Zdravstveni i seksualni odgoj u školama, ili tko tu koga …?!

Svi su se raspričali o zdravstvenom odgoju u školama pa htjedoh i ja uloviti koju minutu slave. S obzirom na činjenicu da sam žestoka zagovornica ranog zdravstvenog i građanskog odgoja idealna sam osoba za popljuvati sve što su napravili. Da su kojim slučajem ministar i ekipa trenutno školarci vjerujem da bi ih stavili na skraćeni program. Žestoka sam jer sam baš ja ta koja je mislila da je uhvatila boga za muda kada sam na početku mandata slušala vrlog ministra koji obećava brda i doline. Bila je to nada za mene kao profesorice sociologije da ću moći raditi posao koji volim i da ću predavati ono za što sam se školovala. Ali zašto bi kod nas išta bilo kako treba?

Sama ideja zdravstvenog i građanskog odgoja je fenomenalna, ono što bi djeca trebala usvojiti na kraju te priče i kako bi trebala usvojiti jest odlično zamišljena…na papiru. Onda dođeš do prakse i sve padne u vodu. Ovo su zaista važna znanja i kompetencije koje bi svako dijete trebalo usvojiti ali nikako na način na koji oni to sada pokušavaju ugurati. Opet se krenulo od repa, a ne od glave. Neću sada ni spominjati činjenicu da nitko nije znao da se novi predmet uvodi u škole (to već dovoljno govori o njihovoj sposobnosti) jer o tim podacima su dovoljno i drugi rekli. I nije problem u tome što se želi naučiti djecu (pa čak niti ideja sa mirnijim početkom dana malih kikaća) već je problem način na koji se to uvodi i činjenica da Ministarstvo nema veze sa stvarnošću. Nije cilj biologiji ugurati još jednu nastavnu cjelinu koju će klinci morati bubati napamet, već je cilj djecu osposobiti da vode koliko-toliko zdrav život, u svim segmentima. A to se ne postiže na ovakav način. Da li znate da se na biologiji (prvi ili drugi razred srednje škole) mjesec dana uči krvožilni sustav ptica? Da ljudi moji, sve žile ptičurina klinci moraju znati. Pa da je ministar uzeo udžbenik u ruke bi znao da nije rješenje ugurati još jedno poglavlje i misliti kako je problem riješen. To je samo jedan od bezbroj primjera. S druge strane imate građanski odgoj za koje se neki nastavnici dodatno školuju već nekoliko godina. Organiziraju se stručni skupovi, održavaju se edukacije i seminari, ali onda ubrzo shvatiš kako nisu glavnu stvar odlučili: tko će predavati građanski odgoj. Tko? Bilo tko! Bilo tko tko pokaže afinitet prema građanskom odgoju. Znate li što to znači u stvarnosti? Ja ću vam reći: u svakoj školi postoji dio nastavnika koji nema punu satnicu, ako ste dobri s ravnateljem/-icom, nategnuti će vam satnicu sa nekim “glupostima” kako bi imali punu satnicu. Posljedica toga je da učenici imaju još jedan predmet na popisu iz kojeg ništa pametno ne uče. Ali ne zato što je on u osnovi loše zamišljen već zato što nisu napravili dobru podlogu za novi predmet. Nikako da dođe vrijeme škole u kojoj se usvajaju znanja i kompetencije radi samog znanja, odnosno primjene u životu.

{slika}

Kada već pišem o zdravstvenom odgoju ne mogu se ne dotaknuti i seksualnog odgoja. Na Filozofskom pod satovima Sociologije spolnosti se govori o edukaciji djece i mladih više od 10 godina. Tolika istraživanja su napravljena i svako novo pokazuje sve goru situaciju po pitanju ranih stupanja u spolne odnose, promjene partnera, ne korištenja zaštite itd. Ali dežurni dušebrižnici se ne seksaju pa misle da se i ostali narod ne seksa pa shodno tome niti djecu ne treba učiti o svim opcijama koje postoje. Ili još bolje zagovaraju apstinenciju kao jedinu prihvatljivu opciju. Što time dobivamo da lažemo sebi samima? Djeca moraju dobiti realnu sliku o svijetu, upoznati sve mogućnosti, steći znanja na osnovu kojih će doći do vlastitih zaključaka. Jedino na taj način možemo odgajate pozitivne mlade ljude koji nemaju predrasude. 

Caitlin Moran – bez dlake na jeziku!

