Hrvatski diplomatski klub poziva na predavanje Žene u diplomaciji Republike Hrvatske 1990. – 2010.
Predavačica je redovita članica HDK – Veleposlanica dr. sc. Vera Tadić
Predavanje je na hrvatskom jeziku i održat će se u Društvu sveučilišnih nastavnika, Hebrangova ulica 17, u Zagrebu u četvrtak, 14. travnja 2011. u 19 sati.
Zato jer su prošlog tjedna u Opatiji sudjelovale u performansu “Neraskidive niti – radnice u kulturi za tekstilne radnice” , tri glumice iz ansambla riječkog Hrvatskog narodnog kazališta Ivana pl. Zajca dobile su opomenu od ravnateljice Nade Matošević. Jelenu Lopatić, Andreju Blagojević i Tanju Smoje opomena je dočekala na porti, jutro nakon izvedbe. Bez obzira na to što su u ovome umjetničko-aktivističkom projektu – kojim se umjetnice solidariziraju s izrabljivanim i nezaposlenim bivšim radnicama tvornice Kamensko – glumice sudjelovale u svoje slobodno vrijeme, i to volonterski, i bez obzira na to što taj jednokratno upriličen kulturni događaj nije kolidirao s njihovim obvezama u matičnome kazalištu, sankcije ih nisu zaobišle.
Što je to, konkretno, zasmetalo Nadi Matošević, i u čemu je točno prijestup glumica koje su se odazvale ovom humanom, toplom projektu? Štura i vrlo službena opomena ne daje naslutiti razlog. Od ravnateljice jučer nismo uspjeli dobiti nikakav komentar, nije se odazivala na telefonske pozive, ni na poruke.
Kažnjene glumice, pak, ne misle da su sudjelovanjem u performansu napravile išta krivo, niti žale za tim što su mu se priključile na prvoj izvedbi nakon one premijerne, zagrebačke, koja je u kulturnoj javnosti probudila mahom oduševljene reakcije. Naime, performans koji redateljski potpisuje Lenka Udovički , a dramaturški Nataša Govedić , osmišljen je s nakanom da osnaži hrabre radnice “Kamenskog” koje su štrajkom glađu izborile vidljivost i ukazale na težak položaj u koji su stavljene zbog gramzivosti i lopovluka uprave te, nekoć vrlo uspješne, tvornice. U “Neraskidivim nitima” one se s mnogo emocija prisjećaju svijetlih trenutaka iz desetljećima dugog radnog staža, i govore kako žive danas, kad Zavod za zapošljavanje posjećuju zajedno sa svojom odraslom djecom…
– Velika mi je čast bila sudjelovati u toj akciji i osjećam duboku moralnu obavezu podržati žene radnice “Kamenskog” kao i sve obespravljene radnike koji na svojim leđima nose najveći teret ekonomske i moralne krize društva. Cijeli je događaj bio jako emotivno nabijen i ne bih ga željela uprljati komentirajući, moram reći, ipak neočekivane sankcije koje smo kolegice i ja dobile za sudjelovanje u toj akciji. Te su ponosne i hrabre žene pomogle meni dajući mi priliku da na trenutak učinim nešto doista lijepo i važno, i na tome im hvala , rekla nam je jučer Andreja Blagojević.
I njezina kolegica Tanja Smoje neugodno je zatečena. Ipak, smogla je snage i za samoironiju.
– Ovaj je čin čudan i neprihvatljiv. Ne razumijem porive koji stoje iza njega. Jedino što mi preostaje je okrenuti sve na pozitivu, ovih dana svima govorim, evo, konačno sam i ja buntovna i divlja! Ma ustvari, i nemam druge nego se nasmijati. Jer ovo je stvarno smiješno – kaže Tanja Smoje.
Slično razmišlja i Jelena Lopatić:
– Mislim da je ova reakcija intendantice stvar formalnosti: da ćemo sudjelovati u performansu obavijestile smo je onoga dana kad su taj događaj najavile i novine; a prema ugovoru o radu trebale smo dopuštenje tražiti ranije. No usprkos tome, nikad ne bih očekivala da će predmetom rasprave postati nešto što je toliko važna, plemenita stvar, koja je uostalom humanitarnog karaktera. Opomena je trivijalna i glupa – smatra Lopatić, razočarana što intendantica nije došla i podržala projekt, što bi po njoj bilo za očekivati.
Nitko, međutim, nije očekivao osudu zbog potpuno benignog, potpuno volonterskog, građanskog angažmana glumica. Nije je očekivala ni Nataša Govedić, koja u opomeni vidi bizarnu i bezdušnu ucjenu kazališnih radnica.
