Brazil dao zeleno svjetlo istospolnom braku

Brazil je postao treća i najveća latinoamerička država koja je faktički dala zeleno svjetlo istospolnom braku.

Nacionalni savjet za pravosuđe, na panelu posvećenom brazilskom pravnom sustavu, kojim je predsjedavao vrhovni sudac, prenio je stav vladinom uredu da je brazilsko pravosuđe usvojilo priznavanje istospolnog braka.

“Ovo faktički znači da je Brazil odobrio istospolni brak”, rekao je Raquel Pereira de Castro Araujo, šef Komiteta za ljudska prava brazilske odvjetničke komore.

Šef Vrhovnog suda Joaquim Barbosa objasnio je da nema razloga čekati da Kongres službeno usvoji Zakon o istospolnom braku, i da se istospolni parovi mogu slobodno vjenčavati.

Barbosa je istaknuo da je Vrhovni sud Brazila još 2011. godine prepoznao stabilne gay i lezbijske zajednice te donio odluku kojom im Ustav garantira ista prava kao i heteroseksualnim parovima.

Odluka Vrhovnog suda Brazila dolazi tek nešto više od dva mjeseca prije nego što će papa Franjo prisustvovati Svjetskom danu mladih u Brazilu, zemlji sa najviše rimokatolika na svijetu – 123 milijuna od 194 milijuna stanovnika ukupno. Uz to ima oko 60 tisuća gay parova.

Da podsjetimo: nedavno su odobreni istospolni brakovi u Urugvaj te u Argentini od 2010., dok je istospolni brak dozvoljen u Mexico Cityju (ali ne i u ostatku Meksika) od 2009. godine.

Od ponižavanja do pravde

“Zašto je niste bacili u more?, rekao je policajac negdje oko tri sata u noći 23. kolovoza 2007. godine nekolicini ljudi okupljenih na rivi u Milni na otoku Braču. Stajali su pred vezom 37,6 metara dugog broda “Emanuel”, koji je nekoć pod imenom ‘Karlovac’ u Jadrolinijinoj floti četrdeset godina brodio jadranskim otocima. Prodan je 1995. kao staro željezo i nakon što je godinama ležao na mrtvom vezu preuređen je u luksuznu jahtu ‘Emanuel’ kojoj je te 2007. godine bilo drugo ljeto krstarenja morem.

Na rivi su u to doba bili konobar s ‘Emanuela’ D. Š., vlasnik broda, vlasnica i konobar kafića ‘Fjaka’, gdje je dio posade tu večer izašao na piće, i kći vlasnika susjednog broda. Svi su policajcu rekli da je hostesa s ‘Emanuela’ D. J. pila i remetila javni red i mir histerično vičući i upadajući gostima u kabine. D. J. je pozvala policiju. Tvrdila je da ju je konobar D. Š. silovao u salonu ‘Emanuela’ oko dva sata u noći. Tada je na rivi stajala u razderanoj suknji ispod koje nije imala gaćice jer joj ih je, kako je rekla, silovatelj potrgao i negdje bacio pa je tražila od policajca da pregleda mjesto silovanja kako bi se našle gaćice, kao dokaz. Policajac joj je odgovorio da za to nema potrebe jer je ‘pijana, a ne silovana’. Tako stoji u debelim sudskim spisima slučaja koji je počeo te noći na ‘Emanuelu’, a završio pet ljeta kasnije na Europskom sudu za ljudska prava u Strasbourgu.

