sdadmin

Ujedinjeno Kraljevstvo: Tražiteljice azila zaslužuju bolju majčinsku skrb

Posted on by sdadmin

 Anna Musgrave ovogodišnji je Majčin dan provela radeći s mamama koje su zaboravljene – tražiteljicama azila kojima je uskraćena dostojanstvena trudnoća koju svi ostali očekuju u Ujedinjenom Kraljevstvu.

 Ovogodišnji Majčin dan obilježila sam opravdavajućim pozivom svojoj mami; zaboravila sam čak i poslati joj čestitku. Nasreću, moja je majka puna razumijevanja i zna da sam prezaposlena razmišljajući o mamama s kojima radim, mamama koje su zanemarene.

Zato se Refugee Council udružio s humanitarnom udrugom Maternity Action kako bi zajedno lansirali izvješće o iskustima žena u trudnoći i majčinstvu unutar azilantskog sustava.

 Dana  je, bježeći od Talibana nakon što su javno osudili njezin drugi brak, stigla u UK u osmom mjesecu trudnoće i bila je u toliko lošem stanju da je hitno hospitalizirana. Ispričala nam je o svojem dvomjesečnom putovanju:

 

“Tretirali su nas kako životinje – nismo imali odjeće niti hrane, a ponekad bi nas smjestili u kontejnere na tri ili četiri dana. Nismo imali što za jesti, samo je prljava voda kapala uokolo. Kada sam stigla ovdje, doktori su mislili da mi je beba mrtva jer se uopće nije micala.”

 Dana je jedna od dvadeset žena s kojima sam razgovarala. Slušajući njezinu priču o putovanju do Ujedinjenog Kraljevstva, nije teško shvatiti zašto tražiteljice azila imaju toliko visokorizične trudnoće. Mnoge su pobjegle od mučenja, seksualnog nasilja, genitalnog sakaćenja ili su u lošem zdravstvenom stanju iz nepoznatih razloga, a sve to utječe na trudnoću.

Zato Nacionalni institut zdravlja i kliničke izvrsnosti označava izbjeglice i tražiteljice azila kao iznimno ranjivu skupinu u sklopu programa majčinske skrbi.

Ipak, UK Border Agency (UKBA) je u direktnom sukobu s gore navedenim zaključcima te pokazuje jako malo razumijevanja za trudnice unutar vlastitih procedura i procesa te trudnice tretira kao bilo kojeg/u tražitelja/icu azila.

{slika}

 To pogotovo postaje problematično ako uzmemo u obzir politiku UKBA-a o raseljavanju tražitelja/ica azila u dijelove zemlje gdje je moguće udomljavanje, pri čemu oni sami nemaju nikakvo pravo na izbor. To znači da se žene seli po cijeloj državi, često i po nekoliko puta tijekom trudnoće.

Žene s kojima smo razgovarali odvojene su od obitelji, prijatelja i primalja, često i u kasnim stadijima trudnoće, što dovodi i žene i bebe u rizik. Ovakvi postupci onemogućavaju kontinuitet zdravstvene skrbi.

 Afya, iz Eritreje, je bila trudna tri mjeseca kada je stigla u Ujedinjeno Kraljevstvo, prije čega je, kao i Dana, pretrpjela mjesece skrivajući se po kamionima; bila je iscrpljena i pothranjena.

Dolazak u UK nije joj pružio sigurnost, odmor i priliku da se pobrine za sebe – umjesto toga, selili su je šest puta po jugozapadnoj Engleskoj i Walesu prije nego što je rodila. Preseljena je još jednom nedugo nakon što je rodila. Izjavila je:

 

“Bilo bi mi bolje da sam mogla ostati na jednom mjestu. Zbog tolikog broja selidbi bila  sam tužna, umorna i nesretna.”

 UKBA je, kao reakciju na naše istraživanje, dao izjavu za medije u kojoj se tvrdi da smo zanemarili promjene u njihovoj politici prema trudnicama koje su donesene u srpnju 2012. godine.

Istina je, međutim, da se cijelo ovo istraživanje provodilo u svjetlu tih promjena u politici prema trudnicama. Sve što je promijenjeno jest odluka da se žene ne smiju seliti u finalnim mjesecima trudnoće, što je naprijeporno korak naprijed, ali nove smjernice ne mijenjaju ništa u kontekstu većine problema koje smo identificirali u našem istraživanju, kao što je višestruka selidba žena tijekom trudnoće.

Jedna je žena, Mimi, smještena u hostel UKBA-a u devetom mjesecu trudnoće. Kada smo razgovarali s njom, dva dana prije termina za porod, nije znala broj lokalne bolnice niti gdje je bolnica uopće. Ne bi li bilo bolje da je ostala u bolnici u kojoj je bila sve do 37 tjedna trudnoće, gdje su bili svi njezini podaci i gdje se osjećala sigurnom?

