Riot grrrl pokret: Glazbene revolucionarke

Prošlo je 20 godina od britanske turneje Bikini Killa i Huggy Beara. Jesu li  pobunjene glazbenice nešto promijenile?

U ožujku 1993. dva benda – jedan američki i jedan britanski – krenuli su na turneju dijem Ujedinjenoga Kraljevstva, imajući u mislima poruku i misiju. Bikini Kill i Huggy Bear objašnjavaju kroz svoje tekstove, djela i glazbu da više nije prihvatljivo obiteljsko ili bilo koje drugo nasilje nad ženama, te da uloga žena na koncertima nije stajati postrani i pridržavati jakne, dok muškarci divlje plešu pred pozornicom. Novi etos je proglašen jasno i glasno: djevojke mogu nastupati na pozornici, i djevojke mogu održavati koncerte.

I ja sam, kao novinarka, fan i promotorica nastupa, bila jedna od mnogih sudionica/ka ove revolucije, putujući s bendovima na koncerte te organizirajući njihove nastupe u Leedsu. No, vratimo se na sam početak.

Biti djevojka u devedesetima u Americi značilo je biti šopana medijskim lažima koje su isticale da ako želiš biti prihvatljiva, trebala bi biti nemoguće mršava i lijepa poput obrađene fotografije. Službeno mišljenje isticalo je jednakost žena s muškarcima, iako su reproduktivna prava sustavno bila sputavana. Tada je postojala velika mogućnost da djevojka bude silovana, seksualno uznemiravana i zlostavljana, a s druge strane, vrlo mala mogućnost da počinitelji budu osuđeni, dok se, istovremeno, isticalo da je djevojka to svakako zaslužila jer je bila neprikladno odjevena, ili jer se kretala na krivim mjestima. Želiš li vrištati? Biti glasna? Mogla bi, ali bit će ti rečeno da ušutiš i prestaneš praviti buku – stoga, koja je svrha?

{slika}

Godine 1991. nekolicina djevojaka iz gradića Olympia, u Washingtonu, odlučila je promijeniti stvari i ušutkavanje nije dolazilo u obzir . Kathleen Hanna, Tobi Vail i Kathy Wilcox osnovale su Bikini Hill, te pozvale na Revoluciju, u ženskom stilu, odmah. Toga ljeta preselile su se u Washington DC, gdje su Alison Wolfe i Molly Neuman (novinarke časopisa Girl Germs osnovale novi časopis zajedno s Hannom i umjetnicom Jen Smith i nazvale ga  Riot Grrrl. Ovaj je pokret započeo oko male grupe djevojaka, a potom eksplodirao diljem SAD-a, vođen zapaljivim nastupima i (često eskploatirajućim i podcjenjivačkim) medijskim izvještajima.

Glazbena je industrija oduvijek bila posebno restriktivno područje rada za žene i djevojke, dok je punk glasno širio vijesti da pjevati može bilo tko, da je svaki glas vrijedan slušanja. Postojale su i ikone ženskih glazbenica u punk-rock glazbi, ali izvan feminističkog pokreta.

“Strukture roda i moći duboko su ukorijenjene u industriji popularne glazbe, zbog čega je ženama puno teže steći kredibilitet, autentičnost i postati legitimnim kulturnim kreatoricama”, kaže Julia Downes, urednica knjige Women Make Noise: Girl bands from Motown to the Modern. “Postoji snažno globalno nasljeđe glazbenica i ženskih bendova kao kulturnih kreatorica; ali seksizam, homofobija, rasizam i klasne predrasude međudjeluju kako bi onemogućili ženama da postanu prihvaćene, od strane mainstream popularne glazbe, kao inovativne i izvrsne glazbenice. Na njihovu glazbu gleda se kao na novotariju, odviše ‘političnu’ ili jednostavno kao na ‘lošu’ glazbu”.

