sdadmin

Četrdeset dana za život: Vjernici-prosvjednici

Posted on by sdadmin

U centru Londona, ispred Britanskog centra za savjetovanje u trudnoći (British Pregnancy Advisory Service, u daljnjem tekstu BPAS), jedan mladić mi priča kako je uspio u svom prvom ‘spašavanju’ (save) toga dana.

“Imala je dvanaest godina, a uopće nije znala tko je otac. Čvrsto je odlučila da će napraviti pobačaj. Sada je ušla unutra, no samo kako bi napravila ultrazvuk. Pristala je nakon toga otići samnom, mi imamo kliniku u kojoj će joj pružiti svu pomoć koja joj je potrebna kako bi iznjela trudnoću do kraja”, uzbuđeno je prepričao.

Za Josepha, mladog tridesetogodišnjaka koji tvrdi kako je entuzijastični član anti-abortivne grupe 40 dana za život ‘od rođenja’, ovo je još jedna mala pobjeda u Božje ime. Objašnjava kako se ‘spašavanje’ odnosi na situaciju kada intervencija od strane člana grupe rezultira time da trudnica odustane od abortivnog zahvata koji je namjeravala izvršiti u klinici. Na stranici grupe 40 dana za život tvrde kako su takvim djelovanjem u 40 dana (koliko traje Korizma) spasili 554 djece.

40 dana za život je vjerska antiabortivna kampanja koja tijekom Korizme organizira postavljanje šatora ispred zdravstvenih klinika, s ciljem spriječavanja žena, ‘umova zatrovanih kampanjama za ubijanje djece’, u namjeri da okončaju trudnoću. Metode djelovanja su im različite, od dijeljenja rozih ili plavih molitvenih krunica na vratima klinika do dijeljenja letaka koji se čitateljici obraća s ‘mama’, s pitanjem: Kako ćeš jednog dana pogledati svojoj djeci u oči?

Abigail Fitzgibbon, menadžerica javnih politika za BPAS, kaže kako zaposlenici i zaposlenice nastoje ublažiti nevolje pacijentica najbolje što mogu, no na kraju ostaju bespomoćni/ne.

“Sama sam svjedočila efektima tijekom ova četiri tjedna što sam promatrala prosvjednike/ce: tinejdžer koji čeka svoju djevojku koja odsutno uzima pamflet te nakon toga uzrujano odlaze iz klinike; par koji se sat vremena skrivao u grmlju čekajući da prosvjednici/ce odu; srednjovječna majka troje djece koju, dok vozi dječija kolica i ide prema klinici gnjave pitanjima poput ̓’Vi već imate djecu! Što to radite?'”, prepričala je.

Joseph, koji je odrastao u domu gdje su njegovi roditelji redovito kući dovodili trudne tinejdžerice da ih ‘spase’, govori o potrebi ‘preobraćanja’ zaposlenika/ca klinike jednako kao i pacijentica.

“Bog nas sve voli, čak i one koji čine genocid”, rekao je.

U zgradi u Bloomsbury-u ispred koje Joseph djeluje, BPAS zaposlenica mi govori kako redovito viđa prosvjednike/ce koji/je održavaju svoja ‘molitvena bdijenja’.

“Mi poštujemo njihovo pravo na miran prosvjed”, govori mi zaposlenica i dodaje kako ‘svi shvaćaju da se zapravo radi o zastrašivanju’.

“Znaju da nemamo dugo radno vrijeme, no oni ostaju ovdje do osam navečer, često sa svojom malom djecom. Prošle godine, jedan zastrašujući čovjek fotografirao je naše klijente/tice na vratima, te smo se obratili udruzi 40 dana za život da ih pitamo zašto to rade. Oni su rekli da taj čovjek nema nikakve veze s njima. Možda on zaista nije imao nikakve veze s njima, no jednom kada stvorite zastrašujuću atmosferu, morate preuzeti i odgovornost za ljude kakve ta atmosfera privuče. Nedavno, jedan čovjek me sustavno promatrao i pratio kada bi odlazila kući nakon posla, sam, u mraku”, naglasila je.

