Platforma 112: Kaznite one koji ljudska prava krše, a ne one koji ih štite!

Potaknuta prošlotjednom nepravomoćnom presudom Draganu Umičeviću, volonteru udruge Are You Syrious?, Platforma 112 izražava zabrinutost zbog pritisaka koje Ministarstvo unutarnjih poslova kontinuirano radi na aktiviste, volontere i sve one koji solidarno pomažu i pružaju podršku izbjeglicama. Posebno brine to što je MUP u tužbi privatnoj osobi zatražio zabranu rada organizacije za koju je volontirao.

Prije nekoliko mjeseci građani i građanke ove zemlje mogli su svjedočiti pozivima na obavijesne razgovore aktivistima u vrijeme održavanja konferencije za medije na temu policijskog nasilja nad izbjeglicama. Danas već imamo nepravomoćnu presudu, netransparentno komuniciranje informacija, ali i onemogućavanje rada neovisne nacionalne institucije za ljudska prava, Pučke pravobraniteljice, prilikom pristupa podacima potrebnima za provođenje ispitnih radnji.

Sužavanjem prostora za djelovanje civilnog društva i uopće svih onih koji javno iskazuju kritiku politika i praksi vladajućih podrivaju se demokracija i temeljna prava. Također, podriva se i vladavina prava, pa umjesto da se provedu istrage i ozbiljno shvate upozorenja Povjerenice Vijeća Europe za ljudska prava, UNHCR-a i drugih relevantnih institucija i organizacija, MUP i dalje ustraje na kršenju nacionalnog i međunarodnog zakonodavstva. Upravo su ova upozorenja znak kako aktivisti, volonteri i svi drugi koji pomažu izbjeglicama ne samo da iskazuju elementarnu ljudskost, solidarnost i podršku onima u nepovoljnom položaju, nego to čine uz poštivanje zakonom propisanih pravila.

Nažalost, Hrvatska nije usamljena u ovakvim praksama među zemljama Europske unije, budući da prijetnje, sudske postupke i kažnjavanje onih koji pomažu izbjeglicama možemo vidjeti i u drugim državama članicama, kao što su Mađarska, Grčka, Italija, Francuska, i dr. Mađarska je tako već godinama primjer zemlje koja uz kršenje prava izbjeglica pokušava kazniti i onemogućiti rad onima koji pomažu izbjeglicama, što je dovelo do toga da je prošlog mjeseca Europski parlament izglasao aktivaciju izvanredne procedure koja štiti demokraciju i građanske slobode. Vladajući u Italiji također su odlučili kažnjavati solidarnost, a otišli su toliko daleko da su pritvorili gradonačelnika Riacea, grada koji je godinama bilježio uspjehe i kvalitetu integracije stranaca te otjerali ljude koji su se tamo nalazili. Solidarnost koja se proklamira kao jedna od temeljnih europskih vrijednosti sve više gubi smisao, a Hrvatska se pridružuje zemljama koje kažnjavaju solidarnost i sužavaju prostor slobode udrugama koje štite ljudska prava. 

Platforma 112 osuđuje ponašanje Ministarstva unutarnjih poslova i Vlade RH koji pokušavaju zastrašiti pa i kriminalizirati prvo ljude u pokretu, a potom i sve one koji tim ljudima pružaju podršku.  Postavlja se pitanje i tko će zaustaviti druga kršenja ljudskih prava, ako se već sada vidi kako MUP niti ne odgovara na upite neovisnim institucijama koje traže odgovore. Također, Platforma 112 poziva premijera Plenkovića i ministra Božinovića da hitno zaustave ove intenzivne napade MUP-a na organizacije za zaštitu ljudskih prava, omoguće istrage nezavisnih institucija te kazne one koji ljudska prava krše, a ne one koji ta prava štite.

Feministički pokret za rušenje kapitalizma, 1. dio

Ovo je prvi dio iz dvodjelne serije o antikapitalističkom feminizmu u Južnoj Americi, na osnovu brojnih koncepata i analiza do kojih smo mogli doći u SAD-u. Drugi dio će uključiti tekst u obliku pamfleta za preuzimanje i dijeljenje.

Na kraju ovog prvog dijela naći ćete rječnik termina.


I. Feminizam je sazrio  

U svibnju 2018., dok je kopnila zima u Santiagu u Čileu, počelo je rasti nešto novo. Na svakoj površini osvanuli su grafiti, a na zidovima plakati zalijepljeni ljepilom domaće izrade,  poput lišća na zemlji. Svakom stanovniku Santiaga to je poznat prizor; označava početak novog ciklusa borbe jednog od najvažnijih društvenih pokreta.

Studentska pitanja su dobro reprezentirana, no ugledat ćete i slogan podrške Mapuche političkim zatvorenicima ili plakat koji oglašava posljednji dan borbe Coordinadora Nacional de Trabajadores y Trabajadoras No+AFP (koalicije organizirane protiv korumpiranog čileanskog mirovinskog sustava). Ako pogledate pobliže, primijetit ćete pomak u temama, tonu i učestalosti: u porastu je feminizam, i premda ima mnogo poruka o sestrinstvu, zaoštrene su snažnom ljutnjom usmjerenom na one u čijim je rukama patrijarhalna moć protiv žena u ovoj zemlji.

NO es NO. YO TE CREO. PRACTICA LA VENGANZA.

NE je Ne. Vjerujem ti. Prakticiraj osvetu.

{slika}

Spomenik u parku u centru grada s crvenim grafitom i plakatom – “Prakticiraj osvetu!” (“Practica la Venganza”)

Kada ujutro idem na posao, naletim na prosvjedne povorke ili na dokaze o nedavnom događanju. Nije neobično čuti odjeke udaljenih bubnjeva niz široke ulice centra grada. Na društvenim mrežama prijatelji i poznanici objavljuju poruke koje su se transformirale iz oprezne zabrinutosti u deklaracije: “Je li kampus u centru okupiran?”, “Je li UCEN preuzet?”, “Institut Arcos u feminističkom štrajku”. Svakog tjedna vidim novu kolekciju feminističkih transparenata (bannera) okačenih na ograde najznačajnijih institucija u Santiagu. Na sveučilištima se organiziraju feministički štrajkovi i, zapravo samo se čini da je tek počelo.

II.  Dolazi plima

Kada sam došla u Santiago 2015., bila sam pod dojmom čileanskog feminističkog pokreta. Kao Amerikanka, naviknuta na umjerene, anemične pokrete u SAD-u, nisam bila spremna svjedočiti ogromnom broju ljudi koji se mobiliziraju zbog gotovo svakog razloga. Divila sam se raznovrsnosti organizacija na marševima i fotografirala sam svaki slogan. Oduševljena prizorima očeva koji nose djecu na ramenima tijekom prosvjeda protiv rodno uvjetovanog nasilja. Bila sam uvjerena da prvi put u životu svjedočim snažnom, ujedinjenom feminističkom pokretu. Trebalo mi je nekoliko godina da shvatim da sam promatrala očima svog političkog iskustva u SAD-u: ono što sam smatrala razvijenom manifestacijom feminističke snage, u stvarnosti je bilo prilično rascjepkano. Iza scene, u svakoj sferi ljevice bujali su konflikti. Većina organizacija se borila da promijeni vlastitu internu seksističku kulturu (s manjim ili većim uspjehom), dok su druge eksperimentirale s novim političkim formama i idejama. Mnoge radikalne žene napustile su tradicionalne ljevičarske organizacije, često kako bi se pridružile ili pokrenule odvojene feminističke projekte. Bilo je to vrijeme velike nestabilnosti, ali i vrijeme golemog političkog potencijala. Frustracija i bijes koji su osjećale žene, trans osobe i queer osobe očito su se pojačali, no napetost je još tražila put do masovnog, narodnog pokreta. Svi su mogli osjetiti da nešto dolazi, no nitko nije bio siguran koja će kombinacija događaja naposljetku buknuti. Čak i sada, kada se podigao taj plimni val, feministikinje se još muče kako bi analizirale trenutak u kojemu su se pronašle. Ovaj će proces bez sumnje trajati, no mislim da postoji nekoliko bitnih faktora koje možemo identificirati: promjena u globalnoj feminističkoj vidljivosti, paralelni uspon drugih društvenih pokreta, te pritisak koji osjećaju svi Čileanci/Čileanke te starosjedilački narodi uzrokovan primjenom neoliberalnih politika koje su se institucionalizirale nakon povratka demokracije.

