Izvršni predsjednik Dinama, Zdravko Mamić poslijepodne je doveden na saslušanje u zagrebačko Općinsko državno odvjetništvo koje bi potom trebalo odlučiti hoće li pritiv njega zatražiti određivanje protvora zbog jučerašnjeg govora mržnje na račun ministra Željka Jovanovića, prenosiTportal.
Mamić je nakon noći provedene u pritvoru rano poslijepodne doveden u Općinsko odvjetništvo koje će ga ispitati u svojstvu osumnjičenika nakon čega će odlučiti hoće li protiv njega nastaviti postupak zbog poticanja na nasilje i mržnju, te hoće li ga pustiti da se brani sa slobode ili će predložiti sucu istrage zagrebačkog Županijskog suda određivanje istražnog zatvora.
Mamić je jučer poslijepodne priveden na obavijesni razgovor u policiju nakon što je ranije u eteru Soundset Plavog radija iznio niz uvreda na račun ministra znanosti, obrazovanja i sporta Željka Jovanovića, za kojeg je rekao da je ‘hrvatomrzac’, ‘uvreda za hrvatski mozak’ i ‘Srbin koji nikada nije radio u prosvjeti i sportu, osim što je malo dizao utege’.
Unatoč sedmom desetljeću, 78-godišnja američka feministkinja, politička aktivistkinja i novinarka Gloria Steinem i dalje aktivno brani ženska prava. Poznata je kao jedna od glavnih zagovarateljica feminističkog pokreta u 60-im i 70-im godinama prošlog stoljeća, kao kolumnistica časopisa New York i suosnivačica liberalnog feminističkog časopisa Ms.
Također, Steinem je suosnivačica američke ženske neprofitne organizacije Women’s Media Center zajedno s aktivistkinjama Jane Fondom i Robin Morgan. Jedan od projekata WMC-a jest i projekt Žene pod opsadom (eng. Women Under Siege) koji se bavi silovanjem kao sredstvom opresije u Siriji.
Čini li Vam se da je povod feminizmu danas nužan i urgentan kao što je bio kada ste Vi stupili na međunarodnu scenu kasnih 60-ih i ranih 70-ih?
I više. Kada smo počele, pričale smo više o osobnim nepravdama, o nasilju u obitelji, o stvarima koje su bile unutar našeg dosega, a sada smo došle do razumijevanja dugotrajnim radom, a također i međunarodnim istraživanjima, da je najvažniji faktor u odlučivanju je li zemlja sama nasilna ili je sprema koristiti nasilje protiv drugih zemalja, nasilje protiv žena. To ne znači da ženski život vrijedi više od muškog života, nikako, ali je to odnos između objekta i subjekta, paradigma osvajača i osvojenog koja u različitim stupnjevima normira i druga područja. I to je sada dubinski dokazano. Dakle, na neki način smo sada otišli korak dalje i vidjeli koliko je to zapravo važno.
Dakle, smatrate da su se prioriteti ženskog pokreta, ako se on uopće može tako nazvati, iz temelja promijenili, te su sada daleko od priče o jednakoj plaći za rad jednake vrijednosti i kontrole vlastitog tijela, a bavi se nečim što je možda manje opipljivo?
Ne, ne, ne, ono što kažem jest da je korijenje demokracije izvan doma demokracija unutar doma, tako da je ona još važnija. Korijenje nasilja na drugim mjestima jest internalizacija normi povezanih s nasiljem iz intimnog područja domova.
Žao mi je što prekidam, ali kad to tako postavite, navodite me da se zapitam razmišlja li većina žena na današnjem Zapadu, u razvijenim društvima, na isti način kao i Vi. Jer, kada govorite o važnosti demokracije u kući, ne bi li većina žena u razvijenom svijetu danas smatralo da…
Ne, naravno, ne.
…da imaju demokraciju u kući.
Naravno da ne. Šalite se? Odgajaju li muškarci djecu jednako kao i žene? Ne.
Ali osjećaju li se žene danas jednako potlačeno kao što su se osjećale 60-ih i 70-ih?