Neki konzervativni članovi i članice Parlamenta, poput Nadine Dorries, tvrde kako bi televizijski spot na reallity TV-u pomogao da se ‘upozori’ na vremenska ograničenja pri vršenju abortusa. Naime, još u listopadu 2012. godine,  tajnik zdravstva Jeremy Hunt podržao je prijedlog zakona koji bi prepolovio vrijeme trudnoće unutar kojega se abortus može izvršiti. Abortus bi se morao izvršiti u prvih 12 tjedana trudnoće, umjesto u dotadašnjih 24. Sve to dovelo dovelo je do ponovnog zanimanja javnosti za pitanje pobačaja. Vodile su se debate u Parlamentu, a novine su pune različitih komentara i članaka o ovom pitanju. Kao odgovor na to, BPAS je proveo svoju prvu propagandnu  kampanju za pravo žena na izbor. Na plakatima diljem države piše:’Kako zovete ženu koja je imala pobačaj? Majka. Kćer. Sestra. Prijateljica’.

U međuvremenu, dokazi koji ukazuju na to da grupa 40 dana za život prosvjeduje u Ujedinjenom Kraljevstvu – pogotovo Londonu i Birminghamu – sve su brojniji i jači u posljednje dvije godine. No, prosvjednici su još mnogo malobrojniji od takvih grupa u Sjedinjenim Američkim Državama, gdje često pojedinci kleče na hladnim pločnicima satima, kako bi izvršili dvanaestosatno bdijenje koje od njih zahtjeva središnjica, locirana ‘negdje u Texasu’. 

“Dvanaest sati je najduže koliko sada možemo efektivno napraviti, no održali smo i jedno 24- satno bdijenje ove godine koje je prošlo dobro”, rekao mi je Robert Colquhoun, direktor pokreta u Velikoj Britaniji.

“Od 2010. godine, naš pokret je prerastao od jednog bdijenja u Londonu do 10 bdijenja diljem države, a sada održavamo ukupno 500 sati bdijenja tijekom Korizme. Između 2011. i 2013 godine, vidimo da brojevi prosvjednika/ca i bdijenja eksponencijalno rastu- 2013. godina je naša najuspješnija godina do sada”, istaknuo je.

Glasnogovornica klinike i pro-choice organizacije Marie Stopes  kaže kako je njena glavna briga obračunati se s ‘netočnim informacijama datim ženama od strane prosvjednika i prosvjednica’. Zasićenost emotivnim diskursom o “vašoj maloj bebici”, njihove pseudo- medicinske izjave koje impliciraju da pobačaj često uzrokuje “ozbiljne psihičke komplikacije”- sve je to taktika zbog koje su prosvjednici/ce dobili pogrdan naziv 40 dana za laž, koji su im dali protu- prosvjednici/ce.

Opet, na osobnoj razini, ljudi iza plakata nisu čudovišta kakvim ih možda smatrate. Pokušavajući shvatiti zašto prosvjednici čine to što čine, smatram ih u najmanju ruku prijateljski orijentiranima, čak i kada im kažem da sam novinar. Gotovi svi prosvjednici i sve prosvjednice su imigrirali/le iz katoličkih država, poput Poljske, gdje njihove Crkve pozivaju na žrtvovanje ‘za zajednicu’. Mlađi prosvjednici/ce imaju iznenađujuće malo evanđeličkog entuzijazma; oni sjede na stolicama za kampiranje, dijele toplu čokoladu, bdijenja smatraju ‘prijateljskim druženjem’ i sl.

“Najveći neprijatelj je indiferentnost”, Colquhoun mi je rekao, a te riječi mi odzvanjaju u ušima dok promatram novu generaciju prosvjednika/ca protiv pobačaja, koji zbijaju šale oko kutija prepunih plastičnih modela fetusa. Teško je očekivati da bi grupa tih mladih ljudi mogla potrajati. Hoće li nestati s ekonomskim i socijalnim poteškoćama recesije, ili će zaista jačati, kako to Colquhoun zamišlja? To pitanje je nevažno za one osobe koje je grupa 40 dana za život  uspjela natjerati da promijene odluku. Za te osobe, prisutnost ove grupe osjetit će se do kraja života.

Prevela i prilagodila Iris Duka

Ujedinjeno Kraljevstvo: Tražiteljice azila zaslužuju bolju majčinsku skrb

Posted on by sdadmin

 Anna Musgrave ovogodišnji je Majčin dan provela radeći s mamama koje su zaboravljene – tražiteljicama azila kojima je uskraćena dostojanstvena trudnoća koju svi ostali očekuju u Ujedinjenom Kraljevstvu.

 Ovogodišnji Majčin dan obilježila sam opravdavajućim pozivom svojoj mami; zaboravila sam čak i poslati joj čestitku. Nasreću, moja je majka puna razumijevanja i zna da sam prezaposlena razmišljajući o mamama s kojima radim, mamama koje su zanemarene.

