Priča o prvoj pakistanskoj taksistici

Prevela Ana Begić

U dobi od 33 godine Zahida Kazmi postala je udovica. Tada je odlučila uzeti sudbinu u svoje ruke i postati vozačica taksija.

Rođena je u konzervativnoj patrijarhalnoj pakistanskoj obitelji koja nikada nije odobravala njen izbor posla, no Zahida je u tome smjeru krenula jer, imajući na umu svoje šestero djece, nije imala drugih opcija.

Iskoristila je vladin poticaj koji je omogućio svim zainteresiranima da po povoljnim uvjetima kupe potpuno novo taksi vozilo i sama kupila žuti taksi. Dnevna ruta sastojala se od odlazaka svako jutro do zrakoplovne luke u Islambadu i prijevoza putnika do grada.

U tom opasnom i nepredvidivom svijetu Zahida se u početku bojala te je iz tog razloga u automobilu uvijek imala pištolj i nosila burku, odjevni predmet koji prekriva cijelo tijelo. No, njeni su početni strahovi ubrzo nestali.

“Shvatila sam da ću na taj način otjerati putnike”, rekla je. “Tako sam počela nositi samo hidžab (pokrivalo za glavu). Nakon nekog vremena prestala sam pokrivati glavu jer sam do tada postala starija i etablirana.”

Izlažući se vrućini užurbanih gradskih ulica Islambada i vozeći po zabačenim plemenskim dijelovima Pakistana, Zahida je naučila puno o zemlji i njenim ljudima. Iako su pripadnici plemena Pathan poznati po nepokolebljivom muškom ponosu i nefleksibilnosti, prema njoj su se za vrijeme putovanja odnosili izrazito ljubazno.

Nakon nekog vremena postala je predsjednica Pakistanskog udruženja žutih taksija. Jednom kada se etablirala, ponuđeno joj je da mlade žene podučava vožnji taksija, no interes je bio slab. Čak ni njezinoj kćeri ponuda nije bila zanimljiva. “One ne moraju zarađivati”, rekla je čeznutljivo. “Sve su udane.”

Zahida ne pripada pakistanskim liberalima iz srednje klase – za privilegirane žene postoji mnogo mogućnosti za obrazovanje i razvoj karijere, ali ne i za one sa Zahidinim zaleđem. Pakistan ima iznimno mali broj zaposlenih žena. Samo 33,7% prema Institutu za politiku održivog razvoja. Većina žena koje rade pripadaju u kategoriju “neplaćenih obiteljskih radnika”.

Pakistanski pravni sustav ne čini mnogo da bi zaštitio žene pa je zlostavljanje vrlo često. Borci za ljudska prava tako kažu da nije čudno da se žene teško odlučuju za način života zbog kojeg bi bile još ranjivije. “Djevojke se teško odlučuju za netradicionalna zanimanja u okruženju s tako zastrašujućim načinom  razmišljanja” kaže Anees Haroon, predsjednica Nacionalne komisije za status žena u Pakistanu.

 

“Znatiželjni i zadivljeni”

Da Zahida sada započinje s karijerom, situacija bi ipak bila drugačija jer bi to značio ulazak u radno stanovništvo zemlje rastrgane između liberalizma i islamskog radikalizma.

Pakistan je 1992. bio umjerenije mjesto koje se počelo otvarati prema svijetu; počele su se koristiti satelitske antene; Pakistan je osvojio svjetski kup u kriketu. Zahida kaže da je u to vrijeme društvo prema njoj bilo otvoreno. 

No, otada se povećao broj Talibana u mnogim dijelovima Pakistana.

Danas Zahida mora voziti na zloglasnim rutama na sjevernom dijelu zemlje do udaljenih mjesta poput Balakota, Chitrala, Dira i čak Doline Swat. “Na kontrolnim točkama policija obično sa zanimanjem pita zašto vozim taksi jer su zadivljeni ” kaže Zahida.

Putnici je također posebno traže. Adnan Waseem, poslovni čovjek iz Haripura, uvijek unajmljuje Zahidin taksi za svoja putovanja. “Prvi put kad sam je ugledao pomislio sam kako je iste dobi kao moja majka. Svidjela mi se njena vožnja i u ovo vrijeme kada se svi u Pakistanu osjećaju nesigurno, bio sam potpuno opušten”, rekao je.

Još jedan putnik, Sohail Mazhar, trebao je po stjenovitom terenu doći do Abottabada, grada na sjeveru. “Čak su je i policajci na kontrolnim točkama znali… bili smo jako sretni kad smo vidjeli da žena vozi taksi.”

