Spomenik ‘ženi za utjehu’ do daljnjeg ostaje u Berlinu

Sud u Berlinu 14. je listopada privremeno odgodio planirano uklanjanje brončanog spomenika žrtvama seksualnog ropstva. Spomen obilježje za sada može ostati na mjestu dok se “ne razmotre argumenti svih strana uključenih u ovaj složeni spor”, rekao je nakon presude okružni gradonačelnik Stephan von Dassel.

Radi se o brončanom spomeniku mlade žene koja mirno sjedi na stolici, odjevena u tradicionalnu korejsku odjeću, s krunom od svježeg cvijeća na glavi i ptičicom koja joj sjedi na ramenu. Aktivistkinje i aktivisti se posljednjih dana okupljaju oko spomenika u berlinskoj četvrti Moabit. Planirano rušenje kipa dovelo je do žestokih prosvjeda kao rezultat nedavnih diplomatskih napetosti potaknutih otkrivanjem spomenika 28. rujna.

Kip žene je najnoviji dodatak sve većoj berlinskoj zbirci spomen obilježja. Iako na prvi pogled zrači smirenošću, ona predstavlja trajno žestoku bitku oko sjećanja na Drugi svjetski rat. S namjerom da skrene pažnju na seksualizirano nasilje koje se koristi kao oružje za rat, umjetničko djelo spomenik je tisućama “žena za utjehu”, tzv. comfort women, odvedenih u seksualno ropstvo tijekom rata na Pacifiku. Radi se o trajnom kamenu spoticanja između Japana i Koreje, čiji su se diplomatski odnosi posljednjih godina pogoršali.

Deset dana nakon što je otkriven, lokalne vlasti berlinske četvrti Mitte obavijestile su Korea Verband – lokalnu nevladinu organizaciju za ljudska prava koja je predvodila projekt – da će kip morati biti srušen. Podržavatelji_ce projekta tvrde kako su lokalni_e dužnosnici_e popustili_e pritiscima japanske vlade, a u utorak, dan uoči planiranog rušenja, oko spomenika su uzvikivali_e “Hrabro, Berlin!”.

Stručnjaci_kinje tvrde da je između trideset i čak dvjesto tisuća Koreanki prisiljeno na prostituciju tijekom japanske okupacije Korejskog poluotoka. Većinom ih se u vojne baze dovodilo na prijevaru. Mnoge žene dovedene su s drugih teritorija pod japanskom okupacijom, primjerice iz današnjeg Mijanmara, Tajlanda, Vijetnama, Malezije, Kine, Mongolije, Tajvana, Indonezije, Istočnog Timora i Papue Nove Gvineje.

Žene su eufemistički nazivane “ženama za utjehu”, jer su trebale pružiti “utjehu” vojnicima daleko od kuće i povećati im borbeni moral. Izvještaj Ujedinjenih naroda o ljudskim pravima iz 1996. godine donio je ipak drugačiji zaključak, utvrdivši da su žene bile “vojne seksualne robinje”.

Japan to, međutim, osporava. Sporazum o odšteti iz 2015. između Japana i Južne Koreje nije se bavio pitanjem je li prisila žena bila politika imperijalnog Japana; to je pitanje ostalo kamen spoticanja između dviju zemalja.

Sa samo osamnaest registriranih južnokorejskih preživjelih (stanje iz ožujka 2020. godine), napori bivših “žena za utjehu” da dobiju formalnu ispriku, kao i odštetu od Japana aktualni su i hitniji nego ikad. “Čuvši da je Berlin odlučio ukloniti kip, bile smo tužne”, izjavila je Young Sook-Rippel, migrantkinja koja je u Berlin iz Južne Koreje došla 1965. godine, “jer smo posljednjim preostalim preživjelima htjeli vratiti djelić njihova dostojanstva”. Sook-Rippel također je razočarana činjenicom da lokalne vlasti u Berlinu, gradu koji danas naziva domom i koji u javnom prostoru inače jasno i glasno obilježava kršenja ljudskih prava, ne zauzimaju jači stav. “Mislile smo da ćemo u Berlinu imati slobodu odati počast tim ženama i ogromnoj hrabrosti koja im je trebala da progovore”, rekla je.

