sdadmin

Ljubi bližnjega svog pred katedralom

Posted on by sdadmin
Proteklih mjesec dana Katolička crkva vodi homofobnu kampanju kakva se još nije mogla doživjeti u Hrvatskoj. Nas – lezbijske, gejeve, biseksualne i transrodne građane i građanke RH – se sustavno demonizira, spominjanje našeg postojanja se naziva ‘razaranjem čovjeka’, masovno se dijele leci u kojima se homoseksualnost proglašava protuprirodnom, Božić se pretvara u blagdan mržnje protiv LGBT osoba, biskupi čine sve što mogu da pogaze dostojanstvo lezbijki, gejeva, biseksualnih i transrodnih osoba koje žive u Hrvatskoj. Vrhunac svega su skandalozne, uvredljive i mrziteljske izjave, u kojima nas se optužuje da uništavamo Hrvatsku, čime se LGBT osobe želi još više poniziti i izolirati u društvu, te izložiti progonu i nasilju.
Ali, o našem dostojanstvu odlučujemo mi, a ne Crkva, te vas stoga sve pozivamo da dođete na dostojanstven prosvjed protiv crkvene homofobije i transfobije, protiv govora mržnje i progona LGBT građana i građanki ove zemlje. 
Vidimo se ispred zagrebačke Katedrale Marijina Uznesenja u 15 sati, u subotu 12. siječnja.
Pokažimo da hrvatski lezbijke, gejevi, biseksualne i transrodne osobe, kao i naše obitelji, prijatelji/ce, susjedi/e i podržavatelji/ice, neće šutjeti i vječno podnositi najstrašnije uvrede i vođenje kampanje koja može uništiti mnoge živote, naročito mladih LGBT osoba.
Pokažimo da se umijemo dostojanstveno i ponosno suprotstaviti nastojanjima da se naše ljudsko dostojanstvo pogazi! Pokažimo kako se ne plašimo braniti naša prava! Pokažimo kako se ne plašimo napada! Pokažimo da mi volimo, a ne mrzimo! 
Dođite ljubiti bližnjeg svog pred Katedralu zajedno sa Zagreb Prideom.

Moja kosa – to nisam ja!

Posted on by sdadmin

Kosa je tako osjetljiva tema. Ne, zbilja – mnogo je ljudi dotaknulo moju kosu. Ako si crnkinja velike su šanse da je netko stavio ruke na tvoju glavu i ponudio svoju mudrost; od prijateljica s dobrim namjerama preko tvrdoglavih članova obitelji pa do potpunih stranaca. Rekli su ti da ti je kosa prekratka, da ne može biti tako dugačka, da trebaš nositi lokne, ali da ozbiljno trebaš razmisliti o kovrčama i prestati ju nositi raspuštenu. Pa da, veza crnkinje i njene kose je tako duboka.

Imamo dugu povijest s kosom. Bile smo izložene i bombardirane strogim bjelačkim standardima ljepote (zapravo, a koja žena to nije bila?). Jedna od prvih Afroamerikanki milijunašica je gospođa C.J.Walker koja je razvila svoju liniju proizvoda za njegu kose, nakon što je tražila način kako bi tretirala vlastiti gubitak kose. Bit ću toliko smjela i reći kako svaka crnkinja ima priču o kosi ili barem situaciju s njom. Ne možemo plivati ili se znojiti nakon pranja i ravnanja ili kovrčanja kose ako želimo da se zadrži. Rastemo s učenjem obitelji, prijatelja ili medija o “dobroj” ili “lošoj” kosi. U suštini, rečeno nam je kako je naša kosa dobra ili loša ovisno o tome koliko je kovrčava ili ravna. Mi, kao cjelina, pokušavamo dostići tu razinu za koju mislimo da je moramo imati na sve moguće načine. Imamo Just For Me, blaga sredstva za ravnanje koja se koriste čak i na djevojčicama od u dobi od 4 godine. Vidimo Beyonce sa svojom dugom, plavom kosom na pozornici, ali ju rijetko vidimo s njenom prirodnom kosom. A mislimo da nam to duguje.

