Mediji otkrili ljudska prava!

Na Dan ljudskih prava, 10.prosinca, predstavljena je publikacija Putokazi prema slobodnim i odgovornim medijima u Kući ljudskih prava.

Publikacija Putokazi prema slobodnim i odgovornim medijima dio je istoimenog projekta kojeg je financirala Nacionalna zaklada za razvoj civilnoga društva u sklopu programa uspostave suradnje u provođenju istraživanja vezanih uz pozicioniranje i razvoj civilnog društva u Republici Hrvatskoj tijekom 2012. godine. Kao partneri su ga osmislili i proveli Kuća ljudskih prava i Fakultet političkih znanosti u Zagrebu. Sloboda izražavanja koja pretpostavlja postojanje slobodnih i odgovornih medija jedan je od preduvjeta uspostave demokracije te aktivnog i utjecajnog civilnog društva. Projektni tim odlučio je stoga provesti istraživanje u kojem će se propitati je li javni medijski servis koji ima jasno definirane zakonske obveze glede promocije koncepta ljudskih prava i osiguravanja vidljivosti svih građana i građanki, bez obzira na njihovu ekonomsku i političku moć i probleme s kojima se u društvu i državi suočavaju, ispunjava svoju zadaću ili se priklanja utrci za gledanošću s profitnim medijima. 

Moderatorica promocije je bila Sanja Sarnavka, predsjednica Upravnog odbora Kuće ljudskih prava koja je održala pozdravni govor i riječ prepustila Nenadu Zakošeku, dekanu Fakulteta političkih znanosti koji se osvrnuo na povijesne činjenice, odnosno da je baš 10. prosinca 1948. potpisana Opća deklaracija Ujedinjenih naroda o ljudskim pravima.

Uloga medija je odgojna, a ideja ljudskih prava se mora prenositi kako na nove generacije tako i na starije, poručio je prof. Zakošek. O publikaciji su još govorili i Milana Romić, programska voditeljica u Kući ljudskih prava, te Viktorija Car, urednica publikacije koja se zahvalila svim suradnicama i suradnicama.

{slika}

Osim javnog medijskog servisa, u središtu istraživanja su se našli i neprofitni mediji. Za razliku od europske prakse gdje u nekim zemljama postoje stotine neprofitnih radijskih i televizijskih postaja, u Hrvatskoj nema niti jedne neprofitne televizije, a radijske postaje se mogu izbrojati na prste jedne ruke. Ono što preostaje su Internet portali, community mediji u službi zajednice koji promiču demokraciju, civilno društvo, građanski aktivizam i ljudska prava. Jedan od najvećih problema neprofitnih medija je što nemaju stalni izvor financiranja, stoga, ovisno o mediju, kvaliteta teksta najčešće ovisi o angažmanu i entuzijazmu volontera i volonterki. Razlozi tome su što radio i televizija zahtijevaju veći broj ljudi i opremu. Možda smo u kriznim vremenima pa se nema novaca za to, no zašto se ne osnuje neki fond ili zašto već postojeći Fond za pluralizam, točnije za poticanje pluralizma i raznovrsnosti koji potiče samo one medije koji ostvaruju profit, a ne one koji promiču građanski aktivizam.

Drugi veliki problem kod neprofitnih medija je što nisu precizno definirani u zakonima. Članak 48. Zakona o elektroničkim medijima spominje samo neprofitni audiovizualni i/ili radijski program, dok se elektroničke publikacije, tj. urednički oblikovane internetske stranice i/ili portali ne spominju ni u jednom stavku spomenutog članka. U ovim zakonima bi trebalo točno definirati odredbu o neprofitnim medijima.  

Dizajn publikacije je zamišljen u obliku dnevnih novina, a u podnaslovu stoji: Senzacionalno! Mediji otkrili ljudska prava! Autorice su izjavile kako bi upravo ovakve tekstove u novinama htjele čitati, te se nadaju da će ova publikacija potaknuti daljnje javne rasprave o ljudskim pravima.

UN donio rezoluciju kojom osuđuje genitalno sakaćenje žena

Generalna skupština Ujedinjenih naroda donijela je prvu rezoluciju koja osuđuje genitalno sakaćenje žena, praksu kojoj je, smatra se, podvrgnuto više od 140 milijuna žena diljem svijeta.