No, vlasti okruga Berlina tvrde da se neće miješati u ono što nazivaju vrlo opterećenim sukobom dviju stranih država. Von Dassel, gradonačelnik berlinskog okruga Mitte, rekao je kako je toj organizaciji dana dozvola za postavljanje “mirovnog kipa” na godinu dana, u svrhu borbe “protiv seksualiziranog nasilja nad ženama u oružanim sukobima”. Umjesto toga, rekao je, kip se “isključivo odnosi na ponašanje japanske vojske u Drugom svjetskom ratu”. Von Dassel je kasnije priznao da je okrug morao popustiti pred zahtjevima njemačkih nacionalnih interesa – uključujući njemačko-japanske diplomatske odnose.

Iako ne postoji službena potvrda da je Japan izravno kontaktirao njemačke vlasti po tom pitanju, to ne bi bilo prvi put da je Tokio intervenirao da se ukloni spomenik ženama. Slični su pritisci primijenjeni u drugim njemačkim gradovima, primjerice u Freiburgu, a najpoznatiji je slučaj San Francisca.

Japan je ranije izrazio bijes zbog otkrivanja takvog spomenika u glavnom gradu Njemačke. Glavni japanski tajnik kabineta nedavno je rekao da će “se obratiti raznim stranama uključenima u uklanjanju kipa”. Čelnici zemlje tvrde da Južna Koreja instrumentalizira pitanje “žena za utjehu” kako bi narušila međunarodni ugled Japana.

Organizacija Korea Verband odbacuje takve optužbe tvrdnjama da žele zauzeti stav protiv seksualnog nasilja u cijelom svijetu. Navedena inicijativa radi s osobama koje su preživjele seksualno nasilje u drugim sukobima, poput Sudanki i Jezidkinja.

“Nitko od prolaznica i prolaznika nije došao k nama i rekao ‘Japan je loš’, rekla je Nataly Jung-Hwa Han, predsjednica inicijative Korea Verband. “Govorili_e su stvari poput ‘dogodilo se i nama’, ‘dogodilo se mojoj njemačkoj baki u Drugom svjetskom ratu’, ‘dogodilo se u mojoj domovini’ i ulazili_e bi u dijalog s nama. A to je stvarna snaga umjetnosti”. Han je prosvjede protiv rušenja proglasila uspješnima i naglasila da Korea Verband ne brani interese niti jedne strane države. “Mi smo prije svega berlinska udruga”, rekla je za DW. Osim toga, izjavila je da je zaustavljanje uklanjanja spomen obilježja korak u dobrom smjeru. “Berlinčanke i Berlinčani žele čuti i voditi ove razgovore”.

Prevela i prilagodila: Silvija Jakovljević

Solidarnost na papiru, figa u džepu

Centar za mirovne studije i Rehabilitacijski centar za stres i traumu danas su na Europskom trgu u Zagrebu održale konferenciju za medije “Solidarnost na papiru, figa u džepu”, vezano o nove politike Europske unije o migracijama i azilu koje su predstavljene kao novi početak, a zapravo su pokušaj produbljivanja i legalizacije praksi kršenja ljudskih prava.

“Pakt o migracijama i azilu na papiru naglašava solidarnost kao vrijednost, no radi se isključivo o solidarnosti među državama članica. Solidarnost prema izbjeglicama i drugim migrantima se ne spominje. Ono o čemu Pakt stalno govori je povratak, odnosno vraćanje ljudi, premda se radi o područjima u kojima im životi i sigurnost mogu biti ugroženi. Pakt je upravo u tom segmentu suprotan samoj izbjegličkoj konvenciji”, istaknula je Tea Vidović iz Centra za mirovne studije (CMS) na konferenciji za medije danas na Trgu Europe u Zagrebu pred transparentom “Solidarnost na papiru, figa u džepu”.

Posljednjih tjedana slična upozorenja stižu i od stručnjaka te međunarodnih organizacija i mreža poput Europskog vijeća za izbjeglice i prognanike i EuroMed Rightsa. Sve te organizacije, uključujući i CMS, već su ranije iznijeli svoje prijedloge i zahtjeve solidarne EU politike prema izbjeglicama, ali je EU očito okrenula glavu.