 Dani nitko nije rekao niti što očekivati dok je rađala prvo dijete. Kao u slučajevima većine trudnih tražiteljica azila, nitko nije bio uz nju dok je rađala, što je neizbježna posljedica sustava u kojem se žene seli poput prtljage, odvojene od oca djeteta, a često se ne zadržavaju na jednom mjestu dovoljno dugo niti da steknu prijatelje ili se prijave kod doktora/ice.

 Refugee Council i Maternity Action stoga su pokrenuli kampanju kojom pozivaju vladu da promijeni politiku i pobrine se da se trudnice više ne dovode u rizik.

Obilježavate li Majčin dan ili ne, pridružite se našoj kampanji i pomozite onim majkama koje nemaju pravo na dostojanstvenu trudnoću koja je zagarantirana mnogim drugima.

Prevela i prilagodila: Ivana Živković

‘Moramo osigurati vjersku neutralnost u školama’

Posted on by sdadmin

Presuda Kasacijskog suda (ekvivalent Vrhovnog suda) 19. ožujka kojom se poništava otkaz zaposlenici jaslica u departmanu Yvelines zapadno od Pariza jer nije htjela skinuti islamski veo na radnom mjestu, pokrenula je novu-staru debatu u Francuskoj o točnoj primjeni načela laicizma

Francuska inače dosljedno primjenjuje svjetovno načelo stroge odvojenosti države od vjere bilo da se radi o zabrani nošenja vela ili drugih religijskih obilježja u javnim školama ili o zabrani burke na javnim mjestima. No sudska presuda kojom je poništen otkaz djelatnici zbog nošenja vela nanovo je izvela temu laicizma u prvi plan. Naime u sudskom sporu se prelamaju djelatnosti javnog i privatnog sektorabudući da dotičnu predškolsku ustanovu djelomično dotira općina. I dok se u raspravi može eventualno pronaći politički konsenzus da bi u primjenu načela valjalo uključiti onaj dio privatnog sektora koji obavlja javnu djelatnost (posebice kad se radi o odgoju i školstvu), o motivima tzv. ‘strogog laicizma‘ koji bi se odnosio na čitav privatni sektor izneseno je niz kritičkih mišljenja. 

Dosta je prozivanja muslimana

Jedna od prvih reakcija na presudu bila je peticije skupine intelektualaca, objavljena u Le Mondeu, nazvana ‘Ne stigmatizirajmo muslimane‘. U njoj podsjećaju da ne može biti istinskog laicizma, kakav je u zakonu propisan još 1905., bez slobode. A ta sloboda ne može postojati bez poštivanja razlika. Strogu primjenu zakonskog načela nazivaju stoga ‘laicizmom isključenja’ i negacijom svake različitosti, cenzurom osobnog izražaja. Nadalje, u vremenu snažne ekonomske i socijalne krize, mržnja i odbijanje drugog šire se Europom, navode potpisnici peticije. Pod izgovorom laicizma često se širi izvjesni oblik rasizma, a pozivanje na primjenu zakona postaje tako sredstvom stigmatizacije i isključivanja muslimane iz društva.

Među nizom reakcija u raspravi, u koju su se uključili predstavnici bivše vlasti, intelektualci, vjerske udruge i nevladine organizacije, politolog Raphaël Liogier podsjetio je na novi mit zapadnog svijeta koji se posebice razvio u Francuskoj posljednjih desetak godina, onaj o nasilnoj islamizaciji društva. Europa koja se slijedom ekonomske krize našla i u simboličkoj krizi identiteta počela je tako upirati prstom na Drugog (islam) u svrhu obrane same sebe. Nazvao je taj fenomen ‘narcisoidnim ranjavanjem europskog svijeta‘ koji je u Francuskoj posebno odjeknuo budući da je sebe dugo vremena držala iznimkom. A upravo taj iracionalni strah od gubitka vlastitog (europskog, nacionalnog, kršćanskog) identiteta postaje odskočna daska suvremenim populizmima koji nadilaze sve podjele na lijevo i desno.

Država mora jamčiti vjersku neutralnost

Raspravi se prigodno pridružila i svježa najava predsjednikaFrançoisa Hollandea. Tijekom televizijskog intervjua naveo je da se zakonom mora jamčiti vjerska neutralnost u ustanovama u kojima borave djeca. U praksi bi to značilo da se sekularno načelo ima proširiti na sve zaposlenike u privatnim školama i jaslicama, osim eventualno konfesionalnih zajednica. Tako bi se u mogući novi zakon uključila stavka kojom bi se jasno odredilo da se vjerska neutralnost ima primijeniti na sve one koji djeluju u javnom sektoru čak i ako samu uslugu kroz ugovor izvodi privatni sektor.

