U potrazi za ‘dobrom zabavom’ s dozom seksizma i poniženja

“Dobri ljudi” koji sjede tiho i troše novac na alkohol i žene, obučeni muškarci, (polu)gole žene, smrdljive i trošne kabine, šef kojem se vokabular ograničava na riječi poput dražesno, zgodno i zabavno… Ukoliko ste u potrazi za nečim sličnim i ako ste u blizini Londona, slobodno svratite do Windmilla, jednog od najpoznatijih lap-dance klubova. Ipak, ukoliko ste tankog džepa, vjerujem da ćete se zadovoljiti pogledom na Windmillowu službenu web stranicu.

Prije nekoliko dana, Windmill je posjetila i Guardianova novinarka, Amelia Gentleman, koja za istoimeni portal prenosi svoje iskustvo posjete ovom dražesnom klubu. Žene u prljavim trenirkama i čarapama dolaze na svoj posao, baš kao i tisuće drugih žena. No, posao ovih žena nije nimalo lagan. Ustvari, teško je okarakterizirati što je točno posao ovih žena. Osim što se podrazumijeva da se transformiraju u ljepotice s tonom šminke na licu i vrtoglavo visokim potpeticama, posao ovih žena je ni više ni manje nego da budu na usluzi muškarcima. Dražesno (nego kako drukčije, jel’) se smješkajući i odgovarajući sa “Da, naravno!”, razgovarajući o njima, njihovim egotripovima, seksu i ostalim životno relevantnim temama. Plešući i razgolićujući se u lap-dance klubu s maksimalno odvrnutom klimom, da klijentima dakako, ne bude prevruće. Za to vrijeme gospodin šef, Oscar Owide, “šarmer” u godinama, zadovoljno trlja ruke, napeto objašnjavajući Amelie Gentleman kako bi “većina djevojaka željela barem jednom u životu stati na plesni podij i plesati poput prisutnih djevojaka i iskusiti zabavu života”. Prava šteta što nije zabilježen pokušaj plesa dotičnog gospodina, da nam iz prve ruke kaže je li stvarno tako zabavno kako govori. Zato je zabavna zgoda bila (barem za njega) kada je njegov šezdesetogodišnji poznanik došao u društvu dvadesetogodišnjih ljepotica. “Tri! Kako li si samo dobio tri?” propošno je uskliknuo Owide, pozdravljajući gosta i želeći mu dobrodošlicu uz šampanjac postavljen na stolu i sasvim prigodno, ignoriranje djevojaka.

To je samo posao, nitko se ne uzbuđuje previše. Djevojke koje se srame reći kojim se poslom bave, žene iz raznoraznih dijelova Europe, one koje štede za povratak kući, one koje na ovaj način preživljavaju, sve su one osuđene na nultu razinu dostojanstva i stopostotnu razinu seksizama.

“Smiješne, glupe žene u prošlosti su rekle da su žene bivale iskorištavane. Nisu bile iskorištavane. Nisu iskorištavane/eksploatirane. Ne govorimo o godinama sufražetkinja. Ovo su mlade, moderne žene kojima nije problem skinuti se”, smatra Owide.

{slika}

Mišljenje s njim očito ne dijele i plesačice, za koje Amelia kaže kako umornih i ogorčenih, frustriranih lica završavaju s poslom, nalazeći zadovoljstvo jedino u razgovoru jedna s drugom. Jedna od njih prenosi svoju priču u kojoj kaže kako joj je najteže bilo prikrivati visokoobrazovanost i inteligenciju, budući većina muškaraca ne voli vidjeti da je žena pametnija od njih.

Jedna je od djevojaka pak, tu večer, bila depresivna i razdražljiva, suočena s jednim od “loših” dana u kojima se ne zarađuje, što je i podijelila s novinarkom koja je zahvaljujući upravo tom neobaveznom razgovoru s jednom od djevojaka, koji nije ranije najavljen njezinom šefu, zaradila izbacivanje iz kluba i prijetnju poziva uredniku. Ipak, članak je objavljen, a Amelia je, kako piše došla doma i pomislila: “Fuj.”

