Razgovor s Tanjom Mravak

Booksa će u petak, 16. studenog u 19 sati ugostiti spisateljicu i pripovjedačicu Tanju Mravak.

“Njezine dvije zbirke kratkih priča “Moramo razgovarati” i “Naša žena” (HENA COM, 2017) smatraju se antologijskima u suvremenoj domaćoj književnosti. 

Njezini nastupi na splitskom festivalu Pričigin redovito se čekaju s nestrpljenjem i ispraćaju s oduševljenjem zbog čega je i prozvana Kraljicom Pričigina. Tanja Mravak zna kako ispripovijedati priču da bi se obuhvatilo neiskazivo: razotkrili zamršeni ljudski odnosi i komunikacijski nesporazumi te sačuvalo ono malo humora i sreće koji nam pomažu preživjeti. Ona s lakoćom književnim sredstvima i u književnome tekstu prikazuje ograničenja patrijarhalnog društva, kao i “male otpore” koje takvom društvu pružaju mnoge ovdašnje žene, ali i muškarci.

S Tanjom Mravak razgovarat će književna kritičarka i esejistica Katarina Luketić, a teme će pokriti pisanje i pripovijedanje, naše i ničije žene, komunikaciju, bliskost i konflikt, stvarnu i imaginativnu Zagoru, patrijarhat, kolektivni mentalitet i pojedinačne otpore te terapijske i druge moći književnog teksta”, stoji u najavi događaja. 

Budućnost izvan humanitarnog nakovnja i policijskog čekića

Prenosimo reakciju na medijsku i općedruštvenu erupciju mržnje prema izbjeglicama koju je do ovog trenutka supotpisalo preko 450 osoba iz aktivističkih, medijskih, akademskih i umjetničkih krugova te podržalo gotovo 40 kolektiva, organizacija, uredništava i inicijativa, među njima i Libela. Na istoj je poveznici objavljen i popis potpisnika i podržavatelja te prijevod reakcije na engleski jezik. Ako želite podržati tekst reakcije, a to još niste napravili to možete učiniti putem ove poveznice.

Izbjeglice koji su u Bosni i Hercegovini zaustavljeni doslovce pred vratima Europske unije, uputili su se u ponedjeljak, 22. listopada 2018. godine, na službene granične prijelaze prema Hrvatskoj. Grupe i pojedinci, među njima i obitelji, žene i djeca, koji su sljedećih dana uspjeli doći i zadržati se na graničnom prijelazu Velika Kladuša-Maljevac započeli su prosvjed kojim su tražili da im se omogući prolaz do odredišta na kojima bi napokon, neki i nakon godina i desetljeća, mogli započeti graditi svoju budućnost izvan humanitarnog nakovnja i policijskog čekića. Izbjeglice je Hrvatska dočekala podizanjem ograda i policijskim kordonima. Došlo je do sukoba u kojima je na obje strane bilo ozlijeđenih. Sljedećih dana nekoliko je stotina osoba bilo na graničnom prijelazu, neki i noću, izolirani i izloženi različitim pritiscima, bez ikakve vanjske organizirane pomoći. Mirno su prosvjedovali sve dok ih bosanskohercegovačka policija nije udaljila s prijelaza. Iako je medijski prostor bio preplavljen vijestima s granice, sam je prosvjed u Hrvatskoj, slobodno to danas možemo reći, bio potpuno nevidljiv. Snimke, slike, izjave i komentari koji su nam posredovani bili su pomno rasterećeni svakog konteksta i kritičkog stava te su umjesto o prosvjedu govorili o nečem sasvim drugom, o napadu na hrvatsku granicu.

