Onkraj romantizirane institucije – Brak kao pravno-politički ugovor u Zagorkinu romanu Jadranka

U Memorijalnom stanu Marije Jurić Zagorke, Dolac 8 u utorak, 15. rujna 2020. u 19 sati,
počinje ciklus predavanja izlaganjem Vesne Barilar pod naslovom “Onkraj romantizirane institucije – Brak kao pravno-politički ugovor u Zagorkinu romanu Jadranka”.

Zagorka nas u ovoj povijesnoj romansi vodi u razdoblje Bachova apsolutizma, u doba germanizacije i represije, u kojem se razvija i ljubavna pripovijest. Složene povijesno-političke okolnosti nisu samo kulisa razvoja glavne junakinje Jadranke, već su često sukobljeni preduvjeti koji aktivno oblikuju njezine odluke i promišljanja o poziciji žene u braku te samoj instituciji braka sredinom 19. stoljeća.

Roman Jadranka, čiji je feljtonski život započeo 1943. i završio 1945. godine, progovara o mnogobrojnim ograničenjima i zabranama nametnutim ženama kroz tradicionalne i duboko patrijarhalne bračne odnose i rodne uloge. Njezina junakinja pruža otpor i pomiče granice vlastite (ne)slobode i emancipacije, pa iako autorica na koncu ljubavnu pripovijest razrješava u okvirima bračne sreće, kritika bračnog ugovora, promišljeno smještena u jedno kompleksno povijesno vrijeme, i danas je vrelo feminističkih interpretacija zanimljivo suvremenom čitateljstvu.
Broj mjesta je ograničen!

Molimo Vas da rezervirate svoje mjesto na mail zagorka@zenstud.hr ili SMS na broj telefona 098 433 121 (kontakt osoba: Ana Zbiljski)

Upisi u 5. Kreativni kritički laboratorij – Zašto feminizam?

Centar za ženske studije i Akademija dramske umjetnosti objavljuju poziv studenticama i studentima Sveučilišta u Zagrebu za upis izvannastavnog obrazovnog modula Kreativni kritički laboratorij: Zašto feminizam? koji će biti realiziran u periodu od 15.09.2020. – 13.10.2020., u prostorijama Centra za ženske studije (Dolac 8), u terminima utorkom popodne, od 17 do 20 sati. Polaznicama i polaznicima za sudjelovanje u programu bit će dodijeljen 1 ECTS bod za izvannastavnu aktivnost.

Program je usmjeren osnaživanju studentica i studenata za kritičku recepciju kulturnih proizvoda u feminističkom ključu. Fokusirajući se na primjere pozitivne reprezentacije ženskog identiteta u vizualnoj kulturi, program će se dotaknuti problematike ženske seksualnosti, reprezentacije nasilja, politike afekata te sprege klase, rase i roda. Program će biti realiziran u formi gledateljskog kružoka koji će voditi teoretičarke, umjetnice te sveučilišne profesorice (Maša Grdešić, Nataša Govedić, Dunja Plazonja, Karla Lončar, Jasna Jasna Žmak). Njegujući vlastite istraživačke interese i specifičan pedagoški pristup, svaka je od autorica odabrala određene filmove i serije koje će povezati sa odabranim tekstovima s feminističkim predznakom. Između ostalih, tako ćemo zajedno gledati seriju Chewing Gum i filmove Twin Peaks: Vatro hodaj sa mnom, Vlažne zone i Male žene te raspravljati o perspektivama i izazovima uspostave feminističkog pogleda na pop kulturne proizvode te modusima uspostave feminističkog autorstva u vlastitom istraživačkom i umjetničkom radu. Voditeljice modula je doc.art. Jasna Jasna Žmak.

Detaljnije o programu nađite ovdje.

Prijave se primaju do 11.09.2020. na e-mail adresu obrazovni@zenstud.hr. U prijavi treba navesti ime i prezime, studijski program te kratku motivaciju za sudjelovanje u programu. Zbog poštivanja epidemioloških mjera, maksimalan broj polaznica bit će ograničen na 15.

Demanti na članak “Možemo se nadati snažnom glasu žena u Saboru, ali i napadima s desnice”

SDP-ova saborska zastupnica Romana Nikolić, ujedno i članica saborskog Odbora za ravnopravnost spolova, poslala nam je demanti posredstvom Zajedničkog odvjetničkog ureda Perica Medaković, Nera Panjkret, Bojan Doneski i Antonio Mihoci u kojem se navodi da je u članku Možemo se nadati snažnom glasu žena u Saboru, ali i napadima s desnice“, a u kojem je analiziran položaj žena u parlamentarnom izbornom procesu, o njoj objavljena netočna i sporna informacija.

Naime, u spomenutom članku, analizirajući koje su žene izabrane u Hrvatski sabor navedeno je kako je u Hrvatski sabor ušla i Romana Nikolić koja je pravomoćno osuđena radi prijetnji svojoj tadašnjoj stranačkoj kolegici. Ova informacija bila je javno dostupna s obzirom da je u medijima više puta izvještavano kako je zastupnica SDP-a Romana Nikolić pravomoćno osuđena (npr. Faktograf i 24sata).