Prema nedavnim anketama, većina Francuza podržava širenje zabrane vjerskih znakova u ustanovama u kojima borave djeca. No takav prijedlog kojeg vode ne uvijek opravdani motivi kao što je primjerice islamizacija društva, mogao bi na svom putu naići na niz pravnih zavrzlama u kojima se nanovo postavlja središnje pitanje o individualnim slobodama. 

 

Društvo u kojem silovatelji preuzimaju ulogu žrtava

Posted on by sdadmin

Trenutak u kojem se silovatelje 16-godišnjakinje nastoji opravdati i učiniti ih žrtvama, velik je poraz društva i odraz iskrivljenih odnosa vrijednosti i moći.

Presuda za slučaj silovanja 16-godišnjakinje iz Steubenvillea (savezna država Ohio) u kolovozu prošle godine, ponovno je pokrenula medijsku lavinu. Riječ je o dvojici maloljetnika sa statusima sportskih zvijezda optuženih  za silovanje 16-godišnje djevojke,  koja je zbog znatne količine alkohola u krvi bila u polusvjesnom stanju. Optuženi su snimke zlostavljanja i obnažene fotografije maloljetnice postavili na društvene mreže, poput Twittera i YouTube-a. Osuđeni su na mizernu kaznu koja iznosi najmanje jednu, odnosno dvije godine u zatvoru za maloljetnike za mladića koji je objavio fotografije na internetu.

Vijest o suzama optuženih i njihovih obitelji  za vrijeme čitanja presude, vijest je koja je u vezi ovog slučaja, obišla svijet. “Nevjerojatno je teško gledati dvojicu mladića pred kojima je bila obećavajuća budućnost, sportskih zvijezda i vrlo dobrih studenata, doslovno ih gledajući kako vjeruju da im se život raspada”, izvijestila je Poppy Harlow sa CNN-a. Mediji koji aludiraju na žrtvu silovanja kao nekog tko je odgovoran za neizvjesnu budućnost mladih sportskih zvijezda, zajedno sa članovima zajednice koji u cijelom slučaju vide urotu i pokušaj sabotiranja perspektivnog sportskog kluba, odašilju poruku kako je silovanje društveno prihvatljiv čin. S druge je strane djevojka koja je poslužila tek kao objekt zadovoljstva dvojici tinejdžera, a o čijoj se boli i suzama ne govori.

{slika}

Dečki će uvijek ostati dečki, najlakše je reći i pronaći opravdanje za sve “nestašluke” koje čine. U članku koji kritizira medijsku i društvenu pristranost u vezi slučaja silovanja iz Steubenvillea, autorica među ostalim piše: “Ne mogu govoriti u ime svih silovanih 16-godišnjakinja koje su silovali frajeri seronje, koji imaju status kultnih zvijezda u svom rodnom gradu, ali iz vlastitog iskustva znam da djevojka ne može tek tako prijeći preko ovako nečeg i jednostavno krenuti dalje. Prošlo je više od 20 godina otkad sam ja bila silovana 16-godišnjakinja. Ljutnja i bijes još su uvijek jednako svježi. To nije nešto preko čega samo prijeđeš, što preživiš. Možete, i krenete dalje sa svojim životom i pronađete sreću, ali ljutnja i bol uvijek ključaju u vama, čekajući da se aktiviraju.”

Ja pak, ne mogu govoriti ni u čije ime, ni u ime i jedne od žrtava silovanja jer je moja uloga pasivnog promatrača. Ali mogu govoriti u svoje ime kao društvene jedinke i potencijalno medijske djelatnice. Ono što mogu reći jest da ovi momci nisu jedini krivci za nanošenje fizičke, ali i psihičke boli svojoj vršnjakinji. Prst treba uprijeti u društvo koje ih uči kako je u redu odnositi se prema djevojkama kao prema objektima; u roditelje koji ih nisu pravovremeno naučili snositi odgovornost za vlastite postupke; mlade koji su zažmirili na čin silovanja, kao da ih se ne tiče; nedovoljno kritičke medije koji perpetuiraju iskrivljene društvene vrijednosti.

Jednako tako, nije žrtva silovanja ta koja je uništila budućnost svojih silovatelja. Oni su ti koji su odabrali biti silovatelji i nikakve suze svijeta neće promijeniti tu činjenicu. 

Sve dok se društveno ne osvijesti potreba za promjenom postojećih vrijednosnih sudova i odnosa moći, prst krivnje i dalje će se nepravedno upirati u smjeru žrtve.

Vigilare u žestokom napadu na Queer Zagreb: ‘Ukinite im financiranje!’

