Nepravda na svakom koraku

Transrodne osobe žive s metom na svojim leđima. Svatko tko zaniječe ovu činjenicu – koju je teško prihvatiti u svjetlu nedavne pobjedne bračne jednakosti i “ne pitaj- ne govori” prakse za osobe lezbijske, gay i biseksualne orjentacije – trebao bi se probuditi.

Početkom veljače su National Center for Transgender Equality  (NCTE – Nacionalni centar za tranrodnu jednakost) i National Gay and Lesbian Task Force (NGLTF .- Radna skupina za osobe gay i lezbijske orijentacije) objavili izvještaj “Nepravda na svakom koraku” koji se temelji na rezultatima do sada naopsežnije nacionalne ankete o transrodnoj diskriminaciji – s 6,450 sudionika u odnosu na 700 sudionika slijedeće najveće studije.

Trenutno većina istraživanja – uključujući popis stanovništva i epidemiološke studije – ne sadrži ni jedno pitanje o seksualnoj orijentaciji, bez obzira na rodni identitet i izričaj. Posljedica ovog neuključivanja, nevidljivosti, jest da nitko ne zna tko čini transrodnu zajednicu, što članovi te zajednice proživljavaju i s kojim se izazovima ili potrebama nose. Brojni troškovi transrodnih osoba uključuju i činjenicu da im je dodjeljeno malo ili ništa financijskih i ostalih sredstava na državnoj ili federalnoj razini. To se također odnosi i na sredstva koja su raspoređena unutar LGB zajednice a koja često zaboravlja “T”.

41 posto ispitanika/ca je pokušao samoubojstvo

Organizacije odgovorne za novo istraživanje trude se popraviti stanje. Mara Keisiling, izvršna direktorica NCTE tvrdi “Mnogi misle da su uvriježena mišljenja istovjetna stvarnim podacima, ali to nije istina. Neki su podaci potvrdili ono što smo oduvijek pretpostavljali. Neki podaci pak, su posve novi.”  Osvrnula se na postotak od 41 posto ispitanika koji su pokušali samoubojstvo kao na “najšokantniju brojku u izvještaju” naglašavajući da je to “26 puta više od nacionalnog prosjeka.” Te brojke su  veće i od stopa koje se odnose na djelatne vojne osobe i osobe kojima je dijagnosticirana teška depresija.

Jasne, čiste brojke ostatka izvještaja bacaju svijetlo na ono što se događa kada diskriminacija prevladava  posvuda, od zdravstvene skrbi, zapošljavanja, stanovanja i obrazovanja–često, posve legalno.

U odnosu na opću populaciju, ispitanici u ovom istraživanju četiri do pet puta  će vjerojatnije živjeti  u krajnjem siromaštvu, s godišnjim prihodima kućanstva manjim od 10,000USD bez obzira na razinu postignutog obrazovanja. Oni koji su sudjelovali u istraživanju su dvostruko češće nezaposleni; 26 posto je ostalo bez posla zbog transrodnosti, no, ako se kao faktor uzme u obzir i da ih se izbjegavalo zaposliti  ili im se uskraćivalo promaknuće ta brojka raste do 47 posto.  Visokih 90 posto ispitanika prijavilo je uznemiravanje ili druge oblike maltretiranja na radnom mjestu. Statistički podaci za transrodne i rodno nesukladne (gender non conforming)  postaju sve  lošiji s uključivanjem faktora rase, prema kojima su transrodne osobe drugih rasa općenito prolazile lošije od pripadnika bjelačke rase. No postoje i dobre vijesti: Gotovo 80 posto ispitanika izjavilo je da se osjeća ugodnije na radnom mjestu i postiže bolje poslovne rezultate nakon tranzicije.

Diskriminacija na radnom mjestu

Postoji izravna poveznica između sposobnosti zarađivanja pristojnih prihoda, stalnog stambenog zbrinjavanja i preživljavanja.  Rezultati suočavanja s kontinuiranom diskriminacijom na radnom mjestu u kombinaciji s odbijanjem stanodavaca (19 posto) ili deložacijom (11 posto) te  vjerojatnošću od gotovo 1:5 beskućništva u nekom trenutku života, ne samo da su bolni, stresni ili nezdravi, već su  katastrofalni. Oni koji su dobili otkaz zbog anti-transrodnih predrasuda češće će se pridružiti sivoj ekonomiji gdje ih prostitucija i preprodaja droga izlažu nizu povećanih rizika koji uključuju uhićenja i porast upotrebe  intravenoznih opijata te zarazu  AIDS-om (stopa u nacionalnom istraživanju je četiri puta veća od nacionalnog prosjeka). Nije stoga čudno da ispitanici kada ih se upita da navedu svoje prioritete najvećim brojem (70 posto) navode zaštitu za transrodne/rodno nesukladne osobe od diskriminacije pri zapošljavanju.