Kao prvo, ljudi u Čileu su vrlo svjesni međunarodnih političkih trendova, posebno onih u drugim zemljama španjolskog govornog područja. Stoga ćete u čileanskom feminističkom pokretu vidjeti značajan porast reagiranja na globalne događaje.

Američki #metoo pokret ima svoj ekvivalent u Španjolskoj – #yotecreo (“Vjerujem ti”), koji je u skladu s čileanskim povijesnim funas – taktikom u kojoj se ljudi okupe oko domova javnih osoba kako bi ih prokazali i posramili zbog kršenja ljudskih prava ili patrijarhalnog nasilja.  Izvorno poznata kao escrache, ovu taktiku je sredinom 1990-ih razvila argentinska organizacija HIJOS, koja se sastojala od djece “nestalih” tijekom diktature, te je usvojena u mnogim drugim zemljama.  Funas ili escraches su oruđa koja ljudi koriste kada ne vjeruju u druge oblike postizanja pravde, što je šest slučaj u vezi pojedinaca koji su izbjegli kazneni progon zbog onoga što su činili tijekom vojne diktature. Ovo se često primjenjuje na zlostavljače koji, zbog izostanka društvene intervencije, često slobodno žive i nastavljaju perpetuirati nasilničko ponašanje, a da ne iskuse nikakve društvene ili pravne posljedice.

U današnje vrijeme, funas su postale digitalne, a mlade žene hrabro na društvenim mrežama objavljuju fotografije svojih lica u modricama uz eksplicitna svjedočanstva o zlostavljanju. Na udaru su slavne osobe, glazbenici, političari, ali i bivši partneri, prijatelji, poslovni suradnici i kolege. Mlade Čileanke objavljuju imena zlostavljača i dijele screenshote. Te fotografije prikazuju intimne povrede uz selfije nasmiješenih muškaraca s optužujućim naslovima: SEKSIST. NASILNIK. SILOVATELJ. Još jedan uobičajeni opis je “macho de izquierda” (seksist ljevičar)”, koji se koristi za prozivanje muškaraca na ljevici koji pokazuju isto antifeminističko ponašanje kao i njihovi desničarski neprijatelji.

Funas ne služe samo tome da učine vidljivom svakodnevnu borbu mladih žena, već i da stvore društvene i političke posljedice onima koji to zaslužuju. Jasno je da za počinitelje rodnog nasilja više neće biti milosti: ni u školi, ni na poslu.  A zasigurno ne u političkom prostoru.

{slika}

“Che [Guevara] na ulici, Pinochet kod kuće. Zvuči poznato? Source: @RevueltaVioleta

Poziv u rat protiv mizoginističkog nasilja, slogan #NiUnaMenos (“Niti jedna [žena] više”) originalno potječe iz Argentine, a Čileanke su ga prepoznale budući da im je itekako poznat ogroman razmjer femicida. Kod kuće ili vani, čini se da svaki tjedan donosi nove naslove o ženama koje su ubijene zbog ljubomore nasilnika ili za kaznu što su iskoračile iz tradicinalnih granica koje im je nametnulo društvo u kojemu žive. Primjerice, 25. lipnja 2018. obilježile smo dvogodišnjicu ubojstva Nicole Saavedra, mlade lezbijke iz seoske, religiozne zajednice, koja je bila oteta, mučena i ubijena od nepoznatih počinitelja. Članovi obitelji i feministička mreža su izjavili da misle kako je istraga Nicoline smrti bila zanemarena zbog toga što se životi žena, posebno lezbijski ne smatraju bitnim. To je nešto s čim se Čileanke stalno susreću – s otporom vlasti i medija kada inzistiraju na femicidu kao zasebnoj kategoriji zločina kojeg se ne može razumjeti niti pobijediti na isti način kao druga ubojstva.

{slika}

“Tko je ubio Nicole Saavedru?” Photo: @ledezma_x

Stalne teme obiteljskog zlostavljanja, seksualnog nasilja i femicida su u opisu rada organizacija kao što su Red Chilena Contra la Violencia Hacia las Mujeres (mreža posvećena iskorjenjivanju nasilja protiv žena i djevojčica) i Coordinadora #NiUnaMenos (NUM), koje su uspješno pokrenule masovnu mobilazaciju 2016. i 2017.  U svibnju 2018., pokrenut je “marš protiv kulture silovanja” kao reakcija na izvještavanje o silovanju mlade žene od strane nogometnih navijača te na užasno silovanje i ubojstvo dvogodišnje djevojčice od njenog ujaka. Priča o smrti djevojčice Ambar preplavila je medije, ne samo zato što je užasna, već i zato što je poslužila kao snažan podsjetnik da je polovica žrtava seksualnog nasilja u Čileu mlađa od 14 godina. Nažalost, vijesti o ubojstvima žena i djevojčica, čak i one najmučnije, publika brzo zaboravi. Za mnoge je borba protiv apatije i rezignacije i unutarnja i vanjska borba. U Čileu, sjećanje nije samo osobna refleksija. To je politički proces kojemu je svrha spriječiti gubitak kolektivnog znanja i sačuvati sjećanje na mučenice/ke. Suvremene feministkinje koriste politizaciju memorije na isti način na koji su to radile prijašnje generacije pod diktaturom: odavanjem počasti žrtvama femicida kroz političku i umjetničku borbu.

{slika}

Memorijalni patchwork ili Arpilllera žrtvama femicida u Čileu 2017. godine. Arpilleras su sada simbol otpora u Čileu, nekada su ih radile žene iz radničke klase kako bi opisale život pod diktaturom. Tekst i fotografija: Giulia Dessi

Krajem 2017., borba protiv femicida i rodno uvjetovanog nasilja spojila se s pokretom za prava imigranata/kinja nakon smrti Joane Florvil, mlade Haićanke koja je bila optužena za zanemarivanje svoje male kćeri i potom uhapšena i držana u pritvoru do svoje smrti koja je nastupila nakon 30 dana. Kao nova imigrantkinja koja nije znala španjolski, Joane je bila u iznimno ranjivoj poziciji, u nemogućnosti da objasni svoje djelovanje policiji ili da se brani od optužbi. Njezin je zločin bio to što je crna migrantkinja i majka u zemlji koja ju je odmah “prepoznala” kao  uljeza i neprijatelja. Joane nije bila ni prva ni zadnja migrantkinja koja je patila ili umrla od ksenofobne diskriminacije, ali njezin je slučaj postao iznimno poznat i njezino uplakano lice dok ju odvode u lisicama postalo je simbol okrutnosti čileanske države prema sve većoj populaciji migranata – pojačanoj rasizmom i mizoginijom. Joane pamti njena crkva, njena zajednica, njen partner, također migrant s Haitija, koji je dao dirljiv intervju prošlog svibnja, izjavivši: “Čile me je naučio patnji”. Ova tragedija i dalje pokreće one koji se bore za prava i uvjete migranata, kao što to pokazuje nedavno utemeljena edukacijska inicijativa Escuela Popular Joane Forvil – koja osigurava besplatne tečajeve španjolskog jezika za Haićanke. Sjećanje na Joane čuva i Coordinadora 30 de  Septiembre – promigrantska i antirasistička organizacija nazvana prema datumu na koji je Joane umrla u bolnici lišena pravde i ponovnog susreta sa svojom bebom. S novom zakonskom uredbom kojom Haićani podliježu još restriktivnijem imigracijskom procesu uvjeti će se za ovu ranjivu grupu samo pogoršati, a feminizam može pružiti perspektivu kroz koju je tu krizu moguće razumjeti i suprotstaviti joj se.