D. J. je dan ranije došla na ‘Emanuel’. Tada 28-godišnjakinji, s četverogodišnjom djevojčicom i srednjoškolskim diplomama hotelsko-turističke tehničarke i profesionalnog pomorca te bez posla, dobro je došao hitan poziv vlasnika broda da dođe sezonski raditi. Mjesto hostese na brodu s malobrojnom posadom podrazumijevalo je da će raditi sve, od čišćenja do posluživanja, za što je trebala dobiti oko 5000 kuna mjesečno. Neprijavljeno, kao i svi drugi na brodu, kako kaže. Posada, među kojom nikoga nije poznavala, dijelila je tuševe i wc-e i već joj se prvog dana dogodilo da je konobar D. Š. ušao u kupaonicu dok se tuširala. Nije joj to bilo drago, ali mogla je biti i slučajnost. Njenu drugu večer na brodu usidrili su se u Milni i izašli na kopno. Popila je par pića i kako inače nije navikla na alkohol, nije joj bilo dobro. Posumnjala je i da joj je netko stavio drogu u piće, što je i rekla društvu u kojem je bila. Odlučila je otići na spavanje, a D. Š. (31) ju je pratio mada mu je rekla da nije potrebno jer je brod bio udaljen tek tridesetak metara. Odgovorio je da joj želi pomoći. U praznom brodskom salonu D. Š. ju je počeo ljubiti, strgnuo joj je gaćice i poderao suknju, penetrirao u nju prstima, a onda i penisom. Iako malaksala od alkohola i mučnine, branila se i kada je konačno odustao, pokušao ju je odvući do njezine kabine da je stavi na spavanje. No D. J. je već počela glasno zapomagati, lupati po vratima kabine u kojoj je mislila da spava vlasnik broda i pozvala je policiju. Vlasnik broda joj je rekao da je histerična i da budi goste te ju je otjerao s broda. Ne na kratko, već trajno. D. Š. joj je na obalu iznio kofer. Kada je došao policajac iz Policijske postaje Brač, nije napravio očevid ni osigurao mjesto događaja. Nije uzeo odjeću D. J. ni potražio gaćice u salonu, nije je ni ispitao niti uzeo odjeću D. Š. koji ga je dočekao svježe istuširan. Kasnije je u službenoj zabilješki zapisao: “Pošto je D.J. bila u šoku nisam mogao obaviti detaljni razgovor.”

U istom policijskom autu odveo je D. J. i D. Š. u policijsku postaju, gdje je D. Š. zadržan. Zanijekao je da je silovao D. J., ali je izjavio da je “istina da ju je dirao i gurao prst u vaginu”. Nju su popodne odveli u Split. Na trajektu joj je policajac rekao da djeluje previše mirno za nekoga tko je doživio silovanje i da su žrtve silovanja koje je on vidio bile pretučene. U Splitu ju je pregledao ginekolog KB Split te ustanovio “da nema ozljeda vagine, nego tek nekoliko ogrebotina po tijelu”, ali ginekolog je to smatrao povredama izvan njegove stručne domene. Protiv D. Š. je podnesena kaznena prijava. Uhićen je i priveden istražnome sucu S. G. na Županijskom sudu u Splitu. D. J. je popodne autobusom otputovala u Crikvenicu gdje je tada živjela. Nitko je prethodno nije ispitao.

Istražni sudac je saslušao osumnjičenika koji je rekao da su brodski strojar, on i D. J. zajedno išli na brod, da su se na brodu počeli ljubiti, ali je D. J. rekla da ‘ne ide dalje’ pa je odustao i pošao spavati. “Ne znam odakle povod i koji je motiv oštećene da me prijavi za silovanje kada ja to ne bih nikada učinio”, izjavio je. Istražni sudac je na temelju njegove obrane te policijskog zapisnika razgovora sa zatečenima te noći pred brodom u Milni, među ostalim, zaključio da je “oštećena konzumirala veću količinu alkohola, da je remetila javni red i mir, da ni u jednom trenutku nije bila nasamo s osumnjičenikom”, mada mu je i konobar povrdio da su bili sami. Sudac se nije  složio sa zahtjevom za provođenjem istrage. Istraga je ipak nastavljena.

D. J. je u Crikvenici ponovno otišla na pregled gdje su joj ustanovljene modrice na genitalijama i stražnjici dok je psihijatar u Rijeci zabilježio da “boluje od akutne reakcije na stres”. Također je samoinicijativno dala policiji u Crikvenci odjeću koju je nosila te večeri.

Kasnije u istrazi je vlasnik broda izjavio da se D. J. “napadno oblačila, odnosno da je nosila minice”. Sobarica na brodu, s kojom je dijelila kabinu i znale su se tek ta dva dana, rekla je da je “vidjela da se radi o lakoj, odnosno nestabilnoj osobi”. Za istu tu sobaricu je mornar s ‘Emanuela’ izjavio da mu je rekla da je onu noć našla gaćice D. J. i bacila ih u smeće. Tom je mornaru D. Š. rekao da bi D. J. ‘trebalo opaliti’ (u seksualnom smislu, ne u značenju ‘udariti’), a isto je posvjedočio i kapetan broda. I njemu je D. Š. rekao da bi ‘opalio’ D. J. Mornar nije saslušan na sudu.