Liječnički nemar

Transrodne osobe često su oštećene od strane sustava koji je osmišljen da štiti većinu građana. Dvadeset i dva posto ispitanika izjavilo je da su bili uznemiravani od strane policije, no ovaj je problem postoji i izvan  prostora provođenja zakona. Godine 1995. stanovnica Washingtona Tyra Hunter umrla je od potpuno izlječivih ozljeda koje je zadobila u automobilskoj nesreći. Prvo, su hitni medicinski tretman zaustavili vatrogasci koji su došli na poprište nesreće vidjevši muške genitalije nakon što su joj razrezali odjeću (jedan svjedok prijavio je da je čuo vatrogasca kako ovori “Ova kuja nije žensko…crnjo je, ima pimpek.”) Jednom kad su prestali sa šalom i prevezli je na odjel hitne pomoći, liječnik ju je odbio liječiti. Umrla je od puke traume udarca i liječničkog nemara. Petnaest godina nakon smrti Hunterove podaci u istraživanjima još uvijek zaudaraju: 19 posto ispitanika izjavilo je da im je uskraćena medicinska briga zbog rodnog identiteta ili izričaja s još većim postocima za ispitanike drugih rasa. Gotovo 3 posto je prijavilo da bili napadani u hitnoj pomoći.

No, ne mora biti tako. Postoji desetak i više država, uz još 134 grada i okruga koji posjeduju inkluzivne, nediskriminatorne transrodne zakone u svojim pravilnicima i dokumentima o skrbi – koji one koji ih prekrše mogu kazniti. Primjerice, majka Tyre Hunter na taj je način bila u mogućnosti tužiti okrug Columbia, vatrogasca i liječnika hitne pomoći zbog washingtonskog Zakona o ljudskim pravima iz 1997.kao što  tvrdi  Lisa Mottet, jedna od autorica izvještaja i direktorica NGLTF Projekta transrodnih građanskih prava: “Mijenjanje politika i poštivanje ljudi je važno. Ne treba biti neurokirurg da bi se shvatilo na koji način to treba raditi s transrodnim osobama. Mora postojati samo volja za promjenom.”

Naravno, lakše je to reći nego napraviti. Nediskriminatorni zakoni koji štite transrodne osobe suočavaju se s čvrstom oporbom i na putu donošenja zakona kao i u njihovoj primjeni. To također važi i za Washington koji je donio transrodni nediskriminatorni zakon 2006. godine i vodeći je u zemlji po transrodnim pravima. “Isprva  je Washingtonski Odjel za ispravke (Department of Corrections – DOC) glatko odbio naše predložene izmjene u mjerama,” kaže Alison Gill, odvjetnica DC Trans Koalicije (D.C. Trans Coalition – DCTC).  “Službenici su otvoreno ismijavali naše zahtjeve i doslovno drijemali tijekom sastanaka.”

Gill ipak odaje poštovanje DOC-u jer je “naposljetku ipak prepoznao da se zaštitne mjere koje je donio washingtonski Zakon o ljudskim pravima također odnose i na transrodne osobe” te je osnovao odbor za stambeno zbrinjavanje transrodnih osoba – koje je od ključne važnosti u zatvorima gdje su transrodne žene često smještene s muškim zatvorenicima te rutinski seksualno napadane. Ipak, DOC ne dopušta DCTC da vrši edukacije za njihovo osoblje, ne poduzima ništa da osvjesti zatvorenike i zatvorsko osoblje o novim mjerama i blokirao je članove trasrodne zajednice u sudjelovanju  u odboru za zbrinjavanje. Pobjede, iako značajne još nisu gotove.

Naravno, pravne izmjene na federalnoj razini omogućile bi najširi mogući opseg zaštite za transrodne i rodno nesukladne osobe. Ali, nemojte ih očekivati u bližoj budućnosti. Diskriminacija nad transrodnim osobama je još uvijek legalna u 38 država – a nad LGBT osoboma u 29. Zakon o nediskrimanaciji pri zapošljavanju (Employment Non-Discrimination Act (ENDA)) koji bi zabranio takvu diskriminaciju nikad nije dan na izglasavanje za vrijeme zasjedanja Kongresa i to usprkos činjenici da je ENDA , prema  novinaru iz tjednika Metro Weekly,  Chrisu Gedineru,  “jedan od najdugovječnijih pravnih dokumenata, u narazličitijim oblicima, koji zagovara LGBT zajednica”.