{slika}

Dugi niz godina izdavala sam vlastiti fanzin – Ablaze! – u kojemu sam mogla pisati o britanskoj i američkoj glazbenoj sceni iz vlastitoga kuta gledanja. Godine 1992. dobila sam informaciju kako se djevojke u SAD-u organiziraju, a uskoro su se slična udruženja formirala i diljem Britanije. Huggy Bear su bile na čelu sa svojim brzim, upečatljivim ritmom. No, uz njih tu su bile i Linus, Skinned Teen, Voodoo Queens, Golden Starlet, Pussycat Trash itd. U SAD-u djelovale su Calamity Jane, the Frumpies, Mecca Normal i Fifth Column, koje su se pridružile ženskom udruženju. Iako navedeni bendovi nisu nastali kao dio ove struje, postali su  ikone riot grrrl pokreta.

“Usudi se biti ono što jesi, usudi se raditi ono što želiš”, poticala je Kathleen Hanna u pjesmi Double Dare Ya i tisuće su preuzele taj rizik, uključujući i Spice Girls, koje su se usudile biti potpuno apolitične, uzurpirajući oznaku ženske snage za kraj vlastite karijere.

Formiran u kasnim 90-tima, bend Gossip popunio je glazbene ljestvice neodoljivim melodičnim rockom. “One su jedinstven primjer načina na koji je estetika i politika riot grrrl pokreta preživjela”, piše Sara Marcus, autorica knjige Girls to the Front: The True Story of the Riot Grrrl Revolution. “Neapologetičan način na koji Beth Ditto predstavlja sebe publici – kao lezbijka, debela djevojka, feministkinja – dolazi direktno iz riot grrrl pokreta”.

Konačno, u Olympii se 2000.-te godine, pojavio Ladyfest – festival posvećen isključivo glazbi, filmovima, pisanju i performansima umjetnica. Taj događaj potaknuo je osnivanje ovih festivala u više od 40 gradova na tri kontinenta, a održavaju se sve do danas. Ove godine Ladyfest se održava u Glasgowu, Leedsu, Parizu, Rimu, Bruxellesu, Leipzigu i Philadelphiji.

{slika}

Ako se slikovito izrazimo i kažemo da se riot grrrl pokret pojavio na vrhuncu svoga hormonalnog tinejdžerskog vala, Ladyfest je onda prikaz pokreta danas: odrastao i rastura izvrsnom kvalitetom glazbe. Očekuje se, na narednim festivalima, i selekcija bendova i umjetnica koje su se razvile iz pro-feminističke svijesti.

Dok Ladyfest okuplja odrasle glazbenice, što je s mladim umjetnicama? Ovdje na scenu stupaju Girls Rock Camps. Pokrenuti su 2001. godine, a danas se održavaju diljem Europe i SAD-a, omogućujući tinejdžericama, inter i trans pojedinkama/cima tjedan tijekom kojega se mogu okušati u stvaranju glazbe u sigurnom okružju, bez seksizma. Maebh Murphy, članica elektro-dvojca You’re Only Massive surađuje s Ruby Tuesday, berlinskim Girls Rock kampom, posljednje dvije godine. “Period nakon kampa može biti iznimno čudan, govoreći iz vlastitoga iskustva”, objašnjava. “Ali čudesno je biti na sigurnom prostoru, i isti omogućavati drugima, pa makar i vrlo kratko vrijeme”.

Naravno, mainstream pop-glazba preživljava od prodaje i komercijalizacije. Ne postoji ništa revolucionarno u ljubavnim pjesmama Katy Perry i Gaginom hedonizmu, unatoč njezinu kvalitetnomu radu. Ali da biste izmjerili revolucionarnu snagu pobunjene djevojke, trebate samo provjeriti logore u Mordoviji i Perm Oblast u Rusiji gdje su dvije članice Pussy Riota još uvijek zatočene.