{slika}

Mural “U čast Joane Florvil” u četvrti Bellavista. Izvor: Civico

Teme kao što su nejednakost u plaćama, reproduktivni rad, prekarni rad kod kuće i na radnom mjestu, najviše je promovirala organizacija Coordinadora Nacional de Trabajadores y Trabajadoras No Más AFP (National No More AFP Workers’ Coordinator or No+AFP), masovna koalicija koja je bila organizirana kako bi reformirala i/ili zamijenila korumpirani mirovinski sustav koji je instaliran tijekom diktature. Premda nije odmah bio prepoznat kao feministička organizacija, ovaj pokret je istaknuo u prvi plan sindikalistkinje (između ostalih) i nije oklijevao ukazati na to kako su žene specifično diskriminirane u sadašnjem kapitalističkom sustavu s obzirom na rodno uvjetovanu razliku u plaćama i neplaćemi kućanski rad (samo 48.5% žena sudjeluje na formalnom tržištu rada i u prosjeku zarađuju 31.7% manje nego muškarci)

Ovaj pokret funkcionira na nacionalnoj razini, no strukturiran je po kvartovima i susjedstvima gdje susjedi i suradnici održavaju sastanke na kojima diskutiraju i planiraju borbu. Dok se feminističko krilo studentskog pokreta predstavlja kao mlado i transgresivno (balaclavas, body paint, performansi), žene iz No+AFP-a su manje ‘ekspresivne’ u svojem djelovanju. To ne znači da su manje agresivne u zahtjievanju svojih prava. Zapravo, mnoge od njih su iznimno aktivne u svojim lokalnim zajednicama, sindikatima i političkim partijama. Do napetosti dolazi kada se feminizam unutar radničkog pokreta i u poblaciones (lokalnim radničkim naseljima/zajednicama) isprepliće s feminizmom studentskog pokreta, koji je uglavnom no ne isključivo, nastao i razvijen u kontekstu najpolitičnijih škola i sveučilišta.

Zasigurno postoji ogroman jaz između iskustva siromašnih, ruralnih Čileanki i Čileanaca i onih koji mogu pohađati najbolja sveučilišta u glavnom gradu Santiagu, no zadatak je svakog društvenog pokreta da prepozna zajedničke karakteristike na kojima se mogu te grupe okupljati, povezivati kroz različita iskustva ili bez obzira na njih.

Neoliberalna politika, utemeljena u diktaturi i razvijena od strane narednih desnih vlada, itekako se odrazila na Čileanke/ce i starosjedilačke zajednice. Kada pogledamo iz ove perspektive, pokreti protiv privatizacije obrazovanja, privatizirane socijalne zaštite, zdravstva, neoliberalnih radničkih reformi te protiv državnog nasilja (posebno protiv starosjedilačkih naroda) mogu postići sve ako prepoznaju i djeluju u skladu sa svojim komplementarnim ciljevima.

Primjer takvog multisektoralnog pristupa je nacionalna organizacija Movimiento Salud para Todas y Todos (Pokret Zdravstvena Skrb za Sve, MSpT), koja ujedinjuje zdravstvene radnice/ke, studente/ice medicine i pacijente i pacijentice u zahtijevanju javnog zdravstva. Djeluju putem raznovrsnih kampanja, uključujući podršku Mapuche štrajkačima glađu pomažući im u medicinskom smislu, javne radionice zdravstvene edukacije, dekriminalizaciju i povećanje prava vezanih uz pobačaj). Jezikom čileanske ljevice, sektori su definirani kao područja borbe, kao što su rad, teritorijalna (utemeljena na zemlji i zajednici) i studentska prava. Multisektorizam podrazumijeva temeljitu cross analizu ovih društvenih pokreta i razvijanje odnosa solidarnosti među sektorima, putem multisektoralne podrške specifičnim zahtjevima.

Današnji multisektoralni pokreti odražavaju eksperimente i postignuća iz prošlosti, što je prepoznato u Revolución Pingüina (Pobuni srednjoškolaca 2006.) koja je otvorila vrata studentima da istraže dinamiku opresije u drugim sferama života. Ovo nasljeđe se jasno vidi u novijim političkim organizacijama kao što su spomenuti MSpT i feministička organizacija La Alzada, koja je proizišla iz studentskog pokreta i preusmjerila fokus svoje političke energije u radnički sektor, gdje nudi treninge antiseksizma i podržava sindikalnu borbu lokalnih radnica/ka i imigranata/kinja. La Alzada je bila jedna od organizacija osnovanih na sveučilištu s naglaskom na neseksističko obrazovanje što se oblikovala na periferiji studentskog pokreta, no postala je glavna snaga u oblikovanju svih borbi unutar sektora obrazovanja.

Studentski pokret se dokazao kao izuzetno fleksibilan, sposoban unijeti nove ideje i pretvoriti ih u praksu na takvoj razini da tradicionalna ljevica može samo gledati i zavidjet im. Jedna od tih ideja je bila “seksualna disidencija” – radikalan odgovor na neoliberalnu politiku inkluzije i raznolikosti (diversity). Unutar studentskog pokreta tu su ideju popularizirale grupe kao što je Colectivo Universitario de Disidencia Sexual (CUDS), koji “seksualnu disidenciju” opisuju kao “konstantan otpor dominantnom seksualnom sistemu, njegovoj ekonomskoj hegemoniji i postkolonijalnoj logici” te odbacuju ideju subverzivnih identiteta (gejevi, lezbijke, drag, trans, queer itd.) u korist subverzivne analize i akcije. Rezultat je inkluzivna, borbena politika koju nije lako ko-optirati ili institucionalizirati. Budući da se teorija i praksa seksualne disidencije razvila usporedno s razvojem studentskog feminističkog djelovanja, značajna je tendencija pokreta (koncentrirana u Santiagu) koja se opire trans-ekskluzivnom radikalnom feminizmu ili drugim regresivnim oblicima feminističke ideje. Taj je pozitivni utjecaj vidljiv na javnim okupljanjima i protestima na koje dolaze u većem broju trans i nebinarne feministkinje negoli što to možemo vidjeti u SAD-u.

Suvremeni feminizam u Čileu je osvježavajuće eksperimentalan i otporan, utemeljen na historijskoj lijevoj analizi, no otvoren za integriranje novih teorija i taktika kakve se pojavljuju na globalnoj razini. Održavajući fokus na klasnoj borbi i uvodeći u svoje analize lekcije naučene od crnog i starosjedilačkog feminizma, ova generacija je stvorila i otvorila prostor da odvede borbu mnogo dalje nego što se prije smatralo mogućim. Međutim, postoje brojne sile koje stoje u ideološkoj opoziciji feminizmu, koje nastoje sabotirati pokret kad god se ukaže prilika.

III. Kooptacija, fašizam i prijetnje iznutra

Prva prijetnja dolazi od Piñerine administracije, koja aktivno traži načine kako da oslabi i institucionalizira feministički pokret promoviranjem reformi pod parolom neoliberalne rodne ravnopravnosti. Predloženi projekti uključuju  ukidanje zabrane ponovne udaje unutar 270 dana nakon razvoda prvog braka, projekt “sala cuna universal” koji nudi majkama formalni, plaćeni rad brige o djeci, pravo na dojenje i pravo na pomoć u slučaju težih trudnoća, osiguranje dodatnih sredstava za prevenciju tinejdžerske trudnoće, itd.

To je “mrkva” kojom mašu onima ‘politički umjerenima’ dok “batinu” predstavljaju stroge nove politike kojima se dodatno kriminaliziraju migranti (posebno oni iz Haitija ili Kolumbije) i Mapuche (starosjedilački narod koji živi u srednjem i južnom Čileu te u nekim dijelovima Argentine) koji je u sukobu s čileanskom državom zbog pitanja autonomije i zemlje.