ENDA je spremljena na policu od strane vodstva Zastupničkog doma u korist odbojne “ne pitaj, ne govori” mjere, a Keisling  ne zazire prepostaviti zbog čega je tako. “Radi se o tome da postoje dužnosnici u vlasti koji strahuju od transrodng dijela” rekla je. “Čelni ljudi su odugovlačili. Odugovlačili i odugovlačili.”

Ipak, Mottet, iz radne skupine, nije odustala od snage promjene na lokalnoj razini ili čak pojedinačnoj. “Evo jedne od glavnih poruka za ponijeti kući a koju šaljemo ljudima: Diskriminacija i nepoštovanje koje svakodnevno doživljavaju transrodne osobe bilo kod kuće, u školi ili na ulici su poražavajući i opasni po život. Naš je posao da osiguramo da se prema transrodnim osobama koje srećemo u svakodnevnom životu odnosi s poštovanjem. Da to svi činimo ova zemlja bi se preobrazila.”

Prevela Alina Čabraja

Uvek neposlušne patrijarhatu, ratu, nacionalizmu, militarizmu…

Žene u crnom programski nisu organizacija već “sredstvo komunikacije i formula djelovanja”. Ova mirovna grupa feminističko-antimilitarističke orijentacije, koja okuplja oko 10 000 uglavnom aktivistica, na našem je regionalnom prostoru poznata upravo kroz djelovanje Žena u crnom Beograd, započeto još u listopadu 1991. godine.

Njihov je otpor militarizmu, seksizmu i nacionalizmu nenasilan, i javan. U patrijahalnim društvima, poput naših, otpor na ovoj ravni nužan je. Naime, rodne nejednakosti u vrijeme konflikta se produbljuju, a uloge cementiraju, pa tako muškarac od “snažnog”, “racionalnog” muža, oca i hranitelja obitelji postaje vojnik, ratnik, “branitelj domovine i nacije”, i osnovni pregovarač mira. Žena pak od “nježne”, “emotivne” majke i “čuvarice tradicije”, tijekom konflikta postaje paradigma majke (nacije), žalovateljice i žrtve. Kao “čuvarica doma i ognjišta” žena postaje čuvarica granica (doma, kuće, tradicije, nacije). Na taj se način u vrijeme konflikta ženu premješta u javnu sferu, koristeći njezino tijelo upravo kroz njezinu “žensku” ulogu.

{slika}

To su odlučile učiniti i same žene, prvi put 1988. godine u Jeruzalemu, za trajanja Prve Intifade.  Inspirirane ranijim pokretima žena koje su demonstrirale na ulicama stvarajući na taj način ženski javni prostor – poput Black Sash, organizacije ženskog nenasilnog otpora politici apartheida nastale 1955. godine u Južnoj Africi i Madres de la Plaza de Mayo, majki koje je ujedinilo nastojanje da pronađu svoju djecu među tisućama nestalih za vrijeme argentinske vojne diktature i koje su svojim bijelim maramama te nestanke učinile javnima. Žene u Jeruzalemu obukle su se u crno, kao što to čine generacije žena u različitim kulturama već stoljećima, izražavajući na taj način žalost. No, one su to učinile kako bi izrazile solidarnost s palestinskim narodom zbog represije koju trpi, te uspostavile odnos s vlastitim narodom, odnosno kulturom smrti koja obilježava ovaj kolektivni identitet. Preuzele su simobliku crnine jer “crnina nije individualna, već kolektivna i javna.”

“To nije prepuštanje oplakivanju i tugovanju kao sastavnom dijelu ženske uloge, to je otpor ubijanju gradova i ljudi, nasilju u svakodnevnom životu, pobuna protiv militarističkih režima koji proizvode smrt, nesreću, razaranje” ističe Staša Zajović, članica Žena u crnom iz Beograda. Svoj su otpor Miloševićevom režimu izražavale “stajanjima”. “Stajanja” može organizirati bilo koja grupa žena, bilo gdje na svijetu, u bilo koje vrijeme. Okupljanja su predvidljiva, događaju se na istom mjestu, u pravilnim razmacima. Mirno stajanje u tišini, s transparentima, ima snažnu političku poruku: žensko tijelo sada postaje “oruđe razumijevanja”. Šutnja istovremeno može izražavati puno toga, označiti duboku ugnjetavanost, “nezainteresiranost” većine građanki i građana, ali može i “nadvladati tresak bombi, ne zato da bi ih prikrile, već da bi ih zaustavile”. Žensko tijelo ponovno prisvaja snagu simboličkog jezika “izražavajući pomoću gesta, slika, riječi, ali prije svega govorom tijela odbacivanje logike moći koja se tijekom vijekova patrijarhata smatrala jedinom mogućom”.

