada, koja je zasnovana upravo na činjenici da je taj rad neplaćen. To nikada nije bio krajnji cilj, već strategija za mijenjanje odnosa moći i podrivanje ovisnosti žene od plaće muškarca.

Žene bi često mislile da te nadnice zahtijevamo od supruga. Ne, od države smo tražile nadnice za kućne poslove, a ne nadnice za domaćice, jer je u pitanju posao.

Zamislite na trenutak lepezu javnih službi koje bi klasa poslodavaca morala uspostaviti, da sve ovo vrijeme u kući nije bilo žene koja se brine da ta osoba sljedećeg jutra može otići na posao odmorna za još jedan radni dan. Zamislite da žena nije obavila pranje, kuhanje, zbrinula djecu i supruga, ili pružila emotivnu podršku i seksualne usluge (što je vrlo važan dio posla koji se od žena očekuje). Morale smo proći dugu borbu da bi žene prepoznale silovanje u obitelji i ideju da je žensko tijelo njeno.

Borbe koje počinju vraćaju bogatstvo koje žene proizvode u kući i izuzetno su važne. Ja, međutim, danas ne promatram te borbe samo kao borbe na monetarnoj razini. U posljednje vrijeme vrlo sam zainteresirana za pitanje zajedničkih dobara (commons) i povrat mnogih vidova bogatstva koji nisu povezani sa sustavom nadnica.

Želimo povratiti naše domove, zemlju, pravo na besplatno obrazovanje. Sve to su elementi onoga za što bih rekla da je dio reprodukcije.

Moć rađanja

Možeš li prokomentirati napade na pravo žene da upravlja svojim tijelom i tendenciju ograničavanja uvjeta pod kojima se možemo povezivati. Imamo djecu i primamo usluge za potporu te djece?

-Pa, mislim da to igra ogromnu ulogu, jer se doista nastoji institucionalizirati podređenost žena muškarcima. Unutar obitelji, država očekuje da žene završe sav posao – kao što su to uvijek i radile, ali sada više nego ikad prije – koji se gomila uslijed sječe javnih službi. U Engleskoj je, na primjer, program ‘Velikog društva’, koji Cameron već godinama sponzorira, izgrađen na mobilizaciji volonterskog rada – neplaćenog, uglavnom ženskog rada – pod izlikom ojačavanja zajednice.

Država je oduvijek pokušavala kontrolirati ženska tijela zato što su ona nosioci za proizvodnju radnika. S njihove točke gledišta, mi smo strojevi za proizvodnju radne snage. Između ženske sposobnosti da rađaju djecu i dinamike tržišta rada stoji izravna veza.{slika}

E sad, nisu oni uvijek htjeli više djece. U mnogim slučajevima, kada su djeca koju su rodile zahtijevala više nego što je kapitalistička klasa bila voljna dopusti, tražili su sterilizaciju žena. Međutim, problem je uvijek bio u želji da se kontrolira žensko tijelo, u smislu tržišta rada kao i u smislu discipline i odnosa između žena i muškaraca.

Kako nas je feministički pokret naučio, prva prepreka na koju žena nailazi kada želi započeti borbu često nije neposredno država, već muškarac u njenoj obitelji. Za državu je, tako, vrlo korisno i produktivno da muškarci imaju ovu moć nad ženama i rađanjem. Seksualnost je sastavni dio njihovog mehanizma nadgledanja i kontroliranja žena. Sada imamo tu situaciju u kojoj, s jedne strane, desnica sponzorira svaku vojnu kampanju koja desetkuje broj djece diljem svijeta, dok s druge strane vrši sječu službi koje bi djeci i obiteljima omogućile napredak, što vodi konstantnom porastu stope smrtnosti dojenčadi.

Pri tome, kako licemjerje nema granice, pokušavaju nam objasniti da je naša odgovornost ako su djeca koju nosimo u našoj maternici rođena nezdrava. Suočene smo s vrlo kompleksnim setom disciplinskih ciljeva koji siječe kroz kontrolu nad našim tijelima.

Studentski dug

Znam da si već govorila o tome na koji način obrazovanje okuplja ovu dugotrajnu putanju “štednje”, privatizacije i dugova. Možeš li nam to pojasniti?

