Puca li Hrvatska po šavovima?

TV EMISIJA CENZURA     PETAK  18.12.2009.

 

Puca li Hrvatska po šavovima? O korupcijskim aferama koje potresaju zemlju te ulozi i značaju slobodnih medija, istraživačkih novinara, nevladinih udruga te građanskih inicijativa u borbi  za ostvarivanje osnovnih pretpostavki za pravedno društvo razgovaramo sa Munirom Podumljakom, predsjednikom udrige Partnerstvo za društveni razvoj.

.Emisija se realizira u produkciji Udruge za promicanje ljudskih prava i medijskih sloboda “Cenzura Plus”, a emitira se izravnim prijenosom u petak u 21:00h, na TV Jadranu. Emisiju je moguće pratiti i na Max TV-u i B Net-u (i reprizno, subotom u 13.30 h), a tijekom slijedećeg tjedna i na internet televiziji Smart TV, te na drugim lokalnim televizijama u Hrvatskoj.

Strojevi za šivanje drniškim ženama

Veleposlanik Japana u Republici Hrvatskoj Joshio Tamura, Udruzi “Žena” je u Drnišu uručio vrijednu donaciju strojeva za šivanje. U okviru Projekta pomoći za stručno obrazovanje žena u Drnišu, vlada Japana darovala je drniškim ženama 15.599 eura, kojima je kupljeno sedam šivaćih strojeva i dva stroja za vezenje koji će im koristiti kako bi razvile vještinu šivanja te povećale mogućnosti zapošljavanja.

Riječ je, inače, o udruzi koja već godinama pruža pomoć nezaposlenim ženama na drniškom području koje su se našle u vrlo teškim životnim uvjetima, a budući da su mnoge starije od 40 godina, to im dodatno otežava pronalazak posla. Darovni ugovor za šivaće strojeve u japanskom veleposlanstvu u Zagrebu, predsjednica Udruge “Žena” iz Drniša Milena Perčin potpisala je još u veljači ove godine.

– Donacija Japanaca udruzi je omogućila edukaciju dugotrajno nezaposlenih žena. Na ovaj način, socijalnim poduzetništvom, osigurat ćemo ženama znanje, materijal i tržište – kazala je Perčin, dodajući da uopće ne sumnja u uspjeh projekta.

Za rad se već javilo dvadesetak žena, a prvi se rezultati očekuju za godinu dana. U okviru programa pomoći za temeljne potrebe u Hrvatskoj, vlada Japana odobrila je oko 60 tisuća eura, a osim za drniški projekt, novac je odobren i za Projekt nabave vozila Hitne pomoći za radnu jedinicu u Gračacu.

Qlapa i Lezbor: QueerXmas Le’Qoncert

Snijeg svud pada, zvona zvone, miris cimeta u kuhanom vinu, karamelizirani bademi u Bogovićevoj…. jedini dio godine kada Zagreb izgleda kao da je iskočio iz neke naslovnice Marrie Claire i pomalo podsjeća na Beč.

Osim vruće čokolade,dekice i tv-a, što Vam još treba? Pravi odgovor je QueerXmas.

Fantastični LeZbor i neponovljiva Queer Qlapa pozivaju Vas da se 20. Prosinca prošetate do net centra MaMa u Preradovićevoj i na trenutak odvojite od karameliziranih badema i lješnjaka u čokoladi i dođete na QueerXmas LeQoncert.

U MaMi će vas ova dva zbora zagrijati i počastiti svojim uobičajenim repertoarom kako biste malo poQueerili Božić.

Nakon brojnih nastupa i putovanja po Europi (LeZbor je proslavio Hrvatsku u Londonu 🙂 ), ova dva jedinstvena zbora takve vrste na području naše regije i šire odlučili su zaključiti svoje pojavljivanje za ovu godinu posljednjim koncertom i i spratiti vas sa milim zvukovima u novu 2010.

Naravno upad je free a vaša jedina obveza je da 20. Prosinca posjetite MaMu i uveličate njihov nastup.

Vidimo se u MaMi, Preradovićeva 18, u 19:00 sati.

Percepcija, iskustva i stavovi o rodnoj diskriminaciji u Republici Hrvatskoj

U hrvatskom društvu muškarci i žene nisu ravnopravni, iako je spolna diskriminacija manja nego što je to bio slučaj prije desetak godina, pokazuju rezultati znanstvenog istraživanja “Percepcija, iskustva i stavovi o rodnoj diskriminaciji u Republici Hrvatskoj”.