Ova mjera, iako u većini zemalja nema zakonsku težinu, predstavlja prvi put da su neke od tradicionalnih praksi u Africi i Bliskom istoku osuđene od strane UN-a na tako visokoj institucionalnoj razini.

Potvrđuje se da štetne tradicije i običajne prakse, uključujući genitalno sakaćenje žena, predstavljaju ozbiljnu prijetnju zdravlju žena i djevojaka, obuhvaćajući psihičko, seksualno i reproduktivno zdravlje, te povećavaju izloženost riziku HIV-a, a mogu rezultirati i nepovoljnim porodiljnim i prenatalnim ishodima kao i fatalnim posljedicama. Stoga napuštanje ove štetne prakse može biti postignuto jedino sveobuhvatnim pokretom koji obuhvaća javne i privatne nositelje interesa u društvu te usmjerava na prepoznavanje diskriminatornih stereotipnih ponašanja koji imaju direktne implikacije na status i tretman žena i djevojaka te ometaju implementaciju zakonodavnih i normativnih okvira koji jamče jednakost roda te zabranjuju spolnu diskriminaciju”, piše u Rezoluciji.

Više od 110 zemalja, uključujući više od 50 zemalja Afrike, predstavljalo je Rezoluciju pred Odborom za ljudska prava Generalne skupštine UN-a, pozivajući države da ‘implementiraju kaznene mjere zajedno s edukacijskim aktivnostima te aktivnostima koje potiču podizanje svijesti’, kako bi se zaustavilo genitalno sakaćenje žena.

“Naglašava se da su podizanje svijesti, društvena mobilizacija, edukacija te vježba potrebni kako bi svi ključni faktori, kao što su vladini službenici i službenice (uključujući provedbu zakona i sudske kadrove), osiguravatelji i osiguravateljice zdravstvene skrbi, vjerski i društveni vođe i vođice, učitelji i učiteljice, zaposlenici i zaposlenice, mediji te oni koji su u direktnom kontaktu s djevojkama (roditelji, obitelj i društvo), radili zajedno s ciljem eliminacije štetnih ponašanja i praksi koje negativno utječu na djevojke i žene”,  naglašeno je.

Vjeruje se da je više od 140 milijuna žena diljem svijeta podvrgnuto toj praksi, koja podrazumijeva odstranjivanje klitorisa i vanjskih usana vagine s ciljem da se reducira libido te očuva čednost. Oko tri milijuna djevojaka svake je godine prisiljeno pretrpjeti taj postupak.

“Dat ćemo sve od sebe za krajnji cilj: zaustavljanje genitalnog sakaćenja žena u jednom naraštaju. Danas se ostvarivanje tog cilja čini bliže nego ikad”, izjavio je Cesare Ragaglini, UN-ov ambasador za Italiju, koji je odigrao ključnu ulogu u međunarodnima naporima da se iskorijeni ova praksa.

UN-ovu rezoluciju nazvao je ‘moćnim alatom’ protiv onih koji se protive iskorjenjivanju te prakse jer uzdiže osudu i potrebu za novi mjerama na novu razinu.

“Na nama je da je iskoristimo na učinkovitiji način”, izjavio je Ragaglini.

Prevela i prilagodila: Ivana Živković

Montrealski masakr: Kanadske feministkinje se sjećaju žrtava

Godine 1989. naoružani napadač ubio je 14 studentica u Montrealu. Prošli tjedan kanadske feministkinje su se prisjećale tog događaja koji je ostavio ožiljke na cijeloj državi i pojačao njihov radikalizam.

Hladnog i oblačnog dana, 6. prosinca 1989. godine naoružani muškarac je upao u predavaonicu fakulteta École Polytechnique u Montrealu u Kanadi. Šezdesetak studenata i studentica, koji su se tamo našli, imali su jako malo vremena za bilo kakve reakcije prije nego je muškarcima naređeno da napuste prostoriju, nakon čega je napadač počeo pucati po studenticama. Šest studentica je na mjestu ubijeno, dok su tri studentice ranjene.

