sdadmin

Reproduktivna pravda za pravednije društvo

Posted on by sdadmin

Udruga za ljudska prava i građansku participaciju u suradnji s Centrom za ženske studije pri Filozofskom fakultetu u Rijeci organizira stručnu konferenciju naziva “Reproduktivna pravda za pravednije društvo” koja će se održati na datum 26. listopada 2018. godine. Konferencija će se održati na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Rijeci na I. katu (dvorana 107), u trajanju od 9.00 do 18.30 sati. 

Krovnim terminom reproduktivna pravda označavamo niz zasebnih prava koja su vezana uz reproduktivna prava, kao što je pravo na medicinski potpomognutu oplodnju ili humani porod, no u obzir uzima i socijalne i društvene uvjete koji su nužni kako bi osoba mogla donositi odluke o vlastitom životu.

Na konferenciji će se govoriti o kontinuitetu ženskog otpora; ulozi reproduktivnih prava u poboljšavanju skrbi žena u trudnoći, porodu i babinju; medicinski potpomognutoj oplodnji; ljudskim pravima u porodu; porodničarskom nasilju; pravu na priziv savjesti; rodno osjetljivom proračunu; politizaciji ženskog tijela; totalitarističkih tendencija nacionalnih konzervativnih organizacija i disciplinskim režimima. 

Govornice će na konferenciji predstaviti svoje radove koji će biti objavljeni u publikaciji naziva “Reproduktivna pravda za pravednije društvo”. Nakon izlaganja autorica tekstova na konferenciji uslijedit će i predstavljanje same publikacije.

Stručna konferencija “Reproduktivna pravda za pravednije društvo” dio je istoimenog projekta kojeg provodi Udruga PaRiter u suradnji i uz financijsku podršku Rosa Luxemburg Fundacije.

Žena se nada diskreciji – Bilješke o povijesti pobačaja 2

Posted on by sdadmin

Tekst je nastavak teksta Nismo mi krive – Bilješke o povijesti pobačaja 1. 

U veljači 1945. AVNOJ donosi odluku kojom su ukinuti i proglašeni nevažećima svi pravni propisi koje je donio okupator i pomagači za vrijeme okupacije, kao i oni na snazi u trenu okupacije ako nisu u skladu s tekovinama NOB-a, a Zakon o nevažnosti propisa donijetih prije 6. travnja 1941. godine i za vrijeme neprijateljske okupacije iz 1946. pobliže određuje zakonodavstvo nove države. Pravni odnos prema pobačaju, odnosno ženi koja izvrši pobačaj u prvim se godinama nakon uspostave socijalističke vlasti ne razlikuje od prethodnih zakonskih praksi. Visoka smrtnost kao posljedica brojnih nestručno izvedenih pobačaja prisilila je vlast na suočavanje s problemom pravnog uređenja prava na prekid trudnoće. Komitet za zaštitu narodnog zdravlja FNRJ uputio je svim liječničkim društvima i ginekološkim sekcijama pitanje o prekidu neželjene trudnoće, pri čemu je za referenta postavljen doktor Franc Novak, slovenski ginekolog i profesor, partizan u Drugom svjetskom ratu.[1] Konačan stav struke smatrao je da se pobačaj može vršiti do trećeg mjeseca trudnoće, a kasnije od toga u iznimnim situacijama u životu žene, i to samo u državnim ustanovama, a ne ambulantno, dok socijalna indikacija ne može biti razlog za prekid trudnoće. Također je izloženo kako se kontracepcija ne smije ubrajati u pojam zabranjenog pobačaja. Smatrali su kako ne treba kažnjavati ženu, odnosno da pobačaj zbog medicinske indikacije treba legalizirati, sa svrhom zaštite zdravlja i života majke.[2]

Ovaj prvi korak, odnosno intervencija države prema dekriminalizaciji pobačaja, stalan je  predmet političkih i društvenih rasprava, pa i u Narodnoj skupštini.[3] Naime, prijedlog Zakonodavnog odbora Saveznog vijeća Narodne skupštine i dalje je podrazumijevao kažnjavanje žena, protiv čega je slovenski liječnik i komunist Pavel Lunaček uložio amandman, tražeći brisanje spornog paragrafa te smatrajući kako oštra kazna treba biti usmjerena isključivo na osobu koja izvrši sam postupak pobačaja. Za isto se zalagao i Jože Potrč, ukazujući na klasnu problematiku dostupnosti i posljedica pobačaja jer su kažnjavane uglavnom bile radnice i žene sa sela, dok bi imućnije žene lakše pronašle način za sigurniji i diskretniji pobačaj.[4] Traži uvažavanje socijalnih indikacija kao pravnog temelja za dopušteni pobačaj, ističući kako se napredni radnički pokret, zajedno s liječnicima, još prije rata borio protiv klasno uvjetovanog kažnjavanja žena. Njegovim zahtjevima, ukidanju takozvanog klasnog paragrafa, koje vidi kao veliki povijesni napredak, tada se suprotstavio Zlatan Sremec, govoreći o potrebi suzbijanja “bijele kuge.”[5] Inicijativa Komisije za žene Centralnog vijeća Saveza sindikata Jugoslavije tijekom 1950. godine dovodi do pokretanja zahtjeva za uvažavanjem socijalnih indikacija pri pravu na pobačaj. Ova je akcija samo jedna u nizu koje Komisija provodi u poslijeratnim godinama, vezano za problem diskriminacije enosti žena, ali i u svjetlu državne politike planiranje porodice. Zalagale su za dostupan pobačaj ženama u zdravstvenim ustanovama, i na osnovi socijalnih indikacija, kako bi se otklanjali uzroci, a ne posljedice.