Zato se Refugee Council udružio s humanitarnom udrugom Maternity Action kako bi zajedno lansirali izvješće o iskustima žena u trudnoći i majčinstvu unutar azilantskog sustava.

 Dana  je, bježeći od Talibana nakon što su javno osudili njezin drugi brak, stigla u UK u osmom mjesecu trudnoće i bila je u toliko lošem stanju da je hitno hospitalizirana. Ispričala nam je o svojem dvomjesečnom putovanju:

 

“Tretirali su nas kako životinje – nismo imali odjeće niti hrane, a ponekad bi nas smjestili u kontejnere na tri ili četiri dana. Nismo imali što za jesti, samo je prljava voda kapala uokolo. Kada sam stigla ovdje, doktori su mislili da mi je beba mrtva jer se uopće nije micala.”

 Dana je jedna od dvadeset žena s kojima sam razgovarala. Slušajući njezinu priču o putovanju do Ujedinjenog Kraljevstva, nije teško shvatiti zašto tražiteljice azila imaju toliko visokorizične trudnoće. Mnoge su pobjegle od mučenja, seksualnog nasilja, genitalnog sakaćenja ili su u lošem zdravstvenom stanju iz nepoznatih razloga, a sve to utječe na trudnoću.

Zato Nacionalni institut zdravlja i kliničke izvrsnosti označava izbjeglice i tražiteljice azila kao iznimno ranjivu skupinu u sklopu programa majčinske skrbi.

Ipak, UK Border Agency (UKBA) je u direktnom sukobu s gore navedenim zaključcima te pokazuje jako malo razumijevanja za trudnice unutar vlastitih procedura i procesa te trudnice tretira kao bilo kojeg/u tražitelja/icu azila.

{slika}

 To pogotovo postaje problematično ako uzmemo u obzir politiku UKBA-a o raseljavanju tražitelja/ica azila u dijelove zemlje gdje je moguće udomljavanje, pri čemu oni sami nemaju nikakvo pravo na izbor. To znači da se žene seli po cijeloj državi, često i po nekoliko puta tijekom trudnoće.

Žene s kojima smo razgovarali odvojene su od obitelji, prijatelja i primalja, često i u kasnim stadijima trudnoće, što dovodi i žene i bebe u rizik. Ovakvi postupci onemogućavaju kontinuitet zdravstvene skrbi.

 Afya, iz Eritreje, je bila trudna tri mjeseca kada je stigla u Ujedinjeno Kraljevstvo, prije čega je, kao i Dana, pretrpjela mjesece skrivajući se po kamionima; bila je iscrpljena i pothranjena.

Dolazak u UK nije joj pružio sigurnost, odmor i priliku da se pobrine za sebe – umjesto toga, selili su je šest puta po jugozapadnoj Engleskoj i Walesu prije nego što je rodila. Preseljena je još jednom nedugo nakon što je rodila. Izjavila je:

 

“Bilo bi mi bolje da sam mogla ostati na jednom mjestu. Zbog tolikog broja selidbi bila  sam tužna, umorna i nesretna.”

 UKBA je, kao reakciju na naše istraživanje, dao izjavu za medije u kojoj se tvrdi da smo zanemarili promjene u njihovoj politici prema trudnicama koje su donesene u srpnju 2012. godine.

Istina je, međutim, da se cijelo ovo istraživanje provodilo u svjetlu tih promjena u politici prema trudnicama. Sve što je promijenjeno jest odluka da se žene ne smiju seliti u finalnim mjesecima trudnoće, što je naprijeporno korak naprijed, ali nove smjernice ne mijenjaju ništa u kontekstu većine problema koje smo identificirali u našem istraživanju, kao što je višestruka selidba žena tijekom trudnoće.

Jedna je žena, Mimi, smještena u hostel UKBA-a u devetom mjesecu trudnoće. Kada smo razgovarali s njom, dva dana prije termina za porod, nije znala broj lokalne bolnice niti gdje je bolnica uopće. Ne bi li bilo bolje da je ostala u bolnici u kojoj je bila sve do 37 tjedna trudnoće, gdje su bili svi njezini podaci i gdje se osjećala sigurnom?

 Dani nitko nije rekao niti što očekivati dok je rađala prvo dijete. Kao u slučajevima većine trudnih tražiteljica azila, nitko nije bio uz nju dok je rađala, što je neizbježna posljedica sustava u kojem se žene seli poput prtljage, odvojene od oca djeteta, a često se ne zadržavaju na jednom mjestu dovoljno dugo niti da steknu prijatelje ili se prijave kod doktora/ice.