Romana Nikolić je Libeli, kao i ranije Faktografu, poslala demanti u kojem tvrdi da je za navedeno kazneno djelo nastupila rehabilitacija, a zbog čega “ne smije biti pozvana na odgovornost niti imati bilo kakve pravne posljedice”. Demanti koji nam je zastupnica Romana Nikolić poslala posredstvom odvjetničkog ureda objavljujemo u cijelosti, bez uredničkih intervencija.

Stranka je dana 8. srpnja 2020. godine na web stranici www.libela.org pod Naslovom “Možemo se nadati snažnom glasu žena u Saboru, ali i napadima s desnice”, u kojem članku se govori o stranci kao osobi osuđenoj zbog prijetnji, pročitala dijelove članka koji su neistiniti, a koji dijelovi glase:

“…koja je pravomoćno osuđena radi prijetnji svojoj tadašnjoj stranačkoj kolegici.”

Protivno članku 19. st. 4. crtica 5. i st. 5. Zakona o rehabilitaciji Naslov proziva stranku radi počinjenja kaznenog djela prijetnje, iako je za navedeno kazneno djelo nastupila rehabilitacija te se stranka ima smatrati neosuđivanom, a uporaba tih podataka nema pravni učinak.

Nadalje, rehabilitirana osoba ima pravo nijekati prijašnju osuđivanost i zbog toga ne smije biti pozvana na odgovornost niti imati bilo kakve pravne posljedice.

Radi svega navedenoga moja stranka odbacuje citirane dijelove predmetnog članka kao neistinite jer je neosuđivana, te si pridržava pravo pred nadležnim sudom pokrenuti postupak radi naknade štete.

Slijedom navedenoga, stranka po svom punomoćniku moli

– da Naslov sukladno svemu prethodno navedenom objavi ispravak spornih informacija kako slijedi:

“Stranka Romana Nikolić je dana 8. srpnja 2020. godine na web stranici www.libela.org pod Naslovom “Možemo se nadati snažnom glasu žena u Saboru, ali i napadima s desnice”, u kojem članku se govori o stranci kao osobi osuđenoj zbog prijetnji, pročitala dijelove članka koji su neistiniti, a koji dijelovi glase:

“…koja je pravomoćno osuđena radi prijetnji svojoj tadašnjoj stranačkoj kolegici.”

Protivno članku 19. st. 4. crtica 5. i st. 5. Zakona o rehabilitaciji Naslov proziva stranku radi počinjenja kaznenog djela prijetnje,  iako je za navedeno kazneno djelo nastupila rehabilitacija te se stranka ima smatrati neosuđivanom, a uporaba tih podataka nema pravni učinak.

Nadalje, rehabilitirana osoba ima pravo nijekati prijašnju osuđivanost i zbog toga ne smije biti pozvana na odgovornost niti imati bilo kakve pravne posljedice.

Radi svega navedenoga moja stranka odbacuje citirane dijelove predmetnog članka kao neistinite jer je neosuđivana.”

te podredno

– da Naslov objavi ispriku, ukoliko ispravak nije moguć.

Zadnju riječ imaju radnice

Ovo je peti u seriji od šest tekstova ‘Adrio bella’, o zadarskoj industriji i prošlosti i sadašnjosti Tvornice za preradu i konzerviranje ribe Adria. Prvi tekst, pod nazivom ‘Iza Bagatovog nebodera, kod bivšeg SAS-a’, koji nudi pregled razvoja zadarske industrije i Zadra kao grada od Drugog svjetskog rata do danas, možete pročitati ovdje. Drugi tekst, pod nazivom ‘Nije kriva radnica, što je riba smrdljiva’, o specifičnostima riboprerađivačke industrije i ženskog rada u tvornicama ribe, pročitajte ovdje. Treći tekst, pod nazivom ‘Bolji od Popaja, jači nego Chuck Norris’, o nastanku i popularnosti maskote Adrijinih Eva proizvoda – morža Šime, te prodaji brenda Eva Podravci, pročitajte ovdje. Četvrti tekst, pod nazivom ‘Dosjei Adria: Potrošili krivi ljudi’, o glavnim akterima uništavanja Adrije (Miodrag Lacić, Neven Badurina, Jadranko Lisica), pročitajte ovdje.

Za kraj serijala tekstova o Adriji ostavili smo razgovore s radnicama. Ne zato što su radnice manje važne, nego upravo zato što su najvažnije. Prerijetko je, kad su u pitanju naše tvornice i poduzeća, radnička riječ posljednja – ona koja odlučuje i presuđuje. Zadnju riječ u serijalu o Adriji zato imaju radnice, uz nadu da će njihov biti i rasplet priče sa stečajem Adrije.

