sdadmin, Author at Libela - Page 1180 of 1806

LGBT umjetnost i queer estetika

Posted on May 17, 2013 by sdadmin

U četvrtak, 16. svibnja, u književnom klubu Booksa održana je peta po redu Roza hipnoza, ciklus tribina koje je pokrenulo Udruženje Zagreb Pride. Tema ove Roze hipnoze bila je LGBT umjetnost, u okviru koje su se gošće dotaknule pitanja poput posebne LGBT i queer estetike, pridonose li kultura i umjetnost političkoj i društvenoj emancipaciji LGBTIQ zajednice i na koji način, postoje li stereotipi u djelima gej tematike i slično.

Gošće ove tribine bili su Dana Budisavljević, redateljica filma “Nije ti život pjesma Havaja”, Zvonimir Dobrović iz Queer Zagreba, , slikarica i strip-crtačica Helena Janečić te Jasna Žmak, dramaturginja i spisateljica. Tribinu je moderirao Gordan Duhaček.

Na pitanje postoje li umjetnička djela koja su ih inspirirala u vlastitom umjetničkom radu i koja su utjecala na oblikovanje njihovog identiteta, sve su gošće odgovorile potvrdno. Janečić je napomenula kako su to ponajprije bili stripovi, a od umjetnica je izdvojila hrvatsku slikaricu Nastu Rojc, za koju kaže da je ostavila najveći utjecaj na njeno stvaralaštvo. Žmak je napomenula da, iako postoje određena umjetnička djela i umjetnice od kojih je crpila inspiraciju, nikada nije umjetnosti pristupala isključivo kroz tu prizmu. Tu je također navela i primjer svog rada tijekom studija kada je bila (ili barem mislila da jest) strejt, a svi njeni radovi su bili prožeti nekom vrstom LGBT tematike. Dobrović se na nju nadovezao rekavši da na njegove radove ne postoje isključivo gej utjecaji, iako su svakako primjetni.

Žmak je istaknula bitnu distinkciju između gej/lezbijske i queer umjetnosti, s kojom su se složile i ostale gošće. Dok bi se gej/lezbijsku umjetnost više moglo okarakterizirati kao onu koja se tematski bavi tim pitanjima, queer umjetnost je estetika koja zahtijeva posebnu senzibilnost i može se, iz svoje perspektive, baviti i strejt tematikom. Dobrović je napomenuo kako queer estetika jest bitna, ali ono što je važnije jest naučiti čitati iz drugih identiteta, graditi novi jezik i stvoriti nešto novo.

Budisavljević je govorila i o svom filmu, intimnoj obiteljskoj priči u kojoj retrogradno pokušava shvatiti roditeljsko nerazumijevanje njezine seksualne orijentacije. Istaknula je kako je imala snažnu potrebu snimiti taj film jer dotada filmova takve tematike nije bilo, a ono najbitnije je bilo “obznaniti svijetu da oni postoje i zabilježiti svoja iskustva za buduće generacije”. U kontekstu toga, Žmak je napomenula da ono malo lezbijskih filmova što postoji je jako loše, prepuno stereotipa i neoriginalnosti. Na nju se nadovezala Janečić, koja je potvrdila da je ista situacija i u slikarstvu, gdje se radi više o “lezbijskim predstavama za strejt muškarce nego o stvarnom prikazu lezbijki”.

Po pitanju politizirane, aktivističke umjetnosti, gošće su uglavnom dijelile mišljenja. Janečić je istaknula kako ne promatra umjetnost slike kao nešto aktivističko, ali da u javnosti pojava takvih slika može ostaviti dojam i pokazati da postoji još nešto osim heteroseksualnih identiteta kojima smo svakodnevno okruženi u reklamama. Žmak se složila s njom, rekavši da umjetnost ne može mijenjati zakone, ali može utjecati na percepciju. Dobrović je još dodao kako se ni queer estetika ne bavi više striktno određenim problemima kroz umjetnost, već da sve ovisi o queer senzibilitetu samog umjetnika.

Kroz razgovor otvorilo se i zanimljivo pitanje o umjetnosti ‘u ormaru’, za što je Budisavljević rekla da je sve stvar kulturnog i društvenog konteksta. Kao primjer je navela svoj film, koji je u Hrvatskoj dočekan kao revolucionaran i provokativan, dok je vani doživljen sasvim normalno i kao ništa neobično. U kontekstu toga, postavljeno je i pitanje što misle o javnim osobama za koje svi znaju da su gej, ali se još nisu outale. Svi su se složili da je outanje dugotrajan proces čije će se vremensko trajanje razlikovati od osobe do osobe te da se nikoga ne može na to natjerati protiv njegove volje. Međutim, također smatraju da bi to bilo dobar korak i primjer za mlade gej ljude koji prolaze kroz isti proces.

