Saudijske žene: Razmažene ili potlačene

Samar Badawi, 30-godišnja majka jednog djeteta, odslužila je sedam mjeseci u zatvoru. Njezin zločin? Neposlušnost spram oca.

Badawi, 30, postala je žrtvom zakona o muškom skrbništvu u Saudijskoj Arabiji u kojem se od žena zahtjeva da traže dopuštenje od svojeg oca, muža ili čak odraslog sina za obavljanje mnogih dnevnih aktivnosti. U slučaju o kojem je izvjestila organizacija za zaštitu ljudskih prava Human Rights Watch, Badawi je od svoje 14. godine trpjela fizičko zlostavljanje od svoga oca nakon što joj je majka umrla od raka. 

Kad je navršila 25 godina, odlučila se “izboriti za sebe” i pobjegla je u sklonište za zlostavljane žene.

Provela je u zatvoru sedam mjeseci nakon što je otac podigao tužbu zbog njene “neposlušnosti” i odbijanja da se vrati kući. Badawi je oslobođena prošle godine nakon internetske kampanje, i naposlijetku dobila presudu u kojoj skrbništvo nad njom preuzima njen ujak. Također, uspješno je uložila žalbu na očevo uskraćivanje dopuštenja za njenu udaju.

“Došla sam tamo kao slomljena žena,” rekla je. “Bila sam jako povrijeđena kad sam došla u zatvor. Ali izašla sam kao pobjednica i sa snažnim osjećajem ponosa zbog svojeg držanja u ovih sedam mjeseci. Nije bilo lako.”

Badawi je dodala: “Kad sam bila sama, proganjala su me sjećanja na nepravdu, od svoga oca, od suca koji je bio užasan prema meni. “Sjećala sam se svoga sina. Sjećala sam se kako mi čak ni društvo nije pomoglo – proživjela sam mnoge uvrede i usprkos tome, zadržala sam mirnoću, nisam odgovarala na njih. U tim trenucima sam plakala.”  Usprkos proživljenoj traumi, Badawi ne poziva na promjenu zakona, već bolju osviještenost.

“Naši zakoni su pravedni, jako pravedni, ” rekla je ona. “Da nije zakona, ja ne bih bila u mogućnosti pobjeći iz ove teške situacije u kojoj sam se našla.

 “Problem je u tome što ovdje ne postoji pravna kultura. Ovdašnje žene, iz različitih sredina, nisu svjesne svojih prava, ne postoji osviještenost.

 “Zbog toga želim da se pravo uči u školama od rane dobi.”

Badawi su nagradu International Women of Courage uručile prva dama SAD-a Michelle Obama i državna tajnica, Hillary Clinton na Dan žena. Godišnja nagrada, dodjeljuje se ženama koje su prepoznate za izuzetnu hrabrost i zalaganje u zagovaranju ženskih prava.

Ženska prava su vruća tema u Saudijskoj Arabiji, i postoji začuđujuće širok raspon pogleda jednako sa ženske i muške strane. Osim zakona o muškom skrbništvu, prisutna je problematika vezana uz zabranu ženama da upravljaju vozilama koja je punila naslove svjetskih novina prošle godine. Naime, tada su mnoge žene osporavale zakon sjedajući iza volana.

Među njima je bila Najla Hariri koja je jedan dan odvezla svoga sina u školu kad nije imala vozača.

Nastavila je to raditi nekoliko puta nakon toga, ali tome je došao kraj nakon što su ona i njen muž bili prisiljeni prisegnuti pred sudom da više neće voziti.

“Osim što sam morala potpisati tu prisegu, još me je više uznemirilo to što je moj ‘skrbnik’ bio pozvan na sud”, rekla je. “Ne želim prihvatiti čitavu tu ideju o njemu kao svom ‘skrbniku’ jer ja sam 47-godišnja žena, trebala bih biti svoj skrbnik.”

Za Hariri, postoji još puno više motiva za kampanje, osim ove za prava na vožnju.

“Saudijske žene suočene su s mnogim problema – razvedene žene, žene koje prolaze kroz sudske procese, žene koje su bile zlostavljane, problematikom povezanom s nasljeđivanjem – imamo mnoštvo problema.

“Zato smo počele pozivati na donošenje ‘zakona o osobnom statusu’ koji bi štitio ova prava,” dodala je.