Iako su Zahidu hvalili kao prvu vozačicu taksija u Pakistanu, ona se još uvijek sjeća teškoća i borbi koje je doživjela kao samohrana majka radeći teški terenski posao. Njena se vlastita majka protivila njenom izboru posla i nevoljko ga je prihvatila tek nakon što su mediji u pozitivnom tonu počeli pisati o Zahidi.

Sada se i otuđila od vlastite djece. “Stara sam i lako se umaram. Teško mi je stalno voziti, ali što drugo mogu raditi? Moji mi sinovi ne pomažu,” kaže ona.

“Da sam imala priliku, postala bih doktorica.” U tome trenutku do nas se zaustavio taksist, izašao iz svog vozila i s poštovanjem pozdravio Zahidu.

Unatoč njenim problemima, ona je nedvojbeno poštovana osoba na ulicama Islambada.

Nezaposleni muškarac je problem, a nezaposlena žena je domaćica

8. marta je. Probudih se, protrljah oči i krenuh se spremati za okrugli stol pod nazivom “Žene na poslu u Hrvatskoj: Izazovi i prilike”. Bauljam u polusnu po stanu i ne nalazim ni ruže, a bogami ni čokolade. Čak ne pronalazim ni čestitku kojom bi se veličala moja ženstvenost. Znate, jednu od onih “Kad bi žene vladale svijetom, ratova ne bi bilo”. Da, patetično, ali možda istinito. Tko zna, nikada nismo imale priliku. Šteta što se o tome razgovara samo na jedan određeni dan u godini – 8. mart. Nisam dobila ništa, ali to je ok jer ništa nisam ni očekivala. Moj životni suputnik zna da da sam radikalna u svom liberalizmu i da sam jako osjetljiva na rodnu nejednakost. Kao što bi valentinovo trebalo biti svaki dan, tako bi i 8. mart trebao biti svaki dan.

Spremih se i krenuh suncem obasjana prema Sheratonu, hotelu u kojem se održava okrugli stol u povodu obilježavanja stogodišnjice Međunarodnog dana žena. Zanimljivo je kako se na današnji datum slave ekonomska, politička i društvena dostignuća pripadnica ženskog spola te da ta postignuća uglavnom slave žene. Poneki muškarac svojoj ženi, djevojci, majci, baki, sestri ili kolegici kupi neki cvijet i srdačno joj čestita Dan žena, no na tome ostaje. Kada biste pitali prosječnog Hrvata što misli o političarkama u Saboru, sigurno bi odgovorio da su žene mudrije i sposobnije te da ih treba biti više na vodećim pozicijama. Prosječni Hrvat kroz političku korektnost nastoji umotati svoj pravi stav u celofan i staviti na njega crvenu mašnu, no biva raskrinkan kada ga se upita da li bi volio da je njegova žena saborska zastupnica ili direktorica neke velike kompanije. E, sad tu već nastaje problem. Pa, tko će kuhati, pospremati, čuvati djecu dok on igra balote? Žene u politiku svakako! Žene na direktorska mjesta svakako! Podržavaju oni zamisao o ženama koje ravnopravno participiraju u javnom i političkom životu, dok god nije riječ o njihovim ženama. O tome sam razmišljala kod sam žurila na okrugli stol. Kladila sam se sama sa sobom kako će više od 90% prisutnih biti žene i da će krajnji zaključak biti da se naše poruke  moraju čuti šire od 4 zida unutar kojih smo raspravljale o svojim problemime i dok muškarci se ne počnu baviti tzv. ženskim pitanjima ne idemo mnogo naprijed. Naravno, nisam htjela reći da borba za ženska ljudska prava na koncu opet ovisi o mužjacima. Ne, ma kakvi!  Ali nema feminizma bez feminista. Feminista kao muški spol, kao stanje svijesti koje mora prerasti u javno mnijenjeje, kao društveno prihvatljiv stav.

Stigoh u velebno zdanje Sheratona. Predstavila se na ulazu kao “novinarka s Libele” i ljubazne djevojke mi darovaše knjigu o ekonomskom nasilju nad ženama. “Wooohooo, još jedna knjiga o ženama, imati ću materijala za diplomski rad,” veselim se tiho u sebi dok koračam prema dvorani i nadam se nekom poznatom licu. Ne pronađoh ga, barem ne ono lice koje mene osobno poznaje. Uzimam si na tanjur fritule s marmeladom, jedem i promatram svijet oko sebe. Da, imala sam pravo. Gotovo svi gosti su žene, dok dominantni jezik je engleski. Dvoranu su popunile diplomatkinje. Raduje me onaj Francuz iz njihove ambasade koji redovno obilazi sve konferencije na kojim se raspravlja o ženskim pravima. Žalosti me što je u manjini.

