Libelina košarica želja

Dragi Djede, 

bila sam dobra cijele godine. Marljivo sam radila, iako sam za isti posao plaćena manje od mojih muških kolega. Kao žena zdravstveno plaćam gotovo 50% više od bilo kojeg muškarca, no usprkos tome dobro sam brinula o sebi i redovito odlazila na preglede. Kontaktirala sam svoje gradske zastupnike u Senatu kako bih podržala legalizaciju pobačaja i bolju (pravedniju!) zdravstvenu zaštitu. Svoju građansku dužnost shvaćam vrlo ozbiljno – redovito glasujem, i to za žene. Potpisala sam brdo peticija protiv trgovine ljudima i nasilja nad ženama. Nosila sam crveno kako bih podržala akciju za podizanje svijesti o nejednakosti plaća, ružičasto na Dan ružičaste vrpce i plavozeleno na dan borbe protiv raka jajnika (iako mi plavozelena grozno stoji!). Bojkotirala sam sve proizvode čije reklame su seksističke; kada su iz Dockersa poručili da su muškarci ti koji bi trebali nositi hlače, moj je suprug prestao kupovati njihove proizvode. Priznajem, moja kuća nikada nije čista, blistava i uredna – stvar je u tome da toliko slušam o tome kako muškarci sve više sudjeluju u kućanskim poslovima da sam zaključila da bi bilo u redu malo zabušavati po tom pitanju.

Dragi Djede, sigurno ćeš se složiti da sam bila dobra i zaslužila pokoji poklon ove godine. Evo što želim za Božić:

– zdravstveni sustav koji ne diskriminira pacijente prema rodnoj osnovi i ne ugrožava ženska reproduktivna prava

– jednake plaće za žene i muškarce

– snažne kandidatkinje na slijedećim izborima

– brigu o djeci koju si svaka mama može priuštiti

– plaćena bolovanja za sve

– kraj trgovine ljudima, nasilja nad ženama i napada na ulicama

– bolju pravnu (i inu) zaštitu za žrtve silovanja

– mir u svijetu

Ako misliš da sam bila specijalno  dobra, slobodno me počasti i parom ružičastih cipela Dolce & Gabana (broj 40). Unaprijed hvala! I kad svratiš, ne zaboravi zaviriti pod drvce – tamo će te čekati zdjelica čokoladnih kolačića (kupovnih…što da kažem, nemam vremena za pečenje kolača) i čaša mlijeka (sojinog, zna se).

Prevela Nada Kujundžić

Platforma 112 uručena novim zastupnicima i zastupnicama

Danas je 70 aktivista i aktivistkinja Platforme 112, koalicije za vladavinu prava koju čini 57 nevladinih udruga, poslalo poruku na Markovom trgu povodom konstituirajuće sjednice novog saziva Hrvatskog sabora. Aktivisti su zastupnicima/cama dijelili 112 zahtjeva Platforme 112, čijim ispunjenjem bi Republika Hrvatska postala pravna država, te najavili da će nakon prvih 100 dana rada Hrvatskog sabora izraditi analizu ispunjenih zahtjeva.

 {slika}

* Platformu 112 – za Hrvatsku vladavine prava čine sljedeće organizacije:

B.a.B.e., Centar za edukaciju, savjetovanje i istraživanje (CESI), Centar za LGBT ravnopravnost, Centar za mirovne studije (CMS), Centar za mir, nenasilje i ljudska prava Osijek, Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću, GONG, Kuća ljudskih prava, Pravo na grad, Srpski demokratski forum, Transparency International Hrvatska, Udruga za društvenu afirmaciju osoba s  duševnim smetnjama – Sjaj, Udruga za nezavisnu medijsku kulturu, Udruga za promicanje inkluzije, Udruga za promicanje istih mogućnosti, Udruga roditelja djece s posebnim potrebama “Put u život – PUŽ”, Udruga za samozastupanje, Zbor istraživačkih novinara, Zelena akcija.

 {slika}

“Platformu 112 – za Hrvatsku vladavine prava” podržavaju sljedeće organizacije:

Amnesty International Hrvatska, Brodsko ekološko društvo, Centar inkluzivne potpore IDEM, Centar za građanske inicijative Poreč, Centar za mir, pravne savjete i psihosocijalnu pomoć Vukovar, Centar za podršku i razvoj civilnog društva DELFIN Pakrac, Eko Pan, Eko-eko Komin, Ekološko turistička udruga Šolte, Eko-Zadar, Forum za slobodu odgoja, Hrvatska udruga gluhoslijepih osoba Dodir, Hrvatska udruga za školovanje pasa vodiča i mobilitet, Hrvatski savez slijepih, Iskorak – Centar za prava seksualnih i rodnih manjina, Koalicija udruga Info zona, Koalicija udruga u zdravstvu, Krka Knin, Kurziv – platforma za pitanja kulture, medija i društva, Lezbijska grupa Kontra, MIRamiDA Centar regionalne razmjene mirovnih iskustava, Mreža mladih Hrvatske, Radio Mreža, Roditelji u akciji, Udruga Delta, Fade In – Fantastično dobra institucija, Savez udruga stanara Hrvatske, Socijalna politika i uključivanje (SPUK), Udruga za pomoć i edukaciju žrtava mobbing, Udruga za pomoć osobama s mentalnom retardacijom Međimurske županije, Udruga za prirodu, okoliš i održivi razvoj Sunce, Udruga za promicanje ljudskih prava i medijskih sloboda CENZURA PLUS, Udruga za razvoj civilnog društva SMART, Volonterski centar Zagreb, Zelena Istra, Zeleni Osijek, Zeo Nobilis, Ženska soba.