Istražni sudac je tek 2. listopada saslušao D. J. Odredio je da je treba psihijatrijski vještačiti kako bi se procijenila “sposobnost podnositeljice da pravilno interpretira događaje, imajući u vidu njezinu alkoholiziranost (…) kao i utjecaj stupnja alkoholiziranosti i psihičkih smetnji na pružanje otpora.” Kada je psihijatrica nazvala, D. J. je mislila da je netko zafrkava. Nije znala da se psihijatrijsko vještačenje može obaviti telefonom. Također je zatraženo da se obavi razgovor s ocem D. J. kako bi se utvrdili odnosi unutar obitelji. Njezina odvjetnica je tražila izuzeće istražnog suca zbog sumnje u njegovu pristranost, ali na to nikada nije dobila odgovor.

D. J. je od MUP-a tražila da se ispitaju propusti policijskih službenika Policijske postaje Brač. MUP je ustvrdio ‘tešku povredu službene dužnosti’ i dvojici je bračkih policajca oduzeto 10 posto od jedne mjesečne plaće.

Županijsko državno odvjetništvo u Splitu je 31. ožujka 2008. odustalo od kaznenog progona D. Š. zbog nedostatka dokaza. D. J. nije htjela odustati i privatno je preuzela kazneni progon. Nije tražila odštetu, već pravdu. Kako je odvjetnica zbog poroda više nije mogla zastupati, a nije joj odobrena besplatna pravna pomoć niti je imala novaca da bi platila odvjetnika, na kraju je ipak morala odustati od tužbe. Ali nije odustala od pravde. Zahvaljujući pomoći udruge B.a.B.e., koja je s D. J. bila od početka njene sudske borbe, tužila je Republiku Hrvatsku Sudu za ljudska prava u Strasbourgu. Sud je u srpnju 2012. potvrdio da je bilo propusta u istrazi koje su kasnije utjecale na tijek procesa. Nakon presude Hrvatska je morala D. J. isplatiti 12.500 eura odštete i pokriti troškove.

“Išla sam na Sud u Strasbourgu da bih očistila svoje ime, da ne ostanem obilježena kao lažljivica i histerična luda. Sud se nije mogao izjašnjavati o silovanju niti kazniti počinitelja, ali sam htjela da se potvrdi što su mi napravili, a ne da sve ostane samo na mojoj priči”, kaže D. J dok sjedimo na sunčanoj rivi u Malom Lošinju na Uskrsni ponedjeljak. U Malom Lošinju živi, tu je i rođena, i tu je u djetinjstvu viđala brod ‘Karlovac’ koji je plovio prema obližnjim otocima. D. J. je odlučna, staložena i borbena mlada žena. Kaže da ju je čak više pogodilo to kako ju je sustav tretirao, nego što je silovana. “Silovanje mogu shvatiti u kategoriji zločina. Znam da postoje ljudi koji su to u stanju napraviti i da se silovanja događaju, ali nisam očekivala ono što je uslijedilo od policije, a  pogotovo od sudstva. To mi je došlo baš kao jaka šamarčina. I na kraju je država platila za te greške, a njima se ništa nije dogodilo. Da su istražni sudac i policajac, koji je došao te noći, morali platiti odštetu koju je sud izrekao, drugi put bi promislili kako obavljaju svoj posao”, kaže. Policajac koji je rekao da ju je trebalo baciti u more prošle je godine otišao u mirovinu zahvaljujući beneficiranom radnom stažu. Istražni sudac danas je predsjednik Odjela sudaca istrage Županijskog suda u Splitu.

