sdadmin, Author at Libela - Page 1180 of 1806

‘Mama je gladna’

Posted on May 17, 2013 by sdadmin

“Svi su se primili CA i HŽ-a, a moja mama je gladna. Moja mama nije stjuardesa, ali i moja mama štrajka. Moja mama više od 30 godina radi u DTR-u. Na prvi pogled rekli biste: ” Eh, ta je dobila dobru jubilarku!” Ali moja mama nije dobila jubilarku (doduše dobila je sudsko rješenje, ali kao da to nešto znači u ovoj državi), moja mama zadnjih nekoliko mjeseci nije dobila ni plaću. Pardon, rekla sam plaću, a mislila sam na minimalac. Jučer im je direktor rekao… da im je uplatio plaću. Ali na njenom je računu samo debeli minus koji će Linić skresat čim prije. Doduše, nekim njenim kolegicama plaća je “sjela”. Hoće to tako napravit’ njihova uprava s vremena na vrijeme….valjda da ih posvađa međusobno, nastavlja u pismu.

To su radnice koje izvršavaju nerealne norme i rade neplaćene prekovremene. To su radnice koje se optužuje da svojim štrajkom tjeraju firmu u propast. Posla ima, samo se treba raditi. E, pa pitam vas ja, Trogrliću, ako posla ima i ako se do sada radilo, gdje je plaća moje mame??? Gdje su prijevozi? A baš me zanima uplaćujete li joj doprinose za mirovinu…

Uprava je dala priopćenje neki dan da je radnicama DTR-a isplaćena u protekloj godini božićnica, uskrsnica i regres. Baš čudno, moja mama te uplate nije vidjela. Ali vi ste sve pošteno platili, zar ne? I tako u 21.stoljeću, u budućoj članici EU-a moja mama ne živi, ne preživljava. Ona čak ne životari, ona samo diše. Dani idu… nikog nije briga. Čak i kad štrajka, građanin je drugog reda. Svaki dan se izvještava o CA i HŽ-u, ali o mojoj mami ne. Moja mama nije slobodni umjetnik pa da dobije sredstva od grada. Moja mama nije ni socijalni slučaj jer tata ima mirovinu u iznosu od 1800,00 kn pa on i sestra prema cenzusu, bar na papiru, ne oskudijevaju.

Moja mama za svoj rad ne prima plaću… što je totalno čudno jer joj u radnoj knjižici piše da je zaposlena u DTR-u. Ovako bi se čovjek mogao zabuniti pa pomisliti da je volonter. Ne znam, ne znam, meni je to jako čudno za državu u kojoj institucije rade svoj posao. Ali valjda radnička glava to ne može shvatit’.

Da mogu, onda bih ja bila premijer ili ministar ili bih u najmanju ruku vodila neku firmu u kojoj bi mi radnici isto tako volontirali. Zahvaljujući mojoj mami i takvima kao što je ona, DTR posluje već 99 godina. Jučer je u DTR došao poslovni partner iz Njemačke. Nadam se da mu je uprava objasnila da oni pošteno vode poslovanje, dogovore posao, ali radnice neće raditi. Em’ ga muči recesija, em’ nerazumne radnice. Stvarno je u današnje vrijeme lakše biti radnik nego direktor ili gazda. Nas muči samo to hoće li nam sjesti plaća, a vas stotinu drugih briga. Treba održati firmu. I sve bi bilo O.K. da one pristanu radit bez plaće, zar ne? Al’ što ćete moj direktore, ne razumiju one to. Možda da imaju bolju plaću, redovitu plaću, možda bi poradile na sebi, upisale neki studij ili tečaj engleskog jezika. Vi, direktore, baš nemate sreće. Radnice su vam tipičan primjer nerealnog, a ne fleksibilnog hrvatskog radnika koji samo čeka da spoji blagdane.

