Cenzura o nacionalnim manjinama i slobodi medija

Je li Hrvatska na putu rješavanja problema odnosa prema nacionalnim manjinama i možemo li smatrati da je došlo do stvarnih unaprjeđenja na tom području, ili su promjene samo kozmetičke prirode?

Ta pitanja nam, svakako, vraćaju na dnevni red nedavne reakcije istaknutih javnih osoba u Hrvatskoj, na satiričku naslovnicu manjinskog političkog tjednika Novosti.

Imaju li svi građani i građanke Hrvatske ista prava i slobode, odnosno smiju li i Srbi u Hrvatskoj sve što smiju i Hrvati, što reakcije koje smo čuli u javnosti znače za slobodu medija i kakav je danas uopće status slobode medija u Hrvatskoj i susjednim nam zemljama.

O svemu navedenom, te je li istinita “legenda” koja kruži Beogradom , da je sada već sasvim okej u Hrvatskoj ako izbjegneš Split razgovaramo sa Julijanom Mojsilović-Dežulović, novinarkom koja je svoju beogradsku adresu zamijenila splitskom.

Emisija se realizira u produkciji Udruge za promicanje ljudskih prava i medijskih sloboda “CENZURA PLUS” , a emitira se u petak u 21:00h (reprizno u subotu), na TV Jadranu i na YouTube Chanel: CenzuraPlusTV. Emisiju Cenzura možete pratiti i na Max TV-u i B Net-u, a idućeg tjedna na internet televiziji Smart TV www.smarttv.com. te na drugim lokalnim televizijama u Hrvatskoj.

Konferencija Žene u politici: Strategije za postizanje rodne jednakosti

Konferencija Žene u politici: Strategije za postizanje rodne jednakosti

5. studeni 2010., 8.30 – 17.00, Hotel Dubrovnik, Gajeva 1, Zagreb

CESI organizira međunarodnu konferenciju uz potporu Francuskog veleposlanstva u Hrvatskoj. Cilj konferencije je  povećanje i poticanje sudjelovanja žena na mjestima odlučivanja, a posebno u politici. Konferencija će biti mjesto povezivanja različitih sudionica i sudionika  zainteresiranih za pitanja rodne jednakosti i sudjelovanja žena na pozicijama odlučivanja.

Također, na konferenciji će se potaknuti rasprava o političkom i društvenom angažmanu žena u svrhu ostvarenja ženskih prava, u skladu sa Pekinškom platformom za akciju i Milenijskim razvojnim ciljevima kao i nacionalnim zakonodavnim okvirom RH.

Službeni jezici konferencije su hrvatski i francuski a prijevod će biti osiguran.

Raspisan natječaj za nagradu za promicanje ljudskih prava “Krunoslav Sukić”

Centar za mir, nenasilje i ljudska prava iz Osijeka raspisao je natječaj za nagradu za promicanje mirotvorstva, nenasilja i ljudskih prava “Krunoslav Sukić” za 2010. godinu

Nagrada se dodjeljuje pojedincima i pojedinkama za osobit doprinos u zaštiti i promociji ljudskih prava i sloboda čovjeka te izvrsno i dosljedno promicanje kulture mira i nenasilja. Nagradu čine plaketa-zahvalnica i novčani iznos od 5.000 HRK. Nagrada se dobitniku ili dobitnici uručuje u Osijeku 10. prosinca, na Međunarodni dan ljudskih prava. Natječaj je otvoren od 25. listopada do 30. studenoga 2010.

Ove godine dodijeliti će se i Priznanje za nenasilnu akciju godine. Priznanjem se želi istaknuti snaga nenasilne akcije građana i učiniti vidljivijim moć koju građani posjeduju u nenasilnom otporu nepravdi i pokretanju inicijativa za opće dobro i pozitivne društvene promjene.

Dodatne informacije o natječaju i natječajna dokumentacija dostupni su na  www.krunoslav-sukic.centar-za-mir.hr ili www.centar-za-mir.hr.

