Vlast luta, nije konzistentna i nema jasnu viziju

Nakon četvrtine mandata nekonzistentnost je najveća zamjerka vladi Zorana Milanovića, upozorila je danas Platforma 112, asocijacija nevladinih udruga, te pozvala Vladu da definira jasne dugoročne ciljeve za koje je, ističu, zadnji trenutak.

Vlast luta, nije konzistentna i nema jasnu viziju, upozorio je Eugen Jakovčić iz Documente na konferenciji za novinare u Kući ljudskih prava na kojoj je predstavljeno drugo izvješće Platforme 112 o pozitivnim i negativnim potezima aktualne vlade. Prema njegovoj ocjeni, najmanje je napravljeno za one koji su najviše stradali u ratu i tranziciji, a sve je manji interes javnosti i za procesuiranje ratnih zločina.

Ocjenjujući provedbu 112 zahtjeva koje je pred aktere hrvatske političke scene Platforma postavila pred izbore u prosincu 2011. godine, Saša Šegrt (Transparency International) istaknula je da pozitivnih pomaka ima, ali i da su sporadični i da ih je premalo s obzirom na očekivanja

Posljednji je vlak da Vlada promijeni svoje ponašanje, ističu iz Platforme 112, a posebno zamjerajupodobnost kao temeljni kriterij za sve ključne pozicije, u čemu, kažu, nije učinjen zaokret u odnosu na HDZ-ove vlade.

Sve se bira po političkom ključu, izgleda da u Hrvatskoj nema šanse nitko tko ne pripada nekoj stranci, upozorila je Sanja Sarnavka, predsjednica udruge B.a.B.e., a svoju je ocjenu potkrijepila procedurom izbora pučke pravobraniteljice i vanjskih članova saborskih odbora.

S obzirom na uočene nedostatke, Jelena Berković (GONG) istaknula je ključne zahtjeve Platforme 112 Vladi i Saboru, a kojima bi se, kaže, ostvario nužan zaokret prije ulaska Hrvatske u EU. Od vlasti se, uz ostalo, traži ispravak najvećih nepravdi proisteklih iz rata i tranzicije, donošenje Strategije održivog razvoja Hrvatske te reforma javne uprave. 

Na konferenciji su pohvaljeni sporadični pozitivni potezi Vlade, a Saša Šegrt izdvojila je uređenje registra birača i biračica, rad na izradi nove medijske politike, uvođenje zdravstvenog i građanskog odgoja u škole, ukidanje zabrane okupljanja na Markovu trgu te donošenje zakona o pravu na pristup informacijama.

Borba se promijenila, stereotipi su ostali, a uzrok nikada neće umrijeti

Zašto mnoge žene vjeruju da se stare borbe nisu ni vodile, a kamoli osvojile?

1910. godine Constance Lytton je u svojoj zatvorskoj ćeliji. Dvije zatvorske čuvarice joj drže ruke, a druge dvije glavu i stopala. Doktor se oslonio na njena koljena i sagnuo preko prsa da bi došao do njenih usta. Osjećaj prevladavanja je potpun.

Željezni geg joj je preko zuba, čeljust joj je tako razmaknuta da je cijev stala u njeno grlo, dok je bol intenzivna. Hrana ju je odmah tjerala na povraćanje i takva je ostala cijele noći, natopljene kose i odjeće. Kroz suze se čulo: “Nema predaje.”

Ona je bila feministkinja.

2012. je godina. Stotine muškaraca i žena su na ulicama u prosvjedima. Slika dokoltea ovdje, bedara ondje. Meso je ponosno izloženo i plakati spremni. Demonstriraju protiv ideje da provokativno odjevene žene, koje su silovane, same to traže. Ideja o silovanju izražena je od strane policijskog službenika iz Toronta, Michaela Sanguinettija, grupi studenata godinu dana prije. Ideju su podržali mnogi. Ta ideja pokušava uništiti njihov slogan “Pristanak je seksi.”

Oni viču: ” Nitko ne pita- zato se i zove silovanje”.

Oni su feministi.

Tako sam i ja bila u situaciji gdje se vi sad, te se pitate. Sve mi je došlo jedno popodne dok sam digla svoj glas, ali to je nešto čemu ću se vratiti. Borba se promijenila. To je nepotrebno reći. Žene mogu glasati, steći jednako obrazovanje kao muškarci i ići na posao s “velikim dečkima”. Žene mogu živjeti svoje živote- oblačiti se, hodati, pričati, mogu im se stvari sviđati i ne sviđati, mogu raditi i ne raditi štogod, kakogod i s kim god žele. Ili mogu?

