The 11 visions projekt

 

K.U.N.S.-GALERIJA O.K.
Franje Račkoga 24a,Rijeka
radno vrijeme:17-02 sata

Petak, 27.11.2009., 21 sat

“THE 11 VISIONS PROJEKT”
(skupna izložba)
Koncept: IVANA REŽEK

NENA BRKIĆ, NINA BRKIĆ, TAJČI ČEKADA, LENA KRAMARIĆ, MARIJA KRPINA, ANJA MALEĆ, MARINA PAULENKA, IVANA REŽEK, GABRIJELA RUKELJ,DIJANA ŠIMEK, MARTINA VRBANIĆ

“The 11 visions projekt” zajednička je izložba 11 suvremenih hrvatskih umjetnica. Svaka od umjetnica izlaže radove koji su najtipičniji za njenu umjetnički stil, njenu viziju. Koliko god njihovi radovi bili različiti, imaju nekoliko zajedničkih poveznica: inspiraciju ljudskim likom i nekim aspektom ženstvenosti, ekspresivni stil iza kojeg stoje snažne emocije i duboko promišljanje teme, i upotreba likova koji, iako odmaknuti od realističnog prikazivanja, gotovo nikada ne prelaze u potpunu apstrakciju.

Nina Brkić predstavlja se sa slikom iz serije ‘akt deco’, stiliziranim aktom svedenim samo na osnovne linije i poluskrivenim iza više slojeva boje. Anja Maleć sudjeluje sa instalacijom iz svoga projekta “Botox shop”, koji ironizira potrebu da se uvijek izgleda odlično i dobro raspoloženo, čak i po cijenu ‘klaunovskog’ izgleda, pa svoje portrete slika sa velikim klaunovskim osmjesima. Tu je i Tajči Čekada, najavangardnija hrvatska modna dizajnerica, koja svojom kolekcijom “Mrtva priroda” dovodi ideju o povratku prirodi do ekstrema, koristeći prirodne materijale poput mahovine, slame, kora naranči, i školjaka, u kojima modeli izgledaju poput drevnih ratnica ili šumskih bića iz starih legendi. Na pomno osmišljenim fotografijama Nene Brkić nalazimo bajkovitu balerinu koje stare gradske ulice u sumrak koristi kao pozornicu za svoj romantičan ples, a Marina Paulenka predstavlja se zanimljivim i dramatičnim portretom kompleksnih konotacija, dopunjujući glamurozan izgled jednim neočekivanim detaljem. Lena Kramarić svoj osebujan i razrađen stil koji podsjeća na ilustraciju predstavlja slikom romantičnoga zagrljaja djelomično inspiriranog Klimtovim djelom, dok slika Marije Krpine, rađena kombiniranom tehnikom i filigranski izrađena do najsitnijeg detalja, djeluje kao vizualna poezija. Na slikama nježnih i pastelnih boja Gabrijele Rukelj naslućuje se snažna osobna komponenta i pomalo autobiografske note, dok je Diana Šimek ovoga puta inspirirana vatrenim plesovima i egzotičnim plesačicama, prikazujući na svojim slikama čistu radost života. Inspiraciju radošću vidimo i na slici Martine Vrbanić, ali u njenom slučaju nalazimo lik uhvaćen u skoku, koji se nalazi samo kao obris na višeslojnoj slici punoj prozračne svjetlosti. Slike Ivane Režek donose portrete koji su više prikazi unutarnjih stanja nego stvarne vanjštine, personificirajući tako određene emocije, i smješteni u snoliko okruženje.

Horror – porno – ennui, kulturne prakse post-socijalizma

“Promjene imanentne razdoblju tranzicije, za koju nije sasvim izvjesno je li akutno ili kronično stanje društava na ovom području, gotovo istodobno izazivaju posve oprečne osjećaje. Strah od novoga, uzbuđenje zbog mogućnosti koje promjene stvaraju i, naposljetku, dosadu kao svojevrsni antiklimaks koji izvire iz spoznaje da prihvaćanje uvezenih vrijednosti i praksi sa sobom ne donosi nužno i osjećaj ispunjenosti.”