{slika}

Članice spomenutoga ruskog punk-feminističkog uličnoga benda govorile su za magazin Vice neposredno prije uhićenja, dajući priznanje bendu Bikini Kill i pokretu riot grrrl u cijelosti: “Mi smo donekle usvojile i razvile ono što je pokret učinio u 90-ima, iako u potpuno drukčijem kontekstu i s izraženim politički stavom, koji je doveo do toga da su sve naše izvedbe postale ilegalne,” izjavila je Nadezhda Tolokonnikova. Pussy Riot su osnovane kada je Putin najavio da se planira vratiti na mjesto predsjednika na narednih 12 godina, a njihovo područje interesa kreće se od ženskih prava i prava LGBT osoba, edukacije i zdravstvene njege, do zazora od siromaštva i korupcije koje bi mogle snaći Rusiju kao rezultat Putinove vlasti. Njihovi javni/protestni nastupi, suđenje i zatvaranje dviju članica dobro su dokumentirani, razne nevladine organizacije i grupe globalno su nosile njihove uniforme i specifične kape – balaklave, u znak protesta protiv donesenih osuda. Naša zajednica je trenutno suočena s pitanjem kako osloboditi Pussy Riot.

{slika}

“Riot grrrl pokret omogućava opipljiv primjer trenutka kada djevojke i mlade žene stvaraju feminističku glazbu, tekstove i umjetnost po vlastitim mjerilima”, ističe Julia Downes. “Kako god, ovdje se fundamentalno radi o moći mladih žena, djevojaka i queer populacije koji su pronašli način na koji upotrijebiti glazbu, politiku i punk, a kako bi izmijenili vlastitu lokalnu zajednicu.”

Danas se na sceni u Velikoj Britaniji nalazi puno više ženskih bendova nego prije – Trash Kit, Skinny Girl Diet, Silver Fox, Bellies, Woolf, Esper Scout, Cat Bear Tree; iznimno zanimljiv pop punk bend Jesus and His Judgemental Father.

Glazba i ideologija riot grrrl pokreta i dalje živi u ženskim bendovima, u Slutwalks-u, Ladyfestivalima, Girls Rock kampovima i Free Pussy Riot protestima u svim dijelovima svijeta. Govoreći u glazbenim terminima, pokret možda nikada neće postati dio mainstream glazbene pop kulture, koja ostaje dosadna i bez promjena. Ipak, ovdje se ne radi o želji za dostizanjem statusa pop-zvijezde, već o načinu življenja. 

Prevela i prilagodila: Marina Tkalčić

‘Istospolne zajednice i dalje su pravno i društveno neprepoznatljive’

Povodom gostovanja Aleksandre Gavrilović u okviru trodnevnog Merlinka festivala u Sarajevu od 15. do 17. ožujka 2013. godine, razgovarali smo kratko s njom o promjenama koje su se dogodile u pravnom sustavu Srbije u proteklih deset godina vezanim za položaj LGBT osoba, kao i o prijedlogu modela zakona o registriranim istospolnim zajednicama koji je Labris sastavio 2010. godine. Model ovog zakona najprije je bio predstavljen LGBT organizacijama i zajednici kako bi se potvrdila suglasnost sa predloženim modelom, kao i ljudskopravaškim organizacijama zbog neophodne podrške. Očekuje se da će model zakona uskoro ući u skupštinsku proceduru i da će se organizirati javno slušanje, kada će se prijedlog zakona predstaviti narodnim predstavnicima_icama u skupštini Republike Srbije. Aleksandra Gavrilović je programska koordinatorica za edukaciju u Labrisu, organizaciji koja se bavi lezbijskim ljudskim pravima.

Što je postignuto u pravnom sistemu u Srbiji, u proteklih deset godina, vezano za zakonsko unaprjeđenje položaja LGBT osoba?