O prosvjedu na graničnom prijelazu Velika Kladuša-Maljevac većina hrvatskih medija izvještavala je iz daljine, iza policijske barikade. Novinarska izvješća s terena očekivano su se stoga primarno temeljila na službenim priopćenjima MUP-a i izjavama predstavnika vlasti, a poruke i glasovi izbjeglica ili pojedinaca koji im pružaju podršku tih se dana nisu probijali do šire javnosti. Uzevši u obzir višegodišnje napore organizacija civilnog društva, aktivista i aktivistkinja za slobodu kretanja, ali i pučke pravobraniteljice, da ukažu na nasilje koje je provodila i provodi hrvatska policija prema izbjeglim ljudima, posebno je zabrinjavajuće da je u medijskim izvještajima izostalo kontekstualiziranje prosvjeda iz te perspektive. Kao što je to dobro poznato, hrvatski granični prijelazi zatvoreni su za izbjeglice, zbog čega su oni u zemlju prisiljeni ulaziti mimo tih prijelaza, izlažući se pritom stradanjima i nasilju, i zato je traženje prolaza na graničnom prijelazu imalo posebnu simboličku težinu.

Korporativnim i političkim interesima devastirano medijsko polje otvorilo se i u ovom slučaju jednostranom, pojednostavljenom pa u konačnici i neistinitom i nepoštenom, a zbog erupcije neznanja i mržnje koja je uslijedila, i opasnom izvještavanju. Time su se mediji još jednom odrekli svoje važne društvene uloge u zastupanju utišanih i marginaliziranih glasova, kao i sudjelovanju u propitivanju onih koji imaju moć i vlast, zanemarivši pritom načela novinarskog rada formulirana i Kodeksom časti hrvatskih novinara.

U medijskim prilozima koje smo tih dana imali priliku vidjeti, naglasak je bio na “proboju granice”, “eskalaciji stanja”, “dramatičnim scenama” i “kaosu na granici”, što se isticalo i u naslovima i izdvojenim dijelovima tekstova. Pritom se izbjeglice upotrebom sintagmi poput “probijanja kordona” označavalo kao aktivne aktere na granici, ali u negativnom smislu, kao homogenu, prijeteću masu ilegalnih migranata, kako ljude u migraciji nazivaju stvarni krivci za opću, globalnu i nacionalnu, političku, ekološku, klasnu i etičku krizu ne bi li se nesmetano opetovale i opravdavale kolonijalne, izrabljivačke i autoritarne prakse i politički režimi. Pasivna uloga “primoranih” branitelja granice u medijskim je prilozima pridana policiji, o čijem se djelovanju izvještavalo u eufemističkom ključu, govoreći primjerice o tome da je policija “pomaknula migrante”. Takvim korištenjem jezika izvrtali su se i suprotno stanju na terenu prikazivali odnosi moći između izbjeglica i policije. Dodatno, mediji su lokalnu zajednicu i njezine želje i potrebe suprotstavljali onima izbjeglica, čime su se potpirivali strah i panika, a prešućivali napori pojedinaca koji su unatoč pritiscima i dalje podržavali i pomagali izbjeglice. U tom kontekstu ne čudi ni izbor gostiju u pojedinim TV emisijama, mahom stručnjaka za tzv. sigurnosna pitanja i predstavnika policija obiju zemalja, kao i sugestivna pitanja, primjerice o slanju vojske na granicu, koja su pridonosila eskalaciji senzacionalizma i jednostranosti. Mediji su konačno takvim načinom izvještavanja išli direktno na ruku političkim strankama i strujama na društvenim mrežama koje se hrane širenjem straha, mržnje i ksenofobije, a koje su se ovoga puta mogle osloniti i na istupe dežurnog stručnjaka iz humanističkog područja. U tim se istupima utemeljenim, kako se u međuvremenu već pokazalo, na neistinama i poluinformacijama, a oblikovanim kroz zamjenu teza, promašene zdravorazumske prispodobe, zazivanje prirodnog poretka i druge dobro poznate mehanizme stvaranja moralne panike, huškački osuđivalo i proganjalo izbjeglice i sve druge koji ne pristaju na tako postavljene okvire mišljenja.

