Sve više žena na vodećim pozicijama u reklamnoj industriji

Broj žena na direktorskim pozicijama u reklamnim agencijama u Velikoj Britaniji skočio je za 60 posto u posljednjih godinu dana. Žene sada drže jednu petinu vodećih pozicija, što je najveći broj zabilježen u posljednjih 52 godine, izvijestio je Institute of Practitioners in Advertising (IPA) koji prati trendove zapošljavanja u reklamnoj industriji.

Od 515 rukovoditelja, izvršnih direktora ili direktora agencija, žene sada čine 21,5 posto što je neupitan napredak od prošlogodišnjih 13,5 posto, najnižeg postotka zabilježenog od 2003. godine.

U 2012. godini brojke pokazuju da 111 najboljih pozicija drže žene, što je veliki porast u odnosu na 2011., kada je samo 56 žena bilo na najvišim pozicijama u britanskim reklamnim agencijama.

Glasnogovornik IPA-e izjavio je kako je 2012. prva godina da je ukupan broj žena koje rade u reklamnim agencijama porastao iznad 10.000, i sada iznosi 10.042 zaposlene žene u oglašavanju.

Također, poboljšala se i etnička raznolikost u posljednjih godinu dana. Iako i dalje bijelci i bijelkinje dominiraju tom industrijom s 89,4 posto, postotak zaposlenika/ica druge rase porastao je na 10,6 posto, prenosi Vox Feminae.

Izvješće IPA-e je pokazalo da oglašivačke industrija i dalje zapošljava najviše mladih ljudi s prosječnom dobi od 31 do 35 godina

Sveučilišna kršćanska unija zabranila ženama govoriti

Iz Bristola nam stiže potresna priča sa studentskog sveučilišnog online portala. Bristol University Christian Union  je na svojim tjednim sastancima zabranio ženama govoriti.

Ovaj potez reflektira nedavnu odluku Engleske crkve koja odbija  dopustiti ženama da dođu do pozicije biskupa, ignorirajući tako stoljeće borbe za jednaka prava.  Nakon što je proveo  ‘puno vremena  istražujući ovaj problem i slušajući Božje mudrosti’, glavni odbor Christian Union-a  je odlučio kako nije više nije prikladno da žene same podučavaju na sastancima ili nastupaju kao glavne  govornice na vikend gostovanjima.

Ženama je sada zabranjeno govoriti i na tjednim okupljanjima skupine.

No, nije sve tako  crno jer, ženama  je dozvoljeno govoriti ukoliko su udane ( u zajedničkom nastupu sa suprugom), dok one neudane moraju ostati tiho.

CU je evangelička sveučilišna skupina i  po izgledu stvari izrazito je konzervativna.  Međutim, stvarna situacija može biti mnogo kompliciranija.  Pripadnici CU-a komentiraju : “Takva je odluka donesena jer CU nije crkva te smo ujedinjeni oko temeljnih načela evanđelja i u redu je  da žene podučavaju. Međutim, shvaćamo kako je nekima to teško razumjeti, stoga smo odlučili kako žene neće same podučavati na CU skupštinama, neće biti glavne govornice CU vikend gostovanja, ali u paru sa suprugom mogu izlagati. Sve se može u dvoje. To znači da žena može (pa i sama) podučavati na bilo kojem događaju Christian Union-a”.

Jeste li shvatili ovo? Moram priznati, kakva god da je istina, čini se kako CU ima ozbiljnih  problema oko svojih pravila. Što ako žena bez pratnje iz neformalnog razgovora počne držati predavanja? Što ako muž skokne van prostorije, a žena nastavi govoriti? Imaju li asa u rukavu za takve situacije?

Prevela i prilagodila Martina Ardalić

Za veze bez nasilja!