Krivični zakonik iz 1951. godine ne predviđa kaznu za ženu koja sama izvrši ili pristane na izvršenje pobačaja, a pobačaj je dopušten u slučajevima kada bi nastavak trudnoće ugrožavao život i zdravlje trudne žene te u drugim opravdanim situacijama.[6] Osoba koja bi izvršila ili pomogla ženi pri pobačaju na zahtjev mogla je biti kažnjena s najmanje tri mjeseca u zatvoru, dok bi isti čin bez ženinog pristanka bio kažnjen zatvorom do 8 godina.[7]  Već iduće godine, Uredbom o postupku za vršenje dopuštenog pobačaja, jasnije su definirani uvjeti pod i u kojima se mogao vršiti pobačaj. Ovim zakonskim aktom pobačaj je dozvoljen kod  medicinskih, eugeničkih, pravno-etičkih i socijalno-medicinskih indikacija. Utoliko je ovaj dokument važan što pravno uzima u obzir neke socijalne probleme, poput situacije “kad se osnovano može očekivati da bi rađanje djeteta moglo dovesti do narušavanja zdravlja trudne žene zbog njezinih posebno teških materijalnih, osobnih ili porodičnih prilika.”[8] Mogao se vršiti u općim bolnicama ili ginekološkim klinikama, a i dalje je otežavan pristup, budući da je nužno bilo odobrenje komisije koju su činili ginekolog, internist i socijalni radnik. Na negativnu odluku komisije moglo se žaliti jednom, a tada bi drugostupanjska komisija donosila konačnu odluku.[9] O radu i odlukama komisije vodio se zapisnik u dva primjerka, pri čemu nijedan nije bio uručen ženi. Često se uredba tumačila još restriktivnije nego što je pisana pa velik broj žena nastavlja biti prisiljen tražiti pomoć priučenih osoba zbog siromaštva u kojemu žive. Tako je rastao broj ilegalnih pobačaja, kao i smrtnih slučajeva od posljedica nestručno izvršenog pobačaja. Nema velike razlike u metodama kojima se izazivao pobačaj u odnosu na međuratno razdoblje.[10] Ilustrativno, iste godine na području države registrirano je 209 ginekologa i 3.086 babica. Na području Hrvatske registriran je 61 ginekolog i 969 babica, što iznosi 12 954 žene na jednog ginekologa.[11] Uredba je dopuštala mogućnost da ginekolog u ulozi člana komisije koji je protiv pobačaja odbije izvršiti zahvat.[12]

{slika}

{slika}

Na inicijativu Franca Novaka je u Ljubljani 1955. godine osnovano Udruženje ginekologa i opstetričara Jugoslavije s ciljem održavanja federalnih saveznih ginekoloških kongresa.[13]  Ovo se društvo, kao i druge zdravstvene i liječničke organizacije, često bavilo pitanjem pobačaja, suprotstavljajući u javnosti različite stavove zdravstvenih radnika. Jugoslovenski kongres ginekologa i opstetričara, održan 1953. godine, usvaja Rezoluciju kojom se izjasnio protiv Uredbe o dopuštenom pobačaju. Konzervativna liječnička struja zahtijevala je ukidanje socijalnih indikacija za pobačaj i kažnjavanje žena, dok su postojeće zakonsko uređenje branili liječnice i liječnici poput Novaka, Angeline Mojić, Bosiljke Milošević, Ruže Šegedin i Jože Potrča.[14] Ukazujući posljedice koje kriminalizacija pobačaja ima na život žena, zalagali su se za potpunu legalizaciju. Paralelno s raspravama o pobačaju, razvijala se i rasprava o kontracepciji, koju je dio struke također smatrao depopulacijskom mjerom. S vremenom, prevladao je stav kako je kontracepciju potrebno učiniti dostupnom svakoj ženi.[15]

Vida Tomšič, tadašnja predsjednica AFŽ-a, kritički piše o Kongresu ginekologa i opstetričara, jer podupiru zaštitu abortera, a ženu gledaju krivom, izjednačavajući se s pozicijom crkve koja govori stavlja interese festusa ispred zdravlja i života trudne žene. Traži od zdravstvenih radnika da se isključivo ograniče na svoju struku,[16] a društvena pitanja ostave na rješavanje društvu, odnosno ženama, kojih se pitanje pobačaja najviše i tiče. Iako zagovara uvažanje socijalnih indikacija, pravo na pobačaj vidi kao pravo žene u situaciji kad on preostaje jedino rješenje. Slično je i mišljenje Saveza ženskih društava Jugoslavije, zalažući se za populariziranje kontracepcije kako bi se zaštitilo zdravlje žene, dok pobačaj vide kao  krajnji izlaz.[17] Iako je AFŽ nastojao prosvjetno-zdravstvenim radom utjecati na smanjenje opasnosti od ilegalnih pobačaja kroz predavanja i savjetovanja te pokretanjem zdravstvenih centara, dostupnost pobačaja je bio problem većini žena. Uz to, žene koje su izvršile pobačaj bile su izvrgnute sramu, bilo indirektno, kroz rasprave u javnosti, bilo direktno, na svojim radnim mjestima, u široj porodici ili drušvu.

Država će uskoro napraviti idući korak u daljnjoj liberalizaciji pobačaja – Uredba o uslovima i postupku za dozvoljavanje pobačaja stupila je na snagu 1960. godine. Dopušta pobačaj iz medicinskih razloga te u slučajevima u kojima bi žena došla u teške osobne, porodične ili materijalne prilike koje nije moguće ukloniti na drugi način. Komisije koje su bile nadležne za odobravanje zahtjeva za pobačaj zahtijevale su opsežnu dokumentaciju,  a suglasnost često nisu davali udanim ženama bez djece, ženama koje su se javljale svake godine te neudanim ženama za koje su procjenjivali da imaju uvjete da rode.[18] Jasno je zašto se žene i dalje odlučuju za ilegalne postupke, a ne podnose zahtjeve za pobačajem: “Iz različitih razloga, osobnih, obiteljskih ili materijalnih, stanovit broj žena da izbjegne komisiju i boravak u bolnici misleći, da na taj način neće biti odvojene od kuće i porodice. Žena se nada, da će njezina diskrecija biti bolje sačuvana, ako se ne obrati javno zdravstvenoj ustanovi, jer diskretnost komisije koja odobrava arteficijalne abortuse nije u svakom slučaju zagarantirana. U stanovitom broju slučajeva ipak, nažalost, dolaze u bolnicu, ali tada već s lakšim ili težim komplikacijama nakon ilegalno izvršenog pobačaja.”[19] Iako je Uredba je nalagala edukativnu ulogu Komisije koja je dužna ženu upozoriti na štetnost pobačaja po njezino zdravlje i upoznati ju s preventivnim mjerama, zakonska regulativa i dalje izostavlja dostupnost kontracepcije i ne vidi ju kao dio zdravstvene zaštite, usprkos zalaganju pojedinih liječnika.[20] S vremenom su sve učestalije kampanje o kontracepciji, kao i osnivanje savjetovališta, iako je njihov učinak upitan. Naime, u sklopu ankete o liberalizaciji pobačaja, radnice ističu manjkavosti savjetovališta za kontracepciju, istovremeno se otvoreno zalažući za potpunu liberalizaciju pobačaja, za razliku od žena koje žive u povoljnim materijalnim prilikama i s riješenim stambenim pitanjem, a koje ostaju indiferentne prema pitanju dostupnosti pobačaja.[21]