 

Izvadak je ovo iz uvodnika programske knjižice skupa “Horror-porno-ennui”, koji se u organizaciji Instituta za etnologiju i folkloristiku održao u prostoru Instituta od 19. do 21. studenoga.

Skup je u tri dana predavanja okupio predavače s prostora bivše države, a cilj mu je bio iz antropološke, etnološke i sociološke perspektive rasvijetliti sljedeća problemska čvorišta:

epistemološki uvjeti samopromišljanja i samoprezentacije post-jugoslavenskih ‘kultura u tranziciji’; poimanje post-jugoslavenskih društava unutar recentne društvene i humanističke teorije; status balkanističkog diskursa u antropologijama post-socijalizma; kulturno nasljeđe i društveno pamćenje socijalizma – od nostalgije do reinterpretacije; fenomeni i prakse svakodnevne, javne i popularne kulture post-socijalizma; mozaični identiteti tranzicijskih kultura pred izazovom europskih integracija i globalizacijskih previranja; življena tijela i uređena tijela – žudnje i rizici u post-socijalističkoj kulturi.

 

Prisustvovala sam kasnopopodnevnoj sesiji u petak, kada se većina mojih sugrađana  upravo spremala za nadolazeći klimaks uzbuđenja koji će im vikend pasivne ali zgusnute konzumacije priuštiti. Za njih nije bilo mjesta strahu ni dosadi.

U mojem slučaju pak, uz  stalnoprisutnu dosadu koju u meni konzumerističke prakse pobuđuju, a ne zaboravljajući potpuno  ni egzistencijalni strah s obzirom na moju diplomu Filozofskog fakulteta i profesorski standard u ovom društvu, ipak me ponijelo uzbuđenje nakon pročitanog uvodnika o skupu te sam tako poslušala pet iznimno zanimljivih predavanja na koja ću se ukratko osvrnuti.

 

Biljana Žikić bavi se analizom časopisa u Sloveniji, Hrvatskoj i Srbiji, koji slove za kredibilne i kritičke te promoviraju emancipatorske i demokratske ideje (Mladina, Vreme), a u isto vrijeme objavljuju pornografske fotografije žena, odnosno preuzimaju vizualni identitet tabloida.  Pornografske reprezentacije ženskog tijela u tiskovinama su se često opravdavale kao napad na patrijarhat odnosno, kvaziemancipatorski, kao prikaz seksualizirane žene, što u socijalizmu nije bilo moguće, objašnjava Žikić. Sva apsurdnost objektivizacije/dehumanizacije/fragmentacije tijela otkriva se tek kad muškarac zauzme pornografiziranu poziciju. Postavlja  se pitanje kako intervenirati iznutra i upisati ženski pogled/želju? Jedan od predloženih načina feminističke obrane išao bi u smjeru parodije, preuveličavanja  i izvrtanja stereotipa.

 

Ildiko Erdei govorila je o neobičnoj nedavnoj kulturnoj praksi podizanja spomenika pop-herojima u malenim selima Banata u Srbiji. Onaj koji je potaknuo niz je spomenik Rockyju Balboi i Erdei ga iščitava ne kao proizvod kulture sjećanja, već kao anticipaciju budućnosti jedne zajednice. U ovom slučaju Rocky je manje bitan kao stvar (spomenik, objekt) koliko kao znak koji ima potencijal stvaranja značenja u zajednici. On je naime privukao golemu medijsku pažnju i pritom potaknuo ekonomski/socijalni razvoj zajednice. U tom smislu te statue funkcioniraju kao prazni znakovi koji se neprestano pune novim sadržajima prema trenutnim potrebama radi amortizacije štete i maksimizacije dobiti.

 

Tomislav Oroz analizira povijesnu ličnost Matije Gupca koja se otkriva kao podložna raznim interpretacijama u različitim ideološkim sustavima. Tako je on u socijalizmu figura poštenog seljaka revolucionara, borca za pravicu u rock operi, dok ga 1990.-e stavljaju u kontekst borbe protiv tajkunizacije Hrvatske. U posljednje se vrijeme pojavljuje na viteškim festivalima u Stubici u turističke/marketinške svrhe.