-To je sramota, jer obrazovanje ne bi trebalo biti nešto što se prodaje i kupuje. Sada, zapravo, imamo pokret protiv dugova koji se širi zemljom, pokrenut tijekom prošle godine. To je vrlo važno jer kao glavni problem postavlja upravo činjenicu da je taj dug nelegitiman.

Dug ne bi trebalo plaćati jer potječe iz neopravdane politike koja u suštini kaže da možeš kupovati i prodavati ideje; kupuješ i prodaješ obrazovanje. Ako si student, kažu ti da nemaš budućnost ako nemaš obrazovanje. Ovdje imamo posla s prevarom. Od učenika se traži da učine nešto sasvim nemoguće. Obrazovanje ne bi trebalo biti roba – nešto što možeš staviti na kasu kao pastu za zube.

Pričaš o studentskom dugu; ja sam također mislila i na razinu duga na kreditnim karticama koji opterećuje radničku klasu jer su poslodavci sve nevoljniji pregovarati o uvjetima koji će narodu omogućiti preživljavanje.

-Pokret je u New Yorku nastao borbom učenika protiv duga. To je i dalje aktualno, ali je postalo dio šireg pokreta koji se danas bori protiv duga kao instrumenta discipliniranja. Vidimo da je sve češće slučaj da dug postaje alat za eksploataciju ljudi i sredstvo putem kojeg kapitalistička klasa akumulira bogatstvo.

Imamo široki front, jer kad ljude eksploatiraš kao dužnike prije nego kao radnike, riječ je o posve drugačijoj vrsti odnosa. Rad koji je tu uključen postaje nevidljiv. Odnos eksploatacije postaje vidljiv.

Oblik pokreta koji će doći

Kako vidiš, ili bi voljela da vidiš, odgovor na to?

-Voljela bih vidjeti novi, široko utemeljeni, masovni, ženski pokret, jer bi mobilizirao oko problema reprodukcije. Voljela bih vidjeti pokret koji vraća masovnu borbu na taj teren i povezuje sve ove različite frontove. Tako da one koje rade u kućanstvu ne budu izolirane i da se ruše zidovi između doma i zajednice, doma i susjedstva. Tek tada možemo početi razmišljati o kolektivnijem načinu naše reprodukcije, jer kad imaš nekoga tko nije samodostatan, ili ima malu djecu, ne možeš očekivati ​​da se uhvate u koštac s reprodukcijom, osim po preskupoj cijeni.

Što je točno “commoning”? Koje imamo modele za one koji pokušavaju stvoriti više “commoninga”?

-Neki od modela commoninga dolaze nam iz zemalja Latinske Amerike i Afrike, koje su bile podvrgnute vrlo razarajućim procesima ekonomske liberalizacije tijekom ’80-ih godina, kada su mnoge zajednice ostale u potpunosti bez pristupa novcu i zemlji. Žene su se, zato, počele okupljati i kolektivno organizirati iz potrebe: uspostaviti narodne kuhinje, da zajedno kupuju, zajedno kuhaju – slamajući tu podjelu između doma i susjedstva.

Druge žene su istovremeno počele zajedno baviti se poljoprivredom, također slamajući razdvojenost sela i grada. Tako je, kao odgovor na krizu, došlo do velikog pomaka prema kolektivizaciji reprodukcije.

Ovo se sada događa u SAD-u. Na primjer, vrlo je interesantna proliferacija solidarnih ekonomija. Imamo na stotine ‘vremenskih banki’  putem kojih ljudi međusobno dijele usluge: ja ću se za tebe  toliko i toliko sati bavim šišanjem, a ti za te sate možeš me, na primjer, naučiti  kako da koristim radio. Ovo su vrlo važni znaci novog oblika društvenosti i nove ekonomije u nastanku.

Mislim da Occupy  pokret sadrži dva elementa: političnost i društvenost – želju za zajedništvom, želju za razmjenom, organiziranjem kuhanja, čišćenja i dijeljenja prostora. Kreće se u tom pravcu.

Iskustva glazbenica sa seksizmom

Za mnoge žene koje se bave glazbom, seksizam u toj profesiji nije ništa neuobičajeno.

Kao što smo pisali, eksperimentalna pop umjetnica Grimes nedavno je navela neke primjere nepoželjnog ponašanja na svome Tumblr profilu, ali ona nije jedina koja se suočila sa problemima.