{slika}

Iako joj je ostalo nekoliko ‘otvorenih bolnih točaka’, kako kaže, i o cijelom slučaju piše knjigu, za nju je taj događaj presudom u Strasbourgu završen. “Uspjela sam se pokrpati i nastaviti dalje. Za razliku od mnogih drugih žrtava silovanja, našla sam snage da se ne zakopam u traumu i da ne osjećam krivnju i sram. Ne dam tome mjesta u meni”, kaže. A nastaviti za nju je značilo i oprostiti silovatelju. “Nikome se pa ni njemu ne smije uskratiti oprost i pravo na promjenu. Normalan čovjek to ne bi napravio i zato mu treba pomoći”, kaže D. J. i takav stav opravdava svojom kršćanskom vjerom.  No to ne znači da ne bi voljela da je osuđen. “To bi bilo zasluženo, a i čovjek koji nije kažnjen za zločin može se osiliti i onda je veća mogućnost da to ponovi.” Ne prijaviti silovanje, kao što mnoge žrtve ne prijave, za nju nije dolazilo u obzir: “Savjest mi ne bi dopuštala da ga pustim da to još nekome napravi.” 

Mnoge žrtve silovanja u Hrvatskoj imaju slično iskustvo. Suci često razmatraju ponašanje žrtve, je li dragovoljno došla na mjesto silovanja, kako je bila odjevena, koliko se snažno opirala, kakav joj je prethodni seksualni život, dok se kao olakotne okolnosti počiniteljima znaju uzimati ljubomora, povrijeđenost zbog prekida veze sa žrtvom, očinstvo, starija dob pa čak i društveni status. Doktorica prava Ivana Radačić zajedno je s odvjetnicom Ines Bojić zastupala D. J. pred Sudom u Strasbourgu. Zadnjih je mjeseci analizirala praksu županijskih sudova u Zagrebu, Splitu, Rijeci i Osijeku u predmetima silovanja u protekle četiri i pol godine. Ukupno 65 predmeta koji su pravomoćno okončani. Analiza je pokazala koje su  najčešće rodne predrasude u sudskoj praksi: da žene vole da ih muškarci seksualno posjeduju, da često lažu da su silovane kako bi se osvetile muškarcima ili opravdale svoje ponašanje te da su često same odgovorne što su silovane. “Pretpostavka da žene žele biti seksualno posjedovane vidljiva je već u definiciji silovanja u kojoj je središnji element postojanje sile i prijetnje, a ne nedobrovoljnosti te u zahtjevu da se žrtva odupire. U nekim predmetima u kojima je dokazana upotreba sile optuženi su oslobođeni zbog toga što su sila ili otpor smatrani nedostatnima ili zato što se smatralo da su žene ‘naknadno pristale’ kad su se prestale opirati. Sama definicija silovanja ne spominje otpor,  no ustalila se praksa da se o tome raspravlja i često se traži da otpor žrtve mora biti ozbiljan i trajan, pa i s fizičkim posljedicama. U malom broju slučajeva bio je dovoljan samo verbalni otpor”, kaže Ivana Radačić i napominje da su određene kategorije žrtvi, na primjer, osobe sa psihičkim poremećajima, s problemima s alkoholom ili seksualno aktivne osobe, posebno ‘sumnjive’ i u njihovim se slučajevima često odustaje od progona. No ipak napominje da su suci u pojedinim predmetima odbacivali predrasude i polazili od toga da spolnu slobodu svih žena treba štititi, neovisno o njihovom ponašanju, te da lažno prijavljivanje nije specifičnost silovanja.”

Kada sam D. J. pitala zbog čega joj nisu vjerovali, ni dobar dio kolega, ni policija, ni sud, slegnula je ramenima i rekla:”Zato što se kod nas podrazumijeva da sa ženama može raditi što god tko hoće. Kada vlasnik broda, koji ima moć i novac, kaže da izmišljam i da sam problematična, iako nije bio prisutan kada se to događalo, prije će se prikloniti njemu pa i kada vide pokidanu suknju na meni. A zašto bih lagala takve stvari? Što imam od toga, osim pet godina izgubljenog života?”

Kazališni dug Zagorki – razgovor s Ivicom Boban

Zagorka je tijekom svog umjetničkog stvaralaštva neumorno pisala za kazalište, a kazališna je publika, za razliku od kritike, uživala u izvedbama njezinih djela. Predstavom ‘Zagorka’ autorica i redateljica Ivica Boban vraća dug spisateljici čija su djela odgojila generacije čitatelja i posjetitelja kazališta. Komad je inspiriran Zagorkinim Kamenom na cesti, a predstava je praizvedena 28. siječnja 2011. u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu. Okosnicu drame čine događaji iz Zagorkinog života i stvaralaštva, s prikazom njezine bespoštedne borbe za bolji položaj žena u patrijarhalnom društvu. U predstavi koja traje gotovo 4 sata sudjelovalo je 70-ak glumaca. Predstava je još na repertoaru HNK, ali se trenutno ne izvodi.