Prevencija nasilja među mladima i rodna ravnopravnost teme su koje je aktualizirao nedavno uvedeni zdravstveni odgoj u školama.  U jeku rasprava oko programa odgoja i obrazovanja za ljudska prava i demokratsko građanstvo i zdravstvenog odgoja te negativnih reakcija od dijela javnosti koje je izazvao modul “Spolna/rodna ravnopravnost i spolno odgovorno ponašanje”, prezentacija publikacije “Za veze bez nasilja” i okrugli stol predstavljaju doprinos promociji rodne ravnopravnosti – jedne od temeljnih ustavnih vrednota.

Prezentacija publikacije “ZA VEZE BEZ NASILJA” i okrugli stol održani su u četvrtak, 6. prosinca 2012. u Zagrebu.

Publikacija ZA VEZE BEZ NASILJA – Istraživanje i analiza strategija i programa prevencije nasilja u partnerskim vezama mladih nastala je s ciljem poticanja učinkovite primjene javnih politika koje se bave sprječavanjem nasilja u partnerskim vezama mladih te uklanjanjem rodnih stereotipa i ostalih uzroka rodno uvjetovanog nasilja. Publikacija donosi i preporuke važne u radu na prvenciji nasilja koje govore o potrebi za većom suradnjom različitih aktera, važnosti integriranog i sustavnog pristupa prevenciji nasilja i uključivanja rodne perspektive u nacionalne i lokalne politike te programe usmjerene na prevenciju nasilja među djecom i mladima.

Na okruglom stolu publikaciju su predstavile autorice Nataša Bijelić i Sanja Cesar iz CESI, Kristina Manestar i Jasminka Tešević, udruga Potencijal, a zaključke i preporuke predstavila je Filipa Blažon, udruga Zora.

Višnja Ljubičić, Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova je u svojem izlaganju govorila o uključivanju rodne perspektive u politike i programe te o važnosti rodno osjetljivog obrazovanja.

Lidija Pongrac Vincelj iz Gradskog ured za obrazovanje, kulturu i sport je u svojoj prezentaciji o ulozi lokalne zajednice u prevenciji naglasila potrebu  kontinuirane intersektorske suradnja i povezivanje svih institucija koje rade s djecom i mladima u cilju što bolje koordinacije i suzbijanja svih oblika nasilja.

Predstavljene su neke dobre prakse udruga i institucija u radu s mladima na pitanju prevencije nasilja, s naglaskom na različite oblike rodno uvjetovanog nasilja.

CESI je bila prva udruga koja se sustavno počela baviti prevencijom nasilja u adolescentskim vezama  i provodila istraživanja, edukacije edukatora/ica, radionice za mlade, kampanje te razvijala program prevencije i edukacijske materijale. 

Nikša Jelovčić iz Policijske uprave govorio je o radu policije na prevenciji nasilja te programu Živim život bez nasilja koji policija provodi unatrag nekoliko godina.

Dean Ajduković predstavio je rad Društva za psihološku pomoć koje između ostalog uključuje ovu temu kroz izborni kolegij na sedam sveučilišnih studija i omogućuje studentima/cama osim obuke i provođenje radionica u srednjim školama što se pokazalo kao dobar primjer potencijalno održivog projekta.

Rad Ženske sobe koja se bavi prevencijom rodno-uvjetovanog nasilja, odnosno specifično, seksualnog nasilja među mladima predstavio je  Dalibor Stanić.  Natko Gereš govorio je o radu s mladićima koji provodi udruga Status M u okviru edukacijskog programa “Inicijativa mladića:  promocija rodno ravnopravnih normi, zdravih životnih stilova i nenasilnog ponašanja mladih”. CAP program prevencije zlostavljanja djece od predškolske do adolescentske dobi koju provodi Udruga roditelja Korak po korak predstavila je Marina Trbus.

Biserka Šavora pedagoginja i CESI suradnica koja provodi radionice u školama na temu prevencije nasilja u adolescentskim vezama, seksualnosti, rodne ravnopravnosti podijelila je svoja iskustva u radu na prevenciji.

Iva Zenzerović iz Centra za mirovne studije uključena je u pilot provođenje Građanskog odgoja i obrazovanja i govorila je o važnosti građanskog odgoja u prevenciji nasilja te o svom iskustvu u radu s mladima i nastavnicima.