Neda Ninčević živi u Gorici, malom selu 20-ak kilometara udaljenom od Zadra. U Adriji je počela raditi još kao djevojka, 1970-ih. Za pokretnom tvorničkom trakom iste tvornice ostala je punih 38 godina. “U Adriji sam radila čitav život i bila sam zadovoljna. Sve je bilo dobro dok nije doša Miodrag Lacić. Kad je on preuzea Adriju, sve je krenilo naopako. Naravno, nije on sam bija u tome, to je sve bilo udruženo. Kad su prodali brend Eva Podravci, od tad više nije bilo sriće. Plaće su počele kasnit, i počelo se šuškat da bi nam moga doć kraj. Nije nam bilo lako, radila sam i sedam miseci bez plaće”, priča nam Neda.

Prisjeća se napornog tvorničkog rada, koji je i psihički i fizički posebno izazovan bio u periodima kad nije bilo plaće. “U Adriji je bilo teško raditi, ni ne slute ljudi koliko teško. To je kao da radiš u klaonici. Naporan fizički posao. Dižeš svaki dan teške kašete smrznute ribe, stojiš dugo na nogama. Teško mi je bilo, ali stisla sam zube. Četvero dice sam imala, morala sam se boriti, nisam mogla sama bez kune”, objašnjava Neda.

Pričamo o razvoju Adrije, o tome kako su u proizvodnji radile žene iz čitave zadarske okolice. Radnice koje su radile međusmjene, kada se pralo strojeve, kao i noćne smjene, imale su organizirani prijevoz. To su uglavnom bile radnice iz Zadra, koje su živjele bliže tvornici pa je njih bilo jednostavnije angažirati za rad u tim smjenama. Ostale radnice, poput Nede, na posao su putovale svakoga dana, uglavnom regularnim autobusnim linijama, i radile prvu ili drugu smjenu. Organizirani prijevoz, osim radnica u međusmjenama, imale su i radnice iz najudaljenijih mjesta, one koje su u Adriju dolazile raditi iz Benkovca i Knina.

Do pretvorbe i privatizacije te posljedičnog preuzimanja tvornice od strane Lacića 2001. godine, u Adriji je, iako je posao bio težak, bilo i lijepo raditi. Plaće su bile redovite i veće, a radnice su dobivale i dodatke na plaću, božićnice, regrese. Uništavanje Adrije nije prošlo bez radničkih pobuna. Dapače, radnice Adrije štrajkale su puno, i često i spontano. Ponekad i bez podrške sindikata, i bez podrške muških kolega, koji su u tvornici radili lakše poslove, kao električari i mehaničari, te su imali više slobodnog vremena od radnica u proizvodnji. Više puta radnice su direktora Lacića doslovno stjerale u kut i tražile isplatu zakašnjelih plaća, a blokirale su i dolazak stečajnog upravitelja u tvornicu.

 “Štrajkale smo više puta u tom periodu, ali nije bilo pomoći. Neke su radnice, koje su prve progovarale, dobile otkaz. Svaki put kad bi štrajkale, u nekom trenutku bi par žena bilo pozvano u upravu, da dođu u kancelariju. Brzo nakon toga štrajk bi stao. Ne mogu reći što se događalo tamo i što im je i kako uprava nudila, jer nisam bila među tim radnicama. Ali znam da bi nakon toga uvik došlo do odustajanja. Bilo je i sindikata svakakvih koji su se uključivali. Ivica Blažević nam je obećava i brda i doline, a na kraju od toga nije bilo ništa. Predali su prijavu, bili na sudu,  i to je bilo to”, priča Neda.

{slika}

Ivica Blažević, regionalni sindikalni povjerenik Sindikata zaposlenih u poljoprivredi, prehrambenoj i duhanskoj industriji i vodoprivredi (PPDIV), 2016. godine je podnio neopozivu ostavku na članstvo u Odboru vjerovnika. Godinu dana ranije, kada je Adria otišla u stečaj,  Blažević je izabran kao predstavnik radnika u Odboru vjerovnika. “Razlozi moje odluke su prvenstveno tijek odvijanja stečajnog postupka, rad stečajnog upravitelja, suda i sam rad Odbora vjerovnika. Predstavnici banaka samo dolaze i samo daju naloge za troškove. Predstavnici Grada su bez stava, a Porezne uprave nema. Što da ja tu radim?”, poručio je Blažević prilikom davanja ostavke.

U nedavnom razgovoru Blažević nam je rekao kako smatra da se pošteno borio i u slučaju Adrije napravio sve što je bilo u njegovoj moći, ali nije vidio nikakve pomake u procesu stečaja. Ostao je razočaran i danas kaže kako mu je  “najviše žao zbog radnica koje su prevarene i koje i dalje čekaju na svoja potraživanja”.

Vedran Uranija, pravni povjerenik SSSH-a u Zadru, o Adriji nam nije htio ni pričati. Rekao je kako on već godinama nije involviran oko Adrije, a o onome što je bilo ranije, kada jest bio uključen, nije htio komentirati “jer je to bilo davno i sada treba pričati o budućnosti”. Završno je poručio kako mu je “žao zbog uništenja još jedne zadarske tvornice”.  Riječi sućuti tako su jedino na što su posljednjih godina od gradskih i regionalnih sindikata radnice mogle računati.