Bez obzira na žanr i razinu popularnosti, glazbenice su se sa svojim iskustvima nadovezale na Grimes, pa je tako Heather D’Angelo iz elektro pop benda Au Revoir Simone za BuzzFeed rekla:

“Od svog prvog nastupa 2003. godine dobivamo neželjene savjete od potpuno nepoznatih tipova. Također, pošto smo ženski bend koji svira samo na synthovima, dobivamo stalno istu vrstu savjeta: “Znate dame, zvučale bi puno bolje kada bi imale [umetni bilo koji instrument ovdje].” Kao da nama nikada nije palo napamet svirati sa live bubnjem ili gitarom dok nam to nije predložio neki lik čija glazbena vještina ne doseže dalje od igranja Guitar Hero subotom navečer.”{slika}

Ovi korisni savjeti umanjuju D’Angelo kao profesionalnu umjetnicu, ali joj barem priznaju da je članica benda, za razliku od njene kolegice, Erike Foster.

“Od samih početaka benda naslušale smo se pitanja poput “Vi ste cure koje prodaju merch?“, te su nam često zabranjivali pristup nekim mjestima pošto bi pretpostavili da smo cure članova benda ili groupies.”

Sarah Manning, profesionalna alt saksofonistica i jazz kompozitorica, opisala je za BuzzFeed kakav je položaj glazbenica u tom dominantno muškom žanru:

“Jazz glazbenice se još smatraju sviračima drugog reda, i uvriježena je pretpostavka da nismo sposobne kao naši muški kolege. Da bi netko cijenio svirača ili inovatora sa drugačijim zvukom, izvan uobičajenih utjecaja, pretpostavka je da svirač zna što radi. Sumnja u sposobnost sviračice da ovlada instrumentom uvelike umanjuje mogućnost da će ženske inovatorice biti shvaćene ozbiljno.”

Ističe kako žene, dok se muške kolege potiču da esperimentiraju i pronađu svoj zvuk, prvo moraju dokazati da znaju svirati.

Reperice su također progovorile o odnosu prema ženama u hip hop svijetu – Jean Grae je za Hip Hop Core ispričala u čemu je razlika.

“Željela bih da nema razlike između muških i ženskih MC-eva. Ako ti se sviđam, sviđam ti se jer misliš da imam vještinu predstaviti neku formu umjetnosti. Ako ti se ne sviđam, nemoj da je tome razlog samo to što sam žena. Također, nemoj me nikada zvati femce. To je tako uvredljivo. Mance? Mi to ne govorimo, zar ne? Čemu onda raditi razliku?”

Grae naglašava kako nju frustrira što ju se pokušava utrpati u ladicu na temelju spola, što, kako ističe, nije nešto sa čime se muškarci moraju suočavati.

Super-poznate žene su također izrazile svoje nezadovoljstvo načinom na koji se u svijetu glazbe odnose prema ženama. U MTV specialu My Time Now, Nicki Minaj govori o nedosljednostima u odnosu prema muškarcima i ženama u industriji zabave.

“Kad si cura moraš biti… sve. Moraš biti vrhunska u onome što radiš, ali moraš biti super slatka i moraš biti seksi, i moraš biti ovo i ono, i moraš biti draga i moraš biti… Ne mogu biti to sve u isto vrijeme. Ljudsko sam biće.”

Očekivanja koja navodi Minaj očito je nemoguće ispuniti.

Ipak, neke umjetnice ističu napredak.

Caroline Polachek iz benda Chairlift je za BuzzFeed rekla kako vjeruje da ženama u svijetu glazbe postaje sve lakše, posebno zbog interneta. Također, izražava zahvalnost  ženama koje su prokrčile put za današnje umjetnice.

“Svijet glazbe bio je uvijek sklizak teren za žene koje nisu željele biti lutkice ili uštimani instrumenti u rukama muškaraca u najboljem slučaju, i osjećam veliku zahvalnost  prema svima onima koje su se borile posljednjih desetljeća, i izvrnule stvari naglavačke.”

Froster također dodaje kako je njeno iskustvo, premda na trenutke frustrirajuće, u globalu pozitivno:

“Na neki je način prednost biti u ženskom bendu. Mislim da smo dobile priliku i vidljivost zbog toga što smo drugačije.”

