Hrvatska humanitarka dobila ulicu u Beogradu, u Hrvatskoj još ne

Beogradska gradska Komisija za imenovanje ulica i trgova početkom ovog mjeseca donijela je odluku da se po Diani Budisavljević, zbog njenih zasluga za srpski, ali i židovski te romski narod, imenuje jedna od najljepših ulica na elitnom Dedinju. Riječ je o austrijskoj i hrvatskoj humanitarki koja je iz ustaških logora spasila oko dvanaest tisuća uglavnom srpske djece. Njene zasluge za očuvanje ljudskih života dugi niz niz godina su prešućivane, međutim, pred nekoliko mjeseci sudionik NOB-a Franjo Kalođera i Srpsko narodno vijeće (SNV) pokrenuli su inicijativu da se njenim imenom nazovu po jedna zagrebačka i sisačka ulica.

Rođena u Innsbrucku kao Diana Obexer, 1919. godine udala se za zagrebačkog kirurga Julija Budisavljevića te preselila u hrvatsku metropolu. Tijekom Drugog svjetskog rata organizirala akcije pomoći za žene i djecu stradalu u ratnim operacijama i ustaškim pogromima.

– Budisavljević je uz pomoć Crvenog križa, simpatizera NOP-a i ostalih građana učinila sve što je mogla da ih se spasi, govori Nataša Mataušić, kustosica Hrvatskog povijesnog muzeja.

Branka Šesto iz SNV-a podsjeća da je prije sedam godina Hrvatski državni arhiv objavio opsežni “Dnevnik Diane Budisavljević” iz kojeg se može steći jasna slika o veličini djela ove hrabre žene. Uskoro će uputiti i službeni zahtjev zagrebačkoj Gradskoj skupštini da se Budisavljević dodijeli ulica te odobri postavljanje spomen-ploče na Trgu Petra Svačića broj 13, gdje je ova istinska heroina živjela.

 

Više o Diani Budisavljević pročitajte u tekstu Zagrebačka pravednica Diana Budisavljević prenesenom s Lupiga.com.

Tko je zakazao u spriječavanju nasilja nad ženama?

Godinu na isteku obiležili su najekstremniji oblici nasilja protiv žena, veliki broj žena ubijen je od svojih partnera.

Tko je zakazao?

 

Prepoznaju li i prijavljuju li građanke i građani slučajeve diskriminacije vezane uz bračni ili obiteljski status ili rodni identitet i izražavanje te koji su nedostaci zaštite prava žena, seksualnih i rodnih manjina u Hrvatskoj?

 

Što bi se moglo učiniti da se provođenje zakona unaprijedi i da se, općenito, unaprijedi suzbijanje diskriminacije u našem društvu.

 

Kako unaprijediti doprinos medija informiranosti građanstva, kao i građanskoj hrabrosti za aktivno traženje informacija o svojim pravima i prijavljivanju diskriminacije koju su doživjeli ili joj svjedočili?

 

O ovoj problematici razgovaramo sa Gordanom Lukač-Koritnik, Pravobraniteljicom za ravnopravnost spolova.

 

Urednica i voditeljica Mima Simić.

 

Emisija se realizira u produkciji Udruge za promicanje ljudskih prava i medijskih sloboda “CENZURA PLUS” uz potporu Nacionalne zaklade za razvoj civilnog društva, a emitira se u petak u 21:00h (reprizno u subotu), na TV Jadranu i na YouTube Chanel: CenzuraPlusTV. Emisiju Cenzura možete pratiti i na Max TV-u i B Net-u, a idućeg tjedna na internet televiziji Smart TV www.smarttv.com. te na drugim lokalnim televizijama u Hrvatskoj.

ZAGREBAČKA PRAVEDNICA DIANA BUDISAVLJEVIĆ

Ove je godine pokrenuta inicijativa da se jedna od zagrebačkih ulica nazove u čast Diane Budisavljević, koja je svoju ulicu nedavno dobila i u Beogradu. Široj javnosti ona je praktički nepoznata, premda bi u nekim povoljnijim vremenima zasluživala sve društvene počasti. Za čitatelje Lupige ime Diane Budisavljević i nije tako nepoznato, budući da smo ju spominjali u tekstu Kultura zaborava – upoznavanje nepoznatog Zagreba. Na ovom mjestu proširit ćemo gradivo. Tko je bila ta Zagrepčanka?

