Čečenska LGBT zajednica ponovo na meti progona

Čečenska LGBT zajednica od kraja prosinca ponovo se nalazi na meti progona od strane homofobne vlasti i policije u njezinoj službi.

 ‘LGBT čistka’ koju provodi čečenska vlast prvi je put pod povećalo javnosti dospjela 2017. godine, kada je isključivo na temelju njihove seksualne orijentacije uhićeno preko 100 muškaraca koji su potom odvedeni u zatvore u Argunu i Grozniju gdje su neki naposljetku i ubijeni.

Čistku koja je započela ovog prosinca aktivisti/kinje za ljudska prava iz ruske organizacije LGBT Network smatraju još “nasilnijom i okrutnijom” te navode da postoje pokušaji da se ugrožene osobe evakuira iz ove ruske autonomne regije ne bi li izbjegle progone i uhićenja.

LGBT Network prošlog je tjedna priopćio kako su dosad, u samo mjesec dana, dva čečenca poginula uslijed mučenja, a još 40 je uhićeno.

U nekim slučajevima, putne isprave žrtava navodno su također zaplijenjene i uništene.

Iako su na meti prvenstveno gay muškarci, na meti su i žene koje, kako navode iz LGBT Networka, “bivaju podvrgnute nezamislivim oblicima mučenja poput silovanja električnim palicama”.

Dok policijski službenici žene siluju, “muškarce prisiljavaju na nošenje ženske odjeće i zovu ih ženskim imenima”, nastavlja LGBT Network.

Jedan od muškaraca koji je svoje iskustvo mučenja podijelio s LGBT Networkom naveo je: “Nisu nas hranili. Ponekad su nam dali malo vode, prljave vode koja je ostala nakon čišćenja. Dali su nam čistu vodu samo za molitvu. “

Vlasti dosljedno odbacuju tvrdnje o mučenju i ubojstvima LGBT osoba u Čečeniji, unatoč tome što je čečenski predsjednik Ramzan Kadirov svojedobno javno tvrdio da su homoseksualci “ne ljudi” i da ih treba eliminirati kako bi “pročistili” krv u regiji.

“S obzirom na činjenicu da [gejevi] imaju bolesnu maštu, nisam iznenađen da mogu pisati ovakve besmislice”, izjavio je i Dzhambulat Umarov, čečenski ministar za nacionalnu politiku za Daily Beast u nastojanju da svjedočanstva o progonu LGBT osoba prikaže lažnima.

Osim progona od strane čečenskih vlasti, LGBT osobe česte su žrtve i takozvanog ‘ubojstva iz časti’ od strane vlastite obitelji, koje je i dalje veoma rašireno u Čečeniji te otvoreno podržano i od strane samog predsjednika Ramzana Kadirova.

S obzirom na navedena događanja, Amnesty International pokreno je peticiju kojom poziva ruskog predsjednika Vladimira Putina da “istraži postojeća svjedočanstva i osigura da se svih koji se pokažu krivima za spomenute zločine privede pravdi”.

U ime božje: prostitucija u indijskim hramovima unatoč zakonskoj zabrani

Mlade djevojke u južnoj Indiji i dalje bivaju “posvećene” seoskim hramovima i nakon toga prisiljene na prostituciju i prisilni seksualni rad, unatoč zakonima koji to zabranjuju. O ovom prastarom običaju, poznatom pod nazivom devadasi sistem, već smo pisale.

U državi Karnataka očito se ne provode dovoljno rigorozne kontrole po pitanju devadasi sistema. Zakoni kojima se zabranjuje ova praksa nedovoljno su jasni i nisu u potpunosti implementirani, a ritual se nastavlja izvoditi poskrivečki, navodi se u izvještaju National Law School of India University i Tata Institute of Social Sciences, prenosi Thomson Reuters Foundation.

“Radi se o javnoj tajni”, ističe Bincy Wilson, istraživačica na pravnom fakultetu u Bengaluru i jedna od autorica izvještaja. “Cijela zajednica zna kada se djevojku ‘posveti’ hramu, no nitko na to ne gleda kao zločin nego više kao društveni problem koji nastavlja biti prihvaćen kao dio kulture”.