Dok se, manipulirajući emocijama (strahom), hrvatska politika i njezini predstavnici na vlasti i pri njoj te javni medijski servisi bave fabriciranjem “izvanrednog stanja” – fantomske, prijeteće krize u kojoj bi jedna grupa deprivilegiranih ljudi uskoro mogla ugroziti suverenitet i živote drugih – pokušava se ispisati nova stranica hrvatskog nacionalizma i netrpeljivosti. Mržnja koju se promiče iznova stvara nelagodu, uznemiruje i posramljuje, baš kao i slični primjeri iz ne tako nam davne prošlosti. I danas živimo u vremenu potpune političke neodgovornosti. U raljama hrvatske politike koja “voli” oružje, umjesto ljude, kukavički slijedeći europski režim kontrole migracija, naturalizira se mržnja i strah prema potrebitima “s one strane” policijskog kordona na hrvatsko-bosanskoj granici. U sumrak etičkog i profesionalnog medijskog izvještavanja i predstavljanja, a u jeku histerije lažnih vijesti i zazivanja “mitraljeskih gnijezda”, ne možemo se ne zapitati, koliko još huškačke retorike i manipulacije kao društvo možemo podnijeti, a da riječi prijezira, osude i mržnje ne postanu okrutna, stravična, nasilna djela.

Pozorno prateći medijsko izvještavanje, izjave i komentare koji su se kretali u rasponu od širenja fobije do huškanja na progon, kao i mrziteljsku propagandu koja je društvenim mrežama harala sistematično, gotovo štreberski militantno, preostaje nam, dakle, tek utvrditi da se radilo o već poznatom, ali ovog puta i svojim razmjerima ekstremnom, sustavnom poticanju na rasizam, ksenofobiju i islamofobiju. Sistemskim poticanjem i predstavljanjem ekstremno desnih stavova kao općeprihvaćenih načela u našem društvu, uz kontinuirano, zlonamjerno fabriciranje priča o, eto, vrlo opasnim ljudima na granici, željelo se do kraja zatrti sve ono slobodno, solidarno i srčano u nama. A to je nešto što ne želimo i na što nikada nećemo pristati.

MUP izbacuje CMS iz prihvatilišta za tražitelje_ice azila!

Ministarstvo unutarnjih poslova je Centru za mirovne studije (CMS) onemogućilo ulazak u prihvatilišta za tražitelje azila, odbivši produžiti sporazum o suradnji organizaciji koja pruža podršku izbjeglicama već 15 godina, upozorili su predstavnici_e Centra za mirovne studije i Kuće ljudskih prava na konferenciji za medije održanoj u ponedjeljak 12. studenog ispred Prihvatilišta za tražitelje azila u Zagrebu. Neuvjerljivo objašnjenje MUP-a za takvu odluku su navodni nedostatak fizičkog prostora u kojem bi se aktivnosti mogle odvijati te tvrdnja kako ima dovoljno drugih angažiranih organizacija u prihvatilištima.

“Smatramo kako se radi o političkoj odluci, kojoj je cilj zastrašiti, marginalizirati i udaljiti organizacije koje javno govore o problemima s kojima se izbjeglice suočavaju, kao i o nezakonitim postupcima djelatnika MUP-a prema izbjeglicama”, upozorila je Julija Kranjec iz CMS-a. Istaknula je: “CMS od samih početaka pruža ljudima koji stanuju u prihvatilištima informacije o sustavu azila, kulturi i društvu, provodi tečaj hrvatskoga jezika te im pokušava olakšati proces integracije. Zahtjevamo od MUP-a da poništi spornu odluku te s CMS-om potpiše sporazum kojim će nam se vratiti pravo ulaska u prihvatilišta kako bismo mogli nastaviti s aktivnostima koje su potrebne tražiteljima azila.”

U posljednje dvije godine CMS je jedna od organizacija koje javno upozorava na onemogućavanje pristupa sustavu azila izbjeglicama i ilegalna protjerivanja te se uz udrugu Are You Syrious? aktivno zalaže za procesuiranje odgovornih u slučaju smrti djevojčice Madine, koji direktno inkriminira MUP i koji se trenutačno nalazi na Europskom sudu za ljudska prava.