Doduše, moja mama može spojiti dane ako Uprava tako odluči, njoj ionako svejedno… ona nikamo ne ide. Ali ne, one se baš zainatile za taj minimalac, brate sramota je! I što sada? Ništa. Eto, tek toliko da se zna… Nek’ se zna da Milanovića nije sram biti premijer u 21.stoljeću u zemlji u kojoj radnici gladuju. E, hvala Bogu, radi se sve prema zakonu. Predstečajna nagodba je pokrenuta. Institucije rade svoj posao. To što nema plaće, a Bože moj. Kad su donosili zakone nisu se sjetili da ljudi od nečega moraju živjeti!!! Milanoviću i Josipoviću, znate li da vam radnice gladuju? Trogrliću, kad će plaće i prijevozi? Opačićko, zašto radnici bez plaće ne mogu dobiti socijalnu pomoć? Pozdrav svim radnicama DTR-a. Vi ste žene, majke, kraljice. Ne odustajte od svojih plaća!

P.S. Ovim putem molim medije da idu pred upravu DTR-a i pitaju radnice DTR-a kako žive i razumiju li one Plan 21? Zoki je jučer rekao da onaj tko ne razumije, nikad neće ni razumjeti ili tako nekako. Valjda je mislio i na njih jer one ne razumiju. Da su site, možda bi razumjele.

LGBT umjetnost i queer estetika

Posted on May 17, 2013 by sdadmin

U četvrtak, 16. svibnja, u književnom klubu Booksa održana je peta po redu Roza hipnoza, ciklus tribina koje je pokrenulo Udruženje Zagreb Pride. Tema ove Roze hipnoze bila je LGBT umjetnost, u okviru koje su se gošće dotaknule pitanja poput posebne LGBT i queer estetike, pridonose li kultura i umjetnost političkoj i društvenoj emancipaciji LGBTIQ zajednice i na koji način, postoje li stereotipi u djelima gej tematike i slično.

Gošće ove tribine bili su Dana Budisavljević, redateljica filma “Nije ti život pjesma Havaja”, Zvonimir Dobrović iz Queer Zagreba, , slikarica i strip-crtačica Helena Janečić te Jasna Žmak, dramaturginja i spisateljica. Tribinu je moderirao Gordan Duhaček.

Na pitanje postoje li umjetnička djela koja su ih inspirirala u vlastitom umjetničkom radu i koja su utjecala na oblikovanje njihovog identiteta, sve su gošće odgovorile potvrdno. Janečić je napomenula kako su to ponajprije bili stripovi, a od umjetnica je izdvojila hrvatsku slikaricu Nastu Rojc, za koju kaže da je ostavila najveći utjecaj na njeno stvaralaštvo. Žmak je napomenula da, iako postoje određena umjetnička djela i umjetnice od kojih je crpila inspiraciju, nikada nije umjetnosti pristupala isključivo kroz tu prizmu. Tu je također navela i primjer svog rada tijekom studija kada je bila (ili barem mislila da jest) strejt, a svi njeni radovi su bili prožeti nekom vrstom LGBT tematike. Dobrović se na nju nadovezao rekavši da na njegove radove ne postoje isključivo gej utjecaji, iako su svakako primjetni.

Žmak je istaknula bitnu distinkciju između gej/lezbijske i queer umjetnosti, s kojom su se složile i ostale gošće. Dok bi se gej/lezbijsku umjetnost više moglo okarakterizirati kao onu koja se tematski bavi tim pitanjima, queer umjetnost je estetika koja zahtijeva posebnu senzibilnost i može se, iz svoje perspektive, baviti i strejt tematikom. Dobrović je napomenuo kako queer estetika jest bitna, ali ono što je važnije jest naučiti čitati iz drugih identiteta, graditi novi jezik i stvoriti nešto novo.

Budisavljević je govorila i o svom filmu, intimnoj obiteljskoj priči u kojoj retrogradno pokušava shvatiti roditeljsko nerazumijevanje njezine seksualne orijentacije. Istaknula je kako je imala snažnu potrebu snimiti taj film jer dotada filmova takve tematike nije bilo, a ono najbitnije je bilo “obznaniti svijetu da oni postoje i zabilježiti svoja iskustva za buduće generacije”. U kontekstu toga, Žmak je napomenula da ono malo lezbijskih filmova što postoji je jako loše, prepuno stereotipa i neoriginalnosti. Na nju se nadovezala Janečić, koja je potvrdila da je ista situacija i u slikarstvu, gdje se radi više o “lezbijskim predstavama za strejt muškarce nego o stvarnom prikazu lezbijki”.

