Izgon vještice Mire

Miru Furlan u egzil je 1991. prognala ovdašnja mržnja. Doslovce je morala strahovati za goli život. Danas ljude tjera gola nužda, luzerstvo, perspektiva Hrvatske na dnu. Razlozi nedobrovoljnih iseljavanja naoko su različiti, ali korijeni su im sigurno isti. Atavistički nacionalizam krajem osamdesetih Jugoslavijom je prasnuo poput mučkog Big Banga, pripremajući tlo za prave krvožedne bitke. Nacional-rasistička teorija po tko zna koji put u historiji Balkana pokazala se najlakšim sredstvom za ostvarivanje ekonomske prakse: novog rasporeda pljačkaške naplate. Hrpica smiješnih feudalnih posjeda službeno proklamiranih kao države, ustrojena je po gangsterskom principu. Zaluditi jadne mase da im urgentno treba nova nacionalno čista državica, a onda tu državicu spretno koristiti kao skladište za pranje krvavih para. Genijalno, zar ne?

Prave posljedice vrlo brzo su došle na naplatu. Od 1991. do 2006. iz Hrvatske se (pod prijetnjom noža i žice ili trbuhom za kruhom) iselilo oko 150.000 ljudi. U posljednje tri godine iz zemlje je otišlo 32.000, od toga broja najviše je mladih. Mnogi od onih čija visokoobrazovana djeca sad bježe glavom bez obzira, makar konobarila ostatak života, svojom su pasivnošću ili aktivnom histerijom glasali za HDZ-ovsku pošast. I zapravo unaprijed žrtvovali rođenu djecu na pladanj životnog ćorsokaka.

“Kada sam pakirala stvari, kada sam se odlučila za odlazak, nisam mislila da zauvijek odlazim i da je riječ o egzilu. Htjela sam sačuvati zdravu i živu glavu. Nisam više mogla podnijeti da živim u toj bolesti koja se u to vrijeme širila svuda oko nas”, sažima neugodna sjećanja Mira Furlan u nedavnom interviewu za tjednik Novosti.

Početkom rujna sudjelovala je u iskustvenoj terenskoj školi nazvanoj Umjetnici u egzilu, koju je u Islamu Grčkom organizirao Centar za mirovne studije.

“Potpuna mi je novost na taj način, zajednički, govoriti o iskustvima koja sam prošla, i to s ljudima koji su se našli u istoj situaciji”, kaže Mira. A njeno iskustvo je užasno. Kao neprijeporna filmska zvijezda čitave Jugoslavije i jedna od najmagičnijih kazališnih glumica hrvatskog teatra svih vremena, početkom devedesetih doživjela je hajku anonimne gomile i javnih pojedinaca, bezdušno cipelarenje i bacanje na virtualnu lomaču. Kriva zbog ljubavi – tako se ukratko može ispisati teoretska optužnica iz ladica hrvatske ksenofobije. Usprkos vremenu koje je tražilo nekvarenu nacionalnu desnicu Mira Furlan se usudila voljeti srpskog redatelja Gorana Gajića. Živjeti otvorena srca između Zagreba i Beograda. Putovati kompliciranim vezama preko Mađarske, izbjegavati zabarikadirane pruge da bi stizala točno na vrijeme pred jednu i drugu publiku. Nije ni Gajiću bilo svejedno, i u Beogradu su tražili da taj zaljubljeni par izabere stranu. U svojoj matičnoj kući, Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu, Furlanova je dobila otkaz kao zadnja statistica. Dične prvakinje jedva su dočekale da poderu fotografije s ogledala u njenoj garderobi. Anonimci su tražili krv i na Mirinoj telefonskoj sekretarici prijetili “četničkoj kurvi”, ugledni uvodničari (danas perjanice liberalizma i borbe za ljudska prava) u tjednicima su ispisivali teorijske eseje o potrebi da se izdajnicu potjera s katranom i perjem…

Mira i Goran spakirali su kofere i otišli u Los Angeles. Počeli su od nule, on je nosio namještaj i zidario, ona prala klozete i konobarila. Na stranice pravovjernih hrvatskih medija Mira Furlan je puštena tek krajem devedesetih kao ambasadorica Delenn u SF-serijalu Babylon 5, kad je ispod debele alijenovske maske više nitko nije mogao prepoznati.