Naša kosa dolazi u raznim tipovima, dužinama i bojama. Možemo ju podignuti, nositi spuštenu, opuštenu, isfeniranu, nakovrčanu, ispletenu ili samo zavezanu u žurbi. S tako puno opcija nije ni čudo da postoji toliko mišljenja kako bi nam kosa trebala izgledati. Kosu vidite na prvi pogled. Ona je dio nas, ali smo dopustili da nas definira u cijelosti. Način stiliziranja frizure pretpostavlja izričaj o osobnosti. To može biti istina, ako je to naša namjera. Ako imamo raspuštenu kosu, mogu nas optužiti da praktički mrzimo sebe. Ako ju malo promijenimo od njenog prirodnog stanja, podliježemo li automatski standardima ljepote? Ili je odluka kakvu ćemo frizuru imati sasvim osobna? Je li zaista nečija briga kako mi stiliziramo svoju kosu?

Odnos s kosom nikada nije bio tako javan. Od Chris Rockova filma “Good hair” iz 2009. godine do meteža oko repa gimnastičarke Gabby Douglas koja je osvojila zlato na Olimpijskim igrama. Komentatori/ce, od kojih su mnoge crnkinje, ispitivali su zašto joj kosa nije potpuno ravna; zašto nije bila kod frizera/ke prije Igara? Gabby je bila na putu da postane prva gimnastičarka Afroamerikanka koja će osvojiti All-Around. Stvarala je povijest, a mi smo pričali o njenoj kosi.

{slika}

Nedavno je, Rhonda Lee, crnkinja meteorologinja za KTBS u Louisiani, bila otpuštena jer je branila svoje pravo na odabir frizure. Gledatelj je napisao komentar na Facebook stranici postaje u kojem je izjavio kako bi trebala “nositi periku ili pustiti da joj naraste još kose” i pitao se boluje li ona možda od raka jer nosi kratku prirodnu kosu. Gospođa Lee odgovorila je gospodinu: “Žao mi je što Vam se ne sviđa moja etnička frizura… jako sam ponosna na svoje Afroameričke korijene koji uključuju moju frizuru… Mnoge crnkinje koriste jake tretmane za ravnanje kose kako bi postigle bjelački izgled i to je njihov izbor. Međutim, ja to za sebe ne smatram potrebnim… pokazujući djevojkama i djevojčicama da se osjećam ugodno u svojoj koži i s kosom koju mi je bog dao, moj je doprinos društvu”.

Kao posljedica toga, gospođa je otpuštena Lee otpuštena jer je, prema objašnjenju postaje, prekršila politiku koja se odnosi na odgovor zaposlenika na Facebook postove.

Nažalost, ta politika nikad nije objavljena, ali od malo informacija koje smo dobili, pretpostavljam da to uključuje ljubazan odgovor, s prenošenjem malo znanja na bezobrazno pitanje.

{slika}

Trebali bi donositi odluke o stilu temeljen na faktorima našeg odabira, bilo to imitiranje Beyonce, Viole Davis ili koga god. Moramo potražiti mentorice za kosu. Moramo ih zahtijevati, tako da postane svakodnevni događaj vidjeti crnkinju sa perikom, valovitom, ravnom, kovrčavom ili ispletenom kosom, znajući da je to njihov izbor, a ne stav. Ili samo poslušajte “I Am Not My Hair” Indire Arie. Ona je to najbolje izrazila.

Prevela i prilagodila: Ana-Marija Špehar

U kojim se zemljama najčešće prijavljuje silovanje?

Posted on by sdadmin

Što je potaknulo toliko Indijaca i Indijki na prosvjede nakon silovanja dvadesettrogodišnje studentice u autobusu u New Delhiju? Nije samo činjenica da je to zločin: u Indiji je silovanje odavno depresivno često kazneno djelo. Nije ni bijes zbog kobnih unutarnjih ozljeda koje je zadobila nesretna djevojka, a nanesene su joj željeznom šipkom i udarcima šest muškaraca optuženih za napad: Indijke su daleko više osjetljive na nasilne napade. Razlog zbog kojeg su ljudi izašli na ulice jest taj da se rastuća srednja klasa u Indiji ujedinjuje kako bi se njen glas mogao čuti, piše časopis Time. 

