sdadmin, Author at Libela - Page 1607 of 1806

Zaštita prava žena bila je samo jedna od isprika za rat

Posted on December 11, 2009 by sdadmin

Prevela Davorka Turk

Posebnu je pozornost u prošlom tjednu privukla odluka američkog predsjednika Baracka Obame da poveća broj vojnika u Afganistanu za 30 000 i započne njihovo povlačenje za 18 mjeseci. Međutim, novo izvješće što ga je objavio Human Rights Watch (HRW) upozorava na neuspjeh afganistanske vlade i međunarodnih donatora da zaštite prava žena.

Izvješće posebno upozorava kako je administracija Georga W. Busha istaknula upravo zaštitu prava žena kao jedan od osnovnih razloga za suprotstavljanje Talibanima i Al-Qaedi. “Osam godina nakon pada Talibana, i uspostave vlade Hamida Karzaija, afganistanske žene i dalje su među najobespravljenijima na svijetu. Njihov je položaj težak u svim područjima, uključujući zdravlje, obrazovanje, zapošljavanje, slobodu od nasilja, jednakost pred zakonom, i političku participaciju”, kaže se u izvješću.

HRW upozorava da su u najvećem broju slučajeva ženska prava u Afganistanu zapostavljena i od strane afganistanske vlade, ali i međunarodnih donatora koji su se odlučili usmjeriti prvenstveno na oružani sukob između Talibana i Al-Qaede.

U ožujku se loše stanje ženskih prava u Afganistanu ponovno našlo u vijestima kada je parlament izglasao zakon koji se odnosi na šiitsku manjinu – i koji je Karzai potpisao. Zakon – koji je predsjednik Obama nazvao “odvratnim” – regulira osobne stvari šiitskh muslimana i među ostalim: zahtijeva da supruge traže muževljevo dopuštenje prije nego napuste kuću, daje pravo skrbi o djetetu očevima i djedovima, ali ne i majkama i bakama; dopušta muževima da prekinu uzdržavanje supruge; zahtijeva da se žena “uredi” ili “lijepo obuče” kada to traži njezin suprug; te da ne smije odbiti seks ukoliko to muž od nje traži.

“Šiitski zakon pravovremeni je podsjetnik na to koliko su zapravo afganistanske žene ranjive na političke dogovore i prekršena obećanja”, istaknula je Rachel Reid, istraživačica za područje Afganistana pri HRW. “Karzai je trebao započeti svoje predsjednikovanje s jasnom porukom ženama da će njegova vlada biti ona koja želi unaprijediti jednakost”.

Za mnoge, u pitanju nije samo neuspjeh Karzaijeve vlade da unaprijedi prava žena već je u pitanju i usmjeravanje sredstava, doniranih od međunarodnih donatora i američke pomoći Afganistanu, namijenjenih jačanju civilnog društva. “Interesi žena su interesi civilnog društva. Onog časa kad počnete odbacivati stvari koje su ženama važne, stavljate zdravlje, provođenje zdravstvenih mjera i edukaciju u drugi plan”, kazala je IPS-u Ann Jones, autorica “Kabula zimi” i suradnica magazina “The Nation”. “Na koncu Amerikanci završe gradeći ceste. Ako pitate Afganistance, ceste su vrlo nisko na ljestvici onoga što žele. A ako razgovarate s afganistanskim ženama, saznat ćete da ceste nisu ono što je njihovim obiteljima potrebno”, nastavila je Jones.

HRW je također otkrio kako stopa nasilja nad ženama i napada na žene sudionice javnog života i dalje ostaje visoka. Ubojstvo Sitare Achakzai, 12. travnja 2009. – braniteljice ljudskih prava i lokalne vijećnice u Kandaharu – primjer je opasnosti s kojima se susreću žene koje participiraju u politici, pitanjima ljudskih prava, podučavanju, zdravstvenom radu ili novinarstvu. Nitko nije procesuiran zbog tog ubojstva. HRW ističe kako ubijanje žena koje javno djeluju u društvu zastrašuje mnoge druge žene koje bi se mogle uključiti u javni život. “Policija i sudstvo nasilje nad ženama smatraju legitimnim, pa stoga ne procesuiraju takve slučajeve”, kazala je HRW-u Soraya Sobhrang iz Afganistanske neovisne komisije za ljudska prava.