Da, čak i više zato što, primjerice, kada smo počele s radom nismo imale riječ za ‘nasilje u obitelji’. To se nazivalo samo ‘život’. Ljudi su stalno govorili ‘zašto nije otišla’, ‘što je učinila”. Danas shvaćamo da je nasilje u obitelji zapravo ono izvorno nasilje.
I, primjerice, u mojoj zemlji, postoje, ako zbrojimo sve ljude koji su ubijeni 11. rujna zajedno s Amerikancima i Amerikankama koji/e su poginuli/e u Iraku i Afganistanu, i ako prebrojimo sve žene ubijene od strane svojih muževa ili dečkiju u istom tom razdoblju – više je žena ubijeno od strane svojih muževa i momaka od ubijenih u druga tri događaja. I sada shvaćamo kako to nije normalno ili prirodno, nego je fundamentalno i mora se promijeniti.
Neki ljudi koji gledaju/čitaju ovaj intervju stasali su tek u posljednjih 20 godina i oni neće znati toliko o pozadini “Glorije Steinem” i ulozi koju ste odigrali, posebno u 60-ima, 70-ima i 80-ima do danas. Zato želim da se vratite u svoje vlastito odrastanje. To je bilo vrlo teško odrastanje, s majkom koja se mentalno razboljela, rastavljenim roditeljima i Vama koji ste dobili ogromnu odgovornost veoma mladi. Koliko je to utjecalo na Vaše razmišljanje?
Znate, svi smo mi pomalo kao ruske lutkice, kao punjene ruske lutkice, te svi imamo svoju raniju verziju sebe unutar sebe. I zato što sam vidjela majku koja je, prije nego sam se ja rodila, morala odustati… Ona je bila iznimno talentirana novinarka, te je morala odustati od posla koji je duboko voljela, a ja sam to tek kasnije saznala. To je bio pravi razlog njenoj depresiji. Tako da sam sigurna da na neki način ja živim neproživljeni život svoje majke. S druge strane, bila sam voljeno dijete, te nisam patila onoliko koliko mnoga djeca pate kada su nevoljena ili kada je prema njima usmjereno nasilje. Također, kada gledam retrospektivno, shvaćam da je još nešto bilo vrlo važno. Zbog toga što smo lutali okolo i živjeli u kamp kućici do moje desete ili jedanaeste godine nisam regularno pohađala školu, te sam izbjegla ispiranje mozga. Izbjegla sam, posebice u tom vremenu, ideju o tome što bi djevojčice ili dječaci trebali činiti. Putovala sam po svijetu i naučila da je divna stvar o djeci ta da imaju smisao za pravednost. Na svakom jeziku se može čuti dijete kako kaže: ‘To nije fer! Ti nisi moj gospodar’‘. Ta misao me nije napustila.
Ne želim biti u ulozi pop psihologa, ali se još jedan element Vašeg odrastanja čini važnim. Čini se da ste razvili odlučnost za izbjegavanjem zarobljenosti unutar svojih osobnih okolnosti i da osigurate da način na koji živite svoj život bude slobodan – da biste postigli ono što ste smatrali da je veoma važno, bez obzira na obiteljske veze i sve ostalo. Je li to točno?
Da, to je točno. Morate se sjetiti da sam odrastala u 50-ima kada je brak u socijalnom i pravnom smislu bio izrazito neegalitaran. Morali ste ići do suda kako biste vratili svoje prezime. Ja sam vjerovala u to za vrijeme odrastanja, stoga sam mislila da je jedini izbor koji imam kako bih promijenila svoj život izbor čovjeka za kojega ću se udati, jer tada bih živjela njegov život. Ako zbilja vjeruješ u to, onda smatraš da je udaja jako zastrašujuća jer je to posljednji izbor u životu. Pomalo poput smrti.
Vi ste odlučili da to ne učinite…?
Ne, nisam zapravo odlučila da to ne učinim, nego sam govorila, jer nije bilo ženskog pokreta kada sam odrastala, ‘Ja ću to učiniti, definitivno ću to učiniti. Ali ne sada’. I to ‘ne sada’ se nastavilo…
Još jedna stvar koju Vas moram pitati jest abortus, jer ste bili poprilično otvoreni da ste u svojoj mladosti, kada ste imali čini mi se 22 godine, imali pobačaj?