Stvari zbog kojih se NE bismo trebale ispričavati

Prevela Nada Kujundžić 

Žao mi je. Tako mi je žao. Zbilja mi je jako žao. Užasno mi je žao. Oprosti što sam te pogledala dok si gledao televiziju. Ispričavam se što sam spustila rolete. Žao mi je što ovo nije organsko. Ispričavam se što sam ti kupila toliko darova za Božić. Žao mi je što sam se ošišala bez da sam najprije pitala tebe. Oprosti što sam upisala tečaj. Ispričavam se što sam napisala knjigu a da te nisam pitala za mišljenje. Žao mi je što sam prihvatila onu gažu. Ispričavam se što nisam dobila bolju ocjenu. Oprosti što sam se udebljala. Oprosti što sam smršavjela. Oprosti…samo sam to htjela reći. Žao mi je što imam tako osjetljivu vaginu.

Žao mi je što imam tako osjetljivu vaginu.

Svaki ovisnik poznaje onaj trenutak kad dotakne dno dna. Mislim da je ovo s vaginom bilo moje dno dna. Ja sam potpuna ovisnica o isprikama. Isto bih mogla reći i za većinu žena koje poznajem.

Uvjerene smo da se od nas očekuje da budemo povodljive, uvijek otvorene za tuđa mišljenja, u sekundi spremne odbaciti vlastita. Na taj način postupno preuzimamo ulogu dežurnog krivca i počinjemo vjerovati da je sve što kažemo, mislimo i činimo, u osnovi pogrešno. Mi previše pričamo, previše trošimo, previše se smijemo, previše plačemo, previše jedemo, previše postojimo.

Za muškarce bi se moglo reći da strahuju da u životu ne participiraju dovoljno. Žene, pak, užasava mogućnost da to čine previše.

Žao mi je što imam tako osjetljivu vaginu.

To sam doista rekla muškarcu koji je nasrnuo na mene sa svom nježnošću manualnog radnika koji razbija beton pneumatskim čekićem. Postoji vođenje ljubavi, a postoji i dobro staro jebanje. Prilično sam sigurna da je gospodin u pitanju bio uvjeren da je radio ono prvo, dok sam ja imala osjećaj da će mi grlić maternice izaći na usta. U njegovu obranu treba reći da je čovjek genetski blagoslovljen i (pre)obilno opremljen. U moju obranu treba reći da moja vagina nije od armiranog čelika.

Žao mi je što imam tako osjetljivu vaginu.

Zbilja mi je žao što najosjetljiviji dio mog tijela, dio koji još k tomu uključuje i sitnu izbočinu koja sadrži više živčanih završetaka od bilo kojeg drugog organa u ljudskom tijelu (bilo muškom, bilo ženskom) –  ne uživa kad se u njega zabija ogromna, mesnata, tupa stvar. Lo siento. Mi dispiace. Je suis désolée. Najgore od svega je to što je tip bio sasvim OK i vjerojatno bi malo ohladio da sam ja imala hrabrosti reći što mi smeta. Umjesto toga, ja sam se ispričala što moja vagina nije neosjetljiva na bol, te kasnije (iracionalno) za sve okrivila njega.
Kad napravim neku glupost (a činim to često), okupim svoje prijateljice i zamolim ih da sa mnom podijele vlastita iskustva i dogodovštine nalik mojima. Utješno je znati da nisam jedina koja svako malo generalno zasere. Kad sam pitala curke što imaju za reći na temu glupih isprika, krenula je lavina priča: jedne su bile smiješne, druge gnjusne, a neke vrlo, vrlo tužne. Slijedi nekoliko najzanimljivijih:

 

– “Često se ispričavam neživim predmetima u koje se zabubam. Znam da je glupo, ali ne mogu si pomoći – to je jače od mene. Tek kad odverglam čitavu ispriku shvatim da je to što radim potpuno suludo”. Stacy

– “Kad se netko zabuba u mene, ja sam ta koja se ispričava. Kasnije sam ljuta i na sebe i na tu osobu”. Ashley
– “Izbacila sam riječi isprike iz svog rječnika jer sam ih uvijek krivo koristila. Ako bi netko pogrešno izgovorio moje ime, ja bih se požurila ispričati toj osobi!” Jackie

– “Ispričavam se zbog duljine svojih stidnih dlaka – ´Uf, sorkač, pod hitno moram na depilaciju!´ Svaki put kad to izgovorim osjećam se kao zadnji kreten”. Ameila

– “Ispričala sam se bivšem dečku kad sam uhvatila s drugom!” Megan
– “Bila sam na plesnoj audiciji. Žiri mi je rekao da napravim dvostruku piruetu – ja sam napravila trostruku i odmah se krenula ispričavati, no to je naljutilo jednoga od sudaca. ´Šališ se?! Pa ti si se upravo ispričala jer si bolja nego što smo očekivali,´ rekao je. A ja sam se, naravno, počela ispričavati jer sam se ispričala”. Jaeme

– “Jedan gost u restoranu u kojem radim napravio je takav svinjac u WC-u da je uprava odredila da više ne smije nogom stupiti u restoran. Kada sam prljavca došla obavijestiti o tome, najprije sam mu se ispričala. Ups, sori!” Jessica