Praksa posvećivanja mladih djevojaka službi božanstva počela je u drevnoj Indiji, ali s vremenom se običaj pretvorio u izgovor za seksualno iskorištavanje od strane muškaraca. Karnataka je zabranila ovu praksu jop 1982. godine, nazivajući je “društvenim zlom” koje odvodi žene u prostituciju.

Teško je pronaći podatke o sadašnjem broju devadasija, ali indijska Vlada procjenjuje da je riječ o 46.660 osoba u 14 okruga u Karnataki u razdoblju između 2007. i 2008. godine.

“Posvećeni smo okončanju ovog zločina i razmotrit ćemo informacije navedene u ova dva izvješća”, rekao je C Vasundhara Devi, dužnosnik iz Karnatake, odgovoran za zaustavljanje rituala. “Pokrećemo mnoge programe kako bismo pomogli obiteljima bivših devadasija kako bismo osigurali da se tradicija ne nastavi”, dodaje.

Prošle su godine zabilježena dva slučaja prisiljavanja djevojčica na ritual, rekao je Devi, dodajući kako je tajnost tih obreda bila veći izazov u zaustavljanju.

Praksa je tradicionalno bila javna manifestacija praćena svečanostima, gdje je djevojka bila odjevena kao nevjesta. Devadasi je svoj pubertet posvetila božanstvu, živjela je u hramu i učila klasične indijske plesove kako bi nastupala za bogove. Od zabrane, tradicija se sada odvija u domovima, nakon čega slijedi mali ritual u hramu noću, navodi Sharon Menezes, koautorica jedne od studija.

Djevojke uključene u ritual obično dolaze iz niže kaste, zajednice Dalit, imaju malo ili nimalo zemlje i žive u područjima sklonim sušama, navodi se u jednom izvješću. “Svatko tko se opire praksi odmah se ističe u zajednici i izdvaja od drugih, zbog čega se praksa nastavlja”, rekla je Menezes. “Sve žene s kojima smo razgovarali tijekom istraživanja govorile su o bolovima i nesposobnosti da se odupru ‘posvećivanju’ ili zlostavljanju. To očito nije sustav kojeg su prihvatile”.

Queer MoMenti u Kinu Europa

Filmski program Queer MoMenti nastavlja se 29. i 30. siječnja u zagrebačkom kinu Europa, Varšavska 3, prikazivanjem dvaju filmskih naslova iz britanske produkcije. Riječ je o filmovima GAY DJEČAK /Little Gay Boy, 2013./ i TAMO GDJE KONJI UMIRU /Where Horses Go To Die, 2016./ u režiji Antonyja Hicklinga, južnoafričkog filmaša s pariškom adresom. Riječ je o prva dva filma iz svojevrsnog triptiha čiji ćemo završni dio, film TUCANJE /Frig, 2018./ imati prilike, u sklopu istog programa, pogledati u mjesecu veljači tekuće godine.

Hicklingove filmove karakterizira vjerski simbolizam, metafora i eksplicitne seksualne reprezentacije, pri čemu autor često briše granicu između stvarnog i nadrealnog. Filmašev stil isprepliće kazališne žanrove, slobodno prelazeći iz drame u ples te nadilazi tradicije pojedinih umjetničkih oblika. Hicklingovo stvaralaštvo obuhvaća izvedbenu umjetnost, poeziju i slikarstvo. Filmovi “Gay dječak”, “Gdje konji umiru” i “Tucanje” autobiografske su prirode, pri čemu “Tucanje” označava kraj onoga što Hickling naziva prvim poglavljem.

U filmu “Gay dječak”, Antony Hickling bavi se životom mladića homoseksualne orijentacije, od njegova rođenja do pubertetskih dana, tijekom kojih glavni junak eksperimentira s vlastitom seksualnošću i njenim granicama – do dana kada mladić, napokon, susreće vlastitog oca.

Pogledajte ga 29. siječnja u 21 sat u Dvorani Muller (Kino Europa).

U filmu “Tamo gdje konji umiru” upoznajemo Daniela, vizualnog umjetnika s manjkom nadahnuća. Tijekom noćnih lutanja, s ciljem pronalaska seksualnog zadovoljstva, Daniel, tijekom dramatičnog događaja, susreće tri prostitutke, sve odredom ludog stila ponašanja. Duboko u noćnim satima, najekstravagantniji snovi te najmračniji strahovi Manuele, Divine i Candice postaju razotkrivenima. Manuela, transrodna osoba mračne prošlosti, vodi poslovanje noćnog kluba. Divine, transseksualna prostituka, sanja o ‘normalnom životu’ i stvaranju vlastite obitelji. Candice, raskalašene prirode, sanja o vlastitoj pjevačkoj karijeri, iako joj život nije nimalo sklon.