Ne tako davno, skupina uglednih britanskih novinarki odlučila se počastiti kojom čašicom džina. Kako to obično biva, pokoja čašica pretvorila se u čašicu previše: jedna od novinarki zaletjela se u zatvorena vrata, druga je priznala da su je na jednom pogrebu zatekli in flagrante delicto. Veselo društvance ubrzo su odalo omiljenoj razonodi: glasnom naricanju nad jadnim stanjem feminizma danas. Kako je pokret koji je nekoć bio tako buntovan, tako pun energije, tako djelotvoran odjednom postao tako… zamoran? Nismo se ni okrenule, a odjednom su njime su zavladali uštogljeni pripadnici akademske elite i samoprozvane dive á la Sex i grad – žene koje nas, kako navodi novinarka London Timesa Caitlin Moran (igrom slučaja ista ona novinarka koja se zaletjela u gore spomenuta zatvorena vrata), nastoje uvjeriti da će kupovina “fantastičnog donjeg rublja nekim čudom ublažiti zastrašujući podatak da se svega 1% svjetskog bogatstva nalazi u rukama žena”. Stoga ne čudi da je u nedavno provedenoj anketi na pitanje “Biste li sebe opisali kao feministicu?” čak 52% Britanki i 71% Amerikanki odgovorilo – NE! Pripite dame bijesno su udarile šakama o stol. Tada je jednoj od njih (ne zna se kojoj) palo na pamet da bi o cijeloj stvari trebalo napisati knjigu – izravnu i stvarnu knjigu koja će bez okolišanja i uljepšavanja pokazati zašto je feminizam još uvijek i važan i potreban.

{slika}

Pet mjeseci kasnije Caitlin Moran dovršila je svoj(e) manifest / memoare indikativnog naziva How To Be a Woman (Kako biti žena). Knjiga je odmah zasjela na vrh britanskih top ljestvica, a osim u Velikoj Britaniji, u njoj uživaju i čitatelji/ce 18 zemalja širom svijeta. Sama autorica svoj uradak opisuje kao “suvremenu verziju Ženskog eunuha (The Female Eunuch) Germaine Greer, napisanu s barskog stolca”. Iako How To Be a Woman i Ženski eunuh i nemaju previše dodirnih točaka, feminizam Caitlin Moran je (poput onoga Germaine Greer) u jednakoj mjeri stvar stava i analize. Prateći uspone i padove središnje antijunakinje (koja na početku knjige ima trinaest godina, previše kilograma i ravno nula prijatelja/ica), How To Be a Woman nudi duhovita i britka promišljanja o temama poput masturbacije, majčinstva, abortusa, novih vrsta depilacija, tiranije vrtoglavo visokih potpetica ili sve sitnijih gaćica. Svako autoironično poglavlje (“Počinjem krvariti!”, “Postajem dlakava!”, “Kako da nazovem svoje grudi?”) iz drugačije perspektive baca svjetlo na središnji problem ženskog tijela koje se, kaže Moran, odjednom pretvorilo u nakupinu nedostataka i problema koje pod hitno valja riješiti, uglavnom na štetu one koja to isto tijelo nastanjuje. Intelektualka, buntovnica i zafrkantica, Moran je svojim “feministice u pubu” stavom osvojila milijune čitatelja/ica. Budući da ni ja nisam bila imuna na njen šarm, poželjela sam je upoznati.

Za Caitlin Moran nipošto ne vrijedi krilatica ´Ne mari za male stvari´. Naprotiv, upravo zanemarivanje tzv. ´malih stvari´, smatra ona, dovodi do ´velikih problema´. Kao ilustraciju poziva se na nedavni incident u Zastupničkom domu u Michiganu: jedna je zastupnica izbačena nakon što je za vrijeme debate oko najrestriktivnijeg zakona protiv pobačaja u povijesti SAD-a, upotrijebila riječ ´vagina´. Dvadeset minuta nakon što je zastupnica napustila zgradu Zastupničkog doma, zakon je usvojen. “Prvo ti brane da koristiš riječ koja označava dio ženskog tijela, onda ti oduzimaju kontrolu nad tim istim djelom tijela”, ogorčena je Moran. “Da su sve žene koje su se u tom trenutku nalazile u prostoriji ustale i viknule ´Vagina!´ što bi napravili? Ili, da je svaka žena koja je napravila pobačaj ustala i rekla: ´Ja sam napravila pobačaj – da je ovaj zakon u to vrijeme bio na snazi, danas ne bih bila ovdje´. Kad bi svaka žena koja je napravila pobačaj sutra odlučila demonstrativno ne otići na posao, čitava država ne bi mogla funkcionirati. I to bi bilo vrlo simbolično: naime, ni žene ne mogu funkcionirati kada im se oduzme kontrola nad njihovim reproduktivnim sustavima”. Moran zagovara “nulti stupanj tolerancije” prema “svima patrijarhalnim sranjima”: od neukusnih ´šala´, preko Disneyevih princeza, do botoxa. Svim ženama koje zaziru od same riječi ´feminizam´, poručuje: “Koji to dio ´oslobođenja žena´ nije za vas? Pravo glasa? Činjenica da žena više nije vlasništvo svog supruga? Traperice? Madonnin ´Vogue´? Što, sva ta sranja vam možda idu na živce? Ili ste možda sve bile pijane kad ste odgovarale na pitanja iz ankete?”