Društveni aktivizam i kultura navijanja

FARE tjedan borbe protiv rasizma u nogometu bio je povod organizaciji tribine “društvena odgovornost navijača” i diskusiji o uvijek aktualnoj problematici navijačkih nereda i raznim pojavim oblicima fašizma, poput rasizma, nacionalizma, homofobije ili seksizma, nerijetko nezaobilaznog djela domaćeg navijačkog folklora. Tribina je održana u petak, 22. listopada u Kući ljudskih prava u Zagrebu.

Organizatori su navijačka skupina NK Zagreb Bijeli anđeli  i Centar  za mirovne studije a uz Marka Ciprijanovića, predsjednika Bijelih anđela, Gordana Bosanca iz Centra za mirovne studije i Marka Šimunkovića, predsjednika  Udruge mladih antifašista grada Zagreba, s hrvatske strane, sudjelovali su i gosti iz inozemstva.

Navijačka skupina Bijeli anđeli za sada je jedina navijačka skupina jednog hrvatskog nogometnog prvoligaša koja u svojim redovima ima navijače zainteresirane za razne oblike društveno korisnog djelovanja. Bijeli anđeli su tek zadnjih godina počeli pojačano djelovati na društvenom planu, promiču ideje nenasilja, zalažu se protiv mržnje i svih oblika diskriminacije a da njihova podrška nije samo deklarativna svjedoče brojne akcije kojima su se priključili ili koje su podržali. Tjedan borbe protiv homofobije u nogometu, akcija “Pokažimo crveni karton rasizmu”, podrška studentskim prosvjedima, borba za Cvjetni trg, samo su neke od njih. Bore se za vlastitu viziju grada Zagreba kao otvorenog mjesta koje ne priječi pristup nikome,neovisno o spolu, rasi, narodnosti, seksualnoj orijentaciji ili vjerskom opredjeljenju.

{slika}

Radi se o borbi čije bojište su, između ostalog, i nogometne tribine jer nogomet  nije samo sport.  Negativne reakcije na njihovo djelovanje proizlaze upravo iz pogrešnog stava da je nogomet samo sport i da aktivizam treba ostaviti civilnim udrugama. Izgubili su neke dugogodišnje navijače NK Zagreb koji ih optužuju: “otišli ste predaleko”, “miješate stvari koje nemaju veze s nogometom”. Kritikama i prijetnjama ih ne obasipaju samo navijači vlastitog kluba već i brojne druge udruge navijača a ono što posebno koči njihove ideje je komformizam  i strah uprave kluba čiji čelnici nisu u stanju prepoznati trendove u europskom nogometu.

Što se medija tiče, tretiraju ih kao relativno korektnu skupinu s margine ali površinski izvještavaju o akcijama zaboravljajući da bi svojim aktivnijim doprinosom pridonijeli onome što je dugoročni cilj napora grupacije unutar navijačke skupine Bijeli anđeli-potaknuti ljude na razmišljanje i, posljedično, promjenu ponašanja.

Nužno je otvoriti dijalog o tabu temama kako bismo u budućnosti iskorijenili sa stadiona svaki oblik diskriminacije,  pokazati da je moguće drukčije navijanje, promjeniti percepciju navijača kao huligana  i razviti kulturu navijanja u Hrvatskoj. Za početak je potrebno prestati ignorirati boljke hrvatskog nogometa i društva u cijelini, pri čemu se treba krenuti od medija. Komentatori pri izvještavanju ne smiju povike “Ubij srbina”, “Ubij pedera” ili “Za dom spremni” klasificirati tek kao “neprimjerene povike” . Novinski napisi poput “atmosferu na tribinama remetili su samo poneki neprimjereni povici” ili “radilo se o par izgrednika”  pridonose sveopćem nemaru i umanjivanju važnosti problema. Pojedinci i skupine teško preuzimaju odgovornost, u začaranom krugu  HNS optužuje Udruženje prvoligaša, oni prozivaju klubove a klubovi policiju. Ipak, prisutni su znakovi poboljšanja, UEFA rigorozno sankcionira neželjene oblike ponašanja na stadionima, pregovori s EU također sile na promjene.

