Ružičasti dim iznad Vatikana! Vrijeme je za zaređivanje žena!

Nakon što su zatvorena vrata Sikstinske kapele i započele konklave za izbor novog pape u čemu sudjeluje 115 kardinala, zagovornice veće uloge žena u Rimokatoličkoj crkvi su na brežuljku iznad Vatikana pustili ružičasti dim, javlja u utorak Reuters.

Oponašajući tradicionalne dimne signale iz Sikstinske kapele – bijeli dim za novog papu i crni dim za neodlučno glasovanje – žene su nosile i ružičastu odjeću i bedževe s porukom Zarađujte žene.

Prosvjednice podsjećaju da žene već igraju važnu ulogu Crkvi, podučavajući i brinući se za mlade katolike, a također obavljaju lavlji dio misionarskog posla, no nije im dopušteno sudjelovati u visokim dužnostima.

“Sadašnji klub starih dečki ostavio nam je Crkvu posrnulu zbog skandala, zlostavljanja, seksizma i tlačenja”, kazala je Erin Saiz Hanna, direktorica Ženske konferencije za zaređivanje, jedne od manjih skupina okupljenih na brežuljku Janicullum preko puta katedrale Svetog Petra.

{slika}
“Narod Crkve očajnički traži vođu koji će biti otvoren za dijalog i prigrliti dar ženske mudrosti na svakoj razini crkvenog upravljanja”, dodale je.

Vatikan tvrdi da se žene ne mogu zaređivati za svećenice jer je Isus Krist svojevoljno izabrao muškarce za svoje apostole. Zagovornici zaređivanja žena tvrde da je Isus samo slijedio običaje svog vremena.

Ružičasti dim pušten je tijekom vikenda i u New Orleansu, a slična se događanja planiraju u još nekim gradovima u SAD-u.

Neki kardinali koji sudjeluju u konklavama govorili su o potrebi da se nanovo razmotri uloga žena u Crkvi i otvaranje visokih položaja ženama.

Tiha noćna mora obiteljskog nasilja u Rusiji

Prema procjenama vlasti, tisuće žena u Rusiji svake godine umiru kako žrtve obiteljskog nasilja.  No, unatoč dugogodišnjim raspravama, obiteljsko zlostavljanje još uvijek nije prepoznato kao zločin te se na taj način koči pomaganje žrtvama, prenosi BBC-jev ruski reporter Oleg Boldreyev iz Moskve.

Anya ima mnogo briga na umu. U malenoj, skromno namještenoj sobici pokušava uspavati svog četverogodišnjeg i sedmogodišnjeg sina. To nije najlakši posao niti u najboljim vremenima, a kamoli u njihovom privremenom domu – u sobi skloništa za žene koje su žrtve obiteljskog nasilja.

Njena je priča tipična. Tijekom sedmogodišnjeg braka, često je bila fizički i verbalno zlostavljana.
Živjela je u strahu ne znajući gdje potražiti pomoć. Kada je prije nekoliko godina napokon skupila hrabrosti i podnijela prijavu policiji, rečeno joj je kako se ne može puno toga učiniti jer je to ‘suprugov dom’.

“Bila je to tiha noćna mora”, kaže Anya.

“Neko vrijeme nisam mogla ostavljati djecu nasamo, a niti sam mogla otići u bolnicu prijaviti ozljede. Čekala sam da djeca porastu kako bi mogla potvrditi policiji što se događa. Počela sam sve bilježiti i snimati što se dešavalo. Ali, nije bilo koristi. Policija se nije htjela baviti time. Jednom je došla policajka i pitala me zašto ne pobjegnem kao što je i ona. Dakle i policajka se nalazila u takvoj situaciji”, nastavila je prepričavati.

Anya se razvela od muža prije dvije godine, ali, kako nije mogla priuštiti stan u Moskvi, nastavila je živjeti s njim u starom stanu. Zadnju rundu batina je dobila polovicom siječnja.

“Vratila sam se s djecom iz cirkusa. Bila sam jako umorna, no on mi nije dozvolio da odem spavati. Rekla sam mu da prestane i tada me počeo tući”, prepričala je.

Nasilje je učestalo

Sklonište s 35 soba na rubu Moskve je jedina opcija za Anyu i mnoge druge žene koje se nađu u sličnoj situaciji. Nitko ne zna koliko točno Ruskinja treba zaštitu u ovakvom skloništu. Nakon gotovo dva desetljeća rasprava i debata, obiteljsko nasilje još uvijek nije klasificirano kao zločin, a ne postoje ni nacionalne statistike.