Po pitanju politizirane, aktivističke umjetnosti, gošće su uglavnom dijelile mišljenja. Janečić je istaknula kako ne promatra umjetnost slike kao nešto aktivističko, ali da u javnosti pojava takvih slika može ostaviti dojam i pokazati da postoji još nešto osim heteroseksualnih identiteta kojima smo svakodnevno okruženi u reklamama. Žmak se složila s njom, rekavši da umjetnost ne može mijenjati zakone, ali može utjecati na percepciju. Dobrović je još dodao kako se ni queer estetika ne bavi više striktno određenim problemima kroz umjetnost, već da sve ovisi o queer senzibilitetu samog umjetnika.

Kroz razgovor otvorilo se i zanimljivo pitanje o umjetnosti ‘u ormaru’, za što je Budisavljević rekla da je sve stvar kulturnog i društvenog konteksta. Kao primjer je navela svoj film, koji je u Hrvatskoj dočekan kao revolucionaran i provokativan, dok je vani doživljen sasvim normalno i kao ništa neobično. U kontekstu toga, postavljeno je i pitanje što misle o javnim osobama za koje svi znaju da su gej, ali se još nisu outale. Svi su se složili da je outanje dugotrajan proces čije će se vremensko trajanje razlikovati od osobe do osobe te da se nikoga ne može na to natjerati protiv njegove volje. Međutim, također smatraju da bi to bilo dobar korak i primjer za mlade gej ljude koji prolaze kroz isti proces.

Žmak je zaključno rekla kako se ne želi umjetnički zatvarati u neke kalupe, pa tako ni one LGBT tematike te da se umjetnošću bavi radi nje same. Kad umjetnik/umjetnica jednom proživi tu temu, kreće od nje dalje kamo je vodi. Umjetnost je bila i uvijek će biti najbolje sredstvo za izražavanje samog/same sebe i svojih identiteta, i to je ono što joj daje najveću vrijednost, bez obzira na tematsku pozadinu.

Razgovor s redateljicom Ivicom Boban

Posted on May 17, 2013 by sdadmin

U Memorijalnom stanu Marije Jurić Zagorke održan je razgovor s Ivicom Boban, redateljicom kazališne predstave “Zagorka”: Kazališni dug Zagorki koji je vodila Rada Borić, izvršna direktorica Centra za ženske studije. Osim što je poznata redateljica koja se može pohvaliti brojnim kazališnim predstavama koje je režirala, Ivica Boban je i koreografkinja, scenaristica, autorica raznih projekata i profesorica na Akademiji dramskih umjetnosti.

“Moj medij i područje struke je teatar i večeras ću pokušati evocirati zanose o stvaranju predstave i reflektirati se na Zagorkin život”- započela je Ivica Boban.

Komad koji je izveden u HNK-u inspiriran je Zagorkinim Kamenom na cesti, a predstava je praizvedena 28. siječnja. 2011 godine. Ono što je bitno za tu dramu je da su prikazani događaji iz Zagorkina života i stvaralaštva. Predstava traje gotovo četiri sata, sudjelovalo je oko 70-tak glumaca, a s prikazivanjem ponovno kreće na jesen.

Kada se postavi pitanje motivacije da se napravi biografija o Zagorkinom životu, treba napomenuti kako se kod redateljice neka davna motivacija rodila još kad je imala 14, 15 godina i kada je ispod popluna s baterijom čitala njena djela u jednom dahu.

Ono što ju je kasnije motiviralo, bio je trenutak kad je radila na predstavi Alma Majer u Teatru ITD, te je radeći ju paralelno naišla na Lasićevu biografiju na osvrt na Zagorku. Zvali su je iz HNK-a da napravi domaći tekst, a kako u to vrijeme nije postojao nikakav suvremeni tekst koji bi ju intrigirao, odlučila je probati Zagorku.

“Mora me nešto motivirati i intrigirati da bi započela raditi na tome. Najviše sam motivirana ako se radi o vremenu u kojem smo živjeli, a koje se može reflektirati na vrijeme danas”- rekla je Ivica Boban.

