Korištenje ženskih sjećanja u poučavanju o Drugomu svjetskom ratu

Centar za ženske studije i Školska knjiga pozivaju Vas na jednodnevni seminar za nastavnike/ce povijesti, hrvatskog jezika, filozofije.

Seminar “Korištenje ženskih sjećanja u poučavanju o Drugomu svjetskom ratu” će se održati u subotu 12. prosinca 2009. od 9 do 14:30 u Velikoj dvorani Školske knjige, Masarykova 28, Zagreb.

Svi sudionici/e dobit će potvrde o stručnom usavršavanju.

Molimo da svoje sudjelovanje potvrdite do četvrtka 10. prosinca 2009., na telefon/faks 01/4872-406 ili e-mail adresu zenstud@zamir.net.

Za polaznike/ce seminara predviđen je ručak.

Bolje zaposli muško

Jedna od tri majke vjeruje kako je odlazak na rodiljski naštetio njezinoj karijeri, otkrilo je istraživanje britanske roditeljske udruge National Childbirth Trust u kojem je sudjelovalo 1500 majki.

Najveći problem – ugovori

Oko 32 posto ih tvrdi kako su nakon povratka na posao s rodiljskog naletjele na ono što nazivaju nevidljivim “majčinskim zidom”, dok ih 31 posto smatra da se odnos sa šefom pogoršao.

Također su mnoge žene priznale kako im je bilo izrazito teško vratiti se na posao nakon što su se jedno vrijeme samo brinule za dijete.

– Kako kod nas zakon jamči da se žene nakon rodiljskog vraćaju na položaje na kojima su bile, nema zabilježenih slučajeva degradacije. No mogućnost napredovanja je nešto sasvim drugo. Ipak, najveći su problem ugovori na određeno vrijeme jer se čak 90 posto ugovora nakon što majka ode na rodiljski ne produljuje. To je naš najveći problem – komentirala je britansko istraživanje Vesna Lončarić iz udruge Roda.

Dodala je da se i u nas majkama otežava napredovanje te da su zabilježene promjene u odnosima među kolegama, i to tako što im jasno daju do znanja kako smatraju da se na njih ne može računati. Međutim, iskustva majki variraju. Jedne su se vratile u istu radnu atmosferu, druge je čekalo radno mjesto, ali se odnos s kolegama znatno pogoršao, a treće je isto radno mjesto dočekalo samo na papiru, u svakodnevnom poslu degradirane su na poslove s početka karijere.

Naravno, mnoge majke objašnjavaju kako se i njihov stav prema poslu promijenio nakon porođaja pa promjene u tvrtki tome i pripisuju.

– Mislim da više oni imaju problema sa mnom jer im ne dajem prednost i puno se glasnije borim za svoja prava – rekla nam je majka zaposlena u privatnoj tvrtki, koja je prije rođenja djeteta na poslu ostajala po potrebi do kasnih noćnih sati.

Bolje zaposli muško

Poduzeća, pokazuje britansko istraživanje, izbjegavaju zapošljavati žene jer poslodavci smatraju da država nudi previše zaštite na poslu za buduće majke. Takva je situacija i u nas. Naime, majke koje uzmu godinu dana rodiljskog dopusta često pate na radnome mjestu nakon povratka jer poslodavci neopravdano pretpostavljaju da nisu dovoljno posvećene poslu.

Iako je situacija u Hrvatskoj, barem što se zakonskih rješenja tiče, malo povoljnija, podaci iz HZZO-a pokazuju da je i recesija učinila svoje.

Dok je u prvih devet mjeseci prošle godine pravo na dodatni rodiljski dopust do prve godine djetetova života iskoristile 24.984 žena i 490 muškaraca, ove su godine to pravo iskoristile samo 2744 žene i 73 muškarca. Za odluku o prekidu rodiljskog nakon šest mjeseci najčešće se kao razlozi navode strah za radno mjesto i život bez dovoljno novca.

Sjećamo se Anne Lindh

 Augustin Palokaj dopisnik je “Jutarnjeg lista” iz Bruxellesa

Tekst je preuzet iz časopisa Civilno društvo koje izdaje Nacionalna zaklada za razvoj civilnog društva

U rujnu 2003., dok se razmišljalo o žrtvama terorističkog napada u New Yorku i Washingtonu 11. rujna, svijet je šokirala vijest iz Stockholma, gdje je ubijena ministrica vanjskih poslova Švedske Anna Lindh.

Okončan je tada nasilno, ubodom noža u prsa i trbuh, život jedne od najpoznatijih švedskih političarki čiji je glas postajao sve važniji i izvan Kraljevine Švedske u EU-u i diljem svijeta.

Dogodilo se to 10. rujna 2003. poslijepodne, dok je bila u kupnji u jednoj robnoj kući u Stockholmu. Preminula je dan poslije, upravo 11. rujna, ujutro. Ubijena je u danima kada je bila glavno lice u kampanji za uvođenje eura. Nažalost, njezina se slika, umjesto u nastavku kampanje europskoga monetarnog ujedinjenja, na naslovnicama novina i u glavnim televizijskim vijestima tada pojavljivala uz vijest o tragičnom ubojstvu.

Bilo je to drugo ubojstvo aktivnog političara u Švedskoj, jednoj od najsigurnijih i najuređenijih država na svijetu. Na sličan način, gotovo na istome mjestu, ubijen je i premijer Olof Palme. Oba su ubojstva potresla Švedsku, ali i danas u toj državi političari uglavnom izlaze u javnost bez posebne zaštite jer je nasilje na ulicama švedskih gradova rijetka pojava. Šveđani jednostavno nisu htjeli dopustiti da nasilna ubojstva političara promijene njihov način života.

S obzirom na to da se ubijena ministrica zauzimala za dijalog među kulturama na području Sredozemlja, današnja Zaklada “Anna Lindh” promiče taj dijalog. Osim toga, njezino ime nose i dvorana za sastanke u zgradi Vijeća EU-a u Bruxellesu te jedna dvorana u Europskom parlamentu.

 

Zaštita okoliša

Još kao mlada političarka Anna Lindh se zauzimala za usmjeravanje svoje države prema članstvu u EU-u, što je ostvareno sredinom devedesetih, tijekom četvrtog kruga proširenja EU-a. Doživjela je biti na čelu Vijeća ministara vanjskih poslova EU-a za vrijeme švedskog predsjedanja, a u trenutku ubojstva vodila je kampanju za prihvaćanje eura kao valute i u Švedskoj.

Osim što je ostvarila parlamentarnu karijeru, uspjela je biti i zamjenica gradonačelnika Stockholma. Anna Lindh je prvi puta postala ministricom 1994., i to za okoliš. Švedska je već tada, dok je ona vodila to ministarstvo, prednjačila u zaštiti okoliša. Stockholm će sljedeće godine biti “Prvi zeleni glavni grad svijeta”, a poznat je i po tome što ima cijela naselja bez smeća. Ministar za okoliš u Švedskoj je jedna od najvažnijih funkcija. Upravo u vrijeme dok je Anna Lindh vodila ministarstvo okoliša Švedska je postala članicom Europske Unije.

Anna Lindh se unutar EU-a, zajedno sa ministrima okoliša drugih država članica, zauzimala za novu europsku regulativu o opasnim kemijskim tvarima. Već je tada znala da je zaštita okoliša zajednička briga svih u Europi i svijetu i da neće biti dovoljno za buduće naraštaje ako se to pitanje regulira samo u nekim državama članicama.

 

Zagovornica proširenja

Ipak mnogi Annu Lindh više pamte po njezinoj posljednjoj ministarskoj funkciji. Nakon još jedne pobjede socijaldemokrata u Švedskoj premijer Jöran Persson imenovao ju je 1998. ministricom vanjskih poslova. Bile su to važne godine za Europsku Uniju, a tada mlada članica Švedska dobro uklopila. Anna Lindh je bila velika zagovornica procesa proširenja Europske Unije. Sudjelovala je na najvažnijim sastancima na kojima se unutar EU-a odlučivalo, a i sama je sudjelovala u pregovorima s državama kandidatkinjama.

Sudjelovala je u završetku pregovora s mnogim istočnoeuropskim državama, ali nije doživjela velik povijesni dan njihova punopravnog članstva 1. svibnja 2004. Tada se Europska unija proširila za deset novih država članica, među kojima prvi put i osam iz prijašnjega komunističkog bloka.
Za nju, kao i za cijelu švedsku vladu, tim proširenjem, koje se zove i “veliki prasak”, nije bilo završeno proširenje Europske Unije. Zauzimala se i za brzu integraciju zapadnog Balkana u EU. Kad je Švedska preuzela predsjedanje Europskom Unijom, Anna Lindh je bila ključna u oblikovanju stava o nužnom nastavku proširenja EU-a prema zapadnom Balkanu i primjeni politike stabilizacije i pridruživanja. Iz njezinih nastupa u EU-u sjećamo se kako je govorila da je, nakon svih strahota koje su narodi iz bivše Jugoslavije doživjeli tijekom krvavih ratova, dužnost Europe da tu regiju stabilizira i da joj pomogne u gospodarskom oporavku i priključenju Europskoj Uniji.

 

Dolazila u regiju

Za približavanje zapadnog Balkana EU-u nije se zauzimala samo u nastupima u Bruxellesu i Luxembourgu nego je posjećivala i regiju. Boravila je ne samo u tada mirnom Zagrebu i politički stabilnoj Hrvatskoj nego je posjećivala i Makedoniju za vrijeme etničkih sukoba u toj državi, išla je na Kosovu, gdje ratne rane još nisu bile izliječene. Čudna je sudbina  i to što se u ožujku 2003. trebala sastati s tadašnjim predsjednikom Vlade Srbije Zoranom Đinđićem, koji je prije samoga toga sastanka ubijen u Beogradu. Srbija je tada krenula u pravcu demokratizacije i približavanja EU-u, a Đinđić je bio glavni promotor takve politike. Iako se zauzimala za prava kosovskih Albanaca, Anna Lindh je Srbiju smatrala Srbiju ključnom državom u regiji, čije je približavanje EU-u nužno za dugoročnu stabilnost Balkana i za uspješnu politiku EU-a u toj regiji.

Švedska je i sada predsjedateljica EU-a, a politika te države prema proširenju nije se promijenila iako su se promijenile okolnosti u EU-u. Proširenje EU-a sve je manje popularno u mnogim članicama EU-a, ali ne i u Švedskoj. Švedska vlada, iako je sada ne vode socijaldemokrati, vodi proaktivnu politiku prema proširenju.

 

Glas razuma i pravde

Pri ulasku u dvoranu “Anna Lindh” u Europskom parlamentu zastupnici se sjećaju njezina zauzimanja za proširenje EU-a. Švedska još nije uvela euro, ali je financijska kriza koja je zahvatila i tu državu znatno promijenila raspoloženje građana. Sredozemna regija, za koju se tako strastveno zauzimala Anna Lindh, je dobila i institucionalni okvir za dijalog u Uniju za Mediteran – Barcelonski proces. U toj su Uniji sve sredozemne države, uključujući i Hrvatsku, Crnu Goru i Albaniju, te sve članice Europske Unije. Kriza na Bliskom istoku nastavlja se, ali je prvi put postignuta suglasnost da će rješenje biti uspostava palestinske države, koja će moći živjeti u miru s Izraelom kao susjednom državom. Hrvatska je na pragu članstva u EU-u. Druge države zapadnog Balkana napreduju na tom putu, Makedonija ima status kandidata, a Albanija i Crna Gora zatražile su i formalno članstvo. Uskoro će to učiniti i Srbija i Bosna i Hercegovina. Sva pitanja u regiji nisu riješena, ali je ona znatno stabilnija nego prije.

Da život Anne Lindh nije tako tragično završen, ona bi, kao glas razuma i pravde, vjerojatno i danas pridonosila u rješavanju svih tih pitanja. A Europska Unija također ne zaboravlja na nju i njezino zauzimanje. Bila je svakako važan švedski glas u Europi i važan europski glas u svijetu.

 

Pojedinosti iz životopisa

Anna Lindh je rođena u lipnju 1957. U njezinu bogatom životopisu stoji da se politikom počela baviti još kad je imala 12 godina, a postala je prva žena na čelu Švedske socijaldemokratske stranke. Diplomirala je pravo 1982. na sveučilištu u Uppsali te je iste godine postala zastupnicom u parlamentu. Već je tada njezin politički angažman prelazio švedske granice. Zauzimala se za rješavanje situacije u Nikaragvi i Vijetnamu, za završetak “apartheida” u Južnoj Africi. Tražila je rješenje palestinske krize i vodila kampanju protiv utrke u naoružavanju.

Žalosno je kad vlasti ne vide problem nasilja

Verica Rupčić treći je mandat članica županijske skupstine Koprivničko-križevačke županije ispred Hrvatske demokratske zajednice, a od ovog mandata je i predsjednica Povjerenstva za ravnopravnost spolova. Po zanimanju je ekonomistica i radi u INI u Sektoru proizvodnje nafte i plina u Đurđevcu kao viša referentica za ekonomske poslove.

 

Kakvi su trenutno planovi Povjerenstva za ravnopravnost spolova Koprivničko-Križevačke županije?

Mi smo evo nastavili kontinuirano raditi na tragu onoga što je Povjerenstvo započelo u prethodnom mandatu. Tada sam u Povjerenstvu bila kao članica tako da mi je dobro poznato što je Povjerenstvo radilo. Trenutno nam je jedna od najvažnijih aktivnosti edukacija mladih o HPV virusu, a naglasak je prije svega na prevenciji te cjepivu protiv virusa za djevojčice. Organizirali smo predavanja u svim osnovnim školama, a u županiji je njih 27, i radimo ih u suradnji s Ligom protiv raka Koprivničko-križevačke županije, ginekolozima i školskom medicinom. Predavanja se provode u sedmim i osmim razredima osnovne škole. Taj smo projekt pokrenule ovo proljeće i sad smo ponovno u ovom mandatu poslale svim gradovima i općinama apel da osiguraju sredstva za cijepljenje za sve djevojčice budući da to cjepivo još uvijek nije u kalendaru cijepljenja, dakle ne plaća ga Ministarstvo zdravstva.

Jedan od prioriteta u našem radu je i projekt sigurne kuće u koju bi se smještale žrtve obiteljskog nasilja, a to su u pravilu žene i djeca. U sjeverozapadnoj Hrvatskoj jedina smo županija koja nažalost nema takav objekt, a potrebe su velike. Podaci govore da je u prvih 9 mjeseci na području županije prijavljeno 788 slučajeva obiteljskog nasilja. Naglašavam da je to prijavljeno, a to znači da u stvarnosti ima puno, puno više slučajeva. Znamo da tek manji dio žena smogne hrabrosti i prijavi zlostavljača, dok velik broj zauvijek ostane neprijavljen i ostaje unutar obiteljska četriri zida.

 

Kako ste zadovoljni s odnosom izvršne županijske vlasti prema Povjerenstvu?

Moram reći da je to tako, nismo osobito zadovoljni. Sredstva su takva kakva jesu, naravno da bi bilo daleko bolje da ih je više jer ovakva nisu niti približno dovoljna da ostvarimo sve ono što smo si u planu rada zacrtale za iduću godinu. Sam odnos bi trebao biti drugačiji. Često sam u situaciji i prije bila, a i sada sam kao predsjednica Povjerenstva, da nailazim na to da su stvari koje su evidentne i trebalo bi na njih promptno odreagirati, neprepoznate, odnosno prešutno se prelazi preko njih. Ako čelni ljudi županije kažu da u našoj županiji nasilja nema, iako im mi lijepo podastremo sve podatke onda je to žalosno, to je sve što mogu reći.

 

Obzirom da ste već treći mandat u skupštini, što Vam se čini kako je novi zakon utjecao na položaj županijske skupštine?

Mislim da smo mi zapravo prilično marginalizirani. I prije smo bili kada smo imali Poglavarstvo, a i sada smo. Nisam osobito zadovoljna i uz svoje višegodišnje iskustvo mislim da bi to sve skupa trebalo daleko drugačije funkcionirati. Znam da ima sasvim drugačijih situacija u drugim županijama i zato nisam zadovoljna sa situacijom kod nas. No nadam se da će biti bolje. Kroz svoje vijećničko djelovanje nastojim tome pridonijeti. No jako teško ide, pomaci su slabi i teško vidljivi.

 

Intervju je izrađen u sklopu projekta Osnaživanje žena i muškaraca za provođenje rodno osviještene politike na lokalnoj razini kojeg je financijski podržao ured za ravnopravnost spolova Vlade RH

Vesna Škare-Ožbolt prijavila medije DIP-u

Da bi postao predsjednički kanditat očito nije bilo potrebno skupiti 10.000 potpisa nego medijima dati 10 milijuna kuna – izjavila je nezavisna predsjednička kandidatkinja Vesna Škare Ožbolt.

Istaknula je kako je krajnje nekorektno što svi kandidati nemaju jednak tretman u medijima, nego oni izvještavaju samo o pojedincima koji su potrošili velike svote novca na oglašavanje. Za primjer je navela Milana Bandića koji će na svoju kampanju potrošiti oko 50 milijuna kuna, za razliku od nje koja će potrošiti između 3 i 3,5 milijuna kuna.

Prema njenim riječima, pojedine dnevne novine kao i televizijske kuće Nova TV i RTL ponašaju se kao da se za predsjedničku fotelju utrkuje samo šest kandidata: Ivo Josipović, Nadan Vidošević, Milan Bandić, Andrija Hebrang, Vesna Pusić i Dragan Primorac.

S njima rade predsjednička sučeljavanja te se samo njihova imena pojavljuju u pojedinim anketama. Tvrdi i kako raspolaže informacijama prema kojima u nedavnom istraživanju agencije Puls njeno ime nije ni bilo među ponuđenim odgovorima na anketno pitanje.

Za Hebranga i Vidoševića je kazala kako se ponašaju licemjerno, dodavši da su dok je na vlasti bio Ivo Sanader šutjeli o korupciji, dok su sada, “kao” borci protiv kriminala i koruptivnih radnji. Kao jedna od ključnih stvari u svom programu navela je osmišljavanje strategije razvoja države, ali i potrebu za drukčijom regionalizacijom, između ostalog i ukidanjem nepotrebnih općina.

V. Škare Ožbolt je komentirala i izjavu premijerke Kosor kako do kraja njezina mandata neće biti racionaliziranja broja općina, gradova i županija bez obzira na njihovu financijsku pokrivenost. Takav je premijerkin stav ocijenila lošim jer više od 50 posto općina živi od državnog proračuna.

– Potrebno je donijeti jasnu strategiju razvoja zemlje za idućih 25 godina. Mreža općina mora se racionalizirati, a država podijeliti na regije. U njima je potrebno odrediti jaka ekonomska središta koja će koristiti novac iz europskih pretpristupnih fondova – smatra V. Škare Ožbolt koja se zalaže za ulazak Hrvatske u Europsku uniju, ali misli da u nju ne treba srljati tako dugo dok država ne ojača

Podsjetila je i zašto je svojedobno “izletjela” iz Vlade.

– Osmislila sam “transparrency law”, takozvani zakon o transparentnosti poslovanja javnih poduzeća, koji se očito nije svidio vladajućima – navela je ona i potvrdila kako je to pravi način kontrole od strane građana i da bi se time smanjile koruptivne radnje u javnom sektoru.

TEROR VITKOSTI

 Današnji teror vitkosti zauzima sve više mjesta u tisku (prvenstveno takozvanim ženskim magazinima), u televizijskim emisijama, na promidžbenim plakatima najrazličitijih vrsta proizvoda, od jogurta osmišljenog posebno da potpomaže probavu i mršavljenje pa sve do najnovijeg modela skupocjenog automobila, koji reklamira mršava manekenka smiješeći nam se s jumbo plakata na autocesti. U televizijskom programu sve se češće nađu emisije koje ne samo da prikazuju posebno mršave zvijezde, nego se i na manje ili više “znanstveni” način bave tematikom mršavljenja, dijeta, nutricionizma itd. Tako gledamo stručnjake raznih struka kako nam savjetuju kako najbolje kontrolirati svoju težinu, skinuti prekomjerne kilograme, hraniti se u skladu s najnovijim akademskim otkrićima i pristupima. Nasmiješene novinarke izgleda stvarno i primjenjuju sve njihove savjete, jer, gle čuda, rijetko koja ima vidljivi višak kilograma, većinom sve spadaju u kategoriju vitkih ili barem tzv. “normalnih”, dakle prosječne težine.

 

Kako se u svemu tome osjećaju “debeli”, nije teško naslutiti. Kako su ciljana skupina cijelog mehanizma propagande vitkosti još uvijek prvenstveno žene, ne čudi podatak da se je u svom životu skoro svaka žena barem jednom podvrgnula tzv. “redukcijskoj dijeti”, dakle posebnom režimu prehrane s ciljem gubljenja kilograma. Ostavljajući po strani pitanje zašto propagadna mašinerija još uvijek agitira više žene nego muškarce, valja se pozabaviti novom vrstom medijskog terora s kojim se svi svakodnevno susrećemo – terorom vitkosti.

Teror vitkosti poprimio je globalni karakter, barem u zapadnim društvima gdje veći dio stanovništva ima televizore te se koristi internetom. Propagandu vitkosti, često kombiniranu s propagiranjem zdravog načina života nazivam terorom jer zahvaća sve slojeve društva i prodire u sve ljudske aktivnosti – ni djeca nisu pošteđena kompleksa zbog prekomjerne težine, ismijavanja i ponižavanja u školi; i osnovnoškolke na internet forumima razmjenjuju iskustva o napredovanju svojih dijeta, čak i majke šalju svoje djevojčice na dijetu, a one malo odgovornije – na savjetovanja kod nutricionista ili liječnika.

“Debelim” ljudima zatvorenih je puno više vrata nego osobama koje ispunjavaju uvjete društvene norme. Da spomenemo samo jedan od gorućih problema, oni se susreću s poteškoćama kod traženja posla – ako se za isto radno mjesto prijave dva kandidata, statistički više šansi za prijam u radni odnos ima onaj od njih koji nije prekomjerne težine. Radi ilustracije te tužne istine, citirat ćemo Michaelu, dječju odgajateljicu iz Austrije, čija se priča odigrala 2007. pa su je prenijeli čak i neki mediji: “Poslije razgovora za posao odgajateljice u vrtiću rečeno mi je, da zbog svoje težine nisam dovoljno gipka pa stoga ne mogu biti uzor djeci.” Dakle, nisu uzeti u obzir drugi čimbenici koji čine dobru predškolsku odgajateljicu, a koje bi sigurno znali nabrojati roditelji: ljubav prema djeci, znanje stečeno tijekom studija, iskustvo u radu s malom djecom itd. Kako vidimo, na djelu je prava diskriminacija – zato neke organizacije postuliraju da se postojećim antidiskriminacijskim zakonima doda i stavka koje bi zabranila šikaniranje i neravnopravno tretiranje osoba ne samo zbog spola, vjeroispovjesti, političkih uvjerenje, religije itd. – ali i zbog njihove težine odnosno tjelesne građe.

Nažalost, većina tih prijedloga ili prolazi bez odgovarajućih reakcija ili izaziva samo smješak na ustima onih koji bi trebali ozbiljnije shvaćati pitanja diksriminacije te aktivno provoditi borbu protiv svih njenih oblika. Izgleda, da se u društvenoj svijesti još nije dovoljno ukorijenilo pitanje terora vitkosti, iako je on vidljiv doslovce na svakom uglu ulice u obliku plakata, parola, reklama na vitrinama ljekarni itd.

 

Pobliže analiziran teror vitkosti razotkriva nam svoje pravo lice. On je zapravo jedan oblik manipuliranja pojmom osobne odgovornosti svakog pojedinca. Postulat preuzimanja odgovornosti za vlastiti život posebno je izražen u našoj modernoj inačici kapitalizma kao sklopa ideja prožimajućih društvo i načina na koje promatramo svijet. Nekad je izraz tog pervertiranog gledišta bilo sanjarenje “američkog sna” o sreći i bogatstvu ostvarenim isključivo poštenim radom “od nule”. Karijera “od nule do milijunaša” u svijetu velikih korporacija i posvemašne kontrole svijesti raznim oblicima medijske propagande više nije moguća, ali moguće su još uvijek manipulacije na vlastitom tijelu – prostor djelovanja se sužio, no princip ostaje isti. Upravo ono – tijelo – može sad postati predmet “karijere”, upravo na njemu će se odraziti naš imaginarni uspjeh – čim ga bolje znamo kontrolirati i držati na uzdama, to smo bolja i uspješnija osoba. Zar nisu svi “debeli” oni lišeni samokontrole, oni koji se prežderavaju, oni koji ne znaju donositi i provoditi odluke te preuzeti odgovornost za vlastiti životni uspjeh?

Naravno, oni, “debeli” su baš takvi. Granica između njih i nas postoji, ali tanka je – zato treba stalno biti na oprezu, stalno pratiti promjene tijela, kontrolirati težinu, pratiti novine na tržištu dijeta. Da nema potražnje, novi “light” proizvodi ne bi stizali u trgovine, a o novim “čudesnim” dijetama ne bi se pisali članci opsega najmanje putopisa jednogodišnjeg putovanja po istočnoj Aziji.

U našim još uvijek muškoorijetntiranim društvima su najčesšće vrste terora vitkosti, kako smo spomenuli gore, djevojke i žene. Dijetalno ludilo potiče ih da se bave stalnim kontroliranjem vlastitog tijela, ili bolje rečeno pokušajima provođenja postulirane kontrole koji su ionako osuđeni na neuspjeh. Tipično ismijavanje “debelih” djevojaka u školi, zločesti komentari na poslu, poticanje kompleksa i stida u medijima instrumenti su koji unesrećuju veliki broj žena i vežu njihovu životnu energiju, koja ostaje neiskorištena te se vrti u začaranom krugu od “light” namirnice do “beauty” magazina i natrag. Kao takvi oni su samo još jedan od načina društvenog represioniranja žena u cijelosti. Iako se tiču samo jednog aspekta njihovog života, oni utječu na cjelokupan stav prema stvarnosti te su najčešće razlog neprirodno iskrivljenom shvaćanju vlastitog tijela, a preko njega također šireg spektra međuljudskih odnosa.