Seksizam unutar četiri stranačka zida

Donosimo pismo čitateljice o nedavnom incidentu u zadarskom SDP-u. Želite reagirati na nedopustive seksističke ispade u vašoj okolini? Pišite nam na info@libela.org!

 

Iako je prošlo gotovo mjesec dana od jednog od zatvorenih stranačkih sastanaka, na kojemu je bivši predsjednik zadarske županijske organizacije SDP-a Svetko Šarić aktualnu predsjednicu Renatu Sabljar-Dračevac nazvao “lažljivom kučkom”, nitko iz SDP-a nije se javno oglasio da osudi taj ispad, a kamoli da je itko snosio konzekvence za neprihvatljivo ponašanje, mada je i sam Šarić potvrdio izrečeno rekavši “Rekao sam ja i puno toga drugoga, ali ne vidim razlog zbog kojega bi unutarstranački sastanci trebali biti zanimljivi medijima”.

Na istom su sastanku sjedile i Milijana Urošević, predsjednica županijskog Foruma žena SDP-a, Tatjana Petrić, predsjednica gradskog Foruma žena SDP-a, Nevena Petani, predsjednica županijskog Povjerenstva za ravnopravnost spolova te saborska zastupnica Ingrid Antičević Marinović i niti jedna od njih nije osjetila potrebu pobuniti se protiv takvog nasilnog govora koji priliči jednoj seoskoj gostionici (ili Hrvatskom saboru). Na upit novinara, predsjednica županijskog Foruma žena pitala se kako za to uopće novinari znaju i time sama potvrdila istinitost izrečenih riječi, te potom rekla da ne želi komentirati, dok je Petrić na pitanje zašto nije zaštitila kolegicu kazala: “Unutarstranačka stvar”.

Oko cijelog slučaja je nešto razgovorljivija bila predsjednica Županijskog povjerenstva za ravnopravnost spolova, Nevena Petani, koja nije negirala izrečene riječi Šarića, ali je konstatirala da nije bilo “šovinističkog ispada”. Ako tako komuniciraju na unutarstranačkim sastancima, onda se pitam kome sam dala glas na izborima i kakvi su to ljudi koji ne reagiraju na nepravdu, koji dopuštaju ovakvu retoriku i koji se nakon toga  prave kao da se ništa nije dogodilo, te kojima je više bitno “tko” je rekao od same činjenice da je tako nešto izrečeno?

Upravo slične stvari SDP-ovci su godinama zamjerali HDZ-u, i tim više je ova priča strašnija i žalosnija.

Iz ove priče mi je teško naći razlike među njima. Čini se da smo još daleko od civiliziranog društva, i čini se da je uz ovakve epizode, sasvim svejedno tko je na vlasti. 

U potrazi za zlatnom sredinom

Danas u javnom diskursu nema mjesta za zauzimanje nekog srednjeg stajališta. Mediji nas (uglavnom) uvjeravaju kako postoje samo krajnosti pa nam ne preostaje ništa drugo nego izabrati između dva ekstrema i biti dosljedni u prihvaćanju svega što odabrana strana podrazumijeva.

 I u slučaju Pussy Riot čini se da su bezrezervna podrška i bezrezervno kritiziranje jedine poželjne reakcije. Podržavajuća strana podrazumijeva kako su one inteligentne (i lijepe), obrazovane, odvažne, beskompromisne pankerice, feministice i aktivistice za ljudska prava. Pussy Riot su velike žrtve sprege ruske crkve i vlasti, još jedan primjer zatiranja ljudskih prava i sloboda u Rusiji. Druga strana isključivo brani stavove prema kojima su one huliganke, bogohulnice, provokatorice koje zaslužuju ovakvu kaznu (u mnogim zemljama, pa i onim zapadnima, dobile bi i veću). Jedino što one svojim šokantnim i neumjesnim (obratiti pažnju i na djelovanje grupe Vojna), pomno osmišljenim performansima žele postići jest medijska pažnja i slava. Usto pružaju priliku zapadnim silama da, učestalim ukazivanjem na kršenje ljudskih prava u Rusiji, “speru ljagu sa sebe”.