Istraživanje, naručeno od vladinog Ureda za ravnopravnost spolova, provedeno je u suradnji Odsjeka za psihologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu i Instituta za društvena istraživanja i prvo je istraživanje percepcija, stavova i iskustava o rodnoj diskriminaciji u nas. Rezultati ovog istraživanja, kao i drugih istraživanja u okviru Nacionalne politike za promicanje ravnopravnosti spolova za razdoblje od 2006.-2010. (istraživanje položaja, svijesti i potreba seoskih žena koje se provodi se u okviru Ministarstva poljoprivrede, ribarstva i ruralnog razvoja, istraživanja o položaju žena s invaliditetom, te o položaju pripadnica srpske nacionalnosti na tržištu rada), imaju poslužiti kao znanstvena osnova stvaranju nove Nacionalne strategije za promicanje ravnopravnosti spolova. Istraživanje je provedeno metodom ankete na reprezentativnom uzorku (N=1363) u ljeto ove godine. Ispitanici/ce su odabrani prema spolu, stupnju obrazovanja, regionalnoj zastupljenosti i veličini mjesta stanovanja određenih u skladu s posljednjim popisom stanovništva iz 2001. godine.  A što rezultati istraživanja pokazuju?

Iako se većina ispitanih (57.7%) slaže s gore navedenom tvrdnjom, naime da u hrvatskom društvu muškarci i žene nisu ravnopravni, žene su u većoj mjeri svjesne postojanja rodne neravnopravnosti  (66.7%). U skladu s percepcijom položaja različitih društvenih skupina u našem društvu, većina ispitanika/ca smatra kako su u najnepovoljnijem društvenom položaju, kada su u pitanju pojedine skupine žena, Romkinje (63.3%), kao i žene s invaliditetom (63%) te žene žrtve obiteljskog nasilja (61.2%). Neravnopravan tretman imati će i starije žene, one nižeg stupnja obrazovanja, samohrane majke i nezaposlene žene, te žene u seoskim sredinama i pripadnice neke nacionalne manjine.

Tek 36.8% građana zna da je spolna diskriminacija zakonski kažnjiva (muškarci su, zanimljivo, češće nego žene upoznati s ovom činjenicom), međutim većini (88%) nisu poznati zakoni koji takvo ponašanje sankcioniraju. Ovaj podatak svakako upućuje i na to da građani/ke nisu upoznati sa Zakonom o ravnopravnosti spolova iako je prošle godine ponovno u Hrvatskom saboru izglasan gotovo konsenzusom. U prilog tome ide i tvrdnja čak 39.2% ispitanih kako se u slučaju diskriminacije na osnovi spola ne bi obratilo niti jednoj službenoj instituciji. Ipak, 34.3% ispitanika/ca svjesno je uloge neovisnih tijela za suzbijanje spolne diskriminacije poput Pravobranitelja/ice za ravnopravost spolova, te tijela kao što su Ured za ravnopravnost spolova ili saborski Odbor za ravnopravnost spolova.

Istraživanjem se nastojalo ispitati jesu li u hrvatskom društvu žene i muškarci jednako tretirani u obitelji, obrazovanju, na poslu i u politici, ali i to koliko su oni sami skloni diskriminiranju ljudi na temelju spola. Iako većina ispitanika/ca iskazuje egalitarne stavove o rodnoj ravnopravnosti u obitelji (82% ispitanih smatra da karijera muškarca i žene mora biti podjednako važna, a 70.8% da muž i žena trebaju potpuno ravnopravno dijeliti kućanske poslove), rezultati istraživanja pokazuju da čak 87% ispitanih smatra kako “žene još uvijek češće nego muškarci obavljaju kućanske poslove, čak i kada su zaposlene”. Karijera muškarca, smatraju također, još je uvijek važnija od karijere žene (72%) koje su i dalje prvenstveno zadužene za brigu oko djece (75%). Što se tiče ovog potonjeg, posebno je važno istaknuti i to da većina ispitanih, za razliku od ostalih stvavova, ovdje zastupa prilično tradicionalno stajalište – tek 35% ih smatra da žena ne bi trebala snositi veći dio odgovornosti za brigu o djeci. Taj veliki nesklad između izraženih poželjnih ponašanja i doživljenog iskustva jedno je od pitanja na koje će ovo istraživanje trebati dati odgovor. 