– Jezivo je da ravnateljica posegne za takvom vrstom pritiska; mogli bismo čak govoriti i o političkoj cenzuri. Kakvim se god pravilom Nada Matošević rukovodila u svojoj odluci, zabrinjavajuća je poruka koju je ovim činom odaslala: da su glumice samo marionete u ulozi i da im nije dopušteno razmišljati svojom glavom, imati svoj integritet, zastupati svoja politička uvjerenja, veli Nataša Govedić, zaključujući kako ni u najcrnjem kapitalizmu poslodavac ne kontrolira slobodno vrijeme radnika.
U nedostatku obrazloženja, glumice riječkog HNK strahuju da ova opomena ustvari znači najavu otkaza. Ako su u pravu, ironija bi bila upravo nevjerojatna: pod prijetnjom otkaza zbog podrške nezaposlenim radnicama! Važeći Zakon o kazalištu, od 9. lipnja 2006. godine, provjerili smo, ne predviđa takvu opasnost. Ali, s druge strane, ne predviđa ni ovakvu vrstu sankcioniranja kojoj se utječe intendantica.
“Kazališni umjetnici i drugi kazališni radnici zaposleni u javnom kazalištu ili javnoj kazališnoj družini mogu obavljati umjetničke poslove izvan kazališta, odnosno kazališne družine uz prethodnu pisanu suglasnost intendanta, odnosno ravnatelja. Suglasnost mora sadržavati uvjete obavljanja odobrenih poslova”, stoji u članku 48. toga zakona.Ravnatelj Drame riječkog HNK, Damir Orlić, nudi pomirljivo objašnjenje situacije, tvrdeći da se opomena ne treba shvatiti kao prijetnja glumicama. Po njemu, ona je samo pokušaj “uvođenja reda” među glumce koji olako shvaćaju sudjelovanje u paralelnim umjetničkim projektima.
– Nikad nisam čuo da se nekome odbilo dopustiti da djeluju negdje drugdje, čak i kad su u pitanju komercijalni projekti, a ne ovakvi, humanitarni. Glumcima se izlazi u susret čak i kad zbog drugog angažmana dolaze u pitanje njihove probe u kazalištu. Baš zbog te velike tolerancija, glumci su prestali shvaćati ozbiljno propis koji nalaže da je potrebno tražiti dopuštenje. Stvar je, dakle, u formalnosti – kaže Damir Orlić.
Sjeverna obala Save od Savskog mosta do Mosta slobode trebala bi nositi ime Savke Dabčević Kučar, dok bi južna obala od Mosta mladosti do Mosta slobode nosila ime 8. svibnja. Prijedlog je to skupštinskog Odbora za imenovanje naselja, ulica i trgova.
Iako je HNS, stranka kojoj je pripadala Savka Dabčević Kučer, tražio ulicu u središtu grada, Odbor je zaključio kako je sjeverna savska obala primjerenija, posebice jer se tamo nalazi “Kockica” u kojoj je bio smješten Centralni komitet Saveza komunista Hrvatske.
Zvonko Maković je podržao taj prijedlog, no podsjetio je na još jednu osobu koja je zaslužila svoju ulicu – Ivicu Račana.
– Tu je važna povijesna perspektiva. Savka Dabčević Kučar neće dobiti ulicu zbog onog što je činila nakon 1990., već zbog onog što je napravila prije 40 godina. Što se tiče Račana, njegov zlatni trenutak je bila 2000. godina – rekao je predsjednik Odbora Marin Knezović, na što su Maković i Ivana Mlinar Horvat kazali kako je bilo važnije Račanovo djelovanje prije dvadeset godina od onog 2000.
Knezović ih je na to samo podsjetio na Aveniju Gojka Šuška, najbolji primjer brzanja kod davanja imena ulicama.
Ulica 8. svibnja 1945., u spomen na dan kad su partizani ušli u Zagreb i oslobodili ga fašističke vlasti, trebala bi osvanuti na južnoj obali Save, kod jezera Bundek. Do devedesetih tako su se zvale današnje ulice Pavla Hatza i baruna Trenka. Ovaj prijedlog posebno je podržao Maković.
– To je veoma reprezentativno područje, iza Muzeja suvremene umjetnosti i predlažem da uputimo ovaj prijedlog prema Vijeću gradske četvrti Novi Zagreb-istok – rekao je Maković.
Odbor je također odlučio da u fond imena prve grupe treba uvrstiti imena humanitarke i antifašistkinje Dijane Budisavljević, primadone Sidonije Erdödy Rubido, sportašice Zulejke Štefanini, prve spikerice Božene Begović, književnice Vesna Parun i “Tete Vegete” Zlate Bartl.