 Refugee Council i Maternity Action stoga su pokrenuli kampanju kojom pozivaju vladu da promijeni politiku i pobrine se da se trudnice više ne dovode u rizik.

Obilježavate li Majčin dan ili ne, pridružite se našoj kampanji i pomozite onim majkama koje nemaju pravo na dostojanstvenu trudnoću koja je zagarantirana mnogim drugima.

Prevela i prilagodila: Ivana Živković

‘Moramo osigurati vjersku neutralnost u školama’

Posted on by sdadmin

Presuda Kasacijskog suda (ekvivalent Vrhovnog suda) 19. ožujka kojom se poništava otkaz zaposlenici jaslica u departmanu Yvelines zapadno od Pariza jer nije htjela skinuti islamski veo na radnom mjestu, pokrenula je novu-staru debatu u Francuskoj o točnoj primjeni načela laicizma

Francuska inače dosljedno primjenjuje svjetovno načelo stroge odvojenosti države od vjere bilo da se radi o zabrani nošenja vela ili drugih religijskih obilježja u javnim školama ili o zabrani burke na javnim mjestima. No sudska presuda kojom je poništen otkaz djelatnici zbog nošenja vela nanovo je izvela temu laicizma u prvi plan. Naime u sudskom sporu se prelamaju djelatnosti javnog i privatnog sektorabudući da dotičnu predškolsku ustanovu djelomično dotira općina. I dok se u raspravi može eventualno pronaći politički konsenzus da bi u primjenu načela valjalo uključiti onaj dio privatnog sektora koji obavlja javnu djelatnost (posebice kad se radi o odgoju i školstvu), o motivima tzv. ‘strogog laicizma‘ koji bi se odnosio na čitav privatni sektor izneseno je niz kritičkih mišljenja. 

Dosta je prozivanja muslimana

Jedna od prvih reakcija na presudu bila je peticije skupine intelektualaca, objavljena u Le Mondeu, nazvana ‘Ne stigmatizirajmo muslimane‘. U njoj podsjećaju da ne može biti istinskog laicizma, kakav je u zakonu propisan još 1905., bez slobode. A ta sloboda ne može postojati bez poštivanja razlika. Strogu primjenu zakonskog načela nazivaju stoga ‘laicizmom isključenja’ i negacijom svake različitosti, cenzurom osobnog izražaja. Nadalje, u vremenu snažne ekonomske i socijalne krize, mržnja i odbijanje drugog šire se Europom, navode potpisnici peticije. Pod izgovorom laicizma često se širi izvjesni oblik rasizma, a pozivanje na primjenu zakona postaje tako sredstvom stigmatizacije i isključivanja muslimane iz društva.

Među nizom reakcija u raspravi, u koju su se uključili predstavnici bivše vlasti, intelektualci, vjerske udruge i nevladine organizacije, politolog Raphaël Liogier podsjetio je na novi mit zapadnog svijeta koji se posebice razvio u Francuskoj posljednjih desetak godina, onaj o nasilnoj islamizaciji društva. Europa koja se slijedom ekonomske krize našla i u simboličkoj krizi identiteta počela je tako upirati prstom na Drugog (islam) u svrhu obrane same sebe. Nazvao je taj fenomen ‘narcisoidnim ranjavanjem europskog svijeta‘ koji je u Francuskoj posebno odjeknuo budući da je sebe dugo vremena držala iznimkom. A upravo taj iracionalni strah od gubitka vlastitog (europskog, nacionalnog, kršćanskog) identiteta postaje odskočna daska suvremenim populizmima koji nadilaze sve podjele na lijevo i desno.

Država mora jamčiti vjersku neutralnost

Raspravi se prigodno pridružila i svježa najava predsjednikaFrançoisa Hollandea. Tijekom televizijskog intervjua naveo je da se zakonom mora jamčiti vjerska neutralnost u ustanovama u kojima borave djeca. U praksi bi to značilo da se sekularno načelo ima proširiti na sve zaposlenike u privatnim školama i jaslicama, osim eventualno konfesionalnih zajednica. Tako bi se u mogući novi zakon uključila stavka kojom bi se jasno odredilo da se vjerska neutralnost ima primijeniti na sve one koji djeluju u javnom sektoru čak i ako samu uslugu kroz ugovor izvodi privatni sektor.