Unatoč svemu, razotkrivanju pozadina priča ovakvih i sličnih poslova, ništa se ne mijenja. Kiša i dalje pada, a djevojke s početka priče i dalje dolaze u blatnjavim i prljavim trenirkama, transformirajući se u ljepotice na kojima pripadnici “jačeg spola” (kako je to ustaljeni stereotip) “pasu” oči i sline. Alarmantno je stanje za globalnu svijest, zaključujem.

{slika}

Stereotipi u Teoriji velikog praska

Željela sam zavoljeti Teoriju velikog praska (The Big Bang Theory, skrać. BBT), zaista jesam. Na prvu sam pala na koncept serije: humoristična serija u čijem su središtu četiri znanstvenika-geeka (Sheldon, Leonard, Howard i Raj), a u kojoj svako malo u cameo ulozi osvane neka od geek ikona poput Wila Wheatona. Nešto poput Prijatelja, samo što se ekipa ne okuplja u kvartovskom kafiću već provodi vrijeme igrajući Boggle na klingonskom ili škare-papir-kamen-gušter-Spock. Priznajem, serija je duhovita, no nakon odgledanih pet sezona sve mi je teže ignorirati rasne i rodne stereotipe kojima BBT obiluje.

{slika}

U prve tri sezone muškoj četvorci parira tek jedan ženski lik, prekrasna ali praznoglava Penny koja stanuje preko puta Leonarda i Sheldona, a u koju se Leonard zaljubljuje. Penny radi kao konobarica i sanja o glumačkoj karijeri koja se, s obzirom na njen manjak talenta, čini prilično nedostižnom. Ona vjeruje u horoskop, izlazi s mišičavim i praznoglavim tipovima, i rijetko kad kuži o čemu razglabaju Leonard i Sheldon. Uglavnom funkcionira kao seksualni objekt: u jednoj epizodi dečki postave web kamere na autiće na daljinsko upravljanje, koje Howard zatim usmjeri među Pennyine noge kako bi zavirio pod njenu suknju. Povremeno ih ´opere´ zbog takvih ispada, no i dalje se druži s njima. Osim toga, Penny je vrlo kompetitivna kad su u pitanju druge djevojke. Za glumicu koja je odabrana da glumi leš u epizodi serije CSI kaže da je “mrtva kurva na televiziji – živa kurva u stvarnom svijetu”. Leonardova kolegica s Odsjeka za fiziku Sveučilišta u američkom gradiću Pasadeni Leslie Winkle trebala bi predstavljati kontrast stereotipima koje utjelovljuje Penny. Leslie je inteligentna, uspješna, no fizički ne osobito dojmljiva, što samo potvrđuje odvratni stereotip da žena može biti ili lijepa ili pametna. Spomenuti se stereotip nastavlja perpetuirati kroz lik Sheldonove kvazi-djevojke Amy, briljantne znanstvenice koja se ´skriva´ iza naočala i odbojnih odjevnih kombinacija u stilu naših baka. Inženjer Howard u potpunosti je opsjednut seksom; velik dio njegovih ´provala´ prije su uvredljive negoli smiješne. U jednoj epizodi on i Raj koriste satelite kako bi uhodili natjecateljice showa Američki top model. Da, ideja je toliko suluda da ne možete a da se ne smijete, no također podržava ideju da su lijepe žene tek objekti koji žude za muškom pažnjom.