“Prije nekoliko mjeseci Ministarstvo unutarnjih poslova sudski je tražilo zabranu rada organizacije Are You Syrious?, a sada pokušava opstruirati rad Centra za mirovne studije i smanjiti mogućnost djelovanja organizacija koje upozoravaju na kršenja ljudskih prava. Vidimo ovo kao nastavak sustavnog onemogućavanja rada organizacija koje štite ljudska prava izbjeglica. Ovaj negativan trend pritiska na organizacije civilnog društva prisutan u nekim djelovima EU nije u skladu s međunarodnim standardima ljudskih prava.”, poručio je Ivan Novosel iz Kuće ljudskih prava.

CMS upozorava kako MUP-ova tvrdnja da su trenutne aktivnosti drugih organizacija u prihvatilištima dovoljne ne stoji, jer mnoge nisu dostupne svim izbjeglicama, posebice smještenima u prihvatilištu u Kutini. Potrebe izbjeglica analizirane su za izradu važećeg Akcijskog plana za integraciju u čijoj izradi su sudjelovale brojne organizacije i institucije, a mjere koje su tim planom donesene nisu se mijenjale i za neke od njih sunositelj je CMS. Ironično, za dio mjera tog plana nadležan je upravo MUP, koji ovim potezom ugrožava provedbu Akcijskog plana. Zbog toga se postavlja pitanje kome odgovara ovakva odluka MUP-a, jer ne ide na korist niti hrvatskom društvu, ni državnim institucijama, a niti izbjeglicama.

To je posebno istaknuo volonter CMS-a s petogodišnjim iskustvom Dag Oršić, koji je rekao: “mi smo tim ljudima najčešće prvi kontakt s društvom u kojeg su došli, s nama nauče prve riječi hrvatskog jezika i zovu nas kada im treba objasniti kako negdje doći ili kako nešto obaviti. Ljudi koji nam dolaze su različiti ipristupamo im individualno, zato je svaki volonter i svaka organizacija potrebna i za svakog mora biti mjesta.”

Naime, Centar za mirovne studije je od 2003. godine prisutan u prihvatilištima, najprije u Šašnoj Gredi, zatim u Kutini od 2006. te potom u Zagrebu od 2013. godine. Nakon 15 godina rada u prihvatilištima, preko 300 angažiranih volontera i volonterki, preko 6000 volonterskih sati u prihvatištima, preko 1000 tražitelja koji su sudjelovali u aktivnostima, sada se CMS-u zatvaraju vrata jer je upozoravao na nezakonita postupanja MUP-a.

Izbacivanjem MUP pokušava ugušiti kontakt tražitelja azila s organizacijama civilnoga društva koje će zagovarati prava koja im se ugrožavaju. CMS neće prestati prozivati odgovorne za kršenje ljudskih prava i traži od predsjednika Vlade da stane na kraj MUP-ovom kažnjavanju onih koji progovaraju o nezakonitim praksama policije!

Ženi koja je rodila silovateljevo dijete prijeti 20 godina zatvora

Žrtvu silovanja iz El Salvadora čeka kazna od dvadeset godina zatvora zbog optužbe za pokušaj ubojstva, nakon što je rodila dijete začeto silovanjem.

U slučaju koji slikovito prikazuje rigidnost zakona o pobačaju u toj zemlji, dvadesetogodišnja Imelda Cortez, porijeklom iz siromašne obitelji iz San Miguela, od travnja 2017. godine nalazi se u pritvoru. Cortez je pritvorena nakon što je rodila dijete svog očuha zlostavljača.

Nakon što ju je majka zatekla kako krvari, Cortez su prevezli u bolnicu. Liječnik hitne pomoći posumnjao je na pobačaj i pozvao policiju, koja je dijete zatekla živo i zdravo.

Cortez, koju je od njezine dvanaeste godine zlostavljao očuh (70), izjavila je da nije imala pojma da je trudna. Dijete je preživjelo, ali Cortez je optužen za pokušaj ubojstva. Zahtjev za jamčevinu je odbijen, a mlada je žena poslana u zatvor nakon tjedan dana bolničke njege.

“Ovo je najstrašnija, najskandaloznija nepravda nanesena nekoj ženi koju sam ikada vidjela”, izjavila je Bertha María Deleón, jedna od Cortezinih odvjetnica. “Država je u više navrata prekršila Imeldina prava; ona je duboko pogođena, ali odbija psihološku pomoć”.