– “Ako ne nosim maskaru u javnosti ispričavam se svemu što diše. Najozbiljnije. Svaki razgovor započinjem riječima: ´Užasno mi je žao, znam da danas ne nosim maskaru…´ Kad malo bolje razmislim, redovito se ispričavam jer ne izgledam najzanosnije što mogu. ´Žao mi je, kosa mi je grozna.´,  ´Oprosti, znam da je ova majica totalno out.´, ´Žao mi je što nisam nalakirala nokte na nogama´”. Katy

– “Ispričavam se svaki put kad moja beba zaplače. Kao da imam neke kontrole nad time!” Whitney

– “Prije par godina bila sam na hitnoj i doktor mi je rekao da moram na operaciju. Briznula sam u plač i odmah se počela ispričavati što plačem”. Sarah

– “Kada se ispričavam? Kad osjećam bol za vrijeme seksa, kad ljudi prepisuju zadaću od mene i nešto krivo prepišu, kad zaboravim očistiti cimeričinu kupaonicu”. Christine

– “Ispričavam se kad nisam raspoložena za sex. To kotira prilično visoko na top listi najvećih gluposti koje s vremena na vrijeme ispalim”. Maria

– “Moj prvi dečko je našao drugu i ubrzo me ostavio zbog nje. Nakon nekoliko mjeseci ona je prevarila njega… A tko je bio kriv za sve? Ja, naravno. Osjećala sam se odgovornom jer nisam predvidjela da će se to dogoditi, ali i zbog toga što sam to potajno priželjkivala. Ispričala sam se svom bivšem jer sam zaista vjerovala da su moje tajne misli nekako bile u pozadini cijele priče”. Carol

– “Ispričala sam se bivšem dečku jer sam obavila pobačaj. On se naljutio što sam mu to rekla u trenutku kad mora učiti za završne ispite”. Amy

            Riječi oblikuju naša iskustva i našu stvarnost. Što se više bespotrebno ispričavamo, to smo više uvjerene da smo nešto skrivile. Posljedice mogu biti prilično drastične, poput žrtava teških zločina uvjerenih da su za te zločine krive one same. Pripadamo generaciji žena koje su na svijet došle oboružane moći koju su nam osigurale naše mame, bake i prabake. Mi smo pametne, odlučne, marljive, opake i briljantne – a ipak nam je tako jako žao. Pitam se kada ćemo se napokon prestati ispričavati što postojimo.

Prva regionalna konferencija o ulozi pravobraniteljskih ureda

U Zagrebu je 21. prosinca održana regionalna konferencija o ulozi pravobraniteljskih ureda u suzbijanju diskriminacije s posebnim naglaskom na područje spolne diskriminacije i diskriminacije na temelju seksualne orijentacije. Uz Ured pravobraniteljice za ravnopravnost spolova, kao organizatora jučerašnje rasprave i Višnju Ljubičić, pravobraniteljicu za ravnopravnost spolova, gosti iz regije bili su Nevena Petrušić, povjerenica za zaštitu jednakosti Republike Srbije i Šućko Baković, zaštitnik ljudskih prava i sloboda Crne Gore. U prvom dijelu rasprave, pridružile su se i specijalizirane pravobraniteljice – pravobraniteljica za djecu Mila Jelavić, pravobraniteljica za osobe s invaliditetom Anka Slonjšak, kao i zamjenik pučkog pravobranitelja Dejan Palić, aktivno sudjelujući u raspravi i odgovarajući na kasnija pitanja publike.

Prvi dio radionice bio je usmjeren na položaj i funkciju antidiskriminacijskih tijela u nacionalnim pravnim porecima u regiji u pogledu zaštite od spolne diskriminacije i diskriminacije na temelju seksualne orijentacije. Iako sva tijela zaštite (kod nas su to uredi pravobranitelja/ica, u Srbiji povjerenik/ca za zaštitu jednakosti, a u Crnoj Gori zaštitnik/ca ljudskih prava i sloboda) imaju slične ovlasti, rasprava je donijela uvid i u mnogo različitih gledišta na pojedine slučajeve, kao i razlike u zakonima među pojedinim državama. U Hrvatskoj je trenutno, na osnovu spola i spolne orijentacije, najveća diskriminacija na području rada i zapošljavanja.

“Željela bih živjeti u društvu u kojem se preporuke pravobranitelja ne bi smjele ignorirati”, odgovorila je Ljubičić na pitanje koju ulogu ima mišljenje pravobraniteljskih ureda ako tuženi svejedno ne moraju prihvatiti preporuke pravobranitelja, npr. za tolerancijom prema različitim vjerskim, socijalnim, spolnim i inim pitanjima. Ipak, Goran Selanec, viši savjetnik pravobraniteljice za ravnopravnost spolova, naveo je i niz pozitivnih promjena nastalih kao rezultat rada pravobraniteljstava.

Zanimljivu činjenicu navela je Petrušić. U Srbiji naime, kada netko ne postupi po preporuci povjerenstva, ime pravne ili fizičke osobe koja se oglušila na preporuku, navodi se u najtiražnijem listu u zemlji, uz precizna pojašnjenja na koji način je došlo do diskriminacije. Možda ne bi bilo na odmet kada bi istu praksu “prepisali” od susjeda, no koliko je to u našim medijima izvedivo, o tome ovdje nije riječ, ipak je fleksibilnost naših medija teška tema ovih dana.