Diskriminacija

Ovih dana, tako je lako odbaciti potrebu za feminizmom jer su “veliki problemi”  riješeni, ali još uvijek postoji mnogo diskriminiranih žena tamo vani. Kad kažem “tamo vani”, ne mislim na dijelove tamo daleko, gdje vi ne možete i ne morate brinuti o njima. Mislim na prostor van doma, ureda, zatvorenog prozora.

Zapravo, zaboravite ovo. Također može vrlo lako biti i unutar tog prozora.

U svibnju prošle godine, ankete YouGova provedene  na više od 1.000 stanovnika Londona, naručene od  koalicije “Prekinimo nasilje nad ženama” (End Violence Against Women Coalition), pokazale su da je 43 posto žena između 18 i 34 godina doživjelo seksualno uznemiravanje u javnim prostorima prošle godine – jedan od 25 tih slučajeva uključuje neželjena seksualna diranja. Njihovo istraživanje je također pokazalo da je prošle godine bilo 45.000 incidenata nasilja u obitelji, dok je 3.000 silovanja prijavljeno.

Vi ćete možda reći da se to i dalje ne tiče vas jer je tek manjina žena time zahvaćena i samo manjina muškaraca čini takva stravična djela. I u slučaju fizičkog ili seksualnog zlostavljanja ste u pravu, to je manjina, ali nasrtanje na osnovna ljudska prava žena dolazi u mnogo oblika. Kad je upitan 23-godišnji student Vassily Vorozchichev, zašto je feminist, odgovorio je: “Pogledajte svijet, zašto nisi ti?”

Studija iz 2010. provedena za Springer’s Journal  of Law and Human Behavior  zaključila je da je 90 posto žena pretrpjelo seksualnu diskriminaciju na poslu, uključujući seksističke izjave ili izjave da svoj posao ne obavljaju kako treba zbog svog spola. Uz to, studija je pokazala da je 10 posto žena obećano napredovanje ili bolji tretman ako će biti “seksualno kooperativne”.

Žene su također veoma podzastupljene u politici u Ujedinjenom Kraljevstvu – sa samo 144 ženska zastupnika od njih ukupno 650.

Bilo koja ženska politička reprezentacija jasno pokazuje da je prijeđen dug put od feminističkog pokreta koji je započeo  1848., ali još uvijek se nije došlo dovoljno daleko. Ni iz daleka.

Osnivačica Femenista Velike Britanije, Kat Banyard kaže: ” Izgleda da je napredak za žensku jednakost ne samo usporio, već je krenuo unazad. Pravo na pobačaj je pod prijetnjom, žene su još uvijek brojčano četiri na jedan u parlamentu i 84 godine nakon dobivanja prava glasa tisuće žena su još uvijek žrtve silovanja svake godine, dok je stopa silovanja zastala na 6 posto. To nije dovoljno dobro”.

24. listopada 2012., u maršu na parlament, na čelu sa sufražetkinjom Emilene Pankhurts, praunukom Helen Parkhurst – lobirano je na pitanja koja uključuju žensku reprezentaciju u politici i pristup brizi o djeci, nekoliko zastupnica se uključilo u podršku uključujući zastupnice Laburističke stranke Harriet Harman i Yvette Goodman; zastupnicu Konzervativne stranke Amber Rudd; te zastupnicu Caroline Lucas, koja je predstavljala Zelenu stranku. 

{slika}

Gospođa Harman, 62-godišnjakinja,  dala je svoj glas prosvjedu govoreći: ” Snažno podržavam ove borce. Postoji krivo uvjerenje da su žene postigle jednakost i da trebaju zašutjeti i prestati sa svojim tužaljkama – ali postoji veliki pokret koji će nastaviti zaziv za promjenom”.

Nikad istinitije riječi. Nasreću i nažalost. Pokret će zasigurno nastaviti zazivanje promjene, no nažalost ne sa svačijim pristankom. Feminizam je i dalje pokret koji većina muškaraca i žena (da, i žena) ne podržava. Nedavna anketa Netmumsa pokazala je da samo jedna od sedam žena ispitanih anketom na stranici za roditeljstvo smatra sebe feministkinjom. To je djelomično zbog tog što mnogo ljudi ne razumije što feminizam znači.

Feministkinja na diplomskom studiju, Priscilla Aroso, 23 godine, tvrdi: “Većina žena prihvaća status quo i zapravo misli da smo mi koji se borimo protiv naše prisilne podređenosti  lezbijke koje mrzimo muškarce, da smo one koje bi prije spalile grudnjak nego ga kupile”. Nedostatak razumijevanja feminizma je oprimjeren u stereotipima vezanim za njega.

