sdadmin, Author at Libela - Page 1377 of 1806

Orgazmički porođaj

Posted on April 17, 2012 by sdadmin

Moram priznati da moja prva reakcija kada sam se prije nekoliko godina susrela sa idejom orgazmičkog porođaja, poznate stručnjakinje za porod Debre Pascali-Bonaro, nije baš bila reakcija osobe “otvorenog uma”. Pomislila sam ma tko može misliti na sex dok ti je među nogama glavica promjera cca 20 cm. Ali naravno, ipak me zanimalo iskustvo pa sam pogledala film Orgasmic Birth

Počela sam malo razmišljati dublje o svemu, a zatim se sjetila svog poroda i shvatila da sama ideja uopće nije nemoguća za provesti.

Svaka žena, rodila ili ne, susrela se u svom životu bezbroj puta sa pričama s poroda. Odrastali smo uz cvokotanje majki koje su nam kroz život često davale do znanja ono što je bitno: “Tko te rađao 23 sata?”. Isto su i njima njihove majke pričale. Ista se tema provlači kada čujete da je netko rodio. Osim prvih informacija o djetetu, poslije se satima priča o boli koja je bila prisutna, agoniji koja je trajala satima, potrebi o legalnim drogama koje ti doktor može dati te činjenici da muž mora otići na vazektomiju. Žene imaju poseban dar da drugim ženama prepričaju događaj tako da ga svi zapamte do kraja života. Pa otuda valjda niz porođaja koji traju dvadesetak ili čak tridesetak sati. Kada sam rađala i rodila nakon sat i pol, a prvi trud sam osjetila dva dana ranije, tada mi se upalila lampica iznad glave. Pa neću valjda reći da sam rađala sat i pol, pa uništila bih žensku evoluciju. Žene od pamtivijeka rađaju satima. To je naprosto tako. I kada uzmete činjenicu da postajemo kompletne osobe kroz socijalizaciju tada vam sve postane jasno. Društveno je prihvatljivo da porod bude bolan i dugotrajan. Nismo ni svjesni koliko smo kolektivne osobe, ali ne smijemo zaboraviti da smo i individualne, pa se kao individualke možemo otrgnuti iz kolektiva koji nam govori da je normalno da nas boli i da rađamo satima, neke čak i danima.

Moć pojedinca, odluka i stanje svijesti može puno značiti kada govorimo o porođaju. To vam govorim iz prve ruke, a kada sam ja rađala nisam ni znala da postoji orgazmički porođaj, ali sam znala da nema smisla slušati tuđe priče i da moram biti pozitivna. Još da sam imala uvjete kao žena iz filma vjerujem da bi doživjela i orgazam. Pod punom odgovornošću izjavljujem da moj porođaj nije bio bolan i trajao je samo sat i pol. Ovom izjavom započinjem novu porođajnu revoluciju u kojoj će žene uživati i rađati. Ono što želim naglasiti jest da poanta orgazmičkog porođaja nikako nije samo doživjeti orgazam. Smisao je puno dublji. Poanta je promijeniti ukorijenjeno mišljenje da dolazak novog života na svijet treba biti u agoniji. Poanta je educirati žene o svim mogućnostima prirodnih porođaja te o ideji da same mogu utjecati da im porođaj bude opuštajući, senzualan i romantičan.

Naravno ne mogu zanemariti stanje u hrvatskim bolnicama i dotaknuti se realnosti. Nažalost, ono što možemo vidjeti u već spomenutom filmu teško je dostupno jednoj prosječnoj građanki lijepe naše. Kade za porođaj ima svega nekoliko bolnicam i na taj oblik rađanja se odlučuje manji broj žena jer i sami doktori nisu skloni “eksperimentiranju”. Osim toga, na ovim snimkama možemo vidjeti kako bebe izlaze u vodu, dok kod nas ako i uspijete rađati u takozvanom bazenu, sam izgon bebe se obavlja na stolu, “iz sigurnosnih razloga”. Sama pomisao da bi rađala u bazenu, uz svijeće, masažu i svu potrebnu stručnu pomoć, u najmanju ruku mi izgleda nedostupno (da ne upotrijebim neki pesimističniji izraz). Ali ipak, dok nam uvjeti ne budu bolji i dostupniji, možemo raditi na tome da ne mislimo o porodu kao noćnoj mori svake žene već da znamo da možemo rađati i imati orgazam!