Centar za ženske studije u suradnji sa SOIH-om najavljuje
izvedbu Vagininih monologa sa ženama s invaliditetom
“Bez rampe – STOP nasilju nad ženama s invaliditetom – V day 2011″
Izvedba će se održati u srijedu 20. travnja u 19 sati u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu u dvorani Gorgona
Ovogodišnji V-day posvećen je ženama s invaliditetom o čijoj se seksualnosti rijetko govori.
Žene s invaliditetom dnevno su izložene različitim oblicima nasilja.
Ovom izvedbom želimo se založiti za bolje razumijevanje njihovog položaja, povećati prostore “bez rampe” i omogućiti im veće sudjelovanje u kulturnom životu kako bi se čuli i njihovi kreativni glasovi.
Očekujemo vas stoga na izvedbi Vagininih monologa Eve Ensler u kojoj će nastupiti žene s invaliditetom, umjetnice i aktivistkinje. Režiju potpisuje Dubravka Crnojević Carić.
“Vaginini monolozi” poznato su djelo američke autorice Eve Ensler koje je nastalo prema dvjestotinjak stvarnih priča žena iz različitih dobnih i socijalnih skupina iz svih krajeva svijeta temeljenih na jednostavnoj ideji da vagina osim razuma ima i jezik pa može sama pričati o svojoj okolini ili nutrini.
Nakon velikog scenskog uspjeha osvojila je 1997. godine prestižnu “Obi” nagradu i bila nominirana za najbolju dramu godine, Vaginini monolozi pojavili su se i kao knjiga koja je odmah po objavljivanju postala apsolutni bestseler. Ovu knjigu čine snažna, duhovita, oštra i pronicljiva razmišljanja o kulturološki i sociološki najpotiskivanijem tabuu – ženskoj vagini.
Djelo je prevedeno na više od 30 jezika, a godišnje igrano je u više od 150 profesionalnih kazališta širom svijeta. Osim toga, odigrano je oko 800 predstava na sveučilištima, raznim radionicama ili u amaterskim kazališnih skupinama.
PORIJEKLO
Kroz svoju povijest, Romi su migrirali na različite kontinente što je rezultiralo stvaranjem različitih grupa, odnosno plemena koja su potom dobila nazive, ovisno o zemlji u kojoj su se nastanili, npr. Gitanos u Španjolskoj, Manouche u Francuskoj, Sinti u Njemačkoj i središnjoj Europi, Romnichals u Velikoj Britaniji, Boyash u Rumunjskoj i Romi u istočnoj Europi i na Balkanu. U SAD-u također postoji jedna skupina Roma, ali oni se tamo jednostavno nazivaju “gypsy” (narod).
Točno porijeklo ili postanak Roma ne zna se i postoje oprečna mišljenja. Uglavnom, u Europu su stigli s istoka, pa je zavladalo mišljenje da su stigli iz Turske. Neki su pak mislili da su stigli iz Egipta, te su bili prozvani “Gyptains”, odakle je i nastala riječ “gypsy”. Najpopularnije uvjerenje među znanstvenicima jest da su Romi stigli iz Indije. No, čak i njihov početak u Indiji je zbrkan i postoje nesuglasice. Zbog toga, temelj postanka Roma u Indiji ima nekoliko verzija.
Jedna verzija govori o Lurima – nomadima, zabavljačima i glazbenicima. No, oni su poznati i po različitim plemenskim imenima: Zot, Jot, Nuri, Dom, Sinta i drugima.
Druga verzija priče govori o tome da su Romi Abrahamovi potomci iz njegovog drugog braka sa suprugom Keturom. Oni su imali šest sinova: Zimrana, Jokšana, Medana, Midjana, Jišbaka i Šuaha. Kada su Izraelci napuštali Egipat, legenda kaže da su ova djeca otišla s njima.
Iako je podrijetlo nejasno, velikom seobom Romi su se raspršili po cijelom svijetu. Procjenjuje se da ih danas ima između četiri i šest milijuna.
U drugoj polovici 18. stoljeća, europski znanstvenici proučavajući Rome utvrdili su da romski jezik, njegove osnovne riječi, uključujući brojeve, odnose u obitelji i drugo ima korijen u istočno indijskom jeziku, odnosno u sanskrtu, povijesnom jeziku Hindusa.
Iako je službeni jezik Roma romski, on ima mnogo dijalekata. No, svaki dijalekt ima mnoštvo zajedničkih riječi. Tako su na temelju jezika Romi podijeljeni u tri podskupine: Domari (Dom) na Bliskom istoku i istočnoj Europi, Lomari (Lom) u srednjoj Europi i Romi u zapadnoj Europi.