Priscilla je pitala: “Kada ćemo, ako ikad, vidjeti naše kćeri kako zarađuju jednako kao i njihovi muževi, obučene kako žele bez straha od pozdravljanja s ‘lezba’ ili ‘drolja’, ili će moći poći gdjegod požele neovisno o mjestu i dobu dana?”

Zar ne vidite, feminizam nije o prevladavanju ili demaskuliziranju muškaraca u društvu. Feminizam nije rat između spolova ili pokušaj da žene postanu više ‘muževne’.

Razlika

Riječ je o pravednosti i razumijevanju. O ostvarivanju i slavljenju razlika između žena i muškaraca, jer čak na osnovnoj biološkoj razini- zadnji put kada sam provjerila, dečke nije pogodio pubertet i rast grudi (iako sam sigurna da bi mnogi od njih to željeli) i djevojkama se nisu spustili testisi – ali te razlike ne čine odmah jedne slabije od drugih.

Konačno, riječ je o davanju zasluženog priznanja ženama, da ih se cijeni kao jednake članove društva i da im se da malo P-O-Š-T-O-V-A-NJ-A.

Je li to previše za tražiti? Anna Read je jedna od mnogih koji imaju ulogu u toj borbi s brdom. Ona je voditeljica Londonskog feminističkog filmskog festivala koji se odvijao tijekom studenog prošle godine u Hackney Picturehouseu i prvi je takve vrste u Ujedinjenom Kraljevstvu.

Festival  je imao za cilj doprijeti do ljudi;  da počnu pričati o feminističkim pitanjima, da feministički filmovi budu viđeni od strane šire publike i da se podrži ženska kreativnost. Anna objašnjava: “Problem je što je seksizam toliko sastavni dio naših života da ga nije lako vidjeti, već se uzima zdravo za gotovo kao prikaz kakve stvari jesu ili da je to nekako prirodno. Moramo se prestati izgovarati. Moramo se prestati praviti slijepi za stvari koje su očito krive. Željela bih da nije tako. Željela bih da nisam trebala biti “razdražljiva žena” koja inzistira na tom, ali je tako i ako vam se ne sviđa, postanite feminist i napravite nešto”.

“Koliko je neformalan seksizam istaknut kad sam prvi put spomenula da se nadam da ću napisati članak o feminizmu. Dobila sam dosta uzdaha i prevrtanja očima od muških kolega. Ljudi odmah pretpostavljaju da je feminizam neka vrsta ekstremističkog pokreta. Zaista nije. Mrzim razbiti vam takvo mišljenje, ali možda se i vi također feminist”, dodala je.

Priscilla je rekla: ” Ako znaš kako je glupo da su se ljudi stoljećima- dapače, tisućljećima pitali jesu li žene jednake muškarcima, ti si feminist. Ako misliš da to nije glupo, moraš pogledati svoju majku, sestru, partnericu, kćer ili prijateljicu u oči i reći joj da je idiotkinja samo zato što ima maternicu. Ako to ne možeš učiniti, ti si feminist.”

Reakcija jedne osobe posebno mi je zapela za oko. Tijekom objašnjavanja moje ideje i mojeg gledišta, osoba se ubacila da mi kaže da je nedavno gledala feminističku autoricu u nekoj emisiji gdje je govorila o stidnim dlakama, te je zahtijevala od mene da ne tvrdim da je to bilo seksistički.

Stidne dlake nisu seksističke.

Bih li ja bila s nekim tko misli da sam privlačna samo bez prirodnih fizičkih manifestacija moje ženstvenosti?

Nema feminističke šanse.

Autorica o kojoj je osoba pričala je novinarka, feministkinja, žena i majka Caitlin Moran, koja me dovela nazad da dignem svoj glas.

U njenoj knjizi, Kako biti žena, Caitlin kaže da ako misliš da si feminist/kinja- ako vidiš stvari i kažeš- “Hej, čekaj malo, život bi bio bolji samo kad bi muškarci i žene imali uzajamno poštovanje i uvažavali se međusobno” ili nešto u tom smislu- tada moraš izaći iz tog feminističkog ormara. I zašto ne napraviti buku o tome, kad ste u tome?”

Rekla je da treba dići svoj glas i vikati najglasnije što možeš, “Ja sam feminist”.

Ozbiljno, treba ponekad pokušati.