Da, i bila sam ovdje, u Londonu. I zbog toga sam cijelog svog života zahvalna Londonu.
Zanimljivo je da to tako prikazujete. Uvijek ste govorili da je za Vas to bilo pozitivno iskustvo?
Apsolutno.
Ne bi mnogo ljudi, barem ne u Vašoj zemlji, Sjedinjenim Američkim Državama, smatralo da je to pozitivno.
Zapravo, većina se slaže potpuno, više od 60 posto ljudi se slaže da je to odluka koju trebaju donijeti žena i njezin liječnik, odnosno liječnica, a ne Vlada. Za mene je to bio prvi put da sam uzela kontrolu nad vlastitim životom i rekla da neću biti samo pasivna i čekati da mi se stvari dogode. A liječnik kojeg sam našla na žutim stranicama nakon mnogo patnje i potrage, s kojom Vas neću opterećivati, on je bio tako divan čovjek. Rekao je: ‘U redu, pomoći ću Vam, ali mi morate obećati dvije stvari: prva stvar jest ta da nikome nećete reći moje ime, a druga da ćete učiniti ono što želite učiniti sa svojim životom’. I do današnjeg dana ga se sjećam sa zahvalnošću.
Europski parlament donio je rezoluciju kojom traže kriminalizaciju homofobnog i transfobnog govora mržnje i zločina iz mržnje na području čitave Europske Unije, prenosi Queer.hr.
U ovom trenutku EU zakon zabranjuje samo govor i zločine iz mržnje po osnovi rasizma i ksenofobije, a ILGA (TheInternational Lesbian and Gay Association) je pozdravila ovu inicijativu rekavši da su govor mržnje i zločin mržnje prema LGBT osobama ‘kuga koja se proširila preko čitavog kontinenta i treba biti ozbiljno shvaćena od strane institucija i članica EU-a’.
LGBT osobe i njihovi podržavatelji izloženi su ponižavajućem diskursu koji navodi na mržnju i nasilje, jednako kao što su izloženi fizičkim napadima te čak i ubojstvima. Martin K.I. Christensen iz ILGA-e je rekao: “Ovo je nužno potreban dokument EU legislative koji smo zahtjevali godinama. Europska komisija treba s obećavajućih izjava preći na konkretne akcije i predložiti promjene te zabraniti zločin iz mržnje i govor mržnje spram LGBTI osoba”.
Bruno Selun, sekretar intergrupe o LGBT pravima, naglasio je kako je ova rezolucija pitanje čuvanja europskih vrijednosti. Intergrupa trenutačno radi na istraživanju o životu LGBT osoba u EU-u i Hrvatskoj. Do sada je sudjelovalo 93 tisuće osoba diljem Europe, a rezultati će biti objavljeni 17. svibnja, na Međunarodni dan borbe protiv homofobije i transfobije.
Dok EU donosi legislative koje štite LGBT osobe, s druge strane sve je veći pritisak Rusije, Vatikana i Irana na UN kojim namjeravaju opstruirati deklaraciju kojom bi se na UN razini regulirala prava žena i LGBT osoba.Ono što je zasmetalo navedene zemlje, kao i muslimanske zemlje jesu seksualna i reproduktivna prava, kao i LGBT prava. Prema UN-u, radi se o vrsti ‘nečasnog’ saveza koji će žene kao i LGBT osobe izložiti riziku ukoliko deklaracija još jednom ne bude izglasana.
Egipat je, na primjer, predložio amandman deklaracije koji bi omogućio zemljama da ne provode dijelove deklaracije koje se nalazi u konfliktu s nacionalnim zakonima, vjerskim ili kulturnim vrijednostima. Logično, i Rusija je u strahu od “pada” njihovog zakona koji zabranjuje LGBT propagandu maloljetnicima te se ne slaže sa deklaracijom.
Deklaracija bi se trebala izglasati danas ako UN ne popusti pritiscima.