Prisutstvo inozemnih gostiju – Daniele Wurbs iz Njemačke, glavne koordinatorice europske koordinacije nogometnih navijača te  Slovaka Michala Riecanskyog iz Federacije nogometnih navijača važno je iz dva razloga. Prvo, primjeri drugih zemalja dokazuju da se  trud i upornost isplate, da su promjene spore ali dostižne. Navijački aktivizam nije niti u Njemačkoj imao bezuvjetnu i trenutnu podršku. Vodeći su ljudi njemačkog nogometa umanjivali problem raznih oblika pojavnog fašizma u nogometu, aktivisti među navijačima sakupili su  njihove rasističke, nacionalističke homofobne i seksističke izjave koje su poslužile za popularnu “izložbu” koju su u nastanku nastojali blokirati sa svih strana a čije održavanje danas nitko ne ometa. Njeno 2.izdanje upravo je na turneji. Izložba ne pribija na stup srama samo nogometnu vrhušku nego i  promovira pozitivne akcije, stavlja naglasak na drukčiji pristup navijanju. Michal Riecansky je pak  istaknuo da su Slovačka i Hrvatska po mnogočemu slične zemlje, odnosno da su pozitivne promjene sporije u zemljama istočne Europe kod kojih su naglašeniji nacionalni i religijski identitet.

Drugo, podrška inozemnih gostiju nije samo moralna, Daniela Wurbs i Michal Riecansky  imaju u Zagrebu i konkretan zadatak: razgovarati s upravom NK Zagreb i pokušati ih uvjeriti u dugoročnu isplativost ovakve borbe. Aktivnija participacija i pozitivniji stav uprave NK Zagreb prema raznim oblicima društvenog angažmana vlastitih navijača olakšao bi Bijelim anđelima djelovanje i eventualno pružio pozitivan primjer navijačima drugih klubova. Ponovimo, Bijeli su anđeli za sada usamljeni na hrvatskoj prvoligaškoj sceni, ne postoje nikakvi organizirani napori neke druge skupine navijača.

Pravo na prigovor savjesti omogućeno i institucijama?

Prevela Nada Kujundžić

Početkom listopada  Parlamentarna skupština Vijeća Europe donijela je rezoluciju o dostupnosti legalne medicinske skrbi ženama. Donošenjem ove rezolucije ženama se uvelike otežava pristup legalnoj medicinskoj skrbi. Naime, protivnici pobačaja zahtijevali su izmjene zakona kojima bi se štitili interesi pojedinaca koji na temelju svojih moralnih, vjerskih i inih uvjerenja odbijaju vršiti pobačaje.

No, tim je izmjenama izvorna rezolucija promjenjena u tolikoj mjeri da su njeni autori u konačnici bili prisiljeni glasati protiv konačne verzije vlastitog prijedloga. Umjesto da se njome reguliraju prava zdravstvenih djelatnika da odbiju obavljati pojedine medicinske zahvate (tj. njihovo pravo na izražavanje prigovora savjesti), nova rezolucija zapravo otežava ženama ostvarivanje njihovog prava na legalnu medicinsku skrb.

Razočaravajući ishod glasovanja o rezoluciji upućuje na jačanje utjecaja koji protivnici pobačaja imaju unutar vlade i državnih službi, kao i na manjak predanosti pitanjima ženskog reproduktivnog zdravlja među političarima koji se javno deklariraju kao zagovornici ženinog prava na izbor.