Prevela i prilagodila:  Lana Bosilj

“Girl rising”

Film koji će se prvi puta prikazati 07. ožujka zagovara školovanje za djevojke u cijelom svijetu, a naročito u zemljama u razvoju. Prilikom prikazivanja filma, Tina Brown primjećuje  da je  film zapravo poruka koju je Malala Yousfzai toliko željela odaslati svima. “Kada školujemo djevojke,dobre stvari se događaju” rekla je urednica Newsweeka Daily Beasta Tina Brown okupljenima u ponedjeljak vezano za izlazak filma Girl Rising  koji zagovara politiku obrazovanja djevojaka u cijelom svijetu, a naročito zemalja u razvoju. Za ovo se Malala borila cijeli život, misleći pritom na 15-godišnju pakistansku aktivisticu koja se borila za školovanje djevojaka nedavno puštenu iz bolnice nakon su se na nju pucali i teško ranili talibani.

Film Girl rising  prikazuje priču o devet djevojaka od Haitija do Nepala koje se bore za priliku da se školuju unatoč velikom siromaštvu, prirodnim katastrofama i prisilnom radu.

Sugovornici u filmu su i poznate zvijezde:  Alicia Keys, Anne Hathaway i Meryl Streep.

Vođe društvene akcije 10×10 i Girl rising putovali su svijetom tražeći djevojke sa inspirativnim pričama o borbi da se školuju.

Martha Adams producentica filma intervjuirala je tisuće mladih žena prije nego što se suzila izbor na grupu od nekoliko djevojaka. Djevojke je tada povezala s piscem iz njezine zemlje koji joj je pomogao da ispričaju svoje priče.

Adams se sjeća intervjua sa mladom Kambodžijankom koja je provela svoju mladost kao sakupljačica smeća u predgrađu Phnom Phena prije nego je krenula u školu. Adams ju je priupitala koju bi poznati ličnost htjela upoznati. Djevojka je imala neobičan odgovor: Billa Clintona. Objasnila je kako je  našla njegovu sliku u odbačenim novinama u hrpi smeća.  Djevojčici se želja ispunila kada je na prošlogodišnjoj konferenciji Žene u svijetu upoznala bivšeg predsjednika.

“Tih devet priča, priče su djevojaka iz cijelog svijeta”, rekla je Holly Gordon izvršna direktorica  društvene akcije 10×10. One  prikazuju prepreke koje djevojke moraju prevladati kako bi se napokon uspjele školovati.

Nakon prikazivanja filma novinar Tom Yellin i izvršni producent 10×10 i Girl rising govorio je o ravnoteži koju novinar mora imati kada se upušta u zagovaranje te je rekao “činjenice koje potkrjepljuju našu inicijativu su nevjerojatne, čak 66 milijuna djevojka u svijetu ne ide u školu.”

Yellin je naglasio kako su on i njegov tim pokušali izbjeći stvaranje dokumentarca u kojem su glavni likovi žrtve,  a gledateljima se stvara osjećaj krivnje kako bi uplatili što veću donaciju. U ovom filmu nije riječ o zbirci jedinstvenih junaka već o grupi djevojaka koje vode istu borbu, borbu za školovanje. Kampanja 10×10 potrudila se unijeti film Girl rising u svako lokalno kazalište prije njegovog službenog prikazivanja. U posljednja dva tjedna  film je prikazan na Sundance film festivalu, a 654 kazališta zatražilo  je njegovo prikazivanje diljem zemlje.

U vremenu kada imamo toliko mladih žena koje nemaju pristup ni osnovnom obrazovanju, ovo je trenutak da se počnemo boriti za opće obrazovanje djevojčica.

Svatko od nas može te priče donijeti u svoj kutak svijeta.

Najavu filma možete pogledati ovdje:

 

 

 Prevela i prilagodila: Kristina Samardžić

Muškarci koji mrze žene

Sve više i više žena u južnoj Europi ubije muškarac za kojeg su mislile da ih voli, izvještava Barbie Latza Nadeau.

21-godišnja žena, poznata samo kao “A” nedavno je u sudnici u Italiji slušala medicinsko vještačenje. “U 30 godina, koliko se bavim teškim ozljedama, nikad nisam vidjela ovakvu okrutnost”, rekla je liječnica Gabriele Iagnemma.

Ovu je mladu ženu, inače studenticu, brutalno silovao čovjek kojem je vjerovala. Ostavio ju je u lokvi vlastite krvi u snijegu pred noćnim klubom jedne zimske večeri prošle godine. Iako je operacija kojom su pokušali rekonstruirati njezinu vaginu te popraviti cerviks i maternicu trajala jako dugo, nekim je čudom preživjela napad.  Prema iskazu liječnice, napadač je tijekom silovanja koristio neidentificirani tupi objekt prilikom napada.