Već godinama zemlje poput Grčke, Italije, Malte, Španjolske, a posljednjih nekoliko godina i Hrvatske, govore o pritisku s kojim se nose zbog mjera Dublinske uredbe. Ovaj Pakt, umjesto da osigura podjelu odgovornosti među zemljama članicama, bi otvaranjem “probirnih centara” (eng. prescreening) dodatno opteretio države na svojim vanjskim granicama. Pritom se krši postojeće međunarodno pravo.

Antonia Pindulić iz CMS-a stoga upozorava: “Pakt unutar tih centara predviđa paušalno ocjenjivanje mogućeg uspjeha zahtjeva za međunarodnom zaštitom, neovisno o pojedinostima slučajeva, već ponajviše temeljeno na tome iz koje zemlje osoba dolazi, premda je jasno da se niti jedna zemlja ne može načelno smatrati sigurnom. To pokazuje i međunarodno pravo koje zahtijeva individualnu ocjenu slučaja kako se ljude vraćanjem ne bi izvrglo pogibelji”.

Nadležnost, nadzor, procedura te dostupnost podrške unutar prescreening centara, koji su praktički zatvori, potpuno je nerazjašnjena. Dodatno, njihovim otvaranjem izravno se derogira i samo zakonodavstvo EU, među ostalim i  Direktiva koja predviđa mehanizme zaštite ranjivih skupina, poput djece bez pratnje, osoba s invaliditetom, starijih osoba, trudnica, samohranih roditelja, žrtava trgovine ljudima, teško bolesnih osoba, osoba s teškoćama mentalnog zdravlja te osoba koje su bile mučene, silovane ili izvrgnute drugim teškim oblicima psihološkog, fizičkog ili spolnog nasilja.

“Postojeće zakonodavstvo EU ranjivim skupinama jamči da će se njihove specifične potrebe procjenjivati i uzeti u obzir prilikom prihvata, a žrtvama torture i drugih oblika nasilja jamči medicinsku i psihološku pomoć i podršku.  Osnivanje probirnih centara otvara niz pitanja o tome tko i kako će štiti prava i sigurnost ove izrazito ranjive skupine migranata te  uvodi li EU pravilo da ljudska patnja različito vrijedi ovisno o tome tko pati”, upozorava Dragana Knezić iz Rehabilitacijskog centra za stres i traumu, organizacije s 27-godišnjim iskustvom podrške izbjeglicama i žrtvama mučenja.  

Uz sve to, nakon višegodišnjih zahtijeva civilnog društva da se uvede neovisni monitoring mehanizam nad policijskim postupanjima u području pristupa sustavu azila, ovaj Pakt predviđa postojanje monitoringa rada policije.  No, taj mehanizam daleko je od potrebne neovisnosti jer bi za njegovu uspostavu trebalo biti nadležno upravo ono tijelo nad kojim je potrebno vršiti nadzor. Tako bismo se mogli naći u situaciji u kojoj bi Ministarstvo unutarnjih poslova bilo nadležno za nadzor Ministarstva unutarnjih poslova. EU cjelokupnim Paktom pokazuje kako su solidarnost na papiru, ali da se iza njih krije dubok jaz i figa u džepu.

Gotovo mjesec dana otkako je objavljen prijedlog Pakta, hrvatske institucije ne izražavaju svoj jasan stav o njegovim problematičnim točkama. Hrvatska već predugo zbog pristupanja Schengenu pristaje na ucjene EU što se tiče tretmana prema izbjeglicama i drugim migrantima, ali ne smije pristati na ulogu sortirnice na Zapadnom Balkanu, koja u svojoj srži krši ljudska prava. 

Online predavanje o Diani Budisavljević

Prostor rodne i medijske kulture K-zona, pod platformom Fierce Women, u petak 23. listopada organizira online predavanje posvećeno sjećanju na humanitarku i heroinu Dianu Budisavljević, na obljetnicu njenog prvog dnevničkog zapisa. Predavanje će održati Nataša Mataušić, uz moderaciju Sanje Horvatinčić.

Zbog epidemioloških ograničenja okupljanja, program će za širu javnost uživo iz Šesnaestice biti emitiran putem VoxFeminae Facebook stranice, s početkom u 18h.

