Dokumentarni film o životu Diane Budisavljević u produkciji Hulahopa

Diana Budisavljević za vrijeme Drugog svjetskog rata organizirala je jednu od najvećih i najsloženijih humanitarnih akcija, a zahvaljujući njoj i njezinim suradnicima spašeno je oko 12 tisuća srpske djece zatočene u logorima NDH. Njezin život tema je dokumentarnog projekta Dane Budisavljević i Miljenke Čogelje “Dianina lista”, koji je krajem siječnja osvojio glavnu nagradu EAVE European Producers Workshop te je među 129 prijavljenih projekata odabran za najbolji na koprodukcijskom forumu When East Meets West u Trstu.

– Sudbini Diane Budisavljević može se pristupiti iz brojnih kuteva. Mi smo se odlučili za intimni pristup, priču o njoj i njezinim suradnicima, priču o građanskoj hrabrosti. Većina nas sudjelovala je u nekom ratu, i najčešće nismo učinili ništa. Diana Budisavljević bila je žena koja je mogla pronaći brojna opravdanja da pogne glavu. U to vrijeme bila je već baka, u ustaškom režimu bila je udana za Srbina, u krajnjoj liniji bila je strankinja koja je slabo govorila hrvatski. Usprkos svemu tome, odlučila je ugroziti vlastiti život i živote ljudi koje je voljela kako bi pomogla drugima. Tako da je ta njezina sudbina, ta transformacija, ono što želimo pokazati – objašnjava Dana Budisavljević.

– Mi ćemo svoju priču temeljiti na njezinom dnevniku i zapisima najbližih suradnika. Naravno, to ne znači da sve ne treba temeljito istražiti, biti što precizniji, iako se priča račva u bezbroj različitih političkih i povijesnih rukavaca. Čak se i nama, koliko god smo uronile u temu, ponekad čini kao da je netko izmislio cijelu priču jer je teško pojmiti da je u takvom režimu akcija takvih razmjera bila moguća – objašnjava Dana Budisavljević.

Više….

Bečki dani ženskog filma

Ovogodišnji 12. po redu bečki Dani ženskog filma (FrauenFilmTage 2012) će se održati od 1. do 8. ožujka, a posebna novost festivala je nagrada koja će biti dodijeljena ženama koje su posebno angažirane u području filmske produkcije.

Otvorenje festivala će se održati 1. ožujka u bečkom kinu “Filmcasino” filmom “Where do we go now” libanonske redateljice Nadien Labakis koji je osvojio nagradu publike na filmskom festivalu u Torontu. Radnja filma govori o grupi libanonskih žena koje žele zaštiti svoje selo od predstojećih sukoba između kršćana i muslimana i pri tom posežu za nekonvencionalnim sredstvima.

Ovogodišnji festivalski program obuhvaća i retrospektivu posvećenu austrijskoj montažerki Karini Ressler koja će se odvijati u kinu “Filmhaus Kino”, dok je za popratni festivalski program rezerviran poznati bečki kafić DAS MÖBEL.

Neki od najzanimljivijih filmski uradaka koje će bečka publika u okviru Dana ženskog filma imati prilike pogledati su zasigurno i We need to tlak about Kevin (SAD/Velika Britanija), Amador (Španjolska), Sharayet – ljubav u Teheranu (Iran, USA, Francuska) te dokumentarci Green Action (Velika Britanija), Silent Snow (Nizozemska) i The Look – Charlotte Rampling (Njemačka).

Više informacija o festivalskom programu na: www.frauenfilmtage.at

Hollywoodski stereotipi o ženama

Nije neobično da ljudi kritiziraju način na koji Hollywood predstavlja žene, no te su kritike najčešće upućene na račun likova koji su u filmu isključivo zato da bi glavni junak imao s kime spavati, ili zato da paradiraju naokolo u pripijenim trikoićima i vrtoglavo visokim potpeticama. Da, to je svakako iritantno, no takvi filmovi niti ne pokušavaju sakriti činjenicu da podilaze muškarcima.

