Istraživanje o percepciji homoseksualnosti među hrvatskim tinejdžerima i tinejdžericama

Istraživanje Queer Zagreba, provedeno u devet zagrebačkih srednjih škola na uzorku od 322 učenika i učenica i 117 profesorica i profesora, pokazalo je da su profesorice mnogo tolerantnije od profesora prema LGBTIQ zajednici i njihovim zahtjevima za ravnopravnost od učenika/ca. Inicijativa za istraživanjem pokrenuta je 2009., no bilo je potrebno više od tri godine kako bi se dobili bar djelomični rezultati, ponajviše radi opstrukcija od strane brojnih institucija za obrazovanje djece, prvenstveno Agencije za odgoj i obrazovanje (AOO). Ipak, istraživanje je dobilo djelomično odobrenje uvjetovano suglasnošću za sudjelovanje u istraživanju od strane roditelja učenika/ca, što je dalo njih svega 38%.

R e z u l t a t i

Prema LGBT osobama tolerantnije su djevojke, osobe koje ne prakticiraju vjerske obrede, pohađaju gimnaziju (istraživanje je provedeno u dvije gimnazije i nekoliko strukovnih i obrtničkih škola), te imaju veće znanje o LGBT pojmovima ili poznaju LGBT osobu.

68% ispitanih učenika/ca smatra da se prema pripadnicima seksualnih i rodnih manjina treba odnositi kao prema bilo kojoj drugoj osobi, a 53,2% da trebaju imati ista prava kao i svi ostali. Homoseksualne osobe kao prijatelji prihvatljivi su za54,9% srednjoškolaca. Mladići su upućeniji u pojmove o LGBT tematici nego djevojke, ali djevojke su spremnije na veću socijalnu bliskost s homoseksualnim osobama negoli mladići. Za 52,4% učenika i učenica prihvatljivo je da homoseksualne osobe rade s djecom, dok bi njih samo 45% dopustilo homoseksualnim osobama da rade u odgojnom procesu.

Verbalno nasilje prema nekome zbog navodne homoseksualnosti iskazalo je 26% ispitanika/ca, a zbog navodne homoseksualnosti je 5,9% ispitanika fizičko nekoga napalo, a pasivno promatralo nasilje 20%. Srednjoškolci su konzervativniji prema gejevima nego lezbijkama. Naime, poljubac dvojice mladića u javnosti neprihvatljiv je za 64%ispitanika, a lezbijski ljubavni par na maturalnoj večeri prihvatljiv je za njih 44%. Nešto manje od tri petine ispitanika/ca protivi se tome da homoseksualni parovi imaju pravo posvajati djecu.

Anketirani profesori i, velikom većinom profesorice, mnogo su tolerantnije prema homoseksualnosti od učenika. Njih kao prijatelje može zamisliti 76,5%, a 70% ih ne osjeća nelagodu u društvu homoseksualnih osoba. 94,9% smatra da bi se prema pripadnicima seksualnih manjina trebalo odnositi kao i prema drugima, a 64% da trebaju imati jednaka prava kao heteroseksualne osobe. Među profesorima njih 95,7% odbacuje rigidan stav da bi homoseksualne osobe trebalo izolirati na pustom otoku, dok se za tome ne protivi 20% učenika.

{slika}

Istraživači zaključuju kako daljnja edukacija treba biti popraćena stručnim usavršavanjem profesora i profesorica te razvojem mehanizama za sankcioniranje homofobnog i transfobnog nasilja u školama. Najvažnije od svega, škole trebaju stvoriti prostor za otvoreno i slobodno izražavanje rodnih identiteta i seksualne orijentacije.

Jedna riječ: silovanje

Za početak je potrebno napomenuti da ne postoji, i da nikako ne smijemo uvoditi razgraničenje između dobrog (pozitivnog) i lošeg (negativnog) nasilja. Kada bismo se uvukli u takve rasprave sam pojam nasilja izgubio bi svoju definiciju (primjena sile protiv volje ili prava onoga na kome se primjenjuje; prav. neugodnost koja je posljedica takvoga čina). No ipak nakon tragedije u Splitu, smatram da je nužno uvesti posebnu kategoriju nasilja za čin poput silovanja.