Nataša Mataušić predavanje će bazirati na svojoj knjizi ‘Diana Budisavljević: Prešućena heroina Drugog svjetskog rata’, te će se usredotočiti na djelovanje ove zagrebačke humanitarke i socijalne aktivistkinje, porijeklom iz Austrije, čiji je predani rad, uz pomoć mreže suradnika, uključivao akcije spašavanja i zbrinjavanja srpske djece iz ustaških logora. U uvjetima ratnih razaranja Budisavljević je prikupljala pomoć u obliku novčanih priloga, hrane, lijekova i odjeće zatočenim ženama i djeci u logorima, a potom je organizirala izvlačenje majki i djece iz logora te udomljavanje i uzdržavanje nezbrinute logoraške djece. Vodila je evidenciju o čak 12 tisuća djece i njihovim majkama koje su odvedene na prisilni rad u Njemačku, a prikupljeni podaci su u konačnici omogućili ponovno spajanje ratom razdvojenih obitelji.

Nataša Mataušić muzejska je savjetnica u Hrvatskom povijesnom muzeju, voditeljica Zbirke fotografija, filmova i negativa. Autorica je više od 30-ak muzejskih izložbi od kojih je izložba ‘El shatt – zbjeg iz Hrvatske u pustinji Sinaja, 1944.-1946.’, koju je organizaciono i stručno vodila, osvojila nagradu Hrvatskog muzejskog društva kao najbolji izložbeni projekt za 2008. godinu. Suautorica je stalnog postava Memorijalnog muzeja u Jasenovcu, te autorica Spomen sobe posvećenoj Batinskoj bitci u Batini. Predsjednica je Upravnog vijeća Spomen područja Jasenovac od 1997. godine, te članica IHRA-e (internacionalne organizacije za sjećanje na Holokaust) u MMWG (radnoj grupi za memorijalne muzeje). Od 2011. godine članica je međunarodne ekspertne grupe za izradu novog združenog postava republika bivše Jugoslavije u Državnom muzeju Auschwitz-Birkenau. Aktivno je sudjelovala na 20-ak znanstveno-stručnih skupova koji se bave temama Drugoga svjetskoga rata, kulturom sjećanja, muzeologijom te fotografijom i filmom kao izvorima za proučavanje povijesti. Autorica je više stručnih i znanstvenih radova te nekoliko knjiga i muzejskih kataloga od kojih se mogu izdvojiti: ‘Jasenovac – radni logor i logor smrti’, Zagreb, 2003., ‘Jasenovac – Fotomonografija’, Zagreb, 2008., ‘Jasenovac – Brief History’, Zagreb, 2011., ‘Žene u logorima NDH’, Zagreb, 2013., ‘Fond filmske građe u Zbirci fotografija, filmova i negativa’, Zagreb, 2004., ‘El shatt – zbjeg iz Hrvatske u pustinji Sinaja, 1944.-1946.’,  Zagreb, 2008. U ožujku 2020. obranila je doktorat pod nazivom ‘Diana Budisavljević i građanska akcija spašavanja djece žrtava ustaškog terora’ i stekla naziv doktorice znanosti.

Razgovor s Natašom Mataušić moderirat će Sanja Horvatinčić, poslijedoktorandica na Institutu za povijest umjetnosti u Zagrebu. Bavi se modernom memorijalnom skulpturom i arhitekturom te podukcijom povijesti kroz kulturne prakse u socijalističkoj Jugoslaviji. Za više informacija o programu, te notifikaciju uoči početka emitiranja, priključite se Facebook eventu predavanja.

Pored obilježavanja prvog dnevničkog zapisa, dodan povod predavanju recentno je izdanje ekspanzije za društvenu igru ‘Fierce Women’ (WoW Cards) u koju je uvrštena ilustracija Diane Budisavljević, autorice Ane Salopek.

 


 

Događaj ‘Strašne žene sve u 16: Diana Budisavljević’ se organizira u sklopu projekta ‘Strašne žene’ kojeg financijski podupire Ured za kulturu Grada Zagreba. Društveno kulturni centar ‘Šesnaestica’ korisnica je institucionalne potpore Zaklade Kultura Nova.

