Napredovali ste, ali…

Europska je komisija izdala jučer izvješće o napretku Hrvatske tzv. Progress Report. Uz pohvale na ostvarenim postignućima, Izvještaj navodi i niz preostalih nedostataka. Kao prvi, ističe da tek treba “posve uspostaviti upravne ustroje za upravljanje i nadzor” milijarda eura koje će se svake godine u nju slijevati iz europskoga proračuna. Na drugome su mjestu neispunjeni zahtjevi vezani uz poglavlje Pravosuđe i temeljna prava. Neovisnost te učinkovitost pravosuđa i borbe protiv korupcije i organizirana zločina, posebice na visokim razinama vlasti, treba dokazati sudskim presudama. Na treće mjesto EK stavlja planove za preustroj brodogradilišta u skladu s europskom pravnom stečevinom. Društveni prijenosi previsoki su i loše ciljani, a državne potpore dijele se kroničnim gubitašima. Proračunska stega preslaba je, javna potrošnja neučinkovita. Izostanak preobrazbe javne uprave također zabrinjava EK. Upravni su postupci zapleteni, uprava je politizirana, a kadrovima se loše upravlja. Nema ni neophodne usklađenosti mjesne, područne i središnje upravne razine.

 

Što se tiče rodne ravnopravnosti i jednakih mogućnosti, Europska komisija navodi da je generalno postignut određen napredak, no sa jako puno “ali” i “ipak”. U procesu je jačanje Ureda Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova, a unaprijeđen je i zakonodavni okvir za borbu protiv nasilja u obitelji. No, također se navodi da je povećan broj žena ubijenih od strane svojih partnera te da žrtve nasilja nemaju dovoljno informacija o svojim pravima. Položaj žena na tržištu rada nije se značajno promijenio. Iako je udio žena među nezaposlenima neznatno smanjen te su nazivi zanimanja usklađeni sa Zakonom o ravnopravnosti spolova, još uvijek je nezaposlenost žena velika jednako kao i razlike u plaćama. Žene i dalje mahom rade na ugovor na određeno, uvjeti za zapošljavanje žena i dalje nisu poticajni te su žene i dalje podzastupljene u ekonomskom i političkom odlučivanju. No, Komisija pozdravlja korake poduzete za izjednačavanje dobi muškaraca i žena za odlazak u mirovinu. Iznenađujuće, ali izvješće konstatira da je uspostavljen napredak u uvođenju rodne perspektive u kreiranje javnih politika (šteta što taj dio nije podkrepljen nekim primjerima, vjerujemo da bi mnoge zanimalo u koje je to javne politike Vlada počela uvoditi rodnu perspektivu, op.a.). Komisija ujedno konstatira i da je značajan napredak postignut u provođenju Nacionalne politike za provođenje ravnopravnosti spolova 2006.-2010.  

Komisija navodi da je započela provedba Antidiskriminacijskog zakona, no zamjera slabu informiranost građana o zakonu, činjenicu da malo tužbi dođe do sudova, a Ured Pučkog pravobranitelja je potkapacitiran za provedbu Zakona. Europska komisija potvrđuje da su poduzeti koraci kako bi se metode provele u djelo, a neki sudski postupci su pokrenuti; međutim, još uvijek nema konkretnih osuda zločina iz mržnje na osnovi rasne, rodne ili seksualne orijentacije. Prema izvješću, LGBT osobe se i dalje suočavaju s prijetnjama i napadima; s minimalnim reakcijama organa vlasti.

Na braniku tradicionalnih islamskih odnosa

Zahra Rahbar Nia, iranska umjetnica koja trenutno obnaša dužnost dekanice Fakulteta za umjetnost pri ženskom sveučilištu u Teheranu, svoj jednotjedni boravak u Zagrebu iskoristila je za posjet Centru za ženske studije na kojem je u petak prezentirala svoje radove. Tako je stan Marije Jurić Zagorke na nekoliko sati postao mjesto susreta dviju različitih kultura, koje zbog međusobnog nepoznavanja i prezentiranja naroda kroz poteze njihovih političkih vođa, često međusobno bivaju obilježene stereotipima i predrasudama.