Piñerinu neoliberalnu strategiju moguće je vidjet kao “nježniji” institucionalni pristup u usporedbi sa fašističkim pozicijama suvremenih radikalno desnih političara kao što je kongresmen i propali predsjednički kandidat José Antonio Kast, čija je kampanja 2017., između ostalih, privukla podršku konzervativaca, libertarijanaca i umirovljenih vojnih grupacija. On zauzima tradicionalne konzervativne stavove protiv pobačaja i gej brakova, i izazvao je kontroverze kada je javno proglasio čileansku tansrodnu glumicu Danielu Vega “muškarcem” i izjavio u jednom intervjuu da ne bi oklijevao ubiti bilo kojeg kriminalca koji bi mu ušao u kuću. U paketu s s njegovim “zakon i red” pristupom ilegalnoj imigraciju i kriminalu, ovi stavovi ga čine likom koji inspirira fanove ultra-desnih grassroots  grupacija.

Premda je danas neprihvatljivo za političara da se otvoreno izjašnjava koa pinočeist, nije tajna da su mnogi ljudi na pozicijama vlasti bili aktivni podržavatelji militantne vlade i da su imali velike koristi (materijalne) od sudjelovanja u toj vlasti. No, fašisti “na ulici” nisu toliko rezervirani oko svoje nasilne agende i sve su nasilniji u svojoj mobilizaciji.  Uspon nacionalističkih i etno-suprematističkih pokreta u SAD-u i Europi dalo je čileanskim fašistima osjećaj legitimacije te predstavljaju prijetnju organiziranog političkog nasilja protiv crnih migranata i aktivnih feministkinja prema kojima nasilje sve više prelazi iz objava na društvenim mrežama u fizičko nasilje na ulicama.

Nažalost, konačna i možda najjača prijetnja dolazi iz samog pokreta koji je preplavljen ideološkim raskolima i borbama za moć. Nakon masovne mobilzacije 2016. koju je pokrenula,  Coordinadora NiUnaMenos (NUM) se raspala na komadiće.

Do prvog raskola je došlo zbog akcija jedne od većih grupa unutar Koordinacije – Pan y Rosas (Kruh i ruže), koja je stala u obranu člana partnerske političke organizacije  (Partido de Trabajadores Revolucionarios ili Revolcionarna radnička partija) optuženog za seksualno zlostavljanje.

Nakon oštrih reakcija za ovaj slučaj, pokušali su iskoristiti brojnost svoga članstva da natjeraju NUM da odbaci svoju potporu jednoj od zlostavljanih članica, Barbari Brito, koja je obnašala funkciju potpredsjednice Studentske federacije Sveučilišta u Čileu (FECh). Ovo sramno otimanje moći rezultiralo je njihovim izbacivanjem iz koalicije, no velike napetosti su ostale. Političke frakcije se okupljaju oko dvije glavne tendencije: feministkinje koje su promovirale i bile članice rodno mješovitih političkih organizacija i anti-organizacijse feministkinje koje odbijaju participaciju u rodno mješovitim organizacijama kao i u tradicionalnim ljevičarskim grupama i partijama. U ovom drugom zauzimaju tvrdu poziciju i idu toliko daleko da optužuju svoje protivnice da su “trbuhozborke” muških članova svojih organizacija. Atmosfera proizvodi toksičnu političku debatu punu nasilnih i osobnih napada.

Druga kriza se brzo razvila iz fune objavljene na Facebook stranici NUM-a. Jedan od silovatelja optuženih u toj objavi zaprijetio je tužbom  i umjesto da se kolektivno odgovori na ovu prijetnju, članica antiorganizacijske frakcije odlučila je da preda imena administratorica policiji. Ta se članica dogovorila sa silovateljem da se NUM javno ispriča za funu i povuče optužbe. Ostale pro-organizacijske feministkinje kolektivno su odlučile da ta koalicija više nije sigurno ili produktivan alat za njihove politike te su odlučile izaći iz koalicije.

Ovo se odrazilo na cijelu čileansku ljevicu, dok se paralelno događa konstantna poplava funas i nezadovoljavajući disciplinarni procesi transformativne pravde dijele ljevicu na manje grupe i uzrokuju dublji raskol. Za neke je dezintegracija NUM-a zasigurno veliko razočarenje, posebno nakon iskustva takvog oživljavanja feminističkog djelovanja. No, žene koje su otkrile političke afinitete navigirajući kroz brojne konflikte unutar NUM-a nisu klonule duhom. Naprotiv, neprijateljstvo koje su doživjele natjeralo ih je da izbruse svoju političku analizu i artikuliraju svježe alternative pozicijama i praksama kojima su suprotstavljene.  Ove lekcije se šire među preživljelim rodno mješovitim organizacijama tako da je, metaforički, prolivena krv u ovom teškom razdoblju oplodila tlo na kojemu je moguće stvarati novu fazu pokreta. Kada se prašina napokon slegla krajem 2017., neke feministkinje su se nastavile okretati prijateljskim grupama ili separatističkim prostorima, dok su se druge nastavile hvatati u koštac s projektom definiranja feminizma kao transverzalnog, multisektoralnog i daleko ambicioznijeg nego ikada prije.

{slika}

“Radnice protiv prekarizacije života” za vrijeme marša povodom Međunarodnoga dana žena radnica.  Source: El Grano

IV. Imenovanje trenutka

Stigli smo do siječnja 2018., s mozaikom društvenih pokreta, lijevih partija, kulturnih kolektiva, kvartovskih zajednica, politiziranih pojedinki/aca koji se repozicioniraju kako bi se suprostavili novom političkom krajobrazu dok se Piñerina vlada priprema da preuzme vlast.

Feministkinje su bijesne zbog imenovanja Isabel Plá (ultradesne ekstremistkinje protiv prava na pobačaj) na čelo Ministarstva žena i rodne ravnopravnosti, a Međunarodni dan žena se približava.  U tom kontekstu se Coordinadora 8 de Marzo (C8M) sastaje kako bi raspravile coyunturu  (kombinacija faktora i okolnosti koji opisuju situaciju u određenom društveno-politikom trenutku) čileanskog feminizma.

C8M je otvorena koalicija s jednostavnom misijom: okupiti različite društvene organizacije, sindikate, pojedine feministkinje u planiranju godišnjeg marša za Međunarodni dan žena. Svake godine, veteranke i pridošlice se okupljaju i dogovaraju oko zajedničke analize stanja feminističke borbe i identificiraju temu koja može ujediniti heterogeni i konfliktni pokret. Posljednjih godina u fokusu su bile smrtonosne posljedice patrijarhalnog nasilja sa sloganima poput “sve žene protiv svakog nasilja” i, naravno, #NiUnaMenos. No, imenovanje trenutka tako da progovara o svim ženskim borbama u svoj njihovoj različitosti nije lak zadatak.

Kao što će većina modernih feministkinja priznati, ne postoji univerzalno iskustvo ženskog života ili rodnouvjetovane opresije. Svaka pojedinka je jedinstvena intersekcija identiteta i njima pridruženih opresija, što je zaključak zbog kojega su neke feministkinje dijelile pokret u sve manje organizacije kako bi odvojile razine opresije. Dok god toksična dinamika koju proizvodi rasizam ili transfobija dijeli pokret, separatistički pristup je više nego opravdan. To znači da je snažan pokret neminovno onaj koji objedinjuje žene različitih iskustava u snagu sposobnu da se opire patrijarhalnoj moći na sistemskoj razini.  Feministikinje iz C8M, od kojih su mnoge bile uključene u prvotne konflikte iz ere #NiUnaMenos era, znale su da je izolacionistički separatizam bio ćorsokak za njihove političke ciljeve. Da bi izgradile pokret, za koji sve misle da je nužan, trebale su naći zajedničku nit koja objedinjuje živote svih žena radnica i rodnih disidenata/kinja: nešto što će okupiti ljude umjesto da ih razjedinjuje. U smjeru tog cilja, prihvatile su transverzalni feministički pristup.