Prema nedavnim anketama, većina Francuza podržava širenje zabrane vjerskih znakova u ustanovama u kojima borave djeca. No takav prijedlog kojeg vode ne uvijek opravdani motivi kao što je primjerice islamizacija društva, mogao bi na svom putu naići na niz pravnih zavrzlama u kojima se nanovo postavlja središnje pitanje o individualnim slobodama. 

 

Društvo u kojem silovatelji preuzimaju ulogu žrtava

Posted on by sdadmin

Trenutak u kojem se silovatelje 16-godišnjakinje nastoji opravdati i učiniti ih žrtvama, velik je poraz društva i odraz iskrivljenih odnosa vrijednosti i moći.

Presuda za slučaj silovanja 16-godišnjakinje iz Steubenvillea (savezna država Ohio) u kolovozu prošle godine, ponovno je pokrenula medijsku lavinu. Riječ je o dvojici maloljetnika sa statusima sportskih zvijezda optuženih  za silovanje 16-godišnje djevojke,  koja je zbog znatne količine alkohola u krvi bila u polusvjesnom stanju. Optuženi su snimke zlostavljanja i obnažene fotografije maloljetnice postavili na društvene mreže, poput Twittera i YouTube-a. Osuđeni su na mizernu kaznu koja iznosi najmanje jednu, odnosno dvije godine u zatvoru za maloljetnike za mladića koji je objavio fotografije na internetu.

Vijest o suzama optuženih i njihovih obitelji  za vrijeme čitanja presude, vijest je koja je u vezi ovog slučaja, obišla svijet. “Nevjerojatno je teško gledati dvojicu mladića pred kojima je bila obećavajuća budućnost, sportskih zvijezda i vrlo dobrih studenata, doslovno ih gledajući kako vjeruju da im se život raspada”, izvijestila je Poppy Harlow sa CNN-a. Mediji koji aludiraju na žrtvu silovanja kao nekog tko je odgovoran za neizvjesnu budućnost mladih sportskih zvijezda, zajedno sa članovima zajednice koji u cijelom slučaju vide urotu i pokušaj sabotiranja perspektivnog sportskog kluba, odašilju poruku kako je silovanje društveno prihvatljiv čin. S druge je strane djevojka koja je poslužila tek kao objekt zadovoljstva dvojici tinejdžera, a o čijoj se boli i suzama ne govori.

{slika}

Dečki će uvijek ostati dečki, najlakše je reći i pronaći opravdanje za sve “nestašluke” koje čine. U članku koji kritizira medijsku i društvenu pristranost u vezi slučaja silovanja iz Steubenvillea, autorica među ostalim piše: “Ne mogu govoriti u ime svih silovanih 16-godišnjakinja koje su silovali frajeri seronje, koji imaju status kultnih zvijezda u svom rodnom gradu, ali iz vlastitog iskustva znam da djevojka ne može tek tako prijeći preko ovako nečeg i jednostavno krenuti dalje. Prošlo je više od 20 godina otkad sam ja bila silovana 16-godišnjakinja. Ljutnja i bijes još su uvijek jednako svježi. To nije nešto preko čega samo prijeđeš, što preživiš. Možete, i krenete dalje sa svojim životom i pronađete sreću, ali ljutnja i bol uvijek ključaju u vama, čekajući da se aktiviraju.”

Ja pak, ne mogu govoriti ni u čije ime, ni u ime i jedne od žrtava silovanja jer je moja uloga pasivnog promatrača. Ali mogu govoriti u svoje ime kao društvene jedinke i potencijalno medijske djelatnice. Ono što mogu reći jest da ovi momci nisu jedini krivci za nanošenje fizičke, ali i psihičke boli svojoj vršnjakinji. Prst treba uprijeti u društvo koje ih uči kako je u redu odnositi se prema djevojkama kao prema objektima; u roditelje koji ih nisu pravovremeno naučili snositi odgovornost za vlastite postupke; mlade koji su zažmirili na čin silovanja, kao da ih se ne tiče; nedovoljno kritičke medije koji perpetuiraju iskrivljene društvene vrijednosti.

Jednako tako, nije žrtva silovanja ta koja je uništila budućnost svojih silovatelja. Oni su ti koji su odabrali biti silovatelji i nikakve suze svijeta neće promijeniti tu činjenicu. 

Sve dok se društveno ne osvijesti potreba za promjenom postojećih vrijednosnih sudova i odnosa moći, prst krivnje i dalje će se nepravedno upirati u smjeru žrtve.

Vigilare u žestokom napadu na Queer Zagreb: ‘Ukinite im financiranje!’

