sdadmin

Žrtva silovanja presudila svom napadaču odrubivši mu glavu

Posted on by sdadmin

Nevin Yildrim (26) čeka suđenje zbog ubojstva i odrubljivanja glave silovatelju u svom domu u Yalvacu u jugozapadnoj Turskoj prošlog tjedna, pri čemu je njegovu glavu ostavila na seoskom trgu.

Yildrim, majka dvoje djece, u petom je mjesecu trudnoće. Zahtijeva da joj vlasti dopuste pobačaj iako je četiri tjedna prešla preko dopuštenih deset tjedana kad je dozvoljen prekid trudnoće, jer ne želi roditi dijete svog silovatelja. Tvrdi da ju je suprug tete njenog muža Nurettin Gider počeo silovati u siječnju, nekoliko dana nakon što joj je muž otišao u drugi grad zbog sezonskog posla. Silovanja su se nastavila idućih osam mjeseci, a Yildrim je o njima šutjela jer joj je Gider prijetio pištoljem i ubojstvom djece. Naposljetku je u njega ispalila ukupno deset hitaca, od toga nekoliko u područje prepona, odrubila mu glavu i odnijela je na seoski trg. Šokiranim ljudima u kafićima rekla je: “Nemojte mi govoriti iza leđa, ne igrajte se s mojom časti. Ovdje je glava čovjeka koji se igrao s mojom časti”.

Pretpostavlja se da je silovatelj ucjenjivao Yildrim prijetnjama da će, odbije li spavati s njim, njene nage fotografije poslati njenim roditeljima. “Prijetio je da će svima reći za silovanja. Moja kći ove godine kreće u školu. Svi bi vrijeđali moju djecu, a sada to nitko ne može. Spasila sam svoju čast. Sada će biti djeca žene koja je spasila svoju čast. Razmišljala sam o tome da to prijavim vojnoj policiji i okružnom tužitelju, ali tada bih bila ismijana i gledana samo kao prezrena žena. Kad već dobivam lošu reputaciju, odlučila sam da ću obraniti svoju čast tako da ga ubijem. Razmišljala sam puno i u samoubojstvu, ali ga nisam mogla učiniti,” kaže Yildrim.

Yildrim je izjavila kako je spremna i umrijeti ako joj se ne dozvoli abortus, a ženske skupine u Turskoj ju smatraju junakinjom.

Prevela i prilagodila: Iva Butorac

Protivnici pobačaja trebali bi pažljivije čitati Bibliju

Posted on by sdadmin

Naučila sam prljavu malu tajnu na Biblijskom koledžu: lakše je dokazati postojanje jednoroga koristeći Bibliju, negoli utvrditi da je fetus formirana osoba. Zapravo, u Bibliji je toliko teško pronaći argumente protiv pobačaja da većina Evangelista to desetljećima nije niti pokušavala. Umjesto toga, njihovi čelnici su šutjeli o tom pitanju ili govorili svojim sljedbenicima da je pobačaj dio većeg feminističkog plana uništenja obitelji. U ovaj članak uključili smo poveznice na sve napise o fetusima koji postoje u Bibliji.

{slika}

Postoji pet vjerskih vođa koji tvrde da su izabrani od Boga za određenu ulogu ili da su razvili odnos s božanskim prije svog rođenja: Ivan Krstitelj, apostol Pavao, Jeremija, Samson i kralj David. Također, Biblija sadrži i četiri odlomka poezije u kojima je Bog opisan kako ulazi u ženinu maternicu kako bi napravio ili formirao fetus pletući ga ili zgrušavajući ga poput sira. Naposljetku, postoji jedan jedini zakon koji se odnosi na slučajnu ozljedu ili smrti fetusa. Taj zakon itekako dovodi u pitanje tvrdnju da Biblija podržava osobnost fetusa. Dio je nevjerojatno sveobuhvatnog zakonika drevnog izraelskog naroda sadržanog u prvih pet knjiga Biblije. Ovi zakoni pokrivaju ama baš svaki aspekt života u društvu, od propisa za upravljanje ljudskim otpadom do kazni za izbijanje zuba robu. Ipak ovaj zakonik, koji je bolno jasan po pitanjima seksa i razmnožavanja, navodi samo jednu vrlo specifičnu situaciju u kojoj bi zakon trebao intervenirati kod ozljeda ili smrti fetusa, i to ukoliko žena pobaci jer ju je slučajno udario bijesni muškarac koji nije njezin suprug.

{slika}

Zakon koji se tiče ozljede ili smrti fetusa zahtjeva od muškarca koji je slučajno udario ženu da plati odštetu koju odredi sud, i to ukoliko ne postoji trajna ozljeda. Međutim, ukoliko se “nestašluci” nastave, zakon nalaže da nasilni muškarac odgovara društvu. Ako ste pročitali odlomak u starijim prijevodima Biblije, posve je jasno da se fetus ovdje ne tretira kao osoba. Ako bi trudna žena umrla od udarca, muškarac koji joj je slučajno naudio plaćao bi svojim životom. Ista se kazna izricala za ubojstvo bilo koje osobe, uključujući roba. Međutim, kazna za sam pobačaj, odnosno smrt fetusa, bila je plaćanje odštete koju odredi sud.