U samom početku redateljica prepričava kako nije znala smjer, ali je bila fokusirana da stvori dramsku situaciju kroz sva njena djela. U radu joj je bilo najteže dolaziti do materijala, osobito djela Lasića i Đorđevića. Preko društva novinara je uzimala neke materijale, a jednako teško je bilo i doći do istine o onome što se zaista dogodilo u određenim momentima, jer je Zagorka neke stvari u odnosu na vlast drugačije formulirala.

Tijekom razgovora s redateljicom, Rada Borić se osvrnula i na činjenicu da je krila vezu s muškarcem mlađim od sebe 11 godina i da to nigdje nije dokumentirano. Redateljica je objasnila kako je vrijeme u kojem je živjela krivo za mnogo toga. O vezi nije mogla otvoreno govoriti, jer se seksualnost nije smjela spominjati. Od drugih ljudi je tražila sve ono što joj nisu mogli dati majka i otac, i iako je odnos s mnogo mlađim muškarcem svugdje zaobišla, čini se kako je baš on bio čovjek njenog života.

Zbog svega toga, Zagorka bi danas bila dobar primjer mladim ženama, jer ono što je doživjela kroz život od nasilja u djetinjstvu, ranog braka, nepravde i nepriznavanje od strane kolega, nešto je protiv čega se i danas bore mnoge žene. Njezin primjer im može dati snagu da ustraju u borbi protiv diskriminacije i nasilja u svakom smislu.

Zagorka i čitav njezin život neiscrpan je izvor inspiracije, a kako je ona na redateljicu ostavila velik dojam i bila dio njenog života još od djetinjstva nadamo se realizaciji svih novih projekata koji nose njeno ime.

“Željela bih napisati biografsku fresku i da cijeli komad bude o njoj samoj, jer mislim da ona to zaslužuje i danas mislim da joj to dugujemo. Bila je zaista izuzetna umjetnica i žena”- zaključila je Ivica Boban.

Prikupljanje potpisa u centru Zagreba

Posted on May 17, 2013 by sdadmin

Budući da se nezaposlenost mladih popela na čak 51,6 posto te se situacija pogoršava, inicijativa ‘Za rad spremne’ je odlučila podići svijest o kontraproduktivnim mjerama koje pogađaju upravo skupinu mladih muškaraca i žena.

U subotu, 18.svibnja, odlučile su na Zrinjevcu prikupljati potpise na pisma upućenima potpredsjednici Vlade i ministrici socijalne politike i mladih Milanki Opačić te ministru rada i mirovinskog sustava Mirandu Mrsiću.

Proučavajući mjere namijenjene zapošljavanju mladih, koje su donijela Ministarstva socijalne politike i mladih te Ministarstvo rada i mirovinskog sustava, zaključile smo kako mlade promatrate kao homogenu skupinu te ne postoje adekvatne analize koje su proučavale mlade ženske osobe na tržištu rada, njihove potrebe i probleme s kojima su suočene.

Gotovo sve mjere koje su ministarstva donijela kako bi se smanjila nezaposlenost mladih služe kao podrška stručnom osposobljavanju bez zasnivanja radnog odnosa, odnosno tzv ‘volontiranju za 1.600 kuna’. Ova mjera ‘volontiranja’ češće pogađa žene nego muškarce zbog neusklađenosti obrazovnog sustava s tržištem rada. Naime, djevojke čine većinu studentske populacije na društvenim i humanističkim fakultetima, s čijim diplomama kasnije teže pronalaze posao, dok mladići s diplomama tehničkih fakulteta lakše dolaze do radnog mjesta i ono je najčešće bolje plaćeno.

Također je problematična i kultura poduzetništva koju kroz svoje dokumente vlasti nastoje nametnuti, čime pokazuju da nisu svjesni da kod djevojaka ne postoji mnogo mogućnosti za otvaranjem vlastitog biznisa.