 Kritike na račun pritvaranja Pussy Riota i unutarnje politike Rusije, automatski znače priklanjanje suprotnom taboru – kapitalističkim silama (u prvom redu SAD-u). A onima koji nisu na njihovoj strani, ne preostaje pak ništa drugo nego biti prijatelj neprijatelju svoga neprijatelja

 U atmosferi usijanih radikaliziranih stavova, pojednostavljivanja i ograničavanja nema prostora za razmatranje i pregovaranje. Nema prostora za zlatnu sredinu! A obično se kaže da tamo negdje leži i sama istina.

Izlažući se nastojanjima obiju strana da nas uvjere kako su baš oni u pravu i kako su baš njihovi argumenti oličenje Objektivnosti i Istine, smatram da se cijelo ovo vrijeme treba ponajprije treba držati činjenice kako nijedan argument ne može opravdati dvogodišnju zatvorsku kaznu članicama Pussy Riota!

 Za kraj crtice o krajnostima ostavljam odlomak iz odličnog teksta Adnana Terzića:

 Uopšte nije važno je li muzika grupe Pussy Riot kvalitetna ili je obično smeće. Nije važno ni hoće li pankerke masno zaraditi na stečenoj golemoj slavi, jednom kada izađu iz zatvora, kao ni podgovara li ih neko na akcije koje su poduzimale. Važno je da 2012. godine nije normalno da se nekoga zatvori na dvije godine zbog onoga što su djevojke iz Pussy Riot napravile. Jasno, ima na planeti zemalja gdje ljudska prava uopšte ne postoje, ali ni to nije razlog da se ne osudi potez ruskih vlasti i ne izrazi podrška uhapšenim i osuđenim djevojkama.

 

Zaustavljena revolucija

Ne tako davne 1992. godine, novinarka i feministica Natasha Walter u svom je publicističkom prvijencu The New Feminism (Novi feminizam), zadovoljno primijetila kako je opredmećivanje žena stvar prošlosti. Feminizam, kako je zaključila, nema više što tražiti u osobnom već se treba okrenuti političkom, te početi tragati za rješenjima na brojne ekonomske i financijske probleme koji tište žene. Danas priznaje da se gadno prevarila. Opredmećivanje i (hiper)seksualizacija žena koje je prije dvadesetak godina, kako sama kaže, “olako shvatila”, tema su njene najnovije knjige indikativnog naziva Žive lutke, od prošle godine dostupne i u hrvatskom prijevodu, u izdanju Algoritma. Na dvjestotinjak stranica Walter analizira i uglavnom kritizira različite aspekte i manifestacije tzv. hiperseksualne kulture, od golišavih fotografija u muškim časopisima i pornografije općenito, preko Disneyevih princeza i lutaka Bratz, do prostitucije i plesa oko šipke. Polazeći od kritike tzv. raunch (razvratničke) kulture, koju je u svojoj studiji Female Chauvinist Pigs (Ženske šovinističke svinje) ponudila Ariel Levy, Walter propitkuje temeljne postavke svijeta u kojem, kako čitamo na koricama knjige, “žene misle kako se njihova vrijednost mjeri veličinom grudnjaka”. U svojoj metodologiji, Walter je doista eklektična, pa ćete tako u Živim lutkama naići na analize (kvazi-)znanstvenih članaka i studija, usporedbe književnih klasika poput Dickensovog Olivera Twista ili Zoline Nane i suvremenih dnevnika i memoara prostitutki, detaljan izvještaj s natjecanja časopisa Nuts ´Komadi u krevetu´ (Babes on the Bed), razgovore s tinejdžerkama, prostitutkama, urednicima/cama muških časopisa, ovisnicima o pornografiji, djevojčicama-obožavateljicama lutaka Bratz, roditeljima dječaka koji svog medvjedića odijeva u baletnu haljinicu, itd.