Dok ova iskustva impliciraju pozitivne pomake za glazbenice, ipak prevladava osjećaj da je pred nama još dug put do jednakosti, kaže Manning. I pita se, kako bi ove promjene mogle utjecati na žene koje imaju manje sreće u svijetu glazbe.

“Previše volim glazbu da ne bih naučila isključiti se i nastaviti predano raditi na snimanju, komponiranju i na izvedbi, usprkos preprekama, ali koliko žena ih nikada ne uspije nadvladati?”

To je pitanje koje bi svakako trebalo razmotriti.

{slika}

                                                                                       Prevela i prilagodila Maja Karačić 

Nasilje referendumom

Posljednjih smo godinu dana svjedočili većem obimu referendumskih aktivnosti nego li u prethodnih dvadesetak godina. Nakon referenduma o ulasku u Europsku uniju, uslijedila su dva lokalna referenduma – u Fužinama o lokaciji gradnje vjetroelektrana, te u Dubrovniku o golfu na Srđu. Karakteristično za oba ta referenduma jest da su organizirani putem prikupljanja potpisa birača. Takav referendum na nacionalnoj razini još nismo doživjeli. Jednostavno do sada nitko, osim sindikata, nije uspio prikupiti dovoljan broj potpisa, no sindikalni je referendum – što zbog šlampavosti organizatora, što zbog dovitljivosti Vlade – pao prije održavanja na Ustavnom sudu.

Ovih dana bilježimo novu inicijativu koja pokušava prikupiti potpise za održavanje referenduma na nacionalnom nivou  – potpise za raspisivanje referenduma najavila je prikupljati Katolička crkva. Dobro, ne baš Crkva, nego jedna od prigodno sklepanih ‘građanskih’ inicijativa. No kako je inicijativu najavio Krešimir Miletić, jasno je od kuda vjetar puše. U svakom slučaju, građani i građanke su, uz podršku Crkve, naumili prikupiti 375.000 potpisa kako bi raspisali referendum o stavljanju u Ustav odredbe o braku kao isključivoj zajednici muškarca i žene.

Moje je mišljenje da bi takva vrsta referenduma predstavljala nasilje.

Referendum o takvom pitanju po svojoj vokaciji nije demokratski – njime bi naime većina trebala sirovom snagom odlučivati o temeljnim ljudskim pravima manjine. 

Štoviše, heteroseksualna većina takvom promjenom Ustava ništa ne dobiva, niti u suprotnom slučaju išta gubi. Ali zato sebi uzima za pravo određivati manjini koja temeljna ljudska prava smije imati. A pravo na obitelj sigurno jest među njima. Referendumi o ovakvim temama nisu nepoznanica u našem okruženju. Nedavno je u Sloveniji održan referendum o pravima ‘izbrisanih’. Usprkos tome što su i slovenski Ustavni sud, i Europski sud za ljudska prava utvrdili da je država Slovenija tim ljudima neustavno uskratila temeljna ljudska prava. Švicarska je isto tako održala referendum o dozvoljavanju gradnje minareta. Oba slučaja predstavljaju civilizacijsku sramotu, i primjer su zloupotrebe institucije referenduma. Demokracija nije puko vladanje većine, već i zaštita temeljnih ljudskih prava manjine.

Baš zato sam u više prilika do sada javno zagovarao i lobirao za izmjenu ustavnih odredbi koje govore o referendumu. S jedne strane zalažem se za smanjivanje broja potpisa potrebnih za raspisivanje referenduma putem građanske inicijative – mislim da je optimalna brojka za nacionalnu razinu oko 200.000, dok mi se kriterij za lokalni referendum čini dobro pogođenim. S druge strane, zalažem se za ograničavanje tema o kojima se može raspisati referendum. Po mojem sudu, tema referenduma ne smiju biti temeljna ljudska prava – ona jednostavno nisu tema za odlučivanje većine, već civilizacijska tekovina.

Zbog toga smatram da i u ovom konkretnom slučaju postoji građanska dužnost – dužnost ne potpisati zahtjev za ovakvim referendumom.