Upozorava to Sindikat državnih i lokalnih službenika i namještenika RH. Naime, 7. ožujka, dan uoči Dana žena, ministar obrane Ante Kotromanović, dostavio je na mišljenje sindikatima u sustavu obrane nacrt prijedloga Odluke o visini otpremnine za državne službenike/ice i namještenike/ice MORH i OSRH kojima služba prestane zbog preustroja ili smanjenja snaga, kojom su otpremnine zaposlenicima/ama koji su predviđeni za “izdvajanje” iz sustava iz poticajnih smanjene na razinu otpremnina ugovorenih Kolektivnim ugovorom za državne službenike/ice i namještenike/ice, prenosi Civilno društvo.
Preko 500 zaposlenika izlazi iz sustava
Iz važeće Odluke izbačena je mogućnost dobivanja jedne odnosno 80 posto prosječne plaće po godini staža za one koji se izjasne za izlazak iz sustava prije nego što se utvrde viškom, odnosno 15 dana nakon toga što su utvrđeni viškom.
Podsjetimo, izdvajanje posljednjeg kontingenta zaposlenika/ica od 307 osoba, koje je trebalo biti završeno s 31. prosinca prošle godine, prolongirano je do 31. ožujka, odnosno 30. lipnja ove godine, kojima će se priključiti i oko 200 zaposlenih za koje su u sustavu predviđena sredstva za zbrinjavanje.
“Službenike/ice i namještenike/ice posebno je ‘zaboljelo’ smanjenje iznosa uvećanja otpremnine za svaki puni mjesec sudjelovanja u Domovinskom ratu sa 525 na 300 kuna, čime je ‘devalvirana’ vrijednost učešća u Domovinskom ratu. Od takve su se odluke dosada ustručavali svi dosadašnji ministri obrane, neovisno o političkoj opciji kojoj su pripadali”, kaže Siniša Kuhar, tajnik Sindikata državnih i lokalnih službenike/ice i namještenike/ice RH.
No, kao što je već rečeno, ova odluka nije jedina koja je zasmetala SDLSN, nego i zaposlenice MORH-a.
Neusklađene otpremnine
Naime, u najnovijoj je Odluci ostavljena na snazi odredba koja od dobivanja otpremnine u iznosu od 65 posto njegove prosječne plaće isplaćene u posljednja tri mjeseca za svaku godinu staža provedenu u sustavu obrane i državnoj službi isključuje žene koje prema prijelaznim odredbama Zakona o mirovinskom osiguranju ispunjavaju uvjete za starosnu mirovinu.
“To znači da muškarac koji se ‘izdvaja’ iz sustava obrane ima pravo na 65 posto plaće za svaku godinu provedenu u sustavu MORH i OSRH i 300 kuna za svaki mjesec sudjelovanja u Domovinskom ratu sve do svoje 65 godine života, dok žena to pravo ima u 2013. godini samo do 60 godina i 9 mjeseci života, iz čega proistječe ne samo to da takvo rješenje diskriminira žene u Ministarstvu obrane, nego i da je ono ‘racionalnije’ za ovo državno tijelo kao poslodavca, jer žena u sustavu obrane ima manju ‘financijsku’ vrijednost kada su u pitanju otpremnine i kao takva predstavlja manji fiskalni teret i ‘poželjan’ izbor pri odabiru viška zaposlenih”, kaže Kuhar.
“Sindikat podsjeća da je Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova svojim upozorenjem i preporukom od siječnja ove godine prethodnu Odluku ocijenila sljedećim riječima: “model poticajnih otpremnina MORH-a predstavlja izravnu diskriminaciju temeljem spola suprotnu jamstvu jednakih plaća za rad jednake vrijednosti žena i muškaraca”, ali nakon toga nije uslijedila njezina korekcija, odnosno usklađivanje s antidiskriminacijskim standardima koje je Hrvatska usvojila, već ju je ministar Kotromanović ovom posljednjom verzijom i dodatno osnažio. Na ovakvu je odluku pravobraniteljica reagirala i prošle godine u svom Izvješću Odbora za ravnopravnost spolova, a na raspravi o Godišnjem izvješću o spremnosti obrambenog sustava, provođenju kadrovske politike i ukupnom stanju u OSRH za 2011. godinu”, podsjeća Kuhar izrazivši zadovoljstvo na promptnost Ureda pravobraniteljice u ovome slučaju.