No, prema procjenama ministarstva unutarnjih poslova, gotovo 600.000 žena u Rusiji izloženo je fizičkom i verbalnom zlostavljanju u obitelji svake godine. Od njih 600.000, oko 14.000 žena svake godine umire od ozljeda nanesenih od strane muža ili partnera. To je skoro 40 žena svaki dan!

Prema ovakvim podacima, potreba za sigurnim kućama u kakvoj je i Anya mora biti mnogo veća od sadašnje. Ipak, u Moskvi, gradu s 12 milijuna stanovnika i stanovnica, postoji samo jedno sklonište koje financira država. Začuđuje što voditelji i voditeljice moskovskog skloništa tvrde kako kapacitet nije velik problem. Kažu kako bi se u bliskoj budućnosti izgradnjom još jednog doma poput njihovog zadovoljile sve moskovske potrebe za sigurnim kućama.

Prema njima, veći je problem što su žene zbunjene i neinformirane.

Tijekom njihovog boravka u skloništu, a svaka žena može ostati dva mjeseca, moraju se suočiti s rješavanjem krize u kojoj se nalaze, a često se susreću s kompliciranim zakonskim procedurama.

“Možemo im pomoći s pravnim papirima, pružamo i psihološko savjetovanje, ali prva i osnovna je odgovornost u odluci da idu samostalno naprijed. Ovdje smo kako bismo pružili pomoć, no konstantno se susrećemo sa ženama u krizi koje samo čekaju da im nešto omogućimo”, objašnjava Natalia Pazdnikov, direktorica skloništa.

Teret dokazivanja

Ne iznenađuje što zlostavljane žene u potrazi za pravdom osjećaju zbunjenost i nemoć. Dokazati zlostavljanje može biti emocionalno teško. Treba dostaviti i dokumentirane slučajeve, a kao u Anyinom slučaju, policija nije od velike pomoći. Žrtve tvrde kako u mnogo slučajeva umjesto dokumentiranja i zapisivanja prijave zbog nasilja policija kaže ženi da ‘promisli o svemu’ kako ne bi povukla prijavu nakon par dana zbog pritiska muža ili rodbine.

Policijski inspektor Andrei Levchuk s time se ne slaže, kazujući kako on i njegovi kolege i kolegice uvijek poštuju procedure. Pojasnio je kako u njegovoj nadležnosti od 30 moskovskih blokova, najčešće uz pljačku i krađu automobila, prijavljuje se i obiteljsko nasilje. Jedino što policija može, ukoliko ne svjedoči nasilju, jest upozoriti pretpostavljenog prijestupnika. Takvo upozorenje malo znači u sprječavanju budućeg nasilja.

“Ponekad žena kaže da ga uplašimo jako kako ne bi ponovio batine. Ipak, mi nismo strašila koja će plašiti ljude. Možemo reći mužu kako će imati problema ako to ponovi, on kimne glavom i kaže kako razumije, ali Bog zna što se dešava kada zatvore vrata”,  objašnjava Levchuk.

Inspektor smatra kako bi ukinuti sovjetski sustav upozoravanja, koji je mogao i do dva tjedna zatvoriti prijestupnike, bio dobar način zastrašivanja. Priznaje kako većina slučajeva ozljeda koje je žrtva pretrpjela nisu dovoljne za pokretanje kriminalne istrage te da policija jedino može savjetovati podizanje privatne tužbe.

Prekasno za pomoć

Za aktiviste i aktivistkinje ljudskih prava ovo ostaje jedno od najvećih pritisaka. Prema ruskom zakonu, u privatnim tužbama žrtva ima odgovornost dokazati kako je bila zlostavljana.

“Ovakvo nasilje ide u ciklusima, a svakim je novim ciklusom sve ozbiljnije. Mnoge žene pate od sindroma zlostavljanih žena što znači da neće ni potražiti pomoć”, objašnjava Marina Pisklakova, osnivačica najstarije nevladine organizacije Anna koja se bavi nasiljem nad ženama.

Slučajevi obiteljskog nasilja mogu postati kaznenim predmetima jedino ako policija može utvrditi kako su ozljede bile ozbiljne ili teške – ili ukoliko je žena preminula uslijed premlaćivanja.