Moderator diskusije je bio Mislav Togonal. Pozdravio je sve “uzvanike” (cijelih 5 valjda), dok uzvanice, koji su činile gotovo stopostotnu većinu, nije ni spomenu. “A šta ćeš, ne gleda on to tako… To je HRT škola, nema kod njih gledatelja i gledateljica, samo gledatelji,” negodovala sam u sebi. Da, jezična nejednakost je još jedna od mnogo stvari koja me frustrira. U ime organizatora okupljenima su se obratili koordinatorica UN-a i stalna predstavnica UNDP-a Louisa Vinton i ministar obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti Tomislav Ivić, koji je sudionike skupa pozdravio i u ime predsjednice Vlade Jadranke Kosor, koja bi vrlo rado došla, ali je nažalost spriječena. “Da, sigurno, antivladinim prosvjedima i strahom od odgovaranja na pitanja, osim ako su unaprijed dogovorena,” pričam sama sebi.

Louisa Vinton prisjetila se događaja koji su obilježili borbu žena za ravnopravnost, ali naglasila je da ta borba traje i dalje. U Hrvatskoj je slična situacija kao i u EU: žene su obrazovaniji dio polulacije, no ipak manje plaćene. Žene trebaju raditi 2 mjeseca više godišnje da bi zaradile jednaku sumu novca koju zaradi muškarac na istom radnom mjestu kroz godinu dana. Poanta današnjeg okupljanja je sažeta u jednoj mudroj misli: cvijeće i bombonjere jednom godišnje su dobri, no jednake plaće svaki dan su bolje. Unatoč svim postignućima, zapitajmo se koliko smo zaista napredovale kroz stotinu godina kad žene i muškarci još uvijek nemaju jednake plaće.

Sudionice okruglog stola bile su: predsjednica Uprave Zagrebačke burze Ivana Gažić, ravnateljica Hrvatskog zavoda za zapošljavanje Ankica Paun Jarallah, ravnateljica Turističkog ureda Drniš Ana Lokas, saborska zastupnica Vesna Pusić, gradonačelnica Knina Josipa Rimac, voditeljica obiteljskog imanja i udruge Hoću Kući Zdenka Šimpraga, glavna ekonomistica Svjetske banke u RH Sanja Mađarević Šujster, te predavačica Zagrebačke škole ekonomije i menadžmenta te predsjednica Međunarodnog kluba žena Zagreb Tina Lee Odinsky Zec.

Dok je Sanja Mađarević Šujster upozoravala da sunce neće tako skoro izviriti iza tmurnih oblaka, prisutnima je dala zrno nade kazavši kako su trendovi u gospodarstvu pozitivni, odnosno da RH u posljednje vrijeme bilježi kontinuiran rast izvoza. Ankica Paun Jarallah je upozorila da veljača uvijek donosi veći broj nezaposlenih nego siječanj. “Danas na Zavodu ima 175 000 nezaposlenih žena, što čini 54% ukupnog broja nezaposlenih,” upozorila je. Gledajući omjer muškaraca i žena koji se trenutno nalaze na Zavodu za zapošljavanje, postotak žena je manji nego prije 3 ili 4 godine, ali razlog tome nije velik broj žena koje su se zaposlile, nego je porastao broj nezaposlenih muškaraca. Vesna Pusić se pridružila iznošenju statističkih podataka. Iako je u Lijepoj Našoj više žena magistrica i doktorica znanosti nego muškaraca, češće muškarci sjede na profesorskim mjestima na hrvatskim sveučilištima. Vesna je iznijela jedno drugo gledište na žene na radnom mjestu: “U RH se za istu razinu obrazovanja i isto radno mjesto dobiva ista plaća, no žene rijetko dolaze na takva radna mjesta koja se tiču popularnih industrija ili na rukovodeća mjesta.”