Prema rezultatima ankete iz 2008., na uzorku od 4700 žena, 87.2% žena iskusilo je najmanje jedan oblik fizičkog, seksualnog ili psihičkog nasilja tijekom svog života. Mnoge od njih također su bile prisiljene na brak. I velika većina žena ne traži pomoć u strahu od policijskog maltretiranja, korupcije i odmazde onih koji su počinili nasilje. Situaciju pogoršava činjenica da silovanje nije zločin prema afganistanskom kaznenom zakonu i da silovatelj može biti optužen samo zbog “prisilnog” preljuba, što može rezultirati time da za preljub bude optužena i silovana žena. Kako bi dokumentirali rašireno nasilje nad ženama, HRW ističe kako u 57% od ukupnog broja brakova u Afganistanu stupaju djevojke u dobi ispod 16 godina, te upozorava na 70 do 80% prisilnih brakova. Kao posljedica ovakve prakse mnoge djevojke odustaju od daljnjeg školovanja, a trudnoće u za to preuranjenoj dobi povećavaju opasnost od zdravstvenih komplikacija tijekom poroda.

Obuzdavanje ovih opasno visokih stopa nasilja nad ženama i djecom, kao i prisilnih brakova, pokazalo se teškom zadaćom upravo stoga što policija nije ili gotovo uopće nije upoznata s rodno uvjetovanim nasiljem ili ženskim pravima. “Obuka je više usmjerena na protu-pobunjeničke i sigurnosne vještine negoli na prevenciju i rješavanje zločina i djelovanja u zajednici”, kaže se u izvješću.

Malo je učinjeno kako bi se poništile kulturalne predrasude zbog kojih se žene u doticaju s policijom ili sudovima suočavaju s diskriminacijom i predrasudama.

I konačno, usprkos značajnim naporima međunarodnih donatora kako bi se poboljšalo obrazovanje za djevojke, razočaravajućih 11% djevojaka, inače u srednjoškolskoj dobi, pohađa razrede od sedmog do devetog, dok ih je samo 4% uključeno u razrede od 10 do 12. Neuspjeh u obrazovanju djevojaka – upozorava HRW – vrlo često može dovesti do njihove preuranjene udaje, preuranjenog roditeljstva, i povećanog rizika smrtnosti pri porođaju.

HRW poziva Karzaijevu vladu i međunarodne donatore da: promoviraju zaštitu prava žena kao dio obnove Afganistana; poboljšaju zakon o uklanjanju nasilja nad ženama tako da on odgovara međunarodnim standardima; da organiziraju veliku kampanju za svjesnost o silovanju koja će biti usmjerena na one koji zakon provode, suce, parlament, javne službenike i afganistansku javnost; kao i da se registracija braka učini široko dostupnom i obveznom.

Povrh toga: Karzai bi trebao narediti oslobađanje od optužbi, ispriku i kompenzaciju svim ženama optuženima za “bježanje od kuće”; vlada i donatori bi trebali pojačati obuku u policiji kako bi se ova mogla nositi s rodnim nasiljem i povećati dostupnost srednjoškolskog obrazovanja za djevojke; UN i vlada trebali bi sigurnost žena kandidatkinja i glasačica na parlamentarnim izborima 2010. učiniti svojim prioritetom; a međunarodni donatori i UN – s afganistanskim Ministarstvom za pitanja žena – bi trebali rukovoditi “polaganjem rodnih računa” za sveukupno potrošen novac u Afganistanu.

Zagovaratelji prava žena također upozoravaju na uključivanje nekadašnjih ratnih vođa – mnogi od kojih su poznati upravo po kršenju ljudskih prava – u vladu. “Nije nam potrebno toliko mula i ratnih vođa koji imaju restriktivne stavove prema ženama”, kazala je IPS-u Eleanor Smeal, predsjednica organizacije The Feminist Majority¹. “Željele bi potaknuti (vladu) da imenuje ljude iz različitih dijelova društva koji razumiju da žene trebaju biti opunomoćene kako bi civilno društvo moglo funkcionirati kako treba”.

