POZDRAV IZ ŠVICARSKE…BEZ MINARETA

U Švicarskoj će od sada biti zabranjena izgradnja minareta. Na referendumu na kojem se odlučivalo o zabrani izgradnje minareta, te za koji su Švicarci iskazali poseban interes s neočekivano visokim odazivom od 54%, većina od 57,4% glasača i 22 od 26 kantona glasala je za navedeni prijedlog. Ovakav rezultat je kod Vlade i većine stranaka naišao na potpuno iznenađenje. Ono što je još više začuđujuće jest da se Švicarska, koja u niti jednom turističkom prospektu ne izbjegava naglasiti multikuluralnost kao jednu od svojih najvećih prednosti, uopće odlučila na ovakav radikalan potez.

Vlada u Bernu, strahujući da bi odluka o zabrani mogla narušiti ugled Švicarske, pozivala je birače da glasaju protiv zabrane. Ovakva odluka naišla je na osudu inozemne javnosti i političara, dok je švicarska javnost po navedenom pitanju ostala podijeljena.

Za nacionalno uzbuđenje posebno su odgovorni kontroverzni plakati, zabranjeni u nekoliko gradova. Kombinacija crne, crvene i bijele upotrebljena na plakatima boje mnoge je podsjetila na zastavu Trećeg Reicha.

Iza inicijative pokrenute protiv izgradnje minareta stoji Švicarska narodna stranka (SVP). Inicijatori su u 18 mjeseci sakupili više od 100 000 potpisa, čime su i omogućili ovaj referendum. Oni naglašavaju da referendum nije usmjeren protiv islama kao religije. Član SVP stranke i glasnogovornik inicijative, Ulrich Schluer, minarete vidi  kao politički simbol i iskaz moći.

U Švicarskoj već otprije postoje tenzije između “pravih” Švicaraca i muslimana. Muslimani smatraju da bivaju tretirani kao građani drugog reda, Švicarci pak da se muslimani ne trude dovoljno integrirati u švicarsko društvo uporno odbijajući zapadnjačke vrijednosti. Muslimanska populacija iznosi 5% švicarske ukupne populacije od 7.5 milijuna stanovnika, a islam je u Švicarskoj druga vjeroispovijest nakon kršćanstva.

{slika}

“Najbolnija stvar za nas nije zabrana minareta, već ono što ovakva poruka simbolizira. Muslimani se kao religijska zajednica ne osjećaju prihvaćeno.” Izjavio je Farhad Afshar, koji je na čelu koordinacije Islamske organizacije u Švicarskoj.

Diljem Švicarske održani su prosvjedi. Mladi u Bernu održali su pogrebnu procesiju noseći svijeće i natpise “Ovo nije moja Švicarska”. U Zurichu na Helvetia Platz-u demonstranti su podigli 12 mini-minareta izrađenih od recikliranih predmeta.

Nakon izglasavanja zabrane borba je nastavljena na internetu. Na Facebooku je osnovana grupa “Sramim se rezultata inicijative o minaretama” koja je u tri dana skupila preko 60 000 članova. Njoj kontrira grupa “Ne sramim se rezultata inicijative o minaretama” koja pak broji 20 000 članova.

Kakve će posljedice imati ovakva odluka na položaj muslimana u Švicarskoj i već ionako zategnute odnose Švicaraca i švicarskih muslimana, vrijeme će pokazati. Jedno je sigurno, iako se bura u medijima polako počinje stišavati, o ovoj će temi u budućnosti biti još dosta rasprave.

Muškarci protiv nasilja nad ženama

Tijekom obilježavanja desete godišnjice Međunarodnog dana za uklanjanje nasilja nad ženama 25. studenog, glavni tajnik UN-a Ban Ki-moon pokrenuo je mrežu muških vođa za bitku protiv nasilja nad ženama i djevojčicama. “Ti muškarci dodat će svoje glasove rastućem zboru za akciju”, izjavio je Ban.