Žmak je zaključno rekla kako se ne želi umjetnički zatvarati u neke kalupe, pa tako ni one LGBT tematike te da se umjetnošću bavi radi nje same. Kad umjetnik/umjetnica jednom proživi tu temu, kreće od nje dalje kamo je vodi. Umjetnost je bila i uvijek će biti najbolje sredstvo za izražavanje samog/same sebe i svojih identiteta, i to je ono što joj daje najveću vrijednost, bez obzira na tematsku pozadinu.

Razgovor s redateljicom Ivicom Boban

Posted on May 17, 2013 by sdadmin

U Memorijalnom stanu Marije Jurić Zagorke održan je razgovor s Ivicom Boban, redateljicom kazališne predstave “Zagorka”: Kazališni dug Zagorki koji je vodila Rada Borić, izvršna direktorica Centra za ženske studije. Osim što je poznata redateljica koja se može pohvaliti brojnim kazališnim predstavama koje je režirala, Ivica Boban je i koreografkinja, scenaristica, autorica raznih projekata i profesorica na Akademiji dramskih umjetnosti.

“Moj medij i područje struke je teatar i večeras ću pokušati evocirati zanose o stvaranju predstave i reflektirati se na Zagorkin život”- započela je Ivica Boban.

Komad koji je izveden u HNK-u inspiriran je Zagorkinim Kamenom na cesti, a predstava je praizvedena 28. siječnja. 2011 godine. Ono što je bitno za tu dramu je da su prikazani događaji iz Zagorkina života i stvaralaštva. Predstava traje gotovo četiri sata, sudjelovalo je oko 70-tak glumaca, a s prikazivanjem ponovno kreće na jesen.

Kada se postavi pitanje motivacije da se napravi biografija o Zagorkinom životu, treba napomenuti kako se kod redateljice neka davna motivacija rodila još kad je imala 14, 15 godina i kada je ispod popluna s baterijom čitala njena djela u jednom dahu.

Ono što ju je kasnije motiviralo, bio je trenutak kad je radila na predstavi Alma Majer u Teatru ITD, te je radeći ju paralelno naišla na Lasićevu biografiju na osvrt na Zagorku. Zvali su je iz HNK-a da napravi domaći tekst, a kako u to vrijeme nije postojao nikakav suvremeni tekst koji bi ju intrigirao, odlučila je probati Zagorku.

“Mora me nešto motivirati i intrigirati da bi započela raditi na tome. Najviše sam motivirana ako se radi o vremenu u kojem smo živjeli, a koje se može reflektirati na vrijeme danas”- rekla je Ivica Boban.

U samom početku redateljica prepričava kako nije znala smjer, ali je bila fokusirana da stvori dramsku situaciju kroz sva njena djela. U radu joj je bilo najteže dolaziti do materijala, osobito djela Lasića i Đorđevića. Preko društva novinara je uzimala neke materijale, a jednako teško je bilo i doći do istine o onome što se zaista dogodilo u određenim momentima, jer je Zagorka neke stvari u odnosu na vlast drugačije formulirala.

Tijekom razgovora s redateljicom, Rada Borić se osvrnula i na činjenicu da je krila vezu s muškarcem mlađim od sebe 11 godina i da to nigdje nije dokumentirano. Redateljica je objasnila kako je vrijeme u kojem je živjela krivo za mnogo toga. O vezi nije mogla otvoreno govoriti, jer se seksualnost nije smjela spominjati. Od drugih ljudi je tražila sve ono što joj nisu mogli dati majka i otac, i iako je odnos s mnogo mlađim muškarcem svugdje zaobišla, čini se kako je baš on bio čovjek njenog života.

Zbog svega toga, Zagorka bi danas bila dobar primjer mladim ženama, jer ono što je doživjela kroz život od nasilja u djetinjstvu, ranog braka, nepravde i nepriznavanje od strane kolega, nešto je protiv čega se i danas bore mnoge žene. Njezin primjer im može dati snagu da ustraju u borbi protiv diskriminacije i nasilja u svakom smislu.

Zagorka i čitav njezin život neiscrpan je izvor inspiracije, a kako je ona na redateljicu ostavila velik dojam i bila dio njenog života još od djetinjstva nadamo se realizaciji svih novih projekata koji nose njeno ime.

