Skup razuma u srijedu

Koordinacije za sekularnu Hrvatsku vas poziva na mirno javno okupljanje “Skup razuma” koji će se održati 16. siječnja 2013. godine u 18 sati na Cvjetnom trgu u Zagrebu.

Također, paralelni “Splitski skup razuma” održat ce se u Splitu, u isto vrijeme na Splitskoj Pjaci (Narodni trg), u organizaciji lokalne Inicijative Mladi Splićani ZA Zdravstveni odgoj.

Povod za organizaciju skupa jest prije svega davanje javne potpore Vladi Republike Hrvatske u kreiranju školskog programa na temelju suvremenih znanstvenih spoznaja i Ustavnih i ljudskopravaških vrijednosti. Smatramo da u sekularnoj državi, kakva je po svom Ustavu i Republika Hrvatska, javno školstvo mora biti također sekularno i da o njemu treba odlučivati Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta poštujući suvremena znanstvena dostignuća te ustavne i ljudskopravaške vrijednosti koje su po svojoj definiciji sekularne.

Također, skup ima za cilj poručiti javnosti, građanima i građankama te Vladi da se protivimo miješanju Katoličke crkve u obrazovni sustav RH. Svjedoci smo pokušaja Katoličke crkve i njoj bliskih udruga da u ime slobode savjesti, slobode vjeroispovijesti i prava roditelja relativiziraju i negiraju druga ljudska prava koja se Republika Hrvatska obavezala čuvati svojim Ustavom i brojnim međunarodnim deklaracijama o ljudskim pravima.

Smatramo da se s roditeljima i čitavom javnosti vrlo grubo i lažnim argumentima manipulira u cilju pritiska na Vladu RH kako bi odustala od uvođenja sekularnog i na činjenicama zasnovanog Zdravstvenog odgoja.

Zbog nedobronamjerne kampanje koja poziva na rušenje struke, obrazovnog sustava RH i ustavne sekularnosti RH svi građani se pozivaju na

SKUP RAZUMA

Srijeda, 16.01.2013. u 18.00 sati!

Pozivamo, sve građane i građanke, učenike i učenice, studente i studentice da nam se pridruže i na trgovima svojih gradova, istoga dana uvečer od 18 do 19 sati održe miran skup podrške Zdravstvenom odgoju. Ponesite neuvredljive transparente kojima ćete izraziti svoje mišljenje.

Dođite mirno i dostojanstveno.

Takodjer, pozivamo sve udruge i organizacije civilnog društva da daju potporu Skupu razuma i pozovu svoje članstvo da se pridruži skupu.

Koordinacija za sekularnu Hrvatsku:
Inicijatori: Udruga David i Građanska akcija

Supotpisnici/e:
Zagreb Pride
Centar za mirovne studije
Eko Zadar
Centar za mir, nenasilje i ljudska prava Osijek
Centar za građansku hrabrost
Centar za podršku i razvoj civilnog društva “DELFIN”
Protagora
CESI – Centar za edukaciju, savjetovanje i istraživanje
Autonomna ženska kuća Zagreb
Međunarodna udruga studenata medicine Hrvatske (CroMSIC)
Udruga za razvoj civilnog društva SMART
Mladi socijalisti Split
Trans Aid Hrvatska

‘Crkva ne može zaustaviti kotač znanosti ni rodnu emancipaciju’

Protivnici uvođenja zdravstvenog odgoja u javnoj raspravi kao svoj argument, među ostalim, navode da su čak i skandinavske zemlje odustale od rodne ideologije zbog njezine navodne znanstvene neutemeljenosti, pri tome nudeći biblijski pogled kao alternativu.