Od uspona pokreta protiv pobačaja, noviji prijevodi i tumačenja Biblije pokušali su napraviti zbrku ili čak preokrenuti smisao izvornika. Ali čak i u tom slučaju, navedeni odlomak predviđa ekstremnu kaznu samo za jednu vrlo specifičnu vrstu ozljede ili smrti fetusa. Ako je osoba namjerno izazvala pobačaj, ili ako je pobačaj izazvan slučajno u bilo kojoj situaciji osim u tučnjavi, zakon se nije uplitao. Da u izraelskom zakoniku fetus ima status osobe, njegovo bi se usmrćivanje u bilo kakvim okolnostima tretiralo kao ubojstvo.

{slika}

U konačnici, fetus u Bibliji spominje nekoliko pjesničkih odlomaka koji opisuju kako su ljudi stvoreni, nekoliko muškaraca koji tvrde da su imali prenatalni odnos s božanskim, i zakon koji propisuje kaznu za slučajnu ozljedu trudnice tijekom svađe. Obzirom na tako oskudne dokaze, morate se zapitati kako je uopće moguće da se kršćanska desnica toliko fiksirala na taj detalj, i kako to da većina kršćana ne razumije da Biblija ne sadrži zapovijedi protiv pobačaja ili bilo kakvih naznaka da bi društvo moralo zaštiti svako oplođeno jajašce.

Prevela i prilagodila: Ana Marković

Na mladima svijet (ne) ostaje!

Posted on by sdadmin

U Europskoj uniji stopa nezaposlenosti mladih osoba popela se na 20, 5 posto, pokazalo je zadnje izvješće Europskog zavoda za statistiku – Eurostata. To znači da je više od pet milijuna i sto tisuća mladih ljudi nezaposleno.

Zabrinuta sve većom stopom mladih bez posla, Europska je unija ranije ove godine okupila skupinu zemalja kojoj se pruža pomoć pri zapošljavanju te osjetljive kategorije. Njoj pripadaju Litva, Letonija, Irska, Portugal, Grčka, Španjolska, Slovačka i Italija u kojima je stopa nezaposlenosti mladih premašila 30 posto. Prema zadnjem mjerenju Eurostata ta je stopa u Španjolskoj porasla na 53 posto, a u Grčkoj na čak 54 posto. Kako bi donekle ublažila tu crnu statistiku Europska je komisija državama članicama namijenila tri milijarde eura pomoći iz Europskog socijalnog fonda. Međutim, iz Europskog foruma mladih negoduju. Smatraju da zemlje taj novac nisu iskoristile za ono čemu je namijenjen.

Prognoze za budućnost samo su polovično svijetle. Naime, u razvijenim industrijskim zemljama stopa nezaposlenosti mladih će padati, no u ostatku svijeta će rasti. Stručnjaci pozivaju da se države koje se bore s tim problemom ugledaju na Austriju i skandinavske zemlje koje su ranije osmislile posebne programe za zapošljavanje mladih. Npr. u Švedskoj poslodavci koji zaposle mlade osobe oslobođeni su plaćanja poreza. Iz Europske unije, pak, poručuju da je potrebno učiniti sve što je u našoj moći kako jedna cijela generacija ne bi bila izgubljena jer bi to značilo socijalnu i ekonomsku propast Europe.

{slika}

Izgubljena generacija ili trbuhom za kruhom

U našoj zemlji već smo niz godina svjesni da postoji takozvana “izgubljena generacija”. Sve je više mladih koji upisuju fakultete i to, nažalost, ne isključivo zbog želje za višom razinom obrazovanja, već jednostavno nemaju izbora. U vrijeme kada nam je mladež najobrazovanija, posao ne mogu pronaći mladi s doktoratom, a kamo li tek oni sa završenim srednjoškolskim obrazovanjem. O tome svjedoči i crna statistika Eurostata. Hrvatska je po stopi nezaposlenosti mladih tik uz Grčku i Španjolsku, na neslavnom trećem mjestu sa 38 posto nezaposlenih.