Kako je Rahbar Nia objasnila tijekom razgovora sa studenticama Ženskih studija, u Iranu postoje mješovita sveučilišta čiji su studenti u predrevolucionarnom razdoblju većinom bili muškarci. Po osnutku iranske republike dolazi do društvenih reformi koje su ohrabrile žene da zauzmu zasluženo mjesto u javnom životu. Svoj put do društvene vidljivosti postigle su kroz obrazovanje pa tako od trenutnog ukupnog broja studenata čak 65 posto su žene. Upravo je zahvaljujući visokom obrazovanju, koje je u Iranu javno financirano iz državnog proračuna, sve veći broj žena pozicioniran na različitim razinama političkog odlučivanja, a iz godine u godinu povećava se i broj nevladinih organizacija koje se bave ženskim pitanjima.

“U islamskoj kulturi žensko dijete ima posebno mjesto u obitelji. Budući da se smatra kako se muška djeca mogu snaći sama, mi žene tijekom odrastanja dobivamo puno više pažnje pa samim time i više potpore kada se odlučimo na nastavak obrazovanja. Iranke se posljednjih godina sve češće odlučuju za odlazak na fakultet jer taj period svog života shvaćaju kao prijelazno razdoblje do osnutka obitelji”, objasnila je umjetnica u razgovoru za H-Alter.

Prije nekoliko mjeseci iranske vlasti najavile su reviziju društvenih kolegija poput prava, filozofije, političkih znanosti, ljudskih prava i ženskih studija. Vlasti smatraju kako je sadržaj navedenih kolegija prozapadno orijentiran pa ih planiraju prilagoditi islamskom učenju. Umjetnica ističe kako neki kolegiji nisu izmijenjeni već trideset godina te misli da je krajnje je vrijeme da se to učini. Djelomično se slaže s prijedlogom vlasti jer smatra kako društvo može prosperirati jedino ako se temelji na vlastitoj tradiciji, no istovremeno ne poriče kako bi za studente bilo najbolje da sveučilišni kolegiji sadrže oba učenja. “Uz pomoć učenja iz različitih kultura studenti bi mogli stvoriti vlastite ideje čime bi se prekinuo trend konzumerizma, odnosno nijemog upijanja znanja koje trenutno vlada na sveučilištima. Takav trend poguban je za zajednicu jer prosperitet nastaje tek kada članovi društva postanu aktivni stvaratelji”.

Obrazovni program teheranskog ženskog Sveučilišta Al-Zahra, na kojemu je Rahbar Nia dekanica, zapravo se ne razlikuje od mješovitih sveučilišta, ali njegova bitna karakteristika je da sadrži istraživački studij koji se bavi proučavanjem položaja žena u Iranu. Upravo su položaj žena i temeljna ljudska prava nerijetko temelj na kojem Zapadni svijet gradi kritike protiv iranske takozvane “vjerske demokracije”, odnosno političkog sustava koji se temelji na šerijatskom zakonu. Iako je u njenoj zemlji kazna za preljub kamenovanje te je homoseksualni odnos kažnjiv smrtnom kaznom, Rahbar Nia je stajališta kako stanje ljudskih prava u Iranu nije ništa gore nego u drugim dijelovima svijeta. Ističe kako je definicija demokratskih standarda različita od kulture do kulture, pa je logično da se nešto što je prihvatljivo u jednom kraju, drugdje smatra lošim.

Zahra Rahbar Nia snažno brani tradicionalni islamski odnos između muškarca i žene, pa i u ovom slučaju tvrdi da zajednica koja funkcionira u skladu sa šerijatom i islamskim učenjem ne može biti primjenjiva, ali ni shvatljiva u drugim kulturama. Iako se iz zapadne perspektive islamski odnos između muškarca i žene čini neravnopravnim, umjetnica ističe kako ju je od početka braka suprug podupirao u izgradnji karijere. “Iako je u islamskoj kulturi muškarac taj koji bi trebao zaštiti svoju ženu, ne smijemo zaboraviti da žena u bračnoj zajednici ima veliku ulogu u donošenju odluka”, tvrdi umjetnica.