Nažalost “splitski” slučaj nije prvi takve vrste, i što je još gore – nije najgori. No sada kad je velik dio javnosti upoznat sa stravičnim detaljima, i na neki način uvučen u tihu traumu tog nemilog događaja smatram da je potrebno progovoriti (tj nastaviti govoriti) o velikoj problematici društva i kulture – silovanju. Sa stajališta psihoanalize govoriti o silovanju, kao posebnom obliku nasilja, potrebno je u vidu preživljavanja i djelomičnog izlječenja traume. Žrtva ovakvog nasilja je osoba koja je doživjela silovanje, kao i (u znatno manjoj mjeri) cijela ženska populacija. Jer je silovanje čin razaranja identiteta kako individualnog tako i kolektivnog (u ovom slučaju ciljam na cijelu žensku populaciju). U samom početku moramo ustvrditi da život silovane žrtve više nikada neće biti iste, jer kako je još Freud ustvrdio, ti podražaji uzrokovani traumatskim iskustvom fiksiraju žrtvu na taj trenutak prošlosti u koji se ona uvijek i iznova vraća, svjesno ili nesvjesno. Prema svjedočanstvima nekih žrtava iz Ženske sobe, i ako žrtva uspije ponovno normalizirati svoje uloge, studentice, kćeri, radnice, majke, supruge, cure itd., poniženje, osuda i sažalijevanje uvijek ostaju prisutni. (Jedna od žrtava priznala je kako joj suprug u nekim trenucima bijesa zna reći: “ti si samo jedna obična kurva, njegova kurva”. Pritom se referirajući na traumu silovanja koju je ona proživjela).

Što je silovanje?

Silovanje je bilo koji seksualni čin, pokušaj ostvarivanja seksualnog čina, neželjeni seksualni komentar ili prijedlog koji je usmjeren protiv osobe i njezine seksualnosti, a koji može počiniti druga osoba bez obzira na odnos sa žrtvom ili situaciju u kojoj se nalaze. Karakterizira ga upotreba sile, prijetnje ili ucjene za ugrožavanje dobrobiti i/ili života same žrtve. (WHO,2002.)

Silovanje s obzirom na počinitelja dijelimo na: silovanje kao sastavni dio obiteljskog nasilja, silovanje u vezama (poznatije kao date rape), silovanje od strane nepoznate osobe i grupno silovanje (Ženska soba, 2005.). Događaj iz Splita jedan je primjer koji nam pokazuje koliko smo zapravo u zabludi kada govorimo o silovanju. Istraživanja pokazuju kako je najveći broj silovanja upravo u kategoriji obiteljskog nasilja ili silovanja u vezama. Taj nam oblik najčešće promiče jer je u rijetkim slučajevima prijavljen, najčešće zato što žrtve poznaju napadača, smatraju da su dijelom i same krive jer nisu znale da se radi o nasilniku i to izbjegle.

Iako bi bilo moralno ostaviti priču o silovanjima sa strane, kako žrtve ne bi osjećale pritisak, ili na neki način sram od toga što se o tome priča, ja smatram da je neophodno otvoriti prostor za raspravu o ovom obliku nasilja, kako bi se uspostavili određeni mehanizmi prevencije istog. Također, bitno je srušiti tabue vezane uz konotaciju silovanja koje društvo samo formira. Konkretno nakon objave vijesti o silovanju u Splitu naišli smo na mnoge komentare koji minimaliziraju ozbiljnost tog problema (“Uz sve neizbježno suosjećanje sa ŽRTVAMA, ne mogu a da ne primijetim da većina gleda subjektivno na cio događaj. Naime, ako je suditi po prvim informacijama,oboje su došli na tu feštu drogirani (bilo da se radi o alkoholu ili nekoj drugoj vrsti droge), izazivali su ono što su dobili,odnosno ono što je dobila. Već se godinama upozorava na alkoholizam kod mladih i upotrebu droga. Split i okolica su poznati po tome. Ono malo droge što se nađe je zanemarivo, što naravno ne opravdava zločin. Sada, ako je u pitanju 26-godišnjakinja, koja je to studentica, koja je to proslava povratka generala, kad on sam poziva na mir i vjeru? Gospodo, pogledajte istini u oči i vagu pravde podesite na pravu razinu! Oboje su punoljetni, kao i ostali sudionici, ponašali su se bahato i stiglo ih je to što su dobili. Žalosno za jednu mladost. Oni će ju pamtiti dok su živi, ako i prežive sve to:( ” izvor: Jutarnji list). Takovi komentari potiču izgradnju predrasuda o seksualnom nasilju: osoba koja je imala seksualne odnose sa A i B vjerojatno će imati i s osobom C, ona osoba koja je “seksualno promiskuitetna” ima manje prava birati s kim će imati seksualne odnose,  žene imaju tendenciju navesti muškarce na seks te zbog toga ne smijemo okriviti muškarce kad se ne mogu oduprijeti svojim nagonima, kada žena kaže ne, ne misli tako itd.(Ženska soba, 2005.) Takve je pogrešne interpretacije potrebno ispraviti, i kao društvo svi smo obavezni raditi na tome, kako bi se stopa silovanja umanjila te kako bi žrtvama bilo lakše prijaviti silovanje (zbog toga što takve predrasude utječu na institucije), te kako bi se lakše ponovno integrirale u društvo. No, prije svega potrebno ispraviti trenutne seksualne skripte (kognitivna shema koja reprezentira organizirano znanje, u ovom slučaju znanje o silovanju). Te seksualne skripte nameću nam viziju silovanja kao čina koji se odvija u mračnim ulicama, u kasno doba noći, od nepoznatog muškarca uz uporabu sile itd. Te iste skripte postoje i kod policijskih, pravnih i medicinskih službenika, koji zbog toga mogu sami otežati zaštitu žrtve.