17% je brojka koja podrazumijeva koliko žene zarađuju manje od muškaraca u Hrvatskoj. Tu je saborska zastupnica iznijela najveći problem našeg društva – nezaposlen muškarac je problem, dok nezaposlena žena je domaćica. Dakle, problematično je ako ON ne radi, ako ON ne zarađuje, ako ON ne prehranjuje obitelj, dok je ONA društveno prihvatljiva. To je ok. Što je, pobogu, čudno da je žena u kući? ONA ima posla doma, kakav sad full-time job? Žena je oduvijek bila za privatnu sferu, dok je muškarac za javne poslove. No, ako ONA baš inzistira na poslu, nek ide raditi u tvornicu odjeće, prodajni centar, frizerski salon. Na neko tipično žensko radno mjesto gdje će primati ispodprosječnu plaću. Pa, što bi ONA htjela? Zar žena + majka ne čine kraljicu?

Krajnji apsurd su popisi stanovištva. Ili čak upisni list za svaku iduću godinu fakulteta. Nikada ne znam pokraj koje kućice trebam staviti iksić – da li je moja majka nezaposlena ili domaćica? Hm… Nema posao, dakle, nezaposlena je. No, ipak nešto kuha, pere, sprema, kopa vrt, cijepa drva… Da li je to čini domaćicom? A i to nezaposlena tako ružno zvuči, kao da ništa ne radi… I eto ti muke! Kako nezaposlene žene, koje doma obavljaju gotovo sve kućanske poslove, odluče što zaokružiti? Možda one koje svojom željom žele kuhati, prati veš, usisavati, brisati prašinu, mijenjati pelene su domaćice, a one koje bi radile, ali, eto, država je u krizi pa se nema posla, ali ipak i one kuhaju, peru veš, usisavaju, brišu prašinu, mijenjaju pelene su nezaposlene. Ili je to sve isto. Ili kao da ih tko pita. Od malih nogu usvajamo određene obrasce ponašanja, podjele na “muške” i “ženske” poslove, čekamo prinčeve na bijelom konju i brak.  Žena bila zaposlena ili nazaposlena, uvijek je domaćica. Više – manje. U Lijepoj Našoj vjerojatno više.

Tina Lee Odinsky Zec pozvala je kućanice da ne budu posramljene jer za svoj posao ne primaju plaću. Naime, kad bi održavanje kućanstva bilo plaćeno, domaćice bi zaradile mjesečno finu hrvatsku plaću. Nadalje, Tina je pozvala sve prisutne žene da ne očekuju da će Vlada rješiti njihove probleme, nego da same uzmemo stvari u svoje ruke. Tina je pritom zaboravila da nismo u SAD-u te da smo miljama daleko od neoliberalizma. Zaboravila je da imamo socijalno, zdravstveno, da su javni fakulteti traženiji i bolji od privatnih te da osjećamo koliku-toliku solidarnost sprem drugih. Naravno, ne uzdam se ni ja u spasonosna rješenja naše Vlade, štoviše, smatram da je ova vlast na izdisaju te da ne može pomoći ni sebi. Slažem se s Tininim ključnim stavkama “umrežavanje, mentoriranje, aktivan pristup”, ali nikako ne na američki, komodifikacijski način.

Vesna je nakon toga navela kako u Hrvatskom saboru ima 22% zastupnica, tek 5% županica (jedna jedina) te 11% gradonačelnica. “Jako ohrabrujuće,” pomislih “za đavla nam kvote, kad ih nitko ne poštuje. Uostalom, smatram da bi pojedine stranke radije plaćale kazne, nego imale 40% žena na svojim listama.”

Vesna navodi dva moguća rješenja: 1. Birati ljude imenom i prezimenom, a ne liste, 2. mijenjati konzervativan stav “‘amo ipak zaokružiti dečke, što će te babe tamo kokodakati”. Ona je također primjetila, a ostale su se složile, kako žene u ključnim trenucima panike ili neočekivanim situacijama reagiraju mnogo bolje i razboritije od svojih muških kolega. “Pa, naravno, jer smo naviknute žonglirati s više aspekata života istovremeno,” razmišljam u sebi i potvrdno klimam glavom.