Cilj inicijative ‘Za rad spremne’ jest osvijestiti položaj mladih žena na tržištu rada, aktivirati mlade žene da postanu svjesne diskriminacije pri zapošljavanju, ali i na radnom mjestu te da se usude adekvatno reagirati. Traže konstruktivnu politiku i njenu implementaciju za Hrvatsku prepunu znanjem i kompetencijom, a ne diskriminacijom.

Inicijativu ‘Za rad spremne’ pokrenule su sudionice projekta Mlade žene mijenjaju svijet, koju u Hrvatskoj provodi nevladina, feministička organizacija CESI.

Za rad spremne: Kako da nezaposlenost mladih žena bude niža od PDV-a?

Posted on May 17, 2013 by sdadmin

Ovih biste dana, šetajući Zagrebom, imale prilike vidjeti oblijepljene plakate s tužnom djevojkom koja baca svoju diplomu u smeće, gledajući oglase za posao koji traže isključivo muškarce.

Riječ je o inicijativi koja želi podići svijest o posebno ugroženoj skupini – mladim ženama. One su, naime, dvostruko diskriminirane – i po dobnoj i po rodnoj osnovi, a osim toga, žene su tradicionalno manje plaćene od muškaraca za rad iste vrijednosti. Upravo zbog toga se pojavila potreba da se osnuje inicijativa koja tematizira probleme mladih žena i tržišta rada.

Budući da se nezaposlenost mladih popela na čak 51,6 posto, čime je postala najvišom stopom nezaposlenih mladih osoba u povijesti Hrvatske, osnovana je inicijativa Za rad spremne kojoj je cilj otvoriti novi prostor za razgovor o ovoj iznimno bitnoj temi za cijelo društvo.

Stoga, u subotu, 18. svibnja, na Zrinjevcu se organizira akcija kako bi se informirala i osvijestila javnost, ali i poduzele neke konkretne mjere. Naime, tijekom akcije će se potpisivati zahtjevi u obliku pisma u kojima će biti izričito navedeni problemi trenutne Vladine politike, status mladih žena na tržištu rada te zahtjevi koje očekujemo da će nadležna ministarstva uzeti u obzir i ispuniti. Pisma će biti upućena potpredsjednici Vlade i ministrici socijalne politike i mladih Milanki Opačić te ministru rada i mirovinskog sustava Mirandu Mrsiću.

{slika}

Cilj inicijative Za rad spremne jest osvijestiti položaj mladih žena na tržištu rada, aktivirati mlade žene da postanu svjesne diskriminacije pri zapošljavanju, ali i na radnom mjestu te da se usude adekvatno reagirati. Traže konstruktivnu politiku i njenu implementaciju za Hrvatsku prepunu znanjem i kompetencijom, a ne diskriminacijom.

“Iz tog razloga ćemo u subotu od 10 do 13 sati na Zrinjevcu prikupljati potpise ispod pisama koje ćemo simbolički poslati ministarstvima kako bismo ih senzibilizirali i uvjerili kako je ovaj problem od goruće važnosti. Golema nezaposlenost mladih nije problem isključivo mladih osoba, nego cijeloga društva’, pojasnile su organizatorice.

Inicijativu ‘Za rad spremne’ pokrenule su sudionice projekta Mlade žene mijenjaju svijet, koju u Hrvatskoj provodi nevladina, feministička organizacija CESI.

Queer izvan svoja četiri zida

Posted on May 16, 2013 by sdadmin

U sklopu šestog Subversive Film Festivala uključen je i popratni program nazvan Queer izvan svoja četiri zida, ostvaren u suradnji s Queer Zagrebom. Kako je queer teorija, izričaj, aktivizam i život u zapadnim liberalnim demokracijama često vrlo subverzivan, te se čini da se odvija na marginama društva, suradnja sa SFF- om je logična, istaknuli su organizatori. Queer izvan svoja četiri zida uključivao je selekciju filmova i tribina koji na inovativni način propituju queer prostor u različitim izražajima seksualnosti, koje odskaču od heteronormativnog diskursa zapadnih društava.

Kroz dva filma i dvije tribine nastojat ću prenijeti dio queer doprinosa ovogodišnjem Subversive Film Festivalu.