Poseban problem
Osim Ureda pravobraniteljice za ravnopravnost spolova, MORH-a, Pučkog pravobranitelja te Ministarstva uprave, SDSLN je o ovoj odluci još 12. travnja 2012. godine obavijestio i predsjednika RH Ivu Josipovića od kojega je isti dan dobio odgovor kako će razmotriti ‘postoji li diskriminacija te o tome razgovarati s nadležnim ministarstvima’, a kada su ga obavijestili da je pravobraniteljica potvrdila diskriminaciju, nikakav odgovor više nisu dobili.
“Svjesni smo da Ured pravobraniteljice ne može napraviti više nego što je. Njezino upozorenje i preporuka na gotovo 20 stranica ima vjerodostojnost i trebalo bi biti temelj budućih odluka nadležnih”, komentira Kuhar pojasnivši kako se racionalizacija odnosi većinom na osobe zaposlene u uslužnim djelatnostima, a što se uglavnom i odnosi na žene.
“Rečeno je kako će tim zaposlenicima umjesto uzimanja otpremnine posao biti osiguran u trgovačkom društvu Pleter usluge koje je država i osnovala kako bi zbrinula zaposlenike koji su višak u MORH-u i SORH-u. No, ništa od toga nije sigurno budući da u Pleteru tvrde kako za njih to predstavlja problem budući da su predmetom preuzimanja i oni zaposlenici za čijim profilom u PLETERU ne postoje potrebe, a zbog čega se dolazi do otpuštanja zaposlenih na određeno vrijeme. Dakle, to je “golub na grani” i zaposlenici MORH-a bi u tom slučaju radije uzeli otpremninu jer im ova mogućnost nije sigurna”, pojašnjava Kuhar.
S obzirom da je odluka dostavljena samo dan prije Dana žena, u Sindikatu se pitaju, mogu li se u jednom državnom tijelu promovirati anticivilizacijski i diskriminirajući standardi i uživa li ministar koji ih predlaže podršku Vlade, čiji je predsjednik Zoran Milanović u čestitci za Međunarodni dan žena napisao: “Nažalost, još uvijek dolazi do nepravdi i kršenja ženskih prava, pogotovo u radnom okruženju. Vlada Republike Hrvatske odlučna je promijeniti takvo stanje i ustrajati u zaštiti ženskih prava na svakom području”.
“Ako je takvo rješenje prvi puta promaklo pozornosti Vlade, možda ovaj puta ipak ne bi trebalo”, zaključio je Kuhar.
Novinar, urednik i voditelj zagrebačkog Radija 101 Toni Marošević, poznat kao jedna od prvih javnih osoba na ovim prostorima koja se u 1980-im godinama deklarirala kao homoseksualac, preminuo je u Zagrebu u 68. godini.
Kako se doznaje iz Policijske uprave zagrebačke, Marošević je nađen mrtav u svojoj kući. Ekipa policije pozvana je na očevid i, prema postojećim saznanjima, nije riječ o sumnjivoj smrti, prenosi HRT.
Marošević je bio voditelj i urednik emisije Frigidna utičnica, prve domaće radioemisije koja se 1984. bavila homoseksualnim iskustvima na tadašnjem omladinskom radiju 101, u kojoj je odgovarao na pitanja slušatelja vezana uz gay tematiku. Iako je trajala samo četiri tjedna, emisija je ostala zapamćena po tada skandaloznim gay temama.
Poliglot, Marošević je na radiju 101 dugi niz godina uređivao program vijesti na stranim jezicima. Posljednjih godina radio je reportaže iz europskih gradova za svoj matični radio, a posljednji mu je angažman bio u nedavno ugašenom dnevniku 21. stoljeće, gdje je pisao za rubriku o Zagrebu.