{slika}

Tijekom šezdesetih godina jačaju rasprave o potrebi za promjenom zakonodavnog okvira regulacije pobačaja. Između dva suprotstavljena stava, onog koji traži potpunu zabranu pobačaja u krajevima u kojima je natalitet iznimno nizak  i onoga koji zagovara potpunu liberalizaciju, Savezna skupština je 1969. godine  usvojila Rezoluciju o planiranju porodice. Ističe pravo roditelja da sami odlučuju o broju djece i razmaku između poroda kao jedno od osnovnih ljudskih prava i dužnosti, pri čemu je za realizaciju tog prava nužno da im društvo osigura uvjete za informiranje i sredstva pomoću kojih mogu planirati porodicu.[22] Usvajanje Rezolucije rezultat je rada Saveznog koordinacionog odbora pri Konferenciji za društvenu aktivnost žena Jugoslavije, osnovanog 1963. godine, a koji je četiri godine kasnije prerastao u Savezni savjet za planiranje porodice. Inicijativu je pokrenula Vida Tomšič, ondašnja predsjednica Vijeća naroda u Saveznoj skupštini, dok je za daljnji rad na njezinim osnovnim tezama bila zadužena Nevenka Petrić, sekretarka Konferencije. U vrijeme rada na Rezoluciji, Predsjedništvo biskupske konferencije Katoličke crkve, potaknuto enciklikom “Ljudski život” pape Pavla VI., zatražilo je od Saveznog izvršnog vijeća potpunu zabranu prekida trudnoće, čak i iz medicinskih razloga, a ako zakon dopušta prekid trudnoće da se zdravstvenim radnicima katoličke vjeroispovijedi omogući odbijanje vršenja zakonski dopuštenog pobačaja, bez posljedica na radnom mjestu. Sekretarijat Saveznog savjeta za planiranje porodice priopćio je za javnost da je zahtjev odbijen jer predstavlja pokušaj uplitanja crkve u poslove države, položaj porodice i samoupravna prava građana i institucija, što nije u skladu s principom potpune odvojenosti crkve od države.[23] Donošenje Rezolucije popraćeno je Akcionim programom za sprovođenje Rezolucije Savezne skupštine o planiranju porodice na saveznoj razini, a potom i na razini republika i pokrajina, prateći društveno-politički aspekt planiranja porodice. Istovremeno, stručna štampa prenosi izvještaje s europskih i svjetskih kongresa koji se tiču planiranja porodice i pobačaja, a na kojima redovito sudjeluju jugoslavenske stručnjakinje i stručnjaci.[24]

Ubrzo država donosi Opći zakon o prekidu trudnoće 1969. godine. Priznajući sve indikacije za pobačaj, ­zakon nastoji uspostaviti edukativnu ulogu socijalnih i obrazovnih ustanova za koje je bilo predviđeno da rade na informiranju žena o štetnosti pobačaja, populariziranju kontracepcije te seksualnoj edukaciji mladih.[25] Daljnja razrada svih praktičnih pitanja osiguravanja prava na pobačaj ostavljena je na rješavanje republikama i pokrajinama posebnim zakonskim propisima. Zakonodavni smjer zacrtan Rezolucijom nastavljen je i Ustavom SFRJ iz 1974. godine. Radna grupa koju su činile Mira Alinčić, Nevenka Petrić i Milan Bosanac predložila je i sljedeću formulaciju: “Radi ostvarivanja slobode ličnosti žene, obezbeđuje se pravo žene na prekid trudnoće. Ovo pravo se može ograničiti samo u interesu zaštite života i zdravlja žene.”[26]  Zakonsko shvaćanje prava na pobačaj kao ustavnog prava žene pak nije prihvaćeno te paragraf 191. Ustava određuje kako je pravo čovjeka da slobodno odlučuje o rađanju djece, pri čemu se to pravo može ograničiti samo radi zaštite zdravlja. Ustavno prvo žene na pobačaj jamči i paragraf 272. Ustava SR Hrvatske iz 1974. godine.[27] U SFRJ je 1978. godine stupio na snagu Zakon o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece. Iako je prvotno predložen naziv Zakon o zdravstvenim mjerama u planiranju porodice, Komisija za društveni položaj žene i porodice u ulozi predlagača zakona odlučuje se za postojeći naziv kako bi bila nedvojbena  i jasna njegova osnovna svrha – stav zakonodavca o pravu na slobodno odlučivanje o rađanju djece.[28]


[1] Franc Novak, “Abortus i kontracepcija,”  Žena u borbi 1 (1956), 12.

[2] A. Milojković, Grujica Žarković i Mirjana Džumhur, “Historijat liberalizacije pobačaja u Jugoslaviji,” u: Izgradnja društvenih stavova o populacionoj politici u Jugoslaviji, ur. Hristina Pop Antosk (Beograd: Savezna konferencija SSRNJ, 1975), 381.

[3] Petrić, Čovjekove slobode, 303.

[4] “O pitanju pobačaja,” Žena danas 82 (1951), 11.

[5] Petrić, Čovjekove slobode, 303.

[6] “Krivični zakonik, objavljen 9. ožujka 1951.,” Službeni list FNRJ 13 (1951), 200.

[7] Ibid, 200.

[8] “Uredba o postupku za vršenje dopuštenog pobačaja,” Službeni list FNRJ 4 (1952), 50.

[9] Ibid, 50.

[10] Ivana Dobrivojević, “Planiranje porodice u Jugoslaviji 1945-1974,” Istorija 20. veka 2 (2016), 87.