Film Raspberry Reich, kanadskog redatelja/pisca/fotografa/umjetnika Bruce LaBruce-a, njemački je film snimljen 2004. godine, 25 godina nakon jedne od najvećih kriza u Njemačkoj nakon Drugog svjetskog rata, kada su članovi RAF- a (ili Baader- Meinhof-a) oteli i ubili njemačkog industrijalca Hanns-Martin Schleyera. Film na vrlo satiričan i kritičan način analizira malograđanski život, no puno više ‘trendovske’ radikalizme moderne njemačke ljevice, koja svoju inspiraciju crpi iz ekstremno lijevih pokreta 1970-ih, poput Baader- Meinhof organizacije. Film prikazuje život šačice radikalno lijevih aktivista, revolucionara, koji su život podredili istrebljenju kapitalizma. Oni planiraju oteti sina jednog od najbogatijih ljudi Njemačke, kako bi ga kasnije ucjenjivali za novce koje bi potom uložili u istrebljenje svjetskih nepravdi. Naravno, otmica je samo početak revolucije, a gdje joj je kraj to se ne nazire. Teško je djelovati, jer su i pahuljice za doručak kontra- revolucionarni element. Glavni vođa grupice revolucionara je žena, koja je ujedno i ideolog grupe. Citirajući Marxa, Marcusea i druge lijeve filozofe, osnažuje moral suboraca. To čini i uvodeći nove seksualne prakse među članovima grupe, u svrhu revolucije i rušenja malograđanskog heteroseksističkog morala. “Homoseksualna intifada je najviši oblik klasne borbe”, uzvikuje svom (dotadašnjem?) dečku, nagovarajući ga da vodi ljubav sa svojim prijateljem, te se na taj način oslobodi okova i prepusti revoluciji. Kako čitateljima/icama koji/je još nisu pogledali/le film ne želim otkriti kraj, neću dalje ulaziti u detalje same radnje. U svakom slučaju, film pruža fantastičnu i zabavnu kritiku radikalnog aktivizma/terorizma, heteronormativnosti i svakog oblika dogmatizma. Fetišizacija i eksplicitne scene seksa također se protežu kroz cijeli film, no u konačnici film je i hommage ljubavi, konvencionalnoj i nekonvencionalnoj, revolucionarnoj ili dosadnoj, ali svakako ljubavi.

Želim tvoju ljubav, film je Travisa Mathewsa, nagrađivanog redatelja i predstavnika novog vala gej ljubavne drame, koji se u svojim filovima bavi gej muškarcima i njihovom intimom. Produkciju filma napravio je studio za gej porno filove, pa tako film obiluje eksplicitnim prizorima gej seksa. To je izazvalo mnogo kontroverzi, a prikazivanje filma je zabranjeno na nekoliko festivala u Australiji. Gledatelji/ice su ovaj film već mogli/le pogledati u sklopu Queer Zagreba prošle godine. Radnja filma prikazuje zadnjih 36 sati koje glavni lik, mladi performativni umjetnik Jesse, provodi u San Franciscu, gradu umjetnosti i slobodne ljubavi, otkud se mora vratiti u rodni grad, jer mu je život postao preskup. Jesse je gej muškarac u kasnim dvadesetima koji se bori za svoje mjesto na umjetničkoj sceni, no konkurencija je sve jača, a inspiracija sve slabija. Jedini izlaz vidi u povratku u dom svojih roditelja, kako bi uštedio na stanarini i pokušao se probiti na manjem ‘tržištu’. Prijatelji i bivši ljubavnici mu pripremaju oproštajnu zabavu, na koju on ne odlazi, zbog nabijenog lažnog optimizma kojim ga okolina guši i hrabri. Povratak kući značio je i ponovno suočavanje s ocem, koji nikada nije do kraja prihvatio da mu je sin gej umjetnik. Naslov filma ukazuje na potragu za ljubavi, no ovdje nije riječ o romantičnoj ljubavi, već više o ljubavi i potrebi za prihvaćanjem koje sin traži od svoga oca.