 Autorica i istaknuta kazališna redateljica Ivica Boban smatra da se “predstavom o Zagorki odužujemo za sve negativne kritike koje je dobila za svoje drame”. 

O zahtjevnom radu na tekstu i predstavi s Ivicom Boban će razgovarati Rada Borić, izvršna direktorica Centra za ženske studije, u četvrtak, 16. svibnja, u 19 sati u Memorijalnom stanu Marije Jurić Zagorke (Dolac 8, Zagreb). 

Pionirka elektronske glazbe i skladateljica naslovne teme Dr. Who-a

Partijala je s Yoko Ono, družila se s Beatlesima i Pink Floydima, započela revoluciju u svijetu glazbe i napravila jednu od najprepoznatljivijih glazbenih tema – kada su je fanovi Doctor Who-a konačno upoznali na konvenciji posvećenoj kultnoj seriji, provela je tri sata dijeleći autograme. No njeno ime većini i upućenijih u svijet glazbe nije poznato – Delia Derbyshire za života nije dobila puno priznanje kakvo zaslužuje; tek je nakon njene smrti 2001. započeta katalogizacija njenog rada.

Derbyshire je pristupala glazbi, ali i životu, s jedne strane opušteno, otvorena za nova iskustva, no s druge ju je strane pokretao snažan analitički um, izbrušen studijem matematike na prestižnom Cambridgeu.Inteligentna, snažna individualka za koju su prepreke bile izazov, nije se lako mirila s ograničenjima koje joj je društvo nametalo, te je uspijevala pronaći zaobilazni put kako bi realizirala svoje želje.

Nakon završenog studija glazbe i matematike, željela se zaposliti u Deca records, gdje su joj rekli da ne primaju žene. Radila je nakratko u UN-u u Ženevi te u izdavačkoj kući Boosey&Hawks, a zatim se 1960. godine zaposlila na BBC-u. Otkrila je Radiofoničnu radionicu i zatražila premještaj, što je bio presedan. To nipošto nije bio popularan odjel – zaposlenicima nije bilo dopušteno raditi tamo dulje od tri mjeseca, vjerovalo se da bi mogli poludjeti. Derbyshire 1962. u Radionici započinje neobično putovanje u neistraženi svijet zvukova, uz kilometre rukom lijepljenih vrpci i neprospavanih noći.

Svoj najprepoznatljiviji komad napravila je već 1963., kada je realizirala skladbu Rona Grainera i koristeći elektroničke instrumente izradila dan danas citirano i poznato djelo, uvodnu temu serije Doctor Who.

Njeni radni kolege se slažu da nije bila jednostavan sugovornik i suradnik, no njen briljantan osjećaj za zvuk nitko ne dovodi u pitanje. Osim osjećaja za ritam, posjedovala je i znanje matematičke analize; bila je vrlo dobro upućena u sva pravila koja je s užitkom kršila. Delia je u mnogim aspektima bila vizionar, te se nakon objavljivanja njene skladbe Dance from Noah 2008. razvila žučna rasprava radi li se o prijevari, pošto komad, napisan 1971., zvuči nevjerojatno suvremeno. U svome se poslu nerijetko znala izgubiti – jednom se prilikom, razmišljajući o projektu na putu prema kući, biciklom odvezla na drugi kraj Londona.

U Zlatnom dobu za radio dramu, Radionica je bila krucijalan čimbenik uspjeha završenog djela, no sami zaposlenici nisu dobivali spomen; umjesto njihovih imena potpisana je bila samo Radionica. Martin Esslin, šef drame na BBC-u, 1964. godine je uputio pismo nadležnima u kojem iskazuje oduševljenje Delijinim radom, te moli da ona i kolege iz Radiofonične radionice dobiju priznanje kakvo zaslužuju, ističući kako je svaki eventualni uspjeh drame velikim dijelom njihova zasluga.