Nije ti život pjesma Havaja

Posted on April 17, 2012 by sdadmin

Do gledanja samog dokumentarnog filma, jedno tjedan dana sam razmišljala samo o naslovu. Engleska verzija je “Family meals”, što je legitimno, jer se ipak radi o obiteljskim obrocima. Ali ova “naška”? Havaja? U mojoj glavi, to se piše malim slovom i značenje istog mi je nedokučivo. Interesantno je kako neke stvari percipiramo u startu iznimno umnima. Dok je zapravo njihova jednostavnost tolika da boli.

Kroz zanimljive kadrove Daninog razgovora s obitelji o intimi, o tome da je ona lezbijka i kako je smatrala da su oni dovoljno “off” da to nikome ne predstavlja problem, počela sam “vrtiti film” svoje obitelji. O krivim potezima koji se protežu naraštajima, o krivim odabirima koji direktno utječu na naš život. Iako nismo mogli utjecati na iste.

Hrabro.

Divim se protagonistima što su se usudili toliko sebe doslovno “istresti” pred svijet. Vjerujem da nije bilo lako. I ono što sam je željela pitati, a nisam imala priliku je – kako li je samo nagovorila ljude da sudjeluju? Neobičan je poriv koji tjera na takvu vrstu emocionalnog čišćenja. Nije loš, dapače. Samo je neobičan.

“Sve sretne obitelji nalik su jedna na drugu, svaka nesretna obitelj nesretna je na svoj način.” rekao je Tolstoj svojedobno.

Problem s obiteljskim tajnama je taj da se svih tiču i ne tiču se nikoga. Svi su vrlo ažurni pri “trpanju stvari pod tepih”. Svijest pojedinca da je slobodan tražiti afirmaciju vezanu uz vlastite, svjesno donesene odluke, kako u primarnom, tako i širem krugu je često zatrta floskulom: “Što će ljudi reći”.

Dana je probila taj zamišljeni zid jednostavnom i efektnom formom: dokumentarnim filmom o obiteljskim obrocima. Ljudi su svoji, brutalno iskreni i realni. Govore o onome što ih boli: kako činjenica da je ona “drugačija” od onoga što su oni očekivali da će ona biti, utječe na njihov život.

Unatoč tome što je njezina “drugačijost” po definiciji homoseksualna orijentacija, u svakoj obitelji može se pronaći to pitanje na koje se treba tražiti odgovor i raspetljavanje. Iako film sam po sebi nema rasplet. Cijeli film je rasplet. Retrospektiva i rasplet. Vrlo zanimljivo. Razgovor i obiteljski objed. U času kada je Danina majka izgovorila rečenicu: “Pa nije ti život pjesma Havaja!” nakon kraćeg govora o ispravnim i neispravnim potezima, koji svi skupa i čine taj isti – život, shvatila sam bit. U redu je. Teško je, tu je, treba se rješavati. Svi imaju probleme. Zašto ih skrivati, kada se oni mogu iskomunicirati i riješiti.

Oni su u tome uspjeli.

I Dana Budisavljević je snimila genijalni film o tome. Pogledajte ga.

p.s. Danin film možete pogledati u Zagrebu u Kinu SC-a, u srijedu 18. travnja s početkom u 20h u sklopu 21. Dana hrvatskog filma.

Mađari desničari po uzoru na ruske

Posted on April 17, 2012 by sdadmin

Nakon što su Rusi izglasali zakon kojim se zabranjuje LGBT propaganda u čak tri grada, mađarski desničari došli su na prilično sličnu ideju o kojoj se počelo pričati tek nekoliko dana nakon što policija u Budimpešti nije odobrila rutu ovogodišnje Povorke.