{slika}

 Žene u crnom iz Beograda organizirale su preko 1000 protesta, performansa, marševa i edukacija u Beogradu, ali i u drugim gradovima širom Srbije, Crne Gore i Bosne i Hercegovine. Intenzitet, opseg i sadržaj tih akcija odražava gibanje jugoslavenskih valova nasilja i načina na koji se ono manifestiralo. Žene u crnom su svake srijede u crnini i šutnji protestirale zbog napada JNA na Hrvatsku, zbog nasilne mobilizacije muškaraca, zbog njihova odvođenja na ratište, zbog progona dezertera, zbog agresije na Bosnu i Hercegovinu, zbog rušenja Mostara i Sarajeva, zbog koncentracijskih logora, masakra u Srebrenici, zbog progona i diskriminacije drugih i različitih, za suđenje ratnim zločincima, za istinu o zločinima, zbog položaja izbjeglica, zbog represivne politike srpskog režima nad albanskim stanovništvom, protiv represije nad nezavisnim medijima u Srbiji, protiv apartheida na Kosovu, protiv rastuće fašizacije režima i protiv etničkog čišćenja nealbanskog stanovništva na Kosovu.

Njihovo djelovanje smjenom režima u Srbiji ne prestaje jer, kako kažu, “održala se kulturna, moralna i duhovna klima koju je on proizveo”. Stoga zahtijevaju izručenje Haškom sudu svih optuženih za ratne zločine, senzibiliziranje javnosti za pitanja odgovornosti za rat i istine o ratu i ratnim zločinima.

Njihove akcije u temelju su antimilitarističke, feminističke i alterglobalističke. Žene u crnom stvaraju mreže ženske solidarnosti, mirovne koalicije i saveze “protiv svih patrijahalnih politika kontrole nad ženama, svih vidova etničke homogenizacije, izvan svih državnih, etničkih granica i podjela u cilju prevencije sukoba, rješavanja sukoba putem dijaloga, prije svega poticanjem aktivnog sudjelovanja u izgradnji mira, u mirovnim procesima, demilitarizaciji”. Pokrenule su Međunarodnu mrežu Žena u crnom i Žensku mirovnu mrežu.  Za antiratni otpor i građenje mreža ženske solidarnosti protiv rata dobile su i prvu milenijsku nagradu za mir UNIFEM-a. Bile su nominirane za Nobelovu nagradu za mir.

Žene u crnom i danas upozoravaju na prakse poricanja državno organiziranih zločina, a “istinu i pomirenje” traže unutar feminističkog pristupa suočavanju s prošlošću uključujući “dimenziju roda u teoriju i praksu suočavanja s prošlošću i u procesu tranzicijske pravde…”. U situaciji u kojoj politički mainstream predstavlja Srpska radikalna stranka ovakav koncept suprotstavljanja dominantnoj političkoj kulturi radikalan je i autentičan.

Uključi se! dan @ FPZG

Želiš se uključiti u neku organizaciju civilnog društva/građansku inicijativu, a ne znaš kako, niti koje sve opcije postoje? Želiš li djelovati? Želiš li mijenjati svijet oko sebe?

Udruga Poligraf s Fakulteta političkih znanosti u četvrtak 3. ožujka 2011. na FPZ-u organizira Uključi se dan – prezentaciju organizacija civilnog društva raznih područja djelovanja koje unutar svojih programa imaju predviđene aktivnosti uključivanja građana; posebice mladih/studenata.

Aktivnostima smatramo volontiranje, programe edukacije, internshipe, djelovanje kroz aktivističke mreže… Ideja je studentima Fakulteta političkih znanosti približiti mogućnosti aktiviranja u raznim sferama civilnog društva i potaknuti ih na izravnu participaciju.

Od 14:00 – 15:00 će biti održan blok mini-predavanja:

“Građanstvo i demokracija” – Tonči Kursar
“Civilno društvo – teorija i praksa” – Berto Šalaj
“Aktivizam mladih – zašto da?” – MMH (Mreža mladih Hrvatske)

Od 15:00 – 18:00 će se posjetioci moći informirati o aktivnostim pojedine organizacije te kako se uključiti u njih. Svaka organizacija će imati vlastiti info-štand.