{slika}

Primjera radi, bacimo pogled na epizodu “The Weekend Vortex” (19. epizoda pete sezone). Raj predloži dečkima da provedi cijeli vikend igrajući online igru Star Wars: The Old Republic. Ideja ´vikenda za dečke´ u kombinaciji s Ratovima zvijezda dočekana je sa sveopćim oduševljenjem, no problemi počinju kada njihove partnerice obznanjuju da imaju drugačije planove za vikend, koji se postupno pretvara u bitku na relaciji cure – dečki. Amy se jada Penny jer je Sheldon odabrao video igru umjesto odlaska na rođendansku zabavu njene devedesetogodišnje tete. Penny ju huška da pokvari zabavu dečkima i zahtjeva od Sheldona da se iskupi. Povrh svega, mušku idilu narušava Howardova djevojka Bernadette koja se, oboružana ružičastim laptopom, prikrpa Howardu. Nakon što se par pojavi u Sheldonovom i Leonardovom stanu, slijedi serija stereotipnih prizora: Bernadette se glupira i proizvodi infantilne zvukove pucnjave tijekom igre, dok ostatak društva igri pristupa vrlo ozbiljno; inzistira da njen lik u igri i Howardov lik nose odjeću u jednakim bojama, kako bi ostali sudionici igre znali da su par; u igrici koristi iscjeljujuće moći svog lika samo u korist Howardovog lika. Bernardettin status u društvu je od samog početka marginaliziran: nju se trpi jer je Howardova djevojka, njene igračke (ne)sposobnosti neprestano se izruguje i kritizira. Zaključak? Djevojke koje igraju video igre u pravilu su loše u tome, a na igranje gledaju kao na priliku da se druže sa svojim dečkima

{slika}

Motiv djevojke koja se isprječava između muškarca i onoga što on želi nije samo osnovna premisa ove epizode, već, u određenoj mjeri i čitave serije. Bernadette tako brani Howardu da ostvari životni san i postane astronaut, dok se Penny neprestano petlja u Leonardov ljubavni život (iako ga je ostavila). Iako važnost ženskog trojca raste iz epizode u epizode, one same, svaka za sebe gotovo da i nemaju individualnosti, da ne spominjem da ne njeguje nikakve ´štreberske´ interese ili hobije. Njihova se druženja uglavnom svode na opijanje, tračanje i šopingiranje. Istina je da barataju nekom osnovnom SF-fantasy terminologijom, no čini se kako im je čitava ta priča prilično zamorna (Amy, primjerice, tvrdi da je “razočarana” što Sheldon ne gaji neki “intelektualniji” hobi od čitanja stripova). Doista mi je teško povjerovati da u seriji čiji je cilj glorificirati znanosti i prezentirati štrebere kao cool tipove, nema niti jednog važnijeg i trajnijeg ženskog lika koji bi bio zainteresiran za SF, video igre ili stripove. Problem je u tome što su svi ženski likovi zapravo (potencijalne) partnerice: Leonard se već u prvoj epizodi do ušiju zaljubljuje u Penny, Bernadette upoznajemo kao Howardov spoj na slijepo, dok je Amy odabrana kao idealna partnerica za Sheldona putem dating stranice. 

{slika}

Čak su i sporedni ženski likovi tu tek kako bi unijeli seksualnu napetost i dodatno zakomplicirali odnose unutar velike četvorke. Tako Leslie (koja se, usput budi rečeno, pojavljuje u svega osam epizoda) u društvu slovi kao žderačica muškaraca kojoj je na pameti samo seks bez obaveza. Rajeva sestra Priya s kojom je Leonard u kraćoj vezi toliko malo drži do svog dečka da ne želi roditeljima reći da hodaju, a prevari ga čim se vrati u Indiju. Čini se da se količina stereotipa povećava proporcionalno s porastom popularnosti serije. Pretpostavljam da se ovako nešto vjerojatno vrti po glavama scenarista: “Treba nam više gledatelja/ica – hajmo izbaciti štreberske dijelove i povećati broj seksualnih aluzija. Ubacit ćemo lik Amy kao žensku verziju Sheldona – briljantnu ali društveno neprilagođenu. Naravno, buduću da je žena, mora biti usredotočena na važne stvari u život, poput romantičnih veza i popularnosti. Ubacit ćemo i natruhe lezbijstva – dečki to obožavaju!”