Na okruglom stolu je naglašena važnost prepoznavanja potencijala udruga od strane lokalnih vlasti te pružanje adekvatne podrške kroz uključivanje u strategije kao važnih aktera u provođenju mjera te kroz odgovarajuću financijsku podršku i dodjelu prostora udrugama. S obzirom na uočene regionalne razlike u pristupu pitanju prevencije i sprječavanja različitih oblika nasilja, važno je raditi na procjeni potreba u lokalnim zajednicama te osigurati podjednaku dostupnost i kvalitetu programa u  svim regijama.

Isto tako, potrebna je veća spremnost na uključivanje građana/ki i civilnoga društva u procese donošenja i provedbe javnih politika te daljnje jačanje transparentnosti rada tijela javne vlasti u postupcima oblikovanja javnih politika, donošenja zakona drugih propisa na razini lokalne i regionalne samouprave.

Neophodno je uključivanje rodne perspektive u politike programe i strategije koje se bave pitanjima djece i mladih na nacionalnom i lokalnom nivou. Stoga bi bilo važno u proces razvoja politika na nacionalnoj i lokalnoj razini uključiti stručnjake/inje koje se bave pitanjem rodne ravnopravnosti i tako osigurati da perspektiva rodne ravnopravnosti bude uključena u svaku politiku na svim razinama.

Novi Nacionalni program za mlade treba voditi računa o posljedicama koje će svaka akcija imati na mladiće i djevojke kako bi osigurao da djevojke i mladići imaju jednaku korist od politika i programa u političkoj, ekonomskoj i društvenoj sferi. Dokument bi također trebao uključiti ciljeve i mjere koje će doprinijeti prevenciji rodno uvjetovanog nasilja.

Potrebno je razviti dugoročnu strategiju prevencije nasilja koja će uključiti i sustavno prikupljanje informacija o provođenju programa prevencije i financiranim programima udruga te vrednovanje učinaka programa na korisnike/ce. Isto tako je potrebno kontinuirano financiranje programa koji su se pokazali učinkoviti te poticanje međusektorske suradnje te bolja koordinacija institucija i OCD-a koji rade na prevenciji u lokalnoj zajednici. Preporuka je i uvrstiti pitanja rodnih stereotipa i rodnih uloga te problematike nasilja u vezama mladih u strategije i programe prevencije nasilja među mladima.

Okrugli stol dio je projekta “Povezani – za veze bez nasilja” koji provode CESI i partnerske organizacije Mirovna Grupa Oaza Beli Manastir,  Udruga Potencijal iz Rijeke, Udruga Zora iz Čakovca i Udruga ZUM iz Pule uz  financijsku potporu Nacionalne zaklade za razvoj civilnog društva, Ministarstva znanosti obrazovanja i sporta i Grada Zagreba.

‘Umjetnost jedina problematizira tabuizirane teme’

Sanja Iveković međunarodno je najpriznatija umjetnica iz Hrvatske. Njezin rad karakterizira društveni aktivizam i kritički diskurs koji se bavi politikom slika i tijela. Danas se ubraja među najveće videoumjetnice i performerice s kraja 20. stoljeća, uz Valie Export, Marthu Rosler i Marinu Abramović, a strani je umjetnički časopisi često vežu i uz Garyja Hilla te Vita Acconcija.

U svojim umjetničkim radovima koristi jezik medija na način kojim može najupečatljivije prenijeti gestu političkog otpora, a glavna područja njenog rada su: politički aktivizam, feministički aktivizam i propitivanje pozicije umjetnika u kontekstu opće povijesti umjetnosti. Trenutačno u zagrebačkoj Galeriji Studentskog centra predstavlja svoj rad s ovogodišnje Dokumente – najznačajnije svjetske izložbe suvremene umjetnosti koja se svakih pet godina održava u njemačkom Kasselu.