Pobačaj je u El Salvadoru ilegalan u svim okolnostima, a potpuna zabrana dovela je do agresivnog progona žena.

Kao i u slučaju Cortez, većinom se radi o siromašnim, neudanim stanovnicama ruralnih područja osuđenima pomoću klimavih dokaza nakon ginekoloških komplikacija kao što su spontani pobačaj ili mrtvorođeno dijete.

Dok je Cortez boravila u bolnici, njezin ju je očuh posjetio i prijetio da će, prijavi li zlostavljanje, ubiti nju, njezinu braću i sestre i majku. Te je prijetnje čuo jedan pacijent, koji je o tome obavijestio medicinsku sestru, a zatim je pozvana policija.

Tužitelji su isprva optužili Cortez da je zlostavljanje izmislila kako bi opravdavala svoj zločin, sve dok očinstvo nije potvrđeno DNK testom. Optužnica za zlostavljača još nije podignuta.

Suđenje Imeldi Cortez započelo je 12. studenog ove godine, a odluka triju sudaca očekuje se u roku od tjedan dana.

Psihološka procjena ukazuje na kognitivne deficit i emocionalne smetnje koji ukazuju na pretrpljeno zlostavljanje i traumu, ali Cortez nije dobila nikakvu psihološku pomoć jer se već osamnaest mjeseci nalazi u pritvoru.

SAD: Alabama i Zapadna Virginia više ne jamče pravo na pobačaj

Zapadnu Virginiju i Alabamu možda čeka budućnost u kojoj pobačaj više nije legalan.

U utorak, 6. studenog, građani_ke tih saveznih država glasovanjem su ukinuli_e ustavnu zaštitu prava na pobačaj. To znači da će biti moguće poništiti presudu u Roe v. Wade iz 1973. godine, te dati pojedinim državama više autonomije nad reguliranjem pristupa pobačaju, što potencijalno uključuje i potpunu zabranu.

Uz novoizabranog suca Vrhovnog suda, konzervativnog Bretta Kavanaugha, takva je budućnost, tvrde aktivisti_kinje i zagovornici_e prava na izbor, vrlo izgledna.

“Ako se presuda ukine, ako pravo na pobačaj više ne bude zajamčeno ustavom, države će moći ograničiti pobačaj u svrhu zaštite zdravlja žene ili nerođenog ljudskog bića”, rekao je Steve Aden, pravnik iz organizacije Americans United for Life, koja se zalaže za zakonsku zabranu pobačaja. “Ljudi su se izjasnili o svojim stavovima u vezi ograničenja prava na pobačaj”.

Alabama, savezna država s većinski republikanskim glasačima_cama, prva je ustavom fetusima zajamčila ljudska prava. Uz podršku gotovo 60 posto biračkog tijela, Alabama će, dakle, priznavati “prava nerođene djece, uključujući i pravo na život”. Budući da nijedna država nikada nije uspješno prepoznala taj tip prava, Elizabeth Nash s Guttmacher Instituta nije sasvim sigurna koje će pravne učinke ovo glasovanje imati. “Postoji zabrinutost da će se ti izrazi u većoj mjeri primjenjivati mimo pobačaja, možda na postupke trudne osobe ili spontantee pobačaje, ili se na neki drugi način kriminalizirati trudnoću”.

Glasovanje u Alabami vjerojatno neće imati nikakvog utjecaja na stanovnike_ce te savezne države ako ne dođe do ukidanja presude Roe v. Wade, no u Zapadnoj Virginiji, ne samo da pravo na pobačaj više neće biti zaštićeno ustavom, nego će biti protuzakonito korištenje nacionalnog zdravstvenog osiguranja za pokrivanje troškova pobačaja.

“To je vrlo ozbiljan problem, jer abortus košta oko 500 dolara. Dodajte tome druge troškove, kao što su putovanje i neplaćeni dopust”, izjavila je je Nash. “Skupo je”.