[11] Žena u društvu i privredi Jugoslavije: Statistički bilten  (Beograd: Savezni zavod za statistiku 1964), 77.

[12] “Uredba o postupku za vršenje dopuštenog pobačaja,” 51.

[13] Ante Dražančić, “Razvoj ginekologije i perinatologije, stručna društva liječničkoga zbora, federalne udruge i medicinska periodika iz područja ginekologije i perinatologije u Hrvatskoj u 20. stoljeću.  Drugi dio: Ostala društva, Savezne udruge, Stručni časopis,” Gynaecol Perinatol (9) 2010, 164.

[14] Ivan Simić, “Soviet Influences on Yugoslav Gender Policies 1945 – 1955” (Ph.D. diss. University College London, 2016), 83.

[15] Franc Novak, “O III. kongresu ginekologa ostetričara,” Žena u borbi 12 (1956), 1.

[16] Vida Tomšič, “Da li je legalizacija pobačaja prihvatljivo rješenje,” Borba, 17. siječnja 1954, 3.

[17] B. Kovačević, “O planiranoj trudnoći,” Žena danas 128-129 (1955), 14-15.

[18] Dobrivojević, “Planiranje porodice,” 87.

[19] Branko Živković, “Pobačaj i njegova problematika na području bivšeg kotara Nova Gradiška,” Liječnički vjesnik 1 (1963), 1246.

[20] Za pojavu kontraceptivnih sredstava uvelike je zaslužan Franc Novak, koji prvi donosi primjerke kontraceptiva u Jugoslaviju, nakon čega se osnivaju savjetovališta za kontracepciju u Ljubljani, Beogradu, Zagrebu, Sarajevu i Prištini.

[21] Ivana Dobrivojević, “Ža željeno roditeljstvo. Državna politka Jugoslavije u oblasi planiranja porodice 1945-1974,” Istorija XX. veka 1 (2018), 125.

[22] “Rezolucija o planiranju porodice,” Službeni list SFRJ 20 (1969), 612.

[23] Petrić, Čovjekove slobode, 328.

[24] Janja Herak Szabo, “II. Kongres IPF za Evropu, Bliski istok i Afriku,” Liječnički vjesnik 9-10 (1960), 775-776; Janja Herak Szabo, “Međunarodna konferencija o problemu i suzbijanju pobačaja,” Liječnički vjesnik 9-10 (1960), 776-777.

[25] “Opći zakon o prekidu trudnoće,” Službeni list SFRJ 20 (1969), 20.

[26] Petrić, Čovjekove slobode, 334.

[27] Ustav Socijalističke Republike Hrvatske, Narodne novine, br. 8, 22. veljače 1974, 144.

[28] Dalida Rittossa, “Prijepori o pravu na pobačaj u Republici Hrvatskoj”, Zbornik Pravnog fakulteta Sveučilišta u Rijeci 26 (2005), 974.

Udruga Roda traži hitnu izradu Akcijskog plana za zdravlje žena

Posted on by sdadmin

U sklopu kampanje #PrekinimoŠutnju, Udruga RODA poslala je pismo premijeru Andreju Plenkoviću u kojem od Vlade zahtijeva zaštitu ženskih prava te zaštitu od reproduktivnog nasilja. Od premijera Plenkovića stoga traže hitno pokretanje procedure izrade Akcijskog plana za zdravlje žena u razdoblju od 2019. – 2021.

Nakon inicijalnog dostavljanja 400 potresnih svjedočanstava žena o iskustvu opstetričkog nasilja Ministarstvu zdravstva, mnogih medijskih istupa te akcije #OstaviTrag, Udruga RODA ne posustaje u nastojanjima za poboljšanje hrvatskog zdravstva glede reproduktivnog zdravlja žena.

Pismo prenosimo u cijelosti.

Poštovani premijeru Plenkoviću,

obraćamo Vam se u ime tisuća žena koje su u proteklih deset dana u okviru spontanog pokreta “Prekinimo šutnju” iznijele osobna svjedočanstva o traumatičnim, nepotrebno bolnim, nasilnim i ponižavajućim iskustvima tijekom različitih medicinskih postupaka iz područja skrbi za reproduktivno zdravlje, kako bismo od Vas zatražile da kao premijer pokrenete proceduru te upravljate procesom izrade Akcijskog plana za zdravlje žena s ciljem unaprjeđenja sektora zdravstva koji skrbi o reproduktivnom zdravlju žena.

Val tisuća potresnih svjedočanstava žena suočava nas s činjenicom da žene svih generacija i iz svih dijelova Hrvatske već desetljećima trpe fizičku bol i poniženje tijekom rutinskih ginekoloških pregleda, prekida trudnoće, postupaka medicinski potpomognute oplodnje te tijekom trudnoće, porođaja i u periodu nakon porođaja. Radi se o bolnim postupcima s neadekvatnom primjenom anestetika kao što su struganje stijenke maternice kiretom (kiretaža), uzimanje uzoraka tkiva grlića maternice i vagine (biopsija), šivanje puknuća rodnice i međice nakon vaginalnog poroda te punkcija jajnih stanica uslijed postupaka medicinski potpomognute oplodnje. Žene su u mnogim slučajevima lišene prava na informaciju i suodlučivanje o zdravstvenim postupcima, na što zakonom imaju pravo, a umjesto toga, uz nepotrebnu bol, izložene su uvredama, preziru i poniženju.

Činjenica da su se javile žene različite dobi, stupnja obrazovanja, iz svih područja Hrvatske neovisno o svjetonazorima i političkim opcijama, govori o tome da je problem grubog postupanja mnogih zdravstvenih radnika prema ženama u sektoru zdravstva dugotrajan i sistemski. Neprihvatljive su reakcije na ova događanja pojedinih čelnika najvažnijih hrvatskih zdravstvenih ustanova i stručnih organizacija, koji bi trebali biti prvi u zaštiti majčinstva i ženskog reproduktivnog zdravlja, no nažalost, bili su prvi u omalovažavanju i propitivanju vjerodostojnosti ženske boli i patnje te podcjenjivanju proživljenih traumatičnih iskustava. A upravo takva iskustva su prema istraživanjima domaćih demografa jedan od pet razloga zbog kojih se žene u Hrvatskoj ne odlučuju za sljedeću trudnoću.