U potpunosti se slažem da su muškarci i žene ravnopravni u mnogim aspektima, ali po pitanju silovanja, muškarac je nadmoćan. Generalno, u fizičko-seksualnom suodnosu nije uključena ravnopravnost, ne postoji simetričan i odgovoran odnos u kojem svi sudionici (muškarac i žena) slijede sva pravila i snose jednake posljedice. Istraživanja iz 2003. pokazuju kako su u 81% slučajeva žrtve silovanja žene, dok je u 99% slučajeva počinitelji muškarci (Ženska soba, 2005.).

{slika}

Zašto muškarci siluju? Kao što sam već napomenula, ne radi se o psihotičnom izobličenju pojedinačne ličnosti, te stoga smatram da je potrebno razraditi taj problem s drugih aspekata znanosti. Muškarci su, naime, “nositelji i stvaraoci” kulture u kojoj živimo. Oni su dominantan i nadmoćan spol. Dugo vremena oni su fizički bili nadmoćni, pa tako i u vidu seksualnosti. Također u cijelom svom životu muškarci su naviknuti da postignu sve što žele. Lakše im je naći partnerice, lakše im je dobiti posao, sve zasluge u životu pripisuju se njima itd. Stoga ne čudi da ne shvaćaju u potpunosti značenje riječi NE, posebice kada je u pitanju seks, koji im je nužan, bilo kad, bilo gdje i s bilo kim. Posebice kad im to kaže žena koja je fizički nemoćna naspram njih. Silovanje može biti iz bijesa, ono je divljački fizički napad iz osjećaja mržnje, u kojima žrtva trpi ekstremne oblike ponižavanja, zatim silovanje zbog moći, silovanje zbog seksualne ugode, koje je više impulzivno, nego planirano, a koje se razlikuje od sadističkog silovanja koje je uvijek planirano a prati ga i mučenje. Svako društvo pravi rodne razlike te je stoga silovatelj malo kad pravno kažnjen, općenito manje incidenata doživljava kao silovanje, vidi žrtvu kao odgovornu, kao osobu koja je htjela seks više nego što priznaje.

Uz to što je fizički nemoćna, žena je nemoćna i u pravnom aspektu. Novi kazneni zakon, koji je stupio na snagu 1.1.2013. donekle olakšava proces prijave i suđenja, odnosno, proširio je temeljnu definiciju silovanja. To nije dovoljno, jer u procesu od prijave do kazne žrtva je i dalje ugrožena od mogućeg ponovnog nasrtaja, osvete ili prijetnji, te joj je potrebna zaštita tijekom samog procesa, a sve Sigurne kuće, većinom su ili popunjene ili se bave samo obiteljskim nasiljem. No nažalost, kazna zatvorom nije efikasna, ako do nje uopće i dođe. Ne postoji garancija da će se počinitelj pokajati, a još manje da neće isto djelo ponoviti. Što se tiče štete počinjene nad žrtvom, one fizičke i psihičke, ovakva kazna ne doprinosi ničemu. Posljedice seksualnog naselja možemo podijeliti na one direktne i indirektne. Direktne se odnose na moguću trudnoću i/ili ginekološke komplikacije kao što su vaginalna infekcija, krvarenja, prenosive bolesti te bol prilikom spolnog odnosa. Indirektne posljedice se očituju kroz učenje i potkrepljivanje negativne percepcije i doživljavanja seksualnosti, uključujući vjerovanja da je seks nametnut kao potreba drugih, a ne osobni izbor (Ženska soba, 2005.). Najčešće se javlja i takozvani sindrom traume silovanja.