No uza sve navedeno, jednim dijelom bi želio da uspiju s inicijativom, te da se raspiše referendum. I to iz dva razloga. Prvi, kako bi Hrvatska pokazala talibanima da ne podržava takav uskogrudni i nasilnički povratak u srednji vijek. I drugo, kako bi ekipa u Saboru porazmislila o redefiniranju ustavne pozicije referenduma. Kada već nisu imali dovoljno mudrosti i dalekovidnosti to napraviti pri posljednjoj promjeni Ustava, usprkos amandmanu s tim sadržajem koji je bio na stolu.

Blog Aleksandra Hatzivelkosa možete pratiti na adresi: http://aleksandar-hatzivelkos.from.hr/

Za ljubav dopuštenu svima

U petak, 18. svibnja, u Kino Forumu održana je predstava ‘Iskorak’, pulske učeničko-studentske dramske grupe Korak, pod vodstvom Patrika Lazića. S idejom da ničije vjersko uvjerenje ili osobno mišljenje ne može drugom ljudskome biću uskratiti slobodu, mir i sigurnost, predstava progovara o odnosu homoseksualne ljubavi i hrvatskoga društva.

Unatoč tomu što je predstava naišla na brojne prepreke pri izvođenju, od zabrane izvođenja u pulskoj Gimnaziji do povlačenja djece iz predstave od strane roditelja kada su saznali da se radi o LGBT tematici, šestero je mladih ljudi ipak uporno i hrabro nastavilo raditi na njoj, što ih je konačno dovelo i do premijernog izvođenja u Zagrebu.

Predstava je koncipirana kao vrsta dokumentarnoga kazališta u kojoj se pojavljuju motivi istinitih događaja, statistika i komentara, a prije svega ima za cilj ponuditi informaciju i razumijevanje i na taj način učiniti iskorak iz primitivizma, nasilja i diskriminacije koji su sveprisutni u konzervativnom hrvatskom društvu.

Bez zadrške i cenzure, glumci progovaraju o odnosu prema osobama homoseksualne orijentacije, predrasudama i stereotipima s kojima se svakodnevno susreću te strahu i nemoći koju zbog toga osjećaju. Kao dokaz tomu, navode i rezultate ankete provedene među pulskom mladeži koja, između ostaloga, u 86 posto slučajeva smatra da je biti homoseksualne orijentacije odabir pojedinca, 24 posto da je homoseksualnost bolest, a u 67 posto slučajeva ne bi podržali održavanje gej parade u Puli. Pritom ne pristaju na nikakve kompromise i oštro kritiziraju svaki oblik diskriminacije kojom je hrvatsko društvo preplavljeno.

Pozivajući ljude da prestanu robovati svojim predrasudama kojima nastoje uskratiti tuđa prava, poručuju ono što bi svima trebalo biti na prvom mjestu – sigurnost, sloboda i, prije svega, ljubav.

Strah, izolacija i diskriminacija uobičajeni u europskoj LGBT zajednici

Najveća anketa EU-a o diskriminaciji i zločinima iz mržnje prema LGBT populaciji pokazala je da brojne lezbijke, homoseksualci, biseksualne i transrodne (LGBT) osobe u svakodnevnom životu nemaju mogućnost biti ono što jesu. Mnogi kriju svoj identitet i žive u izolaciji ili čak strahu. Drugi pri otvorenom pokazivanju svoje osobnosti doživljavaju diskriminaciju, pa čak i nasilje. Anketu je provela Agencija Europske unije za temeljna prava (FRA). Rezultati naglašavaju potrebu promicanja i zaštite temeljnih prava LGBT osoba kako bi i oni imali pravo na dostojanstven život.

 “Svatko bi se trebao osjećati slobodnim biti ono što jest – kod kuće, na poslu, u školi ili u javnosti – no očito se LGBT osobe često ne osjećaju tako. Rezultati ankete Agencije za temeljna prava pokazuju da su strah, izolacija i diskriminacija česti u europskoj LGBT zajednici”, navodi direktor FRA-e Morten Kjaerum. “Da bismo uklonili prepreke, odstranili mržnju i stvorili društvo u kojemu svaka osoba može u potpunosti uživati svoja prava neovisno o spolnoj orijentaciji ili rodnom identitetu, potrebno je djelovati sveobuhvatno u cijeloj Europskoj uniji.”