Hariri je rekla da se tu ionako radi o pravima koja su već dana ženama u Kuranu i Suni, učenjima proroka Muhameda. Ali s ovim se ne slažu svi. Rawda Al Youssef vodi kampanju pod nazivom “Moj skrbnik zna što je najbolje za mene” u prilog kritiziranog sistema.

Ona tvrdi kako su saudijske žene sretne što se netko brine za njih i da skrbništvo osnažuje obitelj kao temelj društva. 

“Odnos između muškaraca i žena unutar obitelji komplementarni je odnos, a nikako nije ravnopravan,” rekla je Al Youssef. “Muškarac služi ženi i nadgleda njene poslove unutar i izvan kuće.”

Za Al Youssef, žene koje se bore za veća prava predstavljaju razmaženu manjinu bez ikakvih stvarnih problema. “Saudijske žene – osobito one koje govore o ženskim pravima – dolaze iz imućne i razmažene društvene klase.

“Nađite mi siromašnu ženu koja govori o ovim stvarima i složit ću se s vama, možda joj trebaju ta prava, ali one koje govore o ženskim pravima … to su žene koje imaju sve što im treba i jedino im nedostaje mogućnost da uzmu svoju putovnicu i putuju kako žele, ili da voze auto.

“One nisu mislile o potrebama siromašnije klase.”

Dok Al Youssef vjeruje kako kod kralja Abdullaha i šireg društva ne postoji interes za snažnija ženska prava, Samar Fatany je uvjerena u suprotno. Fatany, radijska novinarka i spisateljica o ženskim pravima koja je bila jedna među prvim ženama zaposlenim u Vladi prije 30 godina, vjeruje da će promjena nastupiti, iako postepeno.

{slika}

“Mislim da saudijske žene stvarno imaju veliku priliku za promjene i napredak koja se mora iskoristiti,” rekla je.

“Mislim da je kralj Abdullah bio velika podrška ženama, i kao rezultat tog zalaganja cijela nacija se promijenila i izdašna pomoć ženama nije izostala.”

Fatany je dodala: “Potrebno je imati obrazovanje da bi se znalo za drugačiji način života, da stanje ne mora biti kakvo jest. Ako si ti osoba koja živi u izolaciji i poznaje samo taj način života, ne može ti pasti na pamet da postoji neki drugi način, da to nije potrebno prihvaćati. To ne mora imati veze s religijom.

Nije antiislamski voziti auto, nije antiislamski raditi, nije antiislamski zahtijevati svoja prava.”

Klerik Sheikh Adnan Bahareth, koji je inzistirao na telefskom intervjuu jer se nije želio pojaviti pred kamerom zajedno sa ženom, dokazivao je kako su saudijske žene sretne što ne voze.

“Muškarci su danas sluge ženama,” poručio je. Sheikh Bahareth kaže što bi se dogodilo kad bi žene mogle voziti: “To bi značilo dodatne terete na ženskim ramenima. Morala bi sama ići na tržnicu, nabavljati hranu, voziti djecu u školu i iz škole.

“Želimo ženama olakšati ove terete.”

 

Prevela i prilagodila Mirela Brodnjak

M31 – Solidarno protiv kapitalizma!

31. ožujka 2012. Europski dan akcije protiv kapitalizma

Recite “Stop nasilju kapitalizma”, u subotu, 31. ožujka 2012., u 13 sati, u parku Zrinjevac u Zagrebu. Pozivamo nezadovoljne građane i aktivističke grupe da organiziraju akcije i u drugim gradovima! Ujedinimo se u borbi za slobodu i pravedno društvo!
 
Nije prvi put u povijesti kapitalizma da se kriza koristi kao izgovor kako bi se zatirala radnička prava, povećavala eksploatacija radnika i ugrožavala egzistencija seljaka, umirovljenika, nezaposlenih, mladih i drugih koji su postojećem ekonomsko-političkom sistemu samo “trošak” i “višak”.

Na velikom broju summita Europske unije predstavljene su i uvedene hitne mjere štednje, koje bi trebale spasiti kapitalizam. Politička oligarhija, krupni kapitalisti i mediji koji im služe uvjeravaju nas da će, ukoliko te mjere ne daju pozitivan učinak, nastati recesija, kolaps i masovno siromaštvo. Od početka aktualne krize govore nam da će banke i korporacije snositi dio njenog tereta. No, ono što se događa potpuna je suprotnost. Uvode se nove mjere štednje na štetu građana, umjesto da ih podnose oni koji su izazvali krizu, konkurencija na tržištima se povećava, kao i društveni nadzor, a sve to kako bi se osigurao privatni profit malog broja ljudi.