Polemizirati o znanstvenoj utemeljenosti biblijskih priča na ovom bi mjestu, dakako, bilo posve izlišno, jer i malom je djetetu valjda jasno da one imaju znanstveno pokriće možda tek u nekom paralelnom svemiru. No, zato smo razgovarali s Radom Borić, istaknutom hrvatskom feministkinjom koja je godinama radila na Sveučilištu u Finskoj, a danas vodi Centar za ženske studije u Zagrebu, a evo što nam je, za početak, rekla o položaju rodnih studija u svijetu.

Danas je razumijevanje roda i rodnih identiteta pitanje civilizacijskih dosega, a ne nekakva prijetnja. Položaj rodnih studija na sveučilištima je neupitan.

To su ponekad posebni dodiplomski ili poslijediplomski studiji, a ponekad su dio interdisciplinarnih programa. Na mnogim su sveučilištima upravo ženski studiji zamijenjeni rodnim studijima kako bi se uključili i queer studiji i studiji maskuliniteta. A sama Europska unija osnovala je Europski institut za rodnu jednakost, sa sjedištem u Vilniusu, dakle institut koji se bavi rodom ili, kako to Crkva voli kazati, “rodnom ideologijom”. Dakako, sintagmu “rodna ideologija” prosječna građanka i građanin možda ne razumiju, ali ih sama riječ “ideologija” straši. Crkva manipulira “antropološkim istinama” i straši “protuljudskim tumačenjima”, odnosno koristi metode zastrašivanja o “razaranju čovjeka i nesreći” samim činom učenja o rodnim ulogama i identitetima. A stvari oko roda nisu ni protuljudske ni prijeteće, dapače. Problem je što Crkvi, odnosno njezinoj ideologiji, ne odgovara ravnopravnost muškaraca i žena, i zadržala bi biblijski status quo. No, Crkva ne može zaustaviti kotač znanosti ni rodnu emancipaciju.

U međuvremenu je čak i Bosna i Hercegovina uvela rodne studije na Sveučilištu u Sarajevu, no u Hrvatskoj ni ženski ni rodni studiji nikako da dobiju zeleno svjetlo. Zašto?

Nažalost, nije bilo političke volje da se ženski ili rodni studiji uvedu kao poseban studij na sveučilište, a to se pravdalo nepostojanjem “znanstvenoga polja” koje bi pokrilo područje ženskih/rodnih studija. Znanstveno je polje ipak “prepoznato” nakon godina uspješnog djelovanja ne samo Centra za ženske studije, nego i brojnih napora kolegica, i kolega, koji su uvodili feminističku epistemologiju i rodne uvide u svoje programe.
Ove je godine 85 studentica i studenata željelo upisati naš program, što govori o interesu za feminističke uvide. Prava je šteta što smo ih mogle upisati samo 35, zbog nedostatka prostora za izvedbu programa.

Zagovaratelje i zagovarateljice zdravstvenog odgoja optužuje se za “rodnu ideologiju”, dok protivnici i protivnice svoja uvjerenja skrivaju iza sintagme “crkveni nauk”. Kako kao lingvistica komentirate ovu jezičnu strategiju: ideologija nasuprot nauku?

Ako ideologiju definiramo kao ukupnost filozofskih, društvenih, političkih, moralnih, religioznih itd. ideja svojstvenih jednom razdoblju ili jednoj društvenoj skupini, onda je i nauk kao “ukupnost religioznih ideja” ideologija. “Rodna ideologija” svakako odgovara idejama svojstvenim vremenu koje zagovara rodnu/spolnu, istospolnu i transrodnu ravnopravnost, dok ih “crkvena ideologija” ne zagovara, i to je ono što brine Crkvu − jednakost svih. Pri tome je “crkveni nauk” taj koji izražava i brani interese samo jedne, crkvene, klase. Čini se da Crkvi više od samoga zdravstvenog odgoja smeta urušavanje patrijarhata koji čuvaju.

Je li sekularna država ugrožena ovakvim pritiskom na obrazovni sustav?