Osim nerazumijevanja i predrasuda, mimoilaženje u kulturnim razlikama u recentno vrijeme sve više rezultira jačanjem političke desnice u zemljama Europske unije. Tako je u rujnu ove godine Nizozemska dobila vladu desnog centra koju podržava Geert Wilders, vođa antiislamske Slobodarske stranke, trenutno treće najjače parlamentarne stranke. Njegova popularnost označila je opasnost za multikulturalizam ove zemlje budući da se Wilders zalaže za zabranu muslimanskih imigracija u Nizozemsku, a u nekoliko navrata Kuran je usporedio s Hitlerovim “Mein Kampfom”. Sličan politički scenarij nedavno se odigrao i u Švedskoj gdje je antiimigrantski opredijeljena desnica s osvojenih dvadeset mjesta po prvi put ušla u parlament. Političko neprihvaćanje islamske kulture vidljivo je i u Francuskoj budući da je predsjednik Nicolas Sarkozy, nakon protjerivanja Roma, uspio “isposlovati” zabranu potpunog pokrivanja žena u javnosti burkama ili nikabima. Zadnja najava propasti multikulturalizma stigla je iz Njemačke kada je kancelarka Angela Merkel na sastanku mladih vladajuće Demokršćanske unije (CDU) izjavila kako ovaj koncept, prema kojem “ljudi žive sretno jedni pored drugih”, nije uspio.

“Međusobno poštivanje različitih kultura unutar prostora jedne države, odnosno kako ja to radije volim nazvati, kulturna demokracija, u recentno se vrijeme nalazi na iskušenju jer se različitim kulturama pokušava nametnuti jedinstveni oblik što znači da bi se različiti ljudi trebali ponašati kao konzumenti. Kao što sam već ranije istaknula, takav koncept ne dovodi do društvenog prosperiteta i međusobnog razumijevanja. No mi umjetnici imamo neka svoja pravila koja se razlikuju od političkih i u našem svijetu je multikulturalizam itekako živ”, objašnjava Zahra Rahbar Nia.

Za razliku od svojih nefakultetski obrazovanih kolegica, koje se obično posvećuju tradicionalnoj iranskoj umjetnosti, ova višestruko nagrađivana autorica djela iz područja grafičkog dizajna, fotografije, slikarstva i ilustracija u svojim ostvarenjima najčešće rabi apstraktnu tehniku. No bez obzira na odabir tehnike, Rahbar Nia ističe kako iranska vlada i javnost podržavaju sve umjetnice. No ipak, za razliku od Zapada, gdje je umjetnicima u najvećem broju slučajeva dopušteno da rabe subverzivne elemente kako bi svojim radovima kritizirali trenutnu političku situaciju, slični elementi nisu naišli na odobravanje od strane iranskih vlasti.

Tako su se na listi zabranjenih umjetničkih dijela našli radovi ilustratorice iranskih korijena Marjane Satrapi. Autorica poznatog stripa “Persepolis”, prema kojem je kasnije snimljen istoimeni crtani film, u svom najslavnijem djelu progovara o bolnom odrastanju 1980-ih godina kada u Iranu nije bilo poželjno biti buntovno dijete iz prozapadne obitelji koja nevoljko gleda kako vjerske zabrane zatiru slobodu. Svoju autobiografiju nastavila je i u stripu “Embroideries” koji je koncipiran kao razgovor između ženskog dijela njene obitelji i njihovih prijateljica. Kroz likove tri generacije iranskih žena, Satrapi u ovom djelu progovara o seksualnosti, ljubavi i boli. Iako su njena dijela u Europi doživjela velik uspjeh, u Iranu je njihova distribucija limitirana i cenzurirana zbog društvene kritike i eksplicitne seksualnosti. Baš kao i iranske vlasti, niti Zahra Rahbar Nia nema riječi hvale za Marjane Satrapi. Osim što njen stil ocjenjuje kao neinovativan te tehnički “ne baš najbolje izvedenim”, Rahbar Niu smeta što Satrapi u svojim radovima ne poštuje moralne vrijednosti svoje zemlje. “Njen rad je nasilan i vrijeđa iransku kulturu. U privatnom životu možete raditi što želite, ali ako javno vrijeđate društvenu tradiciju, činite zlo i svom narodu nanosite bol”, za kraj je dodala umjetnica.