Mreža muških vođa sastoji se od sadašnjih i bivših  političara, aktivista, religijskih ličnosti i istaknutih ličnosti u zajednicama koji će zajednički raditi na podržavanju ženskih nastoianja  diljem svijeta da se izazovu destruktivni stereotipi, prigrli ravnopravnost te da se nadahne muškarce i dječake da dignu glas protiv  nasilja.

Sedamdeset posto žena doživjelo je neku vrstu fizičkog ili spolnog nasilja od muškaraca, većinom muževa, intimnih partnera ili rođaka, dodao je Ban.
Stoga “muškarci kao očevi, prijatelji, donositelji odluka te vođe zajednica i stvaratelji mišljenja imaju bitnu ulogu u eliminiranju takvog nasilja”.

Mreža muških vođa je inicijativa UNiITE-a za prestanak nasilja nad ženama, kampanje koju je glavni tajnik pokrenuo prošle godine, a koja se bori protiv nasilja nad ženama i djevojčicama u svim dijelovima svijeta. UNiTe ujedinjuje mnoštvo UN-ovih agencija i ureda kako bi se stimulirale akcije diljem sistema UN-a “Nasilje nad ženama i djevojčicama ostaje zadnji poznati i prepoznati rodni problem u arapskim zemljama i među njihovim političarima” rekla je na pokretanju Ghida Anani, koordinatorica programa za grupu KAFA

KAFA, što znači “dosta” je libanonska neprofitna organizacija koja pokušava ublažiti uzroke i rezultate nasilja te izrabljivanja žena i djece”. 
“Vjerujemo da  su muškarci dio problema, no također  i  dio rješenja”, rekla je Anani. 
Anani se osam godina bori protiv nasilja nad ženama i djevojčicama na Srednjem istoku gdje mnogo žena šutke trpi, a koje je tamo nerijetko legalno.

“Motiviranje muškaraca i dječaka da se posvete sprječavanju tog nasilja je krucijalno, iako se događa sa znatnim zakašnjenjem”, rekla je tajlandska princeza Bajrakitiyabha Mahidol koja je također prisustvovala konferenciji.
Mahidol je ambasadorica dobre volje za UN-ov razvojni fond za žene (UNIFEM) te je bila uključena u UNIFEM-ovu globalnu kampanju “Recite ne nasilju nad ženama” u Tajlandu prošle godine.. 
 “Možda će se naći jedinstveno rješenje za sve, no snažno vjerujem da ,ako ne može bolje, prevencija može biti jednako učinkovita kao lijek”

Među članovima Mreže muških vođa glavnog tajnika su i José Luis Rodrígues Zapatero, premijer Španjolske , nadbiskup Desmond Tutu, dobitnik Nobelove nagrade za mir, Paulo Coelho, autor hvaljenog romana Alkemičar te Ricardo Lago, bivši predsjednik Čilea.
Ban je ujedno najavio da će se nove zasluge za dotični projekt ove godine nagraditi iz  UN-ove zaklade za podršku akcija da se ukloni nasilje nad ženama, pod vodstvom UNIFEM-a ,u iznosu od 10,5 milijuna dolara za 13 inicijativa u 18 zemalja i teritorija.

Do 2015, kampanja UNiTE namjerava postići pet ciljeva u svjetskom kontekstu: usvojiti i ojačati državne zakone kako bi se prozvali i kaznili svi oblici nasilja nad ženama i djevojčicama, usvojiti te implementirati multisektorne državne planove za djelovanje, osnažiti prikupljanje podataka o rasprostranjenosti nasilja nad ženama i djevojčicama, pojačati javnu svjesnost I društvenu mobilizaciju, usmjeriti pozornost na spolno nasilje u sukobima.