Mi jesmo sekularna država, ali kao da Crkva to ne priznaje. Crkva ima pravo, kao i sve druge zajednice, utjecati na društveni život, ali ne bi trebala “ucjenjivati” državu pozivajući se, bolje rečeno skrivajući se iza roditelja, i pozivajući na neposluh, tj. nedolaženje učenika na satove zdravstvenog odgoja. Jesu li takvi javni pozivi protuzakoniti? Država je odgovorna za obrazovni program koji provodi i ona se ne miješa u programe koje Crkva nudi vjernicima.
Crkvi, nažalost, nije dovoljno da ima privilegirani položaj u odnosu na sve druge zajednice i udruge, nego se stalno poziva na većinu koju kao da predstavlja, zaboravljajući da se demokracija, na koju se poziva, mjeri poštovanjem manjinskih prava, a ne većinskih.

Osim toga, ova je Vlada dobila povjerenje građana i građanki da uvede program i izabrala je onaj kojemu je u temelju znanost, a ne vjera. Kardinal griješi kad misli da država, odnosno Ministarstvo, ne može odlučivati o tome. Može, dok god ona i financira obrazovanje.

A doista je hipokrizija kada Crkva govori o bojazni od zdravstvenog odgoja koji je zasnovan na znanosti. Netko bi se mogao našaliti i reći da Crkva nema, niti bi trebala imati, iskustva da meritorno govori o spolnosti.

No, možemo se zapitati što nam govori takvo, duboko emocionalno, proživljeno i žestoko bavljenje Crkve istospolnom orijentacijom ili masturbacijom. Možda bi na ovo pitanje mogli ili trebali odgovoriti psiholozi.

Prigovori Crkve idu u smjeru da je nedostajala javna rasprava o uvođenju zdravstvenog odgoja.

Dakako da su javne rasprave nužne, no o zdravstvenom odgoju vode se već nekoliko godina. No, dok kardinal Bozanić prigovara da nije bilo javne rasprave o zdravstvenom odgoju, nadam se da će zagovarati i javnu raspravu, koje nije bilo, o Vatikanskim ugovorima.

‘Roditelji ne mogu odlučivati o seksualnoj edukaciji u školama’

Europski sud za ljudska prava donio je odluku 2011. godine u Slučaju Dojan i drugi protiv Njemačke. Slučaj se odnosio na pritužbe petero bračnih parova zbog odbijanja obrazovnih vlasti da njihova djeca budu izuzeta sa obavezne nastave seksualne edukacije i ostalih školskih aktivnosti  koje su, navodno, ograničavale njihovo roditeljsko pravo da obrazuju svoju djecu u skladu sa vlastitim religijskim uvjerenjima.
 
Podnositelji tužbe, pet bračnih parova, su članovi/ce  Kršćansko-evangeličko-baptističke crkve čija djeca pohađaju državnu školu u Salzkottenu u Njemačkoj. Njihove pritužbe odnosile su se na sadržaj udžbenika seksualne edukacije, koji je prema njihovom mišljenju, dijelom pornografski i suprotan kršćanskoj seksualnoj etici koja zahtijeva da seksualni odnos bude ograničen na bračnu zajednicu. Zahtijevali su da njihova djeca budu izuzeta sa nastave seksualne edukacije, ali škola je odbila taj zahtjev jer je predmet obavezan. Nakon toga, roditelji nisu dozvolili djeci odlazak na nastavu seksualne edukacije i zbog toga su novčano kažnjeni. Također, roditelji nisu dopustili djeci da pohađaju kazališnu radionicu pod nazivom “Moje tijelo je moje” koja je imala za cilj, u svrhu prevencije, senzibilizirati mlade za problem seksualnog zlostavljanja djece od strane nepoznatih osoba i članova obitelji. Stav roditelja je bio da su  radionica i pripadajuće lekcije štetni za moralni razvoj njihove djece. Roditelji su spriječili odlazak djece na radionicu i ponovno su bili novčano kažnjeni.

Nacionalni sudovi odbacili su tužbe ovih roditelja i oni su se obratili Europskom sudu za ljudska prava.