Obrazovana radna snaga, koja nam je i više nego potrebna, u takvim je uvjetima prisiljena potražiti posao izvan granica matične države. U posljednje tri godine Hrvatsku je napustilo preko 32 tisuće ljudi, većinom mladi ljudi. Dakle, siromašniji smo za jedan cijeli grad veličine Vinkovaca. Da je nezaposlenost mladih golemi problem, svjestan je i ministar rada Mirando Mrsić. Ovoga je tjedna iznio sedam mjera za lakše zapošljavanje mladih osoba koje bi na snagu trebale stupiti 19. ovoga mjeseca. Glavna mjera je da mladi više neće morati kada završe formalno obrazovanje biti na burzi rada tri mjeseca, već će odmah moći aplicirati za rad s plaćom od 1600 kuna. Također, povećati će se potpore za pokretanje posla. Novi će poduzetnici moći dobiti prostor u državnim zgradama uz najam od samo jedne kune. Svima koji se udruže u zadrugu, država će plaćati voditelja zadruge. Javni radovi trajati će pola godine, a poslodavcima koji zapošljavaju sezonske radnike omogućiti će se da plaćaju minimalne doprinose ako radnika zadrže tijekom cijele godine.

Stara Hrvatska: Pare nisu problem, para nema!

Osim mladih koji su u sustavu obrazovanja što je duže moguće, problem su mlade osobe između 15 i 24 godine koje niti su više u sustavu obrazovanja, niti su zaposlene. Oni optimističniji nekoliko su mjeseci tragali za poslom.

{slika}

Prošli su nekoliko desetaka razgovora pri čemu su dobili nekoliko odbijenica i odustali. Ionako su ti razgovori najčešće formalno raspisani natječaji za radna mjesta, a ime kandidata koji će dobit posao se već tjednima zna. Radi se o nečijem nećaku, rođaku ili sinu koji najčešće nije ni kvalificiran za posao koji treba obaviti, no Bože moj – “ima špagu”. Politika “nađi si vezu što je prije moguće” u Hrvatskoj je izrazito uspješna. I za najslabije plaćeni stalni posao potrebno ti je dobro poznanstvo jer tvoje sposobnosti nerijetko ne znače apsolutno ništa. Iz tog razloga studenti produže obrazovanje. Tako bar mogu raditi preko studentskog ugovora i ubirati novac koji u drugim uvjetima ne bi mogli zaraditi. Ili bar “dilaju” svoje ugovore uz minimalnu proviziju. Nije legalno, ali ni studenti ni zaposleni preko njihovog ugovora nemaju izbora. Treba zaraditi za život.

Naravno, mjere koje bi omogućile mladima da lakše nađu posao važne su i potrebno ih je provesti, no to samo po sebi nije dovoljno. Kako bi one zaživjele na pravi način, potrebno je puno toga počistiti i uvesti red u sve razine države i društva. Iako će vam nekolicina mladih reći da je suludo ubijati se od rada za 1600 kuna mjesečno kada izvan države možeš zaraditi puno više, i to je bolje nego sjediti doma i obilaziti namještene razgovore za posao. No, postavlja se pitanje što kad istekne rok koji je predviđen za takvu vrstu zaposlenja. Imamo iskustvo, ali vraćamo se na burzu rada. Tamo ćemo sa 300 000 nezaposlenih čekati posao, koji će dobiti nećak poslodavca.

No, nije sve tako crno. Važno je da imamo pravo glasa i da živimo u demokratskoj zemlji jednakih mogućnosti. Upravo to pravo glasa je jedino što ćemo za koju godinu, kada budemo žedni i gladni, imati. Moći ćemo govoriti sve što nam se naredi dok i za to ne postanemo preslabi.

{slika}

Svakodnevni seksizam

Posted on by sdadmin

18. srpnja dobila sam dva e-maila koja su mi slomila srce i učvrstila me u mojoj odluci. U prvome duboko religiozna tinejdžerka objašnjava kako se oduvijek odijevala skromno i neupadljivo, uvjerena da ljepota dolazi iznutra. “Ljudi su mi govorili da sam odvratna, rugali mi se kada bih pokazala zanimanje za suprotni spol i ismijavali moju odluku da se ne vrednujem na temelju svog fizičkog izgleda. No budući da sam žena, svi se ponašaju kao da je upravo fizički izgled ono što me definira kao osobu, kao da je jedino to važno. To je seksizam s kojime se susrećem u svakodnevnom životu”.

Autorica drugog e-maila imala je slična iskustva – i ona je otkrila da odbacivanje slike ženstvenosti koju nameću mediji i časopisi dovodi do isključivanja iz društva, stigmatiziranja i propuštenih prilika. Njena “neobična frizura i tetovaže” dovode ju u niz neugodnih situacija na radnom mjestu: “Često me ignoriraju, isključuju iz razgovora, općenito se ne osjećam dobrodošlom iako imam svako pravo biti tamo. Moj izgled predstavlja problem jer sam žena. Da sam koji slučajem muškarac, moja frizura i tetovaže doživljavali bi se kao ´umjetnički´ ili ´ekscentrični´ – za žene je to ipak neprihvatljivo, nedolično, neženstveno”. Autorica dalje iznosi svoju ljutnju što je takav odnos kolega/ica prema njoj društveno prihvatljiv: “Nemam nikakvu podršku i čitava me situacija baca u očaj i depresiju. Nitko ne uzima u obzir moj rad ili moju osobnost. Ipak se radi o jednom poslovnom okruženju, u kojemu bi tako nešto trebalo biti nedopustivo. Osjećam da ne mogu nikako razbiti tu ´škvadru´ niti steći poštovanje. Previše sam se trudila da bih sada odustala, stoga mi ne preostaje drugo doli naći neki način da ignoriram nastalu situaciju ili joj se suprotstavim. Potonje rješenje podrazumijeva neki oblik sukoba, a to me baš i ne privlači “. Kako odmičem u čitanju e-mail poruke, stvari postaju sve gore – autorica spominje i seksualno zlostavljanje kojem je bila izložena na prethodnom poslu, a koje se jednostavno “pomelo pod tepih”. Njeni poslodavci nisu joj vjerovali, niti su joj pružili ikakvu podršku.