Bilo je riječi i o položaju i ovlastima antidiskriminacijskih tijela u antidiskriminacijskim postupcima pred sudovima. Tako je najizrazitija razlika bila ona koju je naveo Baković, a ta je bila preporuka da se na sudski postupak ide samo kada je sigurna “pobjeda”, odnosno, dobivanje parnice, zbog odgovornosti pravobraniteljstava. Uz rješavanje pojedinačnih pritužbi povodom diskriminacije, nezavisna tijela koja djeluju u regiji imaju ovlast pokretanja sudskih postupaka kako bi zaštitili javne interese građana, ali i pojedinačne osobe (pravne ili fizičke) ugrožene diskriminacijom. Druga opcija je i miješanje u sudske sporove (ured pravobraniteljice za ravnopravnost spolova trenutno je mješač u dva sudska spora, a za još četiri razmatra mogućnost miješanja). U Srbiji postupak je sličan, iako zakon još uvijek u dovoljnoj mjeri ne prepoznaje povjerenika kao “prijatelja suda”, za što su prisutni izrazili želju i nadu u buduću promjenu tog stanja.

Prije nego što su se raspravi pridružile i sutkinja Općinskog građanskog suda u Zagrebu, Marina Parać Garma, te sutkinje Županijskog suda u Zagrebu, Goranka Barač Ručević i Iris Gović, zamjenik pučkog pravobranitelja je istaknuo kako sudska praksa treba biti drugačija i kako na određen način treba utjecati na sprječavanje govora mržnje koji je sve očigledniji. Naveo je primjer jedne knjige u kojoj je židovska populacija predstavljena na vrlo ružan i omalovažavajući način, no ništa se nije moglo poduzeti zbog slobode mišljenja, unatoč činjenici da je ta knjiga bila dostupna u gradskoj knjižnici svim uzrastima.

Ono s čim su se nazočne sutkinje osobito složile jest rad na specijalizaciji sudaca za pitanja diskriminacije koja zahtijevaju specifična znanja i afinitete, te su stoga pozdravile program Pravosudne akademije koja se provodi na razini države. Zamjerka sudstvu bila je još uvijek nedovoljna mogućnost uvida u pojedine slučajeve koja značajno utječe na rad pravobraniteljstava, te duljina postupaka, upravo zbog čega se velik broj osoba ne odlučuje za tužbu na osnovu diskriminacije.

U raspravi je zasigurno otvoreno puno više zanimljivih pitanja, no što je konkretnih odgovora, ali svi su se sudionici/e složili/e s time da je ovo tek prva konferencija ovakvog tipa i sam početak osvjetljavanja važnosti zajedničkog rada na suzbijanju diskriminacije, te kako će buduće konferencije biti specifičnije.

Zlo putuje zemljom

Britanski i američki povjesničar i politolog, specijalist za europsku povijest, Tony Judt svoju posljednju knjigu Ill Fares the Land, u nas prevedenu pod nazivom “Zlo putuje zemljom” napisao je 2010., gotovo na samrtničkoj postelji.

 

Judt uviđa da je način na koji danas živimo pogrešan i pita se kuda li je to, kojim putem, krenula zapadna civilizacija. On započinje raspravu padom komunizma 1989. godine, te ukazuje na teške političke, socijalne i ekonomske probleme s kojima smo danas suočeni, a koji su rasli u posljednjih 30 godina, te doveli do globalne ekonomske krize 2008. godine.

 

U prvom poglavlju knjige pod nazivom “Način na koji danas živimo” Judt upozorava na simptome kolektivnog otuđenja koji su vidljivi svuda oko nas – nezaposleni, nedovoljno plaćeni, neosigurani, korisnici socijalne pomoći,  itd.

 

Velike društvene podjele na nekolicinu bogatih i veliki broj osiromašenih građana počinju se događati osamdesetih godina i to iz razloga opsesije stvaranjem bogatstva i kulta privatizacije i privatnog sektora koje dovode do ovako velikog raskola društva. Narednih tridesetak godina društvo će se nekritički diviti nesputanom tržištu, a prezirati javni sektor.

 

Zbog takvog stanja stvari došlo je do dubokog jaza u društvu s vrlo malim brojem sve bogatijih bogataša i sve više osiromašenih građana. Zapravo, društvu je nanesena velika ekonomska šteta koja se ogleda u lošem zdravlju, propuštenim prilikama za obrazovanje, alkoholizmu, pretilosti, igrama na sreću i sitnom kriminalu. Često se kod osiromašenih javlja tjeskoba i stres, što vodi u bolest i preranu smrt.

 

Ovakva nejednakost proizvodi duboke patološke probleme i ne možemo se nadati da ćemo se s njima uspješno suočiti ako se ne pozabavimo njihovim uzrocima.

 

Ako smo skloni diviti se i obožavati bogata i moćna čovjeka, a prezirati ili biti ravnodušni prema siromašnoj ili skromnoj osobi onda to kvari naše moralne osjećaje. Drugim riječima, društvo je “obilježenima” tj. nezaposlenima i primateljima socijalne pomoći okrenulo leđa.

 

U drugom poglavlju knjige “Svijet koji smo izgubili” Judt se pita: gdje je nestalo povjerenje? Kome mi vjerujemo?