Predavanje Dušana Maljkovića: Kemp i treš u pop- kulturi (u Srbiji) od 90- ih naovamo

Dušan Maljković je srpski novinar, književnik, prevoditelj i LGBT aktivist, koji se između ostalog bavi proučavanjem pop- kulture u Srbiji kroz queer perspektivu. On u svojim interpretacijama proučava emancipacijski potencijal koji je imala turbo- folk glazba u Srbiji, no i različite suprotstavljene interpretacije koje se bave političkim implikacijama tog fenomena. U popularnoj kulturi Srbije 90-ih on vidi emancipaciju treša i kemp estetike, čije učinke povezuje s politikom, turbo- folkom, tranzicijom itd.

Sve je počelo 1990-ih s pjesmom ‘200 na sat’ Ivana Gavrilovića, koja je postala ‘himna’ tog novog žanra u usponu. Maljković ističe kako je doduše sam Gavrilović to nazivao ‘tehno- folkom’, no modus operandi je bio isti – ‘Misli globalno, primjeni lokalno’. Kao drugu himnu Maljković vidi pjesmu ‘Ne računaj na mene’, duet Cece i Mire Škorić. Analizirajući te i mnoge druge pjesme, autor predavanja vidi tri ključna ‘nova’ elementa koja se javljaju.

Od 1990. do 1995. godine, postavlja se pitanje je li moguće isčitati novu ‘profeminističku’ dimenziju u pjesmama turbo-folka? Sam naslov ‘Ne računaj na mene’ daje nam nazreti zaokret u ženskom poimanju slijepe vjernosti i poslušnosti, te se zasigurno jedan emancipacijski zaokret može isčitati, no kritičari takve teze ističu da se stil odjevanja, šminkanja i pokreta ne može tako tumačiti, te da ta domena ostaje kreirana u diskursu ‘onoga što je muškarcima poželjno’. Maljković smatra da je oboje donekle točno.

Drugi emancipatorni element je uključivanje manjina, koje su dotad bile sakrivene, isključene. Navodi primjer mladih Roma koji počinju pjevati i snimati spotove, formiraju dance- žanr, rade duete s tada najvećim zvjezdama Srbije. Primjer je Funky G.

Treći, a nikako najmanje bitan element je gej emancipacija, koja je vidljiva u novim spotovima koji prikazuju sve više golih muških tijela, te kasnije i kemp estetike. Većinu spotova napravio je Dejan Milićević, producent i poznati fotograf, kojeg se povezuje s gej scenom u Srbiji, iako se on uvijek ograđivao od takvog etiketiranja. No, kroz njegov lik i djelo, ljudi su se od 1990- ih naovamo polako počeli privikavati na prisutnost gej osoba u Srbiji, smatra Maljković.

Za cijelu ovu analizu veoma je bitan socio-ekonomski kontekst Srbije 1990- ih. Usprkos osiromašenju Srbije tijekom ratnih godina, stvaraju se i neki novi mediji, poput Televizije Palma. Na toj televiziji, za ondašnjih 100 maraka mogli ste emitirati svoj spot, što su mnogi i učinili, te je taj novi medij postao hit. Analizirajući spot ‘Kao Madonna’ Dace Terzović, Maljković pokazuje kako je jedna djevojka iz malog sela mogla snimiti spot s običnom kamerom i katastrofalnom produkcijom, te za male novce postati slavna. To je skoro svatko tada mogao postići. Vrhunska produkcija dolazi tek nakon 1995. kada krupni kapital stupa na scenu, primjerice TV Pink.

Interpretacije ovog turbo-folk fenomena, u kojem je svatko mogao postati zvijezda, su različite. Maljković ističe dvije – onu srpske desnice i onu ‘građanskih’ elita. Za srpsku desnicu turbo- folk ruši tradiciju i uvodi elemente zapada, što je njima neprihvatljivo. S druge strane, građanski kritičari su interpretirali taj fenomen kao jedan od simptoma političke situacije toga vremena, u kojoj su nestale sve građanske vrijednosti. Jednostavno, oni to vide kao ‘poseljačenje’ i izraz srpskog nacionalizma. No, kada su Cecu upitali jesu li njene pjesme nacionalističke, ona je rekla da je ona patriotkinja, no da su pjesme ljubavne i samim time nadnacionalnog karaktera. Obe kritike, i desna i tzv. građanska, turbo-folk vide kao svojevrsni istočni proizvod, ‘radio Teheran’ i općenito ‘šrot’ glazbu.