Uzrok krize nije, kao što nam govore, u lijenim radnicima ili sitnoj korupciji, nego u samom sistemu. Ne radi se samo o “krizi kapitalizma”, nego je sam kapitalizam kriza. Ne radi se samo o “problemima kapitalizma”, nego je sam kapitalizam problem. Dok jedni uvećavaju svoj kapital i političku moć, život drugih postaje sve nesigurniji, siromaštvo raste, a društvene podjele su sve veće. Destruktivna logika kapitalizma bit će reproducirana dokle god joj se ne odupremo.

Internacionalni Dan akcije protiv kapitalizma, 31. ožujka 2012. godine, može biti prvi korak u tom pravcu. Demonstracije u brojnim europskim gradovima više su od akcije solidarnosti. Kriza se manifestira na razne načine u raznim zemljama, ali svi imamo isti cilj: ne želimo spasiti kapitalizam, želimo ga nadjačati!
 
 
M31 kolektiv Zagreb
web site: march31.net
fb event: tiny.cc/m31zg

Energična, entuzijastična i beskompromisna

Tridesetdvogodišnja Rosario Dawson nije poput drugih glumica u Hollywoodu. U dvadesetim joj je godinama dojadilo da ju se procjenjuje isključivo na temelju fizičkog izgleda, pa je na audicije počela dolaziti odjevena u ogromne veste. “Na audicijama bih davala sve od sebe, a redatelj bi rekao: ´Savršena si za ovu ulogu, ali najprije bismo te željeli vidjeti u nečem pripijenijem´”. Njen menadžer predložio je kompromis: može nositi veste i dolčevite, ali u odgovarajućoj veličini. “Rekoh, dobro ajde, ali problem je u tome što uopće postoji potreba za tako glupavim razgovorima. Ne vjerujte svemu što čujete – Hollywoodu opako nedostaje mašte”, smije se Dawson. Smeta ju što redatelji i dalje žele vidjeti u odjeći koja više otkriva negoli skriva, tim više što se u filmu Alexandar Veliki (Alexander, r. Oliver Stone, 2004.) pojavljuje gola. “Posjetite bilo koju ludu, nastranu web stranicu i moći ćete moju golišavu scenu pogledati na usporenoj snimci”. Smeta li ju to? “Ni najmanje. Ali smeta mi kada mi redatelji prigovaraju da ne znaju kako moje tijelo zapravo izgleda. Šalite se?!” Prisjeća se neukusnog komentara jednog filmskog producenta koji ju je opisao kao ´debeljuškastu´. “Ma nemoj, molim te! To je valjda zato što imam grudi… Provela sam nekoliko godina boreći se protiv takvih stavova. To me vjerojatno koštalo nekoliko sjajnih uloga, ali nisam si mogla pomoći, bila sam strašno ljuta!”