Nakon jednoipolsatnog diskutiranja, Gordana Sobol, predsjednica Saborskog odbora za ravnopravnost spolova, iznijela je zaključke i sažetke rasprave. “Kriza ne bira spol. U krizna vremena i muškarci i žene ostaju bez posla. Gledajući omjer muškaraca i žena koji se trenutno nalaze na Zavodu za zapošljavanje, postotak žena je manji nego prije 3 ili 4 godine, ali razlog tome nije visok broj žena koji se zaposlio, nego je porastao broj nezaposlenih muškaraca,” zaključila je u sažetcima Gordana. Također je nastojala objasniti zašto žene zarađuju manje. Naime, Gordana Sobol smatra da jedan od problema leži upravo u profesijama za koje se žene odlučuju i koje su tradicionalno slabije plaćene, kao i sustavu obrazovanja koji žene usmjerava k tzv. ženskim zanimanjima. Stakleni strop, nevidljivu barijeru koja ne dopušta dalje, žene u Hrvatskoj neprestano udaraju, ali nikako da ga i razbiju. “Možemo mi napisati sjajne strategije i politike, no ipak nećemo ništa postići ako nemamo izvore financiranja,” kazala je. Stoga, predlaže ZIP sistem, način biranja u kojem se izabire jedan muškarac, pa jedna žena, pa jedan muškarac, pa jedna žena, itd.

Umrežavanje kao jedna od najspominjanijih riječi na ovom skupu izišla je iz usta i Gordane: “Umrežavanje – to nam je potrebno.” I to je bio kraj okruglog stola. Dobar dio dvorane se već ispraznio za vrijeme trajanja diskusije, no nakon završetka razgovora za okruglim stolom (iako nije bio niti stol, niti okrugao), na predstavljanju knjige je rijetko tko ostao. Ja sam u maniri prave štreberice – ostala.

I nakon ostajanja na predstavljanju knjige o ekonomskom nasilju nad ženama, ostala sam valjda i jedina osoba na prosvjedu koju je kolega s politologije došao upitati da li bi nosila transparent “Naprijed žene!”. Osim što sam fizički krhka, k tome sam i žena. Očit izbor, zar ne?

“Pa, đe me nađe, čovječe? Zar na 8. marta nismo zaslužile da taj transparent nose muškarci?” odvratih mu. Složio se sa mnom. Zar nismo zaslužile malo potpore i da suprotni spol viče : “Naprijed žene!”? Zar nije suludo da sama sebi govorim “Naprijed, ti to možeš”? Nakon sto godina borbe za ravnopravnost, odlučila sam proširiti frontu. Da, širenje područja borbe. Ženska prava jesu ljudska prava i molim lijepo svakog poslodavca ili poslodavku da to zapišu u svoj priručnik o radu.

Mogu li erotski filmovi osnažiti žene?

Prilagodila i prevela Alina Čabraja

 

Bivša ministrica unutarnjih poslova Jacqui Smith ovaj je tjedan ponovno otvorila raspravu o utjecaju industrije seksa na društvo sa svojim dokumentarcem o pornografiji na BBC-evom Radiju 5. O ovim pitanjima razgovarale su Gail Dines, profesorica sociologije i ženskih studija na Wheelock Collegeu u Bostonu i autorica filma Pornland: Kako je porno oteo našu seksualnost, i Anna Arrowsmith, bivša kandidatkinja liberalnih demokrata koja režira pornografske filmove pod imenom Anna Span. Emine Saner zabilježila je razgovor.

 

Gail Dines: Brine me što znači živjeti u društvu koje je preplavljeno prizorima koje su stvorili grabežljivi kapitalisti čiji je posao povećanje dobiti. Pornografija je komodifikacija seksualnosti, roba široke potrošnje, a porno proizvod je plastificiran i manjka mu bilo kakve individualnosti. Imam osjećaj da ti više govoriš iz osobne perspektive i zasigurno postoje načini na koji neke žene mogu pornografiju prilagoditi svojim potrebama. Ono što ja problematiziram nadilazi mene i tebe i zalazi više u političku analizu toga što znači živjeti društvu u kojem su žene sustavno diskriminirane uz prisutnost te nezaustavljive sile koju zovemo pornografija a koja oblikuje način na koji muškarci razmišljaju o nama – isti oni muškarci koji stvaraju zakone i politike koji utječu na živote žena.

Anna Arrowsmith: Nekada sam bila protiv pornografije dok nisam shvatila da je moj bijes zapravo ljubomora – zavidjela sam muškarcima jer im se seksualnost nudi na pladnju. Shvatila sam da je najbolje što mogu učiniti da se zalažem i radim na tome da žene stvaraju svoj vlastiti seksualni identitet. Ne govorim samo na temelju osobnog iskustva – predsjedavala sam trgovačkom udrugom industrije odraslih u Velikoj Britaniji. Nismo dobro predstavljeni u medijima, laka smo meta, na kojoj se koristi moralna panika koja nas optužuje da smo đavolji i ako samo nestane pornografije, nekim čudom žene će dobiti punu ravnopravnost.