“Prije dvadeset godina u svakoj emisiji koja je govorila o ovoj temi, publika ili voditelj i voditeljica su postavljali pitanje Što nije u redu  s tom ženom, što je učinila da je zaslužila batine. Došlo je do promjena u mentalitetu. Sada svaki novinar postavlja pitanje – Što možemo učiniti kako bismo to spriječili“, naglašava Pisklakova kako je pomak ipak vidljiv.

Ali godinama su provođene kampanje koje nisu uspjele promijeniti zakon koji bi obiteljsko nasilje prepoznao kao specifičan zločin. Više od desetljeća rasprave, nacrt zakona o nasilju u obitelji još nije doveden na dnevni red u parlament. Pisklakova se ipak nada  kako će Duma ove godine početi raspravu.

Prevela i prilagodila Martina Ardalić

Ljubav je zakon!

Organizacija za lezbijska ljudska prava Labris upozorila je kako se pravni okvir Srbije u posljednjem desetljeću u velikoj mjeri izmijenio i donio set zakona koji je doprinijeo poboljšanju položaja LGBT osoba u Srbiji.

“Danas postoji osam zakona u kojima je eksplicitno zabranjena diskriminacija na osnovu seksualne orijentacije. Međutim i pored prilično zadovoljavajuće pravne regulative, LGBT osobe su izložene visokom stupnju diskriminacije”, pojasnile su iz Labrisa.

Dakako, radi se o zajednicama života dvije istopolno orijentirane osobe koje nemaju nikakva prava jer njihov odnos nije pravno prepoznat. U želji da ispravi ovu diskriminatornu praksu, Labris je 2010. godine uposlio tim pravnih stručnjaka/kinja koji su izradili tekst zakona o registriranim istopolnim zajednicama u koji su inkorporirali sve za što su primjetili da je problem osobama koje su u istospolnim zajednicama.

U Labrisu se nadaju kako će zakonodavci prihvatiti predloženi zakon, a ono što je glavni cilj ovog projekta jest da se šira javnost upozna sa sadržajem ovog zakona i sa diskriminatornom praksom koja je za sada na djelu kao i da se putem jedne pozitivne medijske kampanje afirmiraju ljudska prava i ravnopravnost.

Više informacija o medijskoj kampanji možete pronaći na web stranicama: http://ljubavjezakon.rs/.

Korak bliže do referenduma o Srđu

Ministarstvo uprave prihvatilo je referendumsko pitanje o golfu kao ispravno, što nam je potvrdila i Olga Muratti, predsjednica Gradskog vijeća.

“Koliko ja znam, Ministarstvo uprave još nije obradilo ni vratilo skupljene potpise. Ministar mi je potvrdio kako oni to obrađuju, referendumsko pitanje je ispravno postavljeno. Također me zanimalo obrađuju li se potpisi, te mi je potvrdio kako ih provjeravaju.  Nemam informaciju da su oni taj posao obavili, niti imam informaciju da su oni to vratili u Gradsko vijeće. Kad oni vrate gradskom vijeći, onda mi dalje radimo proceduru. Vjerojatno su se pojavile priče kako će se novi referendum održati 14. travnja zbog povezivanja s Europskim parlamentarnim izborima, ali nemam informaciju i nisam dobila materijale da bih mogla o tome pričati. No, to mi je nerealno. To je ipak malo prerano”, istaknula je Olga Muratti.

Triput hura za žensku masturbaciju!

Nismo o tome dovoljno učile tijekom odrastanja. Nisu nas o tome učili u školama, a većina roditelja nisu nas uputili kako postići orgazam. To je jednostavno nešto što smo naučile usput i shvatile same. Ako si djevojka, taj proces je teži sam po sebi. Dok je čin muške masturbacije oduvijek dočekivan s odobravanjem, ženska masturbacija je bila nešto prljavo. Čak se smatrala nečim devijantnim, o čemu se definitivno ne govori. Metaforički rečeno,  djevojkama je otkrivanje masturbacije bilo poput prolaženja mračnim uličicama noću.

Međutim, velika je sramota što dovoljno ne prihvaćamo samoljublje. Kažemo da je dobro voljeti sebe, mislimo da smo lijepe, cijenimo sve divne stvari koje možemo učiniti i osjetiti na ovom svijetu. Uživati u vlastitom društvu općenito se smatra pozitivnim. Ali dodirivati vlastito tijelo, pružiti mu užitak na način koji je obično rezerviran za seksualne partnere, doživljava se na neki način nepotpunim ili nečistim. Pogotovo ako ste žena koja se upušta u takav čin.