“Moramo djelovati zajedno. Moramo dalje  graditi na naporima toliko žena i ženskih organizacija koje su neumorno radile na prokazivanju ove epidemije. Moramo nastaviti proširivati krug njihovih angažmana”, rekao je glavni tajnik:.
“Članovi Mreže nastojat će podići javnu svjesnost, zagovarati se za adekvatne zakone te se susretati s mladim muškarcima i dječacima”

“Prekinite šutnju. Kad osvjedočite nasilju nad ženama i djevojčicama, nemojte biti pasivni. Djelujte. Branite. Ujedinite se da promijenite prakse i stavove koji  potiču, dopuštaju izvršavanje i opraštaju takvo nasilje,”, naglasio je.

Žene koje iskuse nasilje podliježu nizu zdravstvenih problema, a mogućnost da sudjeluju u javnom životu je  smanjena. “Nasilje nad ženama nije ograničeno na specifičnu kulturu, regiju, zemlju ili određenu grupu žena unutar društva”, naglasio je UNiTE.
Prema podacima Svjetske banke, za žene između 15 i 44 godina veći je rizik od silovanja i kućnog nasilja nego od raka, automobilskih nesreća, rata i malarije, Nekoliko globalnih anketa pokazuje da je u 50 posto slučajeva ubijenih žena umorstvo počinio tadašnji ili bivši suprug ili partner.

“Neka ovo bude novo okruženje u kojem će muški I ženski vođe zajednički raditi na tome da se patrijarhalni sklop mišljenja  zamijeni rodno osjetljivim”, zaključila je Mahidol svoj govor.

 

Prevela Daria Mrkus

Prestanimo o osobama s invaliditetom razmišljati samo u kontekstu humanitarnih akcija

Gordana Simonović razgovarala je za Libelu sa saborskom zastupnicom SDP-a Vesnom Škulić.

 

Gospođo Škulić koji su po vama problemi žena s invaliditetom u Hrvatskoj?

– Kada govorimo općenito o osobama s invaliditetom u Hrvatskoj vrlo je teško nabrojiti probleme koji su problemi žena s invaliditetom i koji su problemi muškaraca s invaliditetom. Uglavnom, problemi su im zajednički – ugrožena su im ljudska prava na svim razinama, od obrazovanja pa do zapošljavanja. Međutim, kad se govori o ženama s invaliditetom dolazimo do dvostruke diskriminacije, počevši, ajmo reći, od benignih ginekoloških pregleda. Zatim stav obitelji, tradicija koja misli da žene s invaliditetom nisu sposobne imati vlastitu obitelj, dok za muškarce ne vrijede ta ista pravila. Dakle, za muškarce je dobro da im netko dođe, da se brinu o njima dok za žene s invaliditetom se misli da bi one bile dobre starateljice.

 

Vi ste višekratno u javnosti navodili probleme s ginekološkim pregledima. Ima li pomaka?

– Ima, kada se otvaraju nove ambulante sada se pazi na te standarde. A i prema Nacionalnoj strategiji za osobe s invaliditetom, iako je ona donesena još 2003., kada je bila europska godina osoba s invaliditetom, se prepoznao problem žena s invaliditetom, kao zasebni problem, isto kao i djece s poteškoćama u razvoju. Te dvije skupine izvučene su iz konteksta osoba s invaliditetom da bi se prepoznala njihova dvostruka diskriminacija. A što se tiče reprodukcijskog problema i ginekoloških pregleda tu se stvari pomiču. Jer svijest se mijenja, a i svaki dan se govori o tim problemima.

 

U Hrvatskoj se procjenjuje da je oko 500 tisuća ljudi s nekim oblikom invaliditeta.

– Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije između 10 i 12 posto populacije svake zemlju su osobe s invaliditetom. Tu dolazimo do zanimljivog podatka da populacija iznad 45 do 65 godine su ljudi koji dožive moždani udar, srčani udar ili prometnu nesreću itd. I dožive neki oblik invaliditeta. Među tom populacijom je najveći razmjer osoba s invaliditetom. To je nešto na što Svjetska zdravstvena organizacija i upozorava te ističe kako će do 2020. oko 20 posto populacije postati osobe s invaliditetom, upravo zbog tih nekih modernih bolesti.