E-mailove koje sam navela odražavaju iskustva opisana u stotinama drugih koje sam primila otkako sam prije tri mjeseca pokrenula Everyday Sexism Project (projekt Svakodnevni seksizam) s ciljem prikupljanja primjera rodne neravnopravnosti s kojima se žene susreću u svakodnevnom životu. Na taj način želim pokazati svima onim koji tvrde da seksizam više ne postoji, da je rodna ravnopravnost postignuta, da žene koje se žale na seksizam ´pretjeruju´ i ´dramatiziraju´ – da se grdno varaju! Problem je mnogo ozbiljniji nego što to većina ljudi želi priznati. U tri mjeseca web stranica projekta zabilježila je desetke tisuća posjeta, a u moj je elektronski sandučić pristiglo više od 2000 priča iz svih krajeva svijeta. Žene su podigle svoj glas kako bi progovorile o problemu kojega se često zanemaruje, a koji prožima sve aspekte društva i dio je naše svakodnevice.

{slika}

Situacije i iskustva koja se opisuju u e-mailovima koje redovito primam mogli bi se svrstati u dvije kategorije: ´mali´ svakodnevni incidenti koji postupno uništavaju žene (inzistiranje na tome da se žene vrednuje na temelju njihovog fizičkog izgleda, ideali ženstvenosti koje nameću mediji) te ekstremne situacije napada, zlostavljanja i silovanja. Sa svakim pročitanim e-mailom, postajem sve više svjesna veze koja postoji između te dvije, naizgled gotovo oprečne kategorije. Kad se sve priče stave na istu hrpu, veze između opisanih iskustava postaju lako uočljive. Nemoguće je razdvojiti atmosferu koju stvaraju ´manji´ incidenti od one koja eskalira seksualnim nasiljem ili napadima u obitelji.

Brojni mailovi opisuju seksualno uznemiravanje na javnim mjestima: od masturbacije u javnosti i pipkanja u vagonima podzemne željeznice, preko dodirivanja grudi i genitalija do uvijek prisutnog dovikivanja i dobacivanja. “Zbog toga se osjećam nelagodno, kao da više nemam kontrolu nad vlastitim tijelom”, navodi jedna autorica. Druga ulične zlostavljače uspoređuje s grabežljivcima: “Njihove me oči prate.. Oni su poput vukova, prate me u stopu”. Nije teško zamisliti kako nepoštivanje i omalovažavanje žena koje se iskazuje ovakvim ispadima (kao i njihovo prihvaćanje, pa gotovo i normalizacija, na javnim površinama) postupno dovodi do ekstremnijih situacija, poput raznih oblika nasilja.

Mnogo je primjera seksizma na radnom mjestu. Djevojka koja radi kao DJ u noćnim klubovima piše da se zbog količina napastovanja, neželjenog dodirivanja i seksualnih uvreda s kojima se susreće na svakoj gaži osjeća “bespomoćno, maleno i poniženo. Zbog toga se grozim posla kojeg sam nekada obožavala”. Prodavačica u robnoj kući tvrdi da bi poslodavci djevojke koje se nisu šminkale i nosile pete slali kući. Nekoliko poslovnih žena žalilo se na kolege koji sastanke nerijetko održavaju u striptiz klubovima. Neke su mi se požalile kako im je teško stati na kraj seksizmu u poslovnom okruženju: “Ako želiš napredovati na poslu, takve stvari nećeš prijaviti. Najgore od svega je što su takvi seksistički ispadi postali sasvim uobičajeni, ljudi ih prihvaćaju kao nešto posve normalno”. Mnoge žene pisale su mi kako bi me upozorile na seksizam prisutan u novinskim i/ili TV izvještajima o političarkama, sportašicama i drugim ženama iz javnog života. Iz poruke u poruku uvjeravam se u to koliko nerealni ideali ženstvenosti koje se neprestano glorificira u medijima štete stvarnim ženama: “Debelim ženama poput mene neprestano se poručuje da možemo privući samo fetišiste, te da bi trebale biti zahvalne na bilo kakvoj pažnji, čak i ako se ta ´pažnja´ manifestira kao silovanje”, navodi jedna žena. Druga me pita: “Što ne valja sa mnom? Jesam li ja manje vrijedna osoba od muškarca? Jer tako se osjećam iz dana u dan”.