Posted on by sdadmin

Udruga Vigilare, koja je široj javnosti postala poznata zbog ugošćivanja kontroverzne Judith Reisman, zatrpala je hrvatske institucije pismom u kojem traže da se ukine financiranje udruge i festivala Queer Zagreb.

Naime, udruga Vigilare u pismu ‘oštro prosvjeduje zbog gostovanja i nastupa seksologa i zagovaratelja pedofilije Gerta Hekme‘, koji je 26. ožujka 2013. u 19 sati održao predavanje na Queer festivalu u Medijateci Francuskog instituta u Zagrebu, javlja net.hr.

Traže ‘ispriku zbog gostovanja zagovaratelja pedofilije’

“Gert Hekma predavač je o rodu i seksualnosti na Katedri sociologije i antropologije Sveučilišta u Amsterdamu. Bio je član uredničkog vijeća spornog pedofilskog časopisa Paidika koji je izlazio u Nizozemskoj (1987.-1995.) te je autor, između ostaloga, i Enciklopedije perverzija.

Smatramo skandaloznim i potpuno neprihvatljivim da se iz državnog proračuna i proračuna jedinica lokalne samouprave, sufinanciraju i potiču programi u kojima se ugošćuju otvoreni promicatelji pedofilije čime oni dobivaju prostor za promicanje i širenje nelegalne djelatnosti koja je prema zakonima Republike Hrvatske kažnjiva. Stoga, od Vlade Republike Hrvatske, Ministarstva kulture, Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i šport grada Zagreba i Odjela gradske uprave za kulturu grada Rijeke zahtijevamo da: 
– žurno obustavi dodjelu svih financijskih sredstava iz državnog proračuna i proračuna jedinica lokalne samouprave udruzi Queer Zagreb i Queer festivalu; 
– uputi ispriku svim hrvatskim građanima jer su financiranjem Queer festivala omogućili gostovanje zagovaratelja pedofilije u glavnom gradu Hrvatske”, navodi se u pismu udruge Vigilare.

Nadalje, od francuskog Veleposlanstva udruga traži da istraže tko je odgovoran za gostovanje Gerta Hekme u prostorima Francuskog instituta, a od Školske knjige traže da obustave financiranje i podupiranje ovakvih projekata.

Traže i akciju MUP-a?!

Također, iz udruge Vigilare podsjećaju da je literatura udruge Queer Zagreb preporučena literatura Kurikuluma zdravstvenog odgoja za 4. modul, pa navode da to “ponovno potvrđuje naše ranije navode da pripadnici i zagovaratelji pedofilskog pokreta u svijetu imaju utjecaj na sadržaje Kurikuluma zdravstvenog odgoja u Republici Hrvatskoj”.

Zbog toga su ponavili zahtjev MZOS-u i ministru Željku Jovanoviću da poništi 4. modul Kurikuluma, a od Ministarstvo unutarnjih poslova su zatražili da “istraže i objave informacije o kretanju, boravku i aktivnostima deklariranih pedofila i zagovaratelja pedofilije T. Sandforta, V. Bullougha, E. Haberlea i Gerta Hekme na području Hrvatske”.

Povodom ove prozivke zbog gostovanja Gerta Hekme, udruga Domino objavila je sljedeće priopćenje:

“Queer Zagreb se kroz organiziranje javnih događanja koja spadaju u sferu suvremene umjetnosti, teorije i aktivizma bavi seksualnim i rodnim identitetima i slobodama, a s ciljem osnaživanja domaće queer zajednice i postizanja pravne i društvene ravnopravnosti ne-heteroseksualnih osoba. Queer Zagreb je tijekom svog djelovanja proteklih deset godina otvorio mnoga bitna pitanja u domaćem kulturnom, ljudskopravaškom i medijskom prostoru: nadilaženje označavanja različitih seksualnih orijentacija kroz prizmu grijeha, zločina i bolesti, osvještavanje razine homofobije u hrvatskom društvu, potreba zakonskog prepoznavanja zločina iz mržnje, potrebu uvođenja zdravstvenog odgoja u škole koji će uključivati i edukaciju o homoseksualnosti.

Queer Zagreb je kao jednog od predavača u programu od serije predavanja gostujućih umjetnika, teoretičara i aktivista pozvao i profesora i antropologa Gerta Hekmu, sa Sveučilišta u Amsterdamu da održi predavanje na temu ‘Počeci LGBT pokreta i seksualna revolucija’. Tijekom predavanja je Gert Hekma dao povijesni pregled razvoja seksualne revolucije od Prosvjetiteljstva do današnjih dana, posebno se osvrnuvši na LGBT pokret i početak borbe za jednakost homoseksualnih osoba koje traje i danas. U tom kontekstu je zamišljeno te realizirano ovo gostovanje profesora sa Sveučilišta u Amsterdamu i kao takvo se sadržajno uklapa u širu javnu raspravu o daljnjim promicanjima prava queer zajednice u Hrvatskoj.

