sdadmin

Nije prošao ni puni tjedan od Dana opaljene guze, a priča o Jadrankinom ustanku protiv turističkog seksizma već je zahvatila visoku politiku, gospodarsku strategiju, ljudska prava i lingvističku arheologiju. Ovo zadnje je zapravo sasvim slatko i korisno – I. Bešker je iskoristio povod i filigranski naštrikao poučnu pričicu o porijeklu riječi guza.

No, ako pustimo ostale svemirske probleme po strani i vratimo se na početak, tj. na tu pozadinu koja nas je inspirirala na silnu gomilu rasprava, u čemu je kvaka? Zar je Jadranka Kosor toliko posebno čeljade, da njeno ‘ne sviđa mi se uloga guze u spotu’ obavezno ispada cjepidlačenje oko nevažnog detalja? Je li ta guza toliko lijepa, da se može oprostiti svako njeno ukazanje? Ili je ženska bikini zona (i pramac i krma) zaštitni znak svih glavnih konkurentskih turističkih spotova? 

Čak i ako je na sve to odgovor ‘da’, Jadranka još uvijek ima pravo reći ‘ne sviđa mi se’. Žena nije naredila da se guza izbaci ili sakrije u spotu, već je jednostavno izrazila svoje osjećaje nakon gledanja turističkog ‘remek djela’. I njeno mišljenje i osjećaje, kao i svačije, treba poštovati. Nažalost, izgleda da je jednostavnije čekati u zasjedi pa naskakati na svaki Jadrankin izraz ljudskosti, nego saslušati i pokušati razumjeti, ali to je već opći problem naše tolerancije prema drugačijem stavu.

Nego, ajmo (koliko god to teško bilo) ponovno natrag do stražnjice. Dakle, ta guza koja je kod Jadranke izazvala otpor, ne fali vam nešto u vezi nje? Na primjer – faca. Ekipa koja je imala prste u izradi spota spominje kako je u propagiranju turizma žensko tijelo u bikiniju normalna pojava diljem svjetskih ekrana. Moguće, ali koliko vidim, konkurencija uglavnom prikazuje žensko tijelo kao cjelinu. Eto, recimo, crnogorski spot (http://www.youtube.com/watch?v=ig17x6O8TjM ) ima čak dvije žene na plaži. Ali, nekako su kompletne, trodimenzionalne, žive – em su cijele, em gledaju, em se mrdaju. Ukratko, ostavljaju dojam likova, a ne napuštenih, amputiranih guza koje čekaju svoje vlasnice (ili ‘vlasnike’). Možda naši marketing-majstori vjeruju kako turisti strepe od ženskog lica pa im se u spotu nudi samo siguran, stražnji prilaz ženskoj ljepoti? Ili je zapravo obrnuto, ti isti majstori se boje pogledati svojim turistima u lice, upoznati ih i ponuditi im nešto originalno, skrojeno baš za njih? Netko je u svakom slučaju kukavica i/ili ljenčuga.

Kad se sve zbroji i oduzme, Jadranka je napravila odličan potez. Razgolitila je (namjerno ili slučajno) svo bogatstvo duha i bezgraničnu originalnost HTZ-ovskih ljudi koji nas prikazuju svijetu. Nažalost, ispalo je da su naši turistički vizionari zapeli u stoljeću šestom i lijeno i tupo se drže prve formule koja je (možda nekome) tada predstavljala turizam: more-sunce-iće-piće-žene.

Dijagnozu je najbolje postavio jedan moj bivši večernjakovski kolega koji veli da ‘naši marketinški magovi istu bocu vina i iste tanjure koriste već desetak godina’. (Guza bi se ipak malo promijenila u tom periodu pa su morali naći novu.) To će reći, spot je jednostavno glup, dosadan i toliko stereotipan, da se čini kako se za njegovu razradu potrošilo najviše pet i pol sekundi, i to u pauzi između jutarnjih trač-kava br. 2 i br. 3. Nekakav direktni poslodavac dotičnoj kreativnoj ekipi, ne bi smio biti blag kao Jadranka. Trebao bi jasno i glasno reći:  ‘Sjedni, jedan. Do sutra hoću novi spot. Pare već imaš, sad hoću rezultate. I ovaj put, gledaj u oči.’