{slika}

Od studentica koje su šutke slušale predavanja profesora koji su oko ruke omotali crne trake kako bi obilježili dan kada je ženama dopušten upis na sveučilište, do konobarica koje su bile prisiljene nositi vrećastu odjeću kako bi izbjegle neželjenu pažnju, ključna poruka svih iskustava je ista: javna pobuna protiv seksizma redovito povlači za sobom bolne i štetne posljedice. Stoga žene u većini slučajeva razvijaju vlastite obrambene mehanizme koji im pomažu da se nose sa situacijom u kojoj se nalaze. “Svaki put kad bih se popela na ljestve moj bi me šef pljesnuo po guzici. Zbilja sam trebala taj posao, pa se nisam bunila”, kaže jedna prodavačica. Neki oblici seksizma toliko su uobičajeni da govoriti protiv njih znači na sebe navući stigmu. Ženama se jasno poručuje da zavežu i nauče se nositi s time, da se moraju nositi s time jer svijet naprosto tako funkcionira.

{slika}

Everyday Sexism Project nastao je iz stotina ´malih´ iskustava koja su mi postupno pomogla da shvatim da me društvo vrednuje i tretira drugačije jer sam žena. Ono što me ipak najviše razbjesnilo bila je spoznaja da ne samo da se žene tretira kao građane drugog reda, već im na raspolaganju ne stoje nikakve mogućnosti pobune. U slučajevima maltretiranja ili dobacivanja na ulici prolaznici uopće ne bi reagirali – nema pomoći, nema neodobravanja, samo prešutno prihvaćanje takvog ponašanja kao sasvim normalnog, uobičajenog i prihvatljivog. Kada bih se požalila muškim prijateljima i poznanicima, redovito bi mi govorili da pretjerujem. Sinulo mi je da je problem seksizma nerješiv upravo zato što ga tako malo ljudi prepoznaje kao problem. Stoga sam si dala u zadatak ne izravno riješiti problem, već dokazati da postoji.

Bila sam pripravna na otpor: propitkivanje, čak i kritike. No nipošto nisam bila pripravna na lavinu mržnje, prijetnji i verbalnog zlostavljanja koja se danima slijevala u moj elektronski sandučić. Ova virtualna reakcija zapravo je samo ponešto uvećani odraz stvarne stigme koja postaje neizbježnim pratiocem svakoga tko se drzne upozoriti na to da je seksizam još uvijek živ i zdrav. Ironija je, dakako, u tome da svi ti mailovi prepuni mržnje i zlostavljanja zapravo idu u prilog mojoj tezi da nam je ovakav projekt itekako potreban. Svakoga tko tvrdi da seksizam nije problem u suvremenom svijetu pozivam da pročita bilo koju od stotine poruka mržnje koje sam primila u prvim tjednima projekta. No ja sam još uvijek ovdje, a projekt i dalje raste, zahvaljujući tisućama žena koje su bile dovoljno hrabre i dovoljno ljutite da svoje priče podijele sa mnom.

{slika}

Raznolikost iskustava koje sam do sada prikupila jasno pokazuje da je seksizam nešto s čime se susreću žene iz svih kultura i društvenih sfera (do sada su pristigle priče iz Meksika, Francuske, Pakistana, Njemačke, SAD-a i Njemačke). Diljem svijeta pristiže podrška: mnoge javne osobe poput aktivista Petera Tatchella i glumice Ashley Judd stale su uz projekt. Djevojka s početka priče koja mi je pisala o zlostavljanju koje doživljava na radnom mjestu tvrdi da je činjenica da je s nekim podijelila svoja iskustva za nju “uistinu emancipirajuća”: “Ti si mi na neki način pružila podršku. Ne mogu ti opisati koliko mi to znači”. A ako se samo jedna osoba tako osjeća, onda čitav projekt doista ima smisla.