Većina ispitanih (75.1%) slaže se da žena traba imati pravo izbora o zadržavanju trudnoće, kao i da žena koja se liječi od neplodnosti treba imati pravo na medicinski potpomognutu oplodnju bez obzira na bračni status (75% ispitanica i 67% ispitanika).

Svaki je peti sudionik/ca istraživanja iskusio/la rodnu diskriminaciju u obitelji, no to je i dalje uglavnom žensko iskustvo. Također, rodnoj su diskriminaciji u obitelji u većoj mjeri bili izloženi stariji sudionici/ce, neobrazovaniji i porijeklom sa sela. Ta se diskriminacija, nadalje, u većoj mjeri zbiva u roditeljskom domu nego u partnerskom odnosu, i u najvećoj se mjeri odnosi na obavljanje određenih kućanskih poslova. Najveći diskriminatori nisu, suprotno uvriježenom mišljenju, šefovi i supružnici već – roditelji – i to podjednako otac (21.3%) i majka (19.7%). No, u većem postotku roditelji ipak diskriminiraju kćeri (roditelji su diskriminirali oko 10% muškaraca te oko 30% žena). U skladu s ovim su i nalazi da ravnopravnost žena i muškaraca manje podržavaju muškarci, starije osobe, osobe nižeg obrazovanja i iz ruralnih područja.

Prema statističkim podacima žene su podjednako kao i muškarci zastupljene na svim razinama obrazovanja. Takva je i percepcija ostvarenosti rodne ravnopravnosti u obrazovanju: 78.1% ispitanih smatra da u Hrvatskoj danas žene i muškarci imaju jednake obrazovne šanse. Doduše, značajan postotak ispitanika/ca (43.7%) smatra da je spol još uvijek važan kriterij u školama pri usmjeravanju učenika/ca prema određenim zanimanjima, ali je tek 9% ispitanih izjavilo je da su tijekom obrazovanja bili diskriminirani na temelju spola. Međutim, u određenoj mjeri sami ispitanici (30%) i ispitanice (24.9%) podržavaju stereotipne predodžbe o poželjnom profesionalnom usmjerenju muškaraca i žena (“muškarci trebaju imati bolji uspjeh u prirodoslovnim i tehničkim predmetima jer su im potrebniji u životu nego ženama”), kao i stereotipne rodne uloge (39.7% muškaraca i 32% žena smatra da muškarci trebaju ozbiljnije shvaćati svoje obrazovanje nego žene jer će jednog dana biti hranitelji svoje obitelji).

Rodna ravnopravnost u obrazovanju deklarativno se spremno prihvaća (ispitanici i ispitanice u podjednakoj mjeri smatraju da bi žene i muškarce trebalo podjednako poticati na daljnje školovanje/usavršavanje), ali suočeni s konkretnim situacijama (stereotipi pri izboru škola) ispitanici/ce nisu neskloni diskriminaciji (45.1% pri upisu u elektrotehničku školu prednost bi dalo/dala mladiću pred djevojkom). To su ipak skloniji učiniti muškarci (52.5%) nego žene (38.2%). I ovdje veliku ulogu imaju socioekonomske karakteristike – rodnu ravnopravnost u obrazovanju manje podržavaju muškarci, osobe s nižim stupnjem obrazovanja i stariji te oni koji žive u ruralnim sredinama.

Rodnu diskriminaciju na poslu, odnosno na tržištu rada, u većoj mjeri percipiraju žene. U visokom postotku slažu se s tvrdnjama da žene teže napreduju na poslu nego muškarci, da dobivaju manju plaću za posao jednake vrijednosti, da se njihove sposobnosti na poslu češće podcjenjuju te da češće dobivaju otkaze nego muškarci. Iako 2/3 ispitanih nije navelo i iskustvo takve diskriminacije1, od onih koji su to učinili ženska su iskustva znatnoj mjeri gora no muška. No, nije nevažno napomenuti i to da je oko 30% žena i oko 50% muškaraca u poslu spremnije u pomoć pozvati kolege nego kolegice.

