sdadmin

Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova o reakcijama na istup Jadranke Kosor

Posted on by sdadmin

Dana 16. travnja 2010. na portalu Danas.hr u Kolumni – Vladin ured – objavljen je tekst Vlade Bulića pod naslovom “Slučaj Guza: Kako HDZ-ovka liječi grižnju savjesti”. U tekstu se činjenica da je premijerka Jadranka Kosor skrenula pozornost (uvredljivo opisano kao: “uhvatila se stražnjice na plakatu”) na neprimjerenost korištenja ženskog tijela u turističkoj reklami, kao jednog od brojnih slučajeva u kojima se žensko tijelo ili njegovi dijelovi koriste za reklamiranje svega i svačega, koristi za ponižavajuću tvrdnju o načinu na koji žene u HDZ-u, temeljem svog spola, dolaze do pozicija, uključujući i premijerku, dok se istovremeno muški članovi iste stranke nazivaju “mužjacima” (“Po naredbi mužjaka postala premijerka”, “Općepoznata je stvar da je Jadranka Kosor u HDZ, kao i većina žena koje su došle do važnijih pozicija u toj stranci, tamo došla jer su mužjaci u jednom trenutku skužili da ne bi bilo loše da imaju u stranci i ‘kakvo žensko'”).

U tekstu Vlade Bulića na uvredljiv i omalovažavajući način se prikazuju žene i muškarci u jednoj političkoj stranci dodatno sugerirajući da je njihov međusobni odnos u stranci odnos unajmljivača i iznajmljivačica (“A u čemu je više seksizma – u stražnjici na plakatu ili iznajmljivanju svoje ženskosti tipovima poput Tuđmana i Šuška, kasnije Sanadera, a danas Milinovića, Kalmete i Šeksa?”).

Upozoravam da se načinom na koji su žene i muškarci prikazani u članku izravno krši Zakon o ravnopravnosti spolova koji u članku 16. st. 2. navodi : “Zabranjeno je javno prikazivanje i predstavljanje žena i muškaraca na uvredljiv, omalovažavajući ili ponižavajući način, s obzirom na spol”.

 Uvredljiva je, ne samo za premijerku, i tvrdnja da se upozoravajući na seksizam premijerka bavi “pizdarijama” i to je oprobani način (iako se ne koristi uvijek isti vokabular) obezvrjeđivanja bilo čijeg mišljenja o seksizmima i stereotipima jer, naravno, uvijek ima “važnijih” problema.

Stoga se, prateći medije posljednjih dana postavlja pitanje smije li se uopće reagirati na seksizam i stereotipe i poštivati Zakon o ravnopravnosti spolova?

Odgovor je izgleda da se može ako niste premijerka jer će vas tada uglavnom samo ignorirati i tek će poneko ocijeniti, pogodite što, da ima i “važnijih” pitanja. Ali ako ste premijerka onda je to, čini se po reakcijama, nedopustivo uz argument da ima, naravno, “važnijih” pitanja.

U erupciji reakcija na tu izjavu (ali i na podršku nekih ženskih udruga toj izjavi) poručuje nam se da ne treba sve zakone jednako poštivati, što je zabrinjavajuće. S takvim pristupom obeshrabruje se sve one koji imaju drugačije mišljenje od kritičara/ki premijerkine izjave da ga doista i iskažu da se ne bi i sami izložili medijskom progonu. Svima koji/e su to učinili, to se i desilo. Ali desilo se i to da brojni protivnici/ce premijerkinog shvaćanja seksizma ili upozoravanja na seksizam, svoju reakciju, naravno, ne tretiraju kao tričariju, nego kao važno pitanje ocjene ukupnog premijerkinog djelovanja.

Smatram da je polemika o seksizmu i/ili spolnim stereotipima važna i dobrodošla, ali ne ukoliko se u polemici koriste uvrede, ponižavanja i omalovažavanja na osnovi spola.

Ponovo podsjećam da je još u travnju 2002. godine Parlamentarna skupština Vijeća Europe usvojila Preporuku o predstavljanju žena u medijima (Preporuka 1555 (2002)) kojom se Vlade zemalja članica, među kojima je i Republika Hrvatska, pozivaju da osude seksizam. Premijerka Vlade RH to je i učinila.