Pred kraj ovog monologa, želim prepričati jedan iranski slučaj iz 2011. (stavimo na stranu problem kulturne nesumjerljivosti, primjer je iskorišten samo kao jedan od mogućih prijedloga vezanih uz problem neefikasnosti kaznenog sustava). Naime, mladu je Iranku njen dečko zalio kiselinom jer se odbila udati za njega. Pritom joj je uništio cijelo lice, te je nepovratno izgubila vid. Prilikom suđenja Iranka je odbila propisanu kaznu za nasilnika u obliku kazne zatvorom i novčane odštete od 20 000 eura, već je zatražila da mu se u svako oko nakapa 20 kapi kiseline, jer bi takva “kazna imala zastrašujući efekt za sve buduće potencijalne nasilnike”. Iako je sud prihvatio takvu kaznu, prijedlog je u konačnici odbačen. Mnogi su kritizirali njen zahtjev na što je ona rekla: Za koliko biste se novaca mijenjali sa mnom? Za koliko biste novaca prodali svoje oči?” (izvor: dnevnik.hr)

No kada je u pitanju konačna kazna za silovanje ne možemo reći da će nam pooštravanje propisa, zakona i kazni doprinijeti rješenju. Jer konačno rješenje nije kazniti počinitelja, već spriječiti i iskorijeniti silovanje. Potrebno je razbiti predrasude, o tome što je seksualno nasilje te upoznati mlade sa zakonima. Educirati i informirati, jer većina djevojaka ne definiraju seksualni napad kao nasilje i zločin zbog osjećaja srama, zato što nisu upoznate ili ne razumiju pravnu definiciju silovanja. Dječake treba učiti da su žene u potpunosti ravnopravne i da je bilo kakav oblik nasilja nad ženama moralno i etički neprihvatljiv, te kažnjiv. Jedini način da to učinimo jest da je iz temelja promijenimo kulturne vrijednosti na kojima se društvo zasniva, a jedan od načina je da putem odgoja i obrazovanja najmlađima usađujemo vrijednosti temeljene na ravnopravnosti, toleranciji i nenasilju.

*Srdačne zahvale Ženskoj sobi i Maji Mamuli na ustupljenim materijalima (Seksualno nasilje – teorija i praksa, Ženska soba, 2005.) i intervjuu.

‘Neće biti trudnica u Auschwitzu’

Ona je Gisella Perl, žena koja je tijekom holokausta u Auschwitzu izvršavala abortuse kako bi spasila nebrojeno mnogo života.

Gisella Perl prije Drugog svjetskog rata bila je uspješna židovska ginekologinja u Rumunjskoj. Godine 1944. poslana je u Auschwitz, gdje je preuzela dužnost rada u ambulanti, brige o zatvorenicima bez anestezije ili barem antibiotika i zavoja, kojima bi pomogla smanjiti bol.

Bila je prisiljena asistirati ozloglašenom Dr. Josefu Mengelu, koji je “eksperimentirao” (često značilo mučio, više ili manje) određene skupine ljudi – posebno trudnice, blizance i tjelesno oštećene – prije nego bi ih poslao u plinske komore. Kada je shvatila kako Mengele tretira trudnice, počela je s izvršavanjem abortusa golim rukama, protivno pravilima.  

Kada ju je intervjuirala Nadine Brozan za New York Times 1982. godine, dr. Perl se je prisjetila svojih prvih iskustava s “lijekom” za trudnoću dr. Mengela u Auschwitzu. “Dr. Mengele mi je kazao da je  moja dužnost prijaviti mu svaku trudnicu. Govorio je da one idu u drugi kamp  radi bolje prehrane, čak i mlijeka,” rekla je.

Na to su žene počele dolaziti direktno kod njega, govoreći mu kako su trudne.

“Saznala sam da su sve premještene u dio koji se je koristio za istraživanja kako bi bile pokusni kunići, nakon čega bi dva života bila bačena u krematorij. Odlučila sam na više nikada neće biti trudne žene u Auschwitzu”.