{slika}

Sa žaljenjem primjećujemo kako se navedene aktivnosti Queer Zagreba instrumentaliziraju kao povod za još jedan napad na uvođenje zdravstvenog odgoja u hrvatske škole prema odobrenom Kurikulumu, a čime se udruga Vigilare sustavno bavi”, poručio je Zvonimir Dobrović za Queer Zagreb.

Zašto je reakcija Mirele Priselac Remi važna i potrebna?

Posted on by sdadmin
Mirela Priselac Remi, pjevačica grupe Elemental, jučer je na svom Facebook profilu napisala status isprovociran stihovima najnovijeg hita Jelene Rozge, pjesme “Nirvana” koja je u nepuna dva tjedna na YouTubeu preslušana 300 000 puta i u kojoj protagonistica u maniri žrtve ulovljene u mrežu muškarčevog neodoljivog i sudbonosnog šarma pjeva: “Pa uđi ko pobjednik na svoje, i uzmi što je tvoje, s dozvolom. Ma dođi ko slavljenik na tortu i uzmi mi ljepotu, napokon.”

Pjesma je dočekana sa šokom i nevjericom od strane svih kojima je zdravi razum osnovno životno pomagalo,  a s oduševljenjem u krugovima obožavatelja Jelene Rozge i svih onih kojima su ovakvi stihovi još jedna prilika da nesvjesno tancaju po tuđim notama.

Na stihove Vjekoslave Huljić prva je reagirala Remi:

“Mislim da je Vjekoslava Huljić hrvatskoj ženi naudila više nego svi hrvatski šovinisti zajedno. Nalijepila joj je da se realizira isključivo kroz brak, majčinstvo, da dopušta da je gaze i emocionalno zlostavljaju… A sad kroz ovu sirotu Rozgu poziva muškarca da dođe po ženu “ko slavljenik po tortu”… Ma daaaaj, molim te! Nikad nisam mislila da ću reagirati na ovakav treš, ali negdje čovjek mora podvući crtu. Zbilja je vrijeme da prestane zaglupljivanje. Žene, ispljuskala bi vas. A Vjekoslavi ustavno oduzela pravo na slobodan govor.”

Podsjetila nas je Remi na činjenicu koliko skromno dobacujemo onim što svakodnevno činimo za ravnopravnost žena i rodnu ravnopravnost, podsjetila nas je na ubogu rodnu bezperspektivu koja umanjuje sve pozitivne feminističke i ine prakse koje poduzimaju skupine i zajednice poput ekipe portala Vox Feminae i Libela, brojnih udruga sa sličnim i srodnim ciljevima.

Mediji vječno gladni spektakla jedva su dočekali zakuhati još jedan sukob na estradnoj desnici/ljevici, pa su brzopotezno Huljićevoj ekipi dojavili o “uvredi” koju im je Remi uputila. Najviše se potresen našao Tonči Huljić, glavni dizajner ovog stihovnog i svjetonazorskog nonsensa. Otac, suprug, šef i skladateljski bard odmah uzima stvar u svoje ruke, dok “štićenice” – izvođačica Rozga i autorica kritiziranog korpusa stihova Vjekoslava pokorno šute. Iako ga u tekstu Remi nije izrijekom spomenula, brani Huljić svoje stado, muškarac je to i njegova riječ u kući i studiju je prva i zadnja.

“Za mene je ona niži oblik života, a s nižim oblicima života se ne upuštam u raspravu. Ma još nešto. Taj niži oblik života pjeva kako nije na vrijeme “svršila”, i kaže da navodno predaje engleski jezik u školi. Svoje dijete nikad ne bih pustio u takvu školu”, odgovara Huljić u maniri pater familiasa i uličnog probisvjeta i bukača.

Puleni famozne Tonike, Huljićeve tvrtke iz koje izlaze izvođači poput Magazina, Rozge, Joleta i ostalih maltretiraju nas već tamo od ranih 90-ih, kada je  shvatio da je prerano za direktan uvoz autentičnog turbo folka,  pa je svoju “dugmetaru” podesio na tonove zabavnjaka umotanog u kodove turbo folka. Upravo je on prije dva desetljeća pripremio teren za ulazak turbo folka na velika vrata i zagušio proboj organskog popa i rocka.

Prvi pravomoćno osuđeni glazbeni plagijator u Hrvatskoj brani čast i ugled svog malog, ali moćnog estradnog poduzeća koje mu donosi novac nužan da standard života održi bar približno na onoj razini na kojoj se nalazio i prethodnih godina, kada nam se s naslovnica novina smiješio u bijelim odijelima, zaklonjen staklima tamnih naočala jer je u Splitu sunce ponekad toliko jako da vam može ozbiljno oštetiti vid.

