Studiju The Sexual Politics of Meat: A Feminist-Vegetarian Critical Theory (Seksualna politika mesa: feminističko-vegetarijanska kritička teorija, 1990.*) autorice Carol J. Adams mnogi slave kao vegansku bibliju i jedan od ključnih tekstova ekofeminizma. Uspostavljajući vezu između “ubijanja / jedenja životinja i silovanja / ubijanja žena u patrijarhalnim društvima”, Adams razvija feminističko-vegetarijansku kritičku teoriju koja se bazira na sljedećim pretpostavkama:

1. U zapadnim zemljama postoji čvrsta veza između jedenja mesa i ideja maskuliniteta i virilnosti. ´Aktivnom´ mesu suprotstavljeno je ´pasivno´ povrće koje se, posljedično, vezuje uz žene. Na vegetarijanstvo se stoga gleda kao na izbor (uglavnom) prihvatljiv kad su u pitanju žene.

2. Same životinje postaju odsutni referenti u konzumaciji mesa. U pozadini svakog mesnog obroka krije se odsutnost: smrt životinje čije mjesto zauzima ´meso´. Meso krave nazivamo govedinom, a ne kravom, čime se slika same krave trenutačno briše iz našeg uma. U tom smislu odsutni referent otvara prostor za moralno opravdanje, istovremeno uklanjajući prizvuke nasilja iz jezika.

3. Nasilje nad životinjama nemoguće je u potpunosti shvatiti bez feminističke analize, budući da je riječ o nasilju koje je upisano u same temelje kulture patrijarhata. Procesi objektivizacije, fragmentacije i konzumacije povezuju žene i životinje unutar patrijarhata.

Kakva je situacija danas, više od dva desetljeća nakon prvog izdanja Seksualne politike mesa (2010. godine na tržištu se pojavilo novo, prerađeno i prošireno izdanje), pitali smo autoricu Carol J. Adams.

Što Vas je najviše iznenadilo u samom procesu pisanja “Seksualne politike mesa”?

Kad sam prvi puta počela s drugima razgovarati o mogućnosti veze između patrijarhata i jedenja mesa (tamo negdje 70.-ih godina prošloga stoljeća), malo je ljudi doista shvaćalo o čemu govorim. Većina mi se smijala. Bila sam vrlo usamljena, no onda sam se odlučila preseliti u zapadni New York i postati aktivisticom. Pridružila sam se ženskom pokretu, radila sam sa žrtvama nasilja u kući i doseljenicima/cama – ta su mi iskustva pomogla da pronađem vlastiti glas. No nije bilo dovoljno shvatiti što želim reći; morala sam otkriti i kako to reći. Morala sam osmisliti kako da se suprotstavim dominantnoj kulturi na razumljiv način. Tek sam krajem 80.-ih shvatila koliko sam zapravo ljuta. Morala sam se najprije riješiti te ljutnje, inače nitko ne bi želio (niti mogao!) čitati moje tekstove. Kome se čitaju nečije žalopojke i bijesne tirade? Na kraju krajeva, moja je knjiga o konzumaciji – pa ne mogu valjda na silu hraniti vlastitu publiku! Čim je knjiga objavljena, počela su pristizati pisma, posljednjih godina i elektroničke poruke, poruke na Facebooku, sve o tome kako je toj-i-toj osobi moja knjiga “promijenila život”. Samo dva tjedna nakon objavljivanja, jedna mi je čitateljica poslala sliku za koju je smatrala da dobro ilustrira moju teoriju. Uslijedile su stotine slika, ilustracija, crteža, fotografija. Reakcije su stizale (i nastavljaju stizati) iz svih krajeva svijeta: iz Rumunjske, Kanade, Australije… O tako čemu nisam mogla niti sanjati! 

{slika}

Nakon što se Seksualna politika mesa pojavila na policama knjižara, vjerovala sam da sam s tom pričom završila, da sam o tome rekla sve što sam imala za reći. No moji/e čitatelji/ce pokazali/e su mi da je to tek vrh ledenjaka. Slike koji se mi slali bile su popraćene brojnim pitanjima: “Zašto su svinje na reklamnim plakatima bijele? Što je s rasizmom? A s klasnim razlikama?” Moj se susjed pretplatio na pornografski časopis i jednoga sam dana u njegovom sandučiću opazila pornografski letak. Fotografija je prikazivala ženu na sve četiri, uzdignute stražnjice, kako gleda preko ramena. Idućeg dana, na moju je adresu stigla fotografija reklamnog plakata iz Atlante za svinjetinu: pozicija svinje na fotografiji bila je identična poziciji žene s pornografskog letka. Ta i slične fotografije dovele su do stvaranja Slideshowa seksualne politike mesa (The Sexual Politics of Meat Slideshow). Slideshow neprestano raste: i dalje prikupljam slike i pratim trendove. Do sada sam ga prikazala na više od 120 kampusa širom svijeta, a poslužio mi je i kao nadahnuće za još jednu knjigu, The Pornography of Meat (Pornografija mesa, 2004.). 