UN-ov šef za ljudska prava prozvao je silovanje u Indiji ‘nacionalnim problemom’. Silovanja popraćena smrću (najčešće samoubojstvom) rutinski su navedena u indijskom tisku, iako se zapravo dogodi mnogo više napada, no oni ostanu neprijavljeni. Delhi ima očajnu, ali zasluženu reputaciju nesigurnog grada, pogotovo za siromašne i žene iz niže kaste. Zbog seksualnog nasilja u selima, premda rijetko prijavljenog, djevojke i žene čuvaju se u zatvorenom nakon mraka, piše Time. Kako mladi muškarci migriraju po slamovima, njihovo predatorstvo ostaje bez nadzora. Broj optužnica za silovanje je jako mali, a donesenih presuda još i manje – kao i u mnogim zemljama. Mnoge će možda iznenaditi što se u samom vrhu po broju prijavljenih silovanja našla Australija, Švedska, Belgija, pa čak i Slovenija te mnoge razvijene zemlje, dok se Indija nalazi pri dnu. No razlog je jednostavan – razvijene zemlje imaju i razvijeniju svijest o problemu silovanja. Možda ovaj brutalan zločin napokon potakne Indijce da promijene svoje stavove.

Položaj žena u Indiji, pogotovo ako žive na sjeveru zemlje, posebno je težak. Studije i statistika pokazuju da je Indija općenito na dnu ili blizu dna što se tiče položaja žena. UN-ov indeks iz 2011. objedinio je pojedinosti o ženskom obrazovanju i zapošljavanju, broju žena u politici, seksualnosti i zdravlju majki i više. Na temelju tog indeksa Indija je rangirana kao 134. od ukupno 187 zemalja, čak gore od Saudijske Arabije, Iraka ili Kine. Indijski popis stanovništva potvrdio je nerazmjeran odnos spolova među novorođenčadi u mnogim državama, budući da roditelji koriste ultrazvuk kako bi otkrili spol fetusa, da bi u slučaju ženskog djeteta žena mogla pobaciti. U Indiji nestaju milijuni ženske novorođenčadi, a diskriminacija se nastavlja tijekom cijelog života. Dječaci u selima obično su hranjeni bolje nego djevojčice, a vjerojatnije je da će im biti omogućeno obrazovanje. Mnoge indijske mladenke još uvijek plaćaju miraz. Zlostavljanje se nastavlja i nakon preseljenja u dom s proširenom obitelji svojih muževa.
Usred tog mora bijede, anonimna studentica medicine isticala se uglavnom zato što je bila predstavnik indijske srednje klase u nastajanju. Nesretna djevojka bila je brutalno pretučena i silovana sat vremena te izbačena iz autobusa u New Delhiju 16. prosinca, kada se vraćala s rane večernje projekcije filma ‘Pijev život’. Bila je s prijateljem, mladim inženjerom. Radila je ono što rade ljudi poput nje diljem svijeta svake noći u tjednu, ona je bila prijateljica, sestra ili kći cijele društvene skupine. Napad na nju je izazvao masovne demonstracije u Indiji koje su prerasle u nasilne sukobe policije i prosvjednika.

Snaga njihove reakcije znači da bi nešto dobro moglo proizaći iz ovog zločina. Nema razloga misliti da je Indija predodređena za zlostavljanje žena. Najveća religija u Indiji, hinduizam, relativno je tolerantna prema njima. Indija već ima liberalan ustav i niz progresivnih zakona, primjerice protiv selektivnih pobačaja i protiv miraza. Zemlja čak ima svoje uzore: pristojnu brojku žena u visokoj politici, među državnim službenicima, sucima i novinarima.

Kako se Indija mijenja od siromašnog, pretežno ruralnog mjesta u urbano, bogatije i moderno, više žena će učiti, imati plaćene poslove i same će odlučivati za koga će se udati ili hoće li se razvesti i gdje će živjeti. Mnoge obrazovane, povezane i aktivne Indijce razbjesnio je neuspjeh političara da se brine o njima. Ovaj skandal može biti prvi korak na putu da policija silovanje shvati ozbiljno i da se provode zakoni kojima se štite žene.