{slika}

Prošla je ponoć. Iduću rundu koja se ispija u privatnom londonskom klubu Groucho plaća Moran. “Ova pića plaća feminizam!” viče Moran, mašući cigaretom. Osmišljen kao alternativa uštogljenim klubovima, Groucho (ili, kako ga posjetitelji često od milja zovu, The Grouch, eng. gunđalo, zlovoljna osoba) ime duguje glasovitoj šali Groucha Marxa da se nikada ne bi učlanio u klub koji bi njega primio kao člana. Moran taj paradoks živi punim plućima: nakon što je u mladosti čak dva puta izbačena iz kluba zbog nanošenja materijalne štete i javnog bluda, 2011. uz počasnu titulu “Buntovnice godine” dodijeljeno joj je i besplatno doživotno članstvo. Dok sjedimo u Grouchu, oko Moran se okuplja se više i više ljudi: glumci/ice, glazbenici/ce, pisci/spisateljice. I obožavatelji/ce – različite dobi, seksualnih orijentacija i modnih izričaja. Feminizam – klub u koji se nitko nije želio učlaniti – odjednom se doima kao najatraktivnija stvar na svijetu. U jednom trenutku, kolegica iz London Timesa okreće se prema meni i kaže: “Moraš imati na umu da je Caitlin osoba koja do svoje 16.-e godine uopće nije imala prijatelja. Možeš li to zamisliti? Mislim da još uvijek ne može vjerovati da ju ljudi vole. Njeno djetinjstvo… Često kaže da je preživjela jedino zahvaljujući vlastitoj upornosti i entuzijazmu”.

Moran je bila najstarije od osmero djece. Njena je majka obožavala djecu, no čim bi počela hodati, briga o njima padala je na Caitlinina leđa. Otac joj je postigao osrednji uspjeh kao bubnjar u psihodeličnom rock bendu. I on i čitava obitelj bili su uvjereni da će se bend jednog dana proslaviti. “Sjećam se kada smo zajedno gledali Live Aid – svi smo mislili, ´Vau, kad se tata proslavi mi ćemo se družiti s djecom Boba Geldofa!”, kaže Moran. U međuvremenu, obitelj je živjela u industrijskom gradiću Wolverhamptonu, preživljavajući na socijalnoj pomoći. Nisu imali gotovo nikakvog doticaja s vanjskim svijetom: bez prijatelja, bez rođendanskih zabava. Moran kaže da se “školovala kod kuće”, no to nije sasvim točno: roditelji su je natjerali da se ispiše iz škole kada joj je bilo 11 jer su je vršnjaci zlostavljali. A i to joj je ostavljalo više vremena da pomaže po kući. Kada je prevalila trinaestu, napokon joj je sinula da se njena obitelj nikada neće obogatiti. Strahujući da bi mogli ostati i bez ono malo socijalne pomoći koju su dobivali od države, odlučila je spasiti obitelj u stilu Jo March – pišući roman. Danas priznaje da njen književni prvijenac nije bio bog-zna-što, no uspjela ga je objaviti. Sa 16 godina počela je pisati za glazbeni časopis, godinu dana kasnije našla se u ulozi voditeljice glazbene emisije na nacionalnoj televiziji. Tinejdžerka koja je većinu života provela razgovarajući gotovo isključivo s članovima najuže obitelji, odjednom je intervjuirala zvijezde poput Björk ili članova grupe Oasis. Bilo je to početkom 90-ih, kada je pokret Riot Grrrl uzimao maha.