“Ja na ovim prostorima spadam u izbrisana sjećanja, na čemu je ratna i poratna propagandna mašina tako zdušno i tako predano radila. Ipak, kada dođem u ove krajeve neprestano mi prilaze tzv. obični ljudi koji me se itekako sjećaju, i to po dobru , barem mi tako kažu. To me jako veseli, jer vidim da brisanje memorije, taj užasni brainwashing koji je izvođen u ovim predjelima svih ovih godina, ratnih i poratnih, ipak nije potpuno uspio. Osim kod tzv. kulturne elite, kod koje je propaganda postigla najviše rezultate”, govori u Novostima.

Problem i jeste u tome što današnja Hrvatska u velikoj mjeri počiva na ispiranju mozga i ravnodušju. Otišla Mira Furlan. Pa šta, ima drugih. Odoše mladi gubitnici. Pa šta, sretan im put. Mala zemlja za veliku prazninu.

Besplatna dvodnevna radionica programiranja za žene i djevojke

Za tri tjedna Rails Girls Zagreb okupit će četrdesetak entuzijastičnih djevojaka i žena na besplatnoj dvodnevnoj radionici programiranja u programskom jeziku Ruby. Namjera organizatora je potaknuti među ženama interes za tehnologijom kako bi stekle svoje prvo iskustvo u programiranju korištenjem Ruby on Railsa.

Ruby on Rails radionica ‘Rails Girls’ održat će se u Zagrebu 19. i 20. listopada u prostorima Hrvatske gospodarske komore na adresi Nova cesta 5. Prethodna prijava na radionicu je obavezna, a zainteresirani se mogu prijaviti putem poveznice railsgirls.com/zagreb. Cilj događanja je pomoći ženama pružanjem alata za bolje razumijevanje tehnologije kroz RoR, framework otvorenog koda za izradu web stranica i aplikacija optimiziran kako bi unaprijedio produktivnost programera odnosno programerke. 

Radionica se odvija u organizaciji tvrtki minus5, Infinum i zajednice Girl Geek Dinners Hrvatska, a dio je inicijative Rails Girls. Hrvatska gospodarska komora je partner Rails Girls Zagreb.

Više informacija o samoj radionici možete potražiti u priloženoj objavi za medije te na službenim internetskim stranicama www.railsgirls.com/zagreb.

{slika}

Kako me moja crkva učila da mrzim homoseksualce

Upozorenje – ovaj tekst sadrži govor mržnje, i opise protiv LGBTQ zajednice,koje moja crkva koristi kako bi manipulirala svoje mlade. Vjrojatno to nije nešto što biste željeli čitati, pogotovo ako, ionako, imate loš dan.

Odlučila sam pisati o homofobiji iz dva razloga: prvo – kako bih demonstrirala lažnost fundamentalističke retorike – “mrzi grijehe, ljubi grešnike”, i drugo – kako bih rasvijetlila oruđa fundamentalista za zastrašivanje djece protiv LGBTQ populacije.

U mojoj crkvi, homofobija je nešto normalno i očekivano. Nismo trošili vrijeme na proučavanje Svetog pisma i argumente protiv homoseksualnosti.Povremeno se citirao Pavao i Levitski zakonik, no najčešće bi se govorilo o dokazima moderne izopačenosti na tragu : “….Sotona je toliko izopačio ovu generaciju, da oni misle kako nema ništa loše u razvodu, pobačaju, kontracepciji, homoseksualnosti i kako je u redu bacati djecu u kontejnere zbog droge.” Devijacija rodnih uloga je samo jedna od najočitijih znakova demonske kontrole.