 

Diana Budisavljević (rođena Obexer) bila je Austrijanka rođena u Innsbrucku 1891. godine. U Zagreb je doselila 1919. godine kada se udala za zagrebačkoga kirurga i profesora Medicinskog fakulteta Julija Budisavljevića. U Zagrebu je dočekala Drugi svjetski rat kada započinje njena djelatnost kao humanitarke zaslužne za spašavanje tisuća djece. Iskoristivši svoje austrijsko porijeklo i društveni ugled, organizirala je ono što će postati poznato pod imenom “Akcija Diane Budisavljević” – opsežnu akcija spašavanja djece iz ustaških logora. Ponajviše se radilo o srpskoj djeci s Kozare i Korduna.

 

Odjevena u uniformu Crvenoga križa, zajedno sa suradnicima obilazila je logore i opskrbljivala bi ih hranom, sanitetom i ostalim potrebnim stvarima, a nakon toga bi djecu izvlačila dobrim vezama i prebacivala ih u Zagreb gdje su ih brojni Zagrepčani udomljavali na taj način spašavajući im živote. Diana je čitavo vrijeme rata vodila i dnevnik iz kojega se vidi sva strava vremena:

 

“Tijekom vožnje nisam se u vagonu mogla maknuti, kako ne bih na nekog nagazila. Veća su djeca stalno sjedila na noćnim posudama, a mala su se prljala. Pod je bio pun blata i dječjih glista. Nastojala sam koliko sam mogla djecu premještati kako bi ih izvadila iz blata. Pred jutro, na stanicama su dolazili ljudi, vidjeli jad, dodavali nam vode. Prilikom duljih zaustavljanja zdrava djeca su izlazila iz vagona. Sestre su se iscrpile spuštajući djecu iz vagona i dižući ih opet natrag. Mnogi vagoni nisu imali stepenicu. Kod slabih u zadnja dva vagona, nije se moglo ni pomišljati da ih se vadi iz vagona. Uspjela sam dobiti grablje, tako da sam barem mogla izbaciti gliste. Činilo se da prije nego što neko dijete umre gliste napuštaju tijelo, jer prema jutru, kako su mi neka djeca bivala slabija, čitava su klupka glista napuštala tijelo.”

 

 {slika}

 

U Zagrebu su djeca najprije bila smještena u razne bolnice i zavode, a potom odvedena u dječja prihvatilišta u Jastrebarskom, Sisku i Gornjoj Rijeci, od kojih je ono u Sisku bio pravi logor za djecu – jedini dječji logor u Europi. Tek u kolovozu 1942. dobivena je dozvola da se djeca iz logora mogu udomiti u obiteljima. Udomljavanje se obavljalo preko “Caritasa” Zagrebačke nadbiskupije. Mnoga od spašene djece koja su izgubili roditelje u ratu, ostala su kod udomiteljskih obitelji i nakon rata.

 

Akcija je imala veliku mrežu suradnika, od kojih su neki to platili i životom. Brojni poznati Zagrepčani također su bili uključeni u akciju spašavanja. Bilo je tu mnogo liječnika i medicinskih sestara, a u svome dnevniku kao najbliže suradnike Diana Budisavljević izdvaja Marka Vidakovića, Kamila Brösslera, Đuru Vukosavljevića, Ljubicu Becić, inače suprugu slikara Vladimira Becića i njihove dvije kćerke Miru i Veru, te Veru Černe i Dragicu Habazin. I kardinal Alojzije Stepinac je od 1942. godine pomagao akciju.

 

Diana Budisavljević pokrenula je akciju koja je bez presedana. Akcija je tijekom rata, a naročito tijekom 1942. godine, po svom opsegu, broju sudionika i broju spašene djece prerasla u jednu od najsloženijih i nedvojbeno najhumanijih akcija takve vrste na području NDH i čitave okupirane Europe. Prema transportnim listovima, bolničkim datotekama, te ispisujući sve detalje i opis djece Diana Budisavljević sa suradnicima izradila je opsežnu kartoteku, odnosno bazu s fotografijama. Podaci su unošeni kako bi se nakon rata olakšalo njihovo pronalaženje, ali i kako bi se sačuvao njihov identitet.