Transverzalna politika je organizacijska metoda s ciljem generiranja kolektivnog identiteta u nehijerarhijskim koalicijama kroz različite pozicije svojeg članstva. Zapravo, upravo te razlike se smatraju resursom, jer tek kroz analizu problema iz različitih perspektiva moguće je doći do “istine”. Ova metoda zahtijeva izbjegavanje pretjeranog univerzalizma ljevice (koji poravnava razlike, često na etnocentričan i ekskluzionistički način) kao i pretjerani relativizam suvremenih identitarnih politika (koje su često esencijalističke i zamjenjuju kolektivni identitet individualnim). Nadalje, transverzalna politika nije u sukobu s intersekcionalizmom (analitičkim okvirom za razumijevanje intersektivne prirode sistema opresije i eksploatacije). Prije predstavlja primjenu ove teorije u okruženju inkluzivne koalicije. U knjizi  “Black Feminist Thought: Knowledge, Consciousness, and the Politics of Empowerment”, Patricia Hill Collins piše kako transverzalna politika pokazuje da možemo ostati ukorijenjene u jedinstvenim/specifičnim bitkama vlastitih grupa dok god nalazimo zajedničko tlo s ostalima koji imaju različita iskustva iste opresije. “Empatija, a ne simpatija, postaje temelj koalicije.” C8M bi trebao definirati dva zajednička terena kroz koje kanalizira ovu politiziranu empatiju. Iskustvo individualnog i strukturalnog nasilja te uvjete rada. Radni uvjeti se interpretiraju kao široki pojam, uz prepoznavanje da ženski rad ima brojne oblike, plaćene i neformalne, i da mora biti vidljiv svugdje gdje postoji. Ova je analiza otvorila vrata feminističkoj borbi na svim frontama, proširivši se na sve društvene pokrete pozicionirajući se protiv kapitalističke ekploatacije i državne opresije. To je omogućilo da se sam feminizam pozicionira kao zajednički teren koji ujedinjuje i oživi ljevicu u cjelini.

Koji bi slogan mogao progovoriti o zajedničkim uvjetima eksploatacije rada i nasilju u svoj svojoj raznolikosti manifestacija? Ove godine, C8M je odlučila, feministkinje će se mobilizirati pod sloganom “Protiv prekarizacije života” u solidarnosti s pozivom na međunarodni štrajk žena. Ova tema progovara o posljedicama 30-ogodišnje neoliberalne politike u Čileu, ustoličene nakon povratka demokracije. Premda nije uvijek eksplicitno uperena na žene, rezultati ovakve politike su dodatno obespravili grupu koja je historijski u podređenom položaju. Bez obzira radi li se o ženi Mapuche na njezinom drevnom teritoriju, o studentici ili o radnici, majci koja skrbi za djecu, dom i obitelj, ili imigrantkinji koja gradi novi život u stranoj zemlji, sve žene osjećaju posljedice intimnog i strukturalnog nasilja i sistemsko uzimanje njihove autonomije i resursa. U C8M su identificirali četiri područja u kojima ovaj slogan može proizvesti prepoznavanje povezanih borbi: rasizam i teritorij, plaćeni rad i socijalna sigurnost, seksualna i reproduktivna prava, te seksualna disidencija.

Ovogodišnji marš nužno povezuje teritorijalne organizacije poblaciones lokalne/zonske formacije NO+AFP-a, tipine ženske sindikate, brojne studentske feminističke, imigrantske organizacije kao što je ’30 de Septiembre’, i mnoge, mnoge druge, što u osnovi predstavlja cjelokupnu sliku društvenih pokreta u Čileu, ujedinjenih feminizmom.

Ovo približavanje borbi bilo je očito na Osmomartovskom maršu 2018., kada su nepregledne povorke feministkinja svih dobi, rasa i rodova preplavile ulice. Odlučila sam se pridružiti borbenoj imigrantskoj grupi i vikati s njima:  “Mujeres migrantes, la lucha está delante! (Migrantkinje, borba je pred nama!”)” i “Chilena o extranjera, la misma clase obrera! (“Čileanka ili strankinja, ista smo radnička klasa!”). Premda tada nisam mogla riječima izraziti sve to, mogla sam osjetiti da se dogodio značajan pomak, da se sile poslaguju. Nekoliko mjeseci kasnije, članice C8M-a su rekle da su već na prvom sastanku u siječnju znale da na sveučilištima raste nezadovoljstvo. Nekolicina ih je anticipirala taj feministički val, opisan kao feministički tsunami, koji je pomeo škole i sveučilišta diljem zemlje samo nekoliko tjedana poslije.

{slika}

____________________________________________________________________________
Bree Busk je američka anarhistkinja koja živi i radi u Santiagu u Čileu. Članica je organizacija ‘Black Rose Anarchist Federation’ (SAD) i ‘Solidaridad’ (Čile), posvećena je izgradnji internacionalne koordinacije obiju Amerika. Sudjeluje u pokretima u obje zemlje kroz umjetnički rad, pisanje i osiguravanje nevidljivog, reproduktivnog rada potrebnog organizacijama da prežive i rastu.

RJEČNIK TERMINA:

Administradoras de Fondos de Pensiones (AFPs): Privatne financijske institucije odgovorne za upravljanje individualnim mirovinskim fondovima. Ovaj sistem je uveden za vrijeme Pinochetove diktature kao savjet tzv. “Dečkiju iz Chicaga”.

Coordinadora: Koordinirana organizacija, umbrella grupa (platforma) ili koalicija.

Coyuntura: Kombinacije faktora i okolnosti koji karakteriziraju stanje u određenom trenutku.

Educación no sexista: Zahtjev za obrazovnim okruženjem bez insitucionaliziranog patrijarhata, posebno rodne i seksualne diskriminacije. Od samog utemeljenja ovog zahtjeva 1981. stalno se pojavljuje u studentskim pokretima, razvijajući se i produbljujući se u tom procesu.

Funa: Taktika kada se ljudi okupljaju oko domova javnih osoba kako bi ih prokazali i posramili zbog kršenja ljudskih prava ili patrijarhalnog nasilja.

Macho de izquierda: Pogrdni naziv za muškarce ljevičare koji su istog patrijarhalnog mentaliteta kao i deničari.

Militant: Disciplinirani član političke partije ili grupe.

Multisektoralizam: Termin koji se koristi na čileanskoj ljevici: tri su glavna sektora – rad, teritorij i studentski pokret. Multisektoralizam znači cross-sektoralnu analizu kako bi ponudio solidarnu podršku djelovanju drugih sektora. Mapuche borba se također smatra sektorom, ali autonomnim. Ekologija, feminizam i kolonijalizam nisu odvojeni sektori već transverzalne točke koje se moraju adresirati u svim sektorima.

Población: Naselja siromašne, radničke klase. No, poblaciones u okolici Santiaga imaju dublje političko značenje budući da su nastali na oduzetoj zemlji ljudi koji su migrirali iz sela u grad. Neki od njih su snažno politički ukorijenjeni u lijevoj tradiciji, primjerice La Legua, Villa Francia i Nueva Amanecer.

Seksualna disidencija: u studenstskom pokretu su je popularizirale grupe kao što je

Colectivo Universitario de Disidencia Sexual (CUDS). Seksualna disidencija označava “konstantan otpor dominirajućem seksualnom sistemu i njegovoj ekonomskoj hegemoniji i postkolonijalističkoj logici”, te odbacuje ideju subverzivnih identiteta (gej, lezbijka, queer, trans, drag itd.) u korist subverzivne analize i akcije.  

Prevela i prilagodila: Sanja Kovačević

‘Moramo zaustaviti korištenje silovanja kao ratnog oružja’

Kongolski liječnik koji je osvojio ovogodišnju Nobelovu nagradu za mir, pozvao je na okončanje korištenja silovanja kao oružja u ratu, istaknuvši da “sustav nekažnjavanja” silovanja u ratu još uvijek prevladava u zemljama koje su teško pogođene ratnim razaranjima. Denis Mukwege, koji dijeli Nobelovu nagradu s Nadiom Murad, ženom koja je preživjela seksualno ropstvo Islamske države, pozvao je na povlačenje jasne linije kada je riječ o seksualnom nasilju u konfliktima.