{slika}

Moran je oduševio Riot Grrrl: feministički orijentiran, bijesan i potpuno subverzivan, pokret je popularne prikaze ženstvenosti zamijenio slikom djevojke obrijane glave u minici i vojničkim čizmama, s riječju ´drolja´ istetoviranom na trbuhu. “Kada sam prvi put čula za Courtney Love bilo mi je 15, bila sam debela, previše sam pričala i previše pila”, prisjeća se Moran. “Ono što mi je u tom trenutku zaista trebalo bila je žena kojoj se živo jebalo za sve”. Godinu dana kasnije, Moran je vrištala i skakala na koncertu ženske grunge skupine L7, kada je njihova pjevačica Donita Spark u publiku bacila svoj tampon. No Riot Grrrls ubrzo su zamijenile prihvatljivije – i mnogo profitabilnije!- Spice Girls. “Zvuči kao da se šalim, ali ja sam ozbiljna kad kažem da je sa Spiceicama sve otišlo kvragu”, kaže Moran. “Prisvojile su frazu girl power koja je za njih značila jedino druženje s prijateljicama. Mislim, što ćete drugo s prijateljicama nego družiti se?!”. Moran je u međuvremenu napunila 18.-u, počela pisati kolumnu i, na svoje veliko olakšanje, postala djelom srednje klase. Čak ni danas, kada ima supruga, dvoje djece, vlastitu kuću i uspješnu karijeru, ne može vjerovati da je doista uspjeha. Često ima napadaje panike protiv kojih se najčešće bori – pisanjem. “Pisanje me spasilo. Pisanje me nastavlja spašavati”.

{slika}

Moran me dočekuje u svom domu u sjevernom Londonu. Prolazimo kroz sobe koje su od poda do stropa ispunjene knjigama, pločama i CD-ima. Na ulazu u kuhinju zastaje kako bi mi pokazala Post-it poruku koju joj je dala petnaestogodišnja obožavateljica iz Nizozemske. Natpis “Šteta što nisi lezbijka” popraćen je crtežom nasmiješenog lica. Kraj poruke nalazi se fotografija Moran i njenog supruga, glazbenog kritičara i autora radijskih emisija. Moran se udala u 24.-oj godini, u 28.-oj već je imala dvije kćeri. Tradicionalne uloge supruge i majke doimaju se nespojivima sa slikom ´divlje´ Caitlin. “Da, za žene je uvijek bilo ili-ili: ili partijanje ili vođenje kućanstva, ili kolačići ili kokain. A ja sam htjela i jedno i drugo – i to sam i dobila”, kaže Moran. Moranine kćeri su feministice. Kada je starijoj kćeri Lizzie bilo osam godina, ispitivala je majku o Barbikinim bujnim kovrčama. Moran je iskoristila priliku da s njom porazgovara o nerealnim prikazima žena, te ju potaknula da nacrta lutku onako kako bi trebala izgledati. “Lutka na crtežu imala je velika stopala, spojene obrve i dlakave noge… I da, jedna sisa bila je malčice veća od druge!”, smije se Moran. Prošle godine za Noć vještica djevojčice su se odjenule u sufražetkinje. Ono što ju ipak pomalo brine, njihov je glazbeni ukus. “Ne želim da u potpunosti odbace pop glazbu”, kaže Moran, “ali problem je u tome što je većina pjevačica danas praktički polugola. Najviše me ljuta manjak raznolikosti, to neprestano, zatupljujuće ponavljanje jednog te istog, ludo nerealnog ideala za žene. Adele je jedina žena kojoj je u posljednjih ne-znam-koliko godina uspjelo doći do broja jedan potpuno odjevenoj!” I kako su ona i kćeri riješile taj problem? “Na kraju smo se složile da ćemo žaliti Rihannu. Ja sam im rekla: ´Ma pogledajte samo Rihannu – ona je jedna od najvećih pop zvijezda na svijetu, ultrapoznata je, moćna, bogata… A u svakom se spotu pojavljuje samo u gaćicama. Jadna Rihanna! Tek kad počne nositi lijepe vestice, znati ćemo da se doista obogatila”.

{slika}

Knjiga How to Be a Woman nedavno se pojavila i na američkom tržištu. Kakva su Moranina očekivanja? “Ma, ja samo želim da mi Tina Fey postane najbolja prijateljica”, kaže u šali. “I Lena Dunham. I Oprah, naravno. Sve što želim za sebe je da te tri ženske pročitaju moju knjigu i kažu: ´Dobro je´. Samo one”. Zastajkuje. “I Roseanne Barr. OK, to su četiri žene. Vidiš kako sam skromna, bila bih sretna i s četiri prodana primjerka u SAD-u. Uf, skoro sam zaboravila Hillary. I Michelle Obamu! OK, šest žena…” Svaka od žena na Moraninom popisu za sebe je pred očima javnosti otkrivala “kako biti žena”, te kroz taj proces (samo)otkrivanja širila horizonte i stvarala nove mogućnosti za žene uopće. A to je upravo ono što i Moran želi: da svaka žena ima slobodu doista odrediti samu sebe, da svaka žena bude gospodarica vlastite sudbine. “Želim revoluciju”, kaže ona. “Jer imam djecu i želim da se stvari promijene prije nego ih pustim u svijet. Želim živjeti u svijetu u kojem su moje kćeri sretne i sigurne, u kojem ne stoje pred zrcalom i ne jadikuju da su debele i da se ne uklapaju. I zato mi nema druge nego da promijenim svijet. Imam još nekih šest godina da ga pretvorim u feministički raj za moje dvije djevojčice”.