 

{slika}

 

Neposredno nakon oslobođenja 1945. godine na zahtjev Odjeljenja zaštite naroda (OZNE) morala je predati čitavu kartoteku. Nakon toga se povlači iz javnog života, a kasnije se i vraća u rodni Innsbruck gdje i umire 1978. godine bez da je ikada primila bilo kakvo priznanje za svoj humanitarni rad.

 

Humanitarno djelovanje Diane Budisavljević tijekom i neposredno nakon Drugog svjetskog rata pridonijelo je i uspostavljanju socijalnog rada kao profesije u Hrvatskoj. Njezin rad smatra se pretečom svih značajnih aspekata Konvencije o pravima djeteta kada se radi o djeci u ratu. No unatoč nedvojbenim zaslugama, njeno se ime danas još uvijek ne spominje u nijednoj enciklopediji ni školskim udžbenicima u Hrvatskoj.

 

Oscar Schindler spasio je 1200 Židova i zahvaljujući filmu za njega zna čitav svijet. Diana Budisavljević spasila je 12.000 djece i praktički je nepoznata. Za kraj ostaje nam pitanje, nije li ta velika Zagrepčanka zaslužila da se barem spomene u hrvatskim školskim udžbenicima?

Martina Dalić danas postaje ministrica financija

SABOR bi na današnjoj izvanrednoj sjednici trebao potvrditi nove ministre/ice koje je ranije ovoga tjedna predložila premijerka Jadranka Kosor.

Tako bi na mjesto ministrice financija umjesto Ivana Šukera trebala doći Martina Dalić. Ona će biti prva žena na čelu ministarstva financija u Hrvatskoj. No, ujedno će biti i ministrica financija s najmanjim “manevarskim prostorom” obzirom da ju čeka Šukerov proračun i izborna godina u kojoj teško da će biti vremena i prilike za ikakve inovativne i/ili radikalne poteze.

Mr. sc. Martina Dalić (1967.) diplomirala je na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu, gdje je završila i postdiplomski studij. U Ministarstvu financija zapošljava se 1995., a 1997. postaje pomoćnica ministra financija. Iz Ministarstva financija odlazi u Privrednu banku Zagreb, gdje 2000. godine postaje glavna ekonomistica. Nakon pobjede HDZ-a na izborima 2003. godine vraća se u Ministarstvo financija na funkciju državne tajnice. Godine 2005. preuzima vođenje Središnjeg državnog ureda za razvojnu strategiju i zamjenica je glavnog voditelja pregovora o pristupanju Europskoj uniji. Na parlamentarnim izborima 2007. godine bila je predstavljana kao glavna ekonomska stručnjakinja HDZ-a, no usprkos tome 2008. godine odlazi iz Vlade u privatni sektor te obnaša dužnost predsjednice Uprave Partner banke.

 

Nadalje, na mjesto ministra obrane umjesto Branka Vukelića Davor Božinović, dok bi dosadašnjeg ministra kulture Božu Biškupića trebao zamijeniti njegovo donedavni pobočnik Jasen Mesić. Umjesto Marine Matulović Dropulić na čelo Ministarstva zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva doći će Branko Bačić.

Šuker, Vukelić, Biškupić i Matulović Dropulić bi politički put trebali nastaviti u saborskim klupama, barem do skorih parlamentarnih izbora.

U Vladu ulazi i Domagoj Milošević kao potpredsjednik za investicije, dok potpredsjednik Vlade postaje i ministar vanjskih poslova Gordan Jandroković, a potpredsjednik za gospodarstvo umjesto Šukera postaje ministar poljoprivrede Petar Čobanković.

Počelo suđenje za homofobni zločin iz mržnje ispred kluba “Sirup”

Jučer je održana prva rasprava pred Općinskim kaznenim sudom u Zagrebu za slučaj zločina iz mržnje koji se dogodio u noći s 31.10 na 1.11. Oštećeni su se obratili Centru za LGBT ravnopravnost koji je osigurao pravnu i drugu pomoć. Zbog zaštite osobnog i obiteljskog života oštećenih, odvjetnica oštećenika Ana Bandalo zatražila je izuzeće javnosti.