Danas u Srbiji postoji šest zakona koji eksplicitno zabranjuju diskriminaciju na osnovu seksualne orijentacije:Zakon o javnom informisanjuZakon o radiodifuzijiZakon o radu,Zakon o visokom obrazovanjuZakon o zabrani diskriminacije i Zakon o mladima. Kazneni zakon Republike Srbije  od siječnja ove godine prepoznaje zločin iz mržnje. U Srbiji djeluju i tri institucije u čijoj je nadležnosti borba protiv diskriminacije: Zaštitnik građana, Poverenik za ravnopravnost i Poverenik za informacije od javnog značaja i zaštitu podataka o ličnosti. Ali najveći izazov i dalje jest primjena ovih zakona u praksi.

U kojoj su sferi LGBT osobe i dalje pravno nevidljive?

Istospolne zajednice su pravno i društveno i dalje neprepoznatljive, lezbejke i gejevi nemaju nikakva prava na beneficije koje proizilaze iz bračne ili izvanbračne zajednice.  Problem, također, predstavlja velika nevidljivost nasilja i diskriminacije s kojima se LGBT populacija svakodnevno susreće. Diskriminacija i nasilje imaju različite oblike, a najčešći je oblik verbalnog vrijeđanja i omalovažavanja u javnom prostoru. Ipak, ni fizičko nasilje nije rijetkost. Diskriminacija je prisutna na radnom mjestu, u obitelji, u školi, ali i prilikom obraćanja institucijama uopćte. LGBT osobe rijetko prijavljuju nasilje jer i dalje postoji veliko nepovjerenje u institucije i strah od sekundarne viktimizacije prilikom obraćanja policiji, pravnicima_ama, zdravstvenim radnicima_ama. Labrisovo istraživanje iz 2010. godine na temu nasilja nad LGBTTIQ populacijom (Jarić, I. Nasilje: LGBTTIQ osobe i njihova svakodnevnica u Srbiji) pokazuje da je dvije trećine LGBT ispitanica_ka doživjelo neku vrstu nasilja i diskriminacije na osnovu svoje seksualne orijentacije, ali da je samo 10 % ispitanika_ca nasilje koje je doživjelo prijavilo policiji, dok je broj ispitanika_ca koji se obratio tužiteljstvu još manji – svega 3 %.  Čak i kad se LGBT osobe odluče prijaviti nasilje dokazivanje na sudu je jako teško zbog homofobičnih stavova i needuciranosti pravnika_ca i sudstva o LGBT pravima.

{slika}

Koje su osnovne stavke modela zakona o istospolnim zajednicama koji je Labris predložio? Koliko dugo ste radile na njemu? Jeste li slijedile neki već postojeći zakon koji uređuje ovu pravnu oblast?

Tokom poslednja dva desetljeća došlo je do pravnog priznavanja istospolnih zajednica u Europi. Počevši od 1989. godine sa prvim registriranim partnerstvima u Danskoj, preko uvođenja istospolnih brakova 2001. godine u Nizozemskoj. Trenutno 6 od 47 zemalja članica Vijeća Europe dozvoljavaju istospolnim parovima sklapanje braka pod jednakim uvjetima. Treba dodati da je 15 zemalja članica usvojilo neku vrstu zakona koji dozvoljavaju istopolnim parovima registraciju svojih veza, uz različit nivo prava koji uz to ide. Van Europe, Južna Afrika, Kanada, Argentina, Mexico City i nekoliko federalnih država u okviru SAD-a priznaju istospolni brak. Kao članica Vijeća Europe i potpisnica Europske konvencije o ljudskim pravima (EKLJP), Srbija je obavezana praksom Europskog suda za ljudska prava (Sud u Strasbourgu). Tokom proteklih 20 godina Sud u Strasbourgu je nastojao priznati prava seksualnih manjina i partnera u istospolnim zajednicama.