 Neke od teškoća na koje nailaze brojne LGBT osobe jesu:

 • Školovanje: Dva od tri LGBT ispitanika skrivala su ili prikrivala svoju LGBT orijentaciju u školi. Najmanje 60 posto doživjelo je negativne komentare ili ponašanje u školi zbog LGBT orijentacije, dok se više od 80 postou svakoj državi članici EU-a prisjetilo negativnih komentara ili nasilja u školi prema mladim LGBT osobama. Stoga države članice trebaju LGBT učenicima omogućiti da se u školi osjećaju sigurno jer je to mjesto na kojemu često nastaju negativna LGBT iskustva, društvene predrasude i isključenost. To bi se moglo postići LGBT kampanjama osvješćivanja za učitelje i učenike te politikama protiv homofobnog nasilja među mladima.

• Posao: Ukupno 19 posto ispitanika osjeća se diskriminirano na poslu ili tijekom traženja zaposlenja, unatoč pravnoj zaštiti prema propisima EU-a. Time je naglašena potreba za djelovanjem diljem EU-a kako bismo se uhvatili u koštac s brojnim preprekama s kojima se suočavaju LGBT osobe pri pokušajima ostvarivanja svojih osnovnih prava u svakodnevnom životu.

• Strah: 26 posto LGBT osoba koje su ispunile anketu doživjelo je u posljednjih pet godina napad ili prijetnju nasiljem. 60 posto ispitanika iz svih država članica EU-a izrazilo je strah od držanja za ruku s istospolnim partnerom na javnom mjestu. Među muškim ispitanicima homoseksualcima i biseksualcima postotak je bio oko 75%. Ovo upućuje na potrebu priznavanja i zaštite LGBT žrtava diljem EU-a i nacionalno, kako bi se suzbilo zlostavljanje i zločini iz mržnje zbog kojih LGBT osobe žive u strahu. To bi moglo obuhvaćati policijsku izobrazbu i potporu žrtvama, kao i zakone protiv govora mržnje i zločina iz mržnje.

Anketa je također pokazala da su transrodne osobe najviše pogođene od svih LGBT ispitanika kada je riječ o doživljenoj diskriminaciji, osobito pri zapošljavanju ili u zdravstvenoj skrbi. Oko 30 posto navelo je da su više od tri puta tijekom prethodne godine bili žrtve nasilja ili prijetnji nasiljem.

Utvrđene su i visoke razine neprijavljenih slučajeva diskriminacije i zločina iz mržnje. I to unatoč činjenici da je 56 posto ispitanika svjesno antidiskriminacijskih zakona na temelju spolne orijentacije ili rodnog identiteta. Polovica svih žrtava nasilja ili zlostavljanja smatra da policija ne bi ništa poduzela. Ovakav uzorak nije karakterističan samo za istraženu LGBT skupinu. FRA je na takvo neprijavljivanje slučajeva naišla i u drugim skupinama, na primjer među pripadnicima etničkih manjina (Vidi FRA-ina izvješća o zločinima iz mržnje, 2012.).

Anketom se LGBT osobe pitalo jesu li doživjele diskriminaciju, nasilje, verbalno zlostavljanje ili govor mržnje na temelju svoje spolne orijentacije ili rodnog identiteta. Također im je postavljeno pitanje o mjestu zbivanja takvih događaja, kao što su škola, posao, tijekom traženja zdravstvene skrbi ili javna mjesta.

Nalazi analize ankete nalaze se u dvama izvješćima. Ona će biti uvrštena u rasprave u EU-u i državama članicama o zakonodavstvu i politikama za poboljšanje situacije LGBT osoba.

 

‘Mama je gladna’

“Svi su se primili CA i HŽ-a, a moja mama je gladna. Moja mama nije stjuardesa, ali i moja mama štrajka. Moja mama više od 30 godina radi u DTR-u. Na prvi pogled rekli biste:  ” Eh, ta je dobila dobru jubilarku!” Ali moja mama nije dobila jubilarku (doduše dobila je sudsko rješenje, ali kao da to nešto znači u ovoj državi), moja mama zadnjih nekoliko mjeseci nije dobila ni plaću. Pardon, rekla sam plaću, a mislila sam na minimalac. Jučer im je direktor rekao… da im je uplatio plaću. Ali na njenom je računu samo debeli minus koji će Linić skresat čim prije. Doduše, nekim njenim kolegicama plaća je “sjela”. Hoće to tako napravit’ njihova uprava s vremena na vrijeme….valjda da ih posvađa međusobno, nastavlja u pismu. 