 

GD: Ja razumijem zavist prema muškoj spolnoj slobodi, no još je važnije primjetiti da muškarci posjeduju previše ekonomske i kulturne moći što ne mogu promijeniti čak ni žene koje snimaju pornografiju. Ako želimo jednakost, morat ćemo to učiniti na političkoj i gospodarskoj razini dok je snimanje porno filmova trivijalan odgovor.

AA: Anti-porno stav ohrabruje žene da razmišljaju o sebi kao žrtvama.

 

GD: Kako?

AA: Ne dopuštaš ženama slobodu pojedinačnog odlučivanja.

 

GD: Naravno da pojedine žene mogu biti osnažene – ja sam iznimno osnažena u svom životu, ali samo zato što sam ja, kao obrazovana bjelkinja iz srednje klase, osnažena ne znači da smo postigli žensko oslobođenje. To znači da imam dužnost da koristim svoje privilegije boreći se za žene koje su diskriminirane.

AA: I ja, no to je i razlog zašto se borim protiv ljudi koji su protiv žena u industriji seksa. Ljudi poput tebe usmjeravaju puno agresivnosti na nas i zato je važno da se osnažene žene poput mene zauzmu za porno zvijezde i kažu, molim vas, poslušajte ih. Ako one kažu da su sretne, molimo vas da poštujete njihovu autonomnost.

 

GD: Žene koje rade u industriji seksa i promiču to u ime feminizma škode feminističkom pokretu. Mislim da si apologeta i da i izdaješ žene.

AA: Nisam apologeta. Ja sam ovdje zato što žene žele da seksualnost bude zastupljena. Ako predamo sav seksualni imaginarij muškarcima, predajemo im i tu moć. Ne kažem da je sva pornografija pozitivna za žene, ali jedini način na koji ćeš to promijeniti jest radom sa tim istim imaginarijem.

 

GD: Znamo da većina žena napusti porno industriju siromašna, ne odlaze baš s milijunima dolara. Ova industrija je zasnovana na siromašnim ženama koje nemaju puno izbora pri privređivanju. Pornografija se promovira kao put gospodarskog osnaživanja, a to je laž.

AA: Slažem se da žene imaju loših iskustava [nakon izlaska iz porno industrije], ali to je zato što društvo ima loš stav prema ljudima koji rade u industriji seksa. To je stav mainstream medija i kulture u kojoj živimo, koji ne poštuju radnike u seks industriji kao jednake.

 

GD: Ja bih stigmu stavila na korisnike i muškarce koji kupuju seks. Zalažem se za to da žene promišljaju imidž seksualnosti, no neozbiljno je misliti da je to moguće učiniti unutar ove grabežljive kapitalističke industrije. Posjetila sam tvoju web stranicu i ona izgleda poput svake druge porno stranice – što ti radiš da je drugačije od onoga što radi svaki drugi pornograf?

AA: Nisi vidjela moje filmove. Važan dio njih je razvoj likova i radnje te uloga koju žene imaju u filmu. Žene sad imaju priliku izraziti svoju seksualnost. Svatko može uzeti web kameru i prikazivati se na internetu, to se pretvorilo u masovnu kućnu radinost, a to je nevjerojatno demokratičan potez.

 

GD: Svatko može uzeti komad zemlje i uzgajati vlastitu hranu – ali stvarnost  je takva da prehrambenom industrijom vladaju agrokorporacije a porno industriju vode velike porno tvrtke. Uz dužno poštovanje, ne oblikuješ mušku seksualnost na makro razini.

AA: Ovime vrijeđaš nas alternativne pornografkinje. Imala sam veliki učinak na industriju, na način na koji se žene percipiraju u filmovima i kako se trenutno režira porno filmove u Velikoj Britaniji. Također sam utjecala na stilske i stvaralačke promjene u snimanju porno filmova u Velikoj Britaniji. Vidjet ćeš mnogo više kuteva snimanja kamere usmjerenih na muškarca [sa ženskog gledišta], a to je zato što sam radila u industriji i mijenjala je. Žene trebaju glas koji će govoriti protiv žena kao što si ti kako bi jasno zauzele stav i izrekle da nisu žrtve. Moraš porazgovarati s porno zvijezdama…

 

GD: Porno zvijezde? Znaš li koliko “porno zvijezda” postoji? Velika većina žena s kojima sam razgovarala [u industriji] nisu porno zvijezde, one potraju tri do pet mjeseci i odu s vrlo malom zaradom. To je način na koji ljudi koji dolaze s tvoje pozicije pogrešno predstavljaju živote žena u industriji. Velika većina njih ne ostvari status “zvijezde”. Pogrešna je pretpostavka da će to učiniti veća zastupljenost žena u porno industriji.