Na BBC-u je ostala do 1973., kada je napustila kuću, ne želeći više narušavati svoj integritet. Naime, njeni radovi su se koristili uglavnom u radio dramama, teatru, na filmovima, dok je za širu publiku ta glazba, prema procjeni njenih poslodavaca, bila previše sofisticirana pa i seksi. Do tada je sudjelovala i na večerima elektronske glazbe, povezivala glazbene umjetnike i demonstrirala im mogućnosti koje nudi elektronička glazba, s užitkom dijeleći znanje. Također je surađivala s privatnim producentskim studijima, gdje je najpoznatija njena suradnja s Peter Zinovieffom.

Napustivši BBC, prestala se baviti glazbom, te je neko vrijeme provela radeći kao radio operater na selu, kako bi se odmorila od života u gradu. Pošto se vratila u London, radila je u umjetničkoj galeriji te živjela i radila s jednim od utemeljitelja kineske apstraktne umjetnosti, Li Yuan Chiom.

Glazbe se ponovo prihvatila tek krajem devedesetih, kada joj je pristupio Peter Kember s idejom da surađuju na projektu E.A.R.. Nažalost, njen ponovo aktivirani entuzijazam prema elektronskoj glazbi nije dugo trajao – umrla je 2001. godine.

Želite li saznati više o njenom životu i radu, ne propustite odlični BBC-ev dokumentarac Sculptress of Sound.

 

                                                                                    Prevela i prilagodila Maja Karačić

Tribina na temu umjetnosti

U četvrtak, 16. svibnja, u 20 sati u Booksi (Martićeva 14d, Zagreb) će se održati peta po redu tribina Roza hipnoza naziva LGBTART koju organizira Udruženje Zagreb Pride na temu umjetnosti.

Postoji li u umjetnosti i kulturi specifičan LGBT/queer senzibilitet i estetika? Koja je razlika između djela gej i queer tematike? Koji su slavni umjetnici iz svjetske povijesti voljeli isti spol i koliko je to utjecalo na njihovo stvaranje? Kako se seksualni identitet odražava u umjetnosti? Pridonose li kultura i umjetnost političkoj i društvenoj emancipaciji LGBTIQ zajednice i na koji način? Utječu li na heteroseksualnu većinu, mogu li “izliječiti” homofobiju, remete li postojeći poredak i/ili potiču na veću toleranciju? Koliko se gej i lezbijske teme reflektiraju u domaćoj umjetničkoj produkciji? Može li, primjerice, heteroseksualni pisac stvoriti uvjerljive i autentične gej likove? Na koja umjetnička djela LGBT tematike vrijedi obratiti pozornost? Što znači biti gej umjetnik a što umjetnik koji je gej? Je li biti gej inspiracija za umjetničko stvaranje? Koji stereotipi postoje u djelima gej tematike i jesu li oni izraz (auto)homofobije? Koliko je LGBT kultura dio mainstreama? Sadrži li umjetnost koja problematizira homoseksualnost inherentnu transgresivnost? Što je to camp i je li danas uopće relevantan? Kako se kroz vrijeme razvijao prikaz homoseksualnosti u umjetničkim djelima? Može li se pisati o pederima a da se ne piše i o seksu? Koji su vizualni simboli LGBT tematike? Koliki je udio provokacije u djelima queer tematike? Koliko je lezbijska umjetnost i feminina umjetnost? Kakva je uloga rodnih pitanja u stvaranju i razumijevanju umjetnosti? Može li umjetnost biti aktivistička i je li samo aktivizam dovoljan za relevantnu umjetnost? Koliko je umjetnosti u ormaru? Što je gej subtekst i kako ga prepoznati?