 

Da li mislite da Hrvatska dovoljno posvećuje pažnje problemima osoba s invaliditetom?

– Pa nikad se ne može reći dovoljno. Ja ne mogu reći da se ne posvećuje, međutim, činjenica je da mi stvaramo lijepe zakone i da oni ostaju skup dobrih želja. Evo, recimo sad Zakon o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju. Postoje neka inicijalna sredstva koja svaki poslodavac mora uplaćivati u Fond za zapošljavanje osoba s invaliditetom. Na kraju Ministarstvo gospodarstvo uzme novac sebi, da određenu sumu u fond a onda mu u rebalansu proračuna država oduzme. Prevladava, dakle, neki stav- ajmo im dati nešto malo, iako je to obveza države. Prema mojim saznanjima, preko sto milijuna kuna prikupi se za raznorazne oblike pomoći i poticaje za osoba s invaliditetom. Ali oko dvije trećine novca ode tko zna gdje, svakako ne za ono za što je predviđeno.

 

Kako je biti zastupnica s invaliditetom? Jednom ste prilikom ispričali da vas nikad nitko ne pita npr. one trivijalne stvari – gdje kupujete odjeću, gdje se frizirate, ..

– To su neke male stvari koje obilježavaju mene kao ženu, npr. ne pozivaju me na modni događaj. Ja sam osoba koja prati mode trendove, volim modu. Nisam, dakle, osoba koja živi u trenirci. I da mi tu život prestaje. Ja sam aktivna osoba, sposobna, mislim da dobro radim svoj posao. Međutim, vidi se na tim malim stvarima, počevši od saborskog WC-a, koji je unisex, odnosno sve moje kolegice imaju ženski wc, a ja idem u wc koji koriste muškarci i žene. To je prva stvar. Druga stvar – moje kolegice će dobiti, recimo, poziv za neka modna događanja, društvena događanja. Ja neću dobiti, nego samo za socijalna događanja, za neku socijalnu kategoriju ljudi za koje se neko mora skrbiti. Za neki glamur mene neće zvati, niti će me staviti na crveni tepih, niti će me slikati na crvenom tepihu.

 

Kako ste zadovoljni odnosom svojih kolegica i kolega. Da li uvažavaju vaša zalaganja ne samo za prava osoba s invaliditetom, nego i vaše rasprave o drugim temama?

– Mislim da me još dovoljno ne uvažavaju. Npr, kad smo raspravljali o izvješćima o Hrvatskoj radio-televiziji, mene i moju kolegicu Lukačić neće pozvati u, recimo, Otvoreno, da progovorimo o nekim drugim temama. Nas će čisto namjenski pozvati kad se govori o osobama s invaliditetom. Mene nitko pitati što ja mislim o Ustavu RH, što je trenutno aktualno, mene nitko neće pitati o odnosima sa Slovenijom ili na koji način bi ja pristupila graničnim i ostalim pitanja, mene nitko neće pitati o poglavljima koja su otvorena ili zatvorena. Pitat će me isključivo o ovoj kategoriji građana. Dobro, to je moje uže područje. Ali ja imam mišljenje i o nekim drugim stvarima, kao zastupnica moram ih imati, moram biti dnevno informirana i o drugim stvarima koja se događaju u zemlji. I naravno da sam informirana, i naravno da čitam novine, i naravno da imam Internet i pratim sve što se događa u Hrvatskoj i u svijetu. Ali me nitko neće pitati da li je Angela Merkel dobra kancelarka ili nije, što ja mislim o Obami, da li dobro da je on već dobio Nobelovu nagradu za mir, … Dakle, nitko me neće pitati o tim pitanjima.

 

Ako se vas kao uglednu zastupnicu svodi samo na osobu s invaliditetom, kakav li je tek odnos prema anonimnim ljudima s invaliditetom?