ASTRA-mreža udruga za seksualno i reproduktivno zdravlje i prava žena srednje i istočne Europe izrazila je duboku zabrinutost  zbog rezultata glasovanja o rezoluciji “Ženski pristup legalnoj medicinskoj skrbi: problem nereguliranog pozivanja na prigovor savjesti”, te je s tim u vezi uputila otvoreno pismo Predsjedniku parlamentarne skupštine Vijeća Europe, koje prenosimo u cijelosti:

Rezultatima ovog glasovanja izravno se poništava planirana rezolucija kojom se trebala regulirati mogućnost pozivanja na prigovor savjesti među zaposlenima u zaštiti reproduktivnog zdravlja. U pozadini većine usvojenih izmjena nalazi se protivljenje pobačaju, a njihovim se prihvaćanjem u potpunosti gubi temeljna  ideja izvorne rezolucije o prigovoru po savjesti. Nova rezolucija, naslovljena “Pravo na prigovor savjesti u legalnoj medicinskoj skrbi”, ne nudi odgovor na pitanje kako uskladiti pravo žena na reproduktivno zdravlje sa pravom pojedinca na izražavanje prigovora savjesti. Kao rezultat glasovanja, izvorna rezolucija temeljena na konkretnim podacima i izvještajima, odbačena je u korist nove, jednostrane rezolucije čiji je cilj isključivo zaštita prava na prigovor savjesti. Izmjena naziva rezolucije, pri čemu je iz finalne verzije ispušten spomen žena, najbolje svjedoči o manjku predanosti zaštiti ženskih prava.

Osobito nas brine 1. stavak rezolucije u kojem se navodi slijedeće: “Niti jedna fizička ili pravna osoba neće biti podvrgnuta prisili, neće se držati odgovornom, niti će ju se na bilo koji način diskriminirati ukoliko odbije izvršiti, osigurati prostorije za izvršavanje, pomoći izvršavanju ili se sama podvrgnuti abortusu, izvršiti pobačaj ili eutanaziju, ili bilo koji drugi čin koji bi iz bilo kojeg razloga za posljedicu imao smrt ljudskog fetusa ili embrija.” Međunarodna deklaracija o ljudskim pravima definira pravo na slobodu misli, savjesti i vjere kao pravo pojedinca, što znači da se na njega ne mogu pozivati ustanove poput bolnica. Zdravstvene ustanove, posebice one u funkciji javne zdravstvene zaštite, dužne su pružiti građanima odgovarajuću medicinsku skrb. Nadalje, rezolucijom nije do kraja definirana mogućnost pozivanja na pravo na prigovor savjesti za ostale djelatnike u zdravstvenoj zaštiti, odnosno takve koji nisu izravno uključeni u obavljanje medicinskog zahvata. Činjenica da se neizravni sudionici u zdravstvenoj zaštiti poput upravitelja ili sponzora bolnica ne bi trebali pozivati na prigovor po savjesti, izuzetno je problematična.

Nadalje, zabrinjava nas 3. stavak rezolucije u kojem stoji kako je mogućnost pozivanja na prigovor savjesti na odgovarajući način definirana i regulirana u zemljama članicama Vijeća Europe. To nije istina. Naprotiv, u velikom broju zemalja članica, pravo djelatnika zdravstvene zaštite da izraze prigovor savjesti i dalje predstavlja problematično i nedefinirano pravno područje. Dva sudska procesa koja se trenutno vode protiv Poljske pred  Europskim sudom za ljudska prava jasno pokazuju u kolikoj mjeri ovakav nedostatak pravne regulative može utjecati na živote žena. U prvome je slučaju pacijentici sustavno uskraćivan inače zakonom zajamčen predporođajni pregled. Drugi se proces vodi protiv liječnika koji su odbili obaviti dijagnostičke preglede na ženi koja je željela iznijeti svoju trudnoću, jer su smatrali da bi to moglo imati negativne posljedice za fetus djeteta. Njihovo je odbijanje, nažalost, imalo tragične posljedice: žena je imala sponatani pobačaj te naposlijetku preminula uslijed manjka liječničke skrbi. U Austriji, gdje ne postoje konkretna zakonska regulativa prigovora savjesti, djelatnici u zdravstvenoj zaštiti često često odbijaju vršiti pobačaje pozivajući se na vlastita moralna ili vjerska uvjerenja. Nedavno je objavljena vijest kako se u Bratislavi, glavnom gradu Slovačke, abortus obavlja tek u svakoj petoj bolnici. U onim bolnicama u kojima je moguće izvršiti pobačaj, čest je slučaj da se osoblje neprijateljski odnosi prema ženama koje se podvrgavaju takvom zahvatu. Liječnici koji se protive pobačaju uglavnom su puni predrasuda, te nerijetko otvoreno pokazuju prezir prema svojim kolegama koji podržavaju ženino pravo na izbor.