Žene u hrvatskim tvrtkama rijetko doguraju dalje od srednje razine menadžmenta

Posted on by sdadmin

Teorija domaćeg Ustava kaže da su muškarci i žene ravnopravni građani. Svakodnevna hrvatska praksa i statistika pokazuju da žene na svojim poslovima primaju 12 posto niže plaće od muških kolega, da ih u ukupnom broju nezaposlenih ima čak 174.832 ili 54,9 posto, da se manje od 10 posto žena nalazi u poslovnom svijetu na vodećim pozicijama, te da u hrvatskom tvrtkama rijetko doguraju dalje od srednje razine menadžmenta.

Nedavno istraživanje agencije Totus Opinionmetar pokazalo je da čak 88,7 posto ispitanika smatra da je u Hrvatskoj lakše napredovati muškarcima nego ženama, dok ih tri četvrtine vjeruje da na istim poslovima muškarci zarađuju veću plaću. Psihologinja prof. dr. Mirjana Krizmanić smatra da je ženama načelno teže uspjeti u životu nego muškarcima.

− Ženama je teže ih dva razloga. One uvijek rade dva posla, jedan na svojem radnom mjestu, drugi kod kuće, gdje moraju peglati, prati, kuhati… Drugi je razlog što se od žena uvijek traži više. One moraju na poslu biti točnije od svojih muških kolega, poprijeko ih se gleda kad uzmu bolovanje jer im se, primjerice, razboljelo dijete – ističe Mirjana Krizmanić. Ona pritom pravi razliku između napredovanja u politici i poslovnom svijetu.

− Politika je izuzeta od ovih pravila. U njoj se ne napreduje ni po sposobnostima, ni po znanju, nego po nekim meni nedokučivim kriterijima − navodi naša sugovornica.

Ljubomorna na djevojku

Predsjednica nevladine udruge B.a.B.e. Sanja Sarnavka ističe da se žene u svojoj karijeri testira potpuno različitim kriterijima nego muškarce. − Uzmimo na primjer Jadranku Kosor. Umjesto da se testira njezina sposobnost, prigovaraju joj da se usprotivila objavi turističkog spota s famoznom stražnjicom jer je stara pa je ljubomorna na djevojčino tijelo.

Nikada nisam čula da se muškarca dezavuira zbog godina. Što ih više ima, on je ugledniji i mudriji. Sa ženama je u javnoj percepciji, na žalost, drukčije – ističe Sarnavka. Ona upozorava da i one žene koje dođu na pozicije moći moraju prihvatiti model patrijarhalnih pravila žele li uspjeti.

{slika}

− U Hrvatskoj je, na žalost, još uvijek teško uspjeti na drukčiji način – zaključuje Sarnavka. Izvršna direktorica Centra za ženske studije Rada Borić bježi od stereotipa da je ženama teže uspjeti u životu, ali slaže se da u prostoru javnog djelovanja – bilo da je riječ o ekonomiji ili politici – postoji neravnomjerna podjela moći u našem društvu.

− Iako postoje zakonski okviri, ne potiče se istinska rodna ravnopravnost – smatra Rada Borić. Ona stereotipom smatra ocjenu da ženu moraju “gurati” muški kolege da bi ona uspjela.

− Dok god imamo uspješnih direktorica, kao što je Gordana Kovačević, ili vrsnih političarki, poput Vesne Pusić, takva ocjena ne stoji. Jednako tako, premijerka Jadranka Kosor sigurno nije “gurnuta” na poziciju u smislu poticanja ravnopravnosti spolova. Možda bismo rekli da su je “dečki” gurnuli zato što su se bojali u kakvom je stanju državu ostavio jedan njihov kolega muškarac.

K tomu, morate se složiti, nitko u tom trenutku u HDZ-ovoj garnituri i nije bio sposobniji od nje – zaključuje ona, izražavajući nadu da će žene – kreativne, sposobne i odgovorne kakve već jesu – sve manje pristajati na diskriminaciju, kako u poslu tako i u politici.

 

{slika}

ŽELJKA ANTUNOVIĆ – potpredsjednica Sabora, članica predsjedništva SDP-a, bivša ministrica obrane u Vladi premijera Ivice Račana.

GORDANA KOVAČEVIĆ – predsjednica Uprave Ericsson Nikole Tesle, najuspješnija hrvatska poduzetnica u 2009. godini.

LJERKA PULJIĆ – izvršna potpredsjednica Agrokora, u izboru ‘Lidera’ proglašena najmoćnijom ženom hrvatskog biznisa.