To su radnice koje izvršavaju nerealne norme i rade neplaćene prekovremene. To su radnice koje se optužuje da svojim štrajkom tjeraju firmu u propast. Posla ima, samo se treba raditi. E, pa pitam vas ja, Trogrliću, ako posla ima i ako se do sada radilo, gdje je plaća moje mame??? Gdje su prijevozi? A baš me zanima uplaćujete li joj doprinose za mirovinu…

Uprava je dala priopćenje neki dan da je radnicama DTR-a isplaćena u protekloj godini božićnica, uskrsnica i regres. Baš čudno, moja mama te uplate nije vidjela. Ali vi ste sve pošteno platili, zar ne? I tako u 21.stoljeću, u budućoj članici EU-a moja mama ne živi, ne preživljava. Ona čak ne životari, ona samo diše. Dani idu… nikog nije briga. Čak i kad štrajka, građanin je drugog reda. Svaki dan se izvještava o CA i HŽ-u, ali o mojoj mami ne. Moja mama nije slobodni umjetnik pa da dobije sredstva od grada. Moja mama nije ni socijalni slučaj jer tata ima mirovinu u iznosu od 1800,00 kn pa on i sestra prema cenzusu, bar na papiru, ne oskudijevaju.

Moja mama za svoj rad ne prima plaću… što je totalno čudno jer joj u radnoj knjižici piše da je zaposlena u DTR-u. Ovako bi se čovjek mogao zabuniti pa pomisliti da je volonter. Ne znam, ne znam, meni je to jako čudno za državu u kojoj institucije rade svoj posao. Ali valjda radnička glava to ne može shvatit’.

Da mogu, onda bih ja bila premijer ili ministar ili bih u najmanju ruku vodila neku firmu u kojoj bi mi radnici isto tako volontirali. Zahvaljujući mojoj mami i takvima kao što je ona, DTR posluje već 99 godina. Jučer je u DTR došao poslovni partner iz Njemačke. Nadam se da mu je uprava objasnila da oni pošteno vode poslovanje, dogovore posao, ali radnice neće raditi. Em’ ga muči recesija, em’ nerazumne radnice. Stvarno je u današnje vrijeme lakše biti radnik nego direktor ili gazda. Nas muči samo to hoće li nam sjesti plaća, a vas stotinu drugih briga. Treba održati firmu. I sve bi bilo O.K. da one pristanu radit bez plaće, zar ne? Al’ što ćete moj direktore, ne razumiju one to. Možda da imaju bolju plaću, redovitu plaću, možda bi poradile na sebi, upisale neki studij ili tečaj engleskog jezika. Vi, direktore, baš nemate sreće. Radnice su vam tipičan primjer nerealnog, a ne fleksibilnog hrvatskog radnika koji samo čeka da spoji blagdane.

Doduše, moja mama može spojiti dane ako Uprava tako odluči, njoj ionako svejedno… ona nikamo ne ide. Ali ne, one se baš zainatile za taj minimalac, brate sramota je! I što sada? Ništa. Eto, tek toliko da se zna… Nek’ se zna da Milanovića nije sram biti premijer u 21.stoljeću u zemlji u kojoj radnici gladuju. E, hvala Bogu, radi se sve prema zakonu. Predstečajna nagodba je pokrenuta. Institucije rade svoj posao. To što nema plaće, a Bože moj. Kad su donosili zakone nisu se sjetili da ljudi od nečega moraju živjeti!!! Milanoviću i Josipoviću, znate li da vam radnice gladuju? Trogrliću, kad će plaće i prijevozi? Opačićko, zašto radnici bez plaće ne mogu dobiti socijalnu pomoć? Pozdrav svim radnicama DTR-a. Vi ste žene, majke, kraljice. Ne odustajte od svojih plaća!

P.S. Ovim putem molim medije da idu pred upravu DTR-a i pitaju radnice DTR-a kako žive i razumiju li one Plan 21? Zoki je jučer rekao da onaj tko ne razumije, nikad neće ni razumjeti ili tako nekako. Valjda je mislio i na njih jer one ne razumiju. Da su site, možda bi razumjele.