SIMBOLI
Simbol Roma je crveni kotač koji je razdjeljen na 16 poprečnih dijelova. Ti poprečni dijelovi simboliziraju čakre. Čakre su poveznica na Rome indijskog porijekla (Indija u svojoj zastavi ima krug od 24 čakre) i simboliziraju kretanje prema naprijed i stvaranje. Osim povezanosti s hinduističkom čakrom, ovaj kotač simbolizira i vagon, odnosno kola, koja su služila i kao dom i kao prijevozno sredstvo za lutanje romskim obiteljima. Crveni kotač sa 16 čakri kao simbol Roma usvojen je na Prvom svjetskom kongresu Roma u Londonu 1971. godine.
{slika}
Iz ove podloge nastala je plavo-zelena zastava s crvenim kotačem u sredini. Plava boja simbolizira nebo, a zelena zemlju pokrivenu travom. Crvena boja kotača simbolizira krv pobijenih Roma tijekom povijesti, a napose tijekom Drugog svjetskog rata.
Na Kongresu je za himnu izabrana poznata romska pjesma “Gelem, gelem” (ili “Djelem djelem”, a ima i drugih izvedenica), uz moto “Opre Roma”, što u prijevodu znači: “Ustani Rome”.
Kongres je održan 08. travnja, te je stoga taj datum izabran za Međunarodni dan Roma.
ŽENE ROMKINJE I BRAK
Romkinje su, na žalost, često slabog obrazovanja. Dijelom je tome razlog rana udaja, a dijelom roditeljsko nepodržavanje školovanja. Još uvijek se dešava da se udaju s 15 ili 16 godina, što je tradicija koja se teško mijenja.
Čini se da Romkinje često nemaju priliku birati ono što žele.
Kada se udaju, obično žive s obitelji svog muža. Obzirom da nemaju obrazovanje, prisiljene su ovisiti o mužu i njegovoj obitelji.
Razvod često nije opcija, budući da nemaju obrazovanje, znaju da vjerojatno neće moći zaraditi za život.
Za Rome je brak velika stvar. Tradicionalno da bi se žena udala mora imati odobrenje ili suglasnost zajednice. Ukoliko ne dobije suglasnost bit će odbačena. Osobu za koju se netko uda ili oženi, a da nije iz zajednice Roma, Romi nazivaju Gadjo (neciganin ili poganin). Rom ili Romkinja koja se uda za takvu osobu bit će odbačena iz zajednice. Stoga, u većini slučajeva, roditelji malih Romkinja sami biraju budućeg supruga svom djetetu. U zalog ovom dogovoru ili obećanju djevojčica dobija dicklo (maramu) za nositi. Dicklo djevojka može nositi oko vrata ili oko glave, kako želi.
Ako, pak, neki otac dozvoli svojoj kćeri slobodu izbora supruga, događa se da je takva obitelj osuđivana od ostatka romske zajednice kao netko tko ne poštuje važnu tradiciju.
Nedostatak obrazovanja je veliki problem romske zajednice. Vrlo malo je onih koji završe školu te ta djeca odrastaju na ulicama. Njihove obitelji ih gotovo tjeraju na to, smatrajući da je važno raditi i zaraditi, makar to bilo i prosjačenje. To je važnije nego škola. Roditelji čak misle kako će njihova djeca puno toga naučiti na ulici. Obično kažu: “Ulica je dobra škola. Mnogo možete naučiti od ulice.”
ROMI U HRVATSKOJ
Prema posljednjem popisu stanovništva iz 2001. u Hrvatskoj živi 9.463 Roma, no procjenjuje se da ih je gotovo 40.000. Najbrojniji su u Međimurskoj županiji, gdje ih živi 2.887. U Zagrebu ih živi 1.946, u Osječko-baranjskoj županiji 977, te u Sisačko-moslavačkoj 708.
Prvi pisani dokument u kojem se spominju Romi u Hrvatskoj potječe iz 1362. godine s područja grada Dubrovnika. Desetak godina kasnije (1373.) Romi se spominju i na području grada Zagreba. Dakle, ako je vjerovati ovim zapisima, Romi su izgleda u to vrijeme živjeli samo u ova dva grada, i to u Dubrovniku njih oko 130, a u Zagrebu oko 50-ak.
U vrijeme Habsburške monarhije, uredbom iz 1783. godine Romi su dobili pravo bavljenja lovačkim zanatom i glazbom, a bilo im je zabranjeno prosjačenje.
A kakav je danas status Roma u Hrvatskoj?