Nakon stečaja Adrije Neda Ninčević je provela godinu i pol dana na birou, nakon čega je otišla u penziju. “Penzija mi je 2100 kuna. Još čekam na novac koji mi Adria duguje. U početku sam bila na Trgovačkom sudu u Zadru da vidim što se događa oko stečaja, ali ništa se nije minjalo. Sad više ne idem. Da budem iskrena, meni se to ne isplati. Povratna karta do Zadra je 40 kuna, a tamo se pojavi samo nas par i od svega ne bude ništa. Netko je umra, neke žene su otišle u penziju, neke su našle nove poslove, snalaze se kako znaju. Više se ne sastajemo u velikim brojevima, nema zajedničkog djelovanja. Lagano gubimo viru. Ja imam dobiti još šest plaća, i za smrtni slučaj, i godišnje… Oko 50 tisuća kuna sve skupa”, kaže Neda.

Radnička potraživanja po proglašenju stečaja bila su 12 milijuna kuna, a umanjena su za dva milijuna kuna, jer je Državna agencija radnicama isplatila iznos od tri minimalne plaće po radniku. “Nema nažalost nade da će radnička potraživanja biti do kraja ispunjena, jer je sva imovina Adrije pod hipotekom, čime će se nakon prodaje namiriti razlučni vjerovnici, banke. Pod hipotekom nisu jedino pokretnine, a pokretnine su uglavnom zastarjeli i neodržavani strojevi koje nitko ne želi kupiti”, rekao nam je nedavno stečajni upravitelj Dragan Bijelić.

“Kad smo išle ća, stečajni upravitelj Bijelić nam je obeća da ćemo prvo mi radnice dobit novce, da smo mi prioritet, a tek onda banke. A sad kaže da će radniku bit ništa, da smo mi zadnje”, komentira Bijelićevu izjavu Neda. Smeta je i što nema nikakve transparentnosti oko toga što se zadnjih pet godina događa unutar tvorničkog kruga Adrije.

“Čula sam nedavno da je hladnjača iznajmljena. Ali za koje novce i kome ti novci idu? Radnicama nitko za to ne polaže račune. Možda su bolje upućene radnice iz Zadra, možda njima netko javi nešto, ali mi druge ništa ne znamo. Čule smo i da se strojeve skupljalo za staro željezo. Naši svi lanci od ribe su bili od nehrđajućeg materijala, kvalitetni, skupi. Ko je to počupa i odnija iz tvorničkog kruga i koliko se na tome zaradilo, samo Bog zna”, priča Neda.

Hladnjača je, kako doznajemo, nedavno iznajmljena proizvođačima Zadarskog piva, a stečajni upravitelj Bijelić istaknuo je kako se radi o “simboličnom najmu, ali je na taj način barem spriječena daljnja devastacija tvorničkog kruga”. Ugovor za najam sklopljen je do prodaje nekretnina. Do sada je, podsjetimo, održano devet neuspješnih dražbi za prodaju Adrije, a sa svakom novom dražbom umanjuje se vrijednost velikog tvorničkog kruga koji se nalazi odmah nasuprot novouređene luke Gaženica. Dok se dražbama iz godine u godinu obezvrjeđuje tvornički krug koji bi se na kraju mogao prodati za sitan novac (čime će potencijalni kupac zapravo dobro zaraditi), na njemu istovremeno netko i dalje zarađuje – krađama strojeva i materijala iz tvorničkog kruga.

{slika}

Koliko je uništen prostor tvornice, uvjerili smo se i sami – apokaliptični krš i lom vlada svugdje, osim u dijelu u kojem se nalazi trenutno iznajmljena hladnjača. Saznanja o namjernom uništavanju, ali i zaradi na imovini tvorničkog kruga Adrije, potvrđuje nam i Čedo Alić, glasnogovornik udruge Solidarnost, koja okuplja velik broj bivših radnika i radnica propalih zadarskih poduzeća i tvornica. No, za njega u stečaju Adrije postoji još jedan, mnogo veći problem.

“U više smo navrata upozoravali stečajnog upravitelja Dragana Bijelića da zatraži od Trgovačkog suda u Zadru i OTP banke Zadar pravo vlasništva Adrije nad osnivačkim dionicama i naknadu štete koje joj OTP nije isplatio. Stečajni upravitelj nije napravio ništa po tom pitanju. Naime, Dalmatinska banka iz Zadra je pravna sljednica Komunalne banke koja je utemeljena 1957. godine, kasnije Dalmatinske banke, a danas OTP banke. Oko 140 subjekata Zadarske županije osnovalo je svoju banku, svi osnivači su ostali bez svog  vlasništva, a velik broj osnivača banke je završio u stečaju i likvidaciji, pa tako i Adria. Adria je, kao jedan od osnivača Dalmatinske banke (ranije pod nazivom ‘Adria društveno poduzeće za ulov, preradu i promet ribom’) uplatila ukupna sredstava u iznosu 4.240.000.000,00 tadašnjih dinara, a to je vidljivo iz popisa osnivača koji se nalazi u Trgovačkom sudu u Zadru”, objašnjava nam Alić.