U Puli održan forum poslovnih žena

Čak 170 poslovnih žena iz cijele Europe okupilo se proteklog vikenda u Puli na petom susretu poslovnih žena pod nazivom BPW Danube Net Forum koji je danas zatvoren. Poduzetnice iz Hrvatske, Srbije, Bosne i Hercegovine, Kosova, Austrije, Njemačke, Italije, Slovačke, Španjolske, Crne Gore, Ukrajine i Bjelorusije izmijenile su svoja iskustva, sklopile nova poznanstva, a time i suradnju.

Na susretu su bile poduzetnice iz 12 djelatnosti, a naviše iz područja turizma i ugostiteljstva, proizvodnje hrane i pića, građevinarstva, poslovnog konzaltinga, ICT tehnologije i poljoprivrede. Organizirani su direktni poslovni susreti i radionice. Jedna od njih bila prezentacija lavande kao biznisa, zatim se govorilo o edukaciji u mentorstvu u poslovanju, o poslovanju sa Španjolskom, Italijom i Srbijom, revitalizaciji starih zanata, a posebno se raspravljalo o ravnopravnosti spolova i kako se to odražava u poduzetništvu.

U sklopu foruma otvoren je i sajam Economica u organizaciji udruge Razvoj gdje je svoja poduzeća predstavilo četrdesetak poduzetnica iz raznih zemalja.

– Poduzetništvo žena je jedan resurs koji zasad predstavlja neiskorištene mogućnosti. Žene trebaju iskoristiti svoje poduzetničke potencijale uz uvjet razvijene socijalne infrastrukture, rekla je Alida Perkov u ime organizatora skupa BPW-a Pula, poslovnog kluba žena.

– Dobro je što su žene uključene u ovakve susrete, prije svega jer će tako poduzetnice poboljšati poslovanje svojih tvrtki, a s druge strane će poboljšati stanje žena u poslovnom svijetu. Isto tako ovim putem možemo promijeniti način na koji žene funkcioniraju u poslovnom svijetu. Ne želimo postići samo promjenu, nego i poboljšanje, kazala je Belgijanka Amelie Leclercq, regionalni koordinator za Europu međunarodnog kluba poslovnih žena BPW International.

– Lijepo je vidjeti da lokalne i državne vlasti podupiru ženske poduzetnike u Hrvatskoj. Posebno sam impresionirana jezičnom kompetencijom hrvatskih poslovnih žena. To je sigurno ono što ću poručiti našoj federaciji da to vide i neke druge regije u Europi. U raspravi s hrvatskim poslovnim ženama shvatila sam da imaju najveći problem oko dobivanje kredita kod pokretanja svojeg posla te da neki gradovi ne daju dovoljno potpora za gospodarstvenike. U principu u Hrvatskoj su poslovne žene u jednakoj poziciji kao i njihove kolegice u Europskoj Uniji, zaključila je Leclercq.

Inače, ovaj susret organizirao je poslovni klub žena BPW Pula, Istarska razvojna agencija (IDA) i Zaklada za poticanje partnerstva i razvoja civilnog društva pod visokim pokroviteljstvom hrvatskog predsjednika Ive Josipovića. (B. BAN)

Pokrenuta služba stalne pomoći žrtvama nasilja

 Zbog zabrinjavajućeg porasta nasilja protiv LGBT osoba u Zagrebu, homofobnih i transfobnih istupa javnih osoba u medijima, kojima svjedočimo posljednjih nekoliko dana, tri najveće nevladine udruge koje se bave zaštitom prava LGBT osoba, Lezbijska organizacija Rijeka (LORI), Queer Zagreb i Zagreb Pride odlučile su pokrenuti “Stalnu službu pružanja direktne pomoći napadnutim i diskriminiranim LGBT osobama u Republici Hrvatskoj”. 

Udruge pozivaju sve lezbijke, gejeve, transrodne, bisksualne, interseksualne i queer osobe da se jave na nnjihove e-mail adrese ili brojeve telefona i prijave nasilje kojem su bile izložene. Prijava nasilja može biti i anonimna, jer je važno zabilježiti svaki zločin iz mržnje protiv LGBT osoba, a ukoliko napadnuta osoba želi dobiti pravnu ili psihološku pomoć, naše organizacije besplatno će je omogućiti.