U Galeriji SC-a predstavljate rad ‘Neposlušni/e’. To je rad koji ste izlagali na ovogodišnjoj Dokumenti 13 u Kasselu i bavi se temom koja vas dugo zaokuplja, a to je tema nacizma. Je li rad u Zagrebu drugačiji u odnosu na Kassel?

Rad u Zagrebu se razlikuje jer je izlagački prostor Galerije Studentskog centra drugačiji. Osim toga, projekt ‘Neposlušni/e’ sastoji se od dva dijela – jedan dio rada čini instalacija koja je u Kasselu bila izlagana u galerijskom prostoru, kao i ovdje, s tom razlikom da sam u galeriji SC-a smjestila instalaciju u posebno napravljenu malu sobu, tako da bude prostorno odvojena od drugog dijela rada. Taj dio projekta nazvala sam ‘Neposlušni/e (Revolucionar/i/ke)’.

Drugi dio rada naslovila sam ‘Neposlušni/e (Razlozi za zatočenje)’ i zamišljen je kao intervencija u javni prostor, a čine ga plakati koji su u Kasselu bili postavljeni na oglasnim stupovima. Osim u centru Kassela, bili su distribuirani u predgrađima, dijelovima grada u kojima žive emigranti. Ovdje su plakati smješteni unutar galerijskog prostora, a tekstove koji su dio rada preveli smo na hrvatski. Na plakatima je tekst na engleskom jer sam englesku verziju u međuvremenu izlagala na izložbi ‘Koliko fašizma’ koju su kustosice WHW radile u Antwerpenu. Za novu, hrvatsku verziju, nisam imala novca.

Što je sadržaj tih plakata?

Kao što sam naslov rada kaže, na svakom od šest plakata nalazi se osam ‘razloga za zatočenje’ koje sam našla u arhivu memorijalnog centra Breitenau, nedaleko od Kassela, a koji je u doba nacizma bio logor za prisilnu radnu snagu koja je gradila nacističku Njemačku. U njemu su bili zatočeni oni koji su prekršili radne obaveze koje su im bile nametnute. Izdvojila sam ‘razloge’ zbog kojih su u logoru bile žene i one koji su se odnosili na muškarce.

Na dnu plakata nalaze se i logotipi velikih korporacija koje su surađivale s nacizmom. Na izložbi ste objavili i koje su to kompanije. No logotipe na plakatima ste u likovnom smislu promijenili, redizajnirali. Zašto?

Korporacijski logotipi su zaštićeni i u ovakvom kontekstu Dokumente bila bih tužena. Iako je poznato da su te kompanije profitirale surađujući s nacističkom Njemačkom, nije im, naravno, u interesu da se te činjenice danas ponovo javno oglašavaju. Jedini način da ih ipak stavim na plakate bio je da im promijenim redoslijed slova u imenu, ali vizualno su zadržale isti oblik. Jedini logotip koji ne sadrži slova je logotip Volkswagena, a upravo je Volkswagen bio glavni sponzor Dokumente 13.

Oko toga sam imala duge pregovore sa selektoricom i na kraju sam pristala da umjesto logotipa te kompanije stavim prazan krug. Stavila sam ga u sredinu između ostalih znakova, jer mi se činilo da će i obični građani uočiti da na tome mjestu nešto nedostaje. Ono što se dogodilo nadmašilo je moja očekivanja – prolaznici su rukom upisivali znak u taj prazni krug. Mislim da je ta intervencija sjajno pokazala da podrška kritičke i političke umjetnosti od strane umjetničkih institucija ima granicu. Sloboda prestaje onog trenutka kad se kritika počne baviti vezom između ‘mračne’ prošlosti i naše današnjice.

Temom nacizma bavite se i u radu ‘Tražim majčin broj’ koji je bio na Dokumenti 2002. godine i koji ima osobnu priču?

To je bio moj prvi samostalni nastup na Dokumenti i činilo mi se zanimljivim da se na toj najvećoj i najslavnijoj umjetničkoj manifestaciji suočim s vlastitom traumom, a to je bila činjenica da nakon majčine smrti, koja je bila internirana u Auschwitzu, nisam zapamtila koji je broj imala na ruci kao zatvorenica. Ta mi je osobna priča bila početna pozicija za rad, ali projekt se dalje razvijao kao istraživanje neonacističkih aktivnosti u Njemačkoj i u Europi.