Ubojica, dvadesetpetogodišnji Marc Lépine bio je naoružan s Mini-14 puškom koju je legalno kupio i lovačkim nožem. Ranije tog dana rekao je prodavaču da pušku kupuje jer ide u lov na malu divljač. Lépine je bio odbijen prilikom prijave na navedeni fakultet, a kasnije se saznalo da je također bio uzrujan zbog činjenice da su žene radile na pozicijama na kojima su dotad uobičajeno radili muškarci. Prije nego je počeo pucati Lépine se proderao: “Vi ste sve jedna hrpa feministkinja, a ja mrzim feministkinje”. Jedna studentica, Natalie Provost, na to je rekla: “Ja nisam feministkinja. Nikad se nisam borila protiv muškaraca”. Bez obzira na to Lépine je pucao i u nju.

Nakon toga napadač je krenuo hodnicima fakulteta, prošao je kroz kantinu i još jednu predavaonicu tražeći isključivo studentice u koje bi pucao. Prije nego je napadač okrenuo oružje na sebe, 14 je  studentica ubijeno, a još 10 je bilo ozlijeđeno. U toj pucnjavi četiri muška studenta su također bili ozlijeđeni, nenamjerno.

Francine Pelletier, feministička aktivistica i kolumnistica novina La Presse iz Montreala, opisala je šok koji ju je pogodio kad je saznala za masakr, ali ništa ju nije moglo pripremiti na saznanje činjenice da se i ona našla na popisu kojeg je policija pronašla u džepu ubojice. Na popis je ubojica također napisao: “Zamalo sam umro danas. Nedostatak vremena (jer sam započeo prekasno) je omogućio ovakvim radikalnim feministkinjama da prežive.”

Odmah nakon napada i pucnjave razni su medijski komentatori i kvazi-psiholozi izjavljivali da je Lépine luđak i da su mu se žene slučajno našle na putu, što je u suprotnosti s činjenicom da su jedino one bile na nišanu ubojice. Psihijatar iz bolnice Hôtel-Dieu za La Presse je izjavio da je Lépine “nevin kao i njegove žrtve” te da je “i sam žrtva rastuće nemilosrdnosti u društvu”.  Martin Dufresne tada je rekao: “To je bilo vrijeme značajnog porasta broja grupa za promicanje prava muškaraca”. Međutim, politička objašnjenja slučaja izazivala su osjećaj neugode kod građana.

Policija je odbila javno objaviti ubojičino oproštajno pismo argumentirajući na tiskovnoj konferenciji kako bi to moglo dovesti do nastanka imitatora ubojice. Time su se prikrivali pravi motivi ubojice, a to je pojačalo odlučnost Francine Pelletier da sazna sadržaj tog oproštajnog pisma. Nakon nekoliko mjeseci dobila je poštom kopiju pisma od anonimnog pošiljatelja.

“Upamtite, ako da. Razlog tome je da sam odlučio poslati feministkinje njihovom Stvoritelju, odlučio sam stati na kraj tim muškaračama”, napisao je.

Mélissa Blais, predavačica i doktorandica na Sveučilištu u Quebecu, vodeća je državna učnjakinja na temu ovog masakra i njegovog anti-feminističkog konteksta. Intervjuirala je brojne žene koje su bile aktivne feministkinje te 1989. godine i saznala je da su se mnoge osjećale odgovornima za to što se dogodilo u Montrealu.

“Nakon tog događaja odlučile su biti tihe kako bi izbjegle daljnje napade. Kad sam postala feministkinja, oko 2 000 godine, bila sam zbunjena vidjevši da neki još uvijek nerado, u političkom smislu, govore o tom napadu. Činilo se da je najučinkovitiji način da se odbaci feminističko objašnjenje bilo da se sve reducira na psihologiju o ludom pojedincu”, pojasnila je Blais.

Pelletier se slaže da je Lépineov akt bio izrazito politički i vjeruje da je Lépine točno znao što je tog dana radio.

Uvijek sam imala osjećaj da su te studentice umrle i u moje ime. Neke od njih vjerojatno nisu ni bile feministkinje, samo su se usudile vjerovati da su bile jednake, a ne podređene u odnosu na njihove muške kolege“, naglasila je Pelletier.

Pokret za pravo izbora je jačao u vrijeme masakra. Šest mjeseci ranije, žena iz Quebeca, Chantale Daigle ostvarila je bitnu sudsku pobjedu uspjevši okrenuti pred Vrhovnim Sudom Kanade, u svoju korist, nalog ishodovan od strane bivšeg partnera koji joj je zabranjivao da prekine svoju trudnoću. Više od 10.000 žena izašlo je prosvjedovati na ulice Montreala dajući tako potporu spomenutoj Chantale Daigle.