“Danas možemo vidjeti da, nažalost, postoji sustav nekažnjavanja koji vlada u mnogim ratnim zonama za one koji su počinili zločine seksualnog nasilja”, rekao je za Thomson Reuters Foundation. “Mislim da imamo moć podvući granicu i osigurati da se silovanje u ratnim sukobima u potpunosti zabrani”.

Mukwege je 1999. godine osnovao bolnicu Panzi kako bi pomogao ženama i djevojkama koje su silovane tijekom sukoba u istočnom Kongu. Tijekom rada u bolnici, operirao je brojne žrtve silovanja i borio se da svijet sazna što se događa ženama tijekom ratnih sukoba. Također pruža pomoć oboljelima od HIV-a, odnosno AIDS-a te besplatnu pomoć majkama.

Silovanje u ratu smatra se ratnim zločinom još od 1919. godine, ali nije procesuirano sve do 1997. kada je gradonačelnik malog ruandskog grada, Jean-Paul Akayesu, bio osuđen na Međunarodnom kaznenom sudu za Ruandu zbog njegove uloge u genocidu 1994. godine.

Međunarodni kazneni sud izdao je prvu presudu za silovanje 2016. godine kada osudio Jean-Pierre Bemba za promicanje silovanja i ubojstva u Srednjoafričkoj Republici. U lipnju 2018. sud je poništio odluku temeljem žalbe.

Mukwege je kazao kako se vojni pravosudni sustav u Kongu poboljšao, ali vlada i dalje ne uspijeva pomoći žrtvama seksualnog nasilja i zaštititi širu populaciju. “Živimo u području koje je u stalnom sukobu”, rekao je za istočni Kongo, gdje djeluje više od sto oružanih skupina. “Te se skupine koriste silovanjem, uništavanjem, zlostavljanjem djece, malodobnih djevojčica. Mi kao građani zahtijevamo da vlada preuzme odgovornost i zaštititi svoje građane u tim područjima pod nadzorom oružanih skupina”, kazao je.

Iako je Drugi rat u Kongu službeno završio 2003. godine, nasilje je i dalje sveprisutno, uz militantne skupine koje napadaju civile. Više od 400 tisuća žena je silovano svake godine u Kongu, a velik dio seksualnog nasilja smatra se posljedicom godina ratnih razaranja.

Bolnica Panzi koju je Mukwege pokrenuo često je bila metom napada i prijetnji, a 2012. godine njegov je dom bio napadnut od strane naoružanih muškaraca koji su prijetili njegovoj kćeri, u njega pucali, a ubili njegovog tjelohranitelja. Mukwege navodi da i danas prima prijetnje smrću.

“Ono što nam daje nadu jest mogućnost žena koje liječimo da se oporave”, rekao je. “Bez snage tih žena, bilo bi praktički nemoguće nastaviti, no kad vidim njihovu snagu, potiču me da ne odustanem”.

Započelo suđenje Alojzu Tomaševiću za obiteljsko nasilje

Gotovo godinu dana nakon podizanja optužnice, na Općinskom sudu u Slavonskom Brodu počelo je suđenje Alojzu Tomaševiću kojeg se tereti za kazneno djelo obiteljskog nasilja usmjerenog prema supruzi Mari Tomašević.

Podsjećamo, u optužnici podignutoj 3. siječnja 2018.od strane Državnog odvjetništva Republike Hrvatske, u slučaju požeško-slavonskog župana Alojza Tomaševića “okrivljeniku se stavlja na teret da je od listopada 2015. godine do 2. listopada 2017. u obiteljskoj kući, u nakani da omalovaži svoju suprugu, učestalo joj govorio pogrdne riječi prijeteći joj pritom različitim zlom istovremeno ju rukama hvatao za vrat i pljuskao čime je kod oštećenice izazvao osjećaj straha i ugroženosti te povredu dostojanstva.”

Nakon što je slučaj obiteljskog nasilja dospio u javnost, od Tomaševića je zatraženo da podnese ostavku, što je on odbio učiniti. Također, sama Mara Tomašević je o nasilničkom ponašanju svoga supruga “dva puta e-mailom pisala i gospodinu Andreju Plenkoviću, a drugi put sada kad je ponovno izabran za župana. Napisala [je] da osoba koja je obiteljski nasilnik i diže nož na suprugu [te joj prijeti] da će [ju] zadaviti, izbosti, zaklati… ne može vršiti dužnost župana. [Nije] dobila nikakav odgovor.”

Kako prenosi Dnevnik.hr, Tomaševićev odvjetnik Željko Damjanac tražio je isključenje javnosti iz cijele rasprave radi zaštite osobnog života optuženika i članova obitelji koji će svjedočiti. Sudac Slaven Vidmar odbio je prijedlog, uz obrazloženje da ne nalazi razlog za isključenje javnosti za vrijeme cijele rasprave.

Iako će isto značiti da će za vrijeme procesa morati sjediti u neposrednoj blizini svog napadača, Mara Tomašević odlučila se osobno pojaviti na sudu i svjedočiti bez obzira na postojanje opcije koja ju od istog oslobađa.

Mara Tomašević također je izjavila da ne odustaje od kaznenog postupka i traži imovinsko-pravnu naknadu.

Nije važan bračni status, nego ostvarivanje prava koje on nosi

Porodični zakon u Bosni i Hercegovini prepoznaje samo zajednicu muškarca i žene kao jedinu legalnu i legitimnu bračnu opciju. Za sada ne postoji zakon koji bi na bilo koji način tretirao i afirmisao partnerstva van ovog zadatog normativa. Bilo kako bilo, u Bosni i Hercegovini, neovisno od nepostojanja zakona, postoje i parovi koji nisu isključivo heteronormativni, odnosno, ne podrazumijevaju nužno partnerski odnos muškarca i žene. Njihove brige, obaveze i nadanja su većinom slični dnevnim problemima ostalih bh. građana i građanki. Njima je uskraćena mogućnost planiranja partnerske budućnosti, što podrazumijeva niz izazova iz skupine prava nasljeđivanja, zdravstvenog osiguranja ili eventualnih posjeta partneru/ici koji/e su u zatvoru ili bolnici, ili nekoj drugoj instituciji koja zahtijeva legalno prepoznavanje partnera/ice.

Kako na dnevnom nivou izgleda takav život pitali/e smo vjenčani lezbejski par koji živi u Sarajevu. Sa jednom od partnerica razgovarali/e smo o njihovom pokušaju promjene bračnog statusa u sarajevskoj Općini Centar, kao i o svakodnevnim izazovima, odnosima sa komšijama/inicama, bolničkim posjetama, razgovorima sa prijateljima/icama i kolegama/icama.

Napomena: Zbog zaštite privatnosti par je želio da ostane anoniman.

LGBTI.ba: Kada ste se vjenčale i kako je došlo do toga?

Mi smo se vjenčale u Zagrebu u januaru 2015. godine, a u vezi smo od 2010. godine. Nijednoj od nas brak kao administrativni ugovor nije predstavljao ništa što bi dodatno oplemenilo i učvrstilo naš odnos. Bila je to svjesna odluka koju smo napravile upravo s ciljem kako bismo iskoristile prava koja su nam omogućena. Moja partnerica ima hrvatski pasoš pa je to bilo moguće. Ovdje čak ni ne govorim o samom pravu na brak, koliko o svemu što proističe iz samog prava na brak, a to su prava na posjete, dijeljenje zdravstvene zaštite i svega što bi se moglo podvesti pod neki svakodnevni nivo ostvarivanja osnovnih ljudskih prava.

LGBTI.ba: Jeste li imale situacije u kojima vam se uskraćivalo ostvarivanje prava po osnovu partnerstva?