Ovaj slučaj sastoji se od pet tužbi Europskom sudu za ljudska prava podnesenim 19.12.2007. (Dojan protiv Njemačke), 10.01.2008. (Frohlich protiv Njemačke) i 5.02.2010. (Wiens protiv Njemačke 7908/10, 8152/10 i 8155/10).

Referirajući se na Čl.2 Protokola 1. (pravo na obrazovanje) Europske konvencije o ljudskim pravima  i Čl. 9 (sloboda, misli, savjesti i vjeroispovijesti) i Čl.8 (pravo na poštivanje privatnog i obiteljskog života), podnositelji tužbe su se žalili na odbijanje nacionalnih vlasti da izuzmu njihovu djecu sa obaveznih satova seksualne edukacije i školskih aktivnosti tvrdeći da to predstavlja ograničavanje njihovog prava da educiraju vlastitu djecu u skladu sa religijskim uvjerenjima.

Europski sud za ljudska prava odbacio je tužbe roditelja obrazlažući da je, kao što su utvrdili i nacionalni sudovi, seksualna edukacija usmjerena na neutralan prijenos znanja o prokreaciji, kontracepciji, trudnoći i porodu te utemeljena na znanstvenim i obrazovnim standardima. Seksualna edukacija treba pružiti učenicima/ama potrebna znanja u skladu sa njihovom dobi i zrelošću kako bi im omogućila da razviju vlastite moralne stavove i nezavisan pristup vlastitoj seksualnosti. Nacionalni sudovi utvrdili su da je seksualna edukacija potrebna kako bi omogućila mladima da se kritički odnose prema društvenim utjecajima umjesto da ih izbjegavaju. Europski sud za ljudska prava utvrdio je da su ovi ciljevi u skladu sa principima pluralizma utjelovljenima u Čl.2  Protokola 1.

Sud je utvrdio da ne postoje indikacije da je školska seksualna edukacija dovela u pitanje pravo roditelja da educiraju vlastitu djecu o seksualnosti u skladu sa religijskim uvjerenjima, niti je škola dala prednost određenoj religiji ili vjerovanju u okviru školske edukacije. Sud je naglasio da Konvencija ne jamči pravo da se neće biti izložen mišljenjima koja su suprotna vlastitim uvjerenjima. Podnositelji tužbe imaju slobodu educirati djecu nakon škole u skladu sa vlastitim religijskim uvjerenjima.

Također, sud je utvrdio da njemačke vlasti nisu prekoračile ovlasti u odnosu na poštivanje Konvencije prema Čl. 2. Protokola 1. kada su odbile zahtjev roditelja da povuku svoju djecu s nastave   

 Više o presudi na: http://www.strasbourgconsortium.org/document.php?DocumentID=5644

 

Iako je većina Francuza i Francuskinja za istospolne brakove, desnica i Crkva prosvjedovale

Između 340.000 i 800.000 ljudi sudjelovalo je u nedjelju u Parizu u prosvjednoj povorci protiv istospolnih brakova, koje želi legalizirati francuski predsjednik Francois Hollande i njegova Vlada, prenosi Civilno društvo.

Po dolasku triju povorki do Eiffelova tornja, pariška policijska uprava iznijela je procjenu o 340.000 sudionika i sudionica. Policija je očekivala između 150.000 i 300.000 ljudi.

Organizatori, udruga koju podupiru Katolička crkva i oporbena desnica, navode broj od 800.000 prosvjednika i prosvjednica.

Ministrica za socijalnu skrb i obitelj Marisol Touraine rekla je za televizijsku mrežu Canal+ da je “na ulici manje prosvjednika i prosvjednika nego što su se organizatori nadali”.

Organizatori će nastaviti vršiti pritisak na vladu dok 29. siječnja u parlamentu počinje rasprava o nacrtu zakona o redefiniranju braka i mogućnosti da istospolni parovi posvajaju djecu.