Na sljedećoj Dokumenti 2007. godine zamislila sam projekt ‘Polje makova’ koji je realiziran na trgu ispred Fridericianuma, glavnog izlagačkog prostora koji je u doba nacizma služio kao mjesto za vojne parade. I taj, treći put bavim se njemačkim kontekstom pa se može reći da sam napravila neku vrstu trilogije.

Ove godine imali ste i dvije velike retrospektive, u New Yorku i Luxembourgu. Jeste li zadovoljni retrospektivom u njujorškoj MOMA-i koja nosi naslov ‘Slatko nasilje’ i što za vas znače retrospektivne izložbe?

Prva retrospektiva koju sam imala 2001. u Innsbrucku u galeriji Taxispalais bila mi je zanimljiva jer sam imala priliku vidjeti radove koje nisam izlagala godinama, a koji su nastali u Jugoslaviji, u drugom društveno-političkom kontekstu. Svaka sljedeća retrospektiva bila mi je manje uzbudljiva. Iako nijedna takva izložba nije ista, jer kustosi odabiru radove prema svojem konceptu, ipak je retrospektiva pogled unatrag. Kao i svaku umjetnicu ili umjetnika, i mene više veseli raditi nešto novo, a ne oslanjati se na ‘staru slavu’. Da bih se motivirala, uvijek uvjetujem produkciju novog rada koji je uvršten na izložbu. I za MOMA-u i za muzej u Luxembourgu napravila sam nove radove.

‘Zašto umjetnik/umjetnica ne mogu predstavljati nacionalnu državu?’ – naslov je vašeg performansa u Parizu koji u kontekstu Festivala Hrvatske u Francuskoj zvuči provokativno. U našoj javnosti nije se spominjao vaš nastup u Parizu. Možete li stoga otkriti na koji ste način izveli taj performans i zašto pod tim nazivom?

Pozvala me kustosica rezidencijalnog boravka u Muzeju MAC/VAL u Parizu na dvomjesečnu rezidenciju, a bilo mi je ponuđeno da produciram novi rad pa nisam očekivala da će taj moj nastup biti uključen u državotvorni projekt Festivala Hrvatske u Francuskoj. Performansom sam htjela problematizirati poziciju u kojoj sam se našla. Zaista mislim da umjetnik ili umjetnica ne mogu predstavljati nacionalnu državu. Zašto? U performansu, koji je oblikom sličio na predavanje, navela sam razloge.

U svojim radovima upozoravate na položaj žena u patrijarhalnom društvu i na nasilje koje nad ženama vrši društveni ustroj i ustaljene norme i oblici ponašanja. Često ističete da ste feministica i feministička umjetnica i da vas zanima kako se žena kao subjekt konstruira u okviru društva. Marina Abramović, primjerice, neprestano odbija da je se naziva feminističkom umjetnicom. Zašto je vama to važno?

Već sam na svojoj prvoj većoj izložbi u Galeriji suvremene umjetnosti u Zagrebu 1976. godine izložila radove koji su problematizirali položaj žena u društvu, reprezentaciju žena u medijima, ali i moj vlastiti položaj unutar umjetničkog konteksta koji sam podvrgla kritici. Pokušavam razumjeti umjetnice koje ne žele da ih se zove feminističkim. One vjerojatno smatraju da bi takva ‘etiketa’ suzila percepciju i značenje njihovog djelovanja. Ne treba zaboraviti da je mit o bezrodnosti umjetnosti još uvijek živ i da se u našoj tranziciji dogodila remaskulinizacija cijelog društva.