Prema optužnom prijedlogu Općinskog državnog odvjetništva okrivljenike se tereti za “kazneno djelo nasilničkog ponašanja u svezi sa zločinom iz mržnje s osnova spolne orijentacije”. Dvojica oštećenih pokrenut će i postupak radi naknade štete.

Iako je rasprava proglašena zatvorenom za javnost, Sud je dozvolio da raspravu prate predstavnici Centra za LGBT ravnopravnost, tj. članovi udruga Zagreb Pride i Queer Zagreb, čiji je predstavnik u svojstvu promoatrača nazočio ročištu.

 

Slučaj Sirup – test institucija u procesuiranju homofobije

“Slučaj Sirup” pravi je test za naše institucije u procesuiranju zločina iz mržnje protiv LGBT osoba, a podsjećamo da su u zadnjih deset godina mnogi ovakvi zločini nikada nisu vidjeli lice prave, kao što ni napadači nikada nisu bili procesuirani, a sve zbog nedostatka političke volje i nedovoljnog angažmana policije u suzbijanju homofobije i transfobije.

Centar za LGBT ravnopravnost svakako očekuje da počinitelji ovog kaznenog djela budu proglašeni krivima i da ih se kazni prema zakonu, što će biti i poruka javnosti i drugim homofobima i šovinistima da je takvo ponašanje apsolutno nedopustivo.

Latinica na seksistički način

Odmah moram napomenuti da nisam gledala Latinicu od početka, tek negdje oko 20:30 mi je moja najdraža majka poslala poruku da jel gledam i da ima materijala za Libelu. A ako majka kaze da ima materijala, onda sigurno ima pa sam upalila prvi program najdražeg nam javnog servisa da pogledam Latinicu pod nazivom “Gdje je nestala ženstvenost?”. Prvo me bolio želudac od nevjerojatne količine stereotipa, seksizma, homofobije. Onda sam se čudom čudila činjenici da se tako nešto emitira, a negdje pred kraj sam doslovno umirala od smijeha jer više nisam mogla vjerovati da je cijela ta Latinica napravljena za ozbiljno. Iako je Latinovo smrtno ozbiljno lice davalo dojam da se on ne zeza, u jednom trenutku sam bila uvjerena da je to zapravo test. Nakon svih mogućih cenzuriranja Latinice pomislih da je Latin odlučio testirati svoje urednike i urednice ovako jednom stupidnom emisijom kako bi provjerio koliko idiotizma i fobija raznih vrsta su spremni emitirati u tzv. prime-timeu. Bila mu to namjera ili ne, ako ništa drugo sad znamo da je količina idiotizma i fobija koje je HTV spreman emitirati bezgranična.

Zahvaljujući izvještajima HRT-a o njihovoj zakonskoj obvezi promicanja ravnopravnosti spolova, znamo da oni baš i ne razumiju tematiku i da je njima maltene svaka emisija u kojoj sudjeluju žene i koje se bave ženama (ma što to zapravo značilo) predstavlja ispunjenje te zadaće, i uopće ne sumnjam da će i ova emisija u nekom sljedećem izvještaju biti navedena kao njihov doprinos rodnoj ravnopravnosti. Em su žene bile gošće, em se raspravljalo o ženama, a čak su izgovorili i onu strašnu riječ na F i njezinu sestru na E. Misija obavljena, sigurno zadovoljno trljaju ruke HTV-ovci. A dok oni zadovoljno trljaju ruke, pune ruke posla nakon ove eskapade javnog servisa imati će Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova.

P.S. Okej, povremeno su gosti i gošće bili na dobrom tragu. Na momente se činilo da će možda doći i do toga da postoje stereotipi, predrasude, rodni identiteti, društvene konstrukcije ženskosti. Bruno Šimleša je na kraju emisije bio čak i dosta suvisao inzistirajući na integritetu i samorealizaciji osobe kao takve neovisno o spolu i rodu. No ti momenti nisu niti približno dovoljni, niti su ih gosti, gošće, a Latin ponajmanje, uopće prepoznali kao vrijedne diskusije, a da bi pokrilo i opravdalo seksizam koji je ova emisija još jednom promovirala kao normalno hrvatsko stanje stvari.