Dakako, na ideju kako su Rusi možda izglasali “pravu” stvar su došli pripadnici desničarske stranke Jobbik čiji su članovi trebali biti prisutni u Zagrebu na skupu desničarskih stranki koji je na kraju zabranjen od strane Vlade Republike Hrvatske. Jobbik ima 47 od 386 mjesta u mađarskom parlamentu te su podnijeli tri nacrta zakona kojima bi se zabranjivao pozitivan prikaz “poremećaja seksualnog ponašanja”, naravno s naglaskom na istospolne odnose.

Kazne su za mađarske pojmove visoke, te iznose oko 500 eura, a svaki prekršitelj/ica zakona može završiti u zatvoru na najviše tri godine. No, ekstremisti su doživjeli poraz, barem što se tiče policijskog zabranjivanja održavanja Pridea u Budimpešti jer je sud odredio kako nema zakonske osnove za policijsko neodobravanje korištenja rute koju su organizatori zatražili od policije. Odluka suda je još jedna pobjeda LGBT osoba u Mađarskoj, no već drugu godinu zaredom se LGBT aktivisti bore protiv homofobije u policijskim redovima.

Cijeli članak pročitajte ovdje.

Ekstremne dijete: Buduće mladenke na cjevčicama za hranjenje

Posted on April 16, 2012 by sdadmin

U očajničkom nastojanju da se riješe viška kilograma koji im ne dopuštaju da se uvuku u vjenčanice iz snova, buduće mladenke okreću se kontroverznoj ekspres-dijeti koja uključuje guranje cjevčice za hranjenje u nos.

Takozvana K-E dijeta koja jamči i do deset kilograma manje u deset dana sve je popularnija alternativa uobičajenim programima brojanja kalorija i znojenja u teretanama. Osobama koje se odluče za K-E dijetu u nos se umeće cjevčica za hranjenje koja vodi sve do želuca. Polagan i neprestan dotok tekućine koja se sastoji od proteina i masnoća pomiješanih s vodom (a ne uključuje ugljikohidrate), opskrbljuje tijelo s ukupno 800 kalorija dnevno.

“Masnoća sagorijeva u procesu ketoze (stanje organizma kada tijelo nema pristup šećeru, pa mišići i tkiva koriste masnoću kao izvor energije), pri čemu sami mišići ostaju netaknuti”, objašnjava dr. Oliver Di Pietro. Također je dodao kako je riječ o vrlo učinkovitoj dijeti. Naime, za svega nekoliko sati apetit u potpunosti nestaje, pa pacijenti u toku deset dana koliko dijeta traje, uopće ne osjećaju glad.

“Upravo to čini ovaj način mršavljenja tako fantastičnim”, dodaje.

Di Pietro dalje objašnjava kako su pacijenti/ce pod neprestanim nadzorom liječnika, iako za vrijeme samog tretmana nisu hospitalizirani. Hranjiva tekućina nalazi se u vrećici koju mogu nositi sa sobom gdje god pošli; u toku tretmana, međutim, nije im dopušteno vaditi cjevčicu iz nosa. Di Pietro tvrdi kako nuspojava gotovo i nema: “Najveći problem je loš zadah. Neki pacijenti se žale na zatvor, što je za očekivati budući da im nedostaje vlakana”. Desetodnevni tretman kod dr. Di Pietroa stoji 1.500 američkih dolara.

Oblačenje vjenčanice iz snova za većinu mladenki predstavlja trenutak istine – što ako im je haljina premala? Taj strah mučio je i Jessicu Schnaider: datum vjenčanja rapidno se približavao, a posljednjih pet kilograma nikako da ode.