Prevela i prilagodila: Nada Kujundžić

{slika}

“Progon iz Irana za mene je jednak smrti”

Posted on by sdadmin

U siječnju ove godine roditelje prognane iranske glumice Golshifteh Farahani u njenom stanu u Teheranu telefonski je kontaktirao muškarac koji se predstavio kao službenik Vrhovnog suda Islamske republike. Počeo je vikati na njenog oca govoreći kako će mu kćerka biti kažnjena, a njene grudi bit će odrezane i donesene pred njega na tanjuru. Nekoliko dana ranije, Farahani se pojavila u kratkom crno-bijelom spotu s 30 drugih “mladih nada” francuskog filma s ciljem promocije nagrade Cezar, “francuskog Oskara”, za koju je i bila nominirana za svoju ulogu u dopadljivoj komediji o imigrantima Si Tu Meurs, Je Te Tue (If You Die, I’ll Kill You). U videospotu svaka od tih osoba skida po jedan komad odjeće predano gledajući u kameru kao da daju svoje “tijelo i dušu” za umjetnost. Farahani se odlučila obnažiti svoju desnu dojku, govoreći: “Pokazat ću vam vaše snove”. Reakcija koja je slijedila iz Irana izgledala je, blago rečeno, kao potres u kulturi. “Prava katastrofa”, prisjeća se Farahani pridržavajući rukama glavu. “Ne znam kako je desetak milijuna ljudi sljedećeg dana utipkalo moje ime u Google, ne želim znati …”

Uzdrman je tabu nevjerojatnih proporcija, i to ne od neke osobe željne izazivanja publiciteta, već od najomiljenije i najcjenjenije glumice u državi. Farahani je u Francuskoj možda bila samo jedna 29-godišnjakinja koja puno obećava, ali u Iranu je postala zvijezda u trenutku kad se s 14 godina pojavila u filmu The Pear Tree Dariusha Mehrjuija. Nakon osamnaest filmova stekla je status nasljednice Garbo, Jeanne Moreau i Irene Papas: rijetka ljepota i inteligencija udruženi s vatrenom emocionalnom iskrenošću u zemlji gdje se istina bilo koje vrste teško nalazi. U filmu M for Mother postala je dio nacionalne svijesti igrajući ulogu trudne žene otrovane plinom tijekom Iransko-Iračkog rata, napuštene od muža i pritom još noseći “Božji dar” u svojoj utrobi. I ruralni i urbani Iran s podjednakim su oduševljenjem prigrlili svoju realističnu junakinju: Golshifteh, zvijezda bez lažnog sjaja. Marjane Satrapi, autorica romana Persepolis koja je režirala film Chicken with Plums, kaže o Farahani: “Ona nije samo utjelovila Iran, ona je bila majka Irana”.

{slika}

Dan nakon što je videospot izišao, kad je počelo ono što ona zove “vatra”, iranska novinska agencija Fars News Agency objavila je službeno priopćenje u kojem je kritizira govoreći kako slike pokazuju “skriveno, ružno lice filma”. Niti jedan umjetnik prije nije bio predmet ovakve vrste poruge, koliko god da su ozbiljno uznemirili vlasti. Kazna za Farahani – progonstvo iz rodne zemlje. Glumica je ranije već dobila zabranu rada od Ministarstva kulture i islamskog vodstva zbog nenošenja marame na njujorškoj premjeri trilera Body of Lies redatelja Ridleya Scotta, u kojem je postala prva iranska glumica koja je nastupila u holivudskom filmu od revolucije 1979. Kritički osvrt filma na rad CIA-e (koja je skinula s vlasti zadnju iransku vladu slobodno izabranu od naroda 1953.) slabo se dojmio ajatolaha: Farahani je odmah oduzeta putovnica. Prije četiri godine, kako su se sva vrata zatvarala oko nje zbog državne represije u predizborno vrijeme – što će posljedično dovesti i do izbijanja “zelene revolucije“ – Farahani je pobjegla u Francusku nakon što je trebala platiti nedostižnu novčanu kaznu od 2 milijuna €. Kad je u Parizu javno progovorila u obranu neuspjele revolucije, poručeno joj je da se ne vraća.

Posljednji udarac joj je zadan kad su cenzori zabranili zadnji film koji je snimila u Iranu, About Elly Asghara Farhadija, čak i prije premjere. Kao mnogi prije nje, Farahani je tiho ignorirala zabranu da uzima glavne uloge, nadajući se da će se situacija smiriti. Neobično, film nikad ne bi vidio svjetlo dana, niti osvojio Srebrnog medvjeda u Berlinu, da nije bilo neočekivane intervencije samog predsjednika Mahmouda Ahmadinejada koji je rekao da “nije pošteno da film bude osuđivan zbog pogreške jedne glumice”. Ali to je bilo prije nego što je ta ista glumica dopustila da joj rame sklizne iz košulje s nesvjesnim izrazom lica Delacroixove junakinje na slici “Sloboda koja vodi narod”, i tako postala “žrtveno janje” za sve probleme i podjele u iranskom društvu. Ahmadinejad sigurno više neće biti tako popustljiv. Međutim, Farahani uvjerava da joj nije bila želja šokirati ili izazivati. “Mrzim politiku. To nije moj posao. Kao uvijek, nešto bez ikakvog smisla postane politička stvar. Znala sam da će biti problema. Ali sad živim u Francuskoj i tu moram raditi“.