{slika}

Nažalost, situacija nije mnogo bolja niti po pitanju rase. Brojni su stereotipi o Azijatima kao boljima u znanosti i matematici. Jedini glavni lik koji nije bijelac je Indijac Raj: iako inteligentan i uspješan, njegovo nesnalaženje u američkoj kulturi i neuspjeh sa ženama (s kojima ne može niti razgovarati ukoliko nije pijan) čine ga vječitim predmetom sprdnje. Česte su šale na račun štovanja krava u Indiji, dok Howard u više navrata izruguje Rajov indijski naglasak. To (nažalost!) nije sve! Još nekoliko detalja koji me izluđuju:

inhalator… Kako najbrže i najjasnije publici dati do znanja da je lik štreber? Tutnite mu inhalator u ruke. Tko još ne zna da astma pogađa samo društveno neprilagođene?

govorne mane su smiješne… Još jedan glupi klišej! Ali hej, u redu je smijati se Sheldonovom i Leonardovom kolegi Kripkeu jer on nije osobito simpatičan, zar ne?

ismijavanje pretilih… Howardova majka je debela. Nije li to urnebesno? Pitam se koliko bi TV scenarista ostalo bez posla kada bi se svi udružili i složili da nije u redu pretile ljude tretirati kao govno.

seljober šale… Sheldonova majka živi u Texasu, saveznoj državi napučenoj zatucanim vjerskim fanaticima. A Penny je iz Nebraske, zemlje glupih farmerica.

{slika}

U konačnici, ipak se ne mogu natjerati da volim Teoriju velikog praska. Da, to je samo humoristična serija, no to je također trenutno najpopularniji prikaz geekova na svijetu. Mnogo je drugih emisija i serija koje se barem pokušavaju suprotstaviti uvriježenim rodnim i rasnim stereotipima – BBT nema izliku da ne pokuša isto.

Prevela i prilagodila: Nada Kujundžić

 

Samo ženstvene sportašice mogu na Olimpijske igre?

Godine 2009. južnoafrička atletičarka Caster Semenya bila je primorana, kao maloljetna sportašica, pod medijskom paskom globalnih medija, podvrgnuti se testu koji je trebao pokazati je li ili nije li ‘dovoljno žena’ a da bi se nastavila natjecati kao briljantna mlada nada u usponu koja je počela obarati previše rekorda, te se njezino odstupanje počelo pripisivati odskakanju od rodno konformnog izgleda – nije djelovala dovoljno ženstveno.

Test je mjerio količinu testosterona. I dok se po medijima sve to prikazuje kao hormon koji nekoga čini ‘manje ženom’, zaboravlja se da ama baš svaka supstanca u našem tijelu nas čini nekakvima, u biti onakvima kakvima – u određenom trenutku – jesmo.

Rasplet priče o Semenyai, tri godine kasnije: ovaj tjedan započinju Olimpijske igre. Objavljeni su novi pravilnici. Natjecateljice će biti diskvalificirane ako im količina testosterona u krvi prelazi određenu granicu. Pod argumentom da to druge atletičarke stavlja u nepravednu poziciju.

Službena verzija priče sastoji se od malo više latinizama: nova pravila omogućavaju liječnicima da nalože testiranje na hiperandrogenizam za bilo koju natjecateljicu, što je stanje povezano s interseksualnošću. Ta službena verzija u biti znači da bilo koji bijelokutaš užih svjetonazora o tomu ‘što je pravo žensko’ može natjecateljice u trenutku opsežnih psihičkih priprema za natjecanje pod velikim stresom staviti u situaciju još većeg stresa.