VESNA PUSIĆ – predsjednica Nacionalnog odbora za pregovore s Europskom unijom, bivša predsjednička kandidatkinja.

JADRANKA KOSOR – prva hrvatska premijerka, na položaj predsjednice Vlade došla po nalogu njezina prethodnika Ive Sanadera.

 

Bosnian Girl postala je univerzalna priča

Posted on by sdadmin

Sarajevska umjetnica, osim što spada u uski krug umjetnika iz postkomunističkih zemalja koji su ostvarili respektabilnu prisutnost na međunarodnoj sceni, autorica je rada Bosnian girl iz 2003, koji je stekao ikonički status među umjetničkim radovima iz postkomunističkih zemalja. Bosnian Girl je crno-bijela fotografija, portret umjetnice preko kojeg je ispisan grafit koji je ostavio nizozemski vojnik na zidovima barake u Srebrenici: No teeth…? A mustache…? Smel like shit? Bosnian Girl! Izravnost umjetničkog rada izvela ga je iz uobičajenih uskih okvira recepcije suvremene umjetnosti te je u formi postera, plakata, razglednica zaživio kao javni izložak na ulicama Sarajeva, Berlina, Frankfurta, Leipziga, Graza… Iako njen umjetnički opus obuhvaća niz drugih medija, poput kratkih filmova i site specific akcija te tretira čitav niz tematika koje nadrastaju uski društveni okvir postkomunizma, angažiranost umjetnika iz istočne Europe nezaobilazna je tema.

U ovoj se tematskoj izložbi, uostalom kao i nizu drugih izložbi na temu suvremene umjetnosti iz zemalja istočne Europe, tvoj rad ‘Bosnian Girl’ nanovo nalazi u poziciji jednog od glavnih izložaka. Kako danas, s relativnim odmakom, gledaš na svoj vjerojatno najpoznatiji rad?

Proces nastanka tog rada bio je veoma emotivan, na neki način čak i bolan. Noć prije nego što su se plakati prvi put trebali pojaviti na ulicama Sarajeva (11. srpnja 2003, na godišnjicu pada Srebrenice) imala sam ogromnu tremu. Zaista nisam bila sigurna u to što sam napravila i kakve reakcije mogu očekivati. Na plakatu je moj lik i osjetila sam svu ranjivost objekta kojim se sam rad i bavi… Upravo ta ranjivost me prestrašila. Ali onda se dogodilo nešto fantastično, ‘Bosnian Girl’ je prestala biti ja i postala je upravo ono što sam i željela, bilo koja djevojka, žena…

{slika}

Taj plakat je postao jedna univerzalna priča. U početku je bilo čudno kako ‘Bosnian Girl’ komunicira sa svima i kako se pojavljuje svuda, od T-shirtova u Japanu do magneta za hladnjake koje netko izrađuje i zatim prodaje na eBayu. Već odavno sam se navikla na uspjeh tog rada i na to da će on ostati najbitniji rad koji sam napravila.

Imaš li dojam da u međunarodnim okvirima uvijek postoji jedan nivo očekivanja, poput onog da umjetnici s prostora istočne Europe moraju biti angažirani?

Svaki okvir nameće neka očekivanja, a istina je da se od umjetnika koji dolaze iz istočne Europe očekuje da budu angažirani, tj. da se bave temama koje su još uvijek svježe, kao što su identitet, integracije, ratovi, politika itd… Ali svaki umjetnik, prije svega, ima odgovornost prema sebi. Kada počneš lagati u umjetnosti, to se jako brzo osjeti. Ja sam 2007. napravila film koji se zove ‘Šta ja znam’ (op.a. prikazan na venecijanskom festivalu; najbolji kratkometražni film na Zagreb film festivalu) i koji je zapravo niz ljubavnih priča. Mnogi kustosi obuzeti ‘velikim očekivanjima’ bili su razočarani jer jednostavno u tom radu nisu vidjeli ‘Bosnian Girl’. Tu direktno nije bilo politike, rata, autoreprezentacije, tj. nije ih bilo samo na prvi pogled. Na svu sreću, uvijek postoji i ona druga, neopterećena strana, a taj film je pohvaljen i prepoznat kao prirodan kontinuitet mog djelovanja. Sad me jako zabavlja kad osjetim da netko od tih ‘opterećenih’ upravo preko tog rada pokušava sublimirati strahote rata ili potrage za identitetom. Fantastična su upravo ta različita čitanja stvari…

Tvoj iskorak na umjetničku scenu dogodio se upravo kroz taj angažirani društveni okvir, no svakako bi bilo reduktivno govoriti o tvom opusu isključivo kroz taj okvir.