Željela li je moja crkva ekspilictno prenijeti homofobne poruke ili nije, ja sam shvatila homoseksualnost kao jednu u nizu pervrzija. Homoseksualnost, promiskuitet, pedofilija, ovisnost o drogama, alkoholizam, nevjera, samoozljeđivanje, vanbračna trudnoća i pobačaj, sve je to strpano u isti koš, i nisu tretirani kao odvojena pitanja. Bojala sam se gay ljudi, jer su me učili kako je nemoguće biti gay ili lezbijka, bez cijelog paketa grijeha. Bio je to klimav argument, najgore vrste. Nikada nitko nije ponudio sliku predanog, ljubavnog homoseksualnog para. Učili su me da je seksualnost poput vatre, ako nije suzdržana, izgoriš u plamenu ljubavi, izaziva spolno zlostavljanje druge osobe. Drugim riječima, gay muškarac je hetero muškarac koji nije uspio zatomiti svoje tjelesne želje, i nije odolio demonskoj kušnji.

Moja je crkva žarko željela etiketirati homoseksualnost, kao nenormalnu i autodestruktivnu. Moja je crkva, nakon svega, ostala fiksirana na traženje dokaza o povećanju moralne izopačenosti. Problem je što je seksualna orijentacija nevidljiva. Ne možete znati je li feminizirani kolega iz ureda gay, ako vam on on to ne kaže. Ne možete znati je li muškobanjasta žena iz supermarketa lezbijka, bez obzira kako je ona odjevena. Ne možete ni znati seksualnu orijentaciju vojne osobe u uniformi, bez obzira na mačo izgled a koji, usput budi rečeno, predstavlja uzor muškosti za moju crkvu. Da bi osoba bila homofob, mora imati uvid u ono što homoseksualnost jest. Za moju crkvu , ta slika je bila Adam Lambert.

Žestoki argument protiv homoseksualnosti? Plava kosa, koža i lanci. Strašno, uplašili smo se poput izgubljenih duša u Hell Angelsima. Gotičari i motociklisti ne izgledaju baš sveto, dakle , sigurno su gay.

Očito, ima tu još toga. Sve su to opravdanja i laži koje su nam omogućile da se pretvaramo kao se ne bojimo:

  1. Svi homoseksualci su seksualni predatori

  2. Svi imaju AIDS

  3. Svi mrze Boga i samo nas žele odvući u pakao

  4. Svi rade pobačaje zbog zabave

  5. Svi žele širiti svoj način života

Je li reprodukcija važna? Naravno. No, moja crkva nas uči da su živa bića koja se ne reproduciraju – mrtva. William Branham koristi slične izraze kako bi objasnio što je pogrešno: Oni mješaju riječ Božju s ljudskim idejama i proizvode smrt, baš kako konj i magarac mogu izroditi mazgu, ali se mazga neće biti u stanju reproducirati s drugim mazgama. Gledajući unatrag, naglasak na reprodukciji prilično je čudno naći u religiji koja govori o transcendenciji i vječnosti. Neobično je, da su sve te “neprirodne” jedinke – čitaj one koje se ne mogu razmnožavati – uvijek bile na meti ismijavanja baš u Bibliji. Grijeh rodnih normi, došao je iz gađenja prema bilo kakvom odstupanju od standardnog oblika obitelji, jer smo obučeni za reprodukciju.

Kad sam bila klinka fundamentalistkinja, nisam se bojala da ću “pokupiti gay virus”. Moja bojazan bila je općenitija. Biti homoseksualac zančilo je biti van okvira, izvan normi društveno prihvatljivog, istinskog, što god to značilo. Nisam se plašila “gay demona”, nego demonske seksualne perveznosti koja se manifestira kod homoseksualaca. Ali nikada nisam mogla artikulirati ono što sam očekivala da bi se moglo dogoditi, npr. ako u trgovini vidim da se dva muškarca ljube, što bi se meni moglo dogoditi? Sotona će mi skočiti za vrat? Moj strah je utemeljen u neznanju, praznini. Gay ljudi su nečisti. Svi. Perverzni. Ali nisam mogla reći zašto se osjećam toliko ugroženo.