Francesco Tuccia (22), muškarac koji je na kraju osuđen za silovanje, zatražio je da napusti sudnicu za vrijeme vrlo slikovitog liječničkog iskaza te je bio ispraćen iz sudnice. Njegova je žrtva ostala u sudnici i slušala njegove odvjetnike dok su uvjeravali da se tokom čina Francesco Tuccia koristio samo svojim rukama, a da su njezine ozljede posljedica njezinog sitnog stasa. Uvjeravali su da je to bio “odnos pun ljubavi između dvoje odraslih ljudi uz obostrani pristanak”. Prema njihovim riječima, Tuccijeva strast možda jest bila neobuzdana, ali ne i zlonamjerna.

Francesco Tuccia je, zbog odslužene vojne službe i činjenice da mu je to bio prvi prekršaj, osuđen na samo osam godina zatvora. Dio te kazne može odslužiti u kućnom pritvoru. S druge strane, “A” se vjerojatno nikada neće oporaviti od psihičkih posljedica silovanja – detalja kojeg je potisnula i kojih se prisjeća samo u uznemirujućim bljeskovima sjećanja. Njezine ozljede iziskuju još operacija kako bi zacijelile te trpi kronične bolove. Nije još sigurno hoće li ikada moći imati djece. Na sudu je rekla da se osjeća kao da je osuđena na smrt. “Želim da moj život bude kao prije, ali tome se nikada ne mogu vratiti”, rekla je. “Želim biti slobodna, želim se ne bojati izaći iz kuće. On mi je to oduzeo.”

Napad na “A” nije pojedinačni slučaj. Ona je samo jedna od desetaka tisuća žena koje su žrtve seksualnog napada u Italiji, zemlji koja je predugo ignorira nasilje nad ženama. Prema podacima Ujedinjenih naroda, trećina svih žena u Italiji su barem jednom bile žrtve nasilja u obitelji. Prošle godine, 120 žena su ubili njihovi muževi, bivši muževi i dečki u takozvanim femicidnim napadima. Taj broj se čini malenim sve dok ne izračunamo da je, u Italiji, svaka tri dana ubijena jedna žena.

Prema članku prošle godine objavljenom na internetskoj stranici The Daily Beast, unatoč tome što nasilje nad ženama konačno dobiva pažnju kakvu zaslužuje, broj ubijenih žena u Italiji i dalje raste. U zadnje tri godine, prema podacima udruge Non Siamo Complici – udruge koja pokušava osnažiti žene i pomoći im da se suprotstave nasilju u obitelji – stopa nasilja nad ženama raste za 10 posto godišnje, što je brže od bilo koje druge europske zemlje.

Iako je do statističkih podataka o femicidu jako teško doći, podaci Ujedinjenih naroda pokazuju da je 50 posto žena ubijenih između 2008. i 2010. godine u Europi ubio član obitelji. Za muškarce, ta brojka iznosi tek 15 posto. Drugim riječima, žene ubijaju osobe koje ih navodno vole. U  prvih šest tjedana ove godine, već je devet žena u Italiji ubio muž, bivši muž ili dečko.

(U Španjolskoj, još jednoj europskoj zemlji s  vrlo visokom stopom femicida, u prvih šest tjedana ubijeno je 13 žena. Prošle godine u Španjolskoj je ubijeno 97 žena – čak 35 više nego u 2011. godini.)

U mnogim slučajevima, muškarci se osjećaju nesigurnima ili ugroženima jer su njihove žene ili djevojke odbile seksualni odnos ili su pokušale prekinuti vezu, kaže dr.sc. Diana E. H. Russell, profesorica na Mills Collegu u Oaklandu, California, te jedna od glavnih svjetskih stručnjakinja u području nasilja nad ženama. “To je mačo iskaz stava da su žene inferiorne kučke i “Kako li nas se samo usuđuju napustiti?!””, kaže Russell. “Radi se o iskazu njihovog osjećaja muške superiornosti”.

Prošle godine u Italiji žene su bile upucane, izbodene, spaljivane žive i bacane s balkona. Neke su ugušene jastucima. Druge su ugušene žicama od raznih električnih aparata. Jedna žena je izbodena petom cipele.

“Od spaljivana vještica nekad, preko nedavnog širenja ubijanja ženske dojenčadi u mnogim kulturama, pa sve do ubijanja žena zbog “časti”… femicid se već dugo vrši”, kaže Russell, koja je prvi puta svjedočila o femicidu u Bruxellesu 1976. godine pred Međunarodnim sudom za zločine nad ženama.  Njezina knjiga Femicide: The Politics of Woman Killing rezultirala je prihvaćanjem tog termina u više od 15 zemalja Latinske Amerike.