            Bojala sam se da Dawson neće biti sposobna za razgovor. Na dan interviewa javila se s molbom da pomaknemo termin jer pati od jet lag-a. No na sastanak stiže pješice, brzo se namješta za fotografiju, sjeda i kreće s pričom. Godinama je aktivistica za ženska prava; dok mi objašnjava kako rezovi javnog proračuna utječu na žene u Ujedinjenom Kraljevstvu (Dawson ima stan u Londonu), shvaćam u kolikoj je mjeri predana feminističkoj borbi. Dugogodišnja je volonterka u klubu za djevojke na Manhattanu gdje je odrasla, a pojavljuje se i u feminističkom dokumentarcu Miss Representation (r. Jennifer Siebel Newsom, 2011.). Krajem mjeseca nastupit će u Londonu na dobrotvornoj priredbi Sjećanje, monolog, bljezgarenje i molitva (A Memory, a Monolgue, a Rant and a Prayer) kojom se želi prikupiti novac za ženske udrugeV-Day i Women for Women International (Žene za žene). Priredba se temelji na tekstovima o nasilju nad ženama koje je uredila dramatičarka i aktivistica Eve Ensler, inače bliska prijateljica Rosario Dawson. Sama Dawson izvest će monodramu U sjećanje na Imette (In Memory of Imette) autorice Periel Aschenbrand. Riječ je prilično radikalnom komadu u kojem junakinja progovara o ubojstvu studentice koje se zbilo u blizini njenog stana. Naoružana “mrcinom od lovačkog noža”, spremna je, “ako treba, nekome otfikariti muda”. Pitam Dawson kakav je osjećaj zaigrati u takvom komadu – kaže mi da u potpunosti podržava temeljnu poruku, te da smatra kako bi i muškarci i žene trebali više razgovarati o silovanju. “Nemojte samo hodati ulicom i praviti se da je sve divno i krasno. Svaka treća žena postaje žrtvom silovanja, premlaćivanja, zlostavljanja ili ubojstva – to je naša stvarnost. Ignoriranje tih činjenica može biti vrlo opasno za žene, a muškarcima daje pravo da jednostavno ne obraćaju pažnju na ono što se događa ženama”. Ovo nije prvi puta da Dawson otvoreno progovara o problemu silovanja. 2007. godine producirala je film Descent koji je režirala njena prijateljica Talia Lugacy. U filmu Dawson igra Mayu, studenticu-žrtvu silovanja koja se odlučuje osvetiti (sam čin osvete predstavlja jedan od ekstremnijih prizora suvremenog mainstream filma). Pomno osmišljena priča prikazuje proces Mayine brutalizacije, ali i njene osjećaje nakon osvete. Dawson tvrdi da joj je uloga producentice pomogla da zauzme određenu distancu u odnosu na film: “U protivnom bi me lik potpuno preuzeo – bilo je prilično depresivno. Ali mislim da je važno da se otvori pitanje osvete, da se ljude potakne da razmišljaju o tome. Svi imaju neko vlastito shvaćanje osvete, no stvar je u tome da u konačnici ona nije ni najmanje trijumfalna – prije ponižavajuća i vrlo tužna”. Nedugo nakon što je film pušten u distribuciju, Eve Ensler ju je pozvala da se pridruži odboru V-Daya, pokreta čiji je cilj okončati nasilje nad ženama. “Točno se sjećam gdje sam bila i što sam radila kada sam primila Evein poziv”, kaže Dawson. “Bila sam strašno uzbuđena!”

            Dawson smo dosad imali prilike gledati u sumornim dramama (He Got Game (r. Spike Lee, 1998.)), tinejdžerskim komedijama (Josie and the Pussycats, r. Harry Elfont i Deborah Kaplan, 2001.), mjuziklima (Rent, r. Chris Columbus, 2005.), komedijama za odrasle (Trgovci 2 (Clerks II), r. Kevin Smith, 2006.) i filmovima za djecu (Čuvar životinja (Zookeeper), r. Frank Coraci, 2011.). Kao dugogodišnja zaljubljenica u stripove objeručke je prihvatila ulogu u ekranizaciji kultnog stripa Franka Millera Sin City (r. Robert Rodriguez, 2005.). Na filmu je debitirala u ulozi Ruby u filmu Klinci (Kids, 1995.) Larrya Clarka. Riječ je o teškom, uznemirujućem filmu koji započinje scenom maloljetničkog seksa, progovara o drogi, krađi, nasilju, rasizmu i silovanju. Lik koji igra Dawson predstavlja usamljeni tračak nade i pobuđuje vjeru u iskupljenje. Iako nema mnogo toga zajedničko s Ruby, Dawson ju je mogla razumjeti budući da je i sama odrasla u radničkoj četvrti u jugoistočnom djelu New Yorka (Lower East Side). Njenoj majci bilo je svega 17 godina kada je ostala trudna. Njen partner nije želio imati veze s djetetom, no u osmom mjesecu trudnoće počela je izlaziti s dugogodišnjim prijateljem. Nakon što se par oženio, on je odlučio službeno posvojiti Rosario. “I dan danas kad razmišljam o tome cijela stvar mi se čini nerealnom”, kaže Dawson. “Mlad čovjek koji se odluči oženiti i prihvatiti dijete koje nije njegovo. On je jednostavno volio moju mamu, volio je mene, i ja sam voljela njega”. Biološkog oca nikada nije upoznala. “Neko sam ga vrijeme tražila preko Interneta – pronašla sam sedamdesetak osoba s tim imenom, za neke sam imala samo adrese, i na kraju sam pomislila: ´Zaboravi´”. Svjesna u kolikoj je mjeri trudnoća u tinejdžerskoj dobi ograničila opcije njen majke, Dawson je odrastala u paničnom strahu da i sama ne postane trudnom tinejdžerkom. S druge strane, žarko želi slijediti primjer svog oca i posvojiti dijete.