No put će biti dug. Nasilje nad ženama odraz je onoga kako društvo tretira žene. Stavovi su, dakle, važni. Indijska filmska i glazbena industrija, na primjer, treba prestati s prikazom muškarca koji napada žena kao mačo junaka. Mediji trebaju prestati koristiti fraze poput ‘zadirkivanja’ kad to zapravo znači seksualno uznemiravanje. Obitelji žrtava seksualnog zločina trebaju živjeti s manje osjećaja sramote i poraditi više na tome kako progoniti prekršitelja. Šteta je što je toliko mladih žena moralo trpjeti i umrijeti da bi se promijenili stavovi o silovanju, zaključuje Time.

{slika}

Raste ksenofobija u Velikoj Britaniji

Posted on by sdadmin

Bijelci su sada jedna od londonskih manjina, a s gospodarstvom u previranju mnogi žestoko napadaju imigrante. 

London, Velika Britanija – U međunarodnom supermarketu Bestco na Edgware roadu britanski se kupci mogu opskrbiti dovoljnim količinama Twinings čaja ili HP umaka. Muslimani i muslimanke mogu kupiti svježu, dopuštenu halal piletinu, dok nostalgični Poljaci i Poljakinje mogu dobiti uvezenu nedopuštenu svinjsku kobasicu.

Pregledavanje polica u lokalnim trgovinama predstavlja jednostavan način ocjenjivanja etničke raznolikosti bilo kojeg londonskog susjedstva. U svom eklektičkom rasponu od Istočne Europe do Bliskog Istoka, Bestco je karakterističan za opskrbljivanje različitih nacionalnosti koje su se nedavno ovdje nagomilale kako bi započele novi život.

Neznanstvene kakve jesu, te slike ostavljaju detaljniju sliku nastalu prošlog mjeseca kada je Vlada objavila rezultate prvog popisa stanovništva u ovom desetljeću. Bio je to trenutak u kojem je Britanija jedva prepoznala samu sebe u ogledalu.

Šokantni novinski naslovi bolje opisuju priču od same statistike: “Britanski bijelci i bjelkinje po prvi su puta manjina u Londonu” napisale su novine Daily Mail ističući kako se manje od 45% gradskog stanovništva izražava kao bijelo britanskog stanovništvo.

Dolazak više od 3 milijuna imigranata i imigrantica u posljednjem desetljeću doveo je do značajnih promjena u broju stranaca rođenih diljem Velike Britanije. Oni danas broje 7,5 milijuna što je 13% od ukupnog broja stanovnika.

Vijesti dolaze u trenutku kada krizom potaknuta štednja potiče ogorčenosti prema imigrantima koje se optužuje za oduzimanje radnih mjesta i zloupotrebu blagostanja pri čemu se vrši sve veći pritisak na političare i političarke kako bi pooštrili imigracijsku politiku koja je dovela do radikalne promjene britanskog identiteta.

Sadašnji su propisi proizvod Laburističke vlade Tonyja Blaira. Izabrana 1997. godine ublažila je granične propise koji omogućavaju stanovnicama istočne Europe, Afrike i ostalih dijelova svijeta u naseljavanju i dobivanju slabo plaćenih poslova za vrijeme ekonomskog procvata.

Vjerska opredijeljenost također je dio te promjenjive slike. Broj kršćana i kršćanki u posljednjem se desetljeću smanjio sa 37,3 na 33,2 milijuna, odnosno na 59% ukupne populacije. Istovremeno, islam se nalazi u porastu penjući se sa 3% 2001. godine na današnjih 4,8%. Do značajnog porasta dolazi i u broju ateista i ateistkinja, sa 14 na 25,1%.

Britanija se već dugo opisuje kao multikulturno društvo što je u velikoj mjeri posljedica njezine pomorske kolonijalne prošlosti. Prošlo je stoljeće donijelo veliko pritjecanje ekonomskih imigranata i imigrantica s Kariba i južne Azije, kao i izbjeglice iz nacističke Njemačke, a nekoliko desetljeća poslije i onih iz Ugande Idi Amina.