Iz svjedočanstava žena također je očito da zakonom propisani mehanizmi zaštite prava pacijenata ne funkcioniraju u praksi. Višegodišnji pokušaji i zahtjevi različitih dionika prema Ministarstvu zdravstva nažalost nisu dali rezultate, već su samo dokazali da ovo teško stanje nije moguće rješavati unutar samo jednog sektora. Stoga nas izrazito brine što ginekolozi ovaj problem žele rješavati unutar zatvorenog kruga, bez uključivanja drugih dionika iz ostalih stručnih krugova. Podsjećamo da je prošle godine Dainius Puras, posebni izvjestitelj UN-a o pravu svih osoba na uživanje najviših standarda tjelesnog i mentalnog zdravlja jasno ukazao na probleme neadekvatne zaštite reproduktivnog zdravlja i iznio preporuke na koje do sada Ministarstvo zdravstva nije reagiralo nikakvom korektivnom mjerom.

U takvim okolnostima, a nakon višegodišnjih odbijanja sustavnih promjena koje smo predlagale i tražile, izražavamo zabrinutost zbog najava inspekcijskih nadzora u zdravstvenim ustanovama, a koji će se provoditi bez sudjelovanja predstavnica pacijentica i ostale zainteresirane javnosti. Do sada su takvi inspekcijski nadzori služili zataškavanju nepravilnosti, a ne unaprjeđenju sustava što žene prepoznaju kao polovična i površna rješenja. Zatvorene, netransparentne te zakučaste procedure ne smiju biti način kojim se donositelji odluka obraćaju građanima i građankama.

Stoga Vas pozivamo da kao premijer hitno pokrenete proceduru izrade Akcijskog plana za zdravlje žena za razdoblje 2019. do 2021. godine te time pokažete da ova Vlada štiti dostojanstvo žena i njihovo pravo na život bez nasilja, uključujući reproduktivno i institucionalno nasilje.

Akcijski plan treba biti prvi hitni korak i jasna poruka svim dionicima u skrbi za zdravlje žena da zdravlje nije roba niti privilegija, već temeljno ljudsko pravo upisano u Ustav Republike Hrvatske. U njegovu izradu potrebno je uključiti sve važne dionike; Ministarstvo zdravstva, javnozdravstvene stručnjake/inje, stručne komore i društva, pravobraniteljske institucije i stručnjake/inje za ljudska prava, visokoobrazovne institucije koje školuju zdravstvene radnike/ce, predstavnice pacijentica te ostale stručnjake/inje bez kojih ovaj akcijski plan ne bi bio potpun. Akcijski plan mora počivati na jasnim ciljevima, aktivnostima i odgovornostima, imati osiguran proračun, a za nadzor nad njegovom provedbom treba imenovati neovisno tijelo.

Akcijski plan mora pokazati da Republika Hrvatska razumije i želi implementirati europsku civilizacijsku praksu prema kojoj je zdravlje žena obaveza cijelog društva i pravo svih žena neovisno o njihovoj dobi, financijskim mogućnostima, društvenim ulogama ili mjestu stanovanja. Akcijski plan nam hitno treba kako bi ova Vlada jasno poručila da je nepotrebna fizička i psihička patnja žena koja im se nanosi od strane javnozdravstvenog sustava nespojiva s ustavnim poretkom Republike Hrvatske koji svima jamči zaštitu dostojanstva i rodnu ravnopravnost, pravo na zdravstvenu zaštitu i zaštitu od surovog postupanja.

Predlažemo da nacrt Akcijskog plana uputite na javno savjetovanje na Dan ljudskih prava 10. prosinca 2018. kao simboličan znak razumijevanja važnosti ljudskih prava u oblikovanju svake javne politike te kao izraz volje za podizanjem razine skrbi za zdravlje žena kao jednog od nacionalnih prioriteta.

Suvremen, kvalitetan i dostupan sustav javnog zdravstva, koji se temelji na znanstvenim dokazima, ključan je za zdravlje žena i djece, zaštitu dostojanstva žena, ali i za budućnost Hrvatske. Stoga vjerujemo da ćete prepoznati važnost sveobuhvatnog rješavanja ovog problema i pružiti svoju podršku ovoj inicijativi. Molimo Vas za termin sastanka na kojem bismo razgovarali o konkretnom smjeru i prijedlogu sadržaja Akcijskog plana.

Svim svojim resursima bit ćemo Vam na raspolaganju jer vjerujemo da pitanje zdravlja žena ne zaslužuje samo općedruštveni konsenzus, već i mobilizaciju svih u društvu.

Pismo je objavljeno i na službenoj stranici Udruge RODA, a dostupno je i na engleskom jeziku.

Odbor za ljudska prava: zabrana nošenja nikaba je kršenje ljudskih prava

Posted on by sdadmin

Odbor za ljudska prava UN-a poručio je u utorak da zabrana nošenja nikaba u Francuskoj predstavlja kršenje ljudskih prava te je pozvao na reviziju legislative. Francuska nije uspjela opravdati navedenu zabranu, rekao je Odbor, te dao francuskim vlastima 180 dana za očitovanje o poduzetim aktivnostima.

“Odbor osobito nije bio uvjeren francuskim tvrdnjama da je zabrana pokrivanja lica bila neophodna i razmjerna sa sigurnosnog stajališta ili za postizanje cilja zajedničkog života u društvu”, poručili su iz Odbora. Panel od 18 neovisnih stručnjaka/inja nadgleda poštivanje Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima (ICCPR). Provedba njegovih odluka nije obvezna, ali po neobaveznom protokolu ugovora, Francuska ima međunarodnu zakonsku obvezu složiti se “u dobroj vjeri”. U rujnu je francuski sudac rekao da, iako ne obavezuju, odluke panela još uvijek mogu utjecati na francusku sudsku praksu.

Rizik od marginalizacije

Europski sud za ljudska prava, čije su presude obvezujuće, potvrdio je 2014. godine zabranu nošenja pokrivala na licu u Francuskoj, rekavši kako zabrana nije u sukobu s vjerskim slobodama. No UN-ov Odbor za ljudska prava nije se složio s tim, navodeći da zabrana neproporcionalno krši pravo žene da slobodno pokazuje svoja vjerska uvjerenja i da može dovesti do zatvaranja u domove i posljedične marginalizacije.