            Dok je Dawson odrastala, obitelj je bila u teškoj financijskog situaciji. Najprije su živjeli “u najobičnijoj rupetini prepunoj štakora. Imali smo nakošene podove i kadu u kuhinji”. U blizini stana bila je tržnica gdje je njena majka često uzimala hranu iz kanti za smeće. “Hrana je bila svježa, ali ipak – jeli smo iz kanti za smeće. No dobro, barem smo na meniju imali organsku hranu”, smije se Dawson. Kada joj je bilo šest godina, a njenom bratu Clayu jedna, obitelj je prešla u skvot. “Živjeli smo u zgradi s ogromnom rupom u zemlji i plastikom prevučenom preko prozora. Mojim roditeljima nije bilo lako. Dugo godina brat i ja bili smo jedini klinci u skvotu – nitko drugi nije bio toliko lud da tamo dovede djecu. No ipak ne mogu reći da nisam imala lijepo djetinjstvo. Prije nego što je uvedena struja i voda, i prije nego što su se ljudi počeli useljavati u zasebne stanove, postojao je neki osjećaj zajedništva. Ljudi su zbilja trebali jedni druge”. Njena majka oduvijek je bila aktivistica: volontirala je u lokalnom kriznom centru za žene žrtve nasilja. Dawson je, pak, volontirala u organizaciji “Housing Works” koja je pomagala obiteljima i beskućnicima zaraženima HIV-om / AIDS-om. Jednoga dana, dok je sjedila na stepenicama ispred svoje zgrade, otkrili su je Harmoney Korine i Larry Clark. “Prišla su mi dva tipa i počela govoriti kako sam savršena za njihov film. Nisam imala pojma što se zbiva. Brzo sam otrčala po tatu: ´Tu su neka dva tipa i žele da glumim u njihovom filmu´”. Otac ju je odvezao na audiciju na svom biciklu. “Larry me pitao: ´To te dečko čeka vani?´ A ja sam uzviknula: ´Odurno!! To mi je tata! Koji ti je vrag?´” Sa zarađenim honorarom odlučila je obitelj odvesti na odmor u Texas, da bi naposljetku odlučili tamo se trajno naseliti. U to vrijeme Dawson još nije bila zagrijana za glumu: više su je privlačile matematika i biologija. No na kraju se ipak vratila na Manhattan i upisala na Institut za kazalište i film Leea Strasberga.

            Oduševljena sam svojom sugovornicom: jedna je od osnivačica organizacije “Voto Latino” čiji je cilj potaknuti Latinoamerikance da glasuju; svesrdno podržava Ensleričin najavljeni marš protiv nasilja nad ženama; borac je za zaštitu okoliša i kraj lobiranja u Washingtonu; trenutno surađuje s redateljem Dannyem Boyleom na filmu Trance, a uskoro će se naći u ulozi aktivistice Dolores Huerte u filmu Diega Lune Chavez. Razgovor se vraća na dobrotvornu priredbu za ženske udruge. “Obožavam U sjećanje na Imette“, kaže Dawson. “Komad je doista izravan i beskompromisan. Nekada morate ljude natjerati da se osjećaju nelagodno, malo ih isprovocirati. Svake godine snimi se tako mnogo filmova strave i užasa – ali to je lažna strava. Mnogo je toga u stvarnom životu čega se trebamo bojati i oko čega moramo nešto poduzeti”. U maniri prave zaljubljenice u strip dodaje: “Meni je samo drago da vlastite moći mogu iskoristiti za dobro, a ne za zlo”.

Prevela i prilagodila Nada Kujundžić

Žena: Osnažuje me sve što činim!