Ministrica pravosuđa Christiane Taubira nedavno je opetovala da Vlada ostaje pri svojoj odluci bez obzira na razmjere prosvjeda, isključivši mogućnost referenduma koji traži dio oporbe i 115 parlamentarnih zastupnika i zastupnica u službenom apelu.

U prvim prosvjedima protiv ovog nacrta zakona održanim 17. studenoga 2012. sudjelovalo je 100.000 ljudi.

Većina Francuza i Francuskinja, 56 posto, podržava istospolne brakova, ali je potpora da im se dopusti i usvajanje djece na rubu 50 posto.

Pristaše istospolnih brakova izaći će pak na ulicu 27. siječnja.

Što je to u imenu što odbija od feminizma?

Prije nekoliko tjedana američka pjevačica Katy Perry pridružila se dugom nizu pop ikona koje odbijaju nazvati se feministkinjama. Druga javna ženska figura koja od etikete feministkinje bježi kao od kuge je i Marissa Mayer, izvršna direktorica Yahoo-a. Ona tvrdi kako ništa nije dužna feminističkom pokretu jer, kao što znamo, žene su i prije sto godina bile na vodećim položajima svjetskih firmi. Slučaj s Lady Gagom je pak drugi – ona se ne može baš odlučiti, jedan tjedan joj je feminizam super, a drugi tjedan kako kaže, ‘ipak ne mrzi muškarce’. Jer ako niste znali, biti feministkinjom znači mrziti muškarce. No, dobro, možda Lady Gaga (“feminizam mi je super!”) ne odlučuje ipak prema tome kako joj je taj tjedan s muškom populacijom, nego prema tome da li joj marketinški savjetnici/e kažu da se ovaj mjesec feminizam prodaje ili ne.

Mnogobrojni su slučajevi žena, a i muškaraca, kojima je mrska riječ feminizam, kako u  medijskim tako i u akademskim krugovima. Većina će reći, kao uostalom i Mayer, otprilike nešto poput toga da su žene i muškarci ravnopravni, ili jednako sposobni/inteligentni/snažni/… (umetni klišej po izboru), međutim, oni osobno nisu feministi. Zašto nisu? Zato što su za njih sve feministkinje valjda histerične neobrijane žene koje bi muškarce makle s lica zemlje. Tako nekako javno mnijenje definira feminizam.

Problem je međutim to što javno mnijenje prestaje biti validan argument konačno i definitivno tamo valjda negdje krajem srednjeg vijeka. Dobro, ovisi o tome koga uzimate za glavnog autoriteta novovjeke filozofije, ali svakako jedan od najvećih boraca protiv ‘javnog mnijenja’ i ‘mudrosti naših starih’ bio je Descartes. Dakle, prije 400 godina se utvrdilo da više ne možemo raspravljati na razini ‘tako sam čuo’ ili ‘tako kaže su govorili naši stari’. Upravo je oslanjanje na medijske konstrukte nekih pojmova jedan od tih modernih oblika argumenta ‘javnog mnijenja’, a ja bih očekivala da je Marissa Mayer dovoljno pametna žena da ne počini takve pogreške.

Što je ona krivo protumačila? Uzmimo knjige u ruke i škicnimo neku definiciju feminizma. Nije toliko teško pronaći neke provjerene i znanstvene podatke o feminizmu, tako da biste to mogli i sami učiniti. Za potrebe ovog teksta, ja ću se pozvati na sljedeću: to su pokreti i ideologije kojima je cilj uspostavljanje ravnopravnosti žena i muškaraca u društvu. Zahtjevi feministkinja su se mijenjali tijekom povijesti, ovisno o položaju žena u društvu, a u određenim periodima istovremeno postoji nekoliko feminističkih skupina koje se međusobno razlikuju prema tome kako vide uzroke podređenosti žena i koje metode nude za rješenje ove situacije, te po stavovima o drugim rodnim pitanjima (pornografija, prostitucija, abortus, majčinstvo…). Koliko god bili raznoliki feminizmi, svima im je zajednička borba za ukidanje podređenosti žena muškarcima.