 

Na ovoj poveznici, moguće je pronaći slučajeva nasilja dokumentirane u Zagrebu u posljednjih nekoliko godina:

http://www.zagreb-pride.net/web/index.php?option=com_content&view=article&id=68&Itemid=63&lang=hr

 

Udruge još jednom podsjećaju ministra unutarnjih poslova, ali i Vladu RH, da nakon danog obećanja “o nultoj stopi tolerancije prema homofobiji”, očekuju djela. Možda je stvaranje Nacionalne strategije suzbijanja homofobije i transfobije u RH prvi korak.

POTRAGA ZA ŽENSKIM RUKOPISIMA

Stari bakin dnevnik stoji vam prašan na tavanu i žao vam ga je baciti? Ili ga čuvate kao obiteljsku dragocjenost? Nemojte ga baciti, dopustite da ga i mi pročitamo. Za znanstveno istraživanje tražimo neobjavljene ženske dnevnike, memoare, uspomene, autobiografije. Zanimaju nas autentični rukopisi žena iz prošlosti – starih ili mladih, udatih ili neudatih, zaposlenih ili nezaposlenih, neukih ili visoko obrazovanih; svako je iskustvo važno. Tekstovi se prema dogovoru mogu vraćati. Sadržaji dnevnika koristit će se isključivo u znanstvene svrhe, i neće biti citirani bez dozvole autorica ili nasljednika. Rukopise (ili fotokopije) pošaljite na adresu: Centar za ženske studije, Dolac 8, 10 000 Zagreb. Kontakt telefon 091 548 5445.

 

Moja je prvotna ideja bila da za doktorat na komparativnoj književnosti pišem doktorat o ženskom dnevniku i autobiografiji. Da izaberem jedan neobjavljeni tekst, ženski rukopis, i da iz njega pokušam ispisati žensku povijest iz dnevnika jedne žene, pokušam odgovoriti na pitanje koliko nam život jedne žene govori o položaju žena u tom razdoblju, o njihovom odgoju, obrazovanju, privatnom životu i mogućnostima koje su im se pružale u javnom životu. Osobito me zanima svakodnevni život žena.

Međutim pokazalo se da ženskih rukopisa u arhivima i knjižnicama nema, te da je malo i muških. Pa me počelo zanimati zašto nema tih rukopisa, radi li se o tome da se do njih ne može doći jer nisu sačuvani, ili ih nema jer nisu ni napisani? Zbog toga sam odlučila dati oglas da tražim ženske rukopise (dnevnike, memoare, uspomene, autobiografije, pisma).  U objavljivanju oglasa pomogli su mi brojni novinari i portali. Zanima me kakvi će biti rezultati moje neobične potrage – hoću li naći nešto što ljudi čuvaju na tavanima, u podrumima, nepospremljenim ormarima, među starim kuharicama i razglednicama, ili stoji zaboravljeno u vikendicama? Tko će vidjeti oglas, i tko će biti sklon intimu svoje obitelji podijeliti sa mnom? Pada mi na pamet da će biti lakše sa starijim rukopisima, jer ljudi koji se u njima spominju više nisu živi i ne mogu biti povrijeđeni.