Također, dojam je ispitanika/ca da žene nisu u dovoljnoj mjeri prisutne u tijelima političkog odlučivanja, ali za razliku od drugih zemalja u kojima su provođena slična istraživanja, u nas su žene “vidljivije” u tijelima političkog odlučivanja na državnoj nego na lokalnoj razini: iako su na svim razinama političkog odlučivanja nedovoljno i izrazito malo zastupljene, u percepciji ispitanika/ca manje je županica i gradonačelnica nego što je žena na vodećim pozicijama u Saboru ili Vladi. Razloge za to ispitanici/ce vide prvenstveno u predrasudama o ženama u politici, a potom i obiteljskim obvezama, opterećenosti poslom, nerazumijevanju bližnjih, kao i nedovoljnoj aktivnosti političkih stranaka. Iako rijetka, što je moguće objasniti činjenicom da u politici aktivno sudjeluje relativno malen broj ljudi, iskustva diskriminacije u politici imaju uglavnom žene (primjeri diskriminacijskog iskustva su zaobilaženja pri izboru u tijela političke stranke ili uvrštavanja na kandidacijsku listu, te učestalo doživljavanje uvredljivih komentara članova stranke kao i intenzivnijeg rada od muških stranačkih kolega). Također, za razliku od ostatka istraživanja, ispitanici manje podržavaju općenitije stavove o ravnopravnosti žena u odlučivanju, a više one o ravnopravnosti žena u konkretnom političkom djelovanju (kada žene jednom dođu do toga da imaju neku poziciju unutar stranke onda ih se percipira kao ravnopravnije muškarcima nego one kojima to nije uspjelo).

Ipak, većina građana/ki dojma je da se položaj žena poboljšao u odnosu na razdoblje prije desetak godina. Pritom se neravnopravnost u većoj mjeri percipira na tržištu rada i u obitelji. Međutim, kada je u pitanju tržište rada, postoji razvijena svijest da muškarci i žene trebaju imati jednake mogućnosti pri zapošljavanju i jednake mogućnosti napredovanja. Obitelj ostaje područje u kojemu “sudionici/ce i percipiraju najviše neravnopravnosti, ali i doživljavaju najviše diskriminacije, najskloniji su diskriminirati članove obitelji, te u većoj mjeri imaju izraženije tradicionalne od egalitarnih rodnih uloga”. Odatle i preporuka da se napori za povećanje ravnopravnosti žena i muškaraca usmjere prvenstveno prema obitelji.

“Manje se osjećam ženom”

U najtamnijem kutu sobe, uz žamor dvanaest ženskih glasova, sjedi Ghati Chacha (pseudonim) i jedva je se može čuti. Doji svoje novorođenče dok tiho govori o tome kako je odbila genitalno sakaćenje.

“Odbila sam jer je (bivši) predsjednik Mkapa zabranio sakaćenje u Tanzaniji”, kaže. Nakon toga je Chacha bila prisiljena udati se za 80-godišnjeg muškarca, jer prema lokalnim običajima plemena Kurya u području Mara na sjeveru Tanzanije više nije bila prikladna za muškarca svojih godina.

“Otac me prisilio na udaju”, kaže. “Pokušala sam odbiti, ali otac mi je naredio da napustim kuću. Platili su mu samo 12 krava za mene.”

Postaje jasno da je Chacha jedina u sobi neobrezana i njezina se priča prekida jer ostale žene uzvikuju želeći da ih čujemo.

“Mladi muškarci rugaju se jedan drugome ako ožene neobrezanu ženu”, kaže Mondesta Mugaya, 65-ogodišnjakinja koja je nekoć obavljala sakaćenje u selu Kitarmanka u ruralnoj zoni Musome.

“Smatra se da su neobrezane žene djeca”, kaže ona. “One ne smiju prisustvovati tradicionalnim svečanostima.”

“Više ne vjerujem u obrezivanje djevojaka, ali u suprotnom one često spavaju posvuda.”

U uredu Majke Regine u Katoličkoj biskupiji Musoma osmjehuje se Bhoke Mwita (pseudonim). Sjedi na drvenoj stolici, njiše nogama i tipka po mobitelu. 2004. su ona i njezino dvoje djece ovdje našli utočište.

“Moj je muž umro 2003.”, kaže “i trebala sam pripasti muževom bratu, ali odbila sam. Rekla sam da moram razmisliti. I pobjegla sam.”

Majka Regina Andrew, nedugo nakon što je u biskupiji započela kampanju protiv ženskog genitalnog sakaćenja, susrela je u selu Mwitu koja je tražila pomoć. Kao suradnica u programu Žene u razvoju (Women in Development), Majka Regina pomogla je da 36 žena izbjegne sakaćenje, te da se njih 90 oslobodi obiteljskog nasilja i prisilnog braka.