 

Prva feministička šetnja Rijekom upozorava na manjak reprezentacije žena u javnom prostoru

U sklopu drugog dana festivala Smoqua, u petak 16.10., u organizaciji Centra za ženske studije pri FFRI, Udruge LORI te uz podršku Odsjeka za kulturalne studije pri FFRI i Udruge PaRiter, održana je prva Feministička šetnja Rijekom koja obilaskom značajnih lokacija u centru grada za cilj ima ukazati na manjak reprezentacije žena u javnom prostoru.

Kroz samo bivanje u gradu nadasve je primjetno da postoji manjak reprezentacije žena u javnom prostoru, na što ukazuje i činjenica da čak 281 riječka ulica nosi muško ime, dok ih je po ženama nazvano tek 25. Također, dok se spomenici koji prikazuju muški lik velikim brojem odnose na određenu povijesnu ličnost, spomenici ženskog lika tek su prikaz određene uloge (npr. spomenik Žena/Majčinstvo na Delti ili pak spomenik Mljekarici na Mljekarskom trgu).

Uzevši u obzir navedeno, “na organizaciju Feminističke šetnje odlučile smo se s ciljem osvjetljavanja tako reći nepostojećih, nevidljivih obilježja u pogledu imena ulica ili spomenika te kako bismo potaknule politike grada da na neki način usmjeri pažnju na vidljivost različitih identiteta unutar javnog prostora.” navodi Ana Ajduković iz Centra za ženske studije, jedna od organizatorica šetnje.

Na nezasluženo brisanje žena iz javnog prostora i u drugim su hrvatskim gradovima već nastojale ukazati akcije poput tematske šetnje “Ženski antifašistički Zagreb” održane 2018. godine u organizaciji Mreže antifašistkinja Zagreba u ili pak akcije “Ulice Splita nose ženska imena” održane 2019. u organizaciji udruge Domine, a 2015. povodom 8. marta i Udruga PaRiter organizirala je intervenciju “Ulice ženama” pri kojoj je 160 riječkih ulica oblijepljeno imenima istaknutih ženskih ličnosti, koje su svojim radom doprinijele jačanju ženskih prava, znanstvenim i teorijskim dostignućima te su kulturnim, političkim i javnim djelovanjem odigrale važnu ulogu u oblikovanju društva u kojem živimo.

Navedene inicijative su, kako navode organizatorice, poslužile kao motivacija za organizaciju prve Feminističke šetnje i podizanje svijesti o nepravdi koja je ženama u navedenom kontekstu nanesena ne samo u Rijeci, već i čitavoj Hrvatskoj.

Uz vodstvo povjesničarke i povjesničarke umjetnosti Jelene Bellolan i Ane Ajduković iz Centra za ženske studije u Rijeci, sudionici/e šetnje imale su priliku obići nekoliko lokacija koje se vežu uz povijesno značajne žene riječkog područja, a čije se postojanje desetljećima izostavlja iz kolektivnog sjećanja, ostavljajući njihove živote, djelovanje i zasluge većinski nepoznatima široj javnosti. Pri svakoj lokaciji predstavljena je kratka biografija jedne od sedam žena čije je djelovanje na neki način obilježilo povijest grada – Zore Matijević, Radmile Matejčić, Antonije Reljac, Ive Perčić Čalogović, Ade Felice Rošić, Marise Madieri te Milojke Mezzorane Skvaž.

{slika}

Unatoč kiši i hladnoći, šetnja je privukla mnogobrojne građane/ke te izazvala mnoštvo pozitivnih reakcija, što zasigurno ukazuje na postojanje značajnog interesa za ovaj podzastupljeni dio riječke povijesti o kojem dan danas, kako u javnom prostoru, tako i u povijesnoj građi, postoji vrlo malo dostupnih informacija.

“Kao i mnogi danas prisutni, jedina žena za koju sam otprije znala bila je Radmila Matejčić, velikim dijelom zato što već postoji ulica koja nosi njezino ime. Jako mi je drago da sam došla budući da se radi o jednoj unikatnoj i iznimno informativnoj turneji Rijeke kakvu do sada nikada nisam imala priliku vidjeti pa potpuno podržavam organizatorice u tome da i ubuduće organiziraju feminističke šetnje gradom.” navodi Betty Stojnić, jedna od sudionica šetnje.