“Željela bih napisati biografsku fresku i da cijeli komad bude o njoj samoj, jer mislim da ona to zaslužuje i danas mislim da joj to dugujemo. Bila je zaista izuzetna umjetnica i žena”- zaključila je Ivica Boban.

Prikupljanje potpisa u centru Zagreba

Posted on May 17, 2013 by sdadmin

Budući da se nezaposlenost mladih popela na čak 51,6 posto te se situacija pogoršava, inicijativa ‘Za rad spremne’ je odlučila podići svijest o kontraproduktivnim mjerama koje pogađaju upravo skupinu mladih muškaraca i žena.

U subotu, 18.svibnja, odlučile su na Zrinjevcu prikupljati potpise na pisma upućenima potpredsjednici Vlade i ministrici socijalne politike i mladih Milanki Opačić te ministru rada i mirovinskog sustava Mirandu Mrsiću.

Proučavajući mjere namijenjene zapošljavanju mladih, koje su donijela Ministarstva socijalne politike i mladih te Ministarstvo rada i mirovinskog sustava, zaključile smo kako mlade promatrate kao homogenu skupinu te ne postoje adekvatne analize koje su proučavale mlade ženske osobe na tržištu rada, njihove potrebe i probleme s kojima su suočene.

Gotovo sve mjere koje su ministarstva donijela kako bi se smanjila nezaposlenost mladih služe kao podrška stručnom osposobljavanju bez zasnivanja radnog odnosa, odnosno tzv ‘volontiranju za 1.600 kuna’. Ova mjera ‘volontiranja’ češće pogađa žene nego muškarce zbog neusklađenosti obrazovnog sustava s tržištem rada. Naime, djevojke čine većinu studentske populacije na društvenim i humanističkim fakultetima, s čijim diplomama kasnije teže pronalaze posao, dok mladići s diplomama tehničkih fakulteta lakše dolaze do radnog mjesta i ono je najčešće bolje plaćeno.

Također je problematična i kultura poduzetništva koju kroz svoje dokumente vlasti nastoje nametnuti, čime pokazuju da nisu svjesni da kod djevojaka ne postoji mnogo mogućnosti za otvaranjem vlastitog biznisa.

Cilj inicijative ‘Za rad spremne’ jest osvijestiti položaj mladih žena na tržištu rada, aktivirati mlade žene da postanu svjesne diskriminacije pri zapošljavanju, ali i na radnom mjestu te da se usude adekvatno reagirati. Traže konstruktivnu politiku i njenu implementaciju za Hrvatsku prepunu znanjem i kompetencijom, a ne diskriminacijom.

Inicijativu ‘Za rad spremne’ pokrenule su sudionice projekta Mlade žene mijenjaju svijet, koju u Hrvatskoj provodi nevladina, feministička organizacija CESI.

Za rad spremne: Kako da nezaposlenost mladih žena bude niža od PDV-a?

Posted on May 17, 2013 by sdadmin

Ovih biste dana, šetajući Zagrebom, imale prilike vidjeti oblijepljene plakate s tužnom djevojkom koja baca svoju diplomu u smeće, gledajući oglase za posao koji traže isključivo muškarce.

Riječ je o inicijativi koja želi podići svijest o posebno ugroženoj skupini – mladim ženama. One su, naime, dvostruko diskriminirane – i po dobnoj i po rodnoj osnovi, a osim toga, žene su tradicionalno manje plaćene od muškaraca za rad iste vrijednosti. Upravo zbog toga se pojavila potreba da se osnuje inicijativa koja tematizira probleme mladih žena i tržišta rada.

Budući da se nezaposlenost mladih popela na čak 51,6 posto, čime je postala najvišom stopom nezaposlenih mladih osoba u povijesti Hrvatske, osnovana je inicijativa Za rad spremne kojoj je cilj otvoriti novi prostor za razgovor o ovoj iznimno bitnoj temi za cijelo društvo.

Stoga, u subotu, 18. svibnja, na Zrinjevcu se organizira akcija kako bi se informirala i osvijestila javnost, ali i poduzele neke konkretne mjere. Naime, tijekom akcije će se potpisivati zahtjevi u obliku pisma u kojima će biti izričito navedeni problemi trenutne Vladine politike, status mladih žena na tržištu rada te zahtjevi koje očekujemo da će nadležna ministarstva uzeti u obzir i ispuniti. Pisma će biti upućena potpredsjednici Vlade i ministrici socijalne politike i mladih Milanki Opačić te ministru rada i mirovinskog sustava Mirandu Mrsiću.