 “To je jedna od najvećih ceremonija u tradiciji Kurya”, kaže Majka Regina. “Oko 95% djevojaka se i dalje obrezuje u području Tarime.”

“Zakon je protiv ženskog genitalnog sakaćenja, ali ne vidimo što vlada poduzima oko toga”, kaže.

Tradicija je zabranjena 1998., ali je duboko ukorijenjena i u biskupiji kažu da se tek u posljednjih 10 godina percepcija počela mijenjati.

Majka Regina i sestre redovito posjećuju sela i održavaju javne rasprave i okupljanja, te organiziraju radionice s ciljem informiranja o ženskim i dječjim pravima, posebice o posljedicama ženskog sakaćenja.

“To nije bilo lako jer se smatra da žene nisu jednako vrijedne kao muškarci. Žene mnogo rade, kod kuće, na polju, oko djece, a muškarci su ti koji uživaju plodove toga”, kaže.

 

“Djevojke donose prihod obitelji”, kaže Majka Regina. “Roditelji ih ne šalju u školu jer će im izmaknuti miraz prilikom udaje. Smatraju da će tako obitelj ostati siromašna.”

Majka Regina vjeruje da će trebati još mnogo godina da žensko sakaćenje u plemenu Kurya izumre. “To je poput religije”, kaže ona.

“Osnovali smo veliki kamp izvan grada za žene koje bježe pred sakaćenjem, gdje djevojke mogu doći po savjet ili se skloniti kad pobjegnu iz zajednice”, kaže.

“Kad se djevojke vrate u zajednicu, kažu ‘Hvala vam na toj tradiciji -jer ja sam pobjegla i sad posjedujem znanje.'” Obitelji ih slušaju dok govore samouvjereno, bez straha i to pomaže da shvate koliko je važno zaustaviti sakaćenje.

 

“Smatram da će trebati vremena za promjene, ali jednog će dana obrezivanje biti sramota.”

Majka Regina kaže da je Mwita, kada je došla u biskupiju, bila vrlo mršava, nervozna i plaha. Sada, kaže Majka, zadobila je samouvjerenost, snagu i povećala težinu, te završava srednju školu.

U sklopu programa Žene u razvoju, Mwita i sama vodi programe o mikroposlovanju za žene u selu kako bi se osposobile za rad u poljoprivredi, pekarama i trgovinama odjećom. Također govori na javnim diskusijama i educira o posljedicama sakaćenja.

“Kad dođem u svoje selo”, kaže Mwita “ljudi me cijene i paze na to što će mi reći. No smatraju da donosim zapadnjačke vrijednosti i svjesna sam te podjele.”

“Život je za mene sada drukčiji, bolje mi je ovdje (u gradu) nego u selu. Sada sam jaka, ne bojim se i znam se boriti za svoja prava.”

 

Manje se osjećam ženom

Bhoke Mwita imala je 18 godina kad je obrezana.

“Prvo odrede datum kad će zajedno obrezati oko 100 djevojaka. Dan prije toga ne spavaš jer te pripremaju. Mnogo se slavi, sviraju se bubnjevi i jede. Taj dan ne smiješ jesti ni piti da ne bi morala mokriti ili nešto tijekom zahvata.

Svi pjevaju i pokušavaju te oraspoložiti. Dovedu te do posebnog mjesta gdje sve djevojke poredane sjede na kangama (pamučni komad platna od kojeg se izrađuju suknje). Svi iz zajednice su ondje: muškarci, mladići, žene i djeca. Starije žene skupljaju novac od zajednice prije nego što počne.

I tako čekaš svoj red.

Kad sam došla na red, osjetila sam nesnosnu bol, ali ne smiješ plakati. Ako plačeš, tuku te i ostave ondje.

Mnogo sam krvarila i pala na tlo, ali nisam plakala.

Potrebno je tri do šest tjedana da rana zacijeli, i nakon obrezivanja smatraju te pravom ženom koja je spremna za udaju.”

“Nakon obrezivanja sam se zapravo manje osjećala ženom”, kaže Mwita “jer je moje tijelo bilo osakaćeno i nisam se uopće osjećala kao žena.”

“Ako djevojke umru tijekom obrezivanja, što se često događa, ne pokopa ih se kod kuće. Baci ih se u grmlje gdje ih pojedu hijene. Smatra se prokletstvom, urokom ako djevojka ne preživi obrezivanje, pa se sve njene stvari moraju maknuti iz kuće kako bi se otklonilo prokletstvo.”