U vrijeme najranijih Huljićevih juriša na top ljestvice i javni ukus bila sam glazbena novinarka jednog dalmatinskog dnevnog lista i s te sam pozicije svakodnevno svjedočila metodama kojima se splitski hitmejker suprotstavljao svima koji su kritizirali njegove uratke.  Nakon što sam, ne bez truda i taktiziranja, uspjela objaviti nekoliko tekstova u kojima ga se proziva za korupciju, festivalske namještaljke i plagiranje, Huljić se primio telefona i nazivao moje urednike s pitanjem “zašto ga ta novinarka iz mjeseca u mjesec proganja i blati”. Pokušalo mu se ukazati na slobodu mišljenja i činjenicu da ne moraju svi novinari biti oduševljeni onim što snima i plasira. Jer Huljić je navikao na ulogu šampiona, skladatelja best sellera, tepanje medija i prešutno odobravanje kolega.

Na stranu činjenica da su mu na hrvatskoj estradi mnogi zavidni, polovica te scene puca od ljubomore što sami nisu u stanju na tako efektan način unovčiti svoj stihoklepački besmisao, no na prste jedne ruke moguće je izbrojiti kolege koji su usudili naglas nešto reći o seksizmu i šovinizmu kojim su natopljene njegove pjesme.

Zato je reakcija Mirele Priselac Remi važna i potrebna; njena je pobuna legitiman otpor gušenju sloboda i svijesti ženske populacije.

Najstrastveniji konzumenti Huljićevih proizvoda su djevojčice u dobi od 10 do 17 godina, baš njima refreni i stihovi pjesama bračnog para Huljić obilježavaju djevojaštvo i mladost, te truju ono malo samosvijesti koje su mogle primiti iz drugih izvora.

Huljić se iz petnih žila brani od kolegice Remi i zato što mu je njegova estradna radionica jedino što mu je od domaćih poslova preostalo nakon poslovnog gubitka što ga je pretrpio propašću Ava produkcije s kojom je udružen s Romanom Majetićem namjeravao obilježiti cijelu televizijsku eru. Kvantni Svemir ili neka druga energetska sila spriječile su ga da na dugi rok zavlada tržištem sapunica, pa se Hulja (kako ga od milja zovu lakoglazbeni suparnici) vratio onome što najbolje zna – masovnoj proizvodnji glazbene bižuterije namijenjene uglavnom ženama, djevojkama i djevojčicama.

Da, dobro ste čuli, najstrastveniji konzumenti Huljićevih proizvoda su djevojčice u dobi od 10 do 17 godina, baš njima refreni i stihovi pjesama bračnog para Huljić obilježavaju djevojaštvo i mladost, te truju ono malo samosvijesti koje su mogle primiti iz drugih izvora.

Estradni lisac i njegova umrežena zločinačka organizacija sastavljena od medija i industrije zabave potrudila se da te mlade žene svojim pjesmama intoksicira od najranije dobi, do brzog ulaska u brak, još bržeg izlaska ili mučnog čučanja u tiranskom odnosu.  Za svo to vrijeme obavezna zvučna kulisa su im Huljićeve pjesme.

Huljić je na vlasti dulje od prvog hrvatskog predsjednika i HDZ-a, u svijetu politike srodna mu je duša tek Vladimir Šeks.

Neće Remin pravednički istup spasiti i ozdraviti hrvatsku estradnu i glazbenu scenu, ali lijepo je znati da se konačno netko u javnoj sferi usudio podići glas protiv ovih sramotno ponižavajućih, šovinističkih stihova.

Remi je posudila glas onih kojima stvaralaštvo bračnog para Huljić i njihovih vokalnih solista nije životna svakodnevica, već tragikomičan, ružan i uvredljiv  incident od kojeg su prisiljeni okretati glavu i bježati među zidove svojih domova i supkultura.

Riot grrrl pokret: Glazbene revolucionarke

Posted on by sdadmin

Prošlo je 20 godina od britanske turneje Bikini Killa i Huggy Beara. Jesu li  pobunjene glazbenice nešto promijenile?

U ožujku 1993. dva benda – jedan američki i jedan britanski – krenuli su na turneju dijem Ujedinjenoga Kraljevstva, imajući u mislima poruku i misiju. Bikini Kill i Huggy Bear objašnjavaju kroz svoje tekstove, djela i glazbu da više nije prihvatljivo obiteljsko ili bilo koje drugo nasilje nad ženama, te da uloga žena na koncertima nije stajati postrani i pridržavati jakne, dok muškarci divlje plešu pred pozornicom. Novi etos je proglašen jasno i glasno: djevojke mogu nastupati na pozornici, i djevojke mogu održavati koncerte.