– Medicinska sestra koja me priprema uoči dolaska u Sabor jednom mi je rekla da ona mene treba više nego ja nju, a ja sam joj na to kazala da se nikada ne zna tko je kome učitelj, a tko je komu učenik. Pitam se kakav je odnos prema toj nevidljivoj skupini ljudi. I da se vratim na pitanje s početka razgovora – kolege su prema meni imali pokroviteljski odnos.

 

Na koji način?

– Pa nitko se nije javljao na ono što bih ja rekla. Bilo mi je strašno, pitala sam se zar nitko nema repliku na moje izlaganje, ispravak netočnog navoda, …Očito je prevladalo – pa neka govori, ionako je nitko ne sluša. Shvatila sam da me kolege ozbiljno ne doživljavaju. Sada se ipak taj odnos promijenio. Valjda je trebalo dati vremena svima, pa i zastupnicima, da se naviknu da nas, osobe s invaliditetima. Jer, ja sam ipak bila pionirka u ovom poslu. A pitala sam se u početku kako reagirati na nereagiranje, odnosno na negiranje te da se prestane o osobama s invaliditetom gledati samo u kontekstu humanitarnih akcija. Umjesto da im se da posao u ruke, po onoj – naučimo ih kako upecati ribu.

 

 Intervju je izrađen u sklopu projekta Ravnopravnost u eteru kojeg je financijski podržao Grad Zagreb.

Iskorak protiv Zakona o radu

Udruga Iskorak reagirala je na odbijanje amandmana na Zakon o radu od strane vladajuće koalicije, te je poslala javni apel svim zastupnicima Hrvatskog sabora da se prilikom izglasavanja konačnog prijedloga Zakona o radu, izrađenog od strane Ministarstva gospodarstva, rada i poduzetništva, u petak 4. 12. 2009. izjasne s “protiv“.

Konačan prijedlog Zakona o radu, čiji je cilj upravo usklađivanje sa standardima Europske Unije te zbog kojeg je i stavljen u hitni postupak, je diskriminatoran jer isključuje spolnu orijentaciju, a time je protivan hrvatskom i međunarodnom zakonodavstvu. Zabranu diskriminacije po osnovi spolne orijentacije poznaje Zakon o suzbijanju diskriminacije, Zakon o ravnopravnosti spolova, Kazneni Zakon, kao i niz drugih zakona. Usvajanje ovakvog zakona značilo bi još jednom ozakonjivanje diskriminacije i donošenje zakona koji ne štiti prava svih građana i građanki Republike Hrvatske.

U argumentaciji apela zastupnicima se navodi kako Ustav RH čl. 3., jednakost i vladavinu prava definira kao najviše vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske. Upravo se stoga, odmah nakon temeljnih odredaba uređuje zaštita ljudskih prava i fundamentalnih sloboda. S time u vezi, čl. 14. Ustava RH uređuje da svatko u Republici Hrvatskoj ima prava i slobode neovisno o brojnim razlikovnim karakteristikama, bilo da se radi o onima koje su eksplicitno navedene u tom članku, bilo da se radi o “drugim osobinama”. Činjenica da drugi stavak istog članka naglašava da su svi pred zakonom jednaki, ta se jednakost ima odnositi i na osobe homoseksualne orijentacije.

Osim Ustava RH Iskorak se poziva i na Zakon o istospolnim zajednicama i Zakon o suzbijanju diskriminacije koji zabranjuje diskriminaciju na osnovi spolne orjentacije, Europsku Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda koja tvrdi kako je neprihvatljivo da zakonski propisi, ne propisuju zaštitu od diskriminacije temeljem spolne orijentacije, dok s druge strane međunarodni ugovori, kojih je RH potpisnica, pružaju zaštitu osobama homoseksualne orijentacije.

Također se poziva i na presudu Europskog suda za ljudska prava protiv Republike Austrije zbog povrede Europske konvencije o ljudskim pravima kada su austrijske vlasti odbile protumačiti zakonsku definiciju “životnog suputnika” u kontekstu istospolne zajednice vezano za slučaj nasljeđivanja stanarskog prava. Sud je našao da nejednak tretman istospolnih parova (u usporedbi s izvanbračnim raznospolnim parovima) čini povredu Europske konvencije o ljudskim pravima.