Često spominjem tu fazu koja je krenula upravo nakon plakata ‘Bosnian Girl’. Meni je osobno bilo neophodno da se ‘povežem’ sa sobom otprije rata. Budući da je moj život svakako nepovratno podijeljen na ta tri dijela – prije, za vrijeme i nakon rata – bilo mi je jako bitno da te tri cjeline povežem u jednu. Počela sam se prisjećati sebe otprije i stvari koje su mi bile bitne prije rata. Tako je i nastao autoportret ‘Sorrow’.

Autoakt ‘Sorrow’ nastao je kao reinterpretacija poznate Van Goghove litografije, na kojoj je prikazana umjetnikova ljubavnica Sien. U tvom opusu jasno je naznačio intimniji i komorniji ton. Mijenja li se tu fokus ili se radi o umjetničkom srastanju?

Upravo mi je taj rad (Sorrow) pomogao da se oslobodim očekivanja o kojima smo prethodno govorili. Zahvaljujući njemu, shvatila sam da tzv. angažirana umjetnost ne dolazi iz moje pozicije žrtve, već iz senzibiliteta koji sam imala i prije rata, kada sam kao dvanaestogodišnja učenica umjetničke škole proučavala priču o umjetniku i njegovom modelu, o muškarcu i ženi, o načinu na koji ih je društvo odvojilo, tj. spojilo, o tragediji njihovih sudbina, o samoći svakog pojedinca i o povijesti koja je sklona da poravna emocije i ostavi samo suhe činjenice.

 

Hope Powell: žena u muškom svijetu nogometa

Posted on by sdadmin

Hope Powell je trenerica engleske ženske nacionalne nogometne repke. Ona je prva ženska nogometna trenerica, odnosno prva žena, kojoj je UEFA dodijelila Pro licencu (prva kategorija), što ju svrstava u sam vrh nogometnog svijeta. To je najviša trenerska kvalifikacija, a kriteriji procjene sposobnosti vrlo su visoki.

Powell je rođena je 8. studenog 1966. godine u Londonu. Kako sama kaže, nogomet je počela igrati kao mala s braćom na ulicama rodnog grada. Prisjeća se kako je 1978. godine, svaki dan po povratku iz škole, gledala Svjetski nogometni kup. Očarale su ju snimke nogometnih fanova i stadiona, a kad bi utakmice završile, žurila bi van isprobati neke od trikova koje je vidjela na televiziji. Strast prema nogometu održala se i u srednjoj školi. U početku je nogomet voljela zbog igre, no kasnije je postao i više jer, kako kaže, kroz sport se proširuje krug ljudi koji znate te stječete prijatelje. Voljela se natjecati i – biti najbolja.

Kao igračica uživala je mnoge uspjehe – za Englesku je prvi put igrala sa samo 16 godina.  1995. godine nastupila je na FIFA Ženskom svjetskom kupu, prvom pojavljivanju engleske ženske reprezentacije na Svjetskom kupu. Kao trenerica, pak, radi od svoje 19. godine, no o pozivu koji joj je ukazao veliku čast, da bude prva ženska ‘full-time’ trenerica 1998. godine, morala je par dana razmisliti.

Danas je tu gdje je, svoj je tim dovela do mnogih uspjeha (2001.- Europsko prvenstvo; četvrtfinale Europskog prvenstva 2005. godine;  Europsko prvenstvo 2009. godine), a na pitanje o tajni uspjeha, odgovara da – tajne nema.

Ključ dobre igre smatra komunikacijom, sposobnošću da utječe na igračice i uključi ih u igru. Kako sama kaže, ljudi trebaju strast i želju da uče.

Powell je, zbog svojih velikih uspjeha, 2002. godine primila i OBE (Order of the British Empire), a godinu dana kasnije uvrštena je u Kuću slavnih engleskog Nacionalnog muzeja nogometa.