Nekada davno, žene je osnaživala borba za reproduktivna prava ili jednakost na radnom mjestu; danas, prosječnu ženu osnažuje gotovo sve što čini. “Od onoga što jede za doručak do načina na koji čisti kuću, suvremena žena je u gotovo neprestanom stanju osnaživanja”, kaže Barbara Klein, profesorica ženskih studija na Sveučilištu Oberlin (savezna država Ohio, SAD) i voditeljica studije o osnaživanju žena u suvremenom društvu provedenoj 2003. godine. “Prije nekih 15-ak godina žena se mogla osjećati osnaženom samo kada bi napredovala u svijetu muškaraca, inzistirala na vlastitim seksualnim željama i potrebama ili sudjelovala u kakvoj političkoj borbi. Danas se, pak, i najbanalniji činovi smatraju osnažujućima, poput razvažanja djece na trening ili gledanja Oprah Showa“. Na kupovanje odjeće nekada se gledalo kao na potpuno prizeman čin lišen bilo kakvih društvenih ili političkih implikacija – danas je to, tvrdi Klein, odvažna feministička izjava. “Kupnja cipela nametnula se kao važan način na koji žena demonstrira vlastitu autonomiju. Posjedovanje i nošenje desetaka pari cipela poručuje da je njihova vlasnica snažna i neovisna, te da joj nije potreban muškarac: ´Pazi se, muški svijete! Stižemo ja i moje cipele!´”

            Među novijim ´feminističkim´ trendovima ističe se i konzumacija energetskih pločica pripremljenih posebno ´za žene´. “Za razliku od tradicionalnih, falocentričnih pločica čija čokolada, sojini proteini i lješnjaci nisu zadovoljavali specijalne prehrambene potrebe žena, nove energetske poslastice za žene sadrže mnogo prihvatljivije količine i omjere te iste čokolade, sojinih proteina i lješnjaka”, kaže Klein. “Pionirke feminizma poput Elizabeth Candy Stanton ili Susan B. Anthony nisu mogla ni sanjati da će ženska snaga jednoga dana biti dostupna u obliku jestivih pločica”. Dok su se rane feministice neumorno zalagale za bolju zdravstvenu zaštitu i legalizaciju pobačaja, današnja žena o kontroli nad vlastitom biološkom sudbinom jasno i glasno progovara nošenjem majičica na kojima se svjetlucaju riječi poput ´drolja´ ili ´fufa´. Jedna od sudionica u Kleiničinom istraživanju, 24-ogodišnja Kari Eastley, inače (ako je vjerovati natpisu na njenoj majici) ´božica-drolja´, kaže: “Ovoj kuji nitko ne govori što da radi. Ja nosim što hoću, i nikakav frajer mi to ne može zabraniti. To je moć pičke, dušo!” Ostali činovi osnaživanja uključuju tračanje o seksualnim pothvatima poznanika, ručanje u društvu drugih žena, uzimanje tableta kalcija i čitanje Dnevnika jedne dadilje. Tu je i energično izbacivanje stisnute šake u zrak u znak ženske solidarnosti protiv opresivnih snaga zračnog pritiska. “Oko 90% ispitanica izjavilo je da su barem jednom u životu izvele spomenutu gestu, te ju popratile nekim uzvikom, poput ´Naprijed, curo!´ ili ´Tooooooooo!´”, objašnjava Klein. 

            Možda najviše iznenađuje činjenica da je po novome i debljanje feministička gesta. Iako neke žene upozoravaju na negativne posljedice koje povećanje težine može imati po zdravlje, pretile žene (navodno) pokazuju veću količinu samopouzdanja (pa čak i drskosti) od svojih mršavih kolegica. “Žene koje same sebe opisuju kao ´goleme i glavne´ (large and in charge) odbacuju tradicionalne pojmove o ljepoti i zdravlju”, objašnjava profesorica ženskih studija Carla Willets. “One vole same sebe takve kakve jesu, nešto što žene ´normalne veličine´ nisu u stanju.” Treba, doduše, imati na umu da osnaživanje proizvodi i gubitak na težini. “U stvari, bilo kakva promjena težine predstavlja izvor snage”, dodaje Willets. Osnaživanje je sada dostupno i ženama koje su dosada bile marginalizirane. “Ne može svaka žena postati fizičarkom ili se boriti protiv odlaganja opasnog otpada u potok u kojemu se kupaju djeca”, kaže Klein. “Dakako da su ti činovi sami po sebi izuzetni i hvalevrijedni, no oni ipak marginaliziraju većinu žena koje za tako nešto nemaju vremena, energije, mogućnosti, volje ili interesa. Srećom po manje impresivne i ambiciozne među nama pa se pojavila nova grana feminizma koja naizgled banalne aktivnosti prezentira kao ponosne i hrabre činove otpora hegemoniji patrijarhata”.