Nakon što smo ustvrdili da feminizam nije pokret za kolektivnu kastraciju muškaraca, okrenimo se drugim popularnokulturnim predrasudama koje su dovele do ocrnjivanja feminizma. Ako ikada ukažete nekome na to da feministkinje nisu muškomrzačke vještice, vrlo je velika šansa da će vam ta osoba onda odgovoriti da je zapravo mislila na one radikalne feministkinje. Često se čuje od žena distanciranje od feminizma riječima ‘nisam ti ja radikalna‘ ili optužbe od muškaraca da su radikalne te koje mrze muškarce. No, što je zapravo radikalni feminizam? Ljudi koriste taj termin dosta slobodno, ili bolje rečeno u nekom zdravorazumskom smislu – radikalni feminizam su feministkinje koje imaju radikalne mjere, a radikalne znači u principu PREradikalne, one koje nisu u granicama razuma, agresivne. Eh, pa ne! Radikalni feminizam je sintagma koja označava određeni feministički pokret, tj. grupu feministkinja koja je djelovala u određenom povijesnom periodu. One su postale jednim od onih ključnih mitova zahvaljujući kojih je feminizam došao na crnu listu, kao na primjer i onaj o paljenju grudnjaka.

Radikalke su djelovale u polovici 60-ih i 70-ima u SAD-u, a formirale se kao nezavisni pokret zbog razilaženja s politikom liberalnih feministkinja. Dok su liberalne smatrale da se neravnopravnost može razriješiti promjenom zakona, i kao metodu prakticirale suradnju s vladom, radikalne su uvidjele da promjene idu presporo i smatrale da promjena zakona nije dovoljni uvjet za uspostavu ravnopravnosti žena. Pridjev ‘radikalne’ zaslužile su jer su se povezivale s drugim emancipatorskim pokretima koji su tresli društvo SAD-a u ono vrijeme, poput pokreta za građanska prava i novom ljevicom. U pogledu teorije, najvažniji doprinosi borbi za prava žene iz okrilja radikalnog feminizma su međunarodno priznati radovi Kate Millet Sexual politics te Shulamith Firestone The Dialectic of Sex: The Case for Feminist Revolution. Imale su i specifične metode, po kojima su možda postale toliko ozloglašene. Bile su, naime, iznimno praktično usmjerene, organizirajući grupe za ‘osvješćivanje’ (‘consciousness-raising groups’) gdje su razgovarale sa ženama o svim načinima na koji su podređivane, s ciljem buđenja svijesti o opresiji, i poticanja reinterpretacije vlastitog života u političkom ključu. Kako im je važno bilo učiniti ženske probleme vidljive javnosti, organizirale su spektakularne prosvjedne marševe. Jedan takav prosvjed postao je negativni simbol feminizma i glavno sredstvo za trivijalizaciju ženskih pokreta – radi se naime o poznatom činu paljenja grudnjaka.

U popularnoj kulturi uz moderne feminističke pokrete često se veže događaj koji se zapravo nije nikada niti zbio. Povod tom mitu jest prosvjed koji se odvio 1968. u SAD-u prilikom Izbora za Miss SAD-a. U Atlantic Cityju, gdje se organizirao izbor, grupa žena je organizirala prosvjedni skup prilikom kojega su u kantu za smeće pobacale podvezice, kozmetičke proizvode, cipele na visoku petu, i nekoliko grudnjaka. Nijedna feministkinja nije skidala grudnjak pred kamerama kako bi ga zapalila u kanti! Do ove slike došlo je zbog toga što je jedna novinarka uspostavila analogiju s pokretom otpora protiv novačenja, koji se u ono vrijeme isto odvijao. U sklopu tih prosvjednih akcija, Amerikanci su palili svoje pozive u vojsku kao znak protesta protiv rata (‘draft card burning’). Uspostavljajući analogiju između tih prosvjeda, i onih ženskih, novinarka New York Posta, navodno je pokušavala dati feminističkim akcijama veći kredibilitet, piše snopes.com. No, navedeni je prosvjed spadao u već spomenuti strateški plan djelovanja radikalnih feministkinja koje su pokušavale rodne probleme učiniti vidljivijima.