1 američka organizacija koja promiče jednakost za sve, bez obzira na spol, rasu, seksualnu orijentaciju, socio-ekonomski status, religiju ili etnicitet; promiče nenasilje, mir, društvenu pravdu i ekonomski napredak

Cenzura o AIDS-u

Posted on December 11, 2009 by sdadmin

TV EMISIJA CENZURA PETAK 11.12.2009.

Tema emisije je rad na prevenciji bolesti i položaj HIV pozitivnih i oboljelih od AIDS-a u društvu.

Gosti emisije: Ivana Crnčić iz HUHUV-a -Zagreb i dr.med.Diana Nonković iz Nastavnog zavoda za javno zdravstvo Split. Telefonski će se u emisiju uključiti prof.dr. sc. Josip Begovac iz klinike za infektivne bolesti “Dr. Fran Mihaljević”.

Emisija se realizira u produkciji Udruge za promicanje ljudskih prava i medijskih sloboda “CENZURA PLUS”, a emitira se u petak u 21:00h (reprizno u subotu), na TV Jadranu. Emisiju Cenzura možete pratiti i na Max TV-u i B Net-u, a idućeg tjedna na internet televiziji Smart TV (www.smarttv.com) te na drugim lokalnim televizijama u Hrvatskoj.

Božićni ‘darovi’ iz trgovačkog centra

Posted on December 11, 2009 by sdadmin

Prodajni centar “Baumax” u Zadru “pomeo” je u jednom danu tri djelatnice, koje su otkaze dobile na gotovo bizaran način – Ivani Parić telefonski je javljeno da je ostala bez posla, Sandri Babac poštom je vraćena radna knjižica, koju je našla u sandučiću bez riječi popratnog obrazloženja, a na Tamaru Katić nadređeni je potrošio tri minute da joj usmeno kaže da više neće raditi.

Zajednički nazivnik za ove otkaze zove se “mlade majke”, jer sve tri djelatnice doslovno su vijest o otkazu dobile na porodiljnom, držeći u rukama petomjesečne i šestomjesečne bebe koje još doje.

Radile su u “Baumaxu” još kao trudnice, gdje im je naglašavano da se za svoja radna mjesta ne trebaju bojati: osnovna načela “Baumaxa” su kršćanski nazori, poštovanje čovjeka i kršćanske vrednote, što je istaknuto na internetskoj stranici ove tvrtke kao “Baumaxovo načelo”, no Zadranke su otkaze ipak dobile, baš pred kršćanski blagdan.

Cjelodnevni rad

– Ostavila sam stalno radno mjesto u “Intersparu” i došla 1. lipnja 2008. godine u “Baumax”, jer smo dogovorili plaću i ugovor. Tada sam imala dijete od godinu dana. Nisam znala da ću šest mjeseci provesti na obuci po cijeloj Hrvatskoj, ostavila sam dijete i obučavala se u “Baumaxovim” centrima u Varaždinu, Zagrebu, Splitu… Tako pola godine.

Onda smo opremali “Baumaxov” centar u Zadru, zatrudnjela sam, ali nisam se žalila, opremala sam Centar u kojem nije bilo ni struje ni vode, po cijele dane. Iako trudna, “natukla” sam 280 prekovremenih sati – kazuje Ivana Parić.

Ona je rodila u srpnju, treće dijete. Koristi “normalan” porodiljni dopust, no u utorak je dobila telefonski poziv iz “Baumaxa”.

– Bio je to moj šef Arsim Aliu, kratko je rekao da više neću raditi. Onda mi je još rekao da mi želi ugodne blagdane. To je bilo sve – kaže Ivana.

Sve tri mlade majke, unatoč obećanjima o stalnom radnom mjestu, imale su ugovore na godinu dana, koji će uskoro isteći i za koje im je bilo jamčeno da će biti produženi.

Tamara Katić, diplomirana ekonomistica, kaže da je šef Aliu imao “stotinu izgovora” zašto iznenada otkaze daju upravo majkama s malom djecom. – S trbuhom do zubi sam radila, do zadnjih snaga, jer sam im vjerovala. Osjećam se jadno, povrijeđeno i bojim se. Zapravo, još ne mogu vjerovati da mi je stigao ovakav predbožićni “dar” – kaže Tamara.