Danas je glazbena industrija gotovo jedina preostala u Srbiji, ističe Maljković, te se ona formira u otporu spram zapadu, stvarajući vlastite Madonne, Beyonce itd. Općenito, turbo-folk nakon 1995. više ne postoji, smatra Maljković, jer se dance i narodno odvajaju. No, za queer interpretaciju nemoguće je zaobići lik i djelo Jelene Karleuše, koja sebe vidi kao borca za ljudska prava, s posebnim naglaskom na prava gay osoba. Od 2010. i gej parade u Srbiji, ona istupa u javnosti braneći prava gay osoba i napadajući zatucanost masa. Građanske elite u Srbiji su prepoznale njezin potencijal, te su joj počele davati sve više medijskog prostora u svrhu utjecaja na javno mnijenje o pitanju gay prava.

Diskusija na temu: Preispitivanje/stvaranje novih savezništava na Balkanu: queerness, klasa i politike

Ovaj panel bavio se propitivanjem uspona pokreta za dobivanjem prava za LGBT osobe na Balkanu u zadnjih 15-ak godina, koji nameće pitanje kreće li se taj pokret samo u paradigmi neoliberalizma, što može dovesti do reakcionarno-konzervativnih učinaka, ili postoji potencijal tih pokreta za stvaranjem novih prostora klasne borbe?

Dušan Maljković u svom se izlaganju fokusirao na dva ključna pojma – ‘pink washing’ i homonacionalizam. On vidi dvije glavne faze modernog gej pokreta u drugoj polovici 20. stoljeća: prva, revolucionarna faza 1960-ih, tzv. ‘pink revolution’, kada su se nametala pitanja klase, rase, seksualne orijentacije itd. i druga faza kada je gej pokret postao više mainstream, propitivanje braka i obitelji, zahtjevi za većim pravima od države i sl. On smatra da se dogodio određeni pomak od političkog univerzalizma prema politikama identiteta. Fenomen homonacionalizma pojavio se prvotno u SAD-u, kada je gej populacija podržavala američki ekskluzivizam. U Srbiji se taj fenomen može proučiti na primjeru gej i lezbijske grupe Arkadija 1990-ih, kada se zajednica trebala postaviti prema problemu rastućeg nacionalizma. Grupa se razdvojila na one kojima je srpski identitet bio jednako važan kao i gej ili lezbijski identitet, te na one anacionalne.

‘Pink washing’ je pojam koji označava politike države koje koriste gej prava kao svojevrsnu ‘zakrpu’ za ostale probleme: npr. homoafirmativni karakter države Izrael prikriva problem izraelskog odnosa spram Palestinaca. U Srbiji, Ivica Dačić se vodi ovom logikom: ako EU traži pride, treba ga i napraviti, no i zabraniti kada je to potrebno. Takav stav je potpomognut od Bruxellesa, jer su, jednom kada je Srbija priznala Kosovo, odustali od zahtijevanja da se pride održi.

Gordan Bosanac u svom se izlaganju osvrnuo na klasično djelo John D̓ Emiliona ‘Capitalism and Gay Identity’, koji je 1983. već predvidio kako će se ‘priča odigrati’. Kapitalizam je stvorio gej identitete, oslobodio ih na neki način, jer je on (kapitalizam) želio svakoga ‘pridobiti’ na svoju stranu. Bosanac je postavio pitanje: jesu li LGBT pokreti shvatili da su s druge strane iskorišteni od tog istog sustava? Jednom kada su zadobili svoja prava, trebaju biti mirni i zadovoljni? Zaključio je kako iskreno sumnja u daljnji potencijal LGBT pokreta da ‘izazivaju’ kapitalizam. Čini mu se da su se nekako iscrpili. Postoje nekakvi pozitivni primjeri klasne i LGBT borbe u svijetu, no koliko je to moguće na Balkanu, to je upitno. Na savezništva radikalno lijevih pokreta i LGBT pokreta na Balkanu još treba pričekati, ako će uopće biti moguća.