“Moj raspored bio je pretrpan i jednostavno nisam mogla izdvojiti sat ili sat i pol dnevno za tjelovježbu. Otišla sam liječniku, tamo čula za novu i dijetu, i rekla: ´Zašto ne?´ Odlučila sam pokušati s time”, kaže Schnaider. Tvrdi kako u deset dana koliko je provela na K-E dijeti uopće nije osjećala glad, no priznaje kako joj nije bilo lako.

“Deset dana bez hrane prilično je emocionalno iscrpljujuće, a i ljudi su me čudno gledali. Većina je mislila da sam bolesna. Morala sam objašnjavati da sam dobro, da ne umirem i nisam bolesna. Bila sam strašno umorna. Liječnik mi je preporučio da za vrijeme dijete svaki dan šećem po plaži oko sat, sat i pol, no jednostavno nisam imala volje za tako nešto. Inače sam prepuna energije, ali tih deset dana bila sam izuzetno umorna“, prepričala je mladenka koja je doslovno učinila sve da stane u svršenu haljinu na dan svog vjenčanja.

{slika}

Iako je K-E dijeta novina u Sjedinjenim Državama, u Europi je poznata već nekoliko godina. Međutim, kritičari upozoravaju da je tako rapidan gubitak na težini opasan i vrlo kratkotrajan.

“Ako prebrzo mršavite, vaš um nije u stanju držati korak s tijelom”, objašnjava psihoanalitičarka Bethany Marshall. Schnaider priznaje kako je cjevčicu za hranjenje uklonila već nakon 8 dana, jer je do tada uspjela izgubiti kilograme koji su joj zadavali glavobolju. Zasada joj uspijeva održavati novu liniju, i s veseljem iščekuje svoj veliki dan.

Prevela i prilagodila: Nada Kujundžić

Opasne posljedice biseksualne nevidljivosti

Posted on April 16, 2012 by sdadmin

Sjećam se kad su me prvi puta nazvali “pohlepnom”. Bilo je to na povorci ponosa u Michiganu. Jedan od sudionika, inače transvestit, dovikivao je to ljudima u publici na urnebesan, drzak i izravan način, kako to već samo transvestiti mogu. Zatim se okrenuo jednoj od pripadnica osiguranja i upitao ju je li ona lezbijka. “Ne, ja sam biseksualka”, odvratila je žena. “Oho, pa ti si onda jaaaaako pohlepna!” Svi su prasnuli u smijeh, zajedno sa mnom. No dok sam vrištala od smijeha, kroz glavu mi je prošlo: “Znači, tako stvari stoje”.

Za sebe nikada ne bih rekla da sam “pohlepna”. Jednostavno nemam sreće sa ženama. Najvjerojatnije ne bih izišla na spoj s tobom dragi čitatelju ili draga čitateljice: prava sam picajzla, a moje zanimanje rijetko kada pobuđuje isključivo fizički izgled. Da bi privukla moju pažnju, osoba mora biti duhovita, zabavna, načitana i socijalno osjetljiva. Također sam izuzetno monogamna i vjerna do bola – jednostavno nisam u stanju usredotočiti se na više od jedne osobe istovremeno. Za mene, seksualnost predstavlja kontinuum koji je nemoguće jasno razgraničiti i razvrstati u zasebne, strogo definirane i međusobno strogo odijeljene kategorije. Pogledajte samo sve te oblike koje ljudska seksualnost poprima! Potreba za etiketiranjem i pojednostavljivanjem nečega što u stvarnosti nije ni približno jednostavno podla je i nerealna. Često razmišljam o tome u koju bih to kategoriju uvrstila samu sebe, no zapravo me ljuti što vlastiti identitet uopće moram svoditi na etikete. Na kraju krajeva, moje seksualno opredjeljenje isključivo je moja stvar (i mojih partnera/ica). No, na koncu sam shvatila da ipak moram pronaći način da se opišem i deklariram, jer je to jedini način da postanem vidljiva unutar zajednice. U protivnom, moja nevidljivost samo će nastaviti poticati druge da se prave da ne postojim. I tako, na čelo sam napisala “biseksualna” i ponosno podigla glavu.