Prevela i prilagodila Nada Kujundžić

Zdravija i sretnija Hrvatska kad o djeci brine MZOS

Svaki put kad pomislimo da ne može gore, Ministarstvo obrazovanja, znanosti i sporta nas uvjeri u suprotno. Ovaj put je, barem za sada, uspješno izbjegnuta javna rasprava o apstinenciji i odgovornom seksualnom ponašanju i tenzije koje u takvoj raspravi nastaju između predstavnika Katoličke crkve i različitih grozdova s jedne strane, te predstavnika/ca institucija i organizacija koja promoviraju prava djece i rodnu ravnopravnost.

Način na koji se Ministarstvo obrazovanja i Agencija za odgoj i obrazovanje odnose prema uvođenju zdravstvenog odgoja i zdravlju djece jasno nam pokazuje da ih zanima samo vlastita promocija. Spektakularno je održana prezentacija nepostojećeg kurikuluma kojeg će provoditi nastavnici koje će nekada netko možda educirati i koji su to sve, naravno, saznali iz medija. Svrha te prezentacije je potpuno nejasna jer je objašnjeno da najveći dio sadržaja već postoji u obaveznom kurikulumu, pa se pitamo što nam to tako pompozno ponovno serviraju.

Ministri obrazovanja se mijenjaju ali ne i njihov način rada. Olako se razbacuju pokazateljima i rezultatima i ta lakoća nam sa sigurnošću govori da ih nemaju namjeru i ostvariti.

Na prezentaciji kurikuluma zdravstvenog odgoja na kojoj je osim predstavnika Ministarstva obrazovanja i Agencije sudjelovalo multidisciplinarno Povjerenstvo za izradu kurikuluma zdravstvenog odgoja (čiji su članovi/ce koji su predstavljali program igrom slučaja svi liječnici/e, baš kao i ministar) slušali smo jako puno o ugodnoj atmosferi u kojoj se radilo, pranju ruku i zubića, debljini i velikoj potrebi za bijelim stolnjacima. Slušajući ih cijelo sam vrijeme imala u glavi sliku tristotinjak djece koje čekaju u redu da operu zube na onih pet umivaonika koje imaju u školi i da će i oni koji su do sada voljeli prati zube, vrlo brzo zamrziti tu aktivnost. Ono što tada nisam niti mogla zamisliti je da u 21. stoljeću u Lijepoj našoj ima škola bez tekuće vode i kanalizacije. Zahvaljujući javnoj prezentaciji zdravstvenog odgoja saznali smo da dijete predsjednika Vlade nije steklo naviku pranja zubi, te da njegova djeca ne jedu čips kod kuće. Moram priznati to nije baš informacija koju sam željela dobiti. Više me je zanimalo u kojem se trenutku i pod čijim pritiskom dr. Sanja Musić Milanović, u čiju ekspertizu ne sumnjam, pojavila u Povjerenstvu za izradu kurikuluma zdravstvenog odgoja, jer inicijalno u to Povjerenstvo nije bila imenovana.

Na prezentaciji nismo čuli ništa o prevenciji nasilja, spolnoj rodnoj ravnopravnosti i spolnom odgoju. Moto u izradi kurikuluma bio je ‘učiti kroz praksu’; od nastavnika/ca se očekuje da mijenjaju samo način podučavanja koji će voditi k stjecanju i primjeni vještina, a ne količinu činjenica. Najavljeni kurikulum zdravstvenog odgoja u osnovnim i srednjim školama ne mijenja postojeći program niti udžbenike, 70% predviđenog gradiva već postoji u obaveznom kurikulumu i ostalih 30% će biti obrađeno u do 12 sati razredne zajednice. Pri čemu sintagma “do 12 sati” u praksi može značiti da je i jedan školski sat dovoljan da škola zadovolji traženu formu.