“Ne diraj nečiste” za mene definira homofobiju. To je neutemeljen osjećaj opće nelagode i gađenja prema drugima. Nije racionalno, tako da prkosi racionalnom objašnjenju. Uvjetovani emocionalni odgovor koji stvaraju fundamentalisti kako bi spriječili zastranjenja svojih vjernika. To je reakcija koja ne nalazi utemeljenje u kršćanstvu: takavom odnosu prema carinicima, gubavcima, siromašnima i Samarićanima, Isus se suprotstavljao. I nije se tome suptorstavljao sa licemjernim stavom misionara koji kaže “mrzim grijeh, ali volim grešnika, da bih ga mogao asimilirati”. On je istinski volio, poštovao i prihvaćao sva bića.

Za sve one koji vole strašiti druge “svjetovnim” perverzijama – pročitajte Ivan 3:16.

Prevela i prilagodila Ksenija Grabar

Mlade nitko ne uči kritički se odnositi prema medijskom sadržaju

Čak 21 posto Hrvatske čine mladi u dobi od 15 do 30 godina starosti. Od toga 90 posto svaki dan prati televizijski program, 96 posto ih koristi internet kod kuće, a više od 50 posto mladih na internetu provede između 60 i 240 minuta dnevno. Internetu ih vjeruje 48 posto, televiziji 29 posto, dnevnim novinama 12 posto, dok radiju vjeruje samo 6 posto mladih.

Na njihov položaj u medijima utječu zakonski, politički i socijalni uzroci.

“Prava djece i mladih se u medijima svakodnevno krše, a o njima se malo piše ili govori”, istaknuo je Igor Kanižaj na stručnom skupu Mladi i mediji u Hrvatskoj: godine za akciju održanom u Zagrebu, 26. rujna. Nadodao je i da se u Nacionalnom programu za mlade od 2009. do 2013., koji broji oko 140 stranica, mediji spominju samo tri puta, i to kao riječ. Isto tako, da se u Nacionalnom programu djelovanja za mlade iz 2002. mediji spominju samo šest puta te da Nacionalni plan aktivnosti za prava i interese djece od 2006. do 2012. ima četiri mjere od kojih većina nije ostvarena.

Osim Igora Kanižaja s Fakulteta političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu, na skupu su sudjelovali i Nenad Zakošek, dekan Fakulteta političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu, Nedjeljko Marković, predsjednik Udruge Pragma, Davor Bernardić, potpredsjednik Odbora za informiranje, informatizaciju i medije Hrvatskog sabora, Božica Šimleša, zamjenica pročelnika Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i šport, Maja Sporiš, pomoćnica ministrice za mlade, međunarodne poslove i poslove Europske unije u Ministarstvu socijalne politike i mladih, Domagoj Novokmet, v.d. ravnatelja Hrvatske radiotelevizije, Zdenko Babić s Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Dario Vučenović, ravnatelj Obiteljskog centra Zadarske županije i Ivana Sučić s Hrvatskog radija.

Govoreći o mladima i medijima iz perspektive medijskih stručnjaka, akademske zajednice, predstavnika zakonodavne i izvršne vlasti, ovim skupom koji se održao u organizaciji Udruge Pragma u partnerstvu s Fakultetom političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu, nastojalo se osnažiti inicijative koje ukazuju na važnost podizanja medijske pismenosti osobito kod mladih. Pomoći mladima da nauče kako postavljati prava pitanja o onom što gledaju, čitaju i slušaju te ih naučiti kako filtrirati medijske poruke koje primaju umjesto da dozvole da te poruke kontroliraju njih i njihov život.

“Ono što nedostaje u obrazovnim procesima je šira medijska kompetencija. Dakle, sposobnost filtriranja, komparacije i prisvajanja informacija koje se danas masovno proizvode”, naglasio je Nenad Zakošek. Naime, ni u program građanskog odgoja i obrazovanja nije uvrštena medijska pismenost zbog čega je Ministarstvu znanosti, obrazovanja i sporta poslana oštra kritika, istaknuo je Kanižaj.