Ratoboran i maskulinistički jezik na dočeku oslobođenih hrvatskih generala najnoviji je primjer toga. Osim toga, postoji i dalje stereotipno mišljenje da se feministice moraju baviti samo ženama. Ja sam uvijek polazila od želje da se u svom radu bavim stvarnim problemima u društvu bez obzira odnosi li se to na položaj žena ili Roma, radnika i ostalih ‘drugih’. Isto tako, cijenim one umjetnice koje su se odlučile za ‘neangažiranu’ umjetnost (što je zapravo floskula jer je svaka umjetnost angažirana) i sigurna sam da bi se većina od njih uključila u akciju oko ugroženih prava žena.

Je li umjetnost prikladna da bi se djelovalo na društvo, odnosno može li djelovanje unutar umjetničkog sistema biti toliko snažno da izazove promjene u širem sistemu? Kakvo je vaše iskustvo?

Umjetnost nikada ne može zamijeniti političku akciju, ali može postati triger za javnu raspravu o temama koje vlast ne želi problematizirati. Moj projekt ‘Lady Rosa of Luxemburg’ je dobar primjer. Snaga umjetničkog čina nije samo u tome da reflektira društvenu zbilju, već da na specifičan način aktivno sudjeluje u kreiranju kolektivnog i društvenog imaginarija. Mene zabrinjava činjenica da danas umjetničko polje sve više postaje jedini prostor u kojem se društvene tabu teme problematiziraju. To je naročito slučaj s domaćom scenom.

Kako danas gledate na sistem s obzirom da ste izgradili svoju prepoznatljivu umjetničku poziciju i da su mnogi vaši radovi muzealizirani? Mislite li i danas da treba kritički promišljati institucije?

To je dobro pitanje. Mislim da uvijek treba kritički promišljati svoj položaj, svoju ulogu u umjetničkom sistemu, kao i sve što nam se kao građanima događa. Svjesna sam da su neki moji radovi koji se mogu vidjeti u kolekcijama muzeja izgubili kritičku oštricu, ali se nadam da su u trenutku nastajanja imali aktivistički potencijal. Na rukovodeća mjesta u velikim umjetničkim institucijama kao što su muzeji u pravilu dolaze ljudi koji su članovi vladajuće političke stranke i koji su spremni na sve moguće kompromise kako bi tu poziciju moći zadržali. To je naš specifikum. Na sreću, događaju se izuzeci.

Imate li vi svog agenta, menadžera ili galerista?

Nemam, ali imam jednog prijatelja, španjolskog galerista, koji je i sam umjetnik i koji moje radove povremeno nudi muzejima. Privatnim kolekcionarima ne prodajem. Ja sam se počela baviti umjetnošću u Jugoslaviji u kojoj nije bilo ni privatnih galerija, ni galerista, ni kolekcionara, ni razvijenog umjetničkog tržišta. Mi smo bili generacija kojoj je bila strana pomisao da proizvodimo umjetnička djela koja će se tretirati kao luksuzna roba. No bili smo svjesni društvene važnosti našeg djelovanja i tražili smo da za naš rad budemo plaćeni poput drugih. O tome svjedoči prijedlog ‘Ugovora o uvjetima javne prezentacije umjetničkog rada’, koji smo Dalibor Martinis i ja sastavili kao članovi ‘radne zajednice Podroom’. Neobično mi je drago da su se Iva Kovač i Elvis Krstulović, mladi umjetnici iz grupe Fokus, pozabavili ovim i drugim ugovorima umjetnika u svom projektu ‘Art and Market’.

Rat protiv žena – vraćanje sata unatrag!

Rat protiv žena politička je fraza koja se koristi u SAD-u za opisivanje inicijativa Republikanske stranke kako na saveznom, tako i na državnim nivoima kako bi se ograničila prava žena. Posebno se to odnosi na reproduktivna prava, kao što su reproduktivne zdravstvene usluge, kontracepcija i pobačaj, ali i na procesuiranje nasilja nad ženama; redefiniranje silovanja i javno financiranje pobačaja za žrtve silovanja; zatim na diskriminaciju žena na radnom mjestu i jednaku plaću za žene.