Agencija za odgoj i obrazovanje ponudila je nastavnicima materijale za pripremu satova i među njima nema ništa što se tiče rodne ravnopravnosti i seksualnosti adolescenata. Jedna analiza udžbenika/radnih bilježnica/zbirki zadataka za osnovne i srednje škole iz predmeta “Priroda i društvo”, “Biologija”, “Etika”, “Psihologija” kojom se željelo utvrditi postojanje sadržaja vezanih uz seksualnost i reproduktivno zdravlje u sadržaju udžbenika ili pak tema vezanih uz rodnu ravnopravnost ukazuje na nedostatak i neprimjerenost informacija o seksualnosti i reproduktivnom zdravlju u postojećim školskim udžbenicima. U većini analiziranih udžbenika ne koristi se sustavno rodno osjetljiv jezik kroz cijeli udžbenik, a u nižim razredima djeca još uvijek uče da se kućanski poslovi dijele na muške i ženske, dok su zanimanja prikazana stereotipno. U osmom razredu, dakle u dobi od 14 godina, djeci se po prvi put u toku cijelog školovanja objašnjava što je spolni ud (penis), kontracepciji je posvećena cijela jedna rečenica “Osim uzdržavanjem od spolnih odnosa tj. apstinencijom, oplodnja se može spriječiti prirodnim metodama te uporabom kontracepcijskih sredstava”, a o temama kao što su orgazam, oralni i analni seks ili što je spolni odnos ne saznaje ništa tokom cijelog školovanja. To je dovoljno informacija, kažu predstavnici Agencije za odgoj i obrazovanje i Ministarstva obrazovanja. Uostalom, zašto bi ih o menstruaciji i poluciji trebalo učiti prije nego iskustveno saznaju o čemu se radi. Mogu se samo nadati da slično ne vrijedi i za neplaniranu trudnoću i spolno prenosive infekcije.

Ovim sam se tekstom definitivno pozicionirala u kategoriju onih za koje Ministar misli da “imaju nešto protiv građanskog ili zdravstvenog odgoja i ne razumiju koji je smisao odgoja i obrazovanja za građansko društvo i za zdravlje”. Možda je i u pravu jer sam u vrijeme njegovih prethodnika uložila puno energije da određeni štetni programi seksualnog/zdravstvenog odgoja ne uđu u škole.

Ako je ovakav zdravstveni odgoj “garancija zdravije i sretnije Hrvatske” kako kaže Ministar, dobro je da je na njegovu izradu potrošeno 0 kuna, jer će i njegov utjecaj na zdravlje sreću djece biti blizu nule (0).

P.S. Usput budi rečeno Ministar se hvali i uvođenjem građanskog odgoja u škole i iako je to sasvim druga i dugačka tema, Ministar se mogao barem javno zahvaliti organizacijama civilnog društva koje će odraditi cijeli posao oko tog predmeta – educirati nastavnike, pilotirati i evaluirati program. Ministarstvo čak neće morati niti osnovati neko Povjerenstvo koje bi utvrdilo da se 70% tog sadržaja već ionako provodi u postojećem kurikulumu.

Golotinjom do lajkova

Ukoliko ste se zatekli krajem kolovoza na plaži Zlatni rat na Bolu mogli ste uživati u pogledu na turistkinju u minijaturnom kupaćem kostimu. No, ne brinite, za sve vas koji niste bili tamo tu je portal Jutarnjeg lista.

U fotogaleriji “Ako se jako dobro zagledate, vidjet ćete da ipak nije sasvim gola” možete vidjeti nepoznatu brinetu. Iako vam se čini da nije odjevena, ipak ima kupaći kostim. Ako se dobro zagledate vidjeti ćete da se on sastoji od malenih gaćica i zlatnog lanca koji drži kostim “na mjestu”. Kako novinari Jutarnjeg nisu znali kakva je to novotarija, radišno su se bacili u istragu i vrlo brzo riješili misterij. Kupaći kostim se zove bungie monokini i dio je porno donjeg rublja.

Dobro staro moraliziranje!

Rasprava o kupaćem kostimu kao i ostale slične rasprave na našim portalima ili društvenim mrežama iznjedrile su i dobro staro moraliziranje. Počevši od toga je li ona stvarno gola, pa rasprave o tome kakav uzor pruža svojoj kćeri, kakav joj je to djed pored nje pa sve do suprotstavljanja “crkvenjacima” i konstatacije: neka žena nosi što god želi. Sloboda govora, ponašanja i izbora životnog stila opet je zasjala punim sjajem. Sve je to super dok je dio općepriznatih normi i standarda življenja. A ako ne živiš na način koji je općeprihvaćen, onda barem glumi da je tome tako. Zanima me samo koliko je tih “moralnih” ljudi koji su iskazali zabrinutost ponašanjem majke zaslužilo titulu dobrih roditelja. Koliko je tih “liberala” koji vode imaginarne sukobe sa “crkvenjacima” zaista liberalno prema svojoj okolini. Vjerojatno tek neznatan broj jer ljudima osim moraliziranja najbolje ide licemjerje. Zabavljaju se komentirajući tuđi život i postupke dok se smeće pred vlastitim vratima gomila.