Glasovanje u Zapadnoj Virginiji bilo je nešto neizvjesnije, sa samo 52 posto glasova za zabranu.

U saveznoj državi Oregon, glasovanjem se državnim službenicima_ama i korisnicima_ama nacionalnog zdravstvenog osiguranja nastojalo onemogućiti besplatan pristup pobačaju, no ne iznenađuje odbacivanje takvog prijedloga, budući da je Oregon jedna od najliberalnijih saveznih država po pitanju pobačaja.

Inače, prema Guttmacher institutu, stanovnicima_ama tek šesnaest država, uključujući i Oregon, nacionalno zdravstveno osigranje pokriva troškove medicinski nužnog pobačaja. Ipak, više od trećine birača_ica u Oregonu podržava ograničenje prava na pobačaj, ističe Aden.

“Iako prijedlog nije prošao, zanimljivo je kako velik broj birača_ica većinski “plave”, demokratske države, ipak smatra to pitanje dovoljno važnim”, kazao je. Uspoređujući Oregon s Alabamom i Zapadnom Virginijom, Aden dodaje: “To signalizira da pro-life pitanja ipak odjekuju među biračima_cama”.

Prema Guttmacher Institutu, u Zapadnoj Virginiji i Alabami još uvijek se provode zakoni otprije Roe v. Wade, kao i zakoni kojima se zahvat odgađa barem za jedan dan.

Sveukupno šesnaest država ima zakone koji bi mogli ograničiti pristup pobačaju u slučaju poništenja presude Roe v. Wade, iako iz Centra za reproduktivna prava, pro-choice organizacije, vjeruju da bi poništenje te presude moglo ugroziti pravo na pobačaj u čak 22 države.

Prekinimo šutnju: Aktivisti čitali svjedočanstva žena kao znak solidarnosti i podrške

U petak, 9. studenog u 17:00 sati na Cvjetnom trgu (Trg Petra Preradovića) u Zagrebu, u organizaciji udruge Roditelji u akciji – Roda, održana je akcija “Prekinimo šutnju!”- čitanje ponižavajućih i traumatičnih svjedočanstava žena o nasilnim praksama u zdravstvenim ustanovama. 

Svjedočanstva žena prikupila je udruga Roda, a čitat će ih aktivisti za zaštitu ljudskih prava, uz punu zaštitu privatnosti svake osobne priče. 

“Jučerašnja akcija iskaz je solidarnosti i podrške koju muškarci neprestano pružaju svojim ženama, partnericama, prijateljicama i kolegicama koje su bile ponižavane ili su imale traumatično iskustvo unutar zdravstvenog sustava”, istaknule su organizatorice.

Žene su svojim izlaskom u javnost sa svjedočenjima o nasilju koje su doživjele otvorile prostor za društvenu promjenu. Otvaranje tog prostora nudi mogućnost za sudjelovanje, solidarnost i podršku, koju će danas iskazati muškarci. Nasilje o kojem govorimo doživjele su žene, a to što su žene izložene nasilju kroz ginekološke prakse odraz je mizoginije i seksizma društva u kojemu živimo. Iako je riječ o nasilju prema ženama to nije samo žensko pitanje i upravo zbog toga važno je da i muškarci pošalju poruku solidarnosti. Kada smo dio društva u kojem se događa nasilje prema bilo kojoj skupini, svi smo odgovorni, makar bili samo promatrači. Kada ne reagiramo na nasilje podržavamo nasilje, zato pozivamo građane i građanke da pokažu solidarnost sa ženama kroz sudjelovanje u kampanji #ostavitrag ostavljanjem znaka crvenog dlana na javnim mjestima. Od nadležnih institucija i premijera Andreja Plenkovića tražimo odluku o konkretnim mjerama koje će doprinijeti sustavnom rješavanju problema reproduktivnog nasilja prema ženama unutar sustava javnog zdravstva. Stoga apeliramo da se donese odluka o izradi Akcijskog plana za zdravlje žena u Republici Hrvatskoj u čiju izradu treba uključiti stručnjake i stručnjakinje različitog profila i predstavnice pacijentica”, naglasile su Rode.{slika}