AA: Mogu ti reći da sam gledanjem pornografije naučila više o vlastitoj seksualnosti. To je bio prvi način da iskusim orgazam i mnoge druge žene to također shvate kroz pornografiju.

 

GD: Ne radi se ovdje o tebi, već o ogromnoj industriji koja ima enorman utjecaj na kulturu. Imamo pravo, kao kultura, definirati autentičnu seksualnost koja izrasta iz iskustva ljudi, njihovih želja, seksualnih potreba i žudnje. Ono što smo dobili umjesto toga je generička, šablonska seksualnost koja dolazi iz industrije. To je ono što industrije čine. Misliti da se može raditi u industriji i nekako to promijeniti, naivno je shvaćanje toga kako kapitalizam funkcionira. 

U sisačkoj sigurnoj kući ostali bez grijanja i nemaju dovoljno hrane

Spas od obiteljskog nasilja u sisačkoj je sigurnoj kući lani potražilo 30 djece i 25 žena, što je čak 16 osoba više nego godinu dana ranije.
Tajno sklonište, koje u Sisačko-moslavačkoj županiji djeluje od 2008. godine, trenutačno je prepuno, a u njemu se nalazi i desetero djece. To više zabrinjava sve veći nedostatak novca za režije, hranu i ostale potrepštine u kući. Kriza je ove zime dosegnula vrhunac.

Djelatnici volontiraju

– Situacija je takva da trenutačno nema grijanja. Koristimo električne grijalice jer nemamo novca za kupnju lož ulja ili plina. Također, poslali smo dopis svim trgovačkim centrima na našem području s molbom da nam doniraju hranu, no od svih odazvao se samo jedan – Gavrilović. U jako smo teškoj situaciji, ali kuću nećemo zatvoriti nego idemo dalje u borbu. Stoga apeliram na sve koji mogu pomoći žrtvama, najviše djeci trenutačno smještenoj u kući. Svaka donacija u hrani dobro će nam doći – rekla nam je voditeljica Lahorka Zec. Stručne djelatnice, odvjetnica, psihologinja i ostali zaposlenici isključivo volontiraju.

Novac se brzo istopio

Centar za žene Adela lani je s Ministarstvom obitelji potpisao ugovor o financiranju 30 posto potreba tajnog skloništa, u iznosu od 318.000 kuna, koje za ovu godinu još čekaju. Ostale dvije trećine trebali bi u jednakim omjerima pokrivati Grad Sisak i Sisačko-moslavačka županija, čime bi normalan rad skloništa i uvjeta u njemu bio osiguran. No, sredstava u proračunima za tu se namjenu nije našlo. Naime, lani je izdvojeno 50.000 županijskog i 94.000 kuna gradskog novca. U vrijeme krize zadnju su pomoć dobili od UNHCR-a prije nekoliko mjeseci. Pomogli su im novcem za grijanje i hranu, no i on se istopio. Odvajanjem za žrtve obiteljskog nasilja u akciji Rotary kluba sudjelovali su i Siščani. No, situacija u kući teža je nego ikad.

Podsjetimo, lani više nisu imali ni 300 kuna za mjesečni iznos kruha, pa su morali raskinuti ugovor s dobavljačem. Minus na računu stvorile su neplaćene režije te sve slabiji priljev novca iz državnih i lokalnih institucija. Za rad skloništa, savjetovališta i SOS telefona 888-888 godišnji su troškovi više od milijun kuna! Svi koji žele pomoći mogu to učiniti na broj žiroračuna 2407000-1188022864 u OTP banci.

Milinovićevi podaci ne daju potpunu sliku

Podaci kojima je ministar Darko Milinović prije nekoliko dana argumentirao svoju (samo)hvalu da je njegov Zakon o medicinskoj oplodnji (MO) dao odlične rezultate, nisu mjerodavni i ne mogu vjerodostojno pokazati kakva je sadašnja uspješnost potpomognute oplodnje u Hrvatskoj, smatraju civilne udruge.