Ima jedna fotografija, sigurno ste je vidjeli proteklih dana, sa srednjoškolcima (Srbinom i Hrvaticom) koji se ljube. Prema ovom opisu prizor se ne doima posebnim, ni prvi ni zadnji hrvatsko-srpski par, ni prva ni zadnja fotografija na kojoj se ljube. Ipak, za razliku od mnogih takvih fotografija, na ovoj su tinejdžeri ogrnuti srpskom i hrvatskom zastavom i ova je nakon objavljivanja došla do nekih stranih medija koji su je proglasili iznimno hrabrom. Što bi sad tu trebalo biti posebno hrabro? To što je možda jedan tinejdžer dugo namjeravao poljubiti svoju simpatiju, a sada se napokon i odvažio na to? Ne, hrabro bi trebalo biti to što su se Srbin i Hrvatica poljubili ogrnuti hrvatskom i srpskom zastavom. Mnogi od nas (pa tako i ja) znaju srpsko-hrvatske parove, neki od njih možda imaju ili su imali problema zbog svoje veze, neki nisu imali i nemaju. Većina njih se, vjerujem, ne omotava u zastave, ali u konačnici, postojanje njihovih veza nešto je toliko svakodnevno da nije vrijedno nazivanja nečim posebnim, a isto tako ni nečime što je najhrabrije ikad.
Autor fotografije napisao je kako je ona nastala tijekom učeničke parade u Mostaru kojom se obilježavala pedeseta obljetnica postojanja Koledža ujedinjenog svijeta (United World College). Polaznici te privatne škole u Mostaru, među kojima su i mladić i djevojka sa slike, hodali su ulicama Mostara i nosili zastave svoje nacije.
“Moj prijatelj Srbin držao se za ruku sa svojom djevojkom, Hrvaticom. Kada je starija gospođa upitala djevojku kako smije hodati pored Srbina, ona ga je poljubila. Tada sam napravio ovu fotografiju. To nije ništa posebno, samo par koji iskazuje svoju ljubav, ali za nas, ovdje u Mostaru, to je simbol nove generacije koja ne želi da nastavi rat koji se odvija u svijesti ljudi”, istaknuo je fotograf.
Reakcija na fotografiju bilo je mnogo – od onih prema kojima fotografija slavi ljubav i pomirenje do zgražanja nad viđenim jer se zločini u ratu ne smiju zaboraviti. Osobito su dramatični neki komentari ispod članaka u stranim medijima, primjerice u The Huffington Postu – neki ih uspoređuju s Romeom i Julijom, nadajući se da će njihova odvažna ljubav (‘da su prije par godina tako pozirali, bili bi strijeljani‘) vječno potrajati jer je našim napaćenim narodima dosta tragedija, a drugi smatraju da je prizor izrežiran, radi se plaćenoj propagandi kojom se želi popraviti loša slika ovih prostora u svijetu.
Ono što nam i ovaj primjer pokazuje jest da su slike nasilja, rata, silovanja, općenito nekakve balkanske egzotike, i dalje glavne slike o nama koje prolaze u svijet. Takvu percepciju dobro ilustrira i ovaj komentar: “Većina Europljana i Amerikanaca ne razumiju Slavene, oni rade što žele, kako žele i kada žele. (…) Nekada se žele poubijati, nekada se vole, a nekada žele da ih se ostavi na miru”.
A što se tiče ovih mladih čija bi nam fotografija trebala poručivati da su neopterećeni ratnim godinama, netrpeljivostima među različitim nacijama i zastavama – ako su anacionalni, nije im stalo do zastava, što će im one ovdje uopće? Čemu uopće toliko skučavanje unutar nacionalnih granica i naglašavanje nacionalnog identiteta u odnosu na ostale identitete – evo, jest da smo mi Hrvati, Srbi, koji god, ali nam ne smetaju ni veze s osobama druge nacionalnosti, vjere itd. Zar to nije nešto što bi se trebalo podrazumijevati bez isticanja nacionalnog identiteta? I, na kraju (dopustite i meni malo patetike), nije li jedina zastava kojom bismo svi trebali biti ogrnuti kod ovakvih prizora – zastava ljubavi?