Na sva ova i mnoga druga pitanja će se pokušati naći odgovori na trećoj Rozoj hipnozi na kojoj gostuju:

Dana Budisavljević, redateljica (“Nije ti život pjesma Havaja”)
Zvonimir DobrovićQueer Zagreb
Helena Janečić, slikarica i strip-crtačica (“Horny Dyke”)
Jasna Žmak, dramaturginja i spisateljica (“Samice”)

Tribinu Roza hipnoza uređuju, organiziraju i moderiraju Zvonka Barbir, Gordan Duhaček Nikola Zdunić

Rad s mladićima važan za prevenciju nasilja

Nasilje u vezama i partnersko nasilje su muško pitanje! Potreban je kontinuiran rad s mladićima uz podršku zajednice, na redefiniranju maskuliniteta, na način da obrana časti nikako ne uključuje nasilje. Kroz pozitivan pristup mladima moramo razvijati njihove vještine kako bi komunikacijom i poštivanjem suvereniteta osobe gradili pozitivne odnose. Kao jedan od važnijih uzroka rodno uvjetovanog nasilja pojavljuju se neprikladni rodni konstrukti koji žene stavljaju u inferiornu poziciju a muškarce potiču da brane čast i dominaciju silom.

Rodno osviješteni pristup u radu s mladima potiče mlade na redefiniranje šetnih rodnih konstrukata, kao preduvjet izgradnji pravednijih i jednakijih odnosa između muškaraca i žena.

To je jedan od zaključaka javne tribine i rasprave Nasilje u adolescentskim vezama i partnerskim odnosima te korištenje rodno transformativnog pristupa u radu s mladićima kao alata prevencije održane u četvrtak, 9. svibnja, u Školi narodnog zdravlja “Andrija Štampar” Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, u suradnji Organizacije mladih Status M, Škole narodnog zdravlja Andrija Štampar Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu te Koledža javnog zdravstva Sveučilišta u Georgiji.

Bilo je to mjesto susreta nastavnica i nastavnika Medicinskog fakulteta u Zagrebu, liječnica/ika, medicinskih sestara, pedagoginja i pedagoga, psihologinja i psihologa, studentica/studenata, timova školske medicine, nevladinih organizacija te stručnjaka/kinja s Odsjeka za psihologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu te drugih fakulteta, s jasnim ciljem poboljšanja suradnje u suočavanju s problemom nasilja u mladenačkim vezama.

Prezentirani su rezultati najnovijih istraživanja iz Hrvatske i svijeta, uključujući longitudinalnu studiju provedenu u SAD-u, Healthy Teens koja je kroz period od osam godina promatrala kretanja nasilja u vezama adolescenata, jedinstvenu u svijetu. Profesorica Pamela Orpinas naglasila je da se moraju diferencirati razine nasilja, kako bi žrtve jasnije prepoznale i posljedično prijavile nasilje. Upravo neprijavljivanje nasilja u romantičnim odnosima perpetuira održavanje nezdravih i nasilnih odnosa.

Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova Višnja Ljubičić zakonski je definirala partnersko nasilje. Riječ je o nasilju koje se ne odvija samo u postojećim vezama, već uključuje zlostavljanje od strane bivših partnerica i puno češće, partnera. Naglasila je važnost koordinacije između institucija s ciljem bolje provedbe postojećeg zakona o ograničavanju i suzbijanju tog nasilja, nedostatak koje i dalje rezultira tragičnim posljedicama.

Nataša Bijelić prezentirala je dugogodišnji rad CESI na prevenciji nasilja u adolescentskim vezama a Ajana Low rezultate istraživanja Društva za psihološku pomoć o nasilju u vezama mladih.

Natka Gereš iz udruge Status: M, predstavio je program Inicijativa mladića za prevenciju nasilja i kampanji Budi muško, mijenjaj pravila. Riječ je o programu usmjerenom na dekonstrukciju štetnih rodnih konstrukata maskuliniteta koji dovode do nasilja, te promociji pozitivnog maskuliniteta radom s mladićima u tehničkim školama. Prezentirani su uspjesi u promjeni stavova i ponašanja 500 mladića u području rodne ravnopravnosti, reproduktivnog i seksualnog zdravlja, homofobije te nasilja. Udruga je kroz program uspjela potaknuti mladiće na usvajanje novih znanja i vještina potrebnih za suočavanje s nasiljem. Mladići kroz Budi muško klubove, pozitivne skupine mladića, usvajaju rodno prikladnije stavove za zdraviji život i izgradnju ravnopravnijeg društva.

Rodna jednakost je dobrobit i za muškarce i za žene, i muškarci se moraju aktivno uključiti u izgradnju odnosa u kojem se zalažu za nenasilje. Događanje su podržale Hrvatska sestrinska komora, Hrvatska liječnička komora te Agencija za odgoj i obrazovanje.