{slika}

Koje koncepte ili ideje iz Vaše knjige se najčešće pogrešno tumači?

Dvije su stvari koje ljudi često pogrešno shvaćaju. Nakon prvog objavljivanja Seksualne politike često sam gostovala na televiziji, a jedno od pitanja koje su mi voditelji redovito postavljali (naročito u Texasu!) je: “Želite reći da ću, ako pojedem hamburger, prebiti svoju ženu?” Kao da A nužno vodi u B, kao da je riječ o uzroku i posljedici. Ono što zapravo želim reći jest da su u svijetu patrijarhata žene animalizirane, a životinje seksualizirane / feminizirane. Ta dva fenomena međusobno su povezana. Nikada nisam tvrdila, niti vjerujem, da jedenje hamburgera vodi u zlostavljanje. No vjerujem da mnogi na jedenje hamburgera i slične ´maskuline´ hrane gledaju kao na nešto što jača njihov osjećaj muškosti. Također vjerujem da nam to govori mnogo o načinu na koji naša kultura definira maskulinitet i virilnost.

Druga stvar koja se pogrešno tumači jest ideja da je u redu da žena-vegetarijanka i dalje priprema meso za svog partnera. Da mi je dolar za svaku ženu koja mi je rekla: “Prešla bih na vegetarijansku prehranu, no moram svom mužu pripremati meso”, sada bih bila bogata! Kad je riječ o pripremi hrane, žene se uči da zanemaruju vlastite želje nauštrb partnerovih želja i potreba. Žene moraju shvatiti da trebaju poštivati vlastite želje, te objasniti muškarcima u njihovim životima da to znači da se i oni moraju promijeniti. Pada mi na pamet prekrasna priča o mladoj ženi iz Michigana koja je muškarcu koji ju zaprosio kao uvjet za pristanak postavila čitanje Seksualne politike mesa. Smatrala je da će mu to pomoći da bolje razumije nju i njen pogled na svijet. Nakon što je pročitao knjigu, njen prosac je i sam postao vegan!

{slika}

Koje pomake uočavate kad je riječ o prihvaćanju Vaše teorije? Što se promijenilo u dvadeset godina od objavljivanja knjige? Što je ostalo isto?

Šokirana sam činjenicom da se toliko ljudi plaši riječi ´feminizam´. Jedna žena mi je rekla kako isprva nije željela pročitati moju knjigu jer je u naslovu zapazila riječ ´feminizam´. Kako je moguće da osjećamo toliki otpor prema riječi koja obuhvaća toliko pozitivnih promjena? Bolja zdravstvena zaštita za žene, prihvatilišta i krizni centri za žrtve silovanja i zlostavljanja, zakoni protiv seksualnog zlostavljanja, reproduktivna prava – sve to dugujemo feminizmu. S druge strane, veganstvo je in. To me istovremeno i iznenađuje i oduševljava. Turneje su mi postale mnogo ugodnije budući da posvuda po svijetu postoje veganski restorani. To je pozitivna strana. No mnogi vegani/ke i dalje ne prepoznaju seksualnu politiku mesa koja je upisana u temelje naše kulture. Oni/e vjeruju da je moguće iskorijeniti jedenje mesa, a tradicionalno poimanje muškosti ostaviti netaknutim. Neće ići! Mnoge vegane/ke ne uznemiruje seksualizacija žena. Više puta sam čula komentare poput: “Pa što ako je tip previše macho, glavno da je vegan”. Takav način razmišljanja vrlo je opasan. Neki vegani sebe nazivaju heganima (kombinacija riječi he, “on” i vegan), kao da je sama riječ ´vegan´ na neki način okaljana kroz asocijaciju sa ženama. Budući da se muškarcima-mesojedima tradicionalno suprotstavljaju žene koje se hrane povrćem, čini se da neki vegani imaju potrebu naglasiti i ponovno osmisliti vlastitu muškost za koju osjećaju da je ugrožena. 

{slika}

Što se najviše promijenilo? Seksualizacija životinja je u neprestanom porastu. Ono što je časopis Hustler činio ženama 80.-ih godina prošloga stoljeća, reklame za mesne proizvode čine životinjama u 21. stoljeću. U Seksualnoj politici mesa tvrdim da se u našoj kulturi svim životinjama simbolički pridaje uloga žene. No nisam mogla ni sumnjati u koliko mjeri ta metafora doista prožima slikovne prikaze. Također nisam očekivala da će aktivisti/ce za prava životinja i sami/e propagirati seksističke stavove. 

Kako to mislite?