{slika}

Kako komentira progon iz rodnog Irana? “To je bio veliki šok za mene i moju obitelj, a tako i za cijelo iransko društvo. Ipak, iz toga se razvila jedna dobra stvar u obliku otvaranja velike rasprave na način koji prije nikad nije bio moguć. Gledala sam te ljude kako me vrijeđaju, drugi su reagirali na to, neki su me branili, neki opet napadali. Došlo je do puno svađa unutar obitelji. Posebno su mladi ljudi mogli postati svjesniji svojeg položaja tijekom čitave ove rasprave, i vidjeti u pravom svjetlu ljude kojima su vjerovali”. Ipak, nemoguće je reći da posredna šteta nije bila neizmjerna. Njen otac, upravitelj kazališta ljevičarskog usmjerenja i disident jednako u vrijeme vladavine Šaha kao i Khomeinija, pet dana uopće nije mogao govoriti i primljen je u bolnicu nakon primanja opetovanih prijetnji. “Bilo je jako teško. Po prvi put se dogodilo da mi moja obitelj nije mogla pružiti podršku. Vatra je bila tako snažna i oni nisu mogli pobjeći od toga. Moram biti oprezna jer znam da ih tamo drže kao taoce … Ali ipak nakon nekog vremena – zbog veličine moga oca koji je usprkos skromnom podrijetlu uspio u životu – njihovi osjećaji su se počeli mijenjati. Otac se bojao da ću izgubiti podršku ljudi do koje mu je bilo iznimno stalo; ipak je on proveo cijeli život boreći se i žrtvujući sve za ljude. Nakon jednog mjeseca ili dva vidio je da ljudi imaju više poštovanja za mene, i tako je opet postao jako zadovoljan. Čak su išli i na nomadsko vjenčanje u središtu Irana. Ljudi svih generacija dolazi su do njih i primali ih za ruke govoreći: ‘Ne buditi tužni. Mi volimo Golshifteh.’ Moja majka je plakala. To je ljepota Irana, i zbog toga sam toliko ponosna na svoje podrijetlo, a osobno i zbog toga što sam iranska žena”.

Ali Farahani ne želi biti “Ivana Orleanska, glumica ‘s pričom’, egzotična žrtva progona. Progonstvo je kao smrt. Ne možeš to razumjeti dok sam to ne proživiš. Cijeli svijet te želi vidjeti kao žrtvu i pokušavaju utjecati na tebe da se osjećaš što većom žrtvom jer vide da si jadan i tako se bolje osjećaju. Zato su ljudi u Francuskoj toliko obuzeti trenutnim događanjima u Siriji. To je kao neki oblik pornografije zahvaljujući kojem se bolje osjećaš u svojoj koži, ali te zapravo nije briga za nikoga. Samo kažu, ‘Dođi, pobrinuti ćemo se za tebe,’ i onda te potpuno unište i ne daju ti papire. Ja sam samo glumica, i želim raditi”. Ističe da je neizmjerno zahvalna Francuskoj: “Po prvi put u životu zaista cijenim to što sam žena. Pariz je grad koji te oslobađa kao ženu od svih grijeha za koje misliš da si kriva, čisti te od toga i ti postaješ slobodna”. Stavlja maramu preko ramena. To je njen stari pokrivač za glavu, njen ´stari prijatelj´. Ta ju gesta podsjeća na ono što prepoznaje kao najveći problem za iranske glumice: činjenicu da ostatak svijeta “vjeruje da smo se rodile s maramom na glavi. Pogledaj Leilu Hatami. Samorazumljivo je da nakon osvajanja Oskara [za Farhadijev film A Separation] dobiješ puno poslovnih prilika. Ali ništa se ne događa, a ona još k tomu govori i četiri jezika”.

{slika}

Ali Farahani se ne zaustavlja. Ove jeseni u Francuskoj joj izlaze još dva filma, novi film ceste sniman u SAD-u sa Siennom Miller, i gotovo kao naručena za nju glavna uloga u The Patience Stone Atiqa Rahimija, koji je redatelj snima prema vlastitom romanu – dobitniku nagrade Goncourt, u čijem je središtu jedna afganistanska žena koja drži stražu nad mrtvim tijelom svoga muža. Kao i njen otac, Farahani je fundamentalistički nastrojena kad se radi o umjetnosti. Kaže kako ju je Farhadi “mučio” na snimanju filma About Elly tražeći od nje da zbog uloge ima promukli glas, zbog čega je morala glasno vikati po pola sata svako jutro prije snimanja uz obalu Kaspijskog mora i gutati brašno slanutka kako bi ostala bez glasa. Nakon što joj je probušen bubnjić na snimanju scene tučnjave, redatelj nije dopustio da joj se pruži medicinska pomoć sve dok nije dovršeno snimanje scene idući dan. Otad nisu razgovarali. “On je moj prijatelj ali ne može razgovarati sa mnom. I dalje dolazi i odlazi iz Irana. Ja sada predstavljam zlo. Paranoja je jedan od načina na koji te kontroliraju”.