Fudbal kao muška stvar

Libela vam donosi godinu dana staru kolumnu srpskog nogometnog reprezentativca te nogometaša švicarskog Basela porijeklom iz Šibenika, Ivana Ergića (1981.). Iako postoji bezbroj uzrečica tipa “jedna lasta ne čini proljeće”, “iznimka samo potvrđuje pravilo” i sličnih, ovaj 28godišnji nogometaš razbija predrasude o kvocijentu inteligencije vezanom uz nogomet, te istovremeno donosi, nažalost, netipična razmišljanja o rodu, rodnim identitetima i rodnim ulogama u sportu i društvu općenito. Možemo samo žaliti što bar poneki hrvatski reprezentativac nije (do sada) sročio sličan tekst. No obzirom da hrvatski reprezentativci imaju slobodno ljeto, između televizijskih prijenosa utakmica svjetskog nogometnog prvenstva možda se poneki posveti promišljanju o rodu i spolu. Libela unaprijed obećaje ustupiti svoje kolumnističke stupce za ta i takva nogoloptaška promišljanja.

Kolumnu Ivana Ergića donosimo u integralnom tekstu kako je objavljen na Politikinom web portalu.

 

“Vidi ga, ko’ neka strina”. “Moja baba to može bolje da uradi od tebe”. Ovakvi i slični komentari su deo ogromne kompilacije “pedagoških” sredstava koje mlad igrač sakuplja kroz sve selekcije i koji se nastavlja tokomnjegove profesionalne karijere. Od trenera, stručnog štaba, navijača, pa i od samih roditelja (očeva) mogu da se često čuju takve opaske koje bi, valjda, trebalo da mu posluže kao nekakav podstrek.

Uporedo sa poniženjem koji mlad čovek doživljava kroz to, on razvija složen skup kompleksa koji postaje temeljni deo njegove ličnosti i kroz koje gradi svoje odnose prema okruženju, autoritetu, protivniku, roditeljima, a posebno prema ženskom rodu i svemu što je obeleženo kao žensko. On, štaviše, počinje da prezire sve što ima previše veze sa “ženskim” i rano mu se javlja potreba da se dokaže pravim muškarcem.

Na utakmicama mlađih selekcija retko kad može da se vidi neka majka i to ne samo zato što se smatra da joj je više mesto u kuhinji, nego zato što joj sin “zabranjuje”, jer ne bi voleo da bude ismejan ili proglašen “razmaženkom” i “maminim sinom” što je u tom dobu i ovim uslovima najgora kletva.

 

O šonjama i muškaračama

I bez većeg obraćanja feminističkom teorijskom korpusu na jednostavan način mogu se uočiti sve bolesti patrijarhalnog duha koji još, bez obzira na bitne pomake, dominira svim današnjim društvima. Vrši se stalna pežoracija ženskih atributa, bilo da su to samo kamuflirani strahovi iželja za dominacijom ili se radi o običnom primitivizmu. U svakom slučaju baš na stadionu i dvorani, gde je i inače najviše iracionalnog, najčistije se očitava odnos prema ženi i kakav se karakter daje onom sto je “žensko”. Tako kao simboli slabosti i niže vrednosti, igrači ili protivnički navijači bivaju nazivani ženskim polnim organom, kučkinim sinovima (inače, žene koje menjaju muškarce su “kučke”, a muškarci koji menjaju žene su “plejboji” i “frajeri”), da nemaju onu stvar itd. Pošto se u celom društvu pokušava da razvije svest o političkoj i korektnosti uopšte, sve to postaje latentnije i poprima druge oblike. Na veštački način pokušava se da ostvari formalna ravnopravnost da bi se prikrila suštinska nejednakost. (priznavanje domaćica, uvođenje kvota, izjednačavanje plata, itd).