Daleko je iritantnije kada hollywoodski scenaristi kažu: “OK curke, ispričavamo se, princeza Leija u bikiniju bila je poslastica za dečke… A sada nešto specijalno za vas!” – i onda izbace romantičnu komediju čija je glavna junakinja “baš poput nas”. Problem je u tome što su ´tipično ženske´ osobine te ´tipične junakinje´ ili grozne, ili sasvim nerealne ili, i grozne i sasvim nerealne. Pa bacimo pogled na neke od tih ´tipično ženskih´ osobina:

 

6. Žene su opsjednute izgledom i/ili težinom

Većina vas je vjerojatno pomislila: “Pa žene i jesu opsjednute težinom!” Tko među nama ne bulji u ogledalo i ne broji opsesivno kalorije? Hmm, da, to doista jest čest problem. I da, većina gledateljica će vjerojatno suosjećati s filmskom heroinom koja se bezuspješno pokušavam uvući u stare traperice nakon što je nabacila koji kilogram. Ali ne i kada se u ulozi te heroine nalazi štrkljavica poput Julie Roberts u Jedi, moli, voli (Eat, Pray, Love), ili Toni Collette koja glumi ´debelu´ sestru glavne junakinje u filmu Baš kao ona (In Her Shoes). Ne znam kako vama, ali meni pritužbe na izgled iz njihovih usta nisu ni najmanje uvjerljive. U redu, mogu shvatiti da nitko ne želi provesti dva sata gledajući ljude koji su zaista pretili, ali ne vidim smisao u tome da nam konstantno pokušavaju prodati mršavice pod debeljuce!

 

5. Žene su sklone nemotiviranim ispadima bijesa

Ne kažem da se žene nikada ne ljute bez razloga – kvragu, to se događa svima, bez obzira na spol! No čini se da bi to što junakinja poludi na nekog nedužnog muškarca bez ikakvog razloga trebalo natjerati publiku da pomisli: “Vau, ona je tako snažna i nezavisna!” Na pamet mi pada scena iz filma Robin Hood: Princ lopova (Robin Hood: Prince of Thieves). Robin Hood dolazi u posjet Lady Marian, sav fin i pristojan, kuca na vrata i čeka na svoj red. Usprkos tome, i usprkos činjenici da ga poznaje od malih nogu i da je, na kraju krajeva, mogla narediti slugama da ga pretresu, ona se prerušava i skače mu za vrat (trebam li spomenuti da u naguravanju ona izvlači deblji kraj?). Pretpostavljam da je poruka ove scene ta da je ona ´snažna žena´ koja se može brinuti sama za sebe, no na kraju ispada da je ´snažna žena´ zapravo šifra za agresivno i nekontrolirano ponašanje. Po meni, postoje dva moguća objašnjenja za ovaj stereotip: jedan je najobičnija lijenost (scenaristi ne znaju kako bi opravdali junakinjine postupke, pa niti ne pokušavaju). Drugi je taj da oni doista vide žene na taj način. Za njih ´snažna žena´ znači militantnu feministicu koja će ti odvaliti šamarčinu ako ne koristiš rodno osjetljiv jezik. ´Snažne žene´ se ne uzrujavaju iz opravdanih razloga, već su jednostavno paranoične i ne podnose muškarce. Vjerovali ili ne, većina žena neće navijati kad vidi ženu koja udara muškarca u jaja samo zato što ju je pozdravio na ulici. Mnogo je vjerojatnije da će pomisliti kako je ista posve sišla s uma.

 