 

Suzana Marjanić govorila je o gerilskom akcionizmu te je istaknula nekoliko direktnih umjetničkih intervencija u stvarnost: kolektivna akcija Crveni peristil 10./11. siječnja 1968. istoimene grupe osuđena kao vandalizam,  zatim svojevrstan homage Crni peristil koji je izveo Igor Grubić trideset godina kasnije 10./11. siječnja 1998., a koji je ipak osim osude tada potaknuo i čitanje kao umjetnički čin. Igor Grubić također je izveo akciju Crvena fontana 4. travnja 2008. na dan posjeta Georgea Busha Hrvatskoj, kao i nedavnu Tanku crvenu nit usred studentske blokade Filozofskog fakulteta, a ta je blokada konačno stvorila klimu za direktnu političku akciju u Hrvatskoj.

 

Renata Jambrešić Kirin pozabavila se usporednom analizom dvaju recentnih ratnih filmova, a to su srpski film Obični ljudi V. Perišića i hrvatski film Crnci G.Devića i Z. Jurića. Ti antiratni filmovi zauzimaju postmoderni ironijski odmak spram pozicije promatrača. Dosad su se filmovi o ovom ratu uglavnom temeljili na međusobnom podupiranju nagona života i smrti, mitu o ratu koji ništi i truje ali i pročišćava,  a ova dva zauzimaju modernističku post-jugoslavensku perspektivu te su kritika svakog nacionalizma. Rat se razumije kao Deleuzeova automatizirana ratna mašina, negacija ljudskog, a okrutnost pritom pojačava nestvarnost (nedavno je takvo iskustvo iz prve ruke iznio Igor Hamer u emisiji Nedjeljom u dva, umirovljeni vojnik i autor predstave ‘Samo jučerašnja vijest’ u Teatru Exit, prisjećajući se kako je ratne akcije opisivao kao kompjutorske igrice). Egzekutori tako proživljavaju dosadu, besmisao, a koji postaju i odlika poratne socijalne dezintegracije. Iako ga se mnogi  grčevito i dalje drže kao označitelja svog identiteta, ruši se mit o hegemonizirajućoj ratničkoj muškosti, idealu oca i frajera.

 

Skup je održan unutar projekta Post-socijalizam i kulturni subjekt: hibridne prakse kulturnog posredovanja koji se bavi reprezentacijom kulturnog subjekta koja je “izvan  dometa socijalne patetizacije i fatalizma općenito veoma pesimističnih uvida zapadnih antropologa, jednako kao što je i izvan sklonosti razdvajanja “gubitničkih” od “dobitničkih” subjekata tranzicije unutar neoevolucionističkih društvenoznanstvenih diskursa tzv. pounutarnjenoga orijentalizma.”

Pusić: Umjesto da kazni nasilnika, sustav ga izjednačava sa žrtvom

Sustav (centri za socijalnu skrb, policija i sudstvo), umjesto da sankcionira nasilnika, često ga izjednačava sa žrtvom nasilja, koja osim obiteljskog proživljava i strukturalno nasilje, istaknuto je to na danas održanom okruglom stolu povodom Međunarodnog dana borbe protiv nasilja nad ženama, koji se obilježava 25. studenoga.

Na skupu je naglašeno i primjerima iz Autonomne ženske kuće potkrijepljeno da policija, nakon intervencije zbog nasilja nad ženom, često zbog nasilja u obitelji kazneno ili prekršajno prijavljuje i nasilnika i žrtvu, što potvrđuju i sudovi.

Neva Tolle iz Autonomne ženske kuće navela je šest slučajeva, ustvrdivši da su žene kao žrtve nasilja zbog neučinkovitosti sustava često dvostruko viktimizirane. Naime, nakon nasilja partnera izložene su i strukturalnom nasilju zbog nebrige institucija koje bi im morale pomoći.