Dok rasne predrasude mogu predstavljati problem danas većina ljudi prihvaća i slavi kozmopolitsko građanstvo zemlje. Mo Farah, Somalac rođen u Britaniji, dobitnik medalje na londonskim olimpijskim igrama iz 2012., potaknuo je nacionalni ponos kada je dovedena u pitanje njegova lojalnost.

“Gledaj, prijatelju, ovo je moja zemlja”, uzvratio je. “Ovdje sam odrastao i započeo život. Ovo je moja zemlja i ponosan sam kada obučem svoj dres Velike Britanije”.

No, s nestankom stabilnog razdoblja i britanskim dolaskom na rub posljednje ubrzane serije recesije, dolazi i do porasta broja onih uzrujanih i nezadovoljnih. Navode kako godišnji priljev stotina tisuća stranaca prijeti društvenoj strukturi.

Neki upiru prstom u Blairovu vladu tvrdeći da je ugušila raspravu o imigraciji karakterizirajući svako neslaganje kao rasizam.

{slika}

Na ulicama Tower Hamletsa, Londonskog gradskog okruga u kojem su sada oni Južno Azijskog podrijetla brojčano mnogobrojniji od bijelih Britanaca, pitanje imigracije i dalje stvara osjećaj nelagode. Nekoliko je ljudi odbilo raspravljati o tom problemu.

“Vjerojatno bi me uhitili kad bih vam rekao što mislim”, rekao je bez objašnjenja Don Harvey (56), bivši londonski trgovac.

Ostali su bili spremni na anonimni razgovor: “Nemam predrasuda prema nikome, neovisno o boji kože, ali činjenica je da smo pustili previše stranaca”, rekao je 35 godišnji britanski bijelac. “Postoje dijelovi ovoga grada koje jedva prepoznajem jer izgledaju kao druga zemlja”.

S obzirom da nemaju svi takvo viđenje, rastuća zabrinutost progurala je pitanje imigracije na politički plan, natjeravši čak i Laburističku stranku da prizna kako je odluka o otvaranju britanskih vrata možda imala nepoželjne posljedice stvorivši odvojene zajednice.

“Znamo da postoji anksioznost zbog imigracije i što ona predstavlja za našu kulturu”, rekao je u svom govoru vođa stranke Ed Miliband. “Rješenje nije u tome da se problem pogura pod tepih ili da se o njemu ne razgovara, niti je ono u davanju obećanja koja se ne mogu održati.” Rješenje je u bavljenju problemima koji opterećuju ljude.

Ovi razgovori nisu ograničeni samo na Veliku Britaniju. Francuska, Njemačka i ostale zapadnoeuropske zemlje također preispituju svoje politike.

Anketari YouGova u Velikoj Britaniji nedavno su otkrili kako samo 11% ispitanika i ispitanica smatra kako je imigracija pozitivno utjecala na zemlju, dok njih 67% misli upravo suprotno. Još je veći broj onih koji su zabrinuti zbog gubitka kulturnog identiteta i pretrpanosti.

Opći problem uključuje i pritisak koji je imigracija postavila na izvore socijalne skrbi, kao što je Nacionalna zdravstvena organizacija (National Health Service) koja pruža besplatnu zdravstvenu skrb svim građanima i građankama. Promjena u populaciji također je okrivljena za porast troškova stanovanja u Londonu i njegovoj okolici.

“Rasa i religija nisu glavni problemi – premda je istina kako je teško vladati nacijama s malo zajedničkih kulturnih i povijesnih točaka”, čitalo su u prosinačkim broju Daily Maila.

“No ono što je duboko uznemirujuće je sam pritisak ovog priljeva – ohrabrenog unatoč  željama većine Britanaca i Britanki – na naše već nategnuto školstvo, kućanstvo, transport, zdravlje i socijalnu skrb.”