Udruga Solidarnost poziva se na pravomoćnu presudu Trgovačkog suda iz Splita iz 2008. godine, kada je presuđeno da se isplate dionice i naknada štete zadarskom Bagatu, tvornici koja je tada također bila u stečaju. “Bagat je podnio tužbu radi utvrđenja ništavosti Ugovora o prijenosu dionica i radi vraćanja dionica, a ostali osnivači nisu ni podnosili tužbu jer je to u pretvorbi društvenih poduzeća odgovaralo  pojedincima i grupama, da se zemlja što prije opljačka”, kažu iz udruge. OTP banka 2008. godine sporazumom je isplatila Bagatu naknadu štete u iznosu 55.150.242,42 kn.

Alić smatra kako su dugovi Adrije za vrijeme proglašenja stečaja bili prenapuhani, i kako je bilo još mogućnosti da tvornica opstane. Uvjeren je kako bi novac koji bi Adria mogla dobiti od OTP banke itekako bio od pomoći u stečajnom procesu, koji zasad vodi samo u potpunu likvidaciju i daljnje obespravljivanje radnica.

Jedna od tih radnica je i Nada Colić, koja živi u Raštanima Gornjim, selu udaljenom 25 kilometara od Zadra. U Adriju je došla raditi 1980-ih, i u njoj provela 30 dugih radnih godina.

“Bilo je teško raditi, ali do pretvorbe i privatizacije smo koliko-toliko imali i bilo je dobro. Kasnije su počeli problemi, smanjen je broj radnika, ali proizvodnja je i dalje bila jaka. Kad je doša Lacić, pa onda Badurina i Lisica, i svi ti kolovođe, Adria je doživila propast. Oni su se obogatili, a nas uništili. Mi smo štrajkale više puta, blokirale pogone, ali što smo mogle. Pa dešavalo se da štrajkamo par dana i da onda na nas dovode specijalce, naoružane do zuba. Kao da smo kriminalci mi, a ne oni. Tu je kriv i Kalmeta, blagoslov je bija i od grada i politike da se Adria uništi”, priča nam Nada.

U Adriji je radio i njen muž Marijan Colić, a zajedno su 1990-ih uplaćivali i otkupljivali i dionice. Nada nam pokazuje i sve dokumente i ugovore koji to potvrđuju. “Koliko smo se naradile, koliko smo proizvodili… Svih ovih godina, uvik na minimalcu, i sad da još u stečaju ovako čekamo, da nam ne mogu isplatiti ni zaostatke plaća, ni dionice. Ja imam oko 50 tisuća kuna, muž 60 tisuća, samo od dionica. Mi smo to teškom mukom plaćali, svaka dionica je bila sto maraka. U ono doba, uz četvero dice, i nikakve plaće, bilo je jako teško odvojit te novce. I sad da nam na kraju sve propadne”, govori Nada.

{slika}

I ona je ljuta zbog obezvrjeđivanja i uništavanja tvorničkog kruga, kao i činjenice da za to nitko ne odgovara. “Samo upravna zgrada, sva od kamena, koliko vridi? Koliko vridi hladnjača? A di su pusti strojevi, linije, zatvarači? Još dok smo radile to se nosilo i kralo u Ostreu, a onda su kasnije još krali. Samo od željeza i aluminija oko Adrije jako se dobro moglo zaraditi. Tko zna tko je i što sve odnija iz tvorničkog kruga u ovih par godina. Čitav sam pogon obišla kao radnica, jako dobro znam što se sve u njemu nalazilo i koliko vrijedi, a vidim i kako sve to nestaje”, objašnjava.

Kaže i da se čuje ponekad s drugim radnicama Adrije, ponajviše s onima koje žive u Zadru i povremeno znaju otići do Trgovačkog suda, da vidi ima li kakvih pomaka u stečaju. Iz godine u godinu, svima im je sve teže vjerovati u dobar rasplet Adrijine priče.

“Sada radim u staračkom domu. Čuvam bakice, perem njih i wc-e. Odrađujem pa mi svako malo produžuju, sad sam dobila ugovor na još tri miseca. Krpam se, skupljam da izguram do mirovine”, kaže Nada. Boji se da je čitava javnost zaboravila na Adriju, da više nema nikakvog pritiska ni pozivanja na odgovornost za uništenje jedne od najvažnijih tvornica zadarskog kraja. A nije da krivaca nema i da se za njihova djela ne zna. U slučaju Adrije zakazali su svi – i DORH, i Trgovački i Županijski sud, i inspekcije rada, i lokalni političari. Iako, mjereno dosadašnjim praksama hrvatskih institucija, poduzetnika i političara – ovakav razvoj situacije upravo je ono na čemu su radili i čemu su se nadali.

Oni, za razliku od radnica, ne mogu reći da se nemaju čega sramiti. “Ništa nisam ukrala, nikome nisam lagala. Pošteno sam radila i zaradila. Tila bi da napokon od toga nešto imam”, zaključuje Neda Ninčević.