 

Povjerenje se ne može institucionalizirati. Jednom kada se izgubi, gotovo ga je nemoguće uspostaviti. Ono zahtijeva brigu i njegu zajednice – kolektiviteta – jer i s najboljim namjerama nitko ne može prisiliti druge da mu se vjeruje i da povratno on njima vjeruje. Povjerenje i suradnja bili su ključni za izgradnju moderne države. Povjerenjem dobivamo sigurnost, blagostanje i  veću jednakost. Ako želimo povratiti povjerenje, onda  moramo surađivati i raditi zajedno za opće dobro i nikoga se ne bi smjelo isključiti.

 

U trećem dijelu knjige “Nepodnošljiva lakoća politike” autor nam kroz tridesetogodišnji period ukazuje na pomak javne odgovornosti prema privatnom sektoru, bez prepoznatljive kolektivne odgovornosti. No, privatizacija se pokazala neefikasnom, jer najveći dio stvari koje je država vidjela kao prikladne za prijelaz u privatni sektor poslovale su s gubitkom; bilo da je riječ o željezničkim društvima, rudnicima ugljena, poštanskim uslugama, ili energetskim postrojenjima, njihova gradnja i održavanje stajali su više nego što se moglo ikad nadati da će privući prihoda. Dakle, kada država prodaje jeftino, javnost trpi gubitak.

 

Rezultat ovakvih transakcija je moralni rizik. Prebacivanje vlasništva na poduzetnike omogućava državi da se oslobodi moralne odgovornosti. Na taj način država se oslobodi brige u korist šačice poduzetnika i dioničara. S mnogo dobara i usluga kojih se država nastoji osloboditi, loše se upravlja: nestručno ih se vodi, nedovoljno ulaže itd.

 

Kada se usluge od kojih svi građani imaju koristi prebaci u ruke poduzetnika tada te usluge u rukama privatnih poduzeća više ne predstavljaju kolektivno dobro na koje svi građani imaju pravo.

 

Rezultat je na kraju prazno društvo. “Sa stajališta osobe pri dnu – koja traži naknadu za nezaposlenost, medicinsku brigu, socijalne povlastice ili druge službeno propisane usluge – više nije do države, administracije ili vlade da se on ili ona njima instinktivno obrati. Dotična usluga ili povlastica često se sada “isporučuje” preko privatnog posrednika. Posljedica je da su debela mreža socijalnog međudjelovanja i javna dobra svedeni na minimum, bez ičega osim autoriteta i poslušnosti koji vežu građanina za državu.”

 

Ako ne postoji ništa što nas povezuje kao zajednicu ili društvo, onda to znači da smo ovisni o državi. Vlade koje su preslabe ili bez autoriteta da djeluju preko svojih građana, težit će da postignu svoje ciljeve drugim sredstvima: opominjući, dodvoravajući se, prijeteći ili prisiljavajući ljude da im se pokore.

 

Današnje društvo postaje sve otuđenije. Sve je veći pad izlazaka na lokalne i nacionalne izbore, cinični prezir prema političarima i političkim institucijama sve je veći. Vlada široko rasprostranjeni osjećaj da “oni čine što god hoće u svakom slučaju – ukrašavajući svoja vlastita gnijezda – pa zašto bismo “mi” trošili vrijeme pokušavajući utjecati na rezultate njihovih akcija.”

 

No, ako se želi “zbaciti sistem”, onda se moramo upitati: koje komade i kojeg sistema i u korist koje sistemske zamjene? Tko bi izvršio prevrat?

 

“Mi više nemamo političke pokrete: dok se tisuće nas može sakupiti na skupu u protestnoj povorci, mi smo povezani zajedno u tim prilikama jednim zajedničkim motivom. Svaki napor da pretvorimo te interese u kolektivne ciljeve obično potkopava razmrvljeni individualizam naših interesa. Pohvalni ciljevi – borba protiv klimatskim promjena, suprotstavljanje ratu, zagovaranje javne zdravstvene zaštite ili kažnjavanje bankara – ujedinjeni su ničim jačim od izražavanja osjećaja. U našim političkim i ekonomskim životima postali smo potrošači: birajući iz širokog mnoštva suprotnih ciljeva, teško nam je zamisliti načine ili razloge da ih kombiniramo u skladnu cjelinu. Moramo učiniti nešto bolje od toga.”

 

Četvrto poglavlje “Zbogom svemu tome” započinje padom komunizma 1989. i tezom koja je tada vladala – da je došao kraj povijesti. Smatralo se da je cijeli svijet od tada liberalno kapitalistički i da nema alternative i da svi marširamo prema budućnosti koju će oblikovati mir, demokracija i slobodno tržište. Danas takva teza izgleda otrcano. Komunizam nije zamijenio idiličan mir, a ponajmanje na prostorima ex Jugoslavije, a niti u zemljama sljednicama Sovjetskog saveza.

 

Slobodno tržište jest cvjetalo, ali pitanje je za koga.

 

Judt smatra da se raspadom komunizma raspala i ljevica i pita se što nas to danas razlikuje, ako smo svi demokrati? Za što se zalažemo? Znamo što ne želimo iz gorkog iskustva i naučili smo da ima stvari koje države ne bi smjele činiti. Ako malo više promislimo, možemo vidjeti da je moralna priča 20. stoljeća “socijalizam naspram slobode” ili “komunizam naspram kapitalizma”, varljiva.