Fraza u upotrebu ulazi 2010. godine, za vrijeme izbora za američki kongres, a intenzivno se koristila i tijekom predsjedničke kampanje ove godine.

Sve u svemu, kovanica nije došla niotkuda. Najprije je feministkinja Susan Faludi 1991. izdala knjigu pod nazivom: Zazor: Neopredijeljeni rat protiv američkih žena u kojoj tvrdi da su tijekom 80-ih godina mediji stvorili reakciju protiv feminističkog napretka. Potom su George W. Bush i njegova administracija često bili kritizirani od strane američkih feministkinja i ženskih aktivističkih grupa, a Feminist Press je 2004. objavio zbirku eseja Laure Flanders: E. Efect: Bushev rat protiv žena.  Dvije godine kasnije ekonomistica Barbara Finaly kritizirala je Bushevu administraciju i objavila knjigu pod nazivom George W. Bush i rat protiv žena: Okretanje sata unatrag.

{slika}

Nakon izbora za Kongres 2010. i osvajanja većine od strane Republikanske stranke termin rat protiv žena počinje se sve češće koristiti. Razlog tome je što je kongres u protekle dvije godine donio preko 1000 novih odredaba koje ograničavaju prava žena. Meta broj jedan bilo je planirano roditeljstvo. Zbog toga je u desetak država SAD-a zaustavljen proces financiranja. Cilj broj dva su bila prava na pobačaj. Tako su u prošloj godini na snagu stupile 92 nove odredbe u 11 država s novim ograničenjima prava na pobačaj. Donesene su nove odredbe definiranja početka ljudskog života (a to je od trenutka začetka),  ali i kontrole rađanja. Žene koje traže liječničku pomoć prisiljava se da “još jednom razmisle” i/ili da pričekaju 72 sata nakon što prime liječnički savjet.

Donijete su i nepovoljne promjene u  Zakonu o nasilju nad ženama (VAWA). Uz to, kako pišu američki mediji, stotinjak uhićenih muškaraca tijekom posljednje dvije godine pušteno je na slobodu nakon optužbi za nasilje u obitelji. Države se pravdaju da ih neće progoniti. Paralelno s ovim smanjene su dotacije za ženska skloništa.

Ništa bolje ne prolaze samohrane majke kojima su smanjena davanja, a u nekim državama ukinute su i odredbe koje se odnose na pravo na jednaku plaću za isti posao muškaraca i žena.

Ženske organizacije i feministkinje diljem SAD-a ogorčene su nad velikim brojem  nebuloznih odredaba kojima se uskraćuju mnogobrojna prava žena. Stoga su tijekom ove godine organizirale mnoštvo protestnih marševa diljem zemlje. Marševima se odazvalo mnoštvo prosvjednika i prosvjednica. No, odazvalo se izuzetno malo medija, što su feministkinje pripisale medijskoj pristranosti.

{slika}

Najviše ogorčenih žena je među majkama i bakama. Zar su se one borile za svoja prava da bi danas njihove kćeri i unuke bile građani drugog reda? No, problem je u tome što većina mladih djevojaka to još uvijek ne shvaća. Zato i ne treba čuditi što upravo većina njih se ne želi poistovjetiti s feministkinjama. One čine zazor od toga.

S druge strane, novinarka Washington Posta, Liza Mundy, uočila je nekoliko bitnih stvari: danas 40 posto žena zarađuje više od svojih supruga, a do 2030. taj bi broj mogao porasti i do 50 posto. Žene danas čine više od polovice studenske populacije. Preko 60 posto ih završava poslijediplomske studije. Dakle, one su obrazovane i financijski jake. Udate ili neudate, one imaju pravo štititi svoja prava i svoje zdravlje, kao i odlučivati kada će imati djecu.

Po svemu sudeći, Republikanci bi željeli američke djevojke i žene, danas u 21. stoljeću vratiti u kućnu sferu. Po mogućnosti da budu bose, trudne, nezaposlene, zapuštene i neobrazovane.