Novinski kolumnist optužio je laburiste za iskorištavanje imigracije u svrhu povećanja vlastite moći, smatrajući kako će se njihova lijevo orijentirana agenda svidjeti manjini s niskim prihodima, premda poraz laburista na izborima 2010. pomalo poništava tu tvrdnju.

Optuživanja na stranu, mnogi bi voljeli znati što će biti dalje. Laburistička i konzervativna vlada uspjele su se obvezati na strože granične kontrole kako bi smanjile broj nekvalificiranih imigranata, tražitelja azila i ilegalnih imigranata.

Ograničenja su već postavljena na studentske vize što predstavlja brigu sveučilištima koja se oslanjaju na pristojbe od inozemnih kandidata i kandidatkinja.

Međutim, stranka UK Independance, relativno nova politička skupina koja uživa određeni stupanj popularnosti zahvaljujući svojoj antiimigracijskoj politici, želi daljnje akcije kako bi blokirala istočnoeuropske građane koji pod zakonodavstvom EU imaju legalno pravo naseljavanja u Velikoj Britaniji.

Među internacionalnim kupcima u Bestcou, Dominik Soja, 37 godišnji Poljski električar sa snažnim britanskim naglaskom kaže kako razumije rasprave, ali inzistira na tome da se Britanija ne treba bojati otvaranja svojih granica.

“Došao sam ovdje prije osam godina i stvarno sam se naradio”, kaže. “Većina ljudi ovdje dolazi kako bi radila, plaćala porez i izgradila svoje društvo. Možda Britanija zbog ljudi poput mene ne izgleda onako kako je izgledala, ali što sad, tako je i svagdje drugdje.”

 Prevela i prilagodila: Mirna Šimunović

‘Urota pedera i lezbi upropastit će društvo’!

Posted on by sdadmin

Nakon jučerašnje objave rezultata istraživanja o zdravstvenom odgoju na HTV-u, uslijedile su reakcije zainteresiranih strana. I dok je ministar obrazovanja Željko Jovanović zadovoljan rezultatima koji pokazuju da je većina građana ipak za uvođenje programa zdravstvenog odgoja, žestoko je reagirao katolički teolog Adalbert Rebić.

‘Ako pratite ankete koje idu uživo preko televizije i radija, uvidjet ćete da je više od 80 posto građana protiv predloženog seksualnog odgoja. Više je stvarno besmisleno upozoravati na to da se i Hrvatska pokušava uklopiti u globalnu urotu pedera, homoseksualaca, lezbi i drugih osoba devijantnog seksualnog ponašanja koje svoje nazore pokušavaju nametnuti svima. Tako nam sada razni Štulhoferi, pederi i lezbe hoće nametnuti svoj manjinski seksualni moral koji će upropastiti društvo’, prokomentirao je Rebić za Slobodnu Dalmaciju rezultate ankete objavljene na HTV-u.

Rebić je na pitanje novinara kazao da svoje izjave ne smatra preoštrima, nego je samo pesimističan kada gleda što se događa u Hrvatskoj i svijetu. ‘Pa pogledajte gdje je takva seksualna politika dovela Ameriku, tamo je sve više djevojčica trudno i sve je više abortusa. Uz to, takvom moralnom politikom mali narodi osuđeni su na propast. Propast nam slijedi svima ako dopustimo da se i Hrvatskoj to dogodi, premda mi se čini kako ćemo se teško oduprijeti pederskoj uroti. Pa pogledajte samo o čemu govori film ‘Svećenikova djeca’, pa to je komunistički pamflet protiv Katoličke crkve. To je dio globalnog pokreta devijantnih seksualnih manjina protiv većine i jako sam tužan i žalostan zbog toga i svega što se događa u Hrvatskoj i svijetu’, kazao je Rebić.
Podsjetimo, istraživanje čije je rezultate jučer objavio HTV pokazalo je da 56,2 posto građana smatra da se Crkva ne treba miješati u obrazovni sustav, dok 35 posto smatra da je seksualni odgoj kao dio zdravstvenog odgoja svjetonazorski neprihvatljiv za katolike te da roditeljima treba prepustiti pravo izbora.