Zadovoljstvo odazivom građana/ki izrazile su i same organizatorice te, budući da je većina sudionika/ca izrazila prethodno nepoznavanje većine na šetnji spomenutih žena, naglasile potrebu za nastavkom rada na polju vidljivosti žena u javnom prostoru, prikupljanju podataka i provođenju istraživanja, ali i potrebu za međusobnom edukacijom budući da formalni obrazovni sustav i dalje uvelike propušta “žensku povijest”.

“Istraživanja o ženama/queer osobama/drugim podzastupljenim identitetima vrlo često ne postoje, već se sve oslanja na usmenu predaju. Simptomatično glede položaja žena u kolektivnoj svijesti je već samo to da je ulica u kojoj je rođena antifašistkinja poznata i kao “riječka Ana Frank” Milojka Mezzorana Skvaž nazvana po Milanu Smokvini Tvrdome, koji je također bio antifašist, no bez ikakvih veza s tim lokalitetom.” napominju organizatorice.

Kako bi se doprinijelo izlasku iz okvira usmene predaje te dokumentiranju u kontekstu ženske povijesti, Feministička šetnja Rijekom bit će digitalizirana te će opis ture biti dostupan na interaktivnoj mapi unutar projekta “Rijeka in Flux” preko aplikacije Rijeka – Fiume koju će biti moguće preuzeti preko Google Play storea.

Prekriži nasilje: mobilni tima za pomoć žrtvama obiteljskog nasilja na makarskom području

Zbog potreba građana sa makarskog područja, a ujedno i nedostatka pružatelja socijalnih usluga žrtvama obiteljskog nasilja na istom području, udruga Bijeli krug Hrvatske će jedanput mjesečno, započevši od idućeg tjedna, osigurati dostupnost usluga mobilnog tima u prostorijama Savjetovališta “Lanterna” iz Makarske.

Ova nova socijalna usluga je jedna od aktivnosti projekta “Prekriži nasilje” kojeg udruga Bijeli krug Hrvatske provodi od 1. travnja 2020. uz financijsku podršku Europskog socijalnog fonda. Namijenjena je žrtvama i svjedocima obiteljskog nasilja te članovima njihovih obitelji kojima je dostupnost besplatnih usluga pomoći i podrške ograničena zbog udaljenosti od Splita, lošije materijalne situacije, starosti, invalidnosti ili same specifičnosti pojedinačne situacije koja zahtjeva proaktivni pristup osobi u njenom okruženju. 

Usluga mobilnog tima uključuje procjenu potreba svake pojedinačne žrtve, pružanje potrebnih informacija i pravnih savjeta u okviru primarne pravne pomoći, u posebnim slučajevima osiguravanje odvjetničkog zastupanja, psihosocijalnu podršku ili jednostavno samo razgovor u anonimnosti i povjerenju.

Stručni tim u sastavu od diplomirane pravnice, psihosocijalne savjetnice i voditeljice projekta će za prvu grupu korisnika biti dostupan u četvrtak 22. listopada 2020. u prostorijama Savjetovališta “Lanterna” u Makarskoj, na adresi Trg Tina Ujevića 5/3, u vremenu od 9:00 do 12:00.

Za organiziranje svih slijedećih susreta pozivamo građane da se jave našim partnerima Savjetovalištu “Lanterna” na broj telefona 021/616-992 ili direktno udruzi Bijeli krug Hrvatske na broj telefona 021/783-449.

Počinje Smoqua – 4. međunarodni festival queer i feminističke kulture

U petak, 16. listopada, u sklopu projekta Rijeka 2020 – Europska prijestolnica kulture, nastavlja se Smoqua – 4. međunarodni festival queer i feminističke kulture. Ulaz je na sva događanja – slobodan.

Od 14.00 do 15.00 sati u OKC-u Palach (Kružna 8, Rijeka) program festivala započinje razgovorom o (queer) ženama u vizualnoj industriji. Yenni Lee, norveška redateljica i scenaristica, te Marija Katalinić, stručnjakinja za vizualnu kulturu – dvije feministkinje, aktivistkinje i umjetnice – predstavit će svoj rad te govoriti o svojim iskustvima u vizualnoj industriji. Razgovor moderira riječka glumica i novinarka Sara Blažić.