Taj je masakr pokrenuo mnoge kampanje s ciljem zaustavljanja muškog nasilja te je došlo i do velike međunarodne solidarnosti. Ja sam bila dio grupe koja je dva dana nakon masakra organizirala bdijenje na trgu Trafalgar u Londonu. Međutim, kako kaže Pelletier, učinak na ženski pokret u Kanadi je bio značajan.

“Do tog 6. prosinca 1989. sve je bilo lako, ali poslije toga sam ostala bez svih iluzija. Nakon masakra smo shvatile da je postojala tiha i rastuća ljutnja i zamjerke usmjerene od strane mnogih muškaraca prema feministkinjama, a za nas je postojala velika cijena koju smo morali platiti za sva naša dosadašnja postignuća”, istaknula je Pelletier.

Nedavno sam provela neko vrijeme u Montrealu i naišla na jak i rastući feministički pokret koji uključuje starije žene odlučne da budu mentorice mlađim generacijama potičući povratak radikalizmu koji je bio tipičan za kanadski feminizam prije 1989. godine.

U Kanadi je 6. prosinca obilježen Dan sjećanja i akcije protiv nasilja nad ženama i 23. obljetnica tog zločina. Bilo je prosvjeda, proslava i suza u sjećanju na preminule. Riječima pokojne feminističke spisateljice Andrea-e Dworkin: “Dužnost je svake od nas biti žena koju je Marc Lépine želio ubiti. Moramo živjeti s tom časti, tom hrabrosti. Moramo istjerati strah. Moramo izdržati. Moramo stvarati. Moramo se oduprijeti”.

Prevela i prilagodila Petra Kontić

Koja pitanja koja se tiču ženskog izgleda JESU feministička pitanja?

Inspirirana člancima “Ovo je za dečka koji mi je rekao da izgledam kao kit”: U donjem rublju protestira protiv “diskriiminacije debelih”Kad manjak šminke zaustavlja promaknuće te raspravama oko njih poželjela sam dovesti ova dva članka u vezu i otvoriti još jednu raspravu o temi koja ima neograničene mogućnosti izrona na medijske otvorene vode, temi percepcije i važnosti ženskog fizičkog izgleda i stupnja dotjeranosti/atraktivnosti.

Postoji li i ako da, koja je razlika između ova dva članka? U kojom slučaju zahtjevi za neprestanim “radom na sebi” i trčanju za uvijek bježećim idealom nepostojećeg savršenstva kada je riječ o izgledu postaju pretjerani, a u kojem se slučaju radi o nečem drugom – elementarnoj brizi za sebe i trudu oko sebe ili – da budem još radikalnija – minimalnom stupnju iskazanog samopoštovanja?

Već sam sugerirala ono što po meni predstavlja razlog zbog kojeg za ova dva članka nikako ne možemo reći da slijede istu logiku, pokušat ću to preciznije objasniti.

Ako se o pretjeranoj mršavosti govori kao o problemu i dijagnostičkom terminu, kao o nečemu za što se zna da je opasno po zdravlje, zašto bismo, govoreći o pretjeranoj težini kao suprotnom ekstremu, pribjegavali političkoj korektnosti? Zašto je anoreksija bolest, a debljina “čin otpora” prema današnjici koja je doslovce zasićena ovim i onim diktatima koji se tiču danas dominantnog, a za mnoge i jedinog oblika “rada na sebi” – onog koji je vezan uz fizičke aspekte nečije osobe? Diktatima koje je sve teže pobrojati i koji imaju sposobnost samorazmnožavanja.

Postoji i problem kompulzivnog prejedanja, a ne samo anoreksije i bulimije, ali to se nerijetko zaboravlja. Zbog toga me zanima:  zašto djevojka iz prvog članka ima “pravo” na bunt, izazivanje pažnje i besmisleni, kontraproduktivni inat koji se vraća na naplatu nikome drugome doli njoj samoj? Zašto ima “pravo” na racionalizaciju vlastite lijenosti, vlastitog odustajanja bez pokušaja i truda, eventualnog riješavanja raznih problema hranom kao sredstvom? Zašto, s druge strane, osoba koja boluje od anoreksije jednostavno boluje i ne dobiva priliku svoj psihički teret pretvoriti u intelektualno poželjnu pozu? Jer debljina može biti pretvorena u bunt, baš kao i dlakave noge jer izazov je prkositi vremenu… Ne, izazov je znati mjeru.