“Imam ožiljke od svakog filma u kojem sam glumila”, kaže Farahani, podižući rukav i nogavicu da mi ih pokaže. “Ne postoji nikakva zaštita za glumce. Odnose se prema tebi gore nego prema psu. Radiš kao rob, ali ja to volim. Tako treba i biti. Svaki film treba raditi kao da ti je posljednji”.

Prevela i prilagodila: Mirela Brodnjak

Prosvjed za solidarnost

Posted on by sdadmin

Nedavno sam pisala jedan fakultetski rad o medijskim slikama ovogodišnjeg Dana mladosti. Jedna od stvari koje sam komentirala bilo je i medijsko tretiranje sudionika Dana mladosti. Moj je dojam bio da su autori analiziranih internetskih članaka i televizijskih priloga doživjeli sudionike kao nemoćnu, “bezopasnu”, minornu skupinu. Radi se uglavnom o starijim ljudima, skupini koja se danas nalazi u nezavidnom društvenom položaju. Oni se često proglašavaju nemoćnima u svakom pogledu – nemaju snage, slabi su, krhki, a isto tako su i nedjelotvorni, teško usvajaju nova znanja, nisu napredni, prodorni itd. Takvo poimanje starijih osoba nije zaobišlo niti medijski prikaz Dana mladosti. Jedan od zaključaka rada bio je kako se Dan mladosti tretira kao jedan mikrosvijet, parada ljudi izgubljenih u vremenu i prostoru, koji se oblače u smiješne uniforme, plešu smiješan ples, pjevaju smiješne pjesme kojih se više nitko ne sjeća. Sudionici Dana mladosti bili su unaprijed definirani kao skupine koje nisu sposobne formirati i proširiti neke političke ideje, a koje pak dolaskom na proslavu žele samo oživjeti sjećanja na prošla, bezbrižna, bolja vremena.

To je samo jedan od mnogobrojnih primjera predrasuda prema starijima, a upravo se protiv takvih predrasuda bori umjetnički projekt 55 +. Njime se želi povećati medijska vidljivost starijih ljudi i osvijestiti kako su oni itekako sposobni i spremni za aktivno društveno djelovanje. Projekt se odvija u Europskoj godini aktivnog starenja i međugeneracijske solidarnosti i okuplja predstavnike generacije starije od 55 godina. Organizira ga izvedbena skupina Montažstroj, a njime se starijima daje glas kroz sudjelovanje u radionicama, predstavi i filmu.

{slika}

Osim umjetničkog angažmana u projektu, generacija 55 + preuzima i inicijativu konkretnog javnog djelovanja. Svoju prvu prosvjednu akciju izvela je 5. rujna u Gradskom poglavarstvu u Zagrebu u svrhu odobrenja korištenja gradskih oglasnih površina za oglašavanje projekta 55 +. Naime, 30. svibnja zatražili su od Gradskog ureda za prostorno uređenje, izgradnju grada, graditeljstvo, komunalne poslove i promet da za potrebe promocije premijernih izvedbi kazališne predstave 55+, koje će se održati 23. i 24. rujna u Koncertnoj dvorani Vatroslav Lisinski, dodijeli 20 oglasnih površina za postavu jumbo plakata i 20 površina za postavu city light plakata. Nakon što im tri mjeseca nitko nije odgovarao na zahtjeve, a prema neslužbenim informacijama saznali su da im je za projekt namijenjeno sveukupno 10 oglasnih površina, okupili su se pred zgradom Poglavarstva kako bi od pročelnika Ureda Davora Jelavića saznali koji su kriteriji za projekte kojima se oglasne površine dodjeljuju i tko o tome odlučuje te kako bi se izborili za svoje zahtjeve. Do Jelavića nisu mogli doći, ali se pojavio Milan Bandić koji im je obećao ispuniti zahtjeve. Na kraju su sudionici projekta “55+” dobili pismeno rješenje kojim se odobrava postavljanje traženih plakata za oglašavanje projekta “55+” koje su potpisali spomenuti pročelnik Ureda i Jelena Čeklić s kojom je Montažstroj prije toga tri mjeseca pokušavao uspostaviti komunikaciju.

{slika}

U subotu 15. rujna održat će se druga prosvjedna akcija generacije 55 +. Prosvjedna povorka započet će okupljanjem u 11.30 pred zgradom Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu odakle će se zaputiti centrom grada te završiti na Zrinjevcu. Generacija 55+ poziva sve, i starije i mlađe sugrađane, da im se pridruže kako bi zajedno na miran način pokazali da žele bolje društvo. Također poručuju kako vjeruju da poticanjem solidarnosti, zajedništvom svih skupina našeg društva, bez obzira na godine, možemo učiniti male korake za promjene na bolje.

Trailer kojim se predstava najavljuje možete pogledati ovdje.

Politika privatnosti

Copyright 2024. Libela.org