U želji da ispravi  diskriminatornu praksu koja trenutno postoji u Srbiji prema istospolnim parovima, Labris je 2010. godine uposlio tim pravnih eksperata i ekspertkinja (Sašu Gajina, Violetu Kočić Mitačerk i Tanju Drobnjak) koji je izradio prijedlog zakona o registriranim istospolnim zajednicama. Ono što su pravni stručnjaci ponudili u formi zakona o registriranom istospolnom partnerstvu jest pravno – tehnički odgovor na problem koji realno postoji. Kako bi se uklonila diskriminatorna praksa prema istospolnim parovima predloženi zakon  uključuje pravo na uzdržavanje, zaštitu od nasilja u obitelji,  pravo nasljeđivanja, pravo da partner_ica bude smatran_a članom obitelji u slučaju bolesti partnera_ice i dakle sve ono sto je inače regulirano i spada u regulativu braka u heteroseksualnim odnosima.

Ponuđeni model je bio jedino moguće rješenje budući da Ustav Republike Srbije eksplicitno zabranjuje mogućnost da dvije osobe istog spola sklope brak. U državnoj zajednici SCG ta mogućnost je ostajala otvorena jer se nije spominjalo da je brak zajednica dviju osoba različitog spola za razliku od postojćeg Ustava Republike Srbije. Nacrt zakona možete pogledati i skinuti na sajtu kampanje za zakon.

{slika}

Koje je akcije Labris konkretno preduzeo povodom toga?

U toku prošle godine Labris je pokrenuo medijsku kampanju Ljubav je zakon i oformio tim eksperata i ekspertkinja za lobiranje za zakon.

Reci nam nešto više o medijskoj kampanji Ljubav je zakon? Što joj je cilj? Je li za pojavljivanje u ovakvim kampanjama potrebna hrabrost?

Kampanjom želimo informirati širu javnost o problemima sa kojima se suočavaju  istospolni parovi u svakodnevnom životu zbog nepostojanja pravne regulative i upoznati predstavnike i predstavnice vlasti sa predloženim modelom zakona o registriranim istospolnim zajednicama. Krajem travnja bit će održana i javna rasprava o zakonu u Parlamentu. U svrhu kampanje kreirana su i dva promotivna spota koja se mogu pogledati na Ljubav je zakon. Ono što ohrabruje jest spremnost i veliki interes aktivista i aktivistkinja LGBT zajednice da sudjeluju u snimanju promotivnog spota te se javno  zalažu za svoja prava.

Mladi muškarci češće odustaju od fakulteta

Zašto puno više muškaraca odustaje od fakulteta? Prema novoj studiji, to nije zbog ovisnosti o video igricama ili često izgrađenog simptoma muškog zabušavanja. Prije je razlog taj, pokazuje nova studija iz časopisa Spol i Društvo (Gender and Society), da su muškarci manje spremni uzeti značajan dug da bi financirali svoje obrazovanje.

Kako izvještava autor studije, ova nevoljkost muškaraca da posuđuju nije utemeljena na većem oprezu među mladim muškarcima. To je ukorijenjeno u konstantnom jazu između plaća što znači da fakultetsko obrazovanje, bar na kratke staze, nije esencijalno za muškarčev financijski uspjeh. “Muškarci koji odustanu od fakulteta ne suočavaju se s financijskim kaznama u njihovim početničkim plaćama. Žene su pak financijski kažnjene zbog odustajanja i zarađuju u prosjeku 6.500 dolara manje u početku od žena koje imaju diplome“, kaže studija. Ostajanje na fakultetu čak i uz veće kredite i dugove, ima više trenutnog financijskog smisla ženama.

Problem za muškarce je da odluka o odustajanju od fakulteta i radu umjesto uzimanju kredita ima smisla samo na kratke staze. Dugoročno će biti teško kažnjeni. Autori Rachel Dwyer, Randy Hodson i Laura McCloud ističu kako ova “početna spolna prednost muškaraca predstavlja značajan dugoročni trošak u životnoj zaradi: do srednje životne dobi muškarci s diplomama imaju prosječno 20.000 dolara višu plaću od onih koji nisu završili fakultet“.