Nakon prvotnog šoka prilikom saznanja o sudbinama trudnica koje je dr. Mengele otkrio, počela je izvoditi operacije za koje prije rata ne bi vjerovala da je bila sposobna učiniti – pobačaje, unatoč svojim profesionalnim i vjerskim uvjerenjima, kao liječnica i kao iskrena Židovka. Dr. Perl započela je s izvođenjem abortusa na prljavim podovima i ležištima baraka u Auschwitzu koristeći “samo svoje prljave ruke”. Bez medicinskih instrumenata ili anestezije, i često u malenim i prljavim ležajevima u ženskim barakama. Dr. Perl zaustavila je živote fetusa u utrobama majki (otprilike 3,000) s nadom da će njihove majke preživjeti i kasnije, možda, biti sposobne imati djecu.

U nekim slučajevima, trudnoće su toliko napredovale da više nije bilo moguće izvršiti abortus. U tim slučajevima, dr. Perl bi probila vodenjak i ručno proširila cerviks kako bi inducirala porod. Tada bi nedovoljno razvijeno dijete (nedonošče) gotovo trenutno preminulo. Bez straha od toga da bi njihove trudnoće mogle biti otkrivene, žene su mogle raditi bez prestanka, te na taj način odgoditi svoju smrtnu kaznu.

Prevela i prilagodila: Marinella Matejčić

Predstavama protiv homofobije

Sedamnaest mu je godina tek, a mladi Puljanin, već je odavno pred sebe postavio izuzetno zahtjevan zadatak: utjecati na svijest ljudi oko sebe, posebice mladih, i promijeniti neke stavove i ponašanja koja priječe da naš svijet zaista postane bolji.

Patrik Lazić to je odlučio učiniti stvarajući kazališne predstave koje se uvijek dotiču tužne strane naše stvarnosti i potiču na razmišljanje. Tako je, primjerice, prije dvije godine, dok je pohađao pulsku osnovnu školu Stoja režirao predstavu “Dnevnik Anne Frank” i izveo je sa svojim kolegama na Dan sjećanja na holokaust. I u Gimnaziji je odmah pokrenuo dramsku grupu, istovremeno glumeći u Dramskom studiju Istarskog narodnog kazališta. Upravo je u gradskom kazalištu u travnju izvedena premijera dirljive predstave “Priča o Luki i Tinu” za koju tekst i režiju potpisuju Patrik Lazić i Manuela Krakar, a koja prikazuje stvaran život djece u Domu za nezbrinutu djecu.

Patrik je za svoj rad uživao podršku prijatelja i dramskih kolega, profesora i ravnatelja koji su ga svesrdno hvalili. Ali, kada je odlučio, čini se, dirnuti u osinje gnijezdo dogodio se gotovo kopernikanski obrat. Usprkos tome što je maloljetan i što pohađa treći razred Gimnazije u kojoj je i nastala gungula oko njegovog novog projekta, Patrik je, uz podršku svojih roditelja, odlučio istupiti i javno progovoriti o problemima s kojim se susreće u realizaciji tek jedne predstave koju je želio napraviti sa školskom grupom.

 U svojim predstavama uvijek se baviš društvenim temama. Čega si se to sada dotakao da si naišao na otpor pri pokušaju stvaranja nove predstave?

– Odlučio sam ispitati odnos našeg društva prema homoseksualnim manjinama. Počeo sam prije šest mjeseci kada se u novinama dosta pisalo o napadu na Trešnjevci na dvije mlade lezbijke. Počeo sam pisati svoj tekst baziran na istinitim događajima, doživljajima homoseksualaca, komentarima i člancima iz novina. Iako smo svi bili nadobudni i puni entuzijazma, kada smo u školi predstavili svoj rad, prvi put su tražili tekst na uvid, a odmah zatim sam pozvan na razgovor kod ravnateljice. Kratko i jasno mi je rekla da se projekt odbija. Tema je, rekla nam je, apsolutno neprimjerena za gimnaziju.

– Jesu li drugi profesori bili upoznati s time i je li vam barem netko ipak pružio podršku?

– Svi drugi profesori koji su pročitali tekst su nas podržali, pogotovo profesori društvenih predmeta koji su bili zaprepašteni njezinom reakcijom. Naknadno sam čuo da su mnogi učenici i profesori samoinicijativno odlazili kod nje pokušavajući je uvjeriti da promijeni mišljenje, što znači da to i nije bio stav Gimnazije.