Žena koja masturbira, i čini to često, smatra se defektnom. Potreban joj je muškarac, ili pak tjera od sebe sve potencijalne “prosce” svojim nepodnošljivim izljevima samozadovoljavanja.

Postoji ta čudna kolektivna pretpostavka kako su seks u kojem sudjelujemo i masturbacija u koju se upuštamo neraskidivo povezani. Ili jednoga činimo previše ili pak ne dobivamo dovoljno drugoga. Nikako da prihvatimo da mogu biti divni “partneri u zločinu”, čak i kada se odvijaju istovremeno. Umjesto toga, masturbacija je stigmatizirana kao sramotan i sebičan čin. To je nešto što skrivamo i zadržavamo za sebe, način na koji se oslobađamo skrivene napetosti koji nije primjeren za javnost. Većinu nas o tome su učili kao o činu kojem je prirođen sram koji bi zbog njega trebali osjećati, jer se nitko ne bi trebao ponositi time što masturbira.

S druge strane, skloni smo isticanju raznih uzroka problema koji mogu narušiti inače zdrav i sretan  seksualni odnos između dvije odrasle osobe.  Govorimo kako je problem u “nedostatku komunikacije”, kako ljudi ne dobivaju ono što žele ili kako čak ni ne znaju što točno žele. Pa zar nije najučinkovitije saznati kako se netko osjeća tijekom seksa i u vlastitom tijelu tako da svatko sam otkrije što voli, a što ne? Trebamo si pružiti najbolje orgazme često, kako bismo stekle dovoljno samopouzdanja da svom partneru pokažemo kako da ponovi taj doživljaj. Možda kad se žene ne bi neprestano sramile same sebe dodirivati na način koji im pruža užitak, ne bi postojala takva obijesna potreba za glumljenjem orgazama koje bismo same trebale znati postići.

Prava je istina da masturbacija nije ništa loše – to je nešto što svi ljudi mogu i rade (ili barem, većina njih) i jednako je prirodna kao i svaka druga funkcija ljudskog organizma. Postoji nešto uzvišeno u stupanju u dodir sa samima sobom i s vlastitim željama, a masturbacija je jedan način na koji to možemo postići. To je čin ljubavi i brige prema sebi samima i usmjeravanje tjelesne pažnje koju inače posvećujemo drugim ljudima, prema osobi kojoj je najpotrebnija. To je nešto o čemu bi se trebalo razgovarati iskreno, a ne osuđivati kao indikator morala ili seksualnog junaštva. Svi smo mi bića s potrebama i znatiželjom te ne postoji nitko, čak ni žena koju doživljavate kao zastarjelu inkarnaciju “čistoće”, koja je kriva zbog zadovoljavanja istih. Ako to niste u stanju priznati, možda biste trebale češće masturbirati. U svakom slučaju, bile biste opuštenije.

Prevela i prilagodila Marijana Drempetić

‘Po čemu on zaključuje da su muškarci pametniji od žena?’

Liberalke – ženska inicijativa HSLS-a zatražile su očitovanje pravobraniteljice za ravnopravnost spolova o, kako ocjenjuju, skandaloznoj i diskriminirajućoj izjavi premijera Zorana Milanovića u kojoj je kandidatkinjama SDP-a za predstojeće lokalne izbore poručio da budu ‘bolje, pametnije, lukavije te će se zaboraviti da su žene i bojat će ih se.

“Ti stavovi predsjednika Vlade suprotni su Zakonu o suzbijanju diskriminacije, pa se postavlja pitanje zašto Zoran Milanović krši zakonske odredbe”, stoji u današnjem priopćenju.

“Najmanje što premijer i predsjednik SDP-a može učiniti jest da se javno ispriča ženama, što bi zasigurno bilo shvaćeno kao čestitka za Dan žena”, dodaje se.

Za Liberalke njegova izjava otvara nekoliko pitanja – po čemu je premijer zaključio da su muškarci bolji i pametniji od žena, trebaju li žene zaista biti superiorne da bi uopće dobile šansu, zašto je lukavstvo poželjno za ulazak u politiku te zašto bi birači trebali zaboraviti da je riječ o ženama.

Pitaju se i vjeruje li Milanović da se žena u politici treba bojati te je li ‘sijanje straha’ mehanizam funkcioniranja.