{slika}

Knjiga je podijeljena na dva djela: “Novi seksizam”, posvećen već spomenutom okršaju s kulturom u kojoj se žene gleda “u donjem rublju ili nikako”, te “Novi determinizam” u kojem se Walter osvrće na teoriju biološkog determinizma koja rodne razlike pripisuje isključivo genetskim (biološkim), a nipošto društvenim faktorima. Dječacima je tako ´urođeno´ da se igraju autićima i plastičnim vojnicima, dok je ljubav prema ružičastom upisana u ženski DNA. Isto je tako sasvim ´normalno´ da se žene ne snalaze baš najbolje u kompetitivnim i agresivnim muškim sferama poput znanosti ili politike, a simpatično šeprtljavim muškarcima bolje je ne petljati se u odgoj djece. Jedno ipak neosporno jest stvar biologije, a to je ljudska seksualnost. Sasvim je normalno, kaže Walter, da svi mi, i muškarci i žene, želimo biti seksualno privlačni. I u tome nema baš ništa loše. Međutim, problemi nastaju u trenutku kada se ta ista seksualna privlačnost počne glorificirati kao temelj ženskog identiteta, te isticati na uštrb svih ostalih kvaliteta koji posljedično bivaju marginalizirane. Konstantno i neumoljivo veličanje fizičkog izgleda kao i sve veća propusnost granica između pornografije i mainstream kulture mladim djevojkama jasno daju do znanja kako se za uspjeh u životu valja osloniti na seksipil i dobar izgled (ili, da parafraziram dečke iz TBF-a: na guzice i sise). No da, to baš i nije neka novost, zar ne? Uostalom, ako već živimo u kakvom-takvom demokratskom sustavu gdje svatko ima pravo na izbor, tada treba poštivati i to da neke žene vole pokazivati golu kožu ili da se kao natjecateljice već spomenutog izbora ´Komadi u krevetu´ svojski trude da se baš njihove grudi nađu na naslovnici novog broja časopisa Nuts. Ili..?

{slika}

Izbor koji to nije – tako bi se možda najjezgrovitije dalo sažeti Walteričino razmišljanje na tu temu. Najveći problem, smatra Walter, krije se u prisvajanju feminističke retorike emancipacije, osnaživanja i prava na izbor od strane hiperseksualne kulture. Štoviše, svaka kritika i prigovor na račun opredmećivanja i izrabljivanja žena trenutačno se pobija pozivanjem na ženino pravo na izbor. “Nekoć se u poslu poziranja u toplesu možda i događalo da je neki debeli zlokobni tip s cigarom pokušavao prijevarom navesti djevojke da se skinu, ali danas žene stoje u redovima da bi to učinile (…). To je njihov izbor”, kaže urednik časopisa Nuts Phil Hilton. No da, možda i imamo slobodu izbora, reći će Walter, no samo se na određene odabire gleda blagonaklono. Nema sumnje da je poimanje žena i ženstvenosti doživjelo radikalan zaokret, no iako sadržajno različiti, novi modeli ostaju jednako usko definirani i jednako ograničavajući kao i oni stari. I sama seksualna privlačnost kao najpoželjnija odlika u “kulturi poziranja u toplesu” zapanjujuće je usko i strogo propisana. Nije dovoljno biti seksualno privlačan/na – valja biti privlačan/čna na točno određen način. Za žene taj ideal predstavlja “vitka ekshibicionistica bujnih grudi koja se u donjem rublju vrti oko šipke”. Pitanje izbora dodatno problematizira i sve ranije i sve nasilnije nametanje rodnih uloga dječacima i djevojčicama. “Pastelno sestrinstvo” Disneyevih princeza ili šopingom opsjednute trendsetterice lutke Bratz svoje vlasnice već od malih nogu pripremaju za budući projekt cjeloživotnog uljepšavanja, dotjerivanja i općenito ´rada na sebi´ (što zapravo znači rada na svom tijelu / izgledu).