Femicid, kaže Russell, zločin je iz mržnje, baš kao i ubijanje ljudi na temelju njihove rase, seksualne orijentacije ili etniciteta. Ali, u društvima u kojima dominiraju muškarci, kao što su Italija i Španjolska, femicid se još uvijek u velikoj mjeri tolerira.

“To je vidljivo u zakonima, kao i u normama i vrijednostima takvih društava”, kaže Russell. “Muškarci su smatrani glavama obitelji, i mnogi vjeruju da bi im žene morale biti pokorne. Kad je njihova moć ugrožena, mnogi nasilno reagiraju”.

Barbara Spinelli, odvjetnica iz Italije, održava seminare na ovu temu svojim kolegama odvjetnicima, socijalnim radnicima, policijskim službenicima, nastavnicima i drugima koji rade sa ženama diljem Europe. Ona tvrdi da je 70 posto žena ubijenih u Italiji ubio njihov partner, bivši partner ili član obitelji, a žrtve pripadaju svim dijelovima socio-ekonomskog spektra.

 “Problem je u tome što muškarci ne mogu prihvatiti da je njihovoj ljubavnoj vezi došao kraj”, kaže Spinelli. “To nije samo stvar odnosa moći u društvu, već problem i njihove volje: nigdje u svijetu muškarci ne prihvaćaju gubitak kontrole nad životima žena”. Spinelli smatra da je dio problema stereotipan i iskrivljen prikaz žena u medijima:  prikazane su ili kao majke ili kao seksualni objekti.

Podaci svjetske studije iz 2012. objavljene u časopisu American Political Science Review Sveučilišta u Cambridgeu ukazuju na “nevjerojatno visoke stope seksualnog nasilja, uhođenja, trgovine ljudima, nasilja u vezama, te drugih povreda prava žena”. Jedna od autorica studije,  S. Laurel Weldon, rekla je da je u Europi nasilje “veća prijetnja ženama od raka. Čak je 45 posto Europljanki doživjelo neki oblik fizičkog ili seksualnog nasilja. Te su stope slične u Sjevernoj Americi, Australiji i na Novom Zelandu”.

Latinska Amerika, za koju se uvijek smatralo da ima veći problem s nasiljem nad ženama od Europe, napravila je mnogo više od Europe kako bi riješila ovaj veliki problem. “Ljudi smatraju da je gore u Latinskoj Americi, ali nije”, rekla je Laurel Weldon za The Daily Beast. “Europa ju je polako prestigla”.

Za ovo je dijelom krivac postojan kulturni tabu i trajno shvaćanje nasilja u obitelji privatnim obiteljskim problemom. “Ljudi često nasilje u obitelji ne smatraju važnim – čak i žene još uvijek nevoljko prijavljuju prijetnje”, rekla je, pozivajući se na podatke Eurobarometra iz 1999. godine koji pokazuje da 40 poto žena u Europi nasilje u obitelji smatra opravdanim činom.

Anketa provedena 2010. godine pokazala je da se stanje popravilo, te da manje od 10 posto žena ima takav stav. Ipak, nevoljkost za pričanje o ovom problemu zabrinjava. Druga je anketa pokazala da 91 posto žena u Italiji smatra da je nasilje u obitelji normalna pojava u njihovoj zemlji, ali da one po tom pitanju ne mogu ništa napraviti.

{slika}

Najefikasniji način borbe protiv femicida je iskorjenjivanje mržnje i diskriminacije nad ženama. Kao što je i Weldon naglasila: “Problem sa sudstvom je taj što se brine samo o žrtvama. Ako se ne nađe način da se promijeni mentalitet i time spriječi nasilje, nismo riješili problem.”

 

Prevela i prilagodila: Mateja Šartaj

Otvoreno pismo povodom izbora za Europski parlament

Ženske feminističke organizacije CESI i BaBe! iz Zagreba, Domine iz Splita, Centar za građanske inicijative – CGI iz Poreča i Delfin iz Pakraca zahtijevaju od mjerodavnih institucija i političkih stranaka kampanju informiranja o postupku glasovanja te poštivanje kvote od 40 posto žena na izbornim listama za predstojeće izbore hrvatskih zastupnika/ca u Europski parlament.

Nakon brojnih polemika u javnosti oko datuma izbora za Europski parlament, prošlog je tjedan predsjednik Ivo Josipović objavio kako će se izbori za Europski parlament odvijati odvojeno od lokalnih izbora  i to već 14. travnja 2013. Tom se odlukom, u vrijeme svekoliko proklamirane štednje, državni proračun opterećuje za desetke milijuna kuna dodatnih troškova, a dan je izuzetno kratki rok za pripremu izbora te informiranje birača i biračica o novom sustavu glasovanja. Naime, na izborima za Europski parlament po prvi puta u Hrvatskoj uvedeno je preferencijalno glasovanje pa biračice i birači imaju mogućnost, uz glasovanja za listu, birati i jednog kandidata ili kandidatkinju s liste.