 4. Žene su rastrgane između karijere i društvenog života

Dilema društveni život / posao je itekako prisutna u životima velikog broja žena. Mnogo je romantičnih komedija koje se oslanjaju na tu premisu i prikazuju nam junakinju koja je toliko zaokupljena karijerom da zaboravlja na to da je u životu zapravo najvažnija ljubav. Zanemarimo na trenutak ovaj dio o frajeru kao smislu života i bacimo pogled na poslove koje te prezaposlene djevojke obavljaju: Sandra Bullock je izvršna direktorica u izdavačkoj kući (Prisila na brak – The Proposal), Kate Hudson piše kolumnu za ženski časopis (Kako se riješiti frajera za deset dana – How to Lose a Guy in Ten Days), Meg Ryan radi u oglašavanju (Kate i Leopold), Catherine Zeta-Jones je šefica kuhinje (No Reservations)… Uočavate zajednički nazivnik? Sve su to poslovi iz snova! “U kojem bi slučaju bilo uvjerljivo da je žena u tolikoj mjeri zaokupljena poslom da zanemaruje sve ostalo?” scenristi razbijaju svoje pametne glavice. Odgovor: “Mora da se radi o nekom vraški uzbudljivom, sjajno plaćenom poslu iz snova”. Jer kako bi vas neki običan uredski od-9-do-5 posao mogao odvući od radosti društvenog života? Hmm, a da nije možda problem u tome što ljudi koji toliko rade da nemaju vremena (a često ni energije) za izlaske zapravo pokušavaju skrpati kraj s krajem i otplatiti kredite?

 

3. Žena će jedva dočekati priliku da drugoj ženi skoči za vrat

Ne ulazim u to jesu li žene kompetitivne ili ne. Stvar je u tome da filmovi izgrađeni oko ženskih tučnjava (npr. Rat među nevjestama (Bride Wars) ili Moj dečko se ženi (My Best Friend´s Wedding)) polaze od pretpostavke da će gledateljice zdušno navijati za sudionice tučnjava. Bez obzira na to vjerujete li u to da žene jedva čekaju da jedna drugoj zabiju nokte u lice ili ne, to apsolutno nema smisla! Žene koje nisu kompetitivne uopće se ne mogu prepoznati u takvim scenarijima, dok su one koje su navikle natjecati se u svemu i svačemu vjerojatno dovoljno društveno osviještene da znaju kako to nije nešto čime bi se trebale ponositi, te ih vjerojatno ne oduševljava ideja da se njihove mane razvlače po velikom platnu. Možda je to razlog zašto je Rat među nevjestama podbacio na kino blagajnama – tko bi rekao, žene nisu pohrlile na film o ženama koje polude kad netko ugrozi njihovo ´vjenčanje iz snova´. 

 

 2. ´Normalna žena´ je šeprtljava žena

Problem s prikazivanjem ´normalnih žena´ s kojima se prosječna gledateljica može poistovjetiti jest taj da iste moraju biti hollywoodski debele (čitaj: prosječne građe i težine) i hollywoodski ružne (čitaj: prosječnog izgleda) – a tko bi platio da to gleda?! S druge strane, ako je junakinja previše savršena, nitko u publici neće s njome suosjećati. E sad, kompromis po pitanju izgleda i težine očito ne dolazi u obzir. Isto vrijedi i za posao. Junakinja ne može biti sebična ili bezobzirna jer publika neće navijati za nju. I što vam preostaje? Ili zaplet tipa ljubav vs. karijera, ili ćete od junakinje napraviti šeprtlju. Za hollywoodske scenariste, to je idealan način da se junakinju učini i ´realističnom´ i dostojnom simpatija publike. Zato su ženski likovi u većini romantičnih komedija redovito smotani, zbunjeni i nespretni (Sandra Bullock u Curi na zadatku (Miss Congeniality) ili Jessica Alba u Good Luck Chuck).

 

1. Sve su žene šopingholičarke

Istina je – žene vole šopingirati (u svakom slučaju šopingiraju više od muškaraca) i mnoge od njih pate na dizajnerske krpice, cipelice i slično. To je jedan od razloga zašto je Sex i grad bio tako uspješan – i serija i film zadovoljavali su potrebe gledateljica za glamurom i krpicama s potpisom. No čini se da su producenti filma bili u tolikoj mjeri uvjereni da uspjeh duguju skupoj odjeći, da su se u nastavku filma odlučili usredotočiti samo i isključivo na to. 66% manja zarada u usporedbi s prvim djelom pokazala je koliko su pogriješili. Prvi film (i, dakako, serija) ipak su u najvećoj mjeri posvećeni razvoju samih likova te ´životnim pitanjima´ poput ljubavi i prijateljstva (čak i ako su te teme obrađene na pomalo šupljoglav način), dok je drugi dio kombinacija putopisa i modne revije. Čak su i najzagriženiji fanovi željeli nešto više od omiljenih junakinja u tisuću i jednom kostimu – očito da strast za peglanjem kartica ipak nije dovoljna osnova za poistovjećivanje.