Jednako tako, uvođenje zdravstvenog i seksualnog odgoja u cijelosti podržava 41,5 posto ispitanika, dok je protiv njega njih 22,3 posto. Za uvođenje zdravstvenog odgoja s manjim izmjenama u dijelu seksualnog odgoja je 13,8 posto građana, a da su seksualnom odgoju potrebne veće izmjene drži njih 7,6 posto.

Dok se Rebić ne može pomoriti s rezultatima istraživanja, pozitivno se o njoj oglasio profesor sociologije na zagrebačkom Filozofskom fakultetu Aleksandar Štulhofer.

‘Po dostupnim podacima, riječ je o solidno napravljenom istraživanju. Zaključak je da većina, otprilike 55 posto građana, podržava zdravstveni odgoj u cjelini, pri čemu jedan manji dio smatra da bi u dijelu koji se bavi spolnošću ipak trebalo napraviti manje promjene. Činjenica da većina građana podržava novi program nije samo podrška ideji da roditeljima treba pomoć škole kada je riječ o zdravlju njihove djece, već i pokazatelj kako tvrdnje protivnika zdravstvenog odgoja da predstavljaju većinu nisu točne. Primijenimo li jednostavnu računicu temeljenu na broju vjernika u novom popisu stanovništva, možemo zaključiti da većina katolika, protivno nedavnim tvrdnjama, nije protiv zdravstvenog odgoja’, zaključio je Štulhofer.

Kriza bolno podsjeća na to da je brak ekonomska zajednica

Posted on by sdadmin

Suprug i ja stalno se svađamo i prepiremo, rata kredita truje nam život. Vezani smo jedan uz drugog. Čak se ne možemo ni rastati. Kako otići od partnera s kojim se ne slažete kad imate kredit? Što će on s kreditom? Da se netko od nas dvoje ubije, što bi onaj drugi s kreditom? Što bi djeca s kreditom? Odakle bi ga plaćali?

“Pomozite nam da dignemo glave iznad vode, da ne završimo na omči, u duševnoj bolnici, rasturenih života i uništenih brakova”. Jedan je to od apela Udruzi Franak koji je zabilježila Petra Rodik, sociologinja s Filozofskog fakulteta u Zagrebu, dok je istraživala ljudske sudbine uništene kreditima u švicarskim francima, objavljene u Crnoj knjizi.Samo je to jedna u nizu teških ljudskih priča zbog kojih trpi cijela obitelj, koja nema ni snage ni novca okončati lošu vezu, odnosno rastati se. Osim na BDP, nezaposlenost, kredite u švicarcima…, kriza itekako djeluje na društvo, a par iz Crne knjige dokaz je kako je u krizi i rastava luksuz. To su odavno shvatili Španjolci, u čijoj je zemlji zbog ekonomske krize zabilježen zanimljiv trend: broj rastava je u padu. Opća nesigurnost, nezaposlenost, neimaština i drugi ekonomski razlozi ljude su zadržali u braku. Makar i lošem. U Hrvatskoj je situacija dosad bila obrnuta. Iako broj rastava iz godine u godinu raste, stručnjaci upozoravaju na to da bi vrlo brzo i Hrvati i Hrvatice mogli shvatiti da je brak (i) ekonomska zajednica i da je bolje kraj krize dočekati uz bračnog druga umjesto u samačkoj sjeti. Prema podacima Državnoga zavoda za statistiku, u prvih deset mjeseci prošle godine okončano je 4367 brakova, a pokazatelji za cijelu godinu bit će poznati za nekoliko tjedana. U usporedbi s istim razdobljem 2011. godine razvela su se 333 para više.