{slika}

Cilj inicijative Za rad spremne jest osvijestiti položaj mladih žena na tržištu rada, aktivirati mlade žene da postanu svjesne diskriminacije pri zapošljavanju, ali i na radnom mjestu te da se usude adekvatno reagirati. Traže konstruktivnu politiku i njenu implementaciju za Hrvatsku prepunu znanjem i kompetencijom, a ne diskriminacijom.

“Iz tog razloga ćemo u subotu od 10 do 13 sati na Zrinjevcu prikupljati potpise ispod pisama koje ćemo simbolički poslati ministarstvima kako bismo ih senzibilizirali i uvjerili kako je ovaj problem od goruće važnosti. Golema nezaposlenost mladih nije problem isključivo mladih osoba, nego cijeloga društva’, pojasnile su organizatorice.

Inicijativu ‘Za rad spremne’ pokrenule su sudionice projekta Mlade žene mijenjaju svijet, koju u Hrvatskoj provodi nevladina, feministička organizacija CESI.

Queer izvan svoja četiri zida

Posted on May 16, 2013 by sdadmin

U sklopu šestog Subversive Film Festivala uključen je i popratni program nazvan Queer izvan svoja četiri zida, ostvaren u suradnji s Queer Zagrebom. Kako je queer teorija, izričaj, aktivizam i život u zapadnim liberalnim demokracijama često vrlo subverzivan, te se čini da se odvija na marginama društva, suradnja sa SFF- om je logična, istaknuli su organizatori. Queer izvan svoja četiri zida uključivao je selekciju filmova i tribina koji na inovativni način propituju queer prostor u različitim izražajima seksualnosti, koje odskaču od heteronormativnog diskursa zapadnih društava.

Kroz dva filma i dvije tribine nastojat ću prenijeti dio queer doprinosa ovogodišnjem Subversive Film Festivalu.

Film Raspberry Reich, kanadskog redatelja/pisca/fotografa/umjetnika Bruce LaBruce-a, njemački je film snimljen 2004. godine, 25 godina nakon jedne od najvećih kriza u Njemačkoj nakon Drugog svjetskog rata, kada su članovi RAF- a (ili Baader- Meinhof-a) oteli i ubili njemačkog industrijalca Hanns-Martin Schleyera. Film na vrlo satiričan i kritičan način analizira malograđanski život, no puno više ‘trendovske’ radikalizme moderne njemačke ljevice, koja svoju inspiraciju crpi iz ekstremno lijevih pokreta 1970-ih, poput Baader- Meinhof organizacije. Film prikazuje život šačice radikalno lijevih aktivista, revolucionara, koji su život podredili istrebljenju kapitalizma. Oni planiraju oteti sina jednog od najbogatijih ljudi Njemačke, kako bi ga kasnije ucjenjivali za novce koje bi potom uložili u istrebljenje svjetskih nepravdi. Naravno, otmica je samo početak revolucije, a gdje joj je kraj to se ne nazire. Teško je djelovati, jer su i pahuljice za doručak kontra- revolucionarni element. Glavni vođa grupice revolucionara je žena, koja je ujedno i ideolog grupe. Citirajući Marxa, Marcusea i druge lijeve filozofe, osnažuje moral suboraca. To čini i uvodeći nove seksualne prakse među članovima grupe, u svrhu revolucije i rušenja malograđanskog heteroseksističkog morala. “Homoseksualna intifada je najviši oblik klasne borbe”, uzvikuje svom (dotadašnjem?) dečku, nagovarajući ga da vodi ljubav sa svojim prijateljem, te se na taj način oslobodi okova i prepusti revoluciji. Kako čitateljima/icama koji/je još nisu pogledali/le film ne želim otkriti kraj, neću dalje ulaziti u detalje same radnje. U svakom slučaju, film pruža fantastičnu i zabavnu kritiku radikalnog aktivizma/terorizma, heteronormativnosti i svakog oblika dogmatizma. Fetišizacija i eksplicitne scene seksa također se protežu kroz cijeli film, no u konačnici film je i hommage ljubavi, konvencionalnoj i nekonvencionalnoj, revolucionarnoj ili dosadnoj, ali svakako ljubavi.