{slika}

Nadalje, hiperseksualna kultura promovira promiskuitetnost kao znak emancipacije i feminizma općenito. Ples oko šipke, drpanje s djevojkama kako bi se zabavilo i uzbudilo muškarce, striptiz, golišave fotografije, nova su sredstva osnaživanja, a broj partnera/ica novo je mjerilo i indikator girl power-a. Međutim, kako ističe Walter, “kada se u prošlosti govorilo o osnaživanju, nije se mislilo na mladu djevojku koja u tangama pleše oko šipke, nego na pokušaje žena da steknu stvarnu političku i ekonomsku jednakost”. Uvriježeno (a pogrešno!) mnijenje kako je borba za ravnopravnost završila, i to ni manje ni više nego pobjedom žena, feministički je pokret pretvorila u “zaustavljenu revoluciju”. Jer što se tu više dade napraviti? Ženama je dopušteno glasovati, odmaknuti se od kućnih ognjišta i studirati, zaposliti se, zarađivati, uzdržavati se, i da, spavati s kim god požele (pa čak i inicirati seksualne kontakte) – pa što bi još htjele?! Nije li to jasan znak da je diskriminaciji odavno odzvonilo? Eh, da bar! Čini se da je taktika ´mudo-pod-bubreg´, ili u ovom slučaju, ´promiskuitet-pod-emancipaciju´ urodila plodom, jer feminizam danas više nije uputno spominjati u pristojnom društvu. Kako je to u jednom interviewu primijetila feministica Adriana Zaharijević, djevojke danas ili nisu svjesne u kolikoj mjeri svoj (lagodan?) život duguju postignućima prvog i drugog vala feminizma, ili to jednostavno ne znaju cijeniti.

{slika}

“U plesu oko šipke, striptizu, seksu s velikim brojem partnera ili konzumiranju pornografije nema ničega suštinski degradirajućega ili nedostojnoga. Sve te aktivnosti mogu biti seksipilne te donijeti užitak i zabavu. No u suvremenom kontekstu, u kojemu je ženina vrijednost nemilosrdno povezana s time koliko je uspješna u tome da je se doživi seksualno privlačnom, možemo vidjeti da se određeni izbori veličaju, dok se drugi marginaliziraju, a to zasigurno umnogome utječe na ponašanje brojnih žena i muškaraca. Hiperseksualna kultura nije samo ukorijenjena u konstantnu neravnopravnost nego i sama stvara još više neravnopravnosti”. Kako ističe jedna od Walteričinih sugovornica, tinejdžerka Carly Whiteley, mnoge djevojke (a vjerojatno i mladići – o tome, nažalost, Žive lutke ne govore) ne osjećaju se ugodno unutar te, kako ju Walter naziva, “kulture drpanja i seksa utroje, orgija i seksa s nepoznatima”. Istovremeno osjećaju snažan pritisak da svoju nelagodu i nezadovoljstvo potiskuju, jer (nažalost, ispravno) vjeruju da će njihov otpor hiperseksualizaciji biti ismijan, da će ih se etiketirati kao ´konzerve´, ´ukočene´, ´čistunke´, ´čedne´, pa čak i ´frigidne´. Ima li u hiperseksualnoj kulturi mjesta za disidente/ice?

{slika}

Žive lutke završavaju odlučnim i nedvosmislenim pozivom na djelovanje: vrijeme je, ističe Walter, da napustimo poziciju mirnih promatrača/ica i poduzmemo konkretne mjere. U tu svrhu prilaže i popis feminističkih organizacija, web stranica i sličnih inicijativa koje se aktivno bore protiv seksualnog opredmećivanja žena, zlostavljanja u školama, poplave ružičastog i inih suvremenih zala. U konačnici, čini se da je Walter ipak zadržala dio optimizma iz vremena Novog feminizma: “Unatoč svim razočaranjima posljednjih nekoliko godina, nema razloga da se prestanemo nadati ili da prestanemo vjerovati kako će jednoga dana budućnost koju priželjkujemo postati sadašnjost u kojoj ćemo živjeti”

“Žene tijekom silovanja rijetko zatrudne, one to blokiraju”

Republikanski kandidat za senatora iz Missourija, Todd Akin, rekao je u lokalnoj televizijskoj emisiji da žrtve, kako je on nazvao, legitimnog silovanja’ rijetko zatrudne jer ‘ uspiju blokirati to’ i tako zgrozio javnost.