U centrima socijalne skrbi, kazala je, često razmišljaju na način kako je razumljivo da partner tuče partnericu, “jer to sigurno ne bi činio da je dobra žena ili majka”, da ne vjeruju iskazu žrtve te ne reagiraju kada je to potrebno.

Policija, pak, žrtvu koja se pokušava obraniti od nasilnika ili ga verbalno vrijeđa često tretira kao nasilnika, dok prekršajnim sudovima, upozorila je Tolle, treba više mjeseci za odluku o privremenoj mjeri, a ona je često na štetu žrtve.

Predsjednička kandidatkinja HNS-a Vesna Pusić istaknula je da atmosferi u kojoj se poštuje dostojanstvo žene ne pridonosi ni država svojim propisima, poput Zakona o medicinskoj oplodnji, po kojemu, ocjenjuje, o tome kako će na svijet donijeti dijete umjesto žene odlučuje parlamentarna većina i ministar zdravstva.

“Takav pristup destruira pravo na privatnost ženske osobe i negativno utječe na dostojanstvo i percepciju žene u društvu”, kazala je Pusić.

Andrea Zlatar Violić, sveučilišna profesorica, također smatra da sustav u državi i društvu uopće nema senzibilitet prema žrtvama nasilja, pa tako ni prema ženama. “Sustav nas od rođenja uči da ljubav i nasilje idu ruku pod ruku”, kazala je, ističući da Hrvatskoj kao zemlji u kojoj se nasilje promovira kao tim legitimnog ponašanja, osim neučinkovitosti nadležnih institucija, uvelike pridonosi i obrazovni sustav, koji ni u znanstvenom niti u odgojnom smislu ne vodi računa o rodno osviještenoj politici, te mediji koji nasilje marginaliziraju.

“Time što nasilje nad ženama svrstavaju u crnu kroniku, bez ikakvog sociološkog konteksta, mediji samo marginaliziraju nasilje i promoviraju ga kao obrazac ponašanja”, upozorila je Zlatar Violić.

U Rijeci obilježen 25. studeni

Nasilje nad ženama je globalni problem – svaka treća žena na svijetu je žrtva nasilja. Brojke govore da je najviše nasilja nad ženama u Africi i Aziji, nešto manje u Europi, a u te europske statistike uklopljena je i Hrvatska. U našoj zemlji svakih je 10 minuta jedna žena zlostavljana i dnevno ima prosječno 39 intervencija u obitelji zbog nasilja. Istraživanja govore da je u Europskoj uniji od 170 milijuna žena jedna trećina njih svaki dan izložena nasilju.

Četiri milijuna žena u svijetu žrtve su trgovine ljudima, a eksploatacija žena i djece, rasprostranjenost prisilne prostitucije iz godine u godinu raste. Čak 70 posto ubojstava žena počine njihovi partneri, apostrofirala je uz ostalo Antonija Pintar, predsjednica Centra za participaciju žena u društvenom životu – Centra za pravnu pomoć ženama žrtvama nasilja na pressici što ju je u povodu Međunarodnog dana borbe protiv nasilja nad ženama ova riječka udruga organizirala zajedno s udrugom Amnesty International Hrvatske.

Pressica je održana na prigodnom štandu Centra na riječkom Korzu na kojem je građanima ponuđen sijaset informacija o borbi protiv nasilja, također i potpisivanje potpore borbi protiv nasilja nad ženama, a kojim je – kako je objasnila volonterka Centra pravnica Ana Čehovin – udruga željela osluhnuti bilo građana o ovom problemu. Prema njezinim riječima u borbu protiv nasilja potrebno je da se što više uključe mladi ljudi, dok su na druge teme ove ne samo osobne ili obiteljske već i društvene problematike upozorile i druge volonterke Centra.

Vesna Penić konstatirala je da su organizacije civilnog sektora još prilično na margina našeg društva, da ih se ne konzultira ni prilikom donošenja zakona o problematici kojom se bave te da je nasuprot tomu potrebno razvijati partnerski odnos organizacija civilnog društva, lokalnih vlasti i državnih institucija. “Postavlja nam se pitanje: kako doći do velikog broja ženske populacije s mogućnostima koje pružaju naši zakoni i da li se žene u tome prepoznaju”, poentirala je Penić.