Bez komentara

Arsim Aliu, voditelj zadarskog centra ‘Baumaxa’, rekao je da ne može komentirati otkaze, uputivši nas na direktora za Sloveniju i Hrvatsku Thomasa Marxa. U zagrebačkom uredu su nam, pak, rekli da je Marx na putu, te da ne mogu davati broj njegova mobitela.

Nagrada za promicanje mirotvorstva, nenasilja i ljudskih prava “Krunoslav Sukić”.

Posted on December 11, 2009 by sdadmin

10. prosinca održana je svečana prva dodjela Nagrade za promicanje mirotvorstva, nenasilja i ljudskih prava “Krunoslav Sukić”.

Nagrada “Krunoslav Sukić“ dodjeljuje se za osobit doprinos u zaštiti i promociji ljudskih prava i sloboda čovjeka i izvrsno i dosljedno promicanje kulture mira i nenasilja, a prvi dobitnik je prof. dr. Ladislav Bognar.

U obrazloženju Komisije za dodjelu nagrade stoji:

Suvremenicima u Osijeku, Slavoniji i Hrvatskoj Ladislav Bognar pruža primjer dosljednog zalaganja u promociji mirotvorstva, nenasilja i ljudskih prava u svom profesionalnom, aktivističkom i građanko-političkom angažmanu.

Njegovo profesionalno i osobno opredjeljenje za alternativni odgoj datira prije rata. Rat ga nije “izbacio” iz tog stava – štoviše motivira ga da elemente obrazovanja za mir i nenasilje ponudi i podučava nastavnike i nastavnice u ratom pogođenoj Slavoniji i Baranji procjenjujući koliko im, u poratnim okolnostima, može pomoći u njihovoj zadaći odgoja djece i mladih. Od tada ustrajava u nastojanju da obrazovanje za mir postane integralnim dijelom obrazovnog sustava u Hrvatskoj.

Sudjeluje u obrani Slatine i Osijeka a odmah nakon demobilizacije, od 1992. godine radi za mirno rješenje ratnog sukoba. Surađuje sa lokalnim i međunarodnim mirovnim organizacijama na osnaživanju mirovnih aktivista te na otvaranju komunikacije sa civilnim i mirovnim inicijativama s okupiranih područja. Otvaranje komunikacije, dijaloga pa i suradnje sa “dugom stranom”, preko crte razdvajanja, uvelike je pripremilo i olakšalo provedbu mirne integracije Podunavlja, no u vrijeme kada je provođeno takvo je djelovanje bilo opasno, prozivano je izdajom i kolaboracijom sa neprijateljem.

Iako je zbog toga bio medijski proganjan i izložen prijetnjama, svoju građansku i političku odgovornost i hrabrost pokazao je kada je podržao svjedoke koji su mu se obraćali i osobno pred pravosuđem svjedočio o okolnostima u kojima su počinjeni ratni zločini protiv srpskih civila u Osijeku i u Paulinom Dvoru.

Nositelje/ice ostalih nominacija su, također, vrijedni primjeri solidarnog, dosljednog, posebno kreativnog i hrabrog djelovanja u sprječavanju nasilja, umanjivanju društvenih nepravdi te građenju demokratskog društva utemeljenog na kulturi nenasilja.

Zlata Dasović rođena je 1957. u Vukovaru. Danas živi u Osijeku i radi kao službenica u banci. Javnosti anonimna no poznata velikom broju ljudi s kojima je povezuje njena zauzetost u solidarnom djelovanju za društvene promjene nenasilnim putem – posebno sindikalnim organiziranjem samostalnog Slavonskog sindikata radnika banke, te njena nastojanja – posredstvom pučkog pjesništva – prema kulturi uvažavanja i proslave različitosti.

Bračni par Ana Marija i Otto Raffai osnivači su i mirovni aktivisti udruge RAND – Regionalna adresa za nenasilno djelovanje iz Sesveta kraj Zagreba.

Povezujući duhovnost, nenasilje kao stav i djelovanje te aktivni angažman na izgradnji mira i civilnog društva Ana i Otto Raffai povezuju vjernike i ateiste, rade na nizu ekumenskih i međureligijskih programa.