 

“Kapitalizam nije politički sustav; on je oblik ekonomskog života, u praksi spojiv s desničarskim diktaturama (Čile pod Pinochetom), ljevičarskim diktaturama (suvremena Kina), socijaldemokratskim monarhijama (Švedska) i plutokratskim republikama (SAD). Uspijevaju li kapitalistička gospodarstva najbolje u uvjetima slobode, možda je to otvorenije pitanje nego što volimo misliti.

 

Naprotiv, komunizam – dok se jasno postavlja neprijateljski prema iskonskom slobodnom tržištu – može se očito prilagoditi nizu različitih ekonomskim aranžmana, iako smeta efikasnosti sviju njih. Tako smo s pravom mogli pretpostaviti da je pad komunizma stavio točku na pretjerano samouvjerene pretenzije planiranja i centralne kontrole; ali nije jasno koje druge zaključke možemo izvući. A jednostavno ne slijedi da je neuspjeh komunizma diskreditirao svaku državnu ponudu dobara i usluga ili ekonomsko planiranje.”

 

Ostaje pitanje: kako da se organiziramo radi zajedničke koristi?

 

Prijelaz iz represivnog egalitarizma na neobuzdanu pohlepu nije privlačan. Nije malo ljudi danas u postkomunističkoj Europi koji bi zanosno podupirali gledište da je smisao političke slobode da se zarađuje što više novca.

 

Ali, zašto bi mali broj ljudi koji dobro zarađuju na slomu jedne autoritarne države, moralo biti ugodnije našim očima nego sam autoritarizam? Oba predlažu nešto pogrešno za društvo. Sloboda je sloboda. Ali, ako ona vodi u nejednakost, siromaštvo i cinizam, onda to moramo primijetiti, umjesto da njene nedostatke guramo pod tepih u ime pobjede slobode nad ugnjetavanjem.

 

“Što da se radi?” – naslov je petog poglavlja u kojem Judt kaže da nama ne trebaju oni koji tvrde da je “sustav” pogrešan, ili koji vide potajne smicalice iza svakog politički pogrešnog koraka, jer nas takvi malo čemu mogu naučiti. Nama trebaju ljudi koji iskazuju vrlinu da se suprotstave većinskom mišljenju. “Demokracija trajnog slaganje neće dugo ostati demokracija.”

 

“Čovjek je u iskušenju da se složi: život u zajednici je mnogo lakši kada se čini da se svi slažu sa svima i gdje je neslaganje zatupljeno konvencijama kompromisa. Društva i zajednice gdje konvencija nema i gdje su one pogažene, ne prolaze dobro. Ali postoji cijena koju treba platiti za prilagođavanje. Zatvoreni krug mišljenja ili ideja u kojem nezadovoljstvo ili oporba nikad nisu dopušteni – ili su dopušteni samo u ograničenim i propisanim granicama – gubi svoju snagu da energično ili domišljato odgovori na nove izazove.”

 

I ovdje smo se našli u problemu, jer ravnoteža je narušena. Pojedinci ostaju slobodni da govore što god hoće; ali ako njihova mišljenja ostanu suprotna onima većine, oni će biti isključeni. U najmanju ruku utjecaj njihovih riječi bit će ugušeni.

 

Problem je i u načinu na koji raspravljamo o našim zajedničkim interesima. Ponajviše se to očituje u sferi ekonomske politike.

 

“Malo je “laika” koji su spremni izazvati ministra financija, tajnika državne blagajne ili njihove stručne savjetnike u takvim pitanjima. Ako to učine, njima će se reći – vrlo slično kao što je srednjovjekovni svećenik savjetovao svoje stado – da su to pitanja kojima se oni ne moraju zamarati. Liturgiju treba pjevati nejasnim jezikom, pristupačnim samo upućenima. Svima drugima vjera je dovoljna.”

 

No, vjera nije dovoljna. Trebali bismo ponovno naučiti kritizirati one koji vladaju. Ali da bismo to učinili uvjerljivo, moramo sami izaći iz konformističkog kruga u koji smo, kao i oni, upali.

 

Odustajanje od politike nije pravi politički izbor. Ako aktivni i zainteresirani građani napuštaju politiku, oni time prepuštaju svoje društvo mediokritetima i potkupljivim javnim službenicima.

 

“Politički govoreći, naše vrijeme je vrijeme patuljaka.”

 

Državne institucije su degradirane, prije svega putem novca. Jezik same politike ispražnjen je od sadržaja i značenja. Odluke se donose putem utjecaja posebnih interesnih krugova. Ankete javnog mnijenja upućuju na razočaranje političarima, stranačkim mašinerijama i njihovim politikama. Stoga, pogrešno bi bilo savjetovati da ignoriramo takve osjećaje.

 

Slijedeće je pitanje: što je s onim dobrima koja ljudska bića uvijek vrednuju, ali koja se ne daju kvantificirati?

 

Što je blagostanje? Što je poštenje ili pravda? Takva razmatranja znače mnogo više većini ljudi nego ukupni ili čak individualni profit ili rast. Što je s poniženjem? Što ako poniženje gledamo kao ekonomski trošak i teret za društvo? Što ako se odlučimo “kvantificirati” štetu počinjenu kada ljudi moraju biti posramljeni od svojih sugrađana kao uvjet da prime potrepštine za goli život? Koliko smo voljni platiti za dobro društvo?