I Neda i Nada još se uvijek ne daju i nadaju. Bilo bi ne samo lijepo, nego i nužno, da im se vrati makar malo za umorna leđa, neprospavane noći i brojanje svake lipe. Za izlaganja i suprotstavljanja moćnicima, težak tvornički rad koji je stvarao zajednicu i intenzivni obiteljski posao – podizanje ne jednog, nego četvero djece u ljude. Radnice su odavno pokazale da mogu preživjeti sve, a poražavajuće je što to još uvijek i moraju.

*Objavu ovog teksta podržala je Agencija za elektroničke medije, u sklopu potpore za novinarske radove

Unbelievable – potpuno drugačija vrsta drame o seksualnom napadu

Da je Netflix još jednom nadmašio očekivanja publike potvrđuje i serija Unbelievable iz 2019. godine u čijem je fokusu istraga dviju ženskih inspektorica, istraga serije seksualnih napada u više Američkih saveznih država. Serija je napravljena prema članku iz 2015. godine, dobitniku Pulitzerove nagrade, naslovljenog An Unbeliavable Story of Rape s objašnjenjem u podnaslovu: “Osamnaestogodišnjakinja je rekla da je napadnuta, uz korištenje noža. A potom je kazala da je to izmislila. Tu počinje naša priča“.

{slika}

Serija započinje pričom glavne junakinje, djevojke od 18 godina, Marie Adler, koja policiji u Washingtonu 2008. prijavljuje da je napadnuta u svom stanu. Nepoznat, maskirani muškarac ju je, uz prijetnje nožem, vezao i silovao. Kako to obično biva pri ispitivanju žrtvih, bilo kakvog nasilja, pa tako i seksualnog, žrtva je podvrgnuta uzastopnim ispitivanjima u kojima je prekomjerno morala ponavljati detaljne nesretnog događaja; vezana je od strane maskiranog muškarca, silovana, te uz prijetnje nožem fotografirana. Usred takvog ispitivanja, naizgled bezosjećajan detektiv čini strašnu i neopozivu grešku, bez trunke empatije za psihičko stanje mlade djevojke koja je upravo proživjela pakao, uspjeva ju navesti da ona svoju prijavu opovrge jer joj se iskazi ne podudaraju. Time, ne samo što joj je uslijedila kaznena prijava za lažno svjedočenje, već je, Marie koja je odrasla po udomiteljskim obiteljima i jedva preživjela djetinjstvo zlostavljanja izvrgnuta osudi čitave okoline te gubi posao, prijatelje i obitelj koju je tek u odrasloj dobi i stekla.

{slika}

Kako navodi Ženska soba Silovanje je najteži oblik seksualnog nasilja koji ostavlja dugotrajne posljedice. Ubraja se među izuzetno teška i traumatska iskustva s teškim posljedicama za žrtve”. Upravo zbog takvih činjenica ova serija ostavlja gorak okus i potresa svakog, osobito (nas) žene. U glavnoj ulozi, kao Marie, izvrsna, perspektivna, mlada Katilyn Denver uspijeva savršeno prikazati borbu istraumatizirane djevojke/žene sa sustavom i okolinom, pri čemu se s njome vrlo lako poistovjetiti i empatično proživjeti svaku prikazanu scenu.

{slika}

Paralelno uz Marie i njen život pratimo još jednu radnju u budućem vremenu, odnosno dvije vrlo značajne žene – detektivke različitih karakternih profila iz različitih policijskih odjela. Obje s istim žarom i jednim jedinim ciljem vode slučajeve silovanja za koje igrom slučaja shvate da su slični i povezani nizom detalja, što ih spoji u opak tandem i u konačnici i dovede do rezultata.

{slika}

Preciznije, mlada i ambiciozna detektivka Karen Duval (Merritt Wever), istražujući slučaj silovanja iz 2011. godine u Coloradu kroz razgovor s mužem, koji je ujedno i policajac, doznaje informaciju kako je i iskusna detektivka Grace Rasmussen (Toni Collette) u drugom policijskom odjelu imala sličan slučaj te se odlučuje hitno s njome povezati. Na taj način u seriji dobivamo još dva ženska lika, njihovu čitavu privatnu i profesionalnu stranu koja je zadivljujuća, ponovo ću naglasiti, iz perspektive žene. Zašto? Pa upravo zato što istovremeno osjećate tugu i bol zbog nepravde nanesene Marie, ali i žrtvama koje istražuju detektivke Duval i Rasmussen, te uzbuđenje zbog činjenice da su svakim danom na korak bliže da uhvate serijskog silovatelja. Duvall i Rasmussen pojavljuju se kao herojski par vođen osobnim bijesom prema sustavu u kojem dominiraju muškarci za koje vjeruju da nije uspješan upravo zbog činjenica da ima previše ženskih žrtava. U njihovoj daljnjoj istrazi, pojavljuju se novi tragovi, povezuju se novi slučajevi sa sličnim pričama, te se detalji u istrazi u potpunosti podudaraju s originalnim člankom.