I ja sam, kao novinarka, fan i promotorica nastupa, bila jedna od mnogih sudionica/ka ove revolucije, putujući s bendovima na koncerte te organizirajući njihove nastupe u Leedsu. No, vratimo se na sam početak.

Biti djevojka u devedesetima u Americi značilo je biti šopana medijskim lažima koje su isticale da ako želiš biti prihvatljiva, trebala bi biti nemoguće mršava i lijepa poput obrađene fotografije. Službeno mišljenje isticalo je jednakost žena s muškarcima, iako su reproduktivna prava sustavno bila sputavana. Tada je postojala velika mogućnost da djevojka bude silovana, seksualno uznemiravana i zlostavljana, a s druge strane, vrlo mala mogućnost da počinitelji budu osuđeni, dok se, istovremeno, isticalo da je djevojka to svakako zaslužila jer je bila neprikladno odjevena, ili jer se kretala na krivim mjestima. Želiš li vrištati? Biti glasna? Mogla bi, ali bit će ti rečeno da ušutiš i prestaneš praviti buku – stoga, koja je svrha?

{slika}

Godine 1991. nekolicina djevojaka iz gradića Olympia, u Washingtonu, odlučila je promijeniti stvari i ušutkavanje nije dolazilo u obzir . Kathleen Hanna, Tobi Vail i Kathy Wilcox osnovale su Bikini Hill, te pozvale na Revoluciju, u ženskom stilu, odmah. Toga ljeta preselile su se u Washington DC, gdje su Alison Wolfe i Molly Neuman (novinarke časopisa Girl Germs osnovale novi časopis zajedno s Hannom i umjetnicom Jen Smith i nazvale ga  Riot Grrrl. Ovaj je pokret započeo oko male grupe djevojaka, a potom eksplodirao diljem SAD-a, vođen zapaljivim nastupima i (često eskploatirajućim i podcjenjivačkim) medijskim izvještajima.

Glazbena je industrija oduvijek bila posebno restriktivno područje rada za žene i djevojke, dok je punk glasno širio vijesti da pjevati može bilo tko, da je svaki glas vrijedan slušanja. Postojale su i ikone ženskih glazbenica u punk-rock glazbi, ali izvan feminističkog pokreta.

“Strukture roda i moći duboko su ukorijenjene u industriji popularne glazbe, zbog čega je ženama puno teže steći kredibilitet, autentičnost i postati legitimnim kulturnim kreatoricama”, kaže Julia Downes, urednica knjige Women Make Noise: Girl bands from Motown to the Modern. “Postoji snažno globalno nasljeđe glazbenica i ženskih bendova kao kulturnih kreatorica; ali seksizam, homofobija, rasizam i klasne predrasude međudjeluju kako bi onemogućili ženama da postanu prihvaćene, od strane mainstream popularne glazbe, kao inovativne i izvrsne glazbenice. Na njihovu glazbu gleda se kao na novotariju, odviše ‘političnu’ ili jednostavno kao na ‘lošu’ glazbu”.

{slika}

Dugi niz godina izdavala sam vlastiti fanzin – Ablaze! – u kojemu sam mogla pisati o britanskoj i američkoj glazbenoj sceni iz vlastitoga kuta gledanja. Godine 1992. dobila sam informaciju kako se djevojke u SAD-u organiziraju, a uskoro su se slična udruženja formirala i diljem Britanije. Huggy Bear su bile na čelu sa svojim brzim, upečatljivim ritmom. No, uz njih tu su bile i Linus, Skinned Teen, Voodoo Queens, Golden Starlet, Pussycat Trash itd. U SAD-u djelovale su Calamity Jane, the Frumpies, Mecca Normal i Fifth Column, koje su se pridružile ženskom udruženju. Iako navedeni bendovi nisu nastali kao dio ove struje, postali su  ikone riot grrrl pokreta.

“Usudi se biti ono što jesi, usudi se raditi ono što želiš”, poticala je Kathleen Hanna u pjesmi Double Dare Ya i tisuće su preuzele taj rizik, uključujući i Spice Girls, koje su se usudile biti potpuno apolitične, uzurpirajući oznaku ženske snage za kraj vlastite karijere.

Formiran u kasnim 90-tima, bend Gossip popunio je glazbene ljestvice neodoljivim melodičnim rockom. “One su jedinstven primjer načina na koji je estetika i politika riot grrrl pokreta preživjela”, piše Sara Marcus, autorica knjige Girls to the Front: The True Story of the Riot Grrrl Revolution. “Neapologetičan način na koji Beth Ditto predstavlja sebe publici – kao lezbijka, debela djevojka, feministkinja – dolazi direktno iz riot grrrl pokreta”.