 

Nadalje, problem današnje politike jest i u tome što nema javne rasprave. Umjesto da političari potiču javnu raspravu, oni je zatvaraju. “Demagozi pričaju gomili što da misli; kada se njihove fraze jekom odbijaju natrag do njih oni hrabro navješćuju da se oni samo oslanjaju na narodni osjećaj.”

 

Svrha političkih (raz)govora nije ohrabriti izražavanje suprotnih gledišta, nego njihovo ukidanje. Umjesto da olakšaju javno sudjelovanje i smanjuju građansko otuđenje, ti “razgovori” jednostavno povećavaju široko rasprostranjenu odbojnost prema političarima i politici. U modernoj demokraciji moguće je zaluđivati većinu ljudi najveći dio vremena: ali to ima cijenu.

 

Nama treba drugačija vrsta razgovora. Ako vidimo da politika ili neka akcija ili odluka izgledaju nekako krivo, mi moramo naći riječi da to kažemo.

 

Patologije nejednakosti i siromaštva – kriminal, alkohol, nasilje i duševne bolesti – razmjerno su se umnožile. Stoga, socijalno pitanje opet mora biti na dnevnom redu. Mi moramo odlučiti što država mora učiniti kako bi ljudi živjeli pristojan život. Samo odraditi donju crtu blagostanja, ispod koje ljudi ne bi trebali padati, nije dovoljno.

 

Gledati “ovisnike” o socijalnoj pomoći kao na one koji su sami odgovorni za vlastitu nesreću baš i nije lijepo, a što više ima takvih ljudi u našoj sredini, to je veći rizik za građansku i političku stabilnost.

 

Pretpostavljamo da je pravedno društvo ono u kojem se pravda obično vrši, a da je dobro društvo ono u kojem se ljudi dobro ponašaju. Ali da bi takvo implicitno kružno objašnjenje bilo uvjerljivo, mi se moramo složiti oko značenja “pravednog” i “dobrog”.

 

Izbjegavanje krajnosti moralna je vrlina sama po sebi, kao i uvjet političke stabilnosti. Veliki nije uvijek bolji, više nije uvijek ono što je poželjno; ali nas se obeshrabruje da izrazimo tu misao.

 

Smanjenje nejednakosti mora doći na prvo mjesto. Obespravljeni ne mogu očekivati pravdu. “Oni si ne mogu osigurati medicinsku zaštitu i njihovi životi su, prema tome, suženi po trajanju i potencijalu. Oni ne mogu dobiti dobro obrazovanje, a bez toga se ne mogu nadati zaposlenju – a još manje sudjelovanju u kulturi i civilizaciji svojeg društva.”

 

“Ako ostanemo nakaradno nejednaki izgubit ćemo svaki osjećaj bratstva; bratstvo koliko god bilo isprazno kao politički cilj, pretvara se u nužni uvjet politike. Utuvljivanje osjećaja zajedničke svrhe i međusobne ovisnosti dugo je gledano kao poveznica svake zajednice. Djelovati zajedno za zajedničku svrhu izvor je golemog zadovoljstva u svemu, od amaterskog sporta do profesionalne vojske. U tom smislu, uvijek smo znali da nejednakost nije samo moralno sporna: ona je neučinkovita.”

 

Manje raslojeno društvo bolje je obrazovano, a bolje obrazovano stanovništvo ne samo da vodi u bolji život, nego se ono brže i s manje troška prilagođava poremećajima prouzročenim tehničkim promjenama.

 

Preusmjeravajući svoje sebične želje mi možemo stvoriti sretnije, skladnije i uljuđenije društvo.

 

U posljednjem, šestom poglavlju “Oblici stvari koje dolaze” Judt nam skreće pozornost na to da smo ušli u doba straha, pa kaže da društvima vladaju različiti strahovi: strah od terorizma, strah od nekontrolirane brzine promjena, strah od gubitka zaposlenja, strah od gubitka kontrole nad našim životima. Suočeni smo s raznim izvorima nesigurnosti, a to su: klimatske promjene i njihove socijalne i ekološke posljedice, imperijalni raspadi i s njim povezani mali ratovi, kolektivna politička nemoć nasuprot udaljenim nemirima s razornim lokalnim učinkom. To su sve prijetnje koje će šovinistički političari najbolje moći iskoristiti, upravo zato što su tako spremni da vode u bijes i poniženje. Stoga mi moramo biti razboriti i moralni.

 

U svom zaključku Judt kaže da smo intuitivno upoznati s pitanjima nepravde, nepoštenja, nejednakosti i nemoralnosti, ali da smo zaboravili kako govoriti o njima.

 

Na nepravdu i užase ne valja šutjeti. Politika ne smije biti gluha za etičke izazove i humanitarne ideale.

 

“Rastuća nejednakost u društvu i između društava ono je što rađa tako mnogo društvenih patologija. Društva s nakaradnom nejednakošću istodobno su nestabilna društva. Ona stvaraju unutarnju podijeljenost i, prije ili kasnije, unutarnji sukob – obično s nedemokratskim rezultatima.”

 

Maštanja o blagostanju i neograničenom osobnom napredovanju zamijenila su svaki razgovor o političkom oslobođenju, društvenoj pravdi ili kolektivnoj akciji.

 

Današnji mladi ljudi oko sebe ne vide ni jedan primjer koji bi slijedili, nikakva razloga da bi se angažirali i nikakva cilja kojem bi težili. Ako je svrha života koji svatko živi uspjeti u gospodarskim poslovima, onda je to lažni cilj svih.