Presudili im švicarci
Potvrđuje to i Petra Rodik. U Crnoj knjizi ćešće su sudbine onih koji su breme rate kredita završili razvodom. “Supruga i ja se rastajemo, sve se srušilo. Da ne bude zabune, nije kredit tomu krivac, ali mogu sa odgovornošću reći da je u velikoj mjeri utjecao na to”, svjedočio je jedan čovjek u Crnoj knjizi. I takvih je primjera sve više. U krizi je logično da broj rastava stagnira, ističe dr. Josip Obradović, sveučilišni profesor i autor knjige “Psihologija braka i obitelji”. Bolje je živjeti s dvije plaće, te preživjeti ako jedan od supružnika ostane bez posla, kaže on, ali statistika ga demantira.”Kao jedino logično objašnjenje zašto Hrvatska ne prati europske trendove kada je stopa rastava posrijedi, vidim činjenicu da je u Hrvatskoj drastično manje rastava nego u europskim zemljama. U Njemačkoj, Austriji, Francuskoj, pa i susjednoj Mađarskoj, rastavom završi gotovo svaki drugi brak, a u nas svaki četvrti. No, činjenica jest, to je i znanstveno dokazano, da bilo kakva društvena kriza razara brak.To su dokazala istraživanja u Rumunjskoj, Poljskoj i Češkoj, gdje je ekonomska tranzicija utjecala na povećanu stopu rastava. No, s druge strane, iskustvo iz ratnih godina pokazalo je da i mi reagiramo na krizu. Tada je, naime, stopa rastava bila u padu”, kaže dr. Obradović napominjući kako će biti zanimljivo pratiti trendove u idućim godinama. Hrvati i Hrvatice, dodaje, u svemu prate europske trendove, ali sa zakašnjenjem od nekoliko godina, pa će biti zanimljivo vidjeti hoće li biti ikakvih promjena. Prema njegovu mišljenju, itekako je izgledna stagnacija, pa čak i pad stope rastava.

Jeftinije nego vani
“Ekonomska kriza u Hrvatskoj utječe samo na raspad onih brakova koji ni prije nisu valjali. Za rastavom posežu ljudi koji su očajni i koji više ne žele i ne mogu trpjeti nezdrave odnose. No, takvih je u Hrvatskoj još uvijek vrlo malo u odnosu na druge zemlje. Kod nas ljudi, posebice neobrazovane žene, ostaju u razarajućim brakovima iz straha od neovisnosti, ali i zbog onoga što će okolina reći. U Hrvatskoj je i dalje sramota reći da si razveden. S obzirom na takvu platformu odnosa, obrnuti trend ne začuđuje”, ističe Dafinka Večerina, zagrebačka odvjetnica. No, napominje pritom kako je cijena rastava u Hrvatskoj daleko niža, i do sedam puta, nego u drugim državama, tako da velik broj hrvatskih državljana koji žive izvan domovine dolazi ovdje okončati svoju bračnu zajednicu. Iako njihov broj ne može utjecati na porast rastava, svakako je znakovit.”U Hrvatskoj tužba ili odgovor na tužbu za razvod stoji 2500 kuna, konzultacije stoje 500 kuna, a sudska pristojba iznosi 200 kuna”, ističe Večerina.

Glava obitelji bez posla
Nadeždu Čačinović, profesoricu filozofije i feministkinju, povećana stopa rastava braka u krizi u Hrvatskoj ne čudi. Mi smo, dodaje, duboko partijahalna zemlja, u kojoj glava obitelji, a to je najčešće otac, nakon gubitka posla gubi svoju ulogu glavnog hranitelja obitelji, što rezultira neispunjenošću i gubitkom samopouzdanja koje se itekako reflektira na obitelj. “U takvim okolnostima razoreni je brak prije pravilo nego iznimka”, zaključila je Čačinović.

Odustaju i nakon 25 godina

Sve više razvrgavanja ‘starih’ brakova

U prvih deset mjeseci prošle godine u Hrvatskoj je rastavom okončano 4367 brakova, oko 13 posto više nego u istom razdoblju 2011., pokazuju podaci DZS-a. U 2011. godini u Hrvatskoj su brak okončala 5662 para, 604 više nego godinu dana ranije. Zanimljivo je da je rastava najviše među bračnim parovima koji su u braku 25 i više godina, a krizna bi mogla biti i faza između 10. i 14. godine braka. Brakovi se najčešće razvrgavaju u Gradu Zagrebu, Primorsko-goranskoj i Osječko-baranjskoj županiji. Najmanje ih je u Ličko-senjskoj, tek 27.

Politika privatnosti

Copyright 2024. Libela.org