Tražimo stoga da mjerodavne institucije – Hrvatski sabor, Predsjednik Republike Hrvatske, Vlada Republike Hrvatske i Državno izborno povjerenstvo – do dana izbora provedu intenzivnu kampanju informiranja birača i biračica o načinima provedbe izbora te novitetima u glasačkom postupku. Pozivamo Državno izborno povjerenstvo da u što skorijem roku objavi izgled glasačkih listića kako bi se biračima i biračicama olakšalo snalaženje pri glasovanju.

Zahtijevamo od političkih stranaka da poštuju odredbe Zakona o ravnopravnosti spolova koji u članku 15. kaže da su “Prilikom utvrđivanja i predlaganja liste kandidata/tkinja za izbor zastupnika u Hrvatski sabor, za izbor članova predstavničkih tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave kao i za izbor članova u Europski parlament političke stranke i drugi ovlašteni predlagatelji dužni su poštivati načelo ravnopravnosti spolova i voditi računa o uravnoteženoj zastupljenosti žena i muškaraca na izbornim listama sukladno članku 12. ovoga Zakona”.Uravnotežena zastupljenost pak znači da mora biti najmanje 40 posto podzastupljenog spola. U slučaju kreiranja lista kandidata/kinja za Europski parlament to bi značilo da na svakoj listi treba biti najmanje pet žena, odnosno najmanje pet muškaraca.

Bez ravnopravnog sudjelovanja žena i muškaraca u procesu obnašanja vlasti ne možemo očekivati niti ravnopravnost u drugim područjima života te samim time niti oživotvorenje stvarne ravnopravnosti spolova.

Kao što je poznato Hrvatska je nakon posljednjih parlamentarnih izbora učinila korak unazad u zastupljenosti žena u Hrvatskom saboru te je temeljem izbornih rezultata u Sabor izabrano svega 19,8 posto žena. U Europskom parlamentu udio žena kontinuirano raste a u 2012. godini bio je 34,6 posto.

Ravnopravnost spolova jedna je od temeljnih vrijednosti Europske unije, jednako kao što je temeljna društvena vrednota zapisana u Ustavu Republike Hrvatske. Republika Hrvatska uložila je značajne napore u donošenje antidiskriminacijskog zakonodavstva. Vrijeme je da političke stranke donesene Zakone počnu poštivati i provoditi.

 

Otvoreno pismo potpisuju ženske feminističke organizacije:

CESI – Centar za edukaciju, savjetovanje i istraživanje

BaBe! (Budi aktivna. Budi emancipiran.)

DOMINE – feministička organizacija za promicanje ženskih prava i razvoj civilnog društva

Centar za podršku i razvoj civilnog društva DELFIN

Centar za građanske inicijative Poreč –CGI

14. Rdeče zore u Ljubljani

Četrnaesti Međunarodni feministički i queer festival Rdeče zore, koji će se održati od 5. do 10. ožujka Ljubljani, podržava umjetnost i aktivizam koji razbija očekivanja, navike, ideje i uloge koje nas guraju u jedan rod ili drugi.

Festival podržava i zaigrana i ozbiljna odstupanja od heteronormativne “sudbine”: “Željeli bismo vam skrenuti pozornost daleko od metafizike “ženstvenosti” i “muškost” i usmjeriti prema stvarnosti svakodnevne mržnje, nepoštovanja i iskorištavanja ljudi u svakom neoliberalnom društvu. Pozivamo vas da nam se pridružite u utopijskom plesu na skliskom rubu svijeta binarnosti!”

PROGRAM:

Utorak, 5. ožujka

7:00, Café Open
Exhibition opening 
Nina Bric (SLO)
Co-organization: Café Open

Srijeda, 6. ožujka

11:00, Kiberpipa
Press konferencija
Prezentacija 14. programa Rdeče Zore

Prezentacija regionalnih mreža, inicijativa i sličnih festivala s gostima Vox Feminae festival (CRO), Befem festival (SRB), Libela.org (CRO)

12:00, Ljudmila
Workshop – prvi dan
Željko Blaće (HR): Queer OS
Operating system for fags, radical fairies and questioning nerds
Prijava:  delavnica@ljudmila.org

16:00, Ljudmila
Workshop – prvi dan
Nataša Muševič / Dot (SLO): Electronic Music Production
Prijava: delavnica@ljudmila.org

16:00, Galerija Mizzart
Video reporting workshop  – Day 1
Marion Trotte (F) & Eva Matarranz (E)

17:30 pm, Klub Tiffany
Otvorenje foto izložbe
Belma Bećirbašić (BiH): Which Body Do You Speak? Body Politics and Resistance to Norms 
Opening time on March 7th and 8th: 6pm-10pm.