Pogledajte ga 30. siječnja u 19 sati u Dvorani Muller (Kino Europa).

{slika}

O UDRUZI DOMINO

Domino je nevladina, nestranačka, neprofitna udruga sa sjedištem u Zagrebu koja ima za cilj propitivanje tradicionalnih i rad na transformaciji opresivnih normi u tranzicijskom društvu kroz kulturu, medije, javne politike, obrazovanje i suradnje s domaćim i međunarodnim organizacijama. Vizija Domina je da u društvu postoji konstantnost prepoznavanja normi koje onemogućuju slobodu kreativnog umjetničkog i queer izražavanja koje je subverzivno, ali bezopasno za druge ljude. To izražavanje najčešće je vidljivo kroz nezavisne umjetničke izričaje koji su garancija pomicanja granica i kritičkog propitivanja postojećih društvenih normi. Zbog toga je potrebno napraviti takvo društveno okruženje u kojoj će se nezavisna kultura što slobodnije moći manifestirati kroz različite forme i kroz različite aktere. Udruga provodi svoje aktivnosti i ostvaruje opće ciljeve kroz četiri glavna programa: kultura, mediji, edukacija, politika.

Otok Man postaje prvi britanski otok koji je dekriminalizirao pobačaj

Otok Man postaje prvi britanski otok koji će dekriminalizirati pobačaj u sklopu reforme koja je dobila gotovo jednoglasnu podršku u parlamentu. Otok, krunski posjed Ujedinjenoga Kraljevstva s lokalnom samoupravom, koji se nalazi u središtu Britanskih otoka, ranije je pobačaj dopuštao samo u iznimnim okolnostima, primjerice, kada je život žene bio u opasnosti, zbog čega su mnoge žene bile prisiljele putovati u Britaniju kod privatnih liječnika/ica.

Zakon prihvaćen prošlog tjedna dopušta pobačaj na zahtjev u prvih 14 tjedana trudnoće te proširuje mogućnosti za pobačaj između 15. i 24. tjedna.

“Ovime stavljamo uslugu pobačaja u sferu zdravstva, a ne kaznenog sustava”, rekao je član parlamenta Alex Allinson, čiji je prijedlog zakona prihvaćen s gotovo jednoglasnom podrškom. “Također nastojimo maknuti barem dio stigme s pobačaja. Žene su uvijek trebale i prakticirale pobačaj. Riječ je o medicinskoj usluzi za žene koje je traže i tako ga trebamo i tretirati”, dodaje.

Ovim je zakonom otok Man postao prvi u britanskom otočju koji je u potpunosti dekriminalizirao pobačaj, koji je dopušten u Sjevernoj Irskoj isključivo u slučaju ugroze života žene te nije u potpunosti dekriminaliziran u Britaniji.

Allinson, koji je inače liječnik, izjavio je da je javna rasprava na otoku Man pokazala uistinu veliku potporu ovoj reformi. “Moramo se maknuti od zakona koji su izmišljeni u 1800-im godinama i krenuti naprijed kako bismo o pobačaju i ženskom zdravlju općenito govorili unutar zdravstvenog sustava”, navodi.

Zakon također predviđa stvaranje sigurnosnih zona oko bolnice na otoku i potencijalno liječničkih ordinacija kako bi se spriječilo uznemiravanje od strane prosvjednika/ica koji se protive zakonu.

Dosadašnji strogi zakon o pobačaju na otoku Man značio je da je svake godine na otoku zabilježeno samo nekoliko prekida trudnoće. Allinson ističe da je oko 100 žena godišnje putovalo u Britaniju zbog privatnih pobačaja, što je dosezalo cifru i do 1.500 funti, uz putne troškove, dok su druge kupovale tablete preko interneta, bez savjetovanja ili follow-up tretmana.

Susjedna Irska prošle je godine liberalizirala svoj zakon o pobačaju, što znači da je Sjeverna Irska, kojom vlada Britanija, jedini dio Britanskih otoka s restruktivnim režimom po pitanju pobačaja.