            Stanovitoj Jeanne Bradley iz kalifornijskog gradića Long Beacha nedavno je dodijeljeno posebno priznanje jer nije propustila niti jednu utakmicu Nacionalne košarkaške lige za žene (WNBA). “Raspon feminističkih postignuća vrlo je širok: od djevojaka koje noću proždiru torte od sira, do odvažnih mama”, rekla je Bradley u svom govoru nakon primanja nagrade. “Sjajno je biti sportašica, političarka ili liječnica; no to ne znači da su postignuća jedne kućanice koja svoj dom čisti praktičnom krpom za pod, studentice koja se odrekla seksa ili studentice koja se neprestano seksa, manje važna. Jedini način da idemo naprijed jest da aplaudiramo svemu što žene čine, ma kako običnim se to činilo”.

Prevela i prilagodila Nada Kujundžić

Međunarodni tjedan protiv rodnog uznemiravanja na javnim mjestima

Od 18. do 24. ožujka odvija se Međunarodni tjedan protiv rodnog uznemiravanja na javnim mjestima u kojem sudjeluje više od 100 organizacija iz 17 zemalja. Među njima je i i hrvatska inicijativa Hollaback – Reagiraj, koja povodom tjedna  pokreće kampanju  “Čuvam ti leđa” i objavljuje preliminarne rezultate istraživanja.

Za ulično rodno uvjetovano uznemiravanje potrebna su dva uvjeta: 1) osoba ili grupa koja odluči nekoga uznemiravati i 2) skupina prolaznika koja to dopušta. Kad trenutke u kojima prolaznici ne poduzimaju ništa zamijenimo trenucima u kojima ćemo jedni drugima pomoći, postići ćemo da naša vizija svakodnevice bez uličnog nasilja postane stvarnost.

Zato je Hollaback zajedno s nagrađivanim programom “Green dot” osmislio kampanju “Čuvam ti leđa” s kojom namjerava skrenuti pozornost na ulogu prolaznika promatrača uznemiravanja.

Predstavljanje kampanje o promatračima pod nazivom “Čuvam ti leđa” održati će se u petak, 23. ožujka u 18.30 sati u Net klubu MAMA, Preradovićeva 18 u Zagrebu. Uz puno interakcije i rasprave, predstavit će se mogućnosti reagiranja u trenutku kad se primijeti uznemiravanje i nakon samog uznemiravanja, odnosno mogućnosti davanja podrške osobama koje su doživjele uznemiravanje. Tom prigodom će biti objavljeni preliminarni rezultati  ISTRAŽIVANJA o uznemiravanju u Hrvatskoj:

 

O POKRETU HOLLABACK u Hrvatskoj i svijetu: Hollaback je pokret posvećen iskorjenjivanju uličnog rodno uvjetovanog uznemiravanja kao jednog od najraširenijih oblika rodno uvjetovanog nasilja koji je, ujedno, najmanje zakonski suzbijan. Stoga se pokret Hollaback koristi tehnološkim mogućnostima i osobnom inicijativom kako bi suzbio uznemiravanje na ulicama. Pokret Hollaback počeo je djelovati kroz blog u New Yorku 2005. godine, a trenutno obuhvaća 45 lokacija u 16 zemalja i u 2011. Hrvatska se priključila međunarodnom nastojanju u suzbijanju te pojave od 2011.

Zašto su muškarci izdali žene nakon Arapskog proljeća?

Zašto su muškarci izdali žene nakon Arapskog proljeća?

Žene su doživjele tešku izdaju od muškaraca s kojima su se zajedno borile tijekom demonstracija u kojima su srušeni tirani sa Srednjeg istoka i Sjeverne Afrike.

Pucalo se na njih, mučene su i pritvarane – bile su jednake u vrijeme kad se protestiralo, ali sada, kako nove Vlade pokazuju svoju moć, možemo vidjeti da, kao građanke, žene ostaju čvrsto u drugoj klasi.

Tako, dok mi slavimo ulogu žena na Međunarodni dan žena, ne smijemo zaboraviti da je borba za jednakost daleko od završetka. Čak i kada nam se može učiniti da je učinjen napredak, klatno se može zaljuljati unatrag ostavljajući novim izazovima da brane progresivne vrijednosti.

U Egiptu, zaboravilo se na ključnu ulogu žene u pobuni u kojoj je protjeran diktator Mubarak. Zaboravilo se kako su jednako proživljavale ugnjetavanje i nedostatak ekonomskih mogućnosti zajedno s muškarcima.