– Uslijedio je cijeli niz negativnih događaja. Što se dogodilo s tvojim prijateljima iz školske dramske grupe?

– Da… U grupi nas je bilo 18, a dogodilo se sljedeće: Kada smo čuli da predstavu nećemo moći realizirati u školi, nitko od nas nije želio odustati i članovi grupe govorili su mi da idemo do kraja. Međutim, dogodilo se to da je svega troje članova dobilo podršku roditelja da nastavimo s predstavom. U tom trenutku bili smo na rubu da odustanemo, ali ipak smo se zainatili i krenuli tražiti prostor za probe koji nam je ustupila udruga Čarobnjakov šešir u Rojcu, i eto, konačno smo u studenom počeli raditi.

– Gdje ćete izvesti predstavu kada ste već sada naišli na takav otpor?

– Premijeru smo planirali za kraj ožujka i već smo razgovarali s Brankom Sušcem iz kazališta Dr. Inat koji je obećao da će nas podržati i ustupiti nam prostor, tako da ćemo tu sigurno imati najmanje dvije izvedbe.

Počelo suđenje u Delhiju

Petorica optuženih u dobi od 19 do 35 godina optuženi su za silovanje, otmicu i ubojstvo, a ako se proglase krivima mogli bi biti osuđeni i na smrtnu kaznu. 

Tužitelj Rajiv Mohan i sutkinja Namriti Agarwall rekli su kako su DNK testovi središnjeg forenzičkog laboratorija pokazali da tragovi krvi nađeni na odjeći svih optuženika odgovaraju krvi žrtve. Tužitelj je rekao i da su kod optuženih nađeni predmeti koji su pripadali žrtvi.

Sutkinja je naložila da se petorica optuženih izvedu pred sud u ponedjeljak dok bi šestom osumnjičenom trebao suditi sud za maloljetnike. Iduće saslušanje određeno je za 10. siječnja.

Napad na 23-godišnju studenticu i njezinog prijatelja izazvao je bijesne prosvjede u blizini sjedišta vlade u New Delhiju i nacionalnu debatu o seksualnim zločinima. U Indiji se prijavi silovanje u prosjeku svakih 20 minuta. Ispred suda u okrugu Saket okupili su se prosvjednici tražeći pravdu za žrtvu.

Petorica muškaraca službeno su u četvrtak optužena za napad na djevojku u autobusu u New Delhiju. Bila je brutalno pretučena i silovana sat vremena te izbačena iz autobusa u New Delhiju 16. prosinca. Među optuženima je i vozač autobusa.

Nakon nekoliko operacija u New Delhiju 26. prosinca je prebačena na liječenje u Singapur, ali je nisu uspjeli spasiti. Bolnica je u subotu objavila da su djevojci otkazali organi zbog teških ozljeda tijela i mozga. Otac žrtve je tražio da silovatelji budu osuđeni na smrtnu kaznu vješanjem.

Prijatelj ubijene je u prvom razgovoru nakon incidenta za televizijsku postaju Zee News rekao kako su on i žrtva ušli u autobus i platili karte te da je izgubio svijest nakon što su ga pretukli muškarci u autobusu koji su potom napali njegovu prijateljicu. Rekao je da je autobus imao obojene prozore i da vjeruje da ih je skupina uvukla u klopku.

“Pokušali smo im se oduprijeti. Čak se i moja prijateljica borila s njima, pokušala me je spasiti”, rekao je.

“Pokušala je pozvati policiju no optuženi su joj oteli mobitel. Pokušao sam se boriti protiv tih muškaraca, ali kasnije sam ih samo stalno molio da nju puste”. Također je potvrdio ranija izvješća da su ih napadači izbacili iz autobusa i pokušali pregaziti. Pokušali su zatražiti pomoć od prolaznika i vozača, “Usporili bi, vidjeli naša gola tijela i otišli”, rekao je.

Kritizirao je i policajce optuživši ih kako im je trebalo dugo da stignu, potom raspravljali o nadležnostima i naposljetku ih odveli u pogrešnu bolnicu.

“Moja prijateljica obilno je krvarila. No umjesto da su nas odveli u obližnju bolnicu odveli su nas u bolnicu, odveli su nas u dalju”, rekao je.

Delhijska policija odbacila je tvrdnje da su policajci kasno stigli braneći se izjavom da su stigli za četiri minute od poziva, napustili mjesto događaja za tri minute i stigli do bolnice za 24 minute.