 Prevela i prilagodila Nada Kujundžić

Ja i moja velika bedra

Surfajući po Netu, naišla sam na potajice snimljenu fotografiju žene u podzemnoj željeznici. Suknja iznad koljena djelomično se rastvara otrkivajući njena golema bedra. Uz fotografiju je objavljen slijedeći komentar:

            Željela bih istaknuti da minice nisu za svakoga… a posebno ne za krupne žene. Gumbi su

            se napeli, a da nije tih ogromnih bedara, mogla sam joj vidjeti prepone. To NIJE u redu!

            Ljudi, pokrijte svoja intimna područja!! Ili barem prekrižite noge!

 

I ja imam velika bedra. Zbilja. Velika bedra, široke bokove, mesnate noge. I nije važno koji broj nosim – takve sam građe da uvijek izgledam krupno, bez obzira na to nosim li broj 38 ili 52. Krupna sam usprkos tome što redovito vježbam. Takvu me priroda stvorila – s krupnim donjim djelom tijela. Ne osjećam se osobito ugodno u haljinama jer zbog svojih (pre)krupnih bokova ne mogu prekrižiti noge na ´damski´ način. A nisam se osjećala osobito ugodno niti dok sam čitala gore navedeni kretenski komentar.

Sjećanje na moju maturu u lipnju 1987. godine. S obzirom na to da sam maturirala kao treća u svojoj klasi, dodijeljeno mi je počasno mjesto na pozornici. Svojski se trudim držati noge skupa, meškoljim se, prebacujem nogu preko noge u pokušaju da pronađem što udobniji položaj. Nakon ceremonije, majka mi kaže da joj je jedna žena (koja je, sad kad razmislim o tome, zasigurno grozna osoba) prišapnula: “Sigurno vam je jako neugodno”. Nisam nikome pokazivala svoje genitalije. Kad stojim, haljina mi doseže ispod koljena, no u sjedećem položaju rub se neprestano podiže. Silnom trudu usprkos, koljena su mi se u jednom trenutku ipak razdvojila – moj grijeh, moj grijeh, moj preveliki grijeh. Ispada da je to (barem u očima jedne žene) mnogo veća stvar negoli odličan uspjeh na maturi. To sjećanje progoni me već dvadeset godina.

Vremenski skok unaprijed. Neki dan nabacila sam preslatku proljetnu haljinicu; komplimenti su pljuštali na sve strane. No kasnije tog popodneva čekao me sastanak koji se nije održavao za konferencijskim stolom kao obično, već u krugu, bez stolova, sa stolicama okrenutima jedne prema drugima. Pogađate – rub moje haljine, koja je u stojećem položaju savršeno pristojne i dolične dužine, podigao se iznad koljena, otkrivajući moja bedra. Dva sata migoljenja i navlačenja ruba haljine (srećom pa se nitko u krugu nije dosjetio da bi to mogao fotografirati i staviti na Net).

Iskustvo sastanka proganjalo me ostatak dana, i to ne zbog tema o kojima se raspravljalo, već zbog toga što sam napokon shvatila da me već desetljećima proganja isti osjećaj nelagode i nesigurnosti. Jer bedra poput mojih redovito izazivaju negativne komentare na ulici. Nepoznati starci ih seksualiziraju (´Opa, mala, imaš dobre batke!´), mlađim ljudima su odvratna (tome u prilog idu i fotografija i komentar s početka teksta). A ponekad je reakcija mješavina odvratnosti i seksualne privlačnosti – na pamet mi pada direktor agencije u kojoj sam radila koji je s izrazom gađenja na licu promrljao nešto o potrebi da se uvedu “nova pravila” o duljini suknje i poslovnom dress code-u općenito. Ja sam nosila konzervativno crno odijelo sa suknjom do koljena, što je, u usporedbi s polugolim mršavim kolegicama, bilo turbo-dolično. 