Narod se zabavlja, mi ostvarujemo profit – dobro je

U novinarstvo kao sredstvo za ograničavanje manipulacije vladajućih elita, razotkrivanje afera i promicanje pozitivnih životnih stilova u Hrvatskoj više ne vjeruju ni najveći naivci i optimisti. U vrijeme kada nam je gospodarstvo u katastrofi, pola Dalmacije u plamenu, premijer razmišlja o kuhanim ili pečenim jajima a narod se zabavlja brinetom i njenim kupaćim kostimom.

Kao budući ili sadašnji intelektualci govorit ćete da je naše novinarstvo čisto smeće i da su granice dobroga ukusa davno prijeđene, no koga briga? Činjenice govore suprotno. Navedena galerija najgledanija je galerija portala Jutarnjeg lista, članak je stotinu ljudi podijelilo na svojim Facebook profilima te još nekoliko stotina ljudi komentiralo uz kavu. Nisu hrvatski novinari glupi, otkrili su čarobnu formulu. Pusti loše teme, daj malo golotinje, ljudi se zabavljaju, mi zarađujemo.

Ljudi se zgražaju njenom kupaćem kostimu, zgražamo se odabiru teme Jutarnjeg lista. No, ako otvorim članak o kojem se raspravlja o ozbiljnoj gospodarskoj krizi ili nekom problemu naše zemlje koji se tiče svih nas – neće taj članak imati previše pogleda, gotovo nitko ga neće podijeliti na Facebook profilu niti ćemo o tome satima raspravljati na kavi. Nije nas briga. Ako se svi bunimo protiv žutila, zašto se onda ono najbolje prodaje? Zato jer smo članak o minijaturnom kupaćem kostimu i fotografije svi pročitali i pogledali. Neovisno o tome zgražamo li se nad time ili ne. Time je Jutarnji ostvario svoj cilj. Čarobna formula donijela mu je profit i to je na kraju dana jedino važno. U tome je tužna istina hrvatskog novinarstva kojeg sam i sama dio. Možda bi bilo bolje da i ja odjenem monokini, tada bi netko i poslušao što imam za reći.

Počinje izrada zakona o partnerstvima

Ministarstvo uprave za Queer.hr potvrdilo je da se danas po prvi put sastaje radna skupina koja će izraditi zakon o životnim partnerstvima, a sastoji se od tima stručnjaka.

“U rad skupine bit će uključen i zajednički predstavnik zainteresiranih nevladinih udruga, uz predstavnike ministarstava i Vladinog ureda za ravnopravnost spolova.” Pri izboru članova radne skupine navode da su vodili računa o tome da se radi o predstavnicima institucija u čiji djelokrug spadaju pitanja koja ovim zakonom treba uredit, no navode mogućnost i da se radna skupina, ovisno o potrebi  proširi.

Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova, Višnja Ljubičić kaže da pri izradi ovog zakona vidi veliku ulogu organizacija civilnog društva.

“Pronašli smo zajednički jezik s udrugama” – navodi opisujući dosadašnja dobra iskustva suradnje, te da je prioritet u dijalogu između organizacija uspostaviti zajedničke parametre – što to znači registrirano, a što životno partnerstvo. Uloga nevladinih organizacija ključna je i stoga, nastavlja, što one daju “meso iz životnih situacija” – dakle uz primjere iz stvarnog života propituju se potrebe i problemi, ne bi li se onda uobličio zakon koji će ih uspješno riješiti.

Područja koja su radnoj skupini prioritetna jest poboljšanje sadašnje situacije – iako za sada konkretna prava nisu navedena: “Osnovni cilj novog Zakona je uspostaviti okvir koji će omogućiti veću razinu prava od onih koja su u ovom trenutku osigurana Zakonom o istospolnim zajednicama i odredbama drugih propisa koje se odnose na izvanbračnu zajednicu. Pritom ćemo kao predložak koristiti Nacrt zakona o registriranom partnerstvu koji je već bio upućen u proceduru, pri čemu ćemo voditi računa i o aktualnim rješenjima drugih zemalja u regiji.” – rekli su nam iz ministarstva.

Tell me – ‘quando quando quando..?’

Pitanje koje međutim vjerojatno najviše zanima istospolne parove jest – kada će imati priliku stupiti u partnerstvo regulirano ovim zakonom. Procjene su iz ministartsva o procesu neodređene ali ipak ne toliko daleko u budućnosti: “U ovom trenutku procjenjujemo da će Zakon biti upućen u saborsku proceduru u prvom tromjesečju 2013. godine.”

Više od 60 posto ispitanica smatra kako su žene u Hrvatskoj diskriminirane

U Centru za ženske studije u srijedu, 05. rujna, održana je konferencija za medije s ciljem predstavljanja rezultata istraživanja Žene u hrvatskoj politici 2011.