Zvijezda serije Sex i grad Cynthia Nixon nedavno je podigla prašinu izjavivši u interviewu za New York Times kako samu sebe ne bi opisala kao biseksualnu. Nakon podulje rasprave, objasnila je kako ju doista privlače osobe oba spola, no kako ju etiketa biseksualnosti sama po sebi odbija. Etiketa doista djeluje odbojno, osobito ako imamo na umu sve one ne baš laskave i demonizirajuće stereotipe koje implicira: društvo nas uči da su biseksualne osobe promiskuitetne, zbunjene, pohlepne, nesposobne za monogamnu vezu, hiperseksualizirane, itd. Deklariram se kao biseksualna osoba iz jednostavnog razloga što se ne sjećam vremena kada nisam osjećala jednaku privlačnost (bilo romantičnu, bilo seksualnu) i prema muškarcima i prema ženama. Biseksualna (panseksualna, sveseksualna, fluidna) osoba osjeća fizičku, romantičnu, emocionalnu privlačnost prema osobama oba spola/roda. Čak i unutar pokreta za prava homoseksualnih osoba, prihvaćanje biseksualaca/ki još uvijek je u povojima. Ta je nevidljivost još neshvatljivija imamo li na umu da biseksualne osobe čine najveću skupinu unutar LGB zajednice (trećina muškaraca i dvije trećine žena unutar zajednice deklariraju se kao biseksualci/ke). Većina Amerikanaca/ki odlučno odbija ovakvu vrstu etikete; no istraživanje iz 2002. godine pokazalo je da 13 posto žena i šest posto muškaraca osjeća privlačnost prema osobama oba spola. Brojne studije jasno pokazuju kako je biseksualnost stvarna i stabilna seksualna orijentacija. Kako bi dokazali vlastitu legitimnost, skupina odvažnih (sram me i stid bilo – nisam bila jedna od njih!) pristala je sudjelovati u zanimljivom istraživanju: ispitivači su sudionicima/cama pokazivali sexy fotografije žena i muškaraca, te mjerili razinu njihove uzbuđenosti. Čudnog li čuda, osobe koje su se deklarirale kao biseksualne u podjednakoj su mjeri uzbuđivale i muške i ženske fotografije. Mnogo je studija koje jasno opovrgavaju zastarjele tvrdnje kako je biseksualnost samo faza, eksperiment, privremena postaja u potrazi za ´pravim´ seksualnim identitetom.

Stigma, ili bifobija koju neminovno donosi biseksualnost povlači za sobom vrlo ozbiljne posljedice. Biseksualne su osobe sklonije depresije i suicidalnim mislima, u većoj se mjeri okreću alkoholu i drogama, i općenito su slabijeg zdravlja od heteroseksualnih osoba, homoseksualaca i lezbijki. Većina njih ne razgovara o svom seksualnom opredjeljenju sa svojim liječnikom, pa ostaju uskraćeni za brojne informacije o seksualnom zdravlju. Biseksualne žene u vezama s monoseksualnim partnerima/icama češće postaju žrtvama nasilja u kući od bilo koje druge skupine žena. Biseksualne osobe češće se diskriminira na radnom mjestu: dok lezbijke zarađuju 2,7 posto manje od heteroseksualnih muškaraca, plaće biseksualnih žena manje su za čak 11 posto. Osjećaj da niste legitiman član zajednice predstavlja izvor akutnog stresa. U urbanim sredinama, razina duševne boli među lezbijkama sve je manja, dok je među biseksualkama u konstantnom porastu. Spomenute sredine u pravilu nude neku vrstu podrške i sredstava za lezbijke, no ne i za žene biseksualne orijentacije. Iako itekako potrebni, projekti usmjereni na prepoznavanje i zadovoljavanje potreba biseksualnih osoba dobivaju daleko manje novčanih sredstava od sličnih projekata usmjerenih na potrebe lezbijki, homoseksualaca ili transrodnih osoba.