Jaroslav Pecnik, profesor bohemistike, filozofije i povijesti, rođeni Osječanin, živi i radi (djeluje) u Osijeku – kao nastavnik i znanstvenik, aktivist (i volonterski i profesionalno) u području zaštite ljudskih prava (13 godina voditelj Regionalno centra HHO za Slavoniju) , predavač na brojnim seminarima i konferencijama o ljudskim pravima i civilnom društvu, kolumnist i komentator u većem broju dnevnih i tjednih novina u Hrvatskoj i Češkoj, te na radiju i televiziji.

Nezavisna studentska inicijativa za pravo na besplatno obrazovanje pokrenuta je u travnju 2009. od studenata i studentica Filozofskog fakulteta u Zagrebu, a proširila se gotovo na sve fakultete i sveučilišta u Hrvatskoj – u Osijeku, Splitu, Zadru, Rijeci, Puli i drugim gradovima.

Dio je međunarodnih studentskih napora protiv komercijalizacije obrazovanja, ali sa specifičnim i inovativnim metodama nenasilnog djelovanja i donošenja odluka – kroz direktnu demokraciju na studentskim Plenumima te nenasilnim djelovanjem.

Momačko nadmudrivanje

Posted on December 11, 2009 by sdadmin

Dok su se “momci” prepucavali, “dama” je skupljala bodove neodlučnih birača. Tako bi se moglo opisati sučeljavanje predsjedničkih kandidata Vesne Pusić, Andrije Hebranga, Nadana Vidoševića, Ive Josipovića i Dragana Primorca održano sinoć u studiju Nove TV na kojem su se po prvi put u eteru uz pomoć uređaja “response metera” mjerile reakcije 50 birača koji se još nisu odlučili kome će 27. prosinca dati svoj glas. I ako “spravica” ne laže, Vesna Pusić pridobila je najviše neodlučnih na svoju stranu.

Dobro je “kotirao” i Andrija Hebrang, pa i Nadan Vidošević i Dragan Primorac dok su kod odgovora Ive Josipovića birači najčešće bili neutralni. Vesna Pusić birače je “kupila” izjavama da predsjednik nema potrebe lagati, da Sanader treba na razgovor kod glavnoga državnog odvjetnika kao i mišljenjem da je ministar Božidar Kalmeta, kada se govori o aferama u HAC-u, politički neobranjiv.

S druge strane, “momci” su sučeljavanje iskoristili više za međusobna prepucavanja. Za uvertiru Hebrang je Primorcu spočitnuo kako je usred rata 1991. godine otišao u SAD iako je on kao ministar zdravstva zabranio svim liječnicima izlazak iz zemlje. Primorac mu nije ostao dužan. Pitao ga je u kojem je on to rovu zadobio rane, a spomenuo je i kako bi imao gadnih problema s aferom Shiatzu da nije imao politčki imunitet. Hebrang se branio kako je prikazao porijeklo svoje imovine još od 1984. godine te tvrdio da se političar u politici ne bi smio obogatiti.

– Da je tako, ja bih sada stajao okljaštren sa svake strane – napomenuo je Hebrang. Dovoljno je reći da je stajao u studiju između Vidoševića i Primorca. Kada je u pitanju porijeklo imovine, Vidošević je rekao kako treba početi govoriti iskreno, pokazati imovinu i reći kako si je stekao. Dodao je i kako treba imati na umu da on jedini među nazočnima zarađuje na tržištu na što mu je Vesna Pusić objasnila kako je i on radio u državnim službama, a Hebrang da očito nije čitao zakon Hrvatske gospodarske komore. Birači su imali prilike doznati i koje mane kandidati misle da imaju.

Vesna Pusić tako smatra da ponekad zna biti “dosadna” jer ponavlja iste stavove, Primorac misli da bi se trebao više smiješiti, Hebrang da je preemotivan kada je u pitanju Hrvatska, a Josipović ponekad zna biti sramežljiv. Josipović smatra kako bi osim sebe u predsjedničkoj fotelji rado vidio Vesnu Pusić, Primorcu je prihvatljiv bilo tko tko dogura s njime do drugog kruga. Vidošević se nije o tome želio izjašnjavati, a za Hebranga bi svatko od četvero preostalih kandidata moglo bi eventualno doći u obzir.