Kako da ne. Događalo nam se da sam svojevremeno i ja bila bez posla i bez zdravstvene zaštite. Moja partnerica je radila, ali ja nisam mogla koristiti njenu zdravstvenu zaštitu, kao što je to, recimo, slučaj kod heteroseksualnih bračnih parova. Jednom prilikom sam se našla i u bolnici zbog operacije zuba i bila sam hospitalizirana. Moja partnerica me došla posjetiti i kada ju je doktor vidio da sjedi na krevetu rekao joj je kako ne može biti tu, a onda se okrenuo i pitao ko je uopće ona. Gledale smo jedna u drugu sa vrlo poznatim osjećajem rezerve. To su vrlo vjerovatno situacije sa kojima se sreću mnoge LGBTI osobe, kada se pitaš da li je u redu reći to što treba biti rečeno i dovesti se možda u nepriliku, ili ipak prećutati. Ja sam tada, sjećam se, zbog krvavih tufera u ustima jedva izgovorila, ali ipak ponosno rekla – partnerica. On se sav iznenađen počeo izvinjavati i rekao kako će odmah donijeti stolicu da ne sjedi na krevetu. To je opet jedan izvanredan primjer, ali moram reći i jedan od pokazatelja kako ipak nije sve crno-bijelo.

LGBTI.ba: Vi ste također pokušale promijeniti i svoj bračni status u Općini Centar u Sarajevu. Kako je to izgledalo?

Mi u tom trenutku nismo uopće bile svjesne kako će to izgledati. Znale smo da smo po zakonu dužne da prijavimo brak sklopljen vani i mi smo vođene time i otišle u ured Općine Centar. Prijava se, dakle, vrši u uredu općine u kojoj si prijavljen/a. Otišle smo prilično spremne da se posvađamo, ali na kraju smo zaista ostale zatečene. U kancelariji su nas dočekale tri službenice koje su nam na pitanje šta je potrebno za prijavu sklopljenog braka, odgovorile sa “Dobra volja”, dok je druga dodala: “I mladoženja”. Ja sam tada rekla: “Dobru volju imam, a mladoženju nemam, ali zato imam mladu”, pokazujući na svoju partnericu, odnosno tada već suprugu. Tu nastaje muk. U trenutku službenica koja je rekla kako je potreban i mladoženja se počinje izvinjavati i sva zbunjena govori kako ona tako nekad zna blebetati. Od tog trenutka proces je tekao kao i u slučaju svakog drugog para.

LGBTI.ba: Kako je izgledao proces prijave bračnog statusa?

Kao i slučajevima svakog prijavljivanja, potrebno je prikupiti izvjesnu dokumentaciju. Nama je tada kao zvanični dokument služila kopija iz registra životnog partnerstva, što je i dokaz da je brak sklopljen. Uz to je potrebno priložiti i zahtjev u kojem se izražava potreba za prijavljivanjem braka u Bosni i Hercegovini. Pitale su nas i gdje smo se vjenčale, što je očito bilo bitno jer je i prije nas jedan gej par sa brakom sklopljenim u Belgiji pokušao prijaviti promjenu statusa, ali bezuspješno. Bosna i Hercegovina ima bilateralni sporazum sa Hrvatskom o priznavanju ličnih dokumenata, dok tada nije imala sa Belgijom. Naravno, sve se ovo odnosi na standardne heteronormativne brakove, ali je u svakom slučaju službenica koja je vodila postupak prijave našeg bračnog statusa zaista ohrabrivala cijeli proces i napominjala da se ovo na neki način mora zavesti u matične knjige. Službenica je zaista bila pristupačna i znam da je već tada spominjala da je postojala mogućnost da se podaci o statusu našeg partnerstva uvedu u matičnu knjigu rođenih, i to u vidu napomene. Zahtjev je predan u pravnu službu Općine Centar i onda nam je jedino preostalo da čekamo. Srećom, nijedna od nas nije mijenjala prezime, jer bi i moja partnerica tada imala dva identiteta, jedan kao građanka Bosne i Hercegovine, drugi kao građanka Hrvatske.

{slika}

LGBTI.ba: Kako je to na kraju završilo?

Službenica je do kraja bila ambiciozna. Rekla je da se ovo pitanje prosto mora na neki način regulisati, jer je nedopustivo da bh. građani/ke sklapaju brakove vani, a da se to ne uopće ne zavede, šta god ko lično mislio o ovom slučaju. To nas je prilično ohrabrilo, naročito kada se uzme u obzir da smo otišle tamo spremne da se posvađamo. Deset dana poslije dobile smo i službeni odgovor gdje nam se jednostavno prema zakonskoj definiciji braka, koja podrazumijeva odnos muškarca i žene, uskraćuje mogućnost prijave životnog partnerstva u Bosni i Hercegovini. Navodno je inspektor koji nadgleda rad Općine Centar rekao kako on neće dozvoliti prijavu ovakvog oblika partnerstva.

Poslije toga smo se konsultovale sa advokatima, koji su nam, između ostalog, rekli da iz napomene zavedene u matičnoj knjizi rođenih ne možemo crpiti nikakva prava. Tu je bila i opcija tužbe, ali ono na što smo se mi odlučile jeste da ćemo periodično posjećivati Općinu Centar i podnositi zahtjeve za prijavu registrovanog partnerstva, pa ćemo tako uraditi i ove godine.

LGBTI.ba: Kako ti gledaš na vaše iskustvo sa institucijama?

Bitno mi je napomenuti da situacija zaista nije crno-bijela, i da u svakom sektoru našeg sistema postoje ljudi koji su otvoreni, susretljivi, pristupačni i spremni pomoći. Mi smo, iako smo svim institucijama pristupale prilično rezervisano, što je posljedica nedostatka povjerenja u iste, zaista nailazile na dobra isksutva, koja su opet, važno je napomenuti, rezultat volje i rada pojedinaca i pojedinki, ne nužno funkcionalnog sistema. Meni je to zaista bitno i ohrabrujuće. To je, čini mi se, solidarnost koja nam je potrebna i ona sa kojom se može raditi. Nije tu nužno riječ o isključivo deklarativnoj solidarnosti, nego onoj građanskoj, moralnoj obavezi koja se ne dovodi u pitanje. To je najdivniji primjer čovječnosti grada Sarajeva. Nedavno sam na selu, gdje sa partnericom imam i kuću, imala dirljiv razgovor sa komšijom koji ima interseksualno dijete. Sasvim slučajno smo došli na tu temu, gdje je i on potpuno odbačen od sredine i uz loša isksutva sa institucijama zdravstva, pronašao u sebi energiju da iskreno voli i podržava svoje dijete. On je sa takvim oprezom otvarao tu temu, vrlo svjestan da ću ga možda baš i ja odbaciti. Sa radošću je primio moje prihvatanje i to je zaista bilo divno. Zanimljivo je kako u ovako malim, izolovanim i seoskim sredinama možemo pronaći ljude koji potpuno nekako organski i spontano vole, bez teoretisanja. Na takvu ljubav i odnos, čini mi se, niko nije imun ni ravnodušan. To je solidarnost koju učitavam u ljudima i to je, čini mi se, solidarnost koja nam je u ovim vremenima najpotrebnija.

Zašto smo šutjele?

Bilo je vjerojatno samo pitanje vremena kad će se, nakon 400, 500, 600 užasnih priča s poroda, biopsija, kiretaža, javiti i ona žena koja će reći da nije to baš tako i da je njoj bilo skroz oke roditi. Ista je priča za sve teme u kojima žene ispaštaju. Kad njh 99 posto kaže da su doživjele seksualno uznemiravanje na ulici, naći će se onaj 1 posto koji će tvrditi da nije to baš tako jer one osobno nemaju to iskustvo. Kad svaka treća žena biva zlostavljana, naći će se jedna koja će vikati da je njen muž divan. Kad se pokrene tema o seksizmu, naći će se žena koja će komentirati da pretjerujemo. I tako unedogled. Pitam se, koliko loše nam mora biti i koliko nas točno mora biti da bi nas se uzelo u obzir? Počelo nam se vjerovati? Do kad ćemo horore koji se svakodnevno događaju ženama klasificirati kao “ne sad baš tako veliku dramu”, samo zato jer postoje i pozitivna iskustva? Zašto pozitivna iskustva i nasilje kod ženskog reproduktivnog zdravlja uopće stavljamo u isti koš??