Ne samo da u mnogim zemljama članicama Vijeća Europe uopće ne postoji jasno definiran zakonski okvir kojim bi se regulirala mogućnost izražavanja prigovora savjesti, već je i u onim zemljama u kojima takva vrst regulacije postoji osjetan nedostatak nadzornih mehanizama kojima bi se osiguralo da djelatnici zdravstvene zaštite doista poštuju spomenutu regulativu, te da pacijentima nije uskraćeno njihovo pravo na legalnu medicinsku skrb (primjer Poljske ili Italije). U praksi, velik je broj čimbenika koji ženama otežavaju ostvarivanje njihova prava na medicinsku skrb, primjerice manjak nadzornih mehanizama kojima bi se osiguralo provođenje postojećih zakona, nepoštivanje zakonske obveze informiranja pacijenata, nepostojanje regulativa kojima se propisuje ili olakšava pravovremeno djelovanje, kao što je obavještavanje o pozivanju na prigovor po savjesti ili o pokretanju žalbenih postupaka, kao i nadostatak regulative kojom bi se jasno definiralo što je sve obuhvaćeno pojmom prigovora savjesti. 

Nedostatak jasno definiranog i učinkovitog zakonskog okvira kojim bi se reguliralo pozivanje djelatnika zdravstvene zaštite na prigovor savjesti može ozbiljno ugroziti zdravlje i živote pojedinaca, te narušiti njihova ljudska prava. Nadalje, negativne posljedice takve neregulirane prakse u mnogo većoj mjeri pogađaju žene, osobito one koje dolaze iz obitelji slabijeg imovinskog statusa, te stanovnice ruralnih područja. Ovakav rezultat glasovanja o rezoluciji upućuje na jačanje utjecaja protivnika pobačaja unutar vlade i državnih službi, kao i na manjak predanosti pitanjima ženskog reproduktivnog zdravlja među političarima koji se javno deklariraju kao pobornici ženinog prava na izbor.

Povijesno gledano, Vijeće Europe odigralo je ključnu ulogu u unaprijeđivanju zdravstvene zaštite za ugrožene skupine žena – ovdje bismo posebno istaknule rezoluciju “Pristup sigurnom i legalnom pobačaju u Europi”. Međutim, rezolucija “Pravo na prigovor savjesti u legalnoj medicinskoj skrbi” protivi se dosadašnjem djelovanju Vijeća. Budući da je upravo Vijeće Europe svojim radom pridonijelo da zdravstvena zaštita postane pristupačna, kvalitetna, održiva i sigurna za građane, mreža udruga ASTRA Vas poziva da podijelite našu zabrinutost s ostalim članovima Parlamentarne skupštine, te ih obavijestite o štetnim posljedicama nove rezolucije.

Odlazak genijalno bezobrazne pjesnikinje

Njezin je pjesnički izraz bio raznolik i bogat, ponekad nepredvidljiv, a ponekad šokantan, ali najvažnije od svega je što je bio jedinstven i originalan te je bilo nemoguće zamijeniti je ili nadomjestiti bilo kim drugim.
‘Zore i vihori’, prva zbirka pjesama Vesne Parun, objavljena 1947. godine, jedan je od međaša suvremene hrvatske poezije, nakon kojeg mnogo toga nije moglo biti isto kao prije.