Posted on by sdadmin

Udruga Vigilare, koja je široj javnosti postala poznata zbog ugošćivanja kontroverzne Judith Reisman, zatrpala je hrvatske institucije pismom u kojem traže da se ukine financiranje udruge i festivala Queer Zagreb.

Naime, udruga Vigilare u pismu ‘oštro prosvjeduje zbog gostovanja i nastupa seksologa i zagovaratelja pedofilije Gerta Hekme‘, koji je 26. ožujka 2013. u 19 sati održao predavanje na Queer festivalu u Medijateci Francuskog instituta u Zagrebu, javlja net.hr.

Traže ‘ispriku zbog gostovanja zagovaratelja pedofilije’

“Gert Hekma predavač je o rodu i seksualnosti na Katedri sociologije i antropologije Sveučilišta u Amsterdamu. Bio je član uredničkog vijeća spornog pedofilskog časopisa Paidika koji je izlazio u Nizozemskoj (1987.-1995.) te je autor, između ostaloga, i Enciklopedije perverzija.

Smatramo skandaloznim i potpuno neprihvatljivim da se iz državnog proračuna i proračuna jedinica lokalne samouprave, sufinanciraju i potiču programi u kojima se ugošćuju otvoreni promicatelji pedofilije čime oni dobivaju prostor za promicanje i širenje nelegalne djelatnosti koja je prema zakonima Republike Hrvatske kažnjiva. Stoga, od Vlade Republike Hrvatske, Ministarstva kulture, Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i šport grada Zagreba i Odjela gradske uprave za kulturu grada Rijeke zahtijevamo da: 
– žurno obustavi dodjelu svih financijskih sredstava iz državnog proračuna i proračuna jedinica lokalne samouprave udruzi Queer Zagreb i Queer festivalu; 
– uputi ispriku svim hrvatskim građanima jer su financiranjem Queer festivala omogućili gostovanje zagovaratelja pedofilije u glavnom gradu Hrvatske”, navodi se u pismu udruge Vigilare.

Nadalje, od francuskog Veleposlanstva udruga traži da istraže tko je odgovoran za gostovanje Gerta Hekme u prostorima Francuskog instituta, a od Školske knjige traže da obustave financiranje i podupiranje ovakvih projekata.

Traže i akciju MUP-a?!

Također, iz udruge Vigilare podsjećaju da je literatura udruge Queer Zagreb preporučena literatura Kurikuluma zdravstvenog odgoja za 4. modul, pa navode da to “ponovno potvrđuje naše ranije navode da pripadnici i zagovaratelji pedofilskog pokreta u svijetu imaju utjecaj na sadržaje Kurikuluma zdravstvenog odgoja u Republici Hrvatskoj”.

Zbog toga su ponavili zahtjev MZOS-u i ministru Željku Jovanoviću da poništi 4. modul Kurikuluma, a od Ministarstvo unutarnjih poslova su zatražili da “istraže i objave informacije o kretanju, boravku i aktivnostima deklariranih pedofila i zagovaratelja pedofilije T. Sandforta, V. Bullougha, E. Haberlea i Gerta Hekme na području Hrvatske”.

Povodom ove prozivke zbog gostovanja Gerta Hekme, udruga Domino objavila je sljedeće priopćenje:

“Queer Zagreb se kroz organiziranje javnih događanja koja spadaju u sferu suvremene umjetnosti, teorije i aktivizma bavi seksualnim i rodnim identitetima i slobodama, a s ciljem osnaživanja domaće queer zajednice i postizanja pravne i društvene ravnopravnosti ne-heteroseksualnih osoba. Queer Zagreb je tijekom svog djelovanja proteklih deset godina otvorio mnoga bitna pitanja u domaćem kulturnom, ljudskopravaškom i medijskom prostoru: nadilaženje označavanja različitih seksualnih orijentacija kroz prizmu grijeha, zločina i bolesti, osvještavanje razine homofobije u hrvatskom društvu, potreba zakonskog prepoznavanja zločina iz mržnje, potrebu uvođenja zdravstvenog odgoja u škole koji će uključivati i edukaciju o homoseksualnosti.

Queer Zagreb je kao jednog od predavača u programu od serije predavanja gostujućih umjetnika, teoretičara i aktivista pozvao i profesora i antropologa Gerta Hekmu, sa Sveučilišta u Amsterdamu da održi predavanje na temu ‘Počeci LGBT pokreta i seksualna revolucija’. Tijekom predavanja je Gert Hekma dao povijesni pregled razvoja seksualne revolucije od Prosvjetiteljstva do današnjih dana, posebno se osvrnuvši na LGBT pokret i početak borbe za jednakost homoseksualnih osoba koje traje i danas. U tom kontekstu je zamišljeno te realizirano ovo gostovanje profesora sa Sveučilišta u Amsterdamu i kao takvo se sadržajno uklapa u širu javnu raspravu o daljnjim promicanjima prava queer zajednice u Hrvatskoj.