Branka Roganović, volonterka dviju udruga – i Centra za participaciju žena u društvenom životu i Centra za zdravstvenu psihologiju – naglasila je važnost toga da se sve žrtve nasilja zaštite u pravnom smislu, ali da je jednako važna i psihološka pomoć.

Primijetila je da je žrtvama nasilja lakše pomoć potražiti u udrugama civilnog društva, nego li u državnim ustanovama u koje građani ukupno imaju sve manje povjerenja. Upitana o radu Centra za participaciju žena u društvenom životu, Pintar je objasnila da je u dvije godine pomoć Centra zatražilo i dobilo oko tisuću žena žrtava nasilja – za sav taj neplaćeni rad građana za građane zahvalila je volonterkama Centra.

 

U Rijeci je istim povodom 23.studenog održan i okrugli stol “Važnost prevencije u sprječavanju nasilja među mladima” u organizaciji SDP-a. U uvodnom dijelu govorile su Gordana Sobol, predsjednica Odbora za ravnopravnost spolova; Nevenka Sudar iz Ureda pravobraniteljice za ravnopravnost spolova i Nataša Bijelić iz CESI. U vrlo zanimljivoj diskusiji o različitim oblicima nasilja među mladima uključujući i nasilje u adolescentskim vezama učestvovali su predstavnice/i različitih institucija, škola i nevladinih organizacija koji se bave ovom temom. Najzanimljiviji prijedlog proizašao iz diskusije je svakako prijedlog da se donese poseban zakon koji bi regulirao nasilje među mladima i obuhvatio sve vrste nasilja od onog vršnjačkog pa do nasilja u adolescentskim vezama. Donošenje takvog zakona je nužno jer nedavni prijedlog da nasilje u adolescentskim vezama uđe u Zakon o zaštiti od nasilja u obitelji nije prošao.

 

 

 

“Financijska neovisnost je preduvjet za slobodu i ravnopravnost”

 Povodom Međunarodnog dana borbe protiv nasilja nad ženama saborski je Odbor za ravnopravnost spolova održao tematsku sjednicu “Život i problemi žrtava nasilja nakon izlaska iz skloništa”. Kako je naglasila predsjednica Odbora Gordana Sobol, sam Odbor već tradicionalno tematskom sjednicom obilježava Međunarodni dan borbe protiv nasilja nad ženama, a ove godine je izabrana tema koja rijetko u raspravama dobiva mjesto koje zaslužuje. Ovogodišnji podaci o obiteljskom nasilju izrazito su zabrinjavajući. U prvih je devet mjeseci broj prijava došao na vrtoglavih 14 192, a ako uzmemo u obzir činjenicu da na svaku prijavu dolazi još 5 neprijavljenih slučajeva nasilja, slobodno možemo govoriti da je samo ove godine nasilje pretrpjelo više od 70 000 žena. Također samo ove godine u Hrvatskoj je ubijeno 19 žena, što je više nego što ih je bilo ubijeno u zadnjih 5 godina. Ženama nad kojima je izvršeno nasilje na raspolaganju stoji svega 16 skloništa sa 329 mjesta. No, istovremeno treba reći da su skloništa samo privremena mjera i pitanje je kakav je život žena žrtva nasilja nakon njega.

 