Mišljenje Odbora došlo je nakon pritužbi dviju francuskih žena osuđenih 2012. godine prema zakonu iz 2010. godine kojim se propisuje da “nitko ne može u javnom prostoru nositi bilo koji odjevni predmet koji prekriva lice”. U svojim je istraživanjima Odbor izjavio kako je zabrana povrijedila ljudska prava dviju žena i pozvala Francusku da im isplati naknadu.

Prema zabrani, svatko tko na javnom mjestu nosi pokrivalo za glavu može dobiti novčanu kaznu od 150 eura ili lekcije iz francuskog državljanstva.

Nekoliko je zemalja u Europi uvelo zakone koje se tiču islamskih pokrivala. Danski parlament donio je zabranu nošenja pokrivala za lice u javnosti u svibnju. Belgija, Nizozemska, Bugarska i Bavarska također su nametnule određena ograničenja za pokrivala za lice na javnim mjestima.

Neprijatno nam je

Posted on by sdadmin

Dok sam čitala komentare na svedočenja žena o nasilju koje su doživele u ginekološkim ambulantama i porođajnim salama, reakcije većine muškaraca, koji su bili sa jedne strane zgroženi što se o nečemu tako “intimnom” uopšte govori (kao da je zdravlje intima) ili sa druge, iskazivali otvoren seksizam i mizoginiju stavovima da žene ni ne znaju da su primile anesteziju i da drame, nisu me previše iznenadili. Još jedna stvar koja me nije iznenadila su bili osuđujući komentari nekih žena.

Ne mislim da feminizam ostavlja prostora da ja, ili bilo koja žena, sa neke emancipovane visine osuđuje druge žene. Čak naprotiv, ne vidim razliku između tog patronističkog feminističkog stava i onog otvorenog antifeminističkog sadržanog u rečenici “nisam kao druge žene”. Međutim, ovde vidim prostor da još jednom pokrenemo bolnu temu, temu internalizovane mizoginije koja se krije u svakoj od nas.

Da na mizoginiju nismo imune i da svaka od nas pokušava da preživi u patrijarhatu, čak i kada nas sa liberalno feminističke n-to talalsne first world strane ubeđuju da je patrijarhat prevaziđen, manje više sve znamo. Međutim, osim ovog deklarativnog momenta, malo koja se od nas zaista i zapitala koji su to mehanizmi koji nas drže u patrijarhalnom statusu quo.

Svakako najpoznatije promišljanje na ovu temu je dala Simone de Beauvoir kada je govorila o tome da se ženom ne rađa, već se ženom postaje. Nažalost, ovaj citat se veoma često koristi bez razmišljanja, a ponekad i bez čitanja Drugog pola. Biti žena nije Sveti gral. Biti žena je bolno i nasilno. Bivanje ženom nas po pravilu čini izolovanim od drugih žena, te se mi, kao Druge, ne možemo ujediniti i podeliti svoja iskustva. Rasute smo među muškarcima. Ta rasutost je nešto što se preživljava, a u tom preživljavanju, kako bismo postajale žene iz dana u dan, mi smo naučene da nam bude neprijatno.

Neprijatnost je sjajan mehanizam za sprečavanje onoga što se u društvenim naukama naziva agency, onoga što podrazumeva sposobnost i kapacitet da se slobodno dela, bez spoljašnjih, ali i unutrašnjih izvora pritisaka. Ako želite da izbegnete bilo kakva pitanja, samo učinite da se ljudi oko vas osećaju neprijatno. I patrijarhat, shvaćen kao sistem opresije bazirane na polu, upravo ovako i deluje.

Ja se iskreno ne mogu setiti kada mi je prvi put bilo neprijatno, ali se isto tako ne mogu ni setiti svog života pre neprijatnosti. Neprijatnost ima razne oblike, ponekad je čist fizički bol, ponekad sakaćenje naših tela, ponekad sramota ili poniženje, a neretko je strah.

Neprijatno nam je kada nosimo steznike i pushup grudnjake, ali je svakako neprijatnije da svoje telo izložimo (pr)ocenjivačkim pogledima bez ovakvih intervencija.

Neprijatno nam je kada ceo dan provedemo na štiklama jer je previše prilika u kojima se štikle podrazumevaju, a kršenje ovakvih normi bi svakako izazvalo još veću neprijatnost.

Neprijatno nam je kada smo na dijeti pa u krevet ležemo krčećih creva ili kada osetimo miris svoje spaljene kose jer muškarci više vole plavuše ili dok čupamo dlake sa 90% površine svoga tela. Ipak, biti debela ili stara ili zapuštena je još neprijatnije.

Neprijatno nam je i kada slušamo zvižduke kada prolazimo pored gradilišta, neprijatno nam je i kada odbijamo vulgarna nabacivanja po klubovima i žurkama, ali ako ih ne bi bilo, zar to ne bi značilo da nismo postale zaista Žene? Možda bi nam bilo i neprijatnije.

Neprijatno nam je i što smo manje plaćene od muških kolega, što nam upadaju u reč ili dobijaju bolje poslove čak i kada su manje za njih kvalifikovani od nas. Međutim, verovatno bi nam bilo neprijatnije ako progovorimo, pa budemo viđene kao hladnokrvne agresivne kučke.

Neprijatno nam je i kada nas mrtve umorne posle posla sačeka hrpa prljavog rublja i neskuvana večera i gladna porodica, ali je još veća neprijatnost u očima drugih omanuti kao supruga i majka. Podjednako nam je neprijatno i kada su kućni poslovi i briga oko dece i starijih članova domaćinstva naš 24/7 posao, te čujemo da ništa ne radimo jer smo domaćice. Međutim, još je neprijatnije biti nezahvalna zvocava oštrokonđa.

Veoma često nam je neprijatno i tokom seksa, bez obzira da li je razlog te neprijatnosti to što nam seks ne donosi užitak ili nas ponižava i povređuje što je zadnjih godina trend kada je reč o pornografiji. Ali bilo bi nam još neprijatnije da smo frigidne kučke, pa glumimo orgazme i pristajemo na nešto što nas boli, ponekad samo psihički, ali često je bol i fizička.