{slika}

Sa žaljenjem primjećujemo kako se navedene aktivnosti Queer Zagreba instrumentaliziraju kao povod za još jedan napad na uvođenje zdravstvenog odgoja u hrvatske škole prema odobrenom Kurikulumu, a čime se udruga Vigilare sustavno bavi”, poručio je Zvonimir Dobrović za Queer Zagreb.

Zašto je reakcija Mirele Priselac Remi važna i potrebna?

Posted on by sdadmin
Mirela Priselac Remi, pjevačica grupe Elemental, jučer je na svom Facebook profilu napisala status isprovociran stihovima najnovijeg hita Jelene Rozge, pjesme “Nirvana” koja je u nepuna dva tjedna na YouTubeu preslušana 300 000 puta i u kojoj protagonistica u maniri žrtve ulovljene u mrežu muškarčevog neodoljivog i sudbonosnog šarma pjeva: “Pa uđi ko pobjednik na svoje, i uzmi što je tvoje, s dozvolom. Ma dođi ko slavljenik na tortu i uzmi mi ljepotu, napokon.”

Pjesma je dočekana sa šokom i nevjericom od strane svih kojima je zdravi razum osnovno životno pomagalo,  a s oduševljenjem u krugovima obožavatelja Jelene Rozge i svih onih kojima su ovakvi stihovi još jedna prilika da nesvjesno tancaju po tuđim notama.

Na stihove Vjekoslave Huljić prva je reagirala Remi:

“Mislim da je Vjekoslava Huljić hrvatskoj ženi naudila više nego svi hrvatski šovinisti zajedno. Nalijepila joj je da se realizira isključivo kroz brak, majčinstvo, da dopušta da je gaze i emocionalno zlostavljaju… A sad kroz ovu sirotu Rozgu poziva muškarca da dođe po ženu “ko slavljenik po tortu”… Ma daaaaj, molim te! Nikad nisam mislila da ću reagirati na ovakav treš, ali negdje čovjek mora podvući crtu. Zbilja je vrijeme da prestane zaglupljivanje. Žene, ispljuskala bi vas. A Vjekoslavi ustavno oduzela pravo na slobodan govor.”

Podsjetila nas je Remi na činjenicu koliko skromno dobacujemo onim što svakodnevno činimo za ravnopravnost žena i rodnu ravnopravnost, podsjetila nas je na ubogu rodnu bezperspektivu koja umanjuje sve pozitivne feminističke i ine prakse koje poduzimaju skupine i zajednice poput ekipe portala Vox Feminae i Libela, brojnih udruga sa sličnim i srodnim ciljevima.

Mediji vječno gladni spektakla jedva su dočekali zakuhati još jedan sukob na estradnoj desnici/ljevici, pa su brzopotezno Huljićevoj ekipi dojavili o “uvredi” koju im je Remi uputila. Najviše se potresen našao Tonči Huljić, glavni dizajner ovog stihovnog i svjetonazorskog nonsensa. Otac, suprug, šef i skladateljski bard odmah uzima stvar u svoje ruke, dok “štićenice” – izvođačica Rozga i autorica kritiziranog korpusa stihova Vjekoslava pokorno šute. Iako ga u tekstu Remi nije izrijekom spomenula, brani Huljić svoje stado, muškarac je to i njegova riječ u kući i studiju je prva i zadnja.

“Za mene je ona niži oblik života, a s nižim oblicima života se ne upuštam u raspravu. Ma još nešto. Taj niži oblik života pjeva kako nije na vrijeme “svršila”, i kaže da navodno predaje engleski jezik u školi. Svoje dijete nikad ne bih pustio u takvu školu”, odgovara Huljić u maniri pater familiasa i uličnog probisvjeta i bukača.

Puleni famozne Tonike, Huljićeve tvrtke iz koje izlaze izvođači poput Magazina, Rozge, Joleta i ostalih maltretiraju nas već tamo od ranih 90-ih, kada je  shvatio da je prerano za direktan uvoz autentičnog turbo folka,  pa je svoju “dugmetaru” podesio na tonove zabavnjaka umotanog u kodove turbo folka. Upravo je on prije dva desetljeća pripremio teren za ulazak turbo folka na velika vrata i zagušio proboj organskog popa i rocka.