Službena verzija priče ne odnosi se na muške natjecatelje. Jednako kao ni na bilo koje drugo odstupanje od, budimo realni, ne norme, jer svi smo različiti, nego od prosjeka. Blanka Vlašić ima prilično duge noge, primjerice. Što joj u njenoj disciplini pomaže, i da sudjeluje na ovim igrama, nitko ju zbog toga ne bi diskvalificirao. I dok je nacija sretna zbog njihove dužine, te se o njenim tetivama i zglobovima raspreda preko stranica sportskih priloga, udio testosterona u krvi neke natjecateljice s druge se strane čini kao nešto čime se ne treba dičiti, čak pomalo djeluje i sramotno.

Dakle, atletičarke moraju biti i sposobne i snažne i vješte i ženstvene. I pristati na to da ih se može diskvalificirati pod ikojom izlikom nedostatnosti. Sretne vam Olimpijske igre 2012.

Utješna nagrada za istraumatiziranu Semenyu je da će nositi zastavu Južnoafričke Republike na svečanoj ceremoniji otvaranja Olimpijskih igara 27. srpnja u Londonu. Tko će njoj međutim vratiti godine provedene pod stresom i zbunjenošću jer njeni dosezi nisu dočekani s hvalom nego izrugivanjem?

Više pročitajte OVDJE!

Prigrli vlastitu narančinu koru!

Celulit. Narančina kora. Ružno zvuči. Nije niti pretjerano lijepo. Kako ga izbjeći?

Na jednom sajtu kažu ovako: Dok jedni smatraju da je celulit isključivo genetičkog nasljeđa, drugi su skloniji vjerovanju da je celulit posljedica prehrane s visokim udjelom prehrambenih masnoća, izostanka tjelesne aktivnosti te loše cirkulacije, nakupljanja toksina u organizmu pa čak i svega navedenoga.

U redu, to stoji. Na celulit zapravo ne možete utjecati. Ili ga imate, ili ga nemate. Ako ga nemate, vjerojatnost da će nastati je ogromna. Kako nema članka bez istraživanja, ubacila sam u google-it-out-yourself-mode-on i surfala Internetom kako bih došla do čarobnog ključa – kako se boriti protiv istoga.  Internet, ah Internet. Zna sve o grlobolji, prištićima po leđima i trodnevnoj temperaturi. Naravno da je pun savjeta i o tome kako se riješiti narančine kore. Pravilna prehrana, vježbanje, unos dovoljne količine tekućine, san (sve zdravo razumska ponašanja za koja nemamo vremena/volje/prelijene smo). Za one s dubljim džepom (ili samo većom frustracijom): masaže, drenaže, kupke, vibriranja. Dobila sam dojam da je svaki kozmetički tretman koji u svom nazivu, ili makar opisu ima riječ “celulit” dobitna kombinacija. Uvijek će se naći neka žena, plaćena ili samo dobro indoktrinirana, koja će reći: da, to mi je pomoglo!

Kako temperature rastu, suknje i hlače se skraćuju. Rezultat: naše ogoljele nožice, bačene u prvi plan. I vidi se, naravno da se vidi. Malo visi tu, naborano je tamo, tu sa strane je neka čudna kvrga. Naravno da smeta, jer nije lijepo. Možda bismo i prešle preko toga. Možda nas je strah što će oni misliti. Le gospoda. Iako, nisu niti oni savršeni. Gospodin Pravi, gospodin Voljet ćemo se večeras, Random gospodin na cesti s lijepim osmjehom – realno je za očekivati da imaju neki feler. Previše dlaka, škemba, ružni nožni prsti. Ali, ne, naša patnja ne staje s konstatacijom da tamo neki muškarac nije savršen i onda možda i ja mogu prestati truditi se biti savršena. Nije on toga vrijedan. A i nije da ga je briga.