Uistinu je šteta što je sjednica zainteresirala manji broj zastupnika/ca jer imali smo prilike čuti nekoliko sjajnih izlaganja žena “iz prakse”. Prvo je kao službena uvodničarka svoje šesnaestogodišnje iskustvo sa ženama žrtvama obiteljskog nasilja i njihovom djecom iznijela časna sestra Suzana Samardžić, ravnateljica Caritasovog doma za žene i djecu – žrtve obiteljskog nasilja Rijeka. Istaknula je nekoliko problema koje žene žrtve nasilja imaju tijekom odlaska od nasilnog partnera te pokušaja započinjanja novog života. Prvi je odnos sudstva i institucija općenito. Žene teško dobijaju alimentaciju, brakorazvodne parnice traju predugo, psihosocijalni tretman nasilnika je gotovo nepostojeći i sve to dodatno traumatizira ženu. Poseban problem je ženina financijska ovisnost o partneru. Ona je ta koja postaje beskućnica te ostaje često bez ikakvih prihoda, a kako je naglasila sestra Suzana “Financijska neovisnost je preduvjet za slobodu i ravnopravnost”. Žene teško mogu pronaći podstanarski stan jer ili si ga ne mogu priuštiti ili im ga stanodavci ne žele iznajmiti obzirom da nitko ne želi u svom stanu samohranu majku i još uz to i žrtvu nasilja. Već taj prvi korak potreban za noramalan život kada se ne može ostvariti može ženu vratiti zlostavljaču. Ona smatra da je nedopustivo da žene žrtve nasilja nemaju prednost prilikom dobivanja socijalnih stanova te da jedan od prioriteta svakako mora biti stambeno zbrinjavanje žena i djece nakon njihova izlaska iz skloništa. Sljedeći problem na koji nailaze je zaposlenje. Poslodavci, kao i stanodavci ne žele zapošljavati samohrane majke žrtve nasilja i tu nastaju brojni ekonomski problemi za žene koje ne mogu prehraniti svoju djecu. Jedan od prijedloga je da se djeci žena žrtava nasilja omogući dječji doplatak neovisno o cenzusu jer se dešavaju slučajevi da žena iako ima realno mala primanja, naprimjer 3500 kuna, time prelazi cenzus, a nakon što plati stanarinu i režije  ostaje joj kakvih petstotinjak kuna za tekuće životne troškove. U ovom djelu je Gordana Sobol napomenula da je upravo u tom smjeru uputila upit nadležnom ministarstvu iz kojeg joj je odgovoreno da bi takve iznimke “narušile koncept dječjeg doplatka” te da ih nije moguće uvesti. Sestra Suzana kao jedan od problema još je navela i činjenicu da žene koje su dugi niz godina trpile psihičko i fizičko nasilje imaju ozbiljne zdravstvene posljedice. Dio korisnica Caritasovog doma boluje od PTSP-a i umanjena im je radna sposobnost te predlaže da se svakako poradi na uvažavanju činjenice da je osoba bila žrtva nasilja te primjereno posljedicama utvrdi invalidnost i naknade koje iz nje proizlaze. U ovome se složila i Pravobraniteljica za osobe s invaliditetom Anka Slonjšak koja je istaknula da je upravo u proceduri utvrđivanje liste oštećenja te naknade vezane uz njih, a koja će sada obuhvaćati i psihička, duševna i mentalna oštećenja i bolesti. Pravobraniteljica je također navela da su i oni u uredu imali pozive od žena s invaliditetom kao i njihovih obitelji koji su prijavljivali nasilje te napomenula da postoji SOS telefon za pomoć žrtvama nasilja. Zastupnica Vesna Škulić ustvrdila je pak da je nažalost malo skloništa prilagođeno ženama s invaliditetom te da su one višestruko pogođene problemom nasilja jer se nemaju kome obratiti i najčešće su u potpunosti ovisne o svom partneru ili skrbniku.

 

Vidica Fornažar, ravnateljica varaždinskog Doma za žrtve obiteljskog nasilja iznjela je svoje iskustvo vezano uz žene žrtve nasilja. Iako, kako je napomenula, nasilje ne poznaje niti obrazovanje niti status niti porijeklo, navela je da 80% njihovih štićenica čine žene koje su slabo obrazovane, koje su se rano udale te su iz očevog patronata prešle u suprugov, koje nikada nisu radile i ne posjeduju imovinu. Istovremeno ih u slučaju nasilja odbacuje i vlastita obitelj koja zbog patrijarhalnih stavova smatra da je žena sigurno nešto skrivila. “Uz nasilje često dolazi i izolacija tako da te žene nemaju više svoju obitelj,  prijateljica, nemaju kolege s posla. One su posve same u mraku neznanja i ne znaju odakle da počnu kako bi se spasile” istaknula je Fornažar. Kao takve one imaju minimalne šanse za preživljavanje nakon skloništa. Nažalost kako u ovoj zemlji sve funkcionira na vezama i poznanstvima tako je i ovdje državna briga o ženama žrtvama nasilja i njihovoj djeci spala na entuzijastične pojedinke koje pokušavaju pronaći ženama posao i omogućiti im da stvore normalan život za sebe i svoju djecu.