Prvi pravomoćno osuđeni glazbeni plagijator u Hrvatskoj brani čast i ugled svog malog, ali moćnog estradnog poduzeća koje mu donosi novac nužan da standard života održi bar približno na onoj razini na kojoj se nalazio i prethodnih godina, kada nam se s naslovnica novina smiješio u bijelim odijelima, zaklonjen staklima tamnih naočala jer je u Splitu sunce ponekad toliko jako da vam može ozbiljno oštetiti vid.

U vrijeme najranijih Huljićevih juriša na top ljestvice i javni ukus bila sam glazbena novinarka jednog dalmatinskog dnevnog lista i s te sam pozicije svakodnevno svjedočila metodama kojima se splitski hitmejker suprotstavljao svima koji su kritizirali njegove uratke.  Nakon što sam, ne bez truda i taktiziranja, uspjela objaviti nekoliko tekstova u kojima ga se proziva za korupciju, festivalske namještaljke i plagiranje, Huljić se primio telefona i nazivao moje urednike s pitanjem “zašto ga ta novinarka iz mjeseca u mjesec proganja i blati”. Pokušalo mu se ukazati na slobodu mišljenja i činjenicu da ne moraju svi novinari biti oduševljeni onim što snima i plasira. Jer Huljić je navikao na ulogu šampiona, skladatelja best sellera, tepanje medija i prešutno odobravanje kolega.

Na stranu činjenica da su mu na hrvatskoj estradi mnogi zavidni, polovica te scene puca od ljubomore što sami nisu u stanju na tako efektan način unovčiti svoj stihoklepački besmisao, no na prste jedne ruke moguće je izbrojiti kolege koji su usudili naglas nešto reći o seksizmu i šovinizmu kojim su natopljene njegove pjesme.

Zato je reakcija Mirele Priselac Remi važna i potrebna; njena je pobuna legitiman otpor gušenju sloboda i svijesti ženske populacije.

Najstrastveniji konzumenti Huljićevih proizvoda su djevojčice u dobi od 10 do 17 godina, baš njima refreni i stihovi pjesama bračnog para Huljić obilježavaju djevojaštvo i mladost, te truju ono malo samosvijesti koje su mogle primiti iz drugih izvora.

Huljić se iz petnih žila brani od kolegice Remi i zato što mu je njegova estradna radionica jedino što mu je od domaćih poslova preostalo nakon poslovnog gubitka što ga je pretrpio propašću Ava produkcije s kojom je udružen s Romanom Majetićem namjeravao obilježiti cijelu televizijsku eru. Kvantni Svemir ili neka druga energetska sila spriječile su ga da na dugi rok zavlada tržištem sapunica, pa se Hulja (kako ga od milja zovu lakoglazbeni suparnici) vratio onome što najbolje zna – masovnoj proizvodnji glazbene bižuterije namijenjene uglavnom ženama, djevojkama i djevojčicama.

Da, dobro ste čuli, najstrastveniji konzumenti Huljićevih proizvoda su djevojčice u dobi od 10 do 17 godina, baš njima refreni i stihovi pjesama bračnog para Huljić obilježavaju djevojaštvo i mladost, te truju ono malo samosvijesti koje su mogle primiti iz drugih izvora.

Estradni lisac i njegova umrežena zločinačka organizacija sastavljena od medija i industrije zabave potrudila se da te mlade žene svojim pjesmama intoksicira od najranije dobi, do brzog ulaska u brak, još bržeg izlaska ili mučnog čučanja u tiranskom odnosu.  Za svo to vrijeme obavezna zvučna kulisa su im Huljićeve pjesme.

Huljić je na vlasti dulje od prvog hrvatskog predsjednika i HDZ-a, u svijetu politike srodna mu je duša tek Vladimir Šeks.

Neće Remin pravednički istup spasiti i ozdraviti hrvatsku estradnu i glazbenu scenu, ali lijepo je znati da se konačno netko u javnoj sferi usudio podići glas protiv ovih sramotno ponižavajućih, šovinističkih stihova.

Remi je posudila glas onih kojima stvaralaštvo bračnog para Huljić i njihovih vokalnih solista nije životna svakodnevica, već tragikomičan, ružan i uvredljiv  incident od kojeg su prisiljeni okretati glavu i bježati među zidove svojih domova i supkultura.

Politika privatnosti

Copyright 2024. Libela.org