Možda je Ron Atkinson, bivši nogometni igrač i menadžer, trebao bolje razmisliti kada je izjavio da bi “žene trebale biti u kuhinji, diskoteci ili butiku. Ali ne u nogometu.” Svima je jasno da je pogriješio, i to jako!

Petnaest godina (ne)provedbe Pekinške deklaracije

Posted on by sdadmin

Međunarodna nevladina organizacija European Women’s Lobby (EWL) objavila je nedavno analizu i procjenu dosadašnjih učinaka i načina implementacije Pekinške deklaracije i akcijske platforme o ženskim ljudskim pravima. Prilikom 15. godišnjice deklaracije te 10. godišnjice akcijske platforme, EWL si je za cilj postavio ne samo analizu pomaka i pozitivnih promjena postignutih u zadnjem desetljeću, već je upozorio i na značajne  propuste i područja koja danas od aktivistica i aktivista zahtjevaju mnogo veći angažman i pažnju.

Jedno od takvih zapostavljenih područja je seksualno i drugo rodno uvjetovano nasilje nad ženama. Nažalost, još uvijek ne postoji odgovarajući zakonski okvir za zaštitu žrtava i borbu protiv seksualnog nasilja na europskoj razini. Nema dovoljno političke volje da se to pitanje eksplicitno zakonski regulira. Drugo područje koje će se u budućnosti morati postaviti u fokus aktivističkog rada je medijska edukacija i način prenošenja informacija u medijima. Medijska su pitanja od posebnog značaja u sprječavanju širenja diskriminirajućih stereotipa i senzibiliziranju društva za položaj i potrebe ranjivih i manjinskih društvenih skupina.

Ipak, izvještaj  EWLa ulijeva nadu u mogućnost sve temeljitijih i bržih promjena položaja žena na drugim područjima. Pekinška deklaracija i prateći akcijski plan pokazali su se posebno uspješnima u regulaciji i uspostavljavanju propisa koji su znatno poboljšali konkurentnost žena na tržištu rada, posebno u državama članicama Europske unije. Europska komisija osnovala je također Europski institut za ravnopravnost spolova sa sjedištem u Vilniusu s ciljem pružanja potpore u osmišljavanju novih zakonskih regulativa za poboljšanje ekonomske situacije žena, provođenja relevantnih edukacija i seminara u svim državama članicama te promocije ženskih ljudskih prava u Europi.

Unatoč općenitom poboljšanju ekonomske situacije žena, utvrđeno je da one još uvijek zarađuju u prosjeku 17,4% manje po satu nego muškarci. EWL ukazuje na goruću potrebu da se vlade što prije pozabave zabrinjavajućim razlikama u primanjima između muškaraca i žena te pokušaju osmisliti gospodarske strategije kako bi se konačno prebrodio ekonomski jaz među spolovima. Posebno sada, za vrijeme duboke gospodarske krize, ta će pitanja biti od sve veće važnosti za sve europske države.

EWL će i dalje pratiti implementaciju Pekinške deklaracije. Puni tekst izvještaja o provedbi Akcijskog plana koji je pripremila nevladina organizacija EWL možete pronaći na adresi: http://www.womenlobby.org

Izvještaj je dostupan na engleskom i francuskom jeziku.

Cenzura o putu Hrvatske prema EU

Posted on by sdadmin

Kakav je put Hrvatske i zemalja u regiji prema članstvu u EU, kako se zapadni “uljuđeni” kapitalizam na istoku i jugoistoku Europe izrodio u divlji kapitalizam zasnovan na turbo neoliberalnom modelu privatizacije.

Gdje je nestao sadržaj političke demokracije, politička odgovornost i kultura, zašto cvjetaju korupcija i kriminal, a urušava se socijalno osjetljiva država.

Gost večerašnje emisije “Cenzura” je prof.dr. Anđelko Milardović, ravnatelj Centra za politološka istraživanja, autor knjige “Zapadni balkon”.

Emisija se realizira u produkciji Udruge za promicanje ljudskih prava i medijskih sloboda “CENZURA PLUS” uz potporu Nacionalne zaklade za razvoj civilnog društva, a emitira se u petak u 21:00h (reprizno u subotu), na TV Jadranu. Emisiju Cenzura možete pratiti i na Max TV-u i B Net-u, a idućeg tjedna na internet televiziji Smart TV, www.smarttv.com. te na drugim lokalnim televizijama u Hrvatskoj.

Politika privatnosti

Copyright 2024. Libela.org