Postoji jedna točka, a nije najlakši zadatak odrediti joj kordinate, na kojoj pitanja koja se tiču izgleda prestaju biti pitanja koja se tiču izgleda i postaju pitanja koja se tiču brige o sebi i vlastitom zdravlju, odgovornosti prema sebi, zdravog stava prema sebi i samopoštovanja, samopouzdanja i osobnog zadovoljstva te, ponekad, usudila bih se reći- dobrog ukusa.

Nije problematično danas ako netko iznimno i objektivno debelu ili mršavu osobu proglasi sebi osobno fizički neprivlačnom ako to uistinu ostaje u granicama osobne estetske procijene koja nije popraćena nikakvim pogrdnim komentarima i negativnim reakcijama.

Nemoguće je stvoriti svijet u kojem će žene sa 55-60 i 100 ili 40 kilograma biti jednako ‘bodovane’ za izgled, ali to nije ni cilj i ne znam zašto bi to trebao biti cilj. Toliko je prostora za napredak ne u onoj crnoj (objektivno predebelo i premršavo) i bijeloj (objektivno idealno) nego u onoj sivoj zoni u koju spada, između ostalog, i drugi članak koji sam prenijela.

Smatrala bih besmislenim i komičnim boriti se za to da se djevojku iz prvog članka obavezno naziva ljepoticom zato što smo u trenutku u kojem ne samo da će ona biti sigurno percipirana kao debela nego će debelom možda biti proglašena i ona koja ima recimo 65 kilograma na 1.65 centimetara, umjesto na papiru idealnih 55. I to bez da se uopće gleda kako je to raspoređeno i uzima u obzir da su do neke mjere kilogrami, baš kao i godine, samo broj i da neki ljudi izgledaju mlađe/starije/deblje/mršavije. U trenutku u kojem smo došli do toga da je poželjno i zadano mjesečno više vremena i novaca ulagati u nokte nego prije 30 godina u cijelokupan izgled, u kojem poslovni code (drugi članak) ne podrazumijeva samo urednost, ponešto šminke i nešto elegantniji look nego stupanj dotjeranosti i maksimum izvučene atraktivnosti koji bi trebao biti “zadan” za vjenčanja. U trenutku u kojem postoji veći raspon mogućnosti za ono što se danas može učiniti s kosom nego što je kroz nekoliko, nekih drugih, desetljeća bilo načina na koje se mogu našminkati oči, uključujući one uglavnom teorijske make up-ove koji zažive tek u modne svrhe. A odgovore na Što se sve može s kosom i noktima i zašto je nedovoljno oprati i počešljati odnosno održavati i ponekad nalakirati– a to je ono najopasnije- danas ima, uvjetno rečeno, svaka žena.

Jer obruč se sve više steže i sve nas više obuzima vrtoglavica od ovog našeg najpovršnijeg od svih mogućih svijetova u kojem će neki novi klinci i klinceze (da, i klinci i klinceze) imati više ostvarenih popusta na solarij od nekih današnjih četerdesetogodišnjakinja. Oni ne samo da će sve karte dati na jedini oblik rada na sebi koji će poznavati- rad na izgledu- ne samo da će djevojku iz prvog članka proglasiti za sebe i u sebi debelom nego će na Youtube-u ocijeniti njezin izgled najnižim mogućim ocijenama i ne samo na Youtube-u… Tko zna, možda će do tada postojati neka nova društvena mreža Beautyspace za koju će, pogađate, biti teško i sve teže nabaviti virtualne ulaznice.

Vremena je malo i ako si želimo dodatno otezati i zaroniti u kontraproduktivnost necemo se potruditi stati, razmisliti i uvidjeti razliku između onih pitanja koja se tiču izgleda koja jesu feministička i onih drugih. Između zdravog razuma i zastranjenja.

Gdje je ta granica između gore navedenih članaka?