Kad sam ugledala fotografiju na Netu i pročitala komentar, osjetila sam bijes zbog nečega nad čime nemam nikakvu kontrolu. Moje tijelo je takvo kakvo jest, i kad na njega stavim odjeću, događaju se određene stvari: zbog razlike u opsegu struka i kukova, suknje mi se redovito okreću unazad. A kad sjednem, i najdulja će se suknja podići. U tome nema ništa nedoličnog. Razlog zašto se fotografija žene iz podzemne željeznice opisuje kao nedolična jest taj da naša kultura pretile žene drži ´nedoličnima´. Osoba koja je snimila fotografiju nije bila u opasnosti da vidi “prepone” svoje suputnice. Vidjela je njena koljena i bedra. Kladila bih se da, kad bi bedra u pitanju bila vitkija, nikakvog ´skandala´ tu ne bi bilo. Svakoga dana u javnom prijevozu vidim žene koje su mnogo razgolićenije. Problem ovdje nije u minicama (ustalom, suknja na slici i nije minica). Problem je u tome što se debela žena usudila pokazati svoje debele noge u javnosti. A Debela Berta bi trebala skrivati svoje salo.

Ovo nije tekst u kojem ponosno objavljujem da sam prevladala vlastitu nesigurnost i da ću ovoga ljeta bez ikakvih komplekasa paradirati gradom u lepršavim suknjicama. Ovo pišem jer sam napokon shvatila da je moj sram neka vrst bolesti. I da nipošto nije opravdan. S time na umu izreći: “Imam velika bedra” djeluje gotovo osnažujuće.

Prevela i prilagodila Nada Kujundžić

Okupirajmo Valentinovo!

Samhita Mukhopadhyay, autorica knjige “Outdated: Why Dating is Ruining Your Love Life” (u slobodnom prijevodu: Kako vam izlasci upropaštavaju ljubavni život) te jedna od glavnih urednica web portala Feministing.com nedavno je pokrenula novi blog na web servisu Tumblr provokativnog naziva “Occupy Valentine´s Day” (iliti, Okupiraj Valentinovo). Stvar je jasna – Mukhopadhyay je smrtno ozbiljna, nikada se ne smije i mrzi ljubav. Ili?

            Iako se promovira kao nedužna zabava i veličanje ljubavi, godišnja proslava Valentinova često služi kako bi se onima među nama koji su trenutno bez partnera/ice, poručilo da nisu dovoljno dobri/atraktivni/zanimljivi, te da je njihov single status ravan katastrofi. Istina je da većina ljudi (bili oni u vezi ili ne) zapravo mrzi Valentinovo. Parovi su pod pritiskom da se ponašaju na određeni način, single osobe se osjećaju šugavo, a tu je i činjenica da sam “blagdan” promovira i glorificira samo jedan oblik ljubavi. Dakako da treba slaviti i ljubav i romantiku, no zašto bi to moralo uključivati trošenje novaca na, za tu priliku specijalno skrojene proizvode?

Ove godine, okupirajmo Valentinovo! Evo što biste mogli učiniti:

– napišite blog o tome kako tradicionalne ideje o romantičnoj ljubavi perpetuiraju rodnu nejednakost

– širite svijest o rastućoj stopi nasilja nad ženama

– širite informacije o rastućem broju single osoba u svijetu

– odbijte biti jedan od sladunjavih valentinovskih parova; umjesto toga, nađite se s prijateljima/cama

– obvežite se na ispunjavajuće, odgovorne veze pune ljubavi u svim aspektima svog života

– obećajte sami sebi da nikada nećete pristati biti s nekime samo zato jer ne želite biti single na Valentinovo.

Ovo je samo nekoliko brzopoteznih ideja kako možemo iskoristiti Valentinovo za podizanje svijesti o tome koliko je naša percepcija romantične ljubavi zapravo skučena.