Organizacije koje sudjeluju:

VCZ (volonterski centar Zagreb)
GONG
KSET
CESI (Centar za Edukaciju, Savjetovanje i Istraživanje)
Documenta
Ambidexter
Plavi Telefon
Savjetovalište Luka Ritz
Transparency International
Amnesty International
CMS (Centar za mirovne studije)
Zelena Akcija
Prijatelji Životinja
MASA
B. a. B. e.

2. konferencija za razvoj žena u poslovanju: Žene – lideri novog doba

U organizaciji tvrtke Filaks, 03. ožujka 2011. godine u hotelu Four Points by Sheraton Panorama Zagreb održat će se 2. konferencija za razvoj žena u poslovanju pod nazivom Žene – lideri novog doba.


Program konferencije:

09:00-10:00 Jesu li žene lideri novog doba?  (Elvira Mlivić Budeš, Filaks)
10:00-10:30 Afrodita ili Atena u biznisu (Mirela Španjol Marković, Ciceron komunikacije)
10:30-11:00 Žene i poslovni coaching (Elena Cvjetković, Misliona)
11:00-11:30 Pauza za kavu
11:30-12:00 Kako razbiti stakleni strop? (Nataša Trojak, Abaculus znanja)
12:00-12:30 Jesmo li spremni na eru žena? (Velimir Srića)
12:30-13:00 Žena dobrotvorka godine(Drago Vručinić, Zaklada Zamah)
13:00-14:00 Pauza za ručak
14:00-15:00 Komunikacija između muškaraca i žena – panel rasprava (Andreja Marcetić, Nadira Duraković, Krešimir Macan, Kristijan Matijašević, Ivana Vidušin)
15:00-15:30 Životni stil žena u Hrvatskoj (Maja Ćuk, Ipsos Puls)
15:30-16:00 Zaključno izlaganje

Kotizacija: 990 kuna + PDV
U cijenu je uključena kava, voda i ručak za sudionike.
Za sudjelovanje 2 ili više osoba na konferenciji odobravamo popust od 25%.

Kontakt za prijave: marketing@filaks.hr

Svi moraju plaćati jednako osiguranje

Osiguravajuće tvrtke ne smiju uzimati u obzir rod osiguranika prilikom određivanja premija osiguranja ili njihova isplaćivanja, odlučio je u utorak Europski sud pravde.

Presuda bi mogla povećati troškove osiguranja za žene i povećati njihove mirovine, ali bi isto tako mogla biti nepovoljna za muškarce i imati velike posljedice za osiguravateljski sektor.

“Uzimanje u obzir roda osigurane osobe kao faktora rizika u ugovorima o osiguranju je diskriminacija”, kaže se u presudi.
“Pravilo unisex premija stupit će na snagu 21. prosinca 2012.”, odlučio je Sud.

ECJ je prihvatio mišljenje svoje nezavisne odvjetnice Juliane Kokott iz rujna prošle godine da različit tretman žena i muškaraca prilikom određivanja njihova statističkog rizika nije u skladu s europskim zakonima.

Prijelazno razdoblje omogućit će državama članicama da odluče što će učiniti s nacionalnim zakonima, a osiguravatelji će dobiti vrijeme za prilagodbu.

Radnice Uzora poslale poruku s Rive

“Dođi Bruno da ti vidim tijelo, ušit ću ti prugasto odijelo”, najslikovitiji je transparent kojem su radnice splitskog Uzora poručile u nedjelju još jednom što misle o većinskom vlasniku posrnule tvrtke Brunu Orešaru.

Na braniteljski prosvjed na Rivu uputile su se ispred hotela “Goli i bosi”, bivše upravne zgrade Uzora, inače prve zgrade koju je Orešar prodao.

“Sada je ista priča, kao i na početku rata. Dok su oni ratovali, mi smo šile uniforme i nosile pakete, a sada ponovno moramo biti svi zajedno i boriti se za pravdu”, kazala je Ljiljana Šućur, predstavnica sindikata u Uzoru.

Iako nije bilo planirano, jednu od radnica pozvalo se na binu, a ona je progovorila o politici koju vodi aktualna hrvatska Vlada.

“Drže ruku na srcu i kradu. Kažu da su katolici, a ubijaju nas svaki dan, uzeli su nam pravo na život i rad”, kazala je radnica Uzora, a premijerki Jadranki Kosor je poručila neka skine osmijeh s lica i one će joj pomoći.

Inače, radnice Uzora pokrenule su stečaj, a na to imaju pravo kao vjerovnice. Naime, Bruno Orešar im je dužan više od dva milijuna kuna za plaće, a više od 40 milijuna kuna dužan je državi za doprinose.