Želim tvoju ljubav, film je Travisa Mathewsa, nagrađivanog redatelja i predstavnika novog vala gej ljubavne drame, koji se u svojim filovima bavi gej muškarcima i njihovom intimom. Produkciju filma napravio je studio za gej porno filove, pa tako film obiluje eksplicitnim prizorima gej seksa. To je izazvalo mnogo kontroverzi, a prikazivanje filma je zabranjeno na nekoliko festivala u Australiji. Gledatelji/ice su ovaj film već mogli/le pogledati u sklopu Queer Zagreba prošle godine. Radnja filma prikazuje zadnjih 36 sati koje glavni lik, mladi performativni umjetnik Jesse, provodi u San Franciscu, gradu umjetnosti i slobodne ljubavi, otkud se mora vratiti u rodni grad, jer mu je život postao preskup. Jesse je gej muškarac u kasnim dvadesetima koji se bori za svoje mjesto na umjetničkoj sceni, no konkurencija je sve jača, a inspiracija sve slabija. Jedini izlaz vidi u povratku u dom svojih roditelja, kako bi uštedio na stanarini i pokušao se probiti na manjem ‘tržištu’. Prijatelji i bivši ljubavnici mu pripremaju oproštajnu zabavu, na koju on ne odlazi, zbog nabijenog lažnog optimizma kojim ga okolina guši i hrabri. Povratak kući značio je i ponovno suočavanje s ocem, koji nikada nije do kraja prihvatio da mu je sin gej umjetnik. Naslov filma ukazuje na potragu za ljubavi, no ovdje nije riječ o romantičnoj ljubavi, već više o ljubavi i potrebi za prihvaćanjem koje sin traži od svoga oca.

Predavanje Dušana Maljkovića: Kemp i treš u pop- kulturi (u Srbiji) od 90- ih naovamo

Dušan Maljković je srpski novinar, književnik, prevoditelj i LGBT aktivist, koji se između ostalog bavi proučavanjem pop- kulture u Srbiji kroz queer perspektivu. On u svojim interpretacijama proučava emancipacijski potencijal koji je imala turbo- folk glazba u Srbiji, no i različite suprotstavljene interpretacije koje se bave političkim implikacijama tog fenomena. U popularnoj kulturi Srbije 90-ih on vidi emancipaciju treša i kemp estetike, čije učinke povezuje s politikom, turbo- folkom, tranzicijom itd.

Sve je počelo 1990-ih s pjesmom ‘200 na sat’ Ivana Gavrilovića, koja je postala ‘himna’ tog novog žanra u usponu. Maljković ističe kako je doduše sam Gavrilović to nazivao ‘tehno- folkom’, no modus operandi je bio isti – ‘Misli globalno, primjeni lokalno’. Kao drugu himnu Maljković vidi pjesmu ‘Ne računaj na mene’, duet Cece i Mire Škorić. Analizirajući te i mnoge druge pjesme, autor predavanja vidi tri ključna ‘nova’ elementa koja se javljaju.

Od 1990. do 1995. godine, postavlja se pitanje je li moguće isčitati novu ‘profeminističku’ dimenziju u pjesmama turbo-folka? Sam naslov ‘Ne računaj na mene’ daje nam nazreti zaokret u ženskom poimanju slijepe vjernosti i poslušnosti, te se zasigurno jedan emancipacijski zaokret može isčitati, no kritičari takve teze ističu da se stil odjevanja, šminkanja i pokreta ne može tako tumačiti, te da ta domena ostaje kreirana u diskursu ‘onoga što je muškarcima poželjno’. Maljković smatra da je oboje donekle točno.

Drugi emancipatorni element je uključivanje manjina, koje su dotad bile sakrivene, isključene. Navodi primjer mladih Roma koji počinju pjevati i snimati spotove, formiraju dance- žanr, rade duete s tada najvećim zvjezdama Srbije. Primjer je Funky G.

Treći, a nikako najmanje bitan element je gej emancipacija, koja je vidljiva u novim spotovima koji prikazuju sve više golih muških tijela, te kasnije i kemp estetike. Većinu spotova napravio je Dejan Milićević, producent i poznati fotograf, kojeg se povezuje s gej scenom u Srbiji, iako se on uvijek ograđivao od takvog etiketiranja. No, kroz njegov lik i djelo, ljudi su se od 1990- ih naovamo polako počeli privikavati na prisutnost gej osoba u Srbiji, smatra Maljković.