Na istom mjestu, od 15.00 do 16.00 sati program Smoque nastavlja se Igrama bez granica Antonie Pindulić. Kroz interaktivne i edukativne igre posjetitelji će se informirati i senzibilizirati o temama iz sfere ljudskih prava i svakodnevice LGBTIQ osoba.

Paralelno, također u Palachu, od 15.00 do 17.00 sati, pod vodstvom Jane Ažić i Elene Apostolovski izrađivat će se aktivistički nakit. Radionica je to kreativnog stvaranja i aktivnog djelovanja u kojoj sudionici osmišljavaju i kreiraju nakit prema vlastitom ukusu, a sav će radni materijal biti dostupan.

Festival Smoqua program nastavlja od 16.00 do 17.00 sati Feminističkom šetnjom Rijekom, pod vodstvom Jelene Bellolan. Šetnja kreće iz centra grada, iz ulice Janeza Trdine kod kućnog broja 7, u Starom Gradu.  
Svi koji se priključe šetnji moći će upoznati značajne žene koje su doprinijele razvoju grada koji teče. Obilaskom lokacija u užem centru manifestno se ukazuje na manjak reprezentacije žena u javnom prostoru. Opis ture bit će dostupan na interaktivnoj mapi unutar projekta “Rijeka in Flux”.

Program se potom vraća u OKC Palach, gdje će od 18.00 do 19.00 sati biti održana radionica Održivo financiranje za feminističku stvarnost, koju vodi Evdokia Romanova (RU). Cilj je radionice osvijestiti feminističke organizacije o samoodrživom financiranju te istaknuti uspješne prakse u prikupljanju sredstava. Uz Evdokiu Romanovu, aktivistkinju i savjetnicu feminističke zaklade Frida, sudionici će istražiti revolucionarne mogućnosti neovisnosti od donatora i potporama.

Istovremeno, od 18.00 do 19.00 sati u Galeriji SKC u Palachu održavat će se prezentacija projekta: In Plain Sight, Cassils (CA/US). In Plain Sight koalicija je 80 umjetnika ujedinjenih u kreaciji umjetničkog djela koje je posvećeno ukidanju pritvora za imigranate i američke kulture zatvora. Avionima američke flote ispisane su umjetničke poruke na nebu iznad zatočeničkih objekata, imigracijskih sudova i drugih mjesta od povijesne važnosti.

Od 19.00 do 20.00 sati, također u Galeriji SKC, slijedi program Hod pijuna: predstavljanje umjetničko-aktivističkog performansa, Tools for Action (NL).  Hod pijuna je kritičko-humoristični performans nastao kroz suradnju umjetničko-aktivističke grupe Tools for Action s građankama i građanima Rijeke kako bi pružio podršku borbi za život u slobodi te upozorio na to da se ženska prava koriste kao političko sredstvo.

Najavljena događanja organizirana su uz poštivanje svih važećih preporuka za sprječavanje zaraze bolešću COVID-19. Svi se sudionici i posjetitelji pozivaju na poštivanje preporuka: pojačanu osobnu higijenu, fizičku udaljenost te nošenje zaštitnih maski za lice.

Ovogodišnji festival Smoqua, čija je tema Semo qua (fiumano: Tu smo), počeo je u četvrtak 15., a završava u nedjelju 17. listopada. Unatoč okolnostima, on-line ili uživo, okuplja na desetke umjetnika i umjetnica, aktivista i aktivistkinja te goste i gošće iz Hrvatske i inozemstva.
Podsjetimo, ovim četvrtim izdanjem festivala udruga LORI slavi 20 godina postojanja, kao prva registrirana lezbijska organizacija u Hrvatskoj.

Festival Smoqua organizira Lezbijska organizacija Rijeka “LORI” u suradnji s udrugom PaRiter, Centrom za ženske studije pri Filozofskom fakultetu u Rijeci i platformom Građanke svom gradu.

Smoqua je dio programskog pravca Kuhinja različitosti u okviru programa Rijeke 2020 – Europske prijestolnice kulture.

Festival podržavaju: Rijeka 2020 – Europska prijestolnica kulture, Grad Rijeka, Primorsko-goranska županija, Ministarstvo kulture Republike Hrvatske, Europska komisija, Global Fund for Women, Astraea, Norveška ambasada, Musagetes, Linz Kultur, RedSapata, uz sponzorstvo Tiskare Adria print.