Konačno, u Olympii se 2000.-te godine, pojavio Ladyfest – festival posvećen isključivo glazbi, filmovima, pisanju i performansima umjetnica. Taj događaj potaknuo je osnivanje ovih festivala u više od 40 gradova na tri kontinenta, a održavaju se sve do danas. Ove godine Ladyfest se održava u Glasgowu, Leedsu, Parizu, Rimu, Bruxellesu, Leipzigu i Philadelphiji.

{slika}

Ako se slikovito izrazimo i kažemo da se riot grrrl pokret pojavio na vrhuncu svoga hormonalnog tinejdžerskog vala, Ladyfest je onda prikaz pokreta danas: odrastao i rastura izvrsnom kvalitetom glazbe. Očekuje se, na narednim festivalima, i selekcija bendova i umjetnica koje su se razvile iz pro-feminističke svijesti.

Dok Ladyfest okuplja odrasle glazbenice, što je s mladim umjetnicama? Ovdje na scenu stupaju Girls Rock Camps. Pokrenuti su 2001. godine, a danas se održavaju diljem Europe i SAD-a, omogućujući tinejdžericama, inter i trans pojedinkama/cima tjedan tijekom kojega se mogu okušati u stvaranju glazbe u sigurnom okružju, bez seksizma. Maebh Murphy, članica elektro-dvojca You’re Only Massive surađuje s Ruby Tuesday, berlinskim Girls Rock kampom, posljednje dvije godine. “Period nakon kampa može biti iznimno čudan, govoreći iz vlastitoga iskustva”, objašnjava. “Ali čudesno je biti na sigurnom prostoru, i isti omogućavati drugima, pa makar i vrlo kratko vrijeme”.

Naravno, mainstream pop-glazba preživljava od prodaje i komercijalizacije. Ne postoji ništa revolucionarno u ljubavnim pjesmama Katy Perry i Gaginom hedonizmu, unatoč njezinu kvalitetnomu radu. Ali da biste izmjerili revolucionarnu snagu pobunjene djevojke, trebate samo provjeriti logore u Mordoviji i Perm Oblast u Rusiji gdje su dvije članice Pussy Riota još uvijek zatočene.

{slika}

Članice spomenutoga ruskog punk-feminističkog uličnoga benda govorile su za magazin Vice neposredno prije uhićenja, dajući priznanje bendu Bikini Kill i pokretu riot grrrl u cijelosti: “Mi smo donekle usvojile i razvile ono što je pokret učinio u 90-ima, iako u potpuno drukčijem kontekstu i s izraženim politički stavom, koji je doveo do toga da su sve naše izvedbe postale ilegalne,” izjavila je Nadezhda Tolokonnikova. Pussy Riot su osnovane kada je Putin najavio da se planira vratiti na mjesto predsjednika na narednih 12 godina, a njihovo područje interesa kreće se od ženskih prava i prava LGBT osoba, edukacije i zdravstvene njege, do zazora od siromaštva i korupcije koje bi mogle snaći Rusiju kao rezultat Putinove vlasti. Njihovi javni/protestni nastupi, suđenje i zatvaranje dviju članica dobro su dokumentirani, razne nevladine organizacije i grupe globalno su nosile njihove uniforme i specifične kape – balaklave, u znak protesta protiv donesenih osuda. Naša zajednica je trenutno suočena s pitanjem kako osloboditi Pussy Riot.

{slika}

“Riot grrrl pokret omogućava opipljiv primjer trenutka kada djevojke i mlade žene stvaraju feminističku glazbu, tekstove i umjetnost po vlastitim mjerilima”, ističe Julia Downes. “Kako god, ovdje se fundamentalno radi o moći mladih žena, djevojaka i queer populacije koji su pronašli način na koji upotrijebiti glazbu, politiku i punk, a kako bi izmijenili vlastitu lokalnu zajednicu.”

Danas se na sceni u Velikoj Britaniji nalazi puno više ženskih bendova nego prije – Trash Kit, Skinny Girl Diet, Silver Fox, Bellies, Woolf, Esper Scout, Cat Bear Tree; iznimno zanimljiv pop punk bend Jesus and His Judgemental Father.

Glazba i ideologija riot grrrl pokreta i dalje živi u ženskim bendovima, u Slutwalks-u, Ladyfestivalima, Girls Rock kampovima i Free Pussy Riot protestima u svim dijelovima svijeta. Govoreći u glazbenim terminima, pokret možda nikada neće postati dio mainstream glazbene pop kulture, koja ostaje dosadna i bez promjena. Ipak, ovdje se ne radi o želji za dostizanjem statusa pop-zvijezde, već o načinu življenja. 

Prevela i prilagodila: Marina Tkalčić

Politika privatnosti

Copyright 2024. Libela.org