Što se tiče obrazovanja, vrlo mali je broj onih koji imaju završenu barem neku strukovnu školu, stoga su Romi teško zapošljiva skupina. Niska zaposlenost Roma može biti i rezultat (prikrivene) diskriminacije prilikom traženja posla. Romi su i znatno češća skupina od svih ostalih koja prima socijalnu pomoć. Veliki dio Roma živi u stanju siromaštva u kojem su ugrožene temeljne egzistencijalne potrebe.
Dodatni problem je što su Romi nastanjeni na periferijama gradova. Takva romska naselja izdvojena su iz grada i prostorno izolirana, što uvjetuje slab kontakt s lokalnim stanovništvom. Većina tih naselja nema urbanu infrastrukturu, a kvaliteta socijalnih usluga je iznimno niska (nedostaje vrtića, škola, zdravstvenih ustanova, javnog prijevoza i sl.).
Dio Roma u Hrvatskoj još uvijek nema hrvatsko državljanstvo, obzirom da su doseljeni s područja bivše države.
Prije nekoliko godina usvojena su dva važna dokumenta za poboljšanje položaja Roma u Hrvatskoj i njihovu uspješniju socijalizaciju. To su Nacionalni program za Rome, donesen 2003. godine i Akcijski plan desetljeća od 2005 do 2015. godine, kojim bi se trebao postići napredak na svim područjima, a osobito u obrazovnom i zdravstvenom sustavu.
No, još dugo će trebati da se prevladaju predrasude prema Romima. Romi se smatraju manje vrijednim, a često umjesto da se razgovara o problemima s kojima se Romi suočavaju priča se o “ciganskom problemu” i “ciganljuku”. Stoga, potrebno je Rome, s jedne strane više integrirati u društvo, a s druge strane suzbijati predrasude i diskriminaciju kod lokalnog stanovništva njihovim boljim upoznavanjem s Romima.
POZNATI ROMI
I na kraju, na svijetu postoje mnogi slavni Romi. No, većina ljudi niti ne zna da su te osobe Romi ili da su romskog porijekla. Evo nekoliko primjera: Adam Ant (britanski glazbenik), Albert Lee (britanski rock gitarist), Irina Merkouri (grčka pop pjevačica), Yul Brynner (američki glumac), te legendarni Charlie Chaplin (američki glumac). Sa ex jugoslavenskog prostora ovdje valja izdvojiti: makedonsku pjevačicu i humanitarku, Esmu Redžepovu, poznatog trubača Bobana Markovića te nezaobilaznog pokojnog pjevača Šabana Bajramovića.
Kosovski parlament izabrao je u četvrtak ženu, generalicu policije Atifete Jahjaga za predsjednicu Kosova i tako priveo kraju političku krizu.
‘Na temelju glasova proglašavam da je Atifete Jahjaga izabrana za predsjednicu Republike Kosovo’, rekao je pred zastupnicima predsjednik izbornog povjerenstva Berat Buzhala na izvanrednoj sjednici parlamenta.
Ustavni sud je prije tjedan dana proglasio neustavnim izbor Behgjeta Pacollija na predsjedničku dužnost, što je uzrokovalo političku krizu na Kosovu.
Vladajuća koalicija i Demokratska liga Kosova (LDK), glavna oporbena stranka, dogovorile su se u srijedu oko kandidature Atifete Jahjaga, koja je još donedavna bila nepoznata na kosovskoj političkoj sceni.
Jahjaga (36), je izabrana s 80 glasova od 100 prisutnih zastupnika.
Druga kandidatkinja, Suzana Novoberdaliu iz Pacollijeve Alijanse za Novo Kosovo (AKR), dobila je 10 glasova. Glasovanje je bojkotiralo 16 zastupnika oporbene stranke Samoodređenje koja optužuje vlasti da su požurile s organizacijom izbora kako bi zadržali vlast.
“Do jučer nisam ni sanjala da ću obnašati tako visoku političku dužnost, no spremna sam služiti svojoj zemlji”, rekla je nova predsjednica nakon prisege.
“Ideal Kosova je pristup Europskoj uniji i trajno prijateljstvo sa Sjedinjenim Državama. Uvjerena sam da će se naši snovi ostvariti”, rekla je nova predsjednica koja nije članica nijedne političke stranke jer joj to priječi rad u policiji.
Inače, Jahjaga je treća osoba na ovoj dužnosti od rujna prošle godine. Ona je i prva žena na ovom položaju od kada je Kosovo proglasilo neovisnost prije tri godine. Jahjaga je samo godinu dana starija od zakonskog minimuma od 35 godina za obavljanje predsjedničke dužnosti.