“Ovim putem hitno apeliramo sve zastupnike Hrvatskog Sabora da obustave izglasavanje predmetnog Zakona dok se njegov tekst u potpunosti ne uskladi s pozitivnim zakonima Republike Hrvatske kao i Europske Unije. Iako je Zakon o istospolnim zajednicama usvojen još 2003. godine predlagač zakona se ponaša kao da istospolne zajednice u hrvatskom društvu ne postoje, te ih ne spominje u dijelovima zakona koji se tiču određenih prava, ali ni u dijelovima koji imaju za svrhu sprečavanje sukoba interesa. Usvajanje ovakvog zakona značilo bi još jednom ozakonjivanje diskriminacije i donošenje zakona koji ne štiti prava svih građana i građanki, a podložan je zlouporabama.”

Nenasilno i mirno u borbi za svoja prava

 

Regionalna adresa za nenasilno djelovanje, Centar za mirovne studije te Centar za mir, nenasilje i ljudska prava iz Osijeka izrazili su svoju podršku nenasilnom prosvjedu Nezavisne studentske inicijative ispred Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta.

 

Kako navode u svom priopćenju “nenasilje prepoznajemo u ponašanju prosvjednika koji u svojoj borbi napadaju problem, a ne vrijeđaju osobe. I predlažu alternativu. To možemo vidjeti na svakom video zapisu prosvjeda. Način na koji studenti međusobno komuniciraju, način na koji komuniciraju s drugima, kako se obraćaju policiji, to je nenasilan način.”

Posebno je to očito u kontrastu prema načinu kako su komunicirali sa studentima blokirani službenici Ministarstva od kojih su neki pljuvali, neki nogom šutirali, a neki vrijeđali. Za razliku od studenata svoje nezadovoljstvo izražavali su nasiljem. Remćenjem prividnog mira koji nije mir aktivnih građana nego pasivnost koja održava nepravedno stanje te se lako izrodi u udaranje i pljuvanje kada dođe trenutak nemoći i ljutnje kao što su to pokazali i službenici Ministarstva.

 

Nenasilan otpor kakav su u svom prosvjedu pružali studenti je legitiman i još više, on je za zajednicu blagodat. Stoga spomenute organizacije daju podršku studenstkom nenasilnom ponašanju i žele da u njemu ustraju. Isto tako izražavaju zadovoljstvo što smetaju jer bez ometanja nema ni promjena.

 

Podrškom se također protive ignoriranju i obezvređivanju zahtjeva studenata, te dezinformaciji kako se traži da lijenčine studiraju za badava. “PODRŽAVAMO studente jer se slažemo da je znanje “besplatno” kao duhovna vrijednost koja ne podliježe zakonima slobodnog tržišta. Podržavamo misao vodilju ZNANJE NIJE ROBA. Znamo da je i te kako moguće javno obrazovanje financirati iz proračuna koji pune porezni obveznici. Znamo da novaca ima, još samo treba volje da se on usmjeri za obrazovanje. Znanje kakvo zagovara Nezavisna studentska inicijativa gradi mir koji ne izbjegava probleme i može doći do ruba incidenta, ali mir koji ne poznaje ignoriranje, pljuvanje, udaranje ljudi nogom, nikada, niti u situaciji ljutnje. Sukobi ukazuju na nepravdu i takvi su nam dobrodošli! Oni su šansa za promjenu na bolje. Ako ih možemo rješavati na način koji nam pokazuju studenti: uporno, nenasilno, nasmiješeno, kreativno. Na tom PRIMJERU i poticaju smo im duboko zahvalni.” zaključuju Regionalna adresa za nenasilno djelovanje, Centar za mirovne studije te Centar za mir, nenasilje i ljudska prava iz Osijeka svoje priopćenje.