 

“Kao građani slobodnog društva, imamo dužnost kritički gledati na naš svijet. Ali, ako mislimo da znamo što je pogrešno, moramo i djelovati na osnovi tog znanja. Filozofi su, po poznatom zapažanju, do sada samo tumačili svijet; stvar je u tome da se on promijeni.”

 

Knjiga “Zlo putuje zemljom” napisana je jednostavnim jezikom i stilom razumljivim svakom prosječno obrazovanom čitatelju. Preporučujem je svim generacijama: starijima da se prisjete nekih događaja i možda uoče neke propuste, a mlađima da steknu uvid u ono što se događalo proteklih 30 godina i da shvate da svijet može biti drugačiji, bolji i pravedniji.

Nužna je razumna odgoda referenduma!

Nakon najave Predsjednika Republike o održavanju referenduma o pristupanju RH EU krajem siječnja 2012., GONG želi upozoriti na potencijalne probleme u provedbi referenduma o pristupanju Hrvatske Europskoj uniji u tom terminu. Prvo, identificirali smo niz manjkavosti u zakonodavnom okviru za provedbu referenduma, koje omogućuju različita tumačenja i mogu biti iskorištena za dovođenje u pitanje regularnosti procesa i rezultata referenduma. Osim toga, neinformiranost hrvatskih građana o učincima pristupanja ili posljedicama nepristupanja, o čemu svjedoče nedavna istraživanja javnog mnijenja, ne omogućuje im donošenje informirane i zrele odluke.

 

1.       Manjkavosti pravnog okvira za provedbu referenduma su sljedeće:

a) Nepoznata je procedura prethodne registracije birača koji će glasati izvan prebivališta pa nisu jasne procedure za glasanje niti proces prethodne registracije birača u inozemstvu. Naime, s obzirom da članak 1. Zakona o popisima birača ne spominje referendum, već kaže kako se njime uređuje cjelokupna tematika popisa birača, ali za potrebe izbora, proizlazi kako referendumsko glasanje birača u inozemstvu, kao i glasanje birača izvan mjesta prebivališta nije regulirano nikakvim pravnim aktom. Ako se bude primjenjivao Zakon o popisima birača, rok za registraciju za glasanje izvan mjesta prebivališta bit će do 7. siječnja 2012., a mnogi građani se neće uspjeti registrirati!   

b) Nije reguliran sastav povjerenstava i biračkih odbora za provođenje referenduma. Stoga je nejasno tko predlaže članove tih tijela i mogu li oni biti stranački ili samo nestranački, odnosno smiju li u sastavu tih odbora biti i predstavnici različitih građanskih inicijativa koji zastupaju određene stavove naspram EU. Takve nejasnoće značajno će utjecati na mogućnost pravovremenog odabira i adekvatne edukacije tih tijela.

c) Nije regulirano niti promatranje referenduma od strane nestranačkih, stranačkih i stranih promatrača, odnosno još uvijek nije poznato tko se i kako može akreditirati za promatranje izbora.

d) Nejasno je iz kojih će se sredstava financirati provedba referenduma s obzirom da nije predviđena proračunom za 2011. godinu, a novi proračun za 2012. godinu neće biti usvojen u tako kratkom roku.

e) Nepoznato je i odakle će se financirati pred-referendumska kampanja te kakav će biti njezin sadržaj (Prema preporukama Venecijanske komisije, javna sredstva za kampanju trebala bi biti ravnopravno raspoređena za informiranje o obje ponuđene opcije na referendumskom listiću, dakle, jednaka sredstva trebali bi dobili i oni koji se iz realnih razloga protive pristupanju EU.)

f) Nepostojanje razdoblja “izborne šutnje” otvara mogućnost agitiranja i na sam dan referenduma što može dovesti do uznemiravanja građana na biračkom mjestu te ugroziti regularnost samog procesa.

 

2. Neadekvatna informiranost građana o posljedicama odluke o (ne)pristupanju EU može imati značajne negativne posljedice po sposobnost hrvatskog društva da se nosi s odlukom, kakva god ona bila. 

Državno izborno povjerenstvo zaduženo je za informiranje građana o postupku glasanja na referendumu, a Vlada RH i ostale institucije o sadržaju odlučivanja na referendumu. Kako bi građani mogli donijeti odluku na referendumu, prije odluke moraju biti dobro informirani, a informacije bi trebali dobiti od nadležnih institucija i to u razumnom vremenskom periodu. Nedavna istraživanja javnog mnijenja o ulasku RH u Europsku uniju koje je provela agencija Ipsos Puls, pokazalo je da se 87% građana smatra osrednje ili loše informiranim o funkcioniranju i posljedicama članstva u EU.

Osim toga, nije poznato jesu li i u kojoj mjeri osigurana financijska sredstva za kampanju kojom bi Državno izborno povjerenstvo trebalo educirati građane o proceduri glasovanja na referendumu.

 

Zbog navedenih razloga GONG traži da se:

–          u Hrvatskom saboru odgodi donošenje odluke o udruživanju Hrvatske u EU, od koje prema Ustavu teče rok od 30 dana za održavanje referenduma, i to dok se ne osiguraju minimalni uvjeti za njegovo regularno i nepristrano održavanje,

–          da se provede relevantna i sveobuhvatna kampanja informiranja građana o učincima pristupanja odnosno posljedicama nepristupanja.