Ovih dana čula sam nebrojeno priča o nehumanom postupanju prema ženama u bolnicama. I jednu koja govori da “nije to sad baš tako”. Nemam ništa protiv pozitivnih iskustava, dapače, ali jako me ljute pozitivne priče kao ODGOVOR na one negativne. Pa tako jedna pozitivna kaže: “Bolovi su bili užasni, epiziotomija rađena, kako je sada popularno reći, ‘na živo’, kao i šivanje. No nakon četiri sata stigla je Jana. Unatoč bolovima, taj prirodni porod najljepše mi je iskustvo u životu. Je li bilo ugodno? Nije. No imala sam apsolutno povjerenje da je ono što rade ispravno, pa makar ne dobila sve odgovore, makar su zahodi derutni, dio liječnika i sestara neljubazan, a obroci slabašni.” (tportal.hr) Kako ovo može biti pozitivna priča i kako ta žena može reći da je protiv kampanje “prekinimošutnju? Koliko nam mora biti loše da bi nam moglo biti loše? Zašto ta žena nije svjesna da je sve navedeno kršenje njenih prava? Zašto ne želi svoju kćer Janu u ne tako dalekoj budućnosti zaštititi od nehumanog ponašanja?

Žene već jako dugo šute. U krugu od samo četiri meni bliske osobe, svaka ima priču iz bolnice. Šivanje na živo, komentari o šavu više za muža, ophođenje kao prema stoci na pokretnoj traci. Također, svaka ima priču svoje majke iz bolnice. Tih 70ih, 80ih godina događale su se iste strahote koje se događaju i danas. Ja sam, recimo, rođena prekasno. Da, i to se može. Mojoj mami nisu vjerovali da rađa, jer što ona ima pojma kao prvorotkinja. A ona je pretpostavljala da oni znaju što rade. Trudovi su prestali, a zelena voda se pojavila. Doktor je otišao i nije ga bilo 3 sata. Mama kaže da nikad neće zaboraviti izraz na njegovom licu kad ju je pregledao. Viknuo je na sestre “Jeste li vi normalne?! Brzo!!!” Da zaključim, rođena sam s ogromnim hematomom na glavi i provela 20 dana u inkubatoru s injekcijom u glavi. Jer se još jednoj ženi nije vjerovalo. Jednako je mojoj mami bilo i na drugom porodu, ovaj put i u drugoj bolnici. Ona viče da rađa, oni joj daju tablete za smirenje. Jer što ona ima pojma, histerične žene. Da je žena koja je ležala na krevetu do nje nije onako omamljenu dovukla do doktora, vjerojatno bi se ista priča ponovila s mojim bratom. Druga priča je iz 70ih, kad su još jednoj mami, nakon spontanog pobačaja, radili kiretažu na živo. Toliko je vikala da je njen muž skoro ušao u salu i zadavio doktora. I treća je priča iz 70ih, ali je jednoj mami previše bolna da bi je kćer pitala da je ponovi.

Stravično je da sam priče koje su se dogodile prije  50 godina, pročitala i danas. Generacije prolaze, mizoginija ne jenjava. Medicina napreduje, mizoginija također.

Nedavno je prijateljica trebala roditi. Nisam je htjela strašiti. Ali sam se jako bojala što bi joj se sve moglo dogoditi. Savjetovala sam joj da ne viče, nek šuti i trpi, oni ne vole da se viče. Kad sam ja rađala, žena u boksu do mojeg je vikala. Nisu je samo ignorirali, već su je i meni ismijavali. Savjetovala sam joj i da bude pristojna, da sve lijepo pita, da se ni slučajno ne svađa jer će je onda loše tretirati. Neka muž bude s njom, uvijek se bolje ponašaju kad je tamo muškarac, a i svjedok. A i on nek bude jako fin i simpatičan. To vole. Znala sam i da će joj ismijati plan poroda, i moj su. Kad ovako pogledam, moj savjet njoj bio je da se učini malenom, neprimjetnom, neka puno ne zahtijeva, neka bude nasmijana i to odradi u tišini i po mogućnosti brzo. Kao da mi žene dolazimo tamo njima nešto smetati. Kud smo se baš sad našle rađati. Naučili su nas pristajati na mrvice. I biti sretne i zadovoljne time da je beba dobro.

Žene se ne boje poroda, koliko se boje se lošeg tretmana. Od komplikacija u trudnoći se oporaviš. Od nehumanog postupanja ostaju traume.

Jučer mi je prijateljica napisala da se glupo osjeća pisati svoje primjere jer njen porod nije bio tako užasan kao ovi ostali. Šivanje je boljelo više od poroda, medicinsko osoblje prema njoj je bilo užasno, nisu joj vjerovali da rađa, davali su joj kontradiktorne savjete o dojenju, “šav za muža” je dodan. Ali ona se i dalje pita je li ona ta koja pretjeruje? Je li to “standardni paket” u hrvatskim rodilištima? I moj je porod bio “standardan”. Da, krivo su procijenili veličinu bebe i nepotrebno mi napravili epiziotomiju radi koje 2 tjedna nisam mogla hodati, sjediti, ležati, šivana sam na živo, dobila sam drip bez da sam to znala, medicinska sestra me s prijezirom gledala jer sam taman uletila 5 min prije kraja njene smjene pa nije ni dvije riječi htjela sa mnom progovoriti, ostavljena sam sama u rađaoni predugo i jedva sam trpila da beba ne izađe sama, pa kad su slučajno prošle kroz prostoriju ljubazno sam rekla da mislim da rađam, tiho i nenametljivo, pa je bilo “brzo, brzo, brzo” jer je beba već pola sata pokušavala izaći. Pa sam ih pitala da pohrane matične stanice iz pupkovine. Rekli su da, nažalost, ne mogu. Jer je nedjelja. Ali su ženi do mene pohranili, jer poznaje ravnatelja bolnice. Pa je jedna vikala na mene da kad god beba traži moram dojiti, a beba je to tražila 24 sata dnevno, a druga je vikala da nema šta beba biti na meni cijeli dan. Kad su mi dojke počele krvariti, a beba povraćati krv, žena do mene dala mi je svoju izdajalicu, ne bi li mi to pomoglo, ali ju je medicinska sestra krivo spojila pa su bolovi bili još gori. Vidite, ni moja priča nije sad nešto previše strašna, kao ni ova moje prijateljice. Zaista ima i gorih priča. Ali pitam se, prema čemu da se točno ravnamo? Do koje granice je “ok grozno”, a do koje “grozno grozno”?

I ne želim više čuti od raznih Kolindi, Ćorušića i Karelovića da se trebamo fokusirati na pozitivno. Kako bi bilo da se o ubojstvu, npr. liječnika vladajući narodu obrate riječima: “Trebamo se fokusirati na pozitivno. Ima zaista pozitivnih priča, Pa pogledajte koliko je samo živih liječnika”. Doduše, žive u Njemačkoj, no to je sad druga tema.

I ne želim više čuti da se to ne radi po bolnicama, da žene boli jer ne znaju da su dobile anesteziju, da ovo nije način na koji bi se o ovoj temi trebalo govoriti. Ne želim čuti da se iskustva preispituju i da se ženama ne vjeruje.

I ne želim, zaista ne želim više čuti da radi ovog sad cijela struka pati i da ima i dobrih liječnika i liječnica. Sve mi to već znamo. Znaju i oni. Želim znati što će se po tom pitanju učiniti. Želim znati što će država učiniti.

I da odgovorim na pitanje “zašto smo šutjele?”. Nismo. Samo nas nisu htjeli čuti. Sad će morati.

Jer ovaj put nećemo stati.

*Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.