Prema podacima Guttmacher Institutea za 2018., gotovo polovica od procijenjenih 56 milijuna pobačaja na globalnoj razini svake godine je nesigurno, što dovodi do smrti 22.800 žena. 

Ekvador: Etničko čišćenje pod izgovorom borbe protiv femicida

Lokalni stanovnici grada Ibarra u provinciji Imbabura, Ekvador, napali su kamp venezuelanskih migranata nakon što su lokalni mediji izvijestili o femicidu u kojem je žrtva bila trudna 22-godišnjakinja ubijena od strane vlastitog partnera čija se nacionalnost posebno isticala u medijima kao relevantan faktor u počinjenju zločina, izvještava TeleSur.

Dianu Carolinu Ramirez partner je 11 sati držao kao taokinju, ‘šetajući’ ju ulicama grada pod prijetnom nožem.

Policija je na poslijetku razoružala muškarca, ali ne prije nego što je zadao Ramirez tri ubodne rane zbog kojih je nedugo po napadu preminula u bolnici.

U jednom trenutku, usputni su promatrači napali muškarca.

Događaj je tada izazvao spontanu kasnonoćnu pobunu među građanima. Potaknuta ksenofobnim tendencijama, skupina mještana marširala je do gradskog parka koji je poznat kao prebivalište mnogih venezuelanskih izbjeglica, spalila ga do temelja zajedno sa svim stvarima koje su pritom uspjeli pronaći i krenula u potjeru za stanovnicima/ama kampa.

Ksenofobija cvjeta diljem Latinske Amerike većinski zbog negativnog medijskog izvještavanja o Venezueli i njenim građanima/kama. Neki su doveli u pitanje medije koji su objavili vijest o ubojstvu Diane Ramirez te proširili društvenim mrežama snimku zločina, pitajući se zašto je nacionalnost napadača istaknuta više od samog problema femicida kao kulminacije nasilja nad ženama, koji i dalje predstavlja iznimno velik problem.

Povodom navedenih događanja, ove nedjelje u gradu je održan i marš za ‘društveno čišćenje’ – kako je prozvan od strane ksenofobnih krugova na društvenim mrežama.

Čak je i ekvadorski predsjednik Lenin Moreno objavio priopćenje u kojem povezuje venezuelanske migrante s kriminalom:

“Svi smo mi Diana! Ekvador je bio i bit će zemlja mira. Nećemo dopustiti da nam to oduzmu bilo kakvi antisocijalni elementi. Integritet naših majki, kćeri i suradnica je moj prioritet. Dozvolio sam hitnu formaciju radne skupine koja će pratiti stanje kriminala vezanog uz Venezuelance na ulicama, na radnom mjestu i na granici. Razmatramo i mogućnost izrade posebnih dozvola za ulazak u zemlju…”

Kao odgovor na navedene događaje, 21. siječnja feminističke i druge ženske organizacije najavile su dva marša solidarnosti u nadi da će privući pozornost i upozoriti na čestu pojavu nasilja nad ženama u ekvadorskom društvu koje i dalje većinom ostaje nedostatno adresirano te sve češće biva korišteno tek kao alat anti-imigrantske politike.

Diljem svijeta prosvjedi protiv nasilja prema ženama i mjera štednje

Stotine prosvjednica okupilo se u subotu u središtu Londona u znak solidarnosti s 89 drugih ženskih marševa, koji su se održavali diljem svijeta, javlja Guardian

U Ateni, Berlinu, Washingtonu i u brojnim drugim gradovima deseci tisuća prosvjednica i prosvjednika izašli su na ulice kako bi upozorili na nasilje prema ženama i štetne utjecaje mjera štednje na živote žena.

“Ovdje se radi o poboljšanju životnih i radnih uvjeta žena”, izjavila je Shola Mos-Shogbamimu, odvjetnica, aktivistkinja i organizatorica prosvjeda u Londonu. “Dokazano je da štednja neproporcionalno pogađa žene, osobito žene koje ionako već pripadaju ranjivim skupinama”.

Inspiracija za ovogodišnji londonski marš, nazvan još i Marš kruha i ruža, bila je sufražetkinja i borkinja za prava radnica Rose Schneiderman. Ona je nakon požara u tvornici u New Yorku 1911. godine, u kojem je živote izgubilo 146 uglavnom radnica, izjavila: “Radnica mora imati kruh, ali mora imati i ruže također”.