Za cijelu ovu analizu veoma je bitan socio-ekonomski kontekst Srbije 1990- ih. Usprkos osiromašenju Srbije tijekom ratnih godina, stvaraju se i neki novi mediji, poput Televizije Palma. Na toj televiziji, za ondašnjih 100 maraka mogli ste emitirati svoj spot, što su mnogi i učinili, te je taj novi medij postao hit. Analizirajući spot ‘Kao Madonna’ Dace Terzović, Maljković pokazuje kako je jedna djevojka iz malog sela mogla snimiti spot s običnom kamerom i katastrofalnom produkcijom, te za male novce postati slavna. To je skoro svatko tada mogao postići. Vrhunska produkcija dolazi tek nakon 1995. kada krupni kapital stupa na scenu, primjerice TV Pink.

Interpretacije ovog turbo-folk fenomena, u kojem je svatko mogao postati zvijezda, su različite. Maljković ističe dvije – onu srpske desnice i onu ‘građanskih’ elita. Za srpsku desnicu turbo- folk ruši tradiciju i uvodi elemente zapada, što je njima neprihvatljivo. S druge strane, građanski kritičari su interpretirali taj fenomen kao jedan od simptoma političke situacije toga vremena, u kojoj su nestale sve građanske vrijednosti. Jednostavno, oni to vide kao ‘poseljačenje’ i izraz srpskog nacionalizma. No, kada su Cecu upitali jesu li njene pjesme nacionalističke, ona je rekla da je ona patriotkinja, no da su pjesme ljubavne i samim time nadnacionalnog karaktera. Obe kritike, i desna i tzv. građanska, turbo-folk vide kao svojevrsni istočni proizvod, ‘radio Teheran’ i općenito ‘šrot’ glazbu.

Danas je glazbena industrija gotovo jedina preostala u Srbiji, ističe Maljković, te se ona formira u otporu spram zapadu, stvarajući vlastite Madonne, Beyonce itd. Općenito, turbo-folk nakon 1995. više ne postoji, smatra Maljković, jer se dance i narodno odvajaju. No, za queer interpretaciju nemoguće je zaobići lik i djelo Jelene Karleuše, koja sebe vidi kao borca za ljudska prava, s posebnim naglaskom na prava gay osoba. Od 2010. i gej parade u Srbiji, ona istupa u javnosti braneći prava gay osoba i napadajući zatucanost masa. Građanske elite u Srbiji su prepoznale njezin potencijal, te su joj počele davati sve više medijskog prostora u svrhu utjecaja na javno mnijenje o pitanju gay prava.

Diskusija na temu: Preispitivanje/stvaranje novih savezništava na Balkanu: queerness, klasa i politike

Ovaj panel bavio se propitivanjem uspona pokreta za dobivanjem prava za LGBT osobe na Balkanu u zadnjih 15-ak godina, koji nameće pitanje kreće li se taj pokret samo u paradigmi neoliberalizma, što može dovesti do reakcionarno-konzervativnih učinaka, ili postoji potencijal tih pokreta za stvaranjem novih prostora klasne borbe?

Dušan Maljković u svom se izlaganju fokusirao na dva ključna pojma – ‘pink washing’ i homonacionalizam. On vidi dvije glavne faze modernog gej pokreta u drugoj polovici 20. stoljeća: prva, revolucionarna faza 1960-ih, tzv. ‘pink revolution’, kada su se nametala pitanja klase, rase, seksualne orijentacije itd. i druga faza kada je gej pokret postao više mainstream, propitivanje braka i obitelji, zahtjevi za većim pravima od države i sl. On smatra da se dogodio određeni pomak od političkog univerzalizma prema politikama identiteta. Fenomen homonacionalizma pojavio se prvotno u SAD-u, kada je gej populacija podržavala američki ekskluzivizam. U Srbiji se taj fenomen može proučiti na primjeru gej i lezbijske grupe Arkadija 1990-ih, kada se zajednica trebala postaviti prema problemu rastućeg nacionalizma. Grupa se razdvojila na one kojima je srpski identitet bio jednako važan kao i gej ili lezbijski identitet, te na one anacionalne.

‘Pink washing’ je pojam koji označava politike države koje koriste gej prava kao svojevrsnu ‘zakrpu’ za ostale probleme: npr. homoafirmativni karakter države Izrael prikriva problem izraelskog odnosa spram Palestinaca. U Srbiji, Ivica Dačić se vodi ovom logikom: ako EU traži pride, treba ga i napraviti, no i zabraniti kada je to potrebno. Takav stav je potpomognut od Bruxellesa, jer su, jednom kada je Srbija priznala Kosovo, odustali od zahtijevanja da se pride održi.