19:00 Galerija Mizzart
Festival info point i otvorenje izložbe
Dina Rončević’s (CRO) Four stroke
Tina Drčar’s (SLO) instalacija To Die for Life
Jelene Meek’s (NL) video performans The Red Threadand Nivea Visage Young
Crowdfunding for Signe Baumane’s (Latvia/USA) animacija Rocks in my Pockets

20:00, Galerija Alkatraz

Otvorenje izložbe
Collective VE-ZA (SLO): Be Mine

22:00, Menza pri koritu
Performativni multimedijalni koncert Wanda & Nova deViator (SLO): Resistance
11:30 pm, DJ program w/ elminjaninja (SLO)
Fee: 5 €

Četvrtak, 7. ožujka

11:00, Ljudmila
Workshop  – Day 2
Željko Blaće (CRO): Queer OS
Operating system for fags, radical fairies and questioning nerds

15:00, Galerija Mizzart
Festival Info Point 

Festivalski program, prodaja publikacija Rdeče zore, kava, čaj, mjesto za druženje
Co-organization: Galerija Mizzart

16:00, Ljudmila
Workshop – Day 2
Nataša Muševič / Dot (SLO): Electronic Music Production

16:00, Klub Tiffany
Workshop 
Željko Blaće (CRO): QueerSport

18:00 pm, A-Infoshop
Film Su-Hsian Chen (Taiwan): Lesbian Factory (2010, 56′)

20:00, Projektna soba-SCCA Ljubljana
Video instalacija i umjetnički razgovori
Nataša Skušek (SLO): A Real Man

22:00, Menza pri koritu
Koncert Grrrls Night Out
Mayr (A)
Killa Marilla (A)
Cherry Sunkist (A)
23:30 pm, DJ program w/ Omelette du fromage (SLO)

 

Petak, 8. ožujka

12:00, Ljudmila
Workshop  – Day 3
Željko Blaće (HR): Queer OS
Operating system for fags, radical fairies and questioning nerds

15:00, Galerija Mizzart
Festival Info Point

18:00, Klub Tiffany
Predavanje Sanja M. Bojanić (SRB/F): Care through a Queer Lens

19:30, MSUM

Kazališni performans KUD Transformator (SLO): Women’s Room

20:00, Kiberpipa
Filmovi:
Iztok Klančar (SLO/NL): My Men (2012, 4′20″) In English without subtitles.
Vika Kirchenbauer (D): Like Rats Leaving a Sinking Ship(2012, 24′) In English without subtitles.
Theo Solnik (D): Anna Pavlova Lives in Berlin (2011, 79′)In German and Russian with English subtitles.

21:00, Stara mestna elektrarna – Elektro Ljubljana
Javna rasprava o Međunarodnom danu žena And What do Others Have to Say? New Fronts of Feminism

22:00, Menza pri koritu
Performans Petja Grafenauer, Zoran Srdić Janežič, Simon Macuh (SLO): Mojca, ärgere dich nicht

22:30 Koncert
Women’s Section of Theremidi Orchestra (SLO)
Maneki Nekoč
 (A)
23:00 DJ and VJ program Revoltaža with ZadrugeFemale’s’Cream
Co-organization: Menza pri koritu and Zadruge Female’s’Cream

Subota, 9. ožujka

10:00, Stara mestna elektrarna – Elektro Ljubljana
Video reporting radionica
Marion Trotte (F)

14:30 Galerija Mizzart
Okupljane za Fourth all-Slovene people’s uprising,

18:00, Atelje Tine Drčar
Razgovor s Tinom Drčar (SLO)

19:30, Klub Tiffany
Prezentacija: Dragoslava Barzut (SRB): A Decent Life  – Lesbian Short Stories from former-Yugoslav Countries

22:00, Menza pri koritu
Koncert
JUNEsHELEN (SLO/A)
U pol’ 9 kod Sabe
 (CRO)
11:30 pm, DJ program w/ Dot (SLO) and Ninabelle (SLO)

Nedjelja, 10. ožujka

10:00, Stara mestna elektrarna – Elektro Ljubljana
Video reporting workshop 
Marion Trotte (F)

12:00, Galerija Mizzart
Zatvaranje festivala 
Red Dawns Fair (until 4pm)

Cjelokupni program pogledajte ovdje.