Zanimljivo je da kod nas još uvijek ne postoji definicija onoga što se u Europi naziva youth work, dakle, rad s mladima. Također nema uređenog modela zastupanja i predstavljanja mladih u radnim forumima koji se bave poslovima koji se odnose na mlade. Tako da je u narednom razdoblju jedan od najvećih zadataka Ministarstva socijalne politike i mladih, kako je istaknula Maja Sporiš, donošenje potpuno novog zakona, Zakona o mladima, koji bi konačno postavio i definirao cijeli sektor mladih.

Pussy Riot kandidirane za nagradu Saharov

Odbori Europskog parlamenta predstavili su pet kandidata za ovogodišnju nagradu Saharov za slobodu mišljenja, među kojima je i punk skupina Pussy Riot zbog čega je Rusija odmah napala Europski parlament.

Rusija je, nakon objave kandidata, optužila EP da se miješa u poslove ruske Vlade, prenosi Hina. U priopćenju ruskog ministarstva vanjskih poslova kaže se da se ‘ta inicijativa skupine europskih zastupnika može smatrati samo sramotnim pokušajem miješanja’ u rad ruskog pravosuđa te ‘stavljanjem pod znak pitanja odluke suda koji ju je donio u skladu sa zakonom‘, prenosi agencija France Presse.

“Nagrada Saharov za slobodu mišljenja želi honorirati pojedince ili organizacije za njihove napore u borbi za ljudska prava”, kazao je čelnik Odbora za vanjsku politiku Elmar Brok.

Nominirani su bjeloruski borac za ljudska prava Ales Bialiatski, Pakistanac Joseph Francis, utemeljitelj Centra za pravnu pomoć, tri ruandska predstavnika oporbe, ruska skupina Pussy Riot te dva iranska aktivista za ljudska prava, piše na internetskoj stranici EP-a. Pobjednik će biti izabran u listopadu i dobit će 50.000 eura.

Nadežda Tolokonjikova (22), Marija Aljohina (24) i Ekaterina Samucevič (30) osuđene na po dvije godine zatvora za ‘huliganstvo potaknuto vjerskom mržnjom’ zbog izvedbe ‘punk molitve’ u katedrali Krista Spasitelja u Moskvi kojom su Majku Božju zazvale da uzme sebi ruskog predsjednika Vladimira Putina.

Presuda je izazvala oštre kritike zapadnih vlada i inozemnih i ruskih organizacija za ljudska prava.

Radionice ‘Osobe. Žene. Prijateljice.’

Udruga Zora otvorila je prijave za sudjelovanje na interaktivnim radionicama u sklopu projekta Osobe. Žene. Prijateljice.

Naime, kroz dva ciklusa po dvije radionice sudionice će učiti o suradnji, timskom radu, ženskim pravima, nenasilnoj komunikaciji i osobnom osnaživanju. Na vlastitom primjeru, steći će nova znanja i vještine koje će im koristiti u svakodnevnom životu. Osnažiti će se kao žene, postati vidljive u našoj lokalnoj zajednici te stvoriti temelje za međusobno prihvaćanje i povjerenje.Sudionice će nakon radionice sudjelovati i u radionici izrade foto-stripa.

Projekt “Osobe. Žene. Prijateljice.” bavi se osnaživanjem djevojaka i žena Hrvatica i Romkinja iz Međimurske županije, u cilju osobnog i grupnog osnaživanja, razumijevanja vlastitih ženskih prava i mogućnosti, suzbijanju diskriminacije i predrasuda.


Projekt provodi Udruga Zora u suradnji sa Učeničkim domom Graditeljske škole Čakovec, a financijski ga je podržala i Švicarska Ambasada u Republici Hrvatskoj.

Teme prve radionice: Suradnja, timski rad i nenasilna komunikacija
Teme druge radionice: Ženska prava, Osobno i grupno osnaživanje

Možete se prijaviti OVDJE!