Kad otvoriš šareni časopis, u divnim koricama. Sa prekrasnim ženama. Pisano nekim ‘otkačenim’ fontom u kričavoj boji: ‘Napokon! Riješi se celulita zauvijek!’, ‘Što celulit ne voli’, ‘Kako se Madonna bori protiv celulita’, ‘Bye bye celulitu’… odjednom te u glavu udari misao koliki je to zapravo problem. Ako se Madonna, koja sve ima, bori protiv toga, znači da je to stvarno vrijedno borbe. Nema veze što radiš za sitne pare, ako uopće imaš posao, nema veze što ne možeš planirati budućnost jer se sve klima, činjenica da ti roditelji grcaju u dugovima radi tvog fakulteta je trenutno najmanja stvar na svijetu. Jer, ti imaš celulit. Dok se o tome piše u eminentnim novinama i na portalima znači da je to važan problem.

Budimo realni: one djevojke koje se najviše opterećuju – nemaju razloga. Od kada razmišljam o članku, razgovarala sam s nekolicinom, od kojih je većina rekla da imaju celulit i da je smetnja. Dva dana nakon razgovora dobila sam feedback ‘s terena’.

“Da, bila sam na plaži i vidiš, iako sam rekla da mi smeta, to nije istina. Odlično sam se osjećala”, kazala mi je prijateljica. Svjedočili su, djevojka izgleda fantastično. Uvjerena sam da nije hodajući mišić, ali je normalna, zdrava žena. Interesantno je da unatoč svom traženju nisam naišla odgovor na jednostavno pitanje: Zašto imamo celulit? Google.hr ne poznaje rezultate koji dopuštaju postojanje ‘celulit’ i ‘dobar za‘ u istoj rečenici.

Novine/portali pišu o temama za kojima čitatelji/ce žude. Uvijek postoji mogućnost da publika ‘žudi’ jer im mediji bacaju mrvice. Pa hoće još i još informacija jer je to tako jako super! Jer je tako super misliti o sporednim stvarima u životu. Cijeli taj diskurs o medijskom servisiranju svakodnevnih banalija je kompleksan, ali preteške su to teme za ovako krasne ljetne dane.

Svojedobno sam naletjela na članak gdje se celulit dovodi u relaciju s trudnoćom i zdravljem ploda. U tom času mi je imalo smisla. Stava sam da, da isti nije potreban, ne bi ga imale. Možda je nekakav rudimentarni ostatak? Dokaz spolne zrelosti?

Zapravo niti nije toliki problem zašto ga imamo koliko je problem zašto smo toliko opterećene (Twettala sam i zlostavljala ljude na Facebooku jedno 12 sati i niti jedna dama nije se izjasnila da realno imaju problema s time, kao s nečime što ih opterećuje, no opet, to nije reprezentativni uzorak – sami biramo svoje prijatelje). Ili nismo? Netko očito je. Sve u svemu, vrijeme je divno, more je toplo, nabacimo osmjeh i zaronimo u plavetnilo veselja. Gdje je sve, kao i ljepota, relativno.

‘Svjetski čelnici srozavaju ženska prava’

Mary Robinson, bivša irska predsjednica i visoka povjerenica UN-a za ljudska prava, mišljenja je da su ženska prava pod napadom već 20 godina, nakon što svjetski vođe nisu nastavili štititi reproduktivna prava zajamčena na sastancima na vrhu 1994. godine u Kairu i 1995. godine u Pekingu.

Njezini komentari pojavili su se uslijed ugrožavanja zaštite planiranja obitelji u mnogim zemljama od strane vjerskih konzervativaca. Na primjer, zbog primjedbi Vatikana i drugih država iz međunarodnog ugovora postignutog u Rio de Janeiru prošlog mjeseca, uklonjene su određene potpore reproduktivnim pravima.

Robinson shvaća da je unutar UN-a morao biti postignut kompromis, ali se pita jesu li se prava morala svesti na najniži zajednički nazivnik. Mary Robinson je također pozdravila sastanak na vrhu u organizaciji Gates fondacije čije je raspoloženje, prema njezinim riječima, suprotno raspoloženju konzervativaca koji su značajno otežali političku i financijsku potporu planiranju obitelji.