Zanimljiv je podatak i da su Dragan Primorac i Nadan Vidošević prvi nakon sučeljavanja otišli kućama. To i ne čudi s obzirom na njihovu ovotjedno prepucavanje u kojem je prvo Primorac spočitnuo Vidoševiću da je umiješan u neke korupcijske afere, na što mu je Vidošević poručio da kao čovjek koji je tukao ženu nema što njemu govoriti o moralu.

– Sve žene s kojima sam bio u vezi sam volio. Danas sam u braku i imam dvoje djece i još nismo odlučili što čemo poduzeti zbog ovih optužbi – rezimirao je tu temu još u studiju za vrijeme sučeljavanja Primorac te zaključio kako nikada nije tukao niti jednu ženu.

Znaju zamjeniti gumu na autu, a wc papir ne?

Posted on December 10, 2009 by sdadmin

“Ne, nisam ništa radio dok sam živio s roditeljima”, priznaje mi čovjek s kojim sam dijelila životni prostor, “OK jesam usisavao.. ponekad”, dodaje. S obzirom na takvih četvrt i nešto stoljeća života, pravo je čudo kako se ovakva osoba nije libila kućanskih poslova u zajedničkom domu. Usisavanje, nošenje smeća, pospremanje, briga za ljubimca, povremeno kuhanje pa čak i peglanje – zaista hvale vrijedno. No, zašto se onda upravo kod žena ovakve vještine ne smatraju hvale vrijednim nego -normalnim? Zašto žene ta dostignuća ne stavljaju u plus, nego tek održavaju na pozitivnoj nuli? I zašto se žene toliko silno trude ostati u toj poziciji odnosno ne iznevjeriti očekivanja svoga muškoga sustanara?

Baš se povela rasprava o kućanskim poslovima u jednom zagorskom domu. Domaćica je imala sreću pa rodila dva sina, a od žena u kući pomaže samo svekrva. Kaže ona kako sinovi pomažu, hoće pospremiti tanjur za sobom i tako, ali ništa previše. Kroz šalu govorim kako bi trebala misliti na buduće snahe na što me domaćin ošnuo pogledom tako da mi je zastao zaista fini domaći kolač u grlu. Huh, mislila sam si, nemoj uzburkavati krv, ovdje se očito dobro zna što je muško, a što žensko zaduženje. Jedino, muško zaduženje je definirano granicama, dok za žene zapravo i nema posla koje one nikako, ni pod koju cijenu ne bi trebale obavljati. U pogledu domaćice čitam misao “A tko je na mene mislio?” i uvidjevši njezinu situaciju odustajem od teme jer nije lijepo tako vratiti gostoprimstvo.

Tu večer sam razmišljala, jesam li sretnica što mi je partner gradsko dijete? Je li u lezbijskim zajednicama segment kućanstva zaista lakši i ravnopravnije podijeljen? Što je to što muškarce spriječava da budu izvrsni u kućanskim obavezama kada su odlični u toliko težim stvarima? Na primjer, znaju zamijeniti gumu na autu, ali kad se potroši rola papira, ne sjete ju se zamijeniti iako su baš oni inzistirali da to bude troslojni Olala papir jer je hrvatski proizvod i dovoljno mekan za njihovu guzu? Gdje nestaje ta odlučnost? Ili pak znaju kupiti pivo kada nestane zaliha, ali potrošeno mlijeko se nekako uvijek provuče neprimjećeno? Baterije u daljincu instantno se mijenjaju novima kad počnu štekati?

Odbijam prihvatiti činjenicu da su muškarci u kućanskim poslovima i obavezama hendikepirani, vlastitim očima sam se uvjerila da nisu i da mogu, kada žele. A da bi željeli moramo im i dati priliku da se želja stvori. Želju stvara potreba. Stoga, možda ne bi trebale instantno zamijeniti rolu wc papira kad se potroši, sigurna sam da će se u potrebi i muški primjerak u kući to sjetiti učiniti.