Najuočljivije su svakako seksističke kampanje PETA-e (Udruga za etično postupanje prema životinjama, People for the Ethical Treatment of Animals) koje su vjerojatno odbile više feministica od borbe za prava životinja od bilo koje druge organizacije. U siječnju 2007.-e godine pojavio se propagandni video za PETA-u (dostupan na YouTube-u samo starijima od 18 godina!) u kojem se mlada bijela žena obraća američkom Kongresu. Dok progovara o eksploataciji životinja, polako sa sebe skida odjeću. Nakon što je Obama izabran za predsjednika, napravili su istu stvar, ovoga puta s Afro-Amerikankom. Ono što se (barem implicitno) poručuje kroz ovakve spotove jest: “Da, od vas tražimo da se odreknete životinja kao objekata, no i dalje vam ostaje objektivizacija žena! Tražimo od vas da postanete osjetljiviji za prava životinja, no ne i da se odreknete pornografije!” No problem seksizma u udrugama i pokretima za prava životinja ne svode se samo na PETA-inu predanost korištenju ženskih tijela da bi ´prodali´ prava životinja. U spomenutim udrugama i pokretima glavnu riječ i dalje imaju muškarci: oni su ti koji su vođe i glasnogovornici, dok se ženama uglavnom povjeravaju konkretni, svakodnevni, i – što je još važnije – neplaćeni poslovi. Dok aktivizam za prava životinja ovisi o ženskom radu, istovremena ga se odriče! U posljednjih je dvadeset godina zabilježen velik broj slučajeva u kojima muški vođe pokreta za prava životinja govore stvari poput: “Mi nismo hrpa starih baba u tenisicama”. Mene takvo poricanje ženskog doprinosa borbi za prava životinja osobno vrijeđa. Žalosti me i činjenica da pokret za prava životinja nije sposoban priznati vlastiti dug feminizmu i feminističkoj teoriji.

{slika}

Postoje li još neka iskustva ili događaji iz proteklih dvadesetih godina koje biste željeli izdvojiti?

Doista se nadam da su moje ideje i dalje aktualne, jer je toliko stvari koje bih željela promijeniti. Ljudi koji jedu mesu, bez obzira na njihovu ideologiju, vjeruju da je vrlo teško promijeniti se. Međutim, ja sam naučila da je mnogo teže ne promijeniti se. Ljudi se toliko trude ostati istima da ne shvaćaju koliko promjena može biti jednostavna. Mesojedi misle da su vegani opterećeni, da sa sobom nose razne pravilnike o tome što smiju jesti, da žive u neprestanom stanju uskrate i odricanja. U vlastitom domu, okružena drugim veganima, ne osjećam da sama sebi nešto uskraćujem. Negdje sam pročitala da prosječna osoba priprema svega deset različitih obroka. Vjerujem da ti obroci laku mogu postati veganski. Patti Breitman i ja napisale smo How to Eat Like a Vegetarian Even If You Never Want to Be One: More Than 250 Shortcuts, Strategies, and Simple Solutions (Kako prijeći na vegetarijansku prehranu, čak i ako ne želite biti vegetarijanac/ka: više od 250 prečica, strategija i jednostavnih rješenja, 2008.) kako bismo pokazale ljudima koliko je jednostavno biti vegetarijanac / vegan.

Kad se Seksualna politika mesa prvi puta pojavila, doznala sam da su ju mnoge feministice odbijale pročitati jer su se bojale da će se morati odreći mesa. Ne želim da ljudi misle da je to nešto najgore što im se uopće može dogoditi! Etički gledano, jedenje mesa krši svaki aspekt progresivne feminističke misli, jer se time drugi pretvara u sredstvo za postizanje cilja. A tome drugome se čak ne daje prilika da kaže: “Ne, hvala, doista ne želim biti tvoja večera”. Ako doista želimo biti angažirani i aktivni, najprije moramo proširiti vlastiti pogled na svijet i obratiti pažnju na sve što živi u njemu. Sedamdesetih sam godina napisala: “Svi želimo živjeti u svijetu bez ugnjetavanja – kako se jedenje mesa uklapa u tu jednadžbu?”. Sjajna francuska spisateljica Simone Weil definira pažnju kao sposobnost da drugoga pitamo kroz što prolazi, kao i sposobnost da čujemo odgovor na to pitanje. Ono što ja kao feministica pokušavam reći jest to da to pitanje moramo uputiti ne samo ljudima, već i životinjama.

* Djela Carol J. Adams, nažalost, još uvijek nisu dostupna u hrvatskom prijevodu, no skraćeni prijevodi dvaju poglavlja iz Pornografije mesa dostupni su na: http://www.zarez.hr/202/z_socijalna.htm . Također upućujemo na srodan članak Snježane Klopotan “Nijedna od nas nije meso”, dostupan na: http://www.zarez.hr/138/animal1.htm .

Prevela i prilagodila: Nada Kujundžić