Krajnji rezultat je da žene imaju dugoročno racionalnije poglede na odnos duga i zarade od muškaraca. Studija razjašnjava da žene nisu inherentno ležernije s teretom duga, već one vide posuđivanje novca za obrazovanje kao vrijednu dugoročnu investiciju. Kako je to rekla direktorica časopisa Spol i društvo Joya Misra: “Prednost žena u broju ljudi s dobivenim diplomama je povezana s njihovom relativnom nepogodnošću na tržištu rada. U isto vrijeme muškarce njihova kratkotrajna prednost namami dalje od fakultetskog puta i dugoročne ekonomske sigurnosti“.

Upravo zato što mladi muškarci imaju dobit od jaza između plaća uvjere se da fakultetsko obrazovanje nije vrijedno te cijene. Vrijeme je da se razmišlja dugoročno, dečki.

Prevela i prilagodila: Ela Naranđa

Referendum 28. travnja!

Dubrovčani iDubrovčanke će 28. travnja izaći na referendum na kojem će odlučivati jesu li za usvajanje urbanističkog plana uređenja kojim se, uz izgradnju igrališta za golf, dozvoljava i izgradnja smještajnih kapaciteta s ležajevima(vila, hotela i apartmana) na platou brda Srđ.

“U dogovoru sa svim klubovima vijećnika u Gradskom vijeću, odlučeno je da će se na sjednici koja će se održati 6. travnja predložiti da se referendum održi 28. travnja”, kazala je predsjednica Gradskog vijeća Olga Muratti dodajući kako se referendum nikako nije mogao spojiti sa lokalnim izborima koji će se održati 19. svibnja. 

“Gradsko vijeće po zakonu mora raspisati referendum ne prije 20 i ne kasnije od 40 dana nakon donošenja odluke Ministarstva uprave. Tako se lokalni izbori nisu mogli čekati. Inače, i osobno nisam za to da se referendum i pitanje oko golfa na Srđu miješa sa izborima niti da se koristi u dobivanje naklonosti birača tijekom predizborne kampanje”, poručuje Muratti držeći kako po pitanju izlaznosti problem mogu imati jedino lokalni izbori.

Podsjetimo, Ministarstvo uprave jučer, 27. ožujka, donijelo je odluku kojom su prijedlog za raspisivanje referenduma i samo referendumsko pitanje: “Jeste li za usvajanje urbanističkog plana uređenja kojim se, uz izgradnju igrališta za golf, dozvoljava i izgradnja smještajnih kapaciteta s ležajevima (vila, hotela i apartmana) na platou brda Srđ?”, dobili potvrdu ispravnosti. Još jednom se pokazalo kako bi se stručne službe Grada Dubrovnika, koje su , blago rečeno, izražavale skepticizam oko zakonitosti postavljenog pitanja, trebale preispitati.

Kako stoji u tumačenju Ministarstva uprave, Gradsko vijeće Dubrovnika ima rok od 30 dana od zaprimanja odluke raspisati referendum.

Aktivisti i aktivistkinje građanske inicijative Srđ je naš i GONG-a, izjasnili su se kako očekuju da će referendum biti održan na dan lokalnih izbora, 19. svibnja. Na ovo su pitanje fokusirane izborne kampanje, pa drže kako je taj datum logično i zdravorazumsko rješenje.

Za referendum zajedno s izborima!

“Zelena akcija” i “Srđ je naš” pozivaju Gradsko Vijeće Dubrovnika da svoju posljednju sjednicu prije raspuštanja održi u vrijeme koje će omogućiti održavanje referenduma zajedno s lokalnim izborima

Povodom odobrenja referendumskog pitanja  o projektu na Srđu od Ministarstva uprave, Zelena akcija i Srđ je naš podsjećaju kako se još jutros, na osnovu pritisaka investitora Razvoj golfa, spekuliralo o tome je li pitanje zakonito.