Ta podela na “muške” i “ženske” stvari i interesovanja počinje od malena i učvršćuje se kroz kulturno i društveno ispoljavanje tako da je dečak koji peva u horu ili piše pesmice šonja, a devojčica koja igra fudbal muškarača. Isto tako, naročito u fudbalskim krugovima, čuje se da neko “igra kao balerina”kad igra elegantan i tehnički fudbal bez želje da ulazi u duele, da se lakta i uklizava. Naravno da nije slučajnost što se opet ističe ženski rod, ali je u ovom primeru zanimljivije koliko je to manifestacija prezrivog odnosa prema jednoj tako lepoj i prefinjenoj umetnosti kakav je balet, što je takođe jedna od odlika mačoizma. U tim mačo domenima gde preovlađuje jaka patrijarhalna logika ima malo razumevanja i senzibiliteta za stvari koje podrazumevaju umetnički impuls. To ima veliki degenerativan uticaj na kulturu. Takođe, konkretni kulturni fenomeni otelotvoruju ono što se smatra određenimsamim rođenjem i razumeva se samo kroz binom muško-žensko. Kad se već priča o fudbalu kao tipično muškoj “stvari”, ironično je npr. da je on (soker) u Americi prihvaćen kao uglavnom “ženski” fenomen dok su kao “muški” sportovi priznati ragbi, američki fudbal, bezbol, borilački i ekstremni sportovi, za koje se ustvari ne zna da li su brutalniji, smešniji ili besmisleniji.

 

Doprinos opstanku patrijarhata

Ne bi bilo toliko strašno kad bi fudbal, ili bilo koji drugi masovan sport, mogao da bude neka vrsta izolovanog društvenog rezervata u kojemće mužjak moći da demonstrira svoju moć. Međutim bašzbog togašto je on tako širok i masovan fenomen, njegov uticaj na svest, pogotovo mladih ljudi, je ogroman, tako da takav pogled na svet postaje sveobuhvatan i doprinosi da patrijarhat u ovakvoj ili onakvoj formi ostaje dominantna društveno-istorijska naracija.

Pojmovnu podelu, muški identitet i ženski identitet treba dekonstruisati i istovremeno dopustiti da čovek/žena razvija što veći broj svojih mogućnosti i sposobnosti bilo da su one danas iskonstruisane i obeležene kao tipično muške ili kao tipično ženske. Taj rascep i poimanje ženskog kao intuitivnog i osećajnog, iracionalnog, a muškog kao duhovnog, intelektualnog i racionalnog je, ustvari, društveno i istorijski izgrađen i negovanstav. U vezi s tim, sve i da jeste tako, onda je najapsurdnije i velika društvena anomalija što u fudbalu i drugim masovnim fenomenima dolazi do izgradnje i reprodukovanja neke vrste muškosti koja nema nikakve veze sa duhom i raciom već mnogo pre sa podsvesnim, Darvinom i borbom. I tu, kao i u mnogim drugim stvarima gde se prikriva suština, jezik stiže u ispomoć i svi ti atributi i ispoljavanja na borilištima i arenama, koji se slobodno mogu podvesti pod zoološke kategorije, zaodevaju se u termine kao što su hrabrost, čvrstina, viteštvo…

Tako, neki teoretičari optužuju Jungov koncept anime i animusa jer se njime legitimizuje podela na karakteristično muško i na karakteristično žensko. Međutim, cinjenica je da je u muškarcu istorijski potiskivan tzv. ženski deo ličnosti, a kod žene osujećivan onaj deo duha koji se danas naziva muškim. U suštini, radi se samo o tome da mora da se stvori takva društvena svest i društveni uslovi u kojima će i žene i muškarci moći da ispolje svoju celovitu ličnost. Sve mogućnosti i sposobnosti čoveka nisu ni muške ni ženske, već pre svega ljudske i komplementarne, i to mora da bude jasno kako rođenim šovinistima i konzervativcima tako i nekim ekstremnim strujama feminizma koje smatraju da je biti žena uzvišenije nego biti muškarac. Dok se ovo ne shvati, kroz današnje društvene paradigme razum će se razvijati kao najgora vrsta racionalnosti, a to je proračunatost i lukavština, dok će na drugoj strani emotivni registar činiti zavist, prezir, ozlojeđenost.

Ostaje nada da će taj “surovi profesionalac” iz tih jakih uporišta muskuliniteta kakav je profi sport, s jedne strane doći do spoznaje da nekog kome je važnija lepota igre, fer-plej ili suština igre ne treba ismejavati i odbacivati, i s druge strane, da će današnji “pravi muškarac” shvatiti da pisanje pesama, ples ili pak gledanje baleta nisu samo za žene, mlakonje, homoseksualce ili metroseksualce već za svakog ko želi da razvije sveobuhvatan i autentičan ljudski duh.

Autor je fudbaler Bazela 
i reprezentativac Srbije

Ivan Ergić [objavljeno: 01/12/2008]