Neprijatno nam je i kada smo silovane, jer nam se ne veruje, govore nam da smo same izazivale, a neretko i da lažemo.

Neprijatno nam je i kada je naš partner nasilan prema nama, ali neretko ćutimo jer nemamo podrušku okoline da progovorimo – šta će biti ako pukne bruka?

Verovatno bi nam bilo i neprijatno kada smo ubijene od strane svojih partnera, ali smo tada već mrtve pa to više nije ni važno.

I u kontekstu svega ovoga, zar nije logično da iako nam je neprijatno na ginekološkim i porođajnim stolovima, mi o tome ćutimo, pogotovo kad nam kažu “šta se dereš, nije te bolelo kad si se jebala”.

Kako bismo se nosile sa tom neprijatnošću, mi o njoj ćutimo, pravimo se da ne postoji. Ta ženska neprijatnost je najpoznatija i najčuvanija javna tajna ženske egzistencije. U njenoj su srži strah, sramota, bol i trauma. Naučene smo da između dve neprijatnosti uvek biramo onu manju, čak i kada je pogubnija po nas, sve dok čuva sistem takav kakav jeste, sve dok se u njega uklapamo jer se moramo uklopiti. A rasute među muškarcima, teško se možemo udružiti i sistem promeniti. Kako bismo preživele, mi poričemo druge ženske glasove kako bismo ućutkale sopstveni. Za ženu je vazda bilo opasno da javno govori, glave su padale.

Ipak, neke od nas su se ohrabrile, ni meni samoj nije jasno odakle je došla ta nadljudska hrabrost i snaga da o tome progovore jer reakcije nije bilo teško predviteti, a njihovi iskazi, iskazi o sakaćenju tela sa sadističkim komponentama, dočekani su od strane onih muškaraca koji su ništa više od pukih nasilnika, napadima i uvredama. Kada jedna žena ustane, sistem je lako može proglasiti ludom i, da živimo pre par stotina godina, i bukvalno je spaliti na lomači, ali kada progovori na stotine žena, sistem postaje nemoćan da se sa svima njima obračuna. #MeToo kampanja je na globalnoj razini pokrenula talas koji je već sad postao more i okean ženskih glasova, hrabrih i neustrašivih. Prekinimo šutnju je to more prelilo i na Balkan.

U istorijskom smo trenutku kada je naopasnije ćutati. Dok ćutimo, o nasilju koje svakodnevno preživljavamo, na ulicama, u kancelarijama, u spavaćim sobama ili u ginekološkim salama, se neće govoriti. A ako se ne govori, ono van našeg bola i traume ne postoji. Kada progovorimo, nas pet, deset, na stotine i hiljade, mi se povezujemo, nismo više rasute, naš bol nas spaja. A kad smo zajedno, možemo se boriti da one koje budu dolazile posle nas više ne budu u situaciji da im bude neprijatno.

Politička (bes)korisnost homofobije: slučaj Hrvatske i Rumunjske

Posted on by sdadmin

Početkom mjeseca poražen je homofobni referendum o braku u Rumunjskoj, na opće zadovoljstvo i slavlje tamošnjih LGBTIQ organizacija i šireg progresivnog društva. Organizirani otpor referendumu i poziv na njegov bojkot s ciljem što manje izlaznosti je uspio – glasovanju je pristupilo 10 posto manje građanki/a od potrebnog minimuma (30 posto birača/ica). S druge strane, ‘Koalicija za obitelj’ koja je organizirala referendum, kao i trenutna socijaldemokratska Vlada, proglasili su rezultat porazom za Rumunjsku i najavili daljnju borbu protiv ljudskih i manjinskih prava. U državi u kojoj je homoseksualnost dekriminalizirana tek 2000. godine i dalje ne postoji nikakav oblik priznanja za istospolne zajednice, unatoč pristupanju Europskoj uniji. Dodatno, neokonzervativni pokret koji se aktivirao u drugom desetljeću novog milenija dao je novi zamah političkoj homofobiji.

Mnogi mediji i stručnjaci točno su stavili homofobni referendum u Rumunjskoj u kontekst izrazito nepopularne i korumpirane Vlade te njenih politika koje sve više guraju Rumunjsku u smjeru novog ‘iliberalnog’ kursa čija popularnost raste u Srednjoj i Istočnoj Europi (SIE). Zašto je referendum o braku 2013. godine u Hrvatskoj uspio, unatoč značajnom otporu homofobnoj definiciji od strane različitih aktera, dok je u Rumunjskoj propao unatoč svoj potpori establišmenta, vjerskih zajednica i radikalne desnice? Kako su se napadi na prava žena i LGBT osoba našla u fokusu mainstream politike u ovom dijelu Europe? (Ne)uspjeh nekonzervativnih snaga u utjecaju na javne politike i zakonodavstvo ovisi o različitim faktorima, među kojima su interes mainstream stranaka i ideološko postavljanje nasuprot novim populističkim izazivačima, snaga lokalnog vjerskog aktivizma, prisutnost međunarodnih neokonzervativnih organizacija/pojedinaca te institucionalni okvir neke države.

Politička korisnost homofobije

Iako se podrška jedne socijaldemokratske Vlade i stranke poput PSD-a u Rumunjskoj ovakvom homofobnom referendumu na prvu može činiti neobičnom, ona je rezultat specifične ideološke orijentacije brojnih socijaldemokratskih stranaka u SIE. U Rumunjskoj je poznat koncept ‘političkog šaranja’ kojim se objašnjava olakšano i oportunističko koaliranje te prelaženje političara iz ‘lijevih’ u ‘desni’ tabor i obrnuto. Tako je, primjerice, nekoliko istaknutih članova ekstremno desne Stranke Velike Rumunjske (PRM) prešlo izravno u redove PSD-a.

Kako bi spriječile jačanje radikalno desnih i/ili populističkih stranaka, političke elite više ili manje spremno preuzimaju isključivi, ekstremni diskurs te politike koje novim strankama-izazivačicama daju na popularnosti. Rumunjski politolog Radu Cinpoeş koristi pojam neformalne ili usputne netolerancije (casual intolerance) kao “svakodnevne uporabe namjernih ili nenamjernih diskriminatornih i netolerantnih govornih praksi koje reproduciraju i osnažuju predrasude” – pojava koja je sveprisutna u rumunjskim medijima te javnom i političkom prostoru općenito.