Gordan Bosanac u svom se izlaganju osvrnuo na klasično djelo John D̓ Emiliona ‘Capitalism and Gay Identity’, koji je 1983. već predvidio kako će se ‘priča odigrati’. Kapitalizam je stvorio gej identitete, oslobodio ih na neki način, jer je on (kapitalizam) želio svakoga ‘pridobiti’ na svoju stranu. Bosanac je postavio pitanje: jesu li LGBT pokreti shvatili da su s druge strane iskorišteni od tog istog sustava? Jednom kada su zadobili svoja prava, trebaju biti mirni i zadovoljni? Zaključio je kako iskreno sumnja u daljnji potencijal LGBT pokreta da ‘izazivaju’ kapitalizam. Čini mu se da su se nekako iscrpili. Postoje nekakvi pozitivni primjeri klasne i LGBT borbe u svijetu, no koliko je to moguće na Balkanu, to je upitno. Na savezništva radikalno lijevih pokreta i LGBT pokreta na Balkanu još treba pričekati, ako će uopće biti moguća.

God makes no mistakes

Posted on May 16, 2013 by sdadmin

Ja sam Marko. Imam plave oči i svijetlo smeđu kosu. Studiram ekonomiju, volim muziku, volim knjige, volim izlaske. Dečko sam kao i svaki drugi. Ja sam vaš susjed, ja sam vaš prijatelj, ja sam vaš sin i unuk kojeg volite. Uz sve to sam i gej, samo što to skrivam od vas jer vas se bojim!

Ovo je moja priča koju pišem jer u sebi više ne mogu držati osjećaje koji su se nakupili posljednjih dana.

Šećući se gradom ili gledajući kroz prozore tramvaja dok se vozim prema fakultetu svaki puta me nešto stegne oko srca kada ugledam kućice u kojima građanska inicijativa “U ime obitelji” skuplja svoje diskriminatorne potpise.

Kukavica sam. Priznajem to. Bojim se nasmiješenih, u šareno obučenih ljudi. Bojim se vjernika. Bojim se osoba koje prilaze štandu i prepisuju broj svoje osobne iskaznice na bijeli papir i uz to stavljaju svoj potpis. Bojim se jer ovo skupljanje potpisa shvaćam vrlo osobno. Za mene pitanje o kojem odlučuju ne glasi “Jeste li za da se u Ustav RH unese odredba po kojoj je brak životna zajednica žene i muškarca? već “Mrzite li Marka?” A očito me mnogi mrze. Svoj potpis na listu, uz tisuće drugih neznanih mi ljudi, stavila je i moja baka, mama, najdraža susjeda te mnogi kolege s fakulteta.

Baka je prva potpisala. Prošle nedjelje poslije mise, ispred crkve gdje je građanska inicijativa skupljala potpise. Ispričala mi je to kada sam je kasnije toga dana posjetio u domu, stavivši mi veliku knedlu u grlo. Od četvero njene unučadi jedino ju ja posjećujem svakoga tjedna. Ostali su previše zaokupljeni svojim životom da bi je se sjetili. Neki je nisu nazvali ni za Božić. Stavila je svoj potpis na listu… Stavila je potpis protiv unuka za kojeg uvijek ističe kako joj je najbolji i najdraži. Što bi napravila kada bi saznala za moju tajnu? Da li bi joj i dalje bio najdraži? Kada sam se kasnije toga dana vratio kući iz posjete legao sam u krevet i neutješno plakao sve dok nisam zaspao.

Mama je potpisala jučer. Stavila je potpis na listu protiv svog sina koji je jedini od njeno četvero djece upisao fakultet, razveselivši je time do neba. Stavila je potpis protiv sina koji je svako jutro obraduje sms-om da je voli. Javila mi je da je stavila svoj potpis kao odgovor na taj jutarnji sms te usput dala savjet da i ja učinim isto. Na kraju je napisala da i ona voli mene. Nakon njene dojave nisam plakao. Moja tuga je bila preteška za suze.

Mnogi moji kolege lajkali su stranicu “U ime obitelji” i potpisali listu. Mnogima od njih sam pomogao s učenjem budući da sam jedan od najboljih studenata. Mnogima sam posudio svoje bilješke s predavanja, s mnogima sam izlazio van, smijao se… Što bi oni napravili kada bi saznali da su potpisali listu protiv mene?

Moja starija susjeda, koja živi sama i kojoj uvijek pomognem nositi vrećice iz trgovine je isto potpisala. Želi sačuvati hrvatsku obitelj, kaže. Obitelj koju ona sama nema jer ju je muž ostavio prije mnogo godina, a djecu nikada nije imala.