Zbog izmijenjenih i ograničavajućih zakona više od polovice Amerikanki mlađih od 30 godina i dalje se neće udavati. Djeca samohranih roditelja teško da će upisati fakultete i vrlo je vjerojatno da će živjeti u siromaštvu, dok će djevojke iz siromašnijih obitelji zatrudnjeti još kao tinejdžerice. Dakle, djevojkama i ženama se ovakvim odredbama uskraćuje njihovo pravo na kontrolu rađanja i planirano roditeljstvo.

Uz zakone koje donosi religiozna konzervativna desnica ponovo će procvjetati crno tržište obavljanja pobačaja uz katastrofalne posljedice za koje nitko neće odgovarati. Upravo takve stvari su se događale tijekom 50-ih i 60-ih godina i upravo zbog takvih stvari 80-ih godina su doneseni zakoni koji omogućuju ženama kontrolu rađanja. I sada u 21. stoljeću Republikanci vraćaju žene korak nazad. 

Nadlaje, zamislite kako je ženama kada nemaju odgovarajuću medicinsku skrb za liječenje bolesti vezanih uz jajnike, maternicu ili dojke. Na troškovima reproduktivnih zdravstvenih usluga konzervativci su planirani uštedjeti 1,83 milijarde dolara. Smanjene su sve dotacije za programe planiranog roditeljstva. Više od trećine klinika namijenjenih planiranom roditeljstvu zatvorile su svoje vrata, a 40 posto ih je smanjilo broj djelatnika i radno vrijeme.

{slika}

Nakon reizbora predsjednika Baracka Obame sve oči su uprte u njega. On svoj fokus stavlja upravo na ženska pitanja. Prioritet mu je donošenje zakona o jednakim plaćama za jednaki rad.

Trenutno u SAD-u žene dobivaju 77 centi na svaki dolar koji zaradi muškarac. Čak i manje ako je žena Afroamerikanka ili Latina. Međutim, taj jaz je već toliko veliki da je pitanje koliko žene moraju raditi da bi dostigle muške zarade iz prethodnih godina.

Rat protiv žena nije šala. Sredinom prošlog stoljeća kontracepcijska sredstva su još uvijek bila slabo dostupna. Pobačaji su se izvodili na crno. Žrtve silovanja redovito su bile krive jer su one izazivale i provocirale. Žene su bile kud i kamo manje plaćene od muškaraca. Većina njih u to vrijeme nije završavala fakultete. Žene su u to vrijeme, kada bi zatrudnjele ostavljale posao i prihvaćale skrb o obitelji.

Trenutna financijska kriza, koja je započela prije otprilike šest godina, najgore je što je svijet ikada vidio od vremena Velike depresije 30-ih godina. Kao i u krizi iz 30-ih godina, tako i u ovoj, ali i u svakoj drugoj, prve na udaru se nađu žene i njihova prava. Najprije se krešu troškovi u onim segmentima gdje su žene najzastupljenije, a to su: obrazovanja, zdravstvo i socijala.

Da sumiramo: globalna kriza proširila se upravo iz SAD-a na cijeli svijet. Nikako ne bi bilo dobro i poželjno da se i rezanje ženskih prava proširi na cijeli svijet. Stoga, oči mnogih Amerikanki uprte su u poteze reizabranog predsjednika Obamu i njegove demokrate.

Ljubljanske studentice i studenti protiv mjera štednje

Studenti i studentice, profesori i profesorice te drugi zaposleni i zaposlene na Ljubljanskom sveučilištu okupili su se u četvrtak prije podne ispred zgrade Sveučilišta i krenuli prema parlamentu zbog nezadovoljstva vladinim mjerama štednje i prijedlogom budžeta za iduće dvije godine.

Nekoliko tisuća prosvjednika i prosvjednica se protive zakonu o visokom školstvu pa su na transpentima poručivali : “Štednja ne djeluje”, “Za puno financiranje javnog sveučilišta” i “Za socijalnu Europu“.

Prosvjedima ljubljanskih studenata i studentica pridružuju se njihovi kolege i kolegice iz drugig slovenskih sveučilišnih gradova.