Za početak važno je naglasiti da društvenih istraživanja, a pogotovo onih koji se tiču žena, u Hrvatskoj nema dovoljno. Razlog tome je prvenstveno u nedostatku novca. No problemi postoje. Ovo istraživanje je važno jer se provodi longitudinalno od 2003. godine. Posljednje, iz 2011. pokazuje da nažalost, većeg poboljšanja što se tiče žena u hrvatskoj politici nema.

 Zašto je tome tako?

Vlasta Ilišin, iz Instituta za društvena istraživanje, u svom je izlaganju istaknula kako se ponekad čini da znamo što većina populacije misli, no rezultati pokazuju da nije uvijek onako kako se čini. Zbog toga su ova istraživanja važna, a posebice kako bi se senzibilizirala javnost i potaknula javna rasprava o podzastupljenosti žena u hrvatskoj politici, te o diskriminaciji žena u društvu općenito.

Istraživanje tako pokazuje da 61,2 posto ispitanica smatra da su žene u Hrvatskoj diskriminirane, dok tek upola manje ispitanika, odnosno njih 36,7 posto dijeli njihovo stajalište.

Zanimljiv podatak je i da su niže obrazovane žene više diskriminirane, čak njih 68,5 posto, dok tu istu diskriminaciju niže obrazovani muškarci primjećuju u 48,8 posto slučajeva. Dakle, nalazi upućuju na iskustvo višestruke diskriminacije ispitanica, odnosno na kompleksnost i premreženost diskriminacije na osnovu spola, obrazovanja i nesumnjivo materijalnog statusa.

No, s druge strane, više obrazovani ispitanici/ce primjećuju kako je problem diskriminacije vezan uz patrijarhalno društvo. Dakle, s porastom obrazovanja povećava se i svijest o diskriminaciji i potrebi političke participacije žena.

Nažalost, kako ističe Marjeta Šinko, znanstvenica s Fakulteta političkih znanosti i sudionica projekta, većina ispitanika/ica smatra da je potrebna veća participacija žena u politici, ali ne primjećuju prepreke u društvu poput: dvostruke opterećenosti žena, predrasuda te patrijarhalnog svjetonazora.

Pitanje ženskih kvota u hrvatskoj politici

Što se tiče ženskih kvota u politici, Marjeta Šinko smatra da su kvote važne, ali nisu jedina mjera za ono što trebamo činiti. Kvote su samo jedna od mjera.

Vlasta Ilišin smatra da kvote nisu bez razloga izmišljene. One su potrebne zbog diskriminacije, što istraživanje i pokazuje. Dobar primjer za to su skandinavske zemlje. Na njihovom primjeru možemo vidjeti da kvote ne traju vječno, već se svijest građana i građanki mijenja. Dakle, kvote ne bi smjele trajati vječno, već bi građane trebalo više educirati čime bi se mijenjala i njihova svijest.

Helena Štimac Radin, ravnateljica Ureda za ravnopravnost spolova Vlade Republike Hrvatske, istaknula je kako kvote uvijek izazivaju raspravu, a pogotovo uoči izbora.

Višnja Ljubičić, pravobraniteljica za ravnopravnost spolova, napomenula je kako su uvijek velika očekivanja od kvota. Međutim, europska istraživanja su pokazala da kvote, kao prijelazna mjera, promjene donose tek nakon desetak godina. Problem hrvatskog društva je i taj što žena još uvijek ima tradicionalnu ulogu, pogotovo u ruralnim krajevima.

No, od iduće godine, kada nam predstoje lokalni izbori, a kako ističe i saborska zastupnica i predsjednica Socijaldemokratskog foruma žena SDP-a Hrvatske Gordana Sobol, kreće u proceduru odredba Zakona o ravnopravnosti spolova, prema kojoj su političke stranke dužne voditi računa o uravnoteženoj zastupljenosti žena i muškaraca na izbornim listama, odnosno da zastupljenost ni jednog spola ne bude niža od 40 posto. Dakle, ako stranke na predstojećim lokalnim izborima ne budu imale 40 posto žena na svojim listama plaćat će kaznu u rasponu od 20 do 50 tisuća kuna.

No, hoće li  stranke ispoštovati zakonske norme, ili će radije platiti kaznu, pokazat će predstojeći izbori.

Isto tako ostaje za vidjeti kako će izborne liste izgledati- hoće li žene na njima biti ravnopravno raspoređene s muškim kolegama ili će se naći tek na začeljima tih lista.

Podatke o istraživanjima možete pronaći ovdje:  http://www.ured-ravnopravnost.hr/site/preuzimanje/dokumenti/nac_strat/istrazivanja/CZS_zene_politici.pdf