Rumunjski socijaldemokrati – PSD, slično kao i Slovački SMER-SD[1], dio su istočnoeuropskog bloka socijaldemokratskih stranaka koje promoviraju društveno konzervativne, ‘obiteljske’ vrijednosti, nacionalizam i politički oportunu homofobiju. Treba istaknuti da je u Rumunjskoj predominacija nacionalizma u javnom prostoru posebice izražena s obzirom da je Ceaușescova Komunistička partija iskovala specifičnu kombinaciju marksizma-lenjinizma i radikalnog nacionalizma. Za razliku od situacije u Rumunjskoj, hrvatski SDP nakon perioda tranzicije transformirao se u nešto klasičniju ‘građansku’ socijaldemokratsku stranku koja prihvaća liberalizam i spremna je surađivati s organizacijama civilnog društva na poboljšanju prava LGBTIQ osoba. Osim toga, u hrvatskom medijskom prostoru u tom je periodu prevladavalo liberalno izvještavanje o temi u fokusu, a neki su se mainstream mediji čak otvoreno pozicionirali na stranu kampanje protiv homofobnog referenduma.

U tom kontekstu, hrvatska se desnica, okupljena oko radikalnog krila HDZ-a, Crkve i novog neokonzervativnog pokreta, uspjela relativno uspješno nametnuti kao predstavnik ‘tihe konzervativne većine’ koji progovara u ime naroda i obitelji protiv ‘odnarođene’ Vlade. Dakako, presudnu ulogu u uspjehu hrvatskog referenduma imalo je prethodno ukidanje praga izlaznosti učinjeno kako bi Hrvatska na referendumu glatko potvrdila pristupanje Europskoj uniji. Zbog toga je i odaziv na referendumu bio veći, jer se, za razliku or Rumunjske, domaća opozicija referendumu odlucila mobilizirati gradjane kako bi sprijecili pobjedu homofobne desnice.

Dio međunarodnog antirodnog pokreta

Kao i našoj javnosti već dobro poznata skupina radikalnih klerikalnih organizacija, i rumunjski je referendum, predvođen Koalicijom za obitelj, pokrenula mreža konzervativnih organizacija poduprta od strane različitih vjerskih i drugih zajednica. U tu skupinu šarenih sponzora homofobnog referenduma tako su se uključile i Rumunjska pravoslavna crkva, neoprotestanti, američke radikalne organizacije poput Alliance for Freedom i Liberty Council, zloglasna Kim Davis te, navodno, i ruski interesi. Rumunjski slučaj tako ne odudara od provjerene matrice djelovanja tzv. antirodnih pokreta, osim razlika u vjerskim predznacima. Riječ je o labavom, ali utjecajnom međunarodnom pokretu u pokroviteljstvu Svjetskog kongresa obitelji i drugih radikalo-klerikalnih organizacija u kojima laici pripadnici različitih kršćanskih denominacija surađuju na promoviranju regresivnih, patrijarhalnih i diskriminatornih politika. Uspjesi ovih pomalo opskurnih, ali izdašno financiranih organizacija ovise u velikoj mjeri o tome koliko je različitim strankama i političkim akterima u pojedinoj državi oportuno koristiti političku homofobiju za proizvodnju državnih neprijatelja. Stoga, iako nije u potpunosti irelevantno, pomalo je promašeno isticati razinu konzervativnosti nekog društva kako bi se objasnile razlike u uspješnosti antirodnih pokreta.

Uvlačenje ekstremizma u mainstream

Kao i u Rumunjskoj, i u Hrvatskoj su referendumi neokonzervativnog pokreta velikim dijelom usmjereni protiv Zapada i Europske unije kao izvora ‘stranih’ vrijednosti, tuđinske vlasti i dekadencije. Hrvatska je tako, nakon dugog niza godina proeuropskog konsenzusa, napokon uhvatila korak s rastućim euroskepticizmom zemalja Srednje i Istočne europe. Otpor Europskoj uniji povezan je i s diskursom Katoličke crkve koji je nedavno oživljen u istupima hrvatskih biskupa i klerikalne desnice u konceptu ‘ideološke kolonizacije’ usmjerene protiv tradicionalne obitelji. Ipak, neuspjeh kampanje za zaustavljanje ratifikacije Istanbulske konvencije u Hrvatskoj pokazao je da tzv. umjereno krilo HDZ-a pod vodstvom Andreja Plenkovića nije spremno davati daljnje ustupke radikalnoj desnici. On je, čini se, i dalje spreman slijediti liniju umjerenih europskih pučana, a ne Orbanovu politiku.

Unatoč kontekstualnim i taktičkim razlikama, homofobni referendumi u Hrvatskoj i Rumunjskoj, slično kao i u ostalim zemljama u kojima su provedeni, dio su organiziranog napada na prava žena i LGBT osoba pod krinkom ‘rodne ideologije’. Iako je lako naći organizacijske, financijske i ideološke veze i izvore ovog međunarodnog pokreta u različitim vjerskim organizacijama, rodna ideologija ima posebnu funkciju kada je instrumentalizirana u političkom mainstreamu. Slično kao i antimigrantska paranoja, njezina je snaga u mogućnosti da prizove pojednostavljen, ‘zdravorazumski’ i emocijama nabijen osjećaj prijetnje kojom se dio populacije lako uspijeva mobilizirati oko agende radikalne desnice s jasnom anti-europskom, nacionalističkom i tradicionalističkom agendom. Hoće li daljnji udari na prava žena i LGBT osoba u ovom dijelu Europe dobiti na zamahu, ovisit će uvelike o snazi artikuliranog i politički organiziranog otpora desnici i njihovom infiltiranju u politički mainstream.

*Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

[1] Slično kao i u Rumunjskoj, u Slovačkoj je 2015. godine homofobni referendum propao zbog nedovoljnog odaziva birača od 21,4% (od potrebnih 50%)

Politika privatnosti

Copyright 2024. Libela.org