Dramatičnost serije pojačava kriminalistička istraga s brojnim zapletima. U realnom svijetu, tome možda nije tako, ali ovaj istinit slučaj ohrabrujućuje zvuči jer priča završava s uhićenjem serijskog silovatelja koji svoju krivnju i priznaje te dobiva najvišu zatvorsku kaznu od 327 godina zatvora.

{slika}

Time rasplet serije ni približno nije završen jer tek kada prikupe dokaze koji potvrđuju krivca pronalaze usb na kojem se između fotografija žrtvi, koje su detektivkama poznate, nalaze i fotografije glavne junakinje, Marie Adler čime potvrđuju kako njena priča nije hir problematične tinejdžerice s teškim djetinjstvom već bolna istina. Zbog čega ću se sada ponovo vratiti na početak. Jedina, muška osoba u fokusu je, naravno osim silovatelja kojeg svih 8 epizoda nastoje pronaći i zatvoriti, detektiv Parker (Toni Lange). Njega upoznajemo već u prvoj epizodi koja u samom startu daje naznake da je čitava serija ‘teška’ za gledati. Naime, detektiv Parker i njegov kolega Pruitt zaduženi za istragu slučaja koji je Marie prijavila neprestano ju pritišću da opetovano ispriča svoju priču na što su se odlučili zbog nepodudarajućih detalja njenih izjava, što su samo jasni znakovi nekoga tko je traumatiziran napadom, no za njih je to bila sumnja u lažno prijavljivanje i želje za pažnjom.

{slika}

Rasmussen i Duvall hvataju serijskog silovatelja, javljaju detektivu Parkeru za pronađene fotografije koje potvrđuju da je Marie govorila istinu. Na kraju joj je dodijeljeno 150 tisuća dolara od države nakon što je prihvatila nagodbu izvan suda. Ali jedini nesretni, labavi kraj serije je ono što se dogodilo muškarcima koji su diskreditirali Marie. Detektivi Pruitt i Parker temelje se na stvarnim ljudima po imenu poručnik Jeffrey Mason i detektiv Jerry Rittgarn, a što im se dogodilo nakon što su pogrešno tražili lažno priznanje od Marie ne doznajamo u seriji. No, u članku po kojem je serija nastala piše se i o njihovim sudbinama; jedan je napustio policiju prije nego su uopće uhvatili silovatelja, a drugi je premješten na slučajeve povezane s drogom. Ni jedan nije ostao bez posla jer navode nema zakona protiv ovog neizvršavanja pravde.

Da nas nepravda strašno boli pokazuju i slučajevi iz Hrvatske, osobito slučaj maloljetne djevojke iz Zadra koji je šokirao javnost 2019., ta djevojka je proživljavala pravi pakao gotovo godinu dana, a potom ju sustav uopće nije zaštitio te pustio silovatelje da se brane sa slobode. Šokirale su nas godine šutnje i nepravde u odnosu prema djevojkama i ženama koje prolaze raznorazne traume, šokirale su nas posljedice lošeg odgoja, nesređenog pravosudnog sustava i ponajviše neodgovornosti za vlastita djela. Zbog toga se čitava zemlja digla na noge i tražila pravdu za djevojčice, na istoimenom prosvjedu u 15 hrvatskih gradova čija je poruka bila mijenjati način ophođenja prema žrtvama koje se dodatno traumatizira i omalovažava, a upravo to je i poruka serije Unbelievable.

“Sljedeći put”, Marie kaže detektivu Parkeru, “učinite bolje.” Velika nada koju serija nudi jest da bi on zapravo i mogao učiniti bolje.

Treba istaknuti kako serija potiče i na promišljanje o kulturi silovanja odnosno situacijama zbog kojih se seksualni napadi ignoriraju te se ne spriječavaju na vrijeme što nas navodi da se protiv iste treba boriti. Način na koji se silovanja općenito prikazuju je manifestacija kulture silovanja koju treba iskorijeniti, uvijek se javljaju detalji koji ukazuju da žrtvi ne smijemo vjerovati, a tu je i problem institucionalnog tretiranja žrtvi: “od liječnika, preko centara za socijalnu skrb, do policije i pravosudnih organa, medija itd. To uključuje dvostruku viktimizaciju (primjerice privođenje i podizanje prekršajne prijave protiv žrtve ukoliko se branila), blagonaklonost i razumijevanje koje policajci i suci iskazuju prema napadaču, neodgovorna uvjetna puštanja, sve vrste toleriranja i opravdavanja “nasilničke povijesti okrivljenog”, općenito neučinkovit i neadekvatan sustav procesuiranja i kažnjavanja kao i nebriga i nepreuzimanje odgovornosti za pogreške sustava koji je često i direktno odgovoran za nasilje. O tome smo zaista mnogo pisale, i takvih je slučajeva mnogo (zapravo gotovo svaki institucionalni tretman slučajeva seksualnog nasilja i nasilja nad ženama uključuje elemente kulture silovanja).