“Nigdje u svijetu uspješnost se ne prikazuje samo brojem novorođene djece. Za potpunu sliku potrebno je znati koliko je ukupno postupaka provedeno, koliko je postupaka bilo po različitim dobnim skupinama pacijentica i po klinikama”, objašnjava Ksenija Puškarić iz inicijative Građani protiv Zakona o MO-u.

Milinović je iznio podatak da je u 2010. rođeno 1.019 beba začetih postupcima MO-a, što je 24 posto više nego 2009. Aktivistice upozoravaju kako su ovdje vjerojatno ubrojena i djeca čije su majke medicinsku oplodnju obavile u inozemstvu, a ne u Hrvatskoj. Naime, nakon što je prije godinu i pol dana na snagu stupio Milinovićev zakon, mnogi su parovi otišli na liječenje u strane klinike, najviše u Maribor, Ljubljanu i Prag. Uz to, ministar je izračunao da se broj djece povećao za 24 posto u usporedbi sa 2009., a poznato je da te godine, zbog prilagodbi novim zakonskim pravilima, klinike nekoliko mjeseci nisu uopće obavljale postupke, pa se te godine sigurno rodilo manje beba začetih MO-om nego u godinama koje su joj prethodile.

“Dojam je da se izmanipuliralo brojkama i da se prava situacija sakrila”, konstatira Ksenija Puškarić.

U udruzi Roda podsjećaju pak kako je Ministarstvo zdravstva u proteklih godinu i pol, prvi put nakon gotovo dva desetljeća, u medicinsku oplodnju uložilo velika sredstva, ukupno oko 50 milijuna kuna.

“Pitanje koje treba postaviti jest ne bi li rezultati bili i puno bolji da Hrvatska, kao i ostale europske zemlje, ima liberalan zakon kojim je dopuštena oplodnja više od tri jajne stanice te zamrzavanje zametaka”, napominje Karmen Rivoseki Simić iz Rode.

 

Na postupke se više ne čeka

Dr. Velimir Šimunić , predsjednik Hrvatskog društva za humanu reprodukciju, ističe kako je proteklih godinu i pol dana u Hrvatskoj postignut značajan napredak na području medicinski potpomognute oplodnje. HZZO plaća šest postupaka, radi 14 centara u zemlji, a njihova je prosječna uspješnost u najmlađim dobnim skupinama pacijentica između 20 i 47 posto.

-Povećana je dostupnost postupaka i podignuta uspješnost na nacionalnoj razini. Prije se na postupke čekalo godinu i pol dana, sada čekanja nema, ističe dr. Šimunić. Ukupne rezultate primjene novog Zakona smatra dobrima. Posebice ohrabruje povećan broj trudnoća – 1.250 u 2010., veći broj porođaja i rođenih beba.

I riječki KBC ima dobre rezultate. Prošle godine bilo je 50-tak porođaja iz postupaka MO-a u kojima je na svijet došlo 65 beba. Četiri trudnoće bile su iz odmrznutih jajnih stanica.

Zagorka u kanonu hrvatske književnosti

Centar za ženske studije nastavlja ciklus predavanja o Zagorki!

Predavanja se održavaju svaki treći četvrtak u mjesecu, u Memorijalnom stanu Marije Jurić Zagorke, Dolac 8, u 19 sati.

U četvtak, 17. ožujka u 19 sati, predavanje Zagorka u kanonu hrvatske književnosti održat će Kristina Grgić, znanstvena novakinja na Odsjeku za komparativnu književnost Filozofskog fakulteta u Zagrebu.

Kao žena, a ujedno i autorica popularne književnosti, Zagorka je zauzimala marginalno mjesto u tradicionalnome kanonu hrvatske književnosti, ili je pak iz njega bivala posve isključena. Novija kritička promišljanja o uobičajenim načinima oblikovanja književnoga kanona, koji su se ponajprije temeljili na izboru “velikih” (muških) autora iz područja tzv. visoke književnosti, pružaju mogućnosti za preispitivanje Zagorkina statusa u okvirima povijesti hrvatske književnosti. Razmatranje njezina dosadašnjeg tretmana unutar tih okvira, a posebice njezine novije revalorizacije u okvirima feminističke kritike, moći će pritom pokazati na koji bi način Zagorka, kao autorica s nekoliko “lica” – ženskim, popularnoknjiževnim, aktivističkim, pa i novinarskim – samim ulaskom u kanon mogla destabilizirati i preispitati mehanizme na temelju kojih se autori/autorice upisuju u književnu povijest, odnosno drže vrijednima književnopovijesnog pamćenja.

Ulaz slobodan.