Ipak, među superlativima koji idu uz Parun nalazi se i nekoliko koji pripadaju isključivo njoj jer ona je bila i najopasnija hrvatska pjesnikinja, vječito bez dlake na jeziku, što joj je u životu donijelo brojne nedaće. Zato je ona i najnesretnija hrvatska pjesnikinja, čiji je život serija bolesti i razočaranja.
Rođena je 1922. godine u Zlarinu, djetinjstvo provela na jadranskoj obali i u školi se istaknula kao iznimna učenica te se kao djevojčica od 14 godina mogla izdržavati podučavanjem drugih. Romanistiku je upisala u Zagrebu 1940. godine, a njezin studij, koji nikada neće završiti, prekinuo je rat. Prekinuo je i život njezinog brata, koji je ubijen u partizanima.

Nakon Drugog svjetskog rata upisala je filozofiju, no 1947. je dobila tifus na radnoj akciji građenja pruge Šamac – Sarajevo. ‘Zore i vihori’ bile su pak značajnim dijelom inspirirane nesretnom ljubavlju, koja je započela 1938, a nikada nije zaživjela na ispunjavajući način. Nesretan je bio i njezin brak u Bugarskoj, u kojoj je živjela od 1962. do 1967. Nakon razvoda se vratila u Zagreb i živjela kao slobodna književnica, a tijekom svoje duge karijere objavila je šezdesetak knjiga, ne samo poezije, nego i proze i drama. Dobila je brojne nagrade, no uvijek je, vlastitim izborom, ostala autsajderica, svjesna svog talenta i nespremna kompromitirati ga klanjajući se bilo kome.

U skladu s time, nije se u socijalizmu domogla stana, kada ga je svatko mogao dobiti, a ni u nezavisnoj Hrvatskoj, kada su se također dijelili šakom i kapom. Članica HAZU, naravno, nije postala, što je vječna sramota (doduše, jedna od mnogih) ove izdašno financirane državne institucije. Nije iznenađujuće jer Vesna Parun je u devedesetima objavila nekoliko oštrih satiričkih pjesama u Feral Tribuneu, u kojima se obrušila na Franju Tuđmana. Za nju je sve to bio jedan veliki ‘kurcomlat’, a prvi hrvatski predsjednik cijenio je samo one koji su mu recitirali na rođendanima u HNK-u. Političare nikad nije štedjela, pa je i nedavno opjevala premijerku Jadranku Kosor, za koju je napisala da joj se od nje ‘povijesno podriguje’.

Spletom nesretnih okolnosti, 2000. godine otišla je iz svojih nekoliko kvadrata sobička u Studentskom gradu na liječenje u Stubičke Toplice, gdje je na kraju i dočekala smrt. Jedna od zadnjih stvari koju je uradila, u svibnju ove godine, jest i istupanje iz Društva hrvatskih književnika. Najveća hrvatska pjesnikinja ujedno je bila i socijalni slučaj, što o ’tisućljetnoj uljudbi’ govori više nego svi romani Ivana Aralice.

Parun je bila antiprotivna, vulgarna, neprilagodljiva, pravo čuđenje u svijetu, s rukama nevinijim od svih ostalih jer na njima nikada nije bilo tuđe krvi. U hrvatskoj kulturi, gdje se povrh svega cijene paralizirajuća pristojnost i beskrajno nezamjeranje, Vesna Parun je bila genijalno bezobrazna, revolucionarno iskrena i na kraju svega – luda baba. To je najveći kompliment za nju jer živjela je među plejadom finih gospođa i gospodina domaće književnosti koji je nikada nisu zaslužili, pa su se valjda zato svojski trudili odbaciti i poniziti je. U tome su uspjeli, ali ne i približiti se njezinom talentu i poeziji koja je iz istoga nastala. U društvu književnih deminutiva, Parun je bila superlativ. Bila je, dakle, naj.