Iz tog razloga se i u sklopu prosvjeda Pravda za djevojčice tražilo od hrvatske Vlade unaprijeđenje zakona u borbi protiv obiteljskog i seksualnog nasilja, tražilo se pooštravanje kazni za silovanje, a dokazano je i da su najveći propusti vezani upravo uz podršku žrtavama i zaštitu njihovih prava iz čega proizlazi dodatna traumatizacija žrtvi, te se jasno istaknulo kako je preuzimanje odgovornosti za osiguranje podrške žrtvama na dobrobit čitavog društva, sadašnjeg i budućeg.

{slika}

Ova serija priča o dobrim ljudima koji rade strašne pogreške s katastrofalnim posljedicama, iz tog razloga od krucijalne važnosti bilo bi trenirati ljude da razumiju stanje svijesti žrtve, da shvate način na koji istraumatiziran mozak ne pamti sve informacije i ne iznosi ih u savršenom i uvijek jednakom redoslijedu. To su činjenice koje je potvrdila znanost, ali da budemo ljudi potrebna je samo solidarnost (osobito ženska) i suosjećajnost, a ne znanstvene činjenice.

Slučaj Marie Adler doveo je do pozitivnih promjena u Američkim saveznim državama – detektivi i detektivke sada prolaze posebnu obuku o žrtvama silovanja, a Marie živi punim plućima, udana je i ima dvoje djece.

{slika}

*Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

‘Vrimena se minjaju’ i u hrvatskom marketingu

U posljednjoj ilustraciji objavljenoj danas na društvenim mrežama, kojom se opraštaju od ljeta s promjenom vremena, kampanja “Boli me Pipi” napravila je veliki korak za hrvatski marketnig prikazavši gej par na plaži uz poruku: vremena se mijenjaju.

Bezalkoholno piće “Pipi” splitske tvrtke Dalmacija vino mnoge_i pamte po spotu sa Anom Saso, tadašnjom Miss Jugoslavije, koja izranja iz vode na splitskoj plaži Bačvice i uranja u seksualne maštarije mnogih mladih i starih (ako je suditi prema komentarima na Youtube-u). Iako je Pipi od tada uvijek bila tu negdje na policama, u središte pozornosti vratila se prije dvije godine nakon rebrandinga kampanjom “Boli me Pipi” iza koje stoji marketinška agencija Imago.

U središtu kampanje bile su duhovite razglednice s tipičnim ljetnim zgodama na kojima su prikazana golišava tijela običnih, prosječnih ljudi uz šaljive poruke poput: “Što se tiče mase, masu sam opušten”, “Kud ja, tud i moje bove”, “Na moru sam prava bomba”, “Samo nek guzica vidi puta”, “Imam šlauf, ne treba mi luftić”. Ova je kampanja bila nekonvencionalna i upravo je zbog toga polučila toliki uspjeh jer slavi običnog čovjeka sa svim njegovim nesavršenostima uz poruku “boli me pipi” u kojoj su se mnoge_i prepoznale_i, a nastavak i svojevrsnu gradaciju kampanja je doživjela prošle godine, kada su uključili građane_ke natječajem za izbor modela za Spomenik neisklesanom tijelu! koji je isklesan i postavljen na Bačvicama, mjestu odakle je sve krenulo.

{slika}

I dalje je riječ o dobrom starom marketinškom triku: sex sells, samo što su ovoga puta – za razliku od isklesanih tijela poput onog Ane Saso – seksualizirana tijela koja privlače pozornost punija i dlakavija. Poruke koje se šalju, iako često autoironične, uz geslo “boli me pipi” sugeriraju nezainteresiranost za prilagođavanje određenim nametnutim idealima ljepote, pa taman još mogu proći pod promicanje body positivityja.

{slika}

Dizajneri ističu kako su se željeli odmaknuti od seksualiziranog prikaza tinejdžerke. Uzme li se u obzir sugestivna ilustracija na boci, možemo zaključiti kako se na tome može još malo poraditi, pogotovo ako se prisjetimo da je još od početka inspiracija za Pipi bila poznata buntovnica i tomboy Pipi Duga Čarapa iz popularne dječje knjige Astrid Lindgren.

Naposljetku, pravi iskorak u cijeloj ovoj kampanji je upravo posljednja ilustracija ovogodišnje kampanje: prikaz gej para koji se sunča na plaži uz poruku: “promjena vrimena, a i vrimena se minjaju”, uz svoj već čuveni slogan koji se prometnuo u hashtag #bolimepipi.

Maleni korak za svijet marketinga, ali veliki u hrvatskom društvenom kontekstu, gdje je običaj spaljivati slikovnice koje prikazuju istospolne parove. Jedini dosadašnji primjer gej para u reklami bio je onaj Erste Banke, koji je doživio žestoku kritiku klerikalne desnice, no nisu pokleknuli pred napadima. Reakcije na reklamu na društvenim mrežama izuzetno su pozitivne uz poneke prijetnje prestanka konzumacije Pipi, a valja pričekati i da se oglase dežurni dušebrižnici. U međuvremenu “Boli me Pipi” i hrvatskom marketingu želimo još ovakvih pozitivnih primjera – konzumenti_ce ipak dolaze u svim oblicima i orijentacijama.