Ja znam da nitko od njih ne zna za moju seksualnu orijentaciju. U tome se opet ogleda moj kukavičluk. Strah me kazati im tko sam zapravo. No nisam previše strog prema sebi zbog svoje šutnje. Uz kršćanski nastrojene roditelje i rodbinu od malena sam odgajan da “Bog ne voli pedere” i da se “to” ne smije biti. I dok su Bog i cijela moja obitelj mrzili pedere ja sam mrzio samog sebe… Htio sam biti kao i ostali, htio sam biti “normalan”. Htio sam da Bog i mene zavoli.

Sve ovo nagnalo me na to da razmislim čime sam zaslužio “Mrzite-li-Marka?” skupljanje potpisa. Čime su gej osobe zaslužile ovakvu mržnju? Nisam odabrao biti homoseksualcem… Jednostavno sam se rodio takav… Ostale gej osobe koje poznam kažu mi isto. To nije nešto što se odabere. Tko bi normalan u ovakvom društvu opće odabrao biti homoseksualcem? U društvu u kojem na tebe bacaju kamenje, pljuju, psuju i vrijeđaju te.

Kao mlađi često sam sažalijevao samog sebe pitajući se zašto ja, zašto baš ja? No onda jednog dana shvatiš da već jesi normalan i da si ovdje s razlogom. Da te Bog ne mrzi, da ne možeš protiv onoga što jesi.

Ja sam svoju životnu svrhu pronašao. Ovdje sam kako bih vas naučio toleranciji. Ovdje sam kako bi vas posjetio u domu kad ste stari i nemoćni, kako bi vas razveselio dobrim ocjenama, kako bi vam pomogao nositi teške vrećice kada idete iz trgovine. Ovdje sam da vas volim i da vi volite mene.

Što poručiti ljudima uključenima u inicijativu “U ime obitelji”. Samo to da ne znaju što čine. Znam kako oni vjeruju da rade ono što je najbolje za državu, za zajednicu, za ljude. Isto kao što su bili uvjereni i oni koji su se (ne tako davno) borili protiv miješanih brakova između crnaca i bijelaca… No tu smo da učimo jedni od drugih. Jednoga dana će i oni shvatiti koliko su pogriješili. Dragi moji “U-ime-obitelji” sugrađani i sugrađanke, zapitajte se koliki od vas imaju sinove, kćeri, susjede i prijatelje homoseksualne orijentacije koje je strah reći vam tko su zapravo kako ne bi doživjeli osudu i mržnju od strane onih koji bi trebali biti ovdje kada je najteže?

Danas sam se dopisivao sa svojom najboljom prijateljicom koja zna za moju tajnu. Žalio sam joj se kako me svaki puta zaboli trbuh kad god prođem pokraj štanda na kojem skupljaju potpise. Žalio sam joj se kako me svaki put zazebe srce kada vidim koliko ljudi stavlja svoj potpis na referendum protiv mene. Ali Marko (napisala mi je ona) pusti ih. I sam znaš da bi te svi obožavali kada bi te upoznali! I odjednom se sjetiš svoje bake i mame, sjetiš se svoje susjede i kolega s fakulteta s kojima i dobar i shvatiš da je u pravu.

Dok ovo pišem, svakom novom riječju, svakim novim retkom iz mene istječe otrov koji se danima nakupljao, a želudac više nije onako stegnut. Ja sam svaka ona osoba koja se svojoj obitelji i svojim poznanicima boji priznati tko je i što je. Ja sam svaki onaj sin koji se skriva od svog oca i svoje majke, svaki unuk koji se skriva od religiozne bake, svaki prijatelj koji se skriva od netolerantnih kolega.

Znam da ovaj tekst neće promijeniti situaciju u kojoj se nalazim(o). Zbog ovog teksta sutra neće biti zaustavljeno skupljanje potpisa niti će se ljudi iz inicijative naučiti toleranciji. Moje rečenice neće ih nagnati da razmisle i dođu do zaključka kako Bog voli sve ljude… No ovaj će tekst dati potvrdu onima koji razmišljaju isto kao ja, a ono što je još važnije, ovaj tekst će možda utješiti sve one koji se svako jutro bude s grčem u želucu, možda će utješiti one koji su ovih dana tužni. Želim da im ovaj tekst pokaže da nisu sami.

I zato: Just put your paws up,
‘Cause you were born this way, baby.