Njezino mišljenje podržava Zohra Moosa, članica Action Aid organizacije koje smatra da su UN-ovi dogovori postignuti u Kairu i Pekingu trebali štititi ženska prava, a ne kontrolirati vrijeme i broj djece ženama u državama u kojima ljudska prava nisu sadržana u zakonima.

“To je zastrašujuće! Umjesto da napreduju, ženska prava očito nazaduju”, upozorila je.

Više pronađite OVDJE!

Seksualno uznemiravanje u online igrama

Gejmerice su se naučile nositi sa seksističkim ispraznim frazama, kako od onih koje dolaze od strane kompanija koje dizajniraju igre, tako i od strane drugih igrača. Tako da i ne čude rezultati studije koju su proveli psiholozi/ginje sa sveučilišta Nottingham Trent University, a koji pokazuju da se njih 70 posto odlučuje na konstruiranje muških likova u online igrama.

Svatko tko je imalo češće igrao video igre zna da je dizajn likova jedno od onih područja gdje su rodni stereotipi izrazito prisutni. Naime, većina ‘tvornički zapakiranih’ likova su bijeli, muškarci i ispolirani. Ženski su likovi rijetki i malo ih je, a i onda su prikazani ili izrazito naglašene seksualnosti ili su pasivni. Ili oboje. Čini se kao da arhitekti/ice samih igara nisu u stanju vidjeti iza tih pneumatskih grudi.

No, studija se fokusirala samo na online role-playing igre u kojima se mora definirati sve vezano uz avatara, uključujući dob, oblik, nacionalnost i spol. S obzirom na pružene neograničene mogućnosti, zašto žene biraju mijenjati svoj spol mnogo češće negoli što muškarci odluče igrati ženski karakter?

Jedan od razloga može biti seksizam i seksualno uznemiravanje kojemu su žene izložene online, sugeriraju psiholozi/ginje. Ovaj zaključak najbolje demonstrira letimičan pogled na komentare ispod, skoro, bilo kojeg YouTube videa u kojemu je prisutna žena, a koji pokazuju zlobne reakcije od strane struje mizoginista te anonimnih komentatora – samo zbog činjenice što je u pitanju žensko. Tehnološka blogerica Kathy Sierra odustala je od vlastite web stranice nakon što je uznemiravanje usmjereno prema njoj eskaliralo do nepodnošljivosti. Kada se Ailin Graef, milijunašica online virtualnog svijeta Second Life, pojavila u istom u chat šou kako bi razgovarala o svom uspjehu na platformi, koji je više 3D chatroom negoli igra, njen karakter su okružili leteći ružičasti penisi (napad je organiziran od strane griefera – korisnika koji sve svoje vrijeme koriste za uznemiravanje drugih).

Postoji i internetski trend tzv. ‘sise ili odjebi’ (eng. ‘tits or GTFO’, op.p.) – pri čemu se od novopridošlih na forume koji se predstave kao žene traži da stave fotografije grudi ili da ‘odjebu’. Kada govorimo o igrama u kojima igra više igrača/ica, kao što je igra World of Warcraft, i u njima se žene suočavaju s nizom pretpostavki koje se tiču njihove igračke sposobnosti. Ili jednostavno sve to mogu izbjeći te konstruirati muške likove i avatare.

No, nemojmo zaboraviti da je, baš poput TV-a i filma, i igranje jedan od načina bježanja od stvarnosti. Zbog čega je onda važno jesam li odlučila biti muški vilenjak, a ne ženski? Živimo u društvu koje strogo uređuje naše rodno izražavanje, međutim, nije toliko interesantno ni to što se dosta igrača/ica odlučuje igrati likove suprotnog spola, već su iznenađujuće reakcije koje takvo virtualno eksperimentiranje proizvodi.