Naravno da medijski diskurz često ne podliježe logici racionalnog argumentiranja, ali svejedno ima moć strukturiranja termina u kojima ćemo govoriti o našoj svakodnevici. O demonizaciji feministkinja u medijima, i o tome zašto žene u današnje vrijeme odbijaju deklarirati se već se pisalo u akademskim krugovima. O reprezentacijama feminizma u popularnoj i medijskoj kulturi (koja se tiče i našim dragih zvjezdanih uzora poput Katy Perry i Lady Gaga) sustavno već neko vrijeme piše cijeli niz autorica. Ovdje bih istakla posebice The Aftermath of Feminism, Angele McRobbie, u kojem ona pokazuje kako se u suvremenim filmovima, serijama i romanima, a posebice u onima koji se često nazivaju ‘ženskim’ (najpoznatije su vjerojatno Dnevnik Bridget Jones i Seks i Grad), feminizam ocrnjuje. Prvo se pokazuje nepotrebnim, jer sudeći prema avanturama Carrie, Samanthe, Mirande i Charlotte, žene mogu biti jednako bogate, moćne, obrazovane i seksualno oslobođene kao i muškarci. Samo što se pritom ne miču s tog bajkovitog otoka zvanog Manhattan i izvan svijeta višeg srednjeg sloja. Što je sa ženama koje nemaju njihovu ekonomsku nezavisnost, koje nisu rođene u sa srebrnom žlicom u ustima, ili koje su žrtve nasilnih odnosa, pitanje je koje ne ulazi u cijelu priču. Međutim, kako se ne bi iz ove kritike shvatilo kako je njihova ekonomska potkoženost osigurala potpunu emancipaciju, osvrnimo se na svijet njihovih vrijednosti. Njegove središnje točke su kupovina najmodernijih odjevnih predmeta, kult vječne mladosti, i opsesija pronalaženjem idealnog muškarca. Centar ženinog svijeta i dalje je ljubavni odnos, i sva sredstva kojima bi se on mogao ostvariti. Međutim, ova ideja o ostvarenosti potpune rodne ravnopravnosti učinila je feminističko djelovanje izlišnim, a potom i nepoželjnim.

Ne možemo se oslanjati na masovne medije kako bismo dobili pravu sliku društva, kao ni pravo značenje feminizma. Iako u krajnjoj liniji stav Katy Perry o feminizmu nema nikakvu znanstvenu relevantnost, loša je strana to što će doista utjecati na ljude koji se informiraju kroz ove medije i time perpetuirati negativne mitove o feminizmu. U tom smislu, bit kritike upućene Katy Perry, Marissi Mayer, Carli Bruni ili drugim javnim ličnostima koje će se odricati feminizma nije samo da bi se one osobno trebale zalagati za feminizam, nego i da pojedinci i pojedinke ne bi trebali stvarati sliku o realitetu prema izjavama koje nalazimo u masovnim medijima. U ovom trenutku govorim posebice o feminizmu zato što je baš on u posljednjih desetljeća kontinuirano na tapeti toliko da sada niti ‘intelektualci i intelektualke’ ne smatraju shodnim pročitati nešto konkretno o feminizmu prije nego što o njemu pišu.

­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­_________________________________________________________________________________

Izvori:

Ana de Miguel “Feminismos”, u: Palavras clave sobre mujer, ur: Celia Amorós

R. Tong “Radical Feminism” iz: Feminist Thought