{slika}

Trenutno sam u vezi s muškarcem. Ne želim ga skrivati, jer je veza dio onoga što jesam. Da ga netko pita o mojoj seksualnosti, očekivala bih da bez razmišljanja odgovori da sam biseksualka. No kad vodim muškarca sa sobom na okupljanje za prava homoseksualnih osoba, proganja me neugodan osjećaj krivnje. Osjećam se poput izdajice, kao da sam izabrala lakši način, kao da se na taj način odbijam identificirati i solidarizirati s queer zajednicom. A onda mi sine da sve te optužbe i osude zapravo dolaze izvana. Ako sam u vezi s muškarcem, znači da sam se zaljubila ili osjećam privlačnost, a objekt te moje ljubavi ili privlačnosti u tom je trenutku muškarac. Mi u pokretu za prava gay osoba borimo se za slobodu da volimo i izražavamo svoju seksualnost bez srama i straha. U svojim nastojanjima da steknemo osnovna prava da se brinemo za one koje volimo (prava koja su nam trenutno uskraćena) nailazimo na ogromnu i zastrašujuću količinu mržnje. Neću uvijek biti u vezi s muškarcem, ali ću svog/ju partnera/icu uvijek voditi na zabavu. Zahvalna sam što postoji ljubav, i što sama posjedujem tu fluidnu, promjenjivu sposobnost da volim.

prevela i prilagodila: Nada Kujundžić

Gay imam vjenčao muslimanski istospolni par

Posted on April 15, 2012 by sdadmin

Čini se da na svijetu postoji barem jedan muslimanski religijski vođa koji je spreman rušiti tabue u islamskom radikalnom stavu prema LGBT osobama.

Kako prenosi Al Arabiya, gej imam Jamal iz Mauricijusa početkom godine sklopio je u Južnoj Africi brak između Francuza alžirskog porijekla Ludovica Mohameda Zaheda i Južnoafrikanca Qiyam al-Dina.

“Stajao sam u hodniku dvorane kada me imam, koji je također gej, upoznao s Dinom. Kako smo pričali, shvatili smo da imamo mnogo toga zajedničkog i zaljubili smo se na prvi pogled. Nakon konferencije odlučio sam još dva mjeseca ostati u Južnoj Africi i premišljati oko vjenčanja”, prepričao je Zahed za France 24 TV kako je upoznao ljubav svog života.

Također je dodao kako je brak velika stvar ne samo za njega već i za njegovu obitelj.

“Nikada nisam vjerovao da bi ovaj mogao doći ni koliko će moji roditelji biti sretni zbog vjenčanja”, priznao je.

{slika}

Problemi sa Sarkozyjem i dokumentima

Zahed i Din nedavno su se vratiti u Francusku, ali su imali problema s prepoznavanjem braka od strane francuske vlade.

Zahed želi nastaviti doktroski studij o islamu i homoseksualnosti, a pokušava se povezati s organizacijom koja istražuje ovu tematiku. Njegov glavni cilj je dobiti zakonsku dozvolu za svog supruga da ostane živjeti i raditi u Francuskoj.

Par ne planira živjeti nigdje drugdje osim u Francuskoj, pogotovo ne u nekoj muslianskoj i arapskoj zemlji zbog straha od odbacivanja i diskriminacije.

“Želimo ostati u Francuskoj jer se Dinu sviđa zemlja. No, ako ne uspijemo srediti dokumente, morat ćemo se vratiti u Južnu Afriku”, rekao je Zahed.

Ono što bračnom paru preostaje je izaći na predstojeće izbore u Francuskoj i nadati se da će na čelo države doći liberalni Francois Hollande. On u svojoj kampanji najavljuje da će se ozbiljno pozabaviti legalizacijom istospolnih brakova u Francuskoj te da će mu borba za prava LGBT zajednice biti prioritet u 2013.