 Ovu spornu izjavu Todd Akin je dao nakon pitanja bi li pobačaj trebao biti dopušten u slučaju silovanja. 

“Kako sam razumio liječnike, trudnoća nakon silovanja je veoma rijetka. Ako se radi o legitimnom silovanju, žensko tijelo ima načina da obustavi proces zatrudnjivanja. Ali ako to nije uspjelo, mislim da bi trebala postojati kazna, ali za silovatelja, a ne za dijete”, rekao je Akin. 

Nakon što su njegove izjave podignule veliku prašinu, Akin se branio krivim shvaćanjem rečenoga. Pojam legitimnog silovanja nije posve stran republikancima. Tako su 2011. godine u kontroverznom zakonu o pobačaju dozvoljavali ograničenu federalnu pomoć za plaćanje pobačaja žrtvama prisilnog silovanja` Pod pritiskom ženskih aktivistkinja, fraza prisilnog silovanja‘ je izbačena.

Akinov cijeli skandalozni odgovor na pitanje o pobačaju možete pogledati OVDJE.

Prvi problemi za mlade makedonske LGBT aktiviste

LGBT United Macedonia, nova makedonska LGBT udruga, poslala je zabrinuto priopćenje kojim je još jednom upozorila na katastrofalno stanje ljudskih i LGBT prava u ovoj balkanskoj zemlji. Povod za priopćenje bilo je izbacivanje troje aktivista udruge iz njihovih domova po autanju.

Podsjetimo, kako su nam se predstavili pred nekoliko mjeseci u intervju (Klik: “Pioniri borbe u Makedoniji”), većina su članova udruge studenti iz drugih gradova Makedonije i susjednih država koji su odlučili pokrenuti LGBT inicijative. S tragičnim slučajem koji je obišao Europu, LGBT United Macedonia još su jednom upozorili kako ovakve situacije nisu nikakva rijetkost, a istraživanja pokazuju kako sami roditelji smatraju da je u redu izbaciti dijete iz kuće ukoliko je ono LGBT. Drugi se pak susreći s represijom i psihičkim zlostavljanjem samo kako bi zadržali krov nad glavom.

Još jedan udarac na ljudska prava u Makedoniji stiže nedugo nakon što je ILGA-Europe tu državu smjestila na samo dno liste balkanskih zemalja koji pružaju pravnu pomoć LGBT zajednici, dok Europska Komisija još 2009. upozorila kako se zakon o suzbijanju diskriminacije ne provodi niti je usklađen s drugim propisima. Točnije, niti jedan zakon ne predviđa kaznu zbog diskriminacije LGBT osoba, a nakon ove opaske makedonski su zakonodavci potpuno uklonili seksualnu orijentaciju iz novog antidiskriminacijskog zakona!

Osim toga, Makedoniju muče problemi tipični za balkansku tradicionalnu zemlju u tranziciji – homofobija u udžbenicima, govor mržnje u medijima i u religijskim institucijama. Aktivisti iz LGBT United Macedonia u svom priopćenju upozoravaju kako bez dobrog Zakona i njegove implementacije diskriminaciju neće biti moguće spriječiti ili kazniti.

Mlada udruga, koju čine isključivo volonteri bez financijske potpore, zbog toga je pozvala na pomoć putem priopćenja, kako bi se makar osigurao krov nad glavom izbačenim aktivistima. Sigurne kuće, o kojima smo već pisali (Klik: “U Albaniji se otvara prva sigurna kuća za LGBT osobe”), zasada su u planu u Albaniji i Crnoj Gori – a svoju nema ni Hrvatska. Međutim, situacija u kojoj su se našli makedonski aktivisti nije nimalo netipična za čitavu regiju. Hoće li slučaj stoga baciti i novo svjetlo na probleme s kojima se zajednica susreće – ostaje vidjeti.

Kako pomoći aktivistima iz LGBT United Macedonia doznajte na njihovom službenom Facebook profilu. Zasada je nepoznato hoće li se situacija odraziti na organizaciju prvog makedonskog Pridea najavljenog za iduću godinu.

Poslušajte novi singl punkerica koje su okrenule svijet protiv Putina!