Što zapravo želim postići proučavanjem zapisa žena iz prošlosti? I sama se to pitam, nije mi lako dati jednoznačan odgovor. S jedne strane želim da se ženskim rukopisima u proučavanju povijesti svakodnevnog života i bavljenju ženskom poviješću da ono mjesto koje zaslužuju – da ih se valorizira i arhivira. U tome mi pomaže Centar za ženske studije, i zahvalna sam prije svega Sandri Prlendi koja je bila otvorena za suradnju i pomogla mi koliko je mogla. S druge strane životi žena su mi zanimljivi jer se o njima ne govori, oni su nevidljivi, svatko poznaje svoju baku i tetu, bakinu najbolju prijateljicu ili sestričnu, rijetko razmišljamo o tome što im je zajedničko, na koji je način razdoblje u kojem su živjele utjecalo na njihove odluke, koliko su im odgoj i eventualno obrazovanje odredile život, i jesu li o njihovim životima odlučivali isključivo muškarci ili su i one sudjelovale u odlučivanju, makar prikriveno, “tako da on misli da je to sam smislio”?[1] Zanima me i o čemu su žene razmišljale kad su imale vremena za sebe, znači kad su pisale dnevnike, pisma ili autobiografije. Koliko su uronjene u duh svoga vremena, poštuju li “granice” koje se u njihovo vrijeme nije smjelo prijeći, ili su dovoljno individualne i samosvojne da idu posve drugačijim putem? I kuda ih je to dovelo? Je li u njihovo vrijeme bilo moguće prijeći granicu, i ne biti kažnjen, makar u smislu društvenog odbacivanja? Često se pitam je li to moguće i danas, kad se zanosimo da živimo u demokraciji i da se različitosti poštuju. Zadnji razlog, ne najmanje važan, zbog kojeg proučavam rukopise žena, povezan je s mojim životom. Ne treba bježati od toga da se nekim pitanjima bavimo jer nas zanima vlastiti život, jer želimo bolje razumjeti sebe. Kad proučavamo živote žena iz prošlosti, bile one poznate ili nepoznate, u njihovim razmišljanjima i načinima života preispitujemo svoje vlastite. Čemu nas njihovi životi mogu naučiti? Najvažnije što sam ja naučila je da svako vrijeme nosi svoje važnosti. To nas podsjeća da naš način života nije jedini niti najbolji, već samo jedan od njih. Primjećujem da su se neke žene u ranijim razdobljima pitale ista pitanja koja si ja često postavljam. Pa se  pitam – što se promijenilo od njezina vremena do danas? S druge strane, čitajući razmišljanja iz prošlosti, često pomislim, baš dobro da su se ove stvari promijenile, ne bih se mogla udati za čovjeka kojeg mi je izabrao tata, ili nikad ne bih mogla mogla imati trinaestoro djece… Razmišljanja i životni putovi tih žena inspiriraju me i daju mi snagu i izliku da barem ponekad na nedostatke svoga života gledam kao na promjenjivo stanje koje neće dugo trajati. Osim toga, njihovi nam načini života mogu dati nadu da je ponekad moguće živjeti izvan društveno zadanih okvira.

Čitajući rukopise, ne smijemo naravno zaboraviti elemente subjektivnosti i cenzure. Koliko je autorica iskreno zapisivala svoje misli, i možemo li pretpostaviti, ili pročitati između redaka, što je ono što je izostavila? Jesu li izostavljeni dijelovi odraz njezina vremena i odgoja, jesu li to stvari o kojima se u društvu ne smije govoriti, ili je sebe cenzurirala iz straha pred samom sobom, jer sebi nije neke činjenice ili svoje postupke mogla priznati? Koji nam drugi dokumenti mogu pomoći da ustanovimo “istinitost” njezina teksta? Možemo se naravno služiti tzv. službenim dokumentima pisanim u isto vrijeme, povijesnim knjigama, dokumentima, ugovorima, možda čak muškim dnevnicima ako su nam dostupni. Pri tome moramo biti svjesni da konačni rezultat analize rukopisa teško može biti život žene “kakva je ona zaista bila”, on će više biti život žene “onakav kakav se nama čini”, ne možemo bježati od toga da će on donekle biti konstrukt. Osim što svaka žena ima više identiteta, znamo da i oni koji su ostali za njim imaju o njoj različita mišljenja, jer su upoznali neku od njezinih uloga.   

Čitajući rukopise iz prošlosti, stalno nailazimo na pitanja i proturječnosti. Ne mislim da ću ja imati puno odgovora kad završim s doktoratom. Nadam se samo da ću uspjeti – prvo sebi, a onda i ostalima koji/koje se bave tim područjem – rasvijetliti neka pitanja vezana za život žena u prošlosti, osobito o onim dijelovima o kojima su same pisale. Ako su zapisivale one dijelove života koje su smatrale vrijednim spomena, čini mi se da nema razloga da upravo to dijelove ne uzmemo u obzir, kao da im možemo reći: I mi isto mislimo da je to bilo važno!

 

Zato vas molim da mi pomognete, pitate bake, tete, mame, prijateljice – imaju li mozda starih rukopisa, ili su možda nešto same pisale i žele podijeliti, dati na uvid za istraživanje? Ja jamčim da se ništa neće citirati ni objavljivati bez dozvole autorice ili nasljednika, jer mi je jasno da se često radi o intimi, i stalo mi je do toga da nitko zbog ovog istraživanja ne bude doveden u nezgodan položaj.