Otac ubijene Indijke objavio njeno ime

Otac indijske studentice rekao je da želi objaviti njeno ime kako bi mogla biti nadahnuće ostalim žrtvama seksualnih napada.

Agencija Reuters je rekla da neće objaviti ime stradale djevojke jer su to zatražile indijske vlasti. Britanski list The People, koji je objavio ovu informaciju na svojoj internetskoj stranici u nedjeljnom izdanju (Sunday People) navodi da se otac zove Badri Singh Pandey a kći Jyoti Singh Pandey.

“Želimo da cijeli svijet zna njeno ime. Ona nije učinila ništa loše. Umrla je braneći se”, izjavio je njen otac. “Ponosan sam na nju. Objavljivanje njenog imena dat će snagu ostalim ženama koje su preživjele takve napade”, dodao je.


Slovenske profesorice i profesori žele LGBT teme u školama… Za razliku od Hrvata i Hrvatica

Slovenska organizacija Legebitra i u 2012. godini se bavila homofobijom u školama te je objavila rezultate istraživanja provedenog u 2011. godini među profesoricama/ima i nastavnicama/ima, a koje je dio međunarodnog projekta “Prekinimo šutnju: O homoseksualnosti u školi”.

U Hrvatskoj se sličan program kao i istraživanje trebalo provesti u organizaciji Queer Zagreba, no za razliku od Slovenije, u Agenciji za odgoj i obrazovanje su procijenili kako je takav program u hrvatskim školama – nepotreban.

Praksa pokazuje drugačije. Na temelju rezultata prikupljenih u Sloveniji Legebitra je objavila vodič ua učitelje i nastavnike o uvođenju LGBT tema, a i samim time i pojam homofobije među srednjoškolce. Osim za nastavnike, ovaj priručnik pogodan je i za mlade radnike i radnice.

Prema slovenskim učiteljima koji su sudjelovali u istraživanju, čak 73% smatra kako je stručna i objektivna rasprava o LGBT temama premalo prisutna u srednjim školama te da samo pomanjkanje rasprave najviše utječe na osjećaj nestručnosti profesora i nastavnika da se bave LGBT pitanjima u nastavnom programu. S druge strane 42 posto ih smatra kako imaju odgovarajuću stručnu osnovnu da se bave problemom verbalnog homofobnog nasilja, a čak 60 posto ispitanih smatra kako nisu dovoljno stručni u području fizičkog nasilja prouzrokovanog homofobijom. Velika većina njih smatra da im nedostaje razumijevanje za LGBT tematiku kako bi pomogli LGBT učenicima te polovica njih smatra kako učeničko autanje u školi – nije potrebno.

Većina se slaže kako bi se s homofobijom u školama trebalo pozabaviti na državnom nivou, tj. razviti strategiju koja eksplicitno uključuje preventivne mjere protiv homofobije i to na način da se LGBT teme uključe u nastavni program.

Autorica Jasna Magić iz Legebitre te Jan Swierszcz iz poljske organizacije Kampania Przeciw Homofobii su iz tog razloga priručnik razdijelili na više poglavlja – objašnjavanje termina koji opisuju seksualnu orijentaciju, spolni identitet, proces autanja, heteronormativnost, te izvore za više informacija kao i sažetak provedenog istraživanja.

Ana Janjevak, također stručna suradnica na priručniku, pripremila je za učitelje/ice praktične prijedloge koji se mogu primijeniti u nastavi i edukaciji učenika o LGBT temama, a učiteljima/icama time olakšala pripremu kako bi se dodatno educirali o svakodnevnom životu gejeva, lezbijki i biseksualnih osoba, kao i o problemima s kojima se svakodnevno susreću; poput homofobije, nasilja i diskriminacije.

Predgovor priručnika je napisao predsjednik Udruženja nastavnika Slovenije Andrej Hočevar u kojega je uvrstio tri priče LGBT učenika preko kojih je na neki način objasnio o čemu u biti LGBT učenici žele pričati sa svojim učiteljima/icama i profesorima/icama.

Projekt u sklopu kojega je objavljen ovaj priručnik zaključit će se međunarodnom konferencijom “Breaking the Walls of Silence: Addressing Homophobia and Transphobia in Education” koja će se održati od 18. do 21. veljače 2013. godine u Ljubljani, a označiti će skoro jednogodišnji intenzivni rad na smanjenju homofobije i transfobije u obrazovanju.