“Kada se jedan projekt šest godina agresivno reklamira kao što je to radio Razvoj golf d.o.o., i kada se uz svo tako uloženo vrijeme i novac ne uspije uvjeriti građane u njegove koristi, onda je izvjesno da takvih koristi niti nema i da su nedopustivi pritisci na građane i njihove izabrane predstavnike jedini način da se takav projekt progura. Zahtjev investitora da osobno provjeri podatke svakog potpisanog građanina je neprihvatljivo zastrašivanje i otkriva pravo lice Razvoj golfa u odnosu prema građanima te procedurama i institucijama ove države”, piropćeno je iz Zelene akcije i Inicijative Srđ je naš.

Zelena akcija i Srđ je naš pozvali su Gradsko Vijeće Grada Dubrovnika da svoju posljednju sjednicu prije raspuštanja održi u vrijeme koje će omogućiti održavanje referenduma zajedno s lokalnim izborima.

“Smatramo da je to jedino razumno s obzirom da bi u suprotnom građani Dubrovnika morali izlaziti na biračka mjesta čak do četiri puta u samo mjesec dana- za europske izbore, za referendum, za lokalne izbore te za drugi krug izbora za gradonačelnika. Ujedno bio bi to jasan iskaz volje da se čuje volja građana jer održavanje referenduma zajedno s lokalnim izborima može značajno olakšati restriktivni uvjet nadpolovične izlaznosti za uspjeh referenduma”, ističe se u priopćenju.

Poziv zainteresiranima za organizaciju Rijeka Pride-a 2013.

Drage i dragi!

 Potaknuti/e prošlogodišnjom organizacijom Marša podrške za splitski Pride u Rijeci, želja nam je vidjeti postoji li interes lokalne (LGBTIQ) zajednice za organiziranje Rijeka Pridea 2013. godine.

 Ideja je da se oformi Organizacijski odbor od 10-tak osoba, koji će voditi organizaciju Pride-a u Rijeci (više o poslovima Organizacijskog odbora vidi u upitniku). Ovim putem te pozivamo da se uključiš i postaneš član/ica Organizacijskog odbora ili se priključiš timu volontera/ki. Bez obzira na prethodno volontersko i aktivističko iskustvo, seksualnu i rodnu orijentaciju, tražimo motivirane osobe, spremne na timski rad, otvorenost i realizaciju ideja. Više je područja na kojima se može raditi u organizaciji povorke ponosa, a odnose se na rad na PR-u i vizualnom identitetu, sigurnosti povorke, koordinaciji volontera/ki, te naravno na osmišljavanju te realizaciji same povorke. Osim same pripreme Povorke, volontiranje pruža mogućnost odabira teme, slogana i vizualnoga identiteta Povorke ponosa,  te rada s medijima i političkim strankama i institucijama.

 

Povorka ponosa prosvjedni je marš s političko-zabavno-kulturnim programom koji se kontinuirano održava u lipnju (od 2002. godine u Zagrebu i od 2010 u Splitu). Povorka ponosa predstavlja centralni, godišnji, javni, nekomercijalni i politički LGBTIQ događaj koji promiče ljudska prava LGBTIQ osoba, nenasilje, pravo na javno okupljanje i djelovanje, nepovredivost ljudskog dostojanstva, te slobodu izražavanja i kretanja.

 

Za prijavu je potrebno ispuniti upitnik koji se nalazi na dnu poziva te ga poslati na e-mail:rijekapride@gmail.com.

Ovaj poziv otvoren je do 07. travnja 2013. (nedjelja), nakon čega ćemo te putem e-maila obavijestiti o daljnjim aktivnostima.

 Molimo te da ovaj poziv proslijediš tvojim prijateljima/icama.

 Do skorog susreta,

Inicijalna grupa za održavanje Riječke Povorke ponosaUpitnik možete skinuti ovdje:www.lori.hr/za_skinuti/upitnik_RiPride2013.doc