 

Neki od zaključaka tematske sjednice bili su da će se sve izrečene ideje uobličiti te proslijediti relevatnim institucijama kao smjernice za djelovanje, a predsjednica Odbora najavila je i osnivanje radne grupe pri Odboru koja bi sastavila zakon o trajnom financiranju skloništa kako bi se omogućila njihova održivost, a ne da svake godine moraju strepiti hoće li imati dovoljno financija ili neće. Također je u više navrata konstatirano da je potrebna dodatna senzibilizacija lokalnih vlasti koje često smatraju da ne trebaju sudjelovati u financiranju skloništa niti u bilo kojem obliku pomagati uključivanje žena žrtava nasilja u život zajednice, dok je koordinacija svih aktera uključenih u rješavanje problema nasilja u obitelji i dalje očito nepremostiv problem.

 

No, kako je u jednom trenutku konstatirala Mirela Holy, uvijek iste, već senzibilizirane i upućene osobe se nađu i pretresaju ovu problematiku, ali nikako da se taj krug proširi i to naročito s muškarcima (a ravno su dva prisustvovala tematskoj sjednici od kojih jednoga možete pronaći na našem Stupu srama upravo zahvaljujući svom prilogu raspravi, op.a.). Bez razbijanja patrijarhalnih konstrukata koje ljudi imaju u glavama po pitanju nasilja nad ženama, kao i po mnogim drugim pitanjima vezanm uz rod/spol, teško da ćemo se puno pomaknuti prema naprijed. A žene žrtve nasilja prepuštene su same sebi i sjajnim entuzijastičnim ženama koje su im spremne pomoći kako god znaju i umiju. Državi često usprkos.

Direktoricama 50 posto manja plaća nego direktorima

Žene na direktorskim položajima plaćene su čak 50 posto manje nego njihovi muški kolege na istim pozicijama, objavio je britanski Daily Telegraph. Porazne podatke za ravnopravnost spolova pokazalo je novo istraživanje provedeno u 350 najvećih britanskih tvrtki (prema indeksu FTSE 350).

 

Bez izvršnih ovlasti
Prosječna direktorica, naime, prošle je godine kući donijela 178.246 funti u plaći, bonusima, mirovinskim doprinosima i drugim beneficijama, a prosječni direktor čak 357.358 funti. Reward Technology Forum (RTF), koji je proveo istraživanje, dio objašnjenja za rezultate nalazi u činjenici da su žene uglavnom na direktorskom mjestima bez izvršnih ovlasti za razliku od muškaraca, a za tu poziciju je plaća manja. Naime, od 218 žena koje su članice uprave u analiziranim tvrtkama njih 181 nema izvršne ovlasti.

Nekoliko dana ranije objavljena je analiza studija menadžmenta Sveučilišta u Cranfieldu koja je također donijela loše vijesti za žene: u sto najvećih tvrtki broj onih u kojima su žene izvršne direktorice prošle je godine smanjen sa 16 na 15. Dakle, broj izvršnih direktorica koji je ionako premalen još je u padu.

Veća plaća, manji bonusi
No, izvješće RTF-a pokazalo je da su žene koje su bile na nekim izvršnim položajima imale u prosjeku veće plaće od muških kolega: prosječna plaća financijske direktorice lani je bila 357.588, a financijskog direktora 353.044 funti. Glavne izvršne direktorice imale su plaću od 612.000 funti, a izvršni direktori 563.968 funti.

No, iako su imale veću plaću od muških kolega, žene su imale manje bonuse i druge beneficije. Dobile su u prosjeku tek 63.195, a muškarci čak 164.326 funti stimulacija.

– Svugdje je situacija ista bez obzira na veličinu tvrtke – istaknuli su istraživači.