Moja osobna je da smatram da je normalno da postoji poslovni dress code kao jedna zadana norma, ali ne i da se ta norma neprestano “nadopunjuje”, iskrivljuje i naposlijetku postaje sama sebi svrhom. Reagirala bih i pozvala se na feminizam u svim situacijama u kojima bih mogla, a da imam pouzdane informacije o tome da neka žena ispašta na poslu zbog ni više ni manje nego nedovoljno izvučenog maksimuma iz svog izgleda. S druge strane, ne bih imala ispod prozirnih čarapa dlakave noge kako bih iskazala bunt i u svim  prilikama strastveno istupala govoreći o kulturnoj uvjetovanosti ama baš svega i našoj zaraženosti plutajućim predodžbama ljepote. Iako mislim da je strašno ako se 5 kilograma viška shvaća kao tragedija, da imam 20 kg viška ne bih se slikala u badiću i stavila to na Facebook da pokažem da mogu nego bih jednostavno probala smršaviti.

Još se jednom pozivam na mjeru, ukus, smislene ciljeve i bunt ako je potreban.

A vi?

Nezaposlenost više pogađa žene nego muškarce

Nezaposlenost više pogađa žene nego muškarce, navodi Međunarodna organizacija rada (ILO) u izvješću objavljenom u utorak u Ženevi i sastavljenom zajedno s UN-ovom organizacijom Žene.

Od 2002. do 2007. godine, stopa nezaposlenosti žena u svijetu iznosila je 5,8 posto prema 5,3 posto za muškarce. Kriza koja je slijedila produbila je taj jaz za ‘0,5 do 0,7 posto i uništila 13 milijuna radnih mjesta na kojima su bile zaposlene žene’, navodi se u izvješću.

Autori/ice pišu kako nema na obzoru nikakvih izgleda da se stanje poboljša idućih godina.

Od izbijanja krize 2009. godine, u svijetu je izgubljeno 29 milijuna radnih mjesta, a u 2013. očekuje se gubitak novih 2,5 milijuna.

“Žene pridonose ekonomiji i proizvodnji na svjetskoj razini no zbog niza zapreka ne mogu ostvariti svoj pun gospodarski potencijal”, rekla je Michelle Bachelet, bivša čileanska predsjednica, a danas direktorica UN-ove organizacije Žene.

Nezaposlenost najviše pogađa žene u zemljama u razvoju, a u naprednim ekonomijama prepolovio se broj žena zaposlenih u industriji.

U 2012. godini trećina žena radila je u poljoprivredi, polovica u uslugama, a 16 posto u industriji.

ILO poziva vlade da poboljšaju infrastrukturu kako bi rasteretile žene od kućanskih poslova i razvile mreže čuvanja djece.

Poziva vlade da uvedu ‘plaćeni rodiljni dopust’ te ‘pravo da se ženi jamči povratak na radno mjesto’. Konačno, međunarodna organizacija rada poziva zemlje da pokrenu kampanje protiv stereotipa vezanih uz spol te da jamče primjenu zakona protiv segregacije.

‘Država ne bi trebala biti zapreka istospolnim brakovima’

Britanska vlada u utorak je najavila nacrt zakona kojim će se odobriti civilni brak osoba istoga spola i omogućiti crkvama koje to žele, osim Anglikanske, većinske u toj zemlji, da organiziraju svečani obred vjenčanja.

“Ta povijesna evolucija znači da će se osobe istog spola prvi put moći vjenčati na civilnoj svečanosti”, ističe se u dokumentu ministarstva kulture.

“Naši prijedlozi znači da će brak biti otvoren svima”, rekla je ministrica kulture Maria Miller koja planira početkom iduće godine podastrijeti nacrt zakona u parlamentu.

“Ako dvije osobe žele posvjedočiti svoju ljubav i obećati se jedna drugoj, mislim da država tu ne treba postavljati zapreke. Te će promjene osnažiti brak u našem društvu”, dodala je, ocijenivši da će taj projekt omogućiti ‘izgradnju društva pravednijeg za sve’.

Tekst će crkvama, osim Anglikanske, ostaviti mogućnost izbora hoće li organizirati svečani obred vjenčanja.

Anglikanska crkva, koja u Velikoj Britaniji uživa status službene religije, ima ovlast da u ime države sklapa heteroseksualne brakove.

“Naglašavam da nijedna vjerska organizacija neće morati obavljati obred vjenčanja osoba istog spola. Zakonom će se odrediti da Anglikanska i Velška crkva (pod jurisdikcijom Anglikanske) nemaju zakonsko pravo vjenčavati osobe istog spola”, rekla je ministrica.

Kao i Anglikanska, i Katolička crkva se protivi istospolnom braku. No, druge vjerske zajednice poput kvekera i nekih liberalnih struja u judaizmu otvorene su za brak između osoba istog spola.