            Ideja u pozadini pokreta “Okupirajmo Valentinovo” jest potaknuti promjene u samim korijenima kulture romantike. Ideja “okupiranja” potječe od prosvjeda nazvanih “Okupirajmo Wall Street”, a sam koncept u pozadini te riječi otvara mnoštvo prostora za kritičko promišljanje o svijetu u kojem živimo, kao i načina na koji ga možemo promijeniti u svijet kakav bismo željeli. Romantika je sjajna, slavlje ljubavi je predivno – to znamo i bez korporacija i mainstream medija koji nam uporno tupe koji su to “pravi” načini iskazivanja osjećaja. To je najobičnije sranje koje, iskreno, više odmaže nego pomaže. Stoga širite ljubav slobodno i svakodnevno! Okupirajte Valentinovo!

Prevela i prilagodila Nada Kujundžić

Očekuje se humani zakon o medicinski potpomognutoj oplodnji

Hrvatska je u srpnju 2009. godine dobila jedan od najkonzervativnijih Zakona o medicinski potpomognutoj oplodnji u Europi. Prije tog zakona Hrvatska je bila među pionirima medicinski potpomognute oplodnje. Kako bi se medicinski potpomognutu oplodnju podredilo volji klera u našoj sekularnoj državi, ograničilo se dotadašnju praksu posebice što se tiče doniranja jajnih stanica i zamrzavanja embrija. Veliki dio zakona je u svojoj suštini diskutabilan, no dio koji je pogodio najviše parova je onaj koji se tiče odbacivanja savršeno dobrih jajnih stanica nakon bolne i teške hiperstimulacije (prilikom koje tijelo izbacuje veći broj jajnih stanica u kratkom roku) kojoj prethodi dugotrajna hormonalna terapija. Unutar jednog postupka se u maternicu mogu vratiti samo tri oplođene jajne stanice, dok su ostale beskorisne jer zakon brani oplođivanje preostalih i zamrzavanje embrija. Embrij je živo biće koje ne smije patiti. Nije uzeto u obzir da je nakon odmrzavanja embrija isti, ukoliko je u početku bio zdrav i dalje potencijalno dijete. Dakle, zamrzavanje embrija ni na koji način ne može se smatrati ubojstvom čak niti u fundamentalističkom shvaćanju vjerskih postulata. Nije razmotrena niti psihoza kroz koju žena i muškarac, da bi došli do tog stadija MPO-a, moraju proći. Kako bi, ukoliko transfer embrija ne uspije, sve morali ispočetka.

Nakon što je zakon izglasan, započela je i seoba parova koji nastoje začeti dijete putem MPOa van Hrvatske. Zahvaljujući HDZ-ovoj Vladi Slovenija i susjedne zemlje profitirale su od izmjena zakona.

Kako je bilo i najavljeno, SDP je dolaskom na vlast započeo sa obećanim izmjenama nazadnog zakona. Srećom, ovog puta je ministar zdravstva, doktor Rajko Ostojić, čovjek otvorenija uma, te se, sukladno vremenu u kojem živimo, očekuju konstruktivne izmjene koje neće nikoga diskriminirati i neće potencirati neuspjeh postupaka, već će dozvoljavati sve one radnje, koje unutar granica dostojanstva osobe, mogu pomoći u ostvarenju dugo iščekivanih trudnoća.

No najavljene su izmjene izazvale i protureakciju organiziranu u inicijativu “I ja sam bio embrij” u kojoj nekolicina fundamentalista, ojačanih viškom vjerovanja i manjkom informacija nastoji potkopati sva nastojanja da se u javnost iznese realna slika naodrživosti i alogičnosti sadašnjeg zakona. Često uz teme koje otvaraju prostor razgovoru o homoseksualnosti ti isti “embriji” koriste rečenicu: “…da, ali u svoja četiri zida.”. Zašto isto ne bi isto primjenili i za svoja religijska uvjerenja? Uz to što njihovo djelovanje, za razliku od života LGBTIQ osoba, apsolutno vrši utjecaj na tijek života ljudi koji ne dijele njihove svjetonazore. I samo žele imati dijete. Vjera je privatna stvar, želja za djetetom je iskonska i neutaživa, na Zakonu je da regulira pravila koja nikome ne oduzimaju mogućnosti.

Neutemeljeno vjerovanje da život nastaje spajanjem dviju stanica, molitva i dvojaki visoki moralni standardi – u redu, ali u vaša četiri zida, molim.