Članice ruske punk skušine Pussy Riot Nadežda Tolokonikova (22), Marija Aljokina (24) i Jekaterina Samucevič (30) u petak su proglašene krivima za huliganizam motiviran vjerskom mržnjom. Osuđene su na dvogodišnju zatvorsku kaznu u koju je uračunato i pola godine koje su već provele u zatvoru.

“Sve su bile obučene u kratke šarene haljine i imale su na glavama balaklave. Pokazale su svoj prijezir prema crkvi i uvreda pravoslavlju. Žrtve ne priznaju isprike optuženih. Kada je osiguranje htjelo ukloniti jednu djevojku, ona je pala na koljena i počela se križati pred oltarom.  Svojim su akcijama Samucevič, Tolokonikova i Aljokina narušile javni red i svakodnevni raspored katedrale. Pokazale su krajnje nepoštivanje prema vjernicima i crkvenim djelatnicima te time uvrijedile njihove religijske svjetonazore. Njih su tri planirale svoje postupke kako bi narušile javni red, motivirane religijskom mržnjom,” izjavila je prilikom izricanja presude sutkinja Marina Sirova, kod koje je dosad više od 90 posto slučajeva završilo presudom.

Unatoč visokim kaznama zbog sudjelovanja u prosvjedima, ispred zgrade suda u Moskvi okupili su se brojni prosvjednici, a njih 30-ak je i uhićeno. Kao najpoznatije uhićenike mediji navode Putinove oponente Sergeja Udalcova, čelnika Lijeve fronte, te nekadašnjeg slavnog šahista Garija Kasparova.

{slika}
Prosvjedi su organizirani u 30-ak svjetskih gradova. Četiri ukrajinske aktivistice, članice skupine Femen, motornom su pilom razrezale drveni križ s Isusom Kristom na središnjem trgu u Kijevu. U Sofiji su na spomenike iz sovjetske epohe stavljane balaklave, a u Parizu su prosvjednici izvikivali riječ sloboda na ruskom. U mnogim drugim glavnim gradovima ljudi su se okupljali ispred ruskih ambasada noseći šarene balaklave i tražeći slobodu za članice Pussy Riota.

Mediji prenose kritike na presudu od Europske unije, SAD-a, OESS-a, Vijeća Europe, Ruske pravoslavne crkve itd., a rusko ministarstvo vanjskih poslova odgovorilo je na njih priopćenjem u kojem stoji kako, primjerice, kazneni zakon u Njemačkoj predviđa za prijestup protiv vjere, uključujući huliganizam na mjestima molitve, zatvorsku kaznu do tri godine ili novčanu globu, a da članak 189 kaznenog zakona Austrije za huliganizam u crkvi predviđa kaznu zatvora do šest mjeseci ili globu u visini plaće za 360 dana.

Trima članicama Pussy Riota nije bilo dopušteno niti plaćanje novčane kazne za učinjeni prekršaj. Kao odgovor na njihovo dvogodišnje pritvaranje, članovi grupe Pussy Riot objavili su jučer novu pjesmu Putin Lights Up the Fires. U čast punk trojke britanski dnevnik Guardian montirao je spot za taj singl u kojem možete vidjeti scene performans zbog kojeg se punkerice i nalaze iza rešetaka, kao i fotografije sa suđenja.

Tekst pjesme na engleskom jeziku:

The state time in prison

The more arrests – the less happiness

And every arrest – with the love of a sexist

We swinging our cheeks,  chests and tumies

 

But we can not be released out of the box

officers overthrew the better and grander

 

Putin ignites the fires of revolution

He was bored and frightened people in silence

Whatever punishment he had – that rotten ash,

With no time in many years – the reason for pollution

 

Refren

The country is going, the country goes to the streets with audacity

The country is going, the country is going to say goodbye to the regime,

The country is going, the country is a wedge of feminists

And Putin is going,  Putin is going, leave cattle

 

Arrested  May 6th, the whole city

7 years not enough for us – give us 18

The ban for yelling, slandering, and walking,

Go take the old Lukashenko’s wife

Saznajte više o ovim buntovnim revolucionarkama OVDJE!