 


[1] Jedna od najupečatljivijih scena iz filma Moje grčko vjenčanje (“My Big Fat Greek Wedding”) je kada majka želi uvjeriti vrlo patrijarhalnog oca da bi bilo dobro da se kćerka zaposli u turističkoj agenciji. On misli da bi najbolje bilo da se brzo uda, da ne ostane usidjelica. Majka koristi upravo taj način uvjeravanja oca, u razgovoru ga navodi da sam predloži da bi se kćerka mogla zaposliti, i još da bude ponosan kako je to dobro smislio.

Glamour i oko njega

 Glamour je američki časopis o stilu i trendovima od ljepote do politike kako sami kažu. I svaki mjesec ih čita više od 12 milijuna ljudi, a usput su skupili preko 170 raznih novinarskih nagrada. Prosječna dob čitateljica (i nešto čitatelja) je 35 godina. Taj Glamour proglasio je Jadranku Kosor, zajedno sa svim drugim šeficama država, ženom godine. Condoleezza Rice, usput budi rečeno žena godine istog časopisa 2008. godine, rekla je da su one skupno proglašene ženama godine jer su fokusirane na pitanja ženskog osnaživanja i zahvaljujući njima djevojčice imaju snažne uzore. Jaca se fino zahvalila na nagradi i istakla da je i ta i takva nagrada dobrodošla Hrvatskoj i odmah je krenuo rafal ismijavanja. Jaca dobila nagradu časopisa koji daruje torbe i piše o bojama za kosu. Ženom godine proglasili su i pop pjevačicu (koja je vlasnica 6 Grammy-a, ali to je valjda nebitno). Tko još ozbiljno shvaća “ženske” časopise. Vjerojatno samo onih 12 milijuna čitatelja i čitateljica. Ironično je što su gotovo isti mediji doživljavali kolektivni orgazam svaki put kad je drIvo držao predavanja po opskurnim američkim sveučilištima ili je neki nogoloptaš čiji je čukundeda otplovio u Australiju postao australski reprezentativac i naganjao loptu na nekakvom svjetskom prvenstvu. Sviđalo se javnosti ili ne, da, Hrvatska je jedna od rijetkih zemalja na svijetu u kojoj je žena premijerka ili predsjednica države. Točnije jedna od osamnaest (18)! Na stranu njeno odnosno njihovo vođenje država i na stranu odluke koje kao šefice država donose, jer to nije niti bio razlog za nagradu. Nažalost, činjenica da imamo premijerku još je uvijek nešto što i nas kolektivno, i Jacu pojedinačno, izdvaja iz mase. Žene niti u 21. stoljeću ne sudjeluju razmjerno u procesima odlučivanja u velikom broju zemalja. Zahvaljujući Glamouru 12 milijuna ljudi je saznalo da je Hrvatska iznimka, da ima premijerku i možda je posljedično zaključilo “to mora da je neka relativno civilizirana zemlja”. Pa konačno da se uklopimo u nekakav stereotip izvan balkanskog mentaliteta i plemena bradatih muškaraca koji ratuju svako toliko te jedu malu djecu. No, nama je valjda draže kad Jaca promaši kakav izlaz, govori lošim engleskim ili poentira kulinarskim metaforama. Tako nam je savjest čišća kada je javno želimo smjestiti tamo gdje “prirodno” pripada, u zapećak, na mjesto zapisničarke ili kućanice, na lomaču. Svaki put kada se na bilo koji način problematizira položaj žena u javnom životu nailazi se na strahovito mizogini odgovor dežurnih piskarala i nabrijane javnosti. Uvijek je to nešto nebitno. Nešto za sprdnju. Nešto o čemu nema smisla raspravljati jer postoji toliko važnijih problema. Recimo brodogradnja, INA ili drIvo. No dok ne shvatimo da bacanje ženskih resursa u vjetar – što isključivanjem žena iz ekonomije i politike činimo – nije nešto nebitno, nego temelj cjelokupnom razvoju i ekonomskom napretku te da je pitanje položaja žena prvoklasno političko pitanje, nećemo daleko dogurati. Bila nam šefica Vlade Jaca ili netko drugi.