Zaboravilo se kako su bile podvrgnute dodatnom teretu diskriminacije zbog svoga spola. Zaboravilo se kako je Vrhovno vijeće oružanih snaga pokušalo omalovažiti ženske pobunjenice kroz hapšenja i prisilne testove nevinosti.

Kad su izbori napokon došli nakon mnogih godina diktature, Amnesty International pozvao je političke stranke u Egiptu da se obvežu na poštivanje osnovnih principa ljudskih prava: principi kao što su sloboda izražavanja i okupljanja, vjerske slobode, nediskriminacija i rodna jednakost.

Većina onih u utrci za političku moć u parlamentarnim izborima podbacila je u poštivanju ovih minimalnih zahtjeva spram ljudskih prava.

Stranka slobode i pravde Muslimanskog bratstva koja je dobila 235 zastupničkih mandata – 47 posto svih mjesta u parlamentu – čak se nije ni očitovala o zahtjevu Amnesty Internationala.

Islamistička stranka Al Noor Salafi koja je ostvarila drugo mjesto s 121 mandata (25 posto) odbila je propagirati ženska prava i ukinuti smrtnu kaznu.

Tako je 71 % svih zastupnika u novom parlamentu nesklono obvezati se na promicanje ženskih prava i rodne jednakosti.

Međutim, postoje i uske pukotine kroz koje prodiru zrake svijetla.Tawakkol Karman iz Jemena dobila je Nobelovu nagradu za mir zajedno s još dvije žene što predstavlja važno, iako, zakašnjelo priznanje uloge koje su žene odigrale u pobunama koje su nazvane Arapsko proljeće.

Tijekom tih oslobađajućih dana, žene su bile snažan glas, nezamjenjive nositeljice prosvjeda. Preuzele su iste rizike kao i muškarci ukazujući na povrede ljudskih prava počinjenih od države i pozivajući na odgovornost; kao vodstvo i agenti promjene u pobunama nisu bile pošteđene najgorih oblika nasilja.

Mnoge pobunjenice doživljavale su uznemiravanja, hapšenja, mučenja i druga loša postupanja zbog svojih spolno/rodnih specifičnosti, prkošenja konvencijama i prakticiranja svojih prava na slobodu izražavanja i okupljanja.

U Bahrainu, tisuće žena odigrale su svoj dio u protuvladinim demonstracijama, veliki broj njih bio je uhićen i postoji određen broj izvještaja o mučenjima ili drugim lošim postupanjima.

U Jemenu, žene koje su sudjelovale u protestima i žene aktivistkinje ubijane se, mučene, hapšene i u nekim slučajevima pretučene zbog svojeg angažmana u sukobima.

U očajničkom pokušaju da onemoguće žene, jemenski dužnosnici tražili su od muških rođaka da preuzmu kontrolu nad ženama unutar svojih obitelji i zaustave njihov aktivizam.

Dakako, ženski protest nije nova pojava u ovoj regiji: žene su zahtjevale svoja ljudska prava puno prije početka pobune prošle godine – u Iranu i drugdje.

U Saudijskoj Arabiji, 20 godina nakon što su žene po prvi put sjele za volane i usprotivile se ograničenju da žene upravljaju vozilom, zabrana je ostala na snazi. Bilo koja žena koja se usudi usprotiviti toj zabrani, suočava se s prijetnjom zatvora i napadima na svoj ugled.

Saudijski klerici uvjeravali su da bi dopuštanja ženama da voze vodilo moralnoj dekadenciji u kraljevstvu.

Zahtjevi žena su jasni. Žene žele svoje mjesto za stolom i glas u raspravi i donošenju odluka.

Još preciznije, žene pozivaju na jednaka prava u političkoj participaciji i donošenju odluka, jednaka zakonska prava, uključujući ona koja proizlaze iz braka, rastave, skrbništva nad djecom i nasljeđivanja.

Žene moraju imati zakonsku zaštitu od rodno uvjetovanog nasilja, uključujući nasilja u obitelji i bračnog silovanja, i seksualnog uznemiravanja.

Međunarodni dan žena prilika je da se izrazi priznanje hrabrosti i izdržljivosti žena koja žive na Srednjem istoku i Sjevernoj Africi.

One ne žele biti stjerane natrag u kuhinju. Danas svi moramo iskazati bezuvjetnu solidarnost s njima.

 

Prevela i prilagodila Mirela Brodnjak