BeFem

 

BeFem
Festival feminističke kulture i akcije
5 decembar 2009, Kulturni centar GRAD,Braće Krsmanovića 4

Politike, akcije, kreacije

12.00-13.00 Čemu feminizam u Srbiji danas?
Uvodničarke: Tamara Skrozza (magazin Vreme), Dragana Vučković (Labris, grupa za lezbejska ljudska prava), Hana Ćopić (Žena u crnom), Milica Gudov (Žene na delu), Katarina Lončarević (Centar za ženske studije)
Moderatorka: Mirjana Mirosavljević (Rekonstrukcija ženski fond)

13.30-15:00 Vodič za svakodnevni femizam-iskustva iz Švedske.
Radionica sa JohannomPalmströmi Moa Elf-Karlén (feminističke spisateljice i aktivistkinje)

14:00-15:00 Dizajnerska improvizacijakao umetnička akcija
Radionica sa kostimografkinjom Ivanom Čemerikić

15.30-16.30 Saga o MartinuBloku ili kako da postaneš disk džokej
DJ radionica sa Natašom Jovanović

15.30-17:00 Sruši normu!
Radionica o rodnim ulogama i seks(ualnosti) sa Fridom Darj (Svedska federacija madih za LGBT prava)

Projekcije
17:00 Prvi pravi ženski zvuk, 78min
Dokumentarni film o grupi Boye
Rediteljka: Brankica Drašković
Gošća: Vesna Branković, gitaristkinja Boya

Dokumentarni film “Prvi pravi ženski zvuk” govori o novosadskoj rok grupi Boye, koja je početkom osamdesetih oživljavajući žensku liniju duha u jugoslovenskom rokenrolu, sa punom svešću o vrsti muzike za koju se opredelila, izborila svoje mesto na do tada isključivo “muškoj ” sceni i nametnula se kao jedna od originalnih i osvežavajućih muzičkih pojava. Njihova dvocenijska priča, koju krase upornost, doslednost i ženski princip, u filmu je prikazana kao deo mnogo šireg kulturnog i društvenog konteksta u kome su se razvijale ne samo kao kvalitetni muzičari/ke , već i kao samosvojne individue svesne vremena i okruženja u kojem su stvarale

18.45 Lezbajka, 38 min
Gošća: rediteljka i glumica, Biljana Stanković Lori
Film Lezbajka je rađen u “anti” produkciji i sa minimalnim budžetom.

Ogoljenost video tehnologije nam je bila važna da bi sama priča dosla u prvi plan. Film je namenjen nefeminističkim lezbejkama, kodiran je za njihov lezbejski vokabular i vrlo je narativan. Film je nastao iz zajedničke želje u Novosadskoj lezbejskoj organizaciji da podelimo klasičnu “lezbejsku”
vakodnevnicu sa lezbejkama koje se mozda skoro neće ohrabriti javno žive svoju egzistenciju. Deljenjem ovog filma od ruke do ruke želele smo da stignemo i do njih.

19.30 Reagujmo dok ne bude kasno!, 20 min
Rediteljka: Sascha Fülscher
Gošće: Glumice iz feminističkog putujućeg teatra, koje nastupaju na javnim trgovima u okviru međunarodne kampanje 16 dana aktivizma protiv nasilja nad ženama

Dokumentarni film prati turneju feminističkog putujućeg teatra, koji na javnim trgovima poziva na odgovornost gradjanke i gradjane da REAGUJU na situacije nasilja prema ženama. Istovremeno, prikazale smo kako nasilje pogađa podjednako odrasle žene, ali, na svoj način i ništa manje i devojčice i starije žene.

Body, soul and voice
20.30 Transritmična kuhinjska terapija, Act Women(Beograd i Novi Sad)
21.30 Experimental Harmony Band (Novi SadiGoteborg)
22.15 Gunilla Baby (Stockholm